March 10Mar 10 6 minutes ago, FOX river said:Ja sam bio klinac devedesetih.Imali smo baštu, živinu, svinje, ovce, tako da hrane nije falilo.Ovo je dosta opste mesto. Moja pokojna baba je 90ih (od kojih nije uspela mnogo da zakaci bas zbog 90ih koje su dovele do njenog vrlo preranog kraja) iskomentarisala mojima ne znam ko ce vas hraniti kad nas vise ne bude (nas=njene generacije).Moja mama kaze to joj je tad delovalo kao teska besmislica, pogotovo oni ogromni PIKovi po celoj zemlji, kao delovalo joj da baba bas daje sebi na znacaju. Nisam pomenula ali taj PIK lokalni je uz porodicna imanja hranio pola grada.Sad vise nije besmislica. Sledece 90te bi izgledale/ce izgledati vrlo drugacije bez sela i porodicnih imanja i sa unistenom poljoprivredom...
March 10Mar 10 koji ste vi burzuji...meni se zivot u potpunosti promenio u leto 91i tu je jos najmanje bitan taj financijski aspektverovatno zato sto sam bio jos dete da bi me to u velikoj meri pogodilo, ali sustinski nismo imali niceg, osim hranemedjutim sve ostalo se bukvalno raspalo, svi oni kucni prijatelji i rodbina koji su dolazili u kucu i kod kojih smo isli od ljubljane, zagreba, splita, osijeka, bos novog, herceg novog, beograda, sombora su postali nedostupni, odnosno mi tamo smo ostali iza granica i barikadamislim da je samo tetka iz beograda jednom tokom rata bila na banijigomila bliskih ljudi je ostala sa druge, hrvatske strane, sisak grad u kom sam se rodio, sad je bio sa druge strane linije frontadrustveni zivot nepostojec, suludo je spominjati da se vise nije moglo na more i slicnoroditelji vise nisu isli na posao, zapravo niko nije isao na posao, muskarci su sad isli na "polozaj", odnosno ratiste, udaljeno par km od kuceubrzo je otac ostao bez noge, majka se tesko razbolela, sestra zivela kod tetke u beogradu da bi mogla da ide u srednju skolu, pa je mene "zapalo" da sa 10 godina sa bolesnom bakom "vodim domacinstvo" i radim poljoprivredne poslove, jer je to bio jedini izvor hranestruje nije bilo, u skolu nismo isli celo polugodiste, da bi oko nove godine krenuli u skolu u jednu privatnu kucu, jer je u nasoj bila vojska i bojali su se granatiranjanesto kasnije smo krenuli u pravu skolu, iako je vojska i dalje bila tuginulo se svakodnevno, rat je bio jedina tema, postalo je uzasno bitno ko je koje nacije i vere (par meseci ranije nisam znao ni sta su moji po naciji ili veri, zapravo ni sta znaci pravoslavac npr, osim da su se moji pisali na popisu kao jugosloveni na mrgodjenje rodjaka popisivaca), tad sam po prvi put cuo jednu od najodvratnijih reci "polutan"odnosilo se na one nesrecnike iz mesanih brakova koji u novoj podeli nisu nigde prispeli, sto bi rekao jebeni pejakovic "mesano meso"poceli smo pisati iskljucivo cirilicom, neki idioti su progovorili i ekavicuu nekom trenutku je pored toga, politicko usijanje doslo do toga da je umalo izbio rat u samoj krajini izmedju marticeve i babiceve struje, sto je bilo narocito odvratno i opasnood pozitivnog, stric prvi komsija je bio glavni u baptistickoj crkvi, koja je dostavljala ogromne kolicine humanitarne pomoci, pa sam bio na izvoru slatkisa secam se i dolazaka rodjaka iz engleske i pune kese cokoladica koje sam tad prvi put video mars, tvix...bili su ti i nigerijci iz UN sa svojim paketima slatkisa koje su ili menjali za nesto ili prosto delili nama decii to sto je otac nekim cudom uspeo u ratu obnoviti fudbalski klub (kog je ionako ceo zivot vodio) pa smo igralidrugu ligu krajine a onda je postalo lose oluja, jedine dve scene koje zapravo kristalno jasno pamtim su najpre trenutak kad majka otvara vrata sobe u neko doba zore (dan pred bezanje) da vidi sestru i mene, jer je upravo stigla kuci, bila je u bolnici u petrinji kad je krenula oluja, direktor bolnice pusta lakse bolesnike kuci, tezi odlaze u dvor, medju njima i grupa od nekoliko potpuno fizicki ili psihicki nemocnih ljudi koji su zapravo ceo rat i proveli u toj bolnici, bez ikog od familije, ona nekim cudom u dvoru kad su ih dovezli prepoznaje coveka iz susednog sela koji je vozac kamiona u vojsci i pita ga jel moze sa njim nazad ka petrinji kuciovi sto su ostali u dvoru su pobijeni, svi do jednog, do danas niko nije odgovarao za to, a tri zaracene strane se medjusobno optuzuju za todruga scena je kad pas koji trci za nama, nakon nekoliko kilometara staje i ostaje da nas gleda kako idemo u 3 pmnakon putesestvija, uspesnog izbegavanja miloseviceve zamke da nas posalje na jebeno kosovo dolazimo kod majcinog brata od strica u somborbilo nas je 17 u kuci, oni su i pre toga ziveli u teskom siromastvu, hranio ih komsija, "grejali" se na ringlu od sporetaprvih nekoliko dana smo jeli hranu, odnosno suvo meso i hleb od brasna koju smo mi doneli sa sobom, nakon toga uglavnom gladovali do mestimicnih humanitarnih pomoci, ponizavanja u crvenom krstu, jebenih konzervi mleka u prahunakon godinu dana smo otisli u okolinu cacka, to je bilo selo i makar je bilo hraneotac invalid, je nekako skupio, pozajmio pare kupio plug i narednih nekoliko zima orao brda i jendeke koji drugi nisu hteli da bi imali ikakav novac u kuci, majka i ja smo isli u nadnicesrecom smo u nekom trenutku igrom slucaja upoznali jednog divnog coveka, njegovu zenu i cerku, preselili se u njihovu kucu i tu ziveli narednih nekoliko godina besplatnootac je 98 dobio invalidninu, nakon dolaska dosa na vlast u svega nekoliko meseci ta invalidnina je povecana nekoliko puta (moguce i x10) pa smo od toga mogli pristojnije ziveti, u medjuvremenu se i sestra odselila u usanesto kasnije prodajemo zapocetu vikendicu na moru, dobijamo neki sudski spor i napokon nakon 10 godina kupujemo plac i zapocinjemo kucuprilicno sam siguran da je celokupna generacija mojih roditelja dozivela ozbiljne psihicke slomove u ratuali ovo bezanje u nepoznato, ostavljanje svega, tih prvih nekoliko godina apsolutne bede i ponizavanja su ih dotukli
March 10Mar 10 1 hour ago, Mel said:Ovo je dosta opste mesto. Moja pokojna baba je 90ih (od kojih nije uspela mnogo da zakaci bas zbog 90ih koje su dovele do njenog vrlo preranog kraja) iskomentarisala mojima ne znam ko ce vas hraniti kad nas vise ne bude (nas=njene generacije).Moja mama kaze to joj je tad delovalo kao teska besmislica, pogotovo oni ogromni PIKovi po celoj zemlji, kao delovalo joj da baba bas daje sebi na znacaju. Nisam pomenula ali taj PIK lokalni je uz porodicna imanja hranio pola grada.Sad vise nije besmislica. Sledece 90te bi izgledale/ce izgledati vrlo drugacije bez sela i porodicnih imanja i sa unistenom poljoprivredom...Slažem se. Ja sam u sred tog ludila odrastao uz tehnologiju, keva je potencirala školu, škola je bila u gradu, posle je došao faks. Bukvalno bih morao da učim veštine života na selu i života od zemlje kada bi se devedesete ponovile. Mada nisam nimalo usamljen u tome. Ceo nekada poljoprivredni komšiluk koji još živi u starom kraju je u potpunosti napustio stočarstvo i poljoprivredu i prešaltao se na samoposluge. Jedino moji još uvek imaju baštu, prave zimnicu, ali stoku i živinu više nemamo. Da se nadovežem na pbg12345, to je bila totalno druga dimenzija, mi smo zaista imali sreću da smo bili i ostali svoji na svome i da nam je 90% rodbine u Srbiji.
March 10Mar 10 Popular Post jezivoja npr nikad nisam pitao majku kako joj je bilo u vreme dok sam ja bio na ratištu od januara do maja ‘92, a čuli smo se jednom telefonom i dobila jednu dopisnicu ili kako joj je bilo dok joj je bratanac bio u varaždinu zarobljen pa potom u razmeni crvenog krsta oslobođen, znam da je ujna posle toga skoro ogluvela(pripisano stresu)
March 10Mar 10 nešto sam zaboravio. '90, u vreme ante markovića, obe plate su bile sjajne. u EDB su se delili i viškovi. te godine smo pokupovali sve što nam je trebalo, odeća, obuća,. pokućstvo. srećom,kada je nastalo ono jezivo vreme bila nam je potrebna samo hrana i za komunaljije.sećate se, rođendanske proslave su bili uštipci i krofne a za piće "stepići", žuti i crveni.pisao sam na zdravstvu da mi je majka ostala bez kuka '93 srećom, njen brat iz zagreba nam je poslao1000 DM, dovoljno da kupimo sve što je trebalo. imala je tada 80 živela je sama na kosančićevom vencu, svako jutro sam stajao u redu za mleko i još nešto da joj odnesem. jednom mi je poslednji litar otišao ispred nosa.imao sam šefa, 6-7 godina mlađeg. sitna deca, troje, žena koja nije radila, trebalo mu je od labudovog brda do dorćola i nazad više od tri sata. kada smo na terazijama videli ono dobacivanje hleba iz kamiona, uhvatio sam jedan, pitao sam ga što ne ode negde. ništa nije rekao, ja sam posle par dana otišao, ne sećam se gde da li u ambasadu ili neku agenciju, doneo mu formulare za iseljenje u kanadu. "evo ti, popuni i idi". otišao je, izgubili smo kontakt, od kanadskih prijateljasmo saznali, iščačkali su, iz edmontona prešao je u kalgari. sećam se dva detalja:vežbali smo u kancelariji auto-cad na računaru, pitao sam ga zašto koristi one mere, "pa rešio sam da idem". i drugi je da su ga u ambasadi pitali u koji kraj bi da ode. pitao je gde ima najmanje srba. dobio je odgovor alberta, edmonton. eto, to su moje priče iz tog doba.
March 11Mar 11 sećam se prisilnih mobilizacija i kada je stigao poziv stricu, koji živi u drugom gradu.moj usplahireni otac ga zove na telefon i savetuje da ako ga pošalju na ratište - puca u... vazduh.srećom nije otišao na front.
March 11Mar 11 Ćale i keva radili u državnoj firmi, jer gde bi drugde. Sela nema jer niko od bližih rođaka nema isto pa se snalazilo ne znam kako. Prve tri godine srednje nosio iscepane adidaske, jer sam samo njih imao, leto-zima svejedno je, koje od tad mrzim i nikad ništa od te marke nemam. Pio najgora pića koja ni neprijatelju ne bih poželeo, skupljao krdžu od duvana na pijaci koja ispadne ili se ne proda, blejao pored rnr kafića i slušao muziku ili upadao u one gde je bila gužva pa nisi morao da kupuješ piće, devojke ono malo njih izvodio na par mesta ispod streje gde sam znao da ne duva i ne budeš mokar ako pada kiša, jer kući em ti roditelji budni em ni sok iz kesice nemaš. Sa namerom pravio čiroki i šetao se kroz masu fensera jer su znali da me gađaju sitninom koju sam hvatao i za istu kupovao Vek ili "provereno domaću" rakiju od "drugara". Naučio da živim na jednom obroku dnevno i da pravim pravu domaćinsko sirotinjsku picu, vrlo često sa nečim iz zamrzivača što je ostalo od nekad a tada se zvalo nešto od paradajza. Komad sira ili tragovi salame su bile gozbe. Provalio štek gandže lokalnog distributera pa sam isti, pametno koristio par godina bez da ovaj primeti. Prve subote u mesecu, kad lokalni mesar uspe da nabavi nešto mlevenog mesa je bila gozba sa po pljeskavicom svako. Od babe i komšinica naučio da gledam rano ujutru kad dolazi hleb u pekaru pa se 10 minuta posle spremao da čekam red. Zbog te veštine ždrakanja kroz prozor sam vrlo efektno završio toalet papir bez čekanja 2021. u jeku korone. Naučio da sviram bubnjeve na kevine šerpe, što se nije završilo bez posledica po moje obraze, gitaru na neki pitajbogaodaklenam ukulele što se nije završilo bez posledica po moje obraze, again. Išao na tekme Radničkog home i away o trošku kluba, jer mi je to bio jedini način da vidim sveta i gledam fudbala jer je ćale imao kao prioritet sve dnevnike a ne kutak za sporni trenutak. Plus zato što volem. Radovao se svakoj akciji sindikata svinjskog buta ili dzaka brašna. Agitpropovao protivu spsa, srsa, spoa, pičkih materina, ratova, lokalnih budžovana, crnojaknjaša, skupom pivu u kpgt-u, zatvaranju ulica, otvaranju tržnih centara, rušenju keja, naplaćivanju knjiga za školu, skupim pločama, nedostatku medicinskog alkohola koji ublažen može da se koristi kao rakija.
March 11Mar 11 5 hours ago, pbg12345 said:meni se zivot u potpunosti promenio u leto 915 hours ago, kud u maglu Simoviću said:jezivojezivo, daskoro svima nam se zivot promenio negde u to vreme, samo su neke price, poput tvoje zaista teskemeni, cini mi se 2. maja 91. bio na produzenom vikend odsustva iz vojske kuci i dobio poziv za mobilizaciju (onu pravu). treci od tih, valjda 5 dana. sva desavanja godinu i nesto pre toga, izbori jos dok sam zavrsavao srednju, balvani na putu u povratku sa mora, pa sva krckanja u tom ekspress loncu posle toga su me dovela do odluke da uzmem dokumente i mojima kazem da se u zagreb vise vracati necu. jos imam sliku na stolici u kuhinji u vojnickom odelu, onako raskopcanom, smoren, pre no sto cu oticitaj, i jos jedan trenutak, nekih 10ak meseci kasnije su me definisali u svakom smislu.narednih par godina se nisam cuo ni video sa roditeljima, vise i ne pamtim koliko je to trajalo. svesni da se ja vise tamo necu vracati, brata su poslali kod tetke u banja luku, a oni su ostali (otac ostvario invalidsku penziju, pa ga nisu mobilisali) da zavrse sve oko imovine i kojekakvih prava. trajalo je to sve do 94.
March 11Mar 11 Popular Post @eumeswil Alal vera za topik2.septembar 1991. upada vojna policija u kuću da me vodi u Vukovar, sutradan aerodrom i pravac Štokholm. Vraćam se u najgore vreme, '92., ispražnjene porodične rezerve i leto na ulici, DEPOS, Ada i jebeni komarci. Roditelji prosvetni radnici, živeli smo od izdavanja lokala napravljenog za vreme Ante Markovića, tata držao privatne časove, sestra švercovala benzin iz Vršca, 5 maraka litar, ja počeo da pravim reklame i malo me krenulo. Kombinacija bila 10 maraka večera u restoranu za dvoje i 10 maraka benzin za 128-icu. '92. u novembru otvorim firmu. Prvog ozbiljnog klijenta dobjem' 94. i tad sam već ušao u neku kolotečinu do '99. kad se sve raspalo. Onda 2000. novi početak. Pa 2010. opet novi početak. Serem se u nove početke, prođe život u novim počecima... Posle svih godina koje su nam uzeli, ostao je samo jedan krivac kome se svetim i svetiću se do kraja: radikalska, pašićevska Srbija, ne politički, već mentalitetski. U mojoj glavi i mom srcu više nema nijansi, postojimo mi i postoje oni. Bili smo dva puta neoprezni i pustili ih da nam donesu devedesete i ovaj neprirodni nastavak i preseku naše male živote na beskrajne nove početke. Ovog puta borimo se za kraj - njihov definitivni kraj. I jebem mater svakom ko bude imao razumevanja, ljudskosti i empatije za ta govna. No mercy.
March 11Mar 11 31 minutes ago, April said:2.septembar 1991. upada vojna policija u kuću da me vodi u Vukovar, sutradan aerodrom i pravac Štokholm.Imao si pameti (ili su tvoji imali). Moji sebi nisu bili u prilici da oproste sto nisu imali tu pamet...31 minutes ago, April said:Posle svih godina koje su nam uzeli, ostao je samo jedan krivac kome se svetim i svetiću se do kraja: radikalska, pašićevska Srbija, ne politički, već mentalitetski. U mojoj glavi i mom srcu više nema nijansi, postojimo mi i postoje oni.Bili smo dva puta neoprezni i pustili ih da nam donesu devedesete i ovaj neprirodni nastavak i preseku naše male živote na beskrajne nove početke.Nisu oni doneli 90te nego se "samo" lepo uklopili i uzdigli na njima. 90te su ipak doneli ljudi kao moje dede, jedan prvoborac i komunisa do zadnjeg dana, drugi nesto mladji ali koji najvise sto je mogao da ucini za nas 2000te je da ne glasa jer ne moze za "ove nase".
March 11Mar 11 Drugačija sudbina, jbg... Kad se zaratilo, sticajem okolnosti se preko zadruge bavio nekom logistikom za prve mirotvorce koji su dolazili, sa njima se povezao i proveo jedno vrijeme prevodeći im.Naučio sve ustaške i četničke pjesme, od "starogradskih" do Tompsona i BMK. I uvijek u neku kafanu "e sad ćeš da čuješ onu našu".U jednom trenutku bilo gusto, posle toga digao sidro. A nisu se poslodavci baš založili za mene kad mi je bila glava u pitanju.Počeo posle da idem za Istambul, donosim robu. Kad je Kertes diga carine na neki sumanuti nivo, imao sam kombinaciju da dam torbe da ih voze do Skadra, odatle do Bajze, pa preko jezera. Baš bilo dosta para.Mlad organizam, a prihodi visoki, navi(u)koh se na sve poroke, posebno malo luksuznije.Stambole, nebesko veselje... 90-tih su bili sumanto liberalni sa premijerkom Turske. Sve duže tamo ostaja tamo, stekao ekipu, tehno partiji, afteri na brodici na Bosforu, otkrio čari eksera. Posle muka kako da ga dobacim za sebe do CG, a da ne bude "Ponoćni ekspres" .Pamtim da sam se od eksera zaljubljivao posle 20 minuta u colpo di fulmine stilu svakih nekoliko dana. Bio visočiji od Turaka, izvanjac, zanimljiv Turkinjama.Naravno, nije bilo realno da se te pare u tim godinama sačuvaju.Jedno prevrtanje robe tokom naglog dizanja jezera i još jedan sumnjivi pad kod granične policije, označili su bankrot i povratak studiranju sa 26. Završio se faks, onda bombardovanje, rad sa stranim novinarima, ponovo neka odlična kinta u odnosu na ostale.Na kraju "normalni" poslovi, srećom pa me momci koji su se bavili vaučerskom privatizacijom ubijediše u kupovinu nekih akcija dok su bile bagatela, pa se skućih od toga sredinom 00-tih.Posle manje više ka ostali .Imajući u vidu ekstremnu konzumaciju poroka, negdje su mi 90-te kao kroz maglu. Sjećam se najbolje eksera, partija i Istanbula. I razmišljanja kad te pusti gudra je si li se stvarno zaljubio na prvi pogled ili te radio ekser?Vjerovatno sam blizu sadašnjih seven didžits na kocku ostavio, ali jbg... easy come, easy go.Na kraju skinut sa svega kenjam djeci... što im sve ne valja. Edited March 11Mar 11 by milfisland
March 11Mar 11 Roditelji, kumovi i komsije su me godinama koristili kao decoy za sverc svega i svacega. Legnem da spavam™ na zadnjem sedistu pre izlaska i pre ulaska u YUG.Rumunija, Madjarska, BosnaA ispod mene burad, kanisteri, boksovi, parizeri, curetina, one flasurde Pepsija od 2.5 litre koje popijem pa ih matorci koriste za pretakanje... Nece niko dete da dira. A i 4 od 5 granicara naravno svercuju pa se svi dogovore da prezive do iduce nedeljeDesavalo se da panduri i civili (komsije) idu zajedno u sverc, i onda sutra pandur mora s kolegom po naredjenju komandira da te apsi i oduzima, nije se znalo ko koga jebe Bilo mi do jaja, rat nisam ni osetio. Samo se bombardovanja jasno secam, ispadaju poslednji mlecni zubi, ide rerun Kasandre i mozes da ga pusis Klintone.Kad je bio gradjanski rat i inflacija bio sam u jaslicama i zabavistu, sta zna dete sta je sto kilaCale bio mobilisan kao rezervista i cekao svoj red da bude cannon fodder, keva i ja ostali kotkuce. Srecom, nije zavrsio na frontu, to je bilo u kasno leto/jesen '95 dok se bombardovala BIH Naravno, slicna prica kao i ostale - na poso da zaradis pavlaku, onda menjas pavlaku za paklu pljugi, pa paklu pljugi za mleko u kejsc i tako redomPrice koje sam cuo iz '92 i '93 i takmicenje u jadnosti izmedju nas i Rumuna su za poseban topik Edited March 11Mar 11 by Ratamahatta
March 11Mar 11 3 hours ago, Baldrick S. said:Prve tri godine srednje nosio iscepane adidaskeSad me podseti..........u prolece valjda 94 me zapala maturska ekskurzija u Grčku. Napravim ja lukav plan i krenem po familiji i komšiluku da se (samo)hvalim kako sam maturant u Gimnaziji ne bi li dobio koju DM za put. Uspem u roku od neka tri meseca da skupim za pola ekskurzije (drugu polovinu nabavila keva, ne znam ni danas kako) i da mi se nadje nekih 120 DMOd toga pazarim buvljak starke jer bukvalno nisam imao patike. Spiskam još 40DM na fri šopu za onaj veliki boks Marlbora i flašu Džeka jer.........Marlboro i Džek. A onda u Atini naletim na radnju muzičke opreme i pazarim zvono za bubanj za još 40DM. I spadnem na 30ak DM za nedelju dana u Grčkoj. Dodatni problem je bio što u to vreme nije bilo BnBja nego te ubace u neki jeftin hotel da prespavaš i to je to. Provalio sam one grčke male kafanice gde si mogao prilično lepo da klopaš kuvana jela za neke 2DM pošto grci ne štede na porcijama (i masnoći), pa mi se hrana svela na jedan obrok punjenih paprika ili musake i razvlačenje grickalica i sendviča iz ranca. Dobro mi je došao i onaj Džek sa početka priče - doneo mi je dovoljan status medju maturantima da sam u razmenu za gutljaj ili dva mogao da zahvatim grisina ili smokija koliko mogu ili griz ili dva girosa/suvlakija. Sećam se da sam čak za poslednje veče u Paraliji uspeo da uštedim nekih 6 ili 7 (možda čak i 8) DM što mi je bilo dovoljno za giros i par (ili dva para) Amstela. Sećam se i kraja te noći koji sam proveo ispred one crkve u Paraliji, uz crveno-belu limenku i vokmen* - na put sam poneo dve kasete, Dire Straits On everly street i EKV Neko nas posmatra, koje sam izlizao - i danas su mi to najomiljeniji albumi ikad i kad ih pustim mogu da osetim miris mora u nozdrvama.Kroz celu Grčku sam jurio za devojkom, do danas najlepšim stvorenjem pod kapom nebeskom, koju na kraju nisam stigao. Stalno sam imao neke prepreke na putu - prijatelji (moji ili njeni) koje nisam mogao da otresem, pogrešan sprat u hotelu, ili apartman, limenka piva, piš-pauza na pumpi u pogrešnom trenutku, nastavnici koji gestapovski obilaze sobe i najmračnije kutke Grčke...Na kraju večeri smo se ipak stekli ispred one crkve u Paraliji - od svega što mi je palo na pamet da kažem ili uradim uspeo sam da je zakačim ramenom (). Ne mogu da se setim šta je bio odgovor, dal mi je pustila osmeh ili zakačila i ona mene ili me samo čudno pogledala. To su bile te tri sekunde. Onda je, iz offa, neka no name drugarica viknula "Ajmooo" i ona je nestala. Pre neki dan sam je video - još uvek je najlepša. Do dana današnjeg mi se oči napune suzama kad čujem On everly street, do dana današnjeg prva stvar koju uradim kad udjem u Grčku je da pazarim cigare na onoj Molovoj pumpi desno posle Evzonija, i do dana današnjeg se obžderavam girosima - makar neke nepravde da ispravim.Jedino više u Paraliju ne idem - nešto mi ne prija. *dan danas imam istu teksas jaknu, mislim da je neka Varaždinska firma šila to.
March 11Mar 11 6 hours ago, garcia said:sećam se prisilnih mobilizacija i kada je stigao poziv stricu, koji živi u drugom gradu.moj usplahireni otac ga zove na telefon i savetuje da ako ga pošalju na ratište - puca u... vazduh.srećom nije otišao na front.Dzaba pucanje u vazduh kad drugi pucaju u tebe.To pucanje u vazduh pomaze samo kada si u dogovoru sa drugom stranom.
March 11Mar 11 9 hours ago, pbg12345 said:koji ste vi burzuji...meni se zivot u potpunosti promenio u leto 91i tu je jos najmanje bitan taj financijski aspektverovatno zato sto sam bio jos dete da bi me to u velikoj meri pogodilo, ali sustinski nismo imali niceg, osim hranemedjutim sve ostalo se bukvalno raspalo, svi oni kucni prijatelji i rodbina koji su dolazili u kucu i kod kojih smo isli od ljubljane, zagreba, splita, osijeka, bos novog, herceg novog, beograda, sombora su postali nedostupni, odnosno mi tamo smo ostali iza granica i barikadamislim da je samo tetka iz beograda jednom tokom rata bila na banijigomila bliskih ljudi je ostala sa druge, hrvatske strane, sisak grad u kom sam se rodio, sad je bio sa druge strane linije frontadrustveni zivot nepostojec, suludo je spominjati da se vise nije moglo na more i slicnoroditelji vise nisu isli na posao, zapravo niko nije isao na posao, muskarci su sad isli na "polozaj", odnosno ratiste, udaljeno par km od kuceubrzo je otac ostao bez noge, majka se tesko razbolela, sestra zivela kod tetke u beogradu da bi mogla da ide u srednju skolu, pa je mene "zapalo" da sa 10 godina sa bolesnom bakom "vodim domacinstvo" i radim poljoprivredne poslove, jer je to bio jedini izvor hranestruje nije bilo, u skolu nismo isli celo polugodiste, da bi oko nove godine krenuli u skolu u jednu privatnu kucu, jer je u nasoj bila vojska i bojali su se granatiranjanesto kasnije smo krenuli u pravu skolu, iako je vojska i dalje bila tuginulo se svakodnevno, rat je bio jedina tema, postalo je uzasno bitno ko je koje nacije i vere (par meseci ranije nisam znao ni sta su moji po naciji ili veri, zapravo ni sta znaci pravoslavac npr, osim da su se moji pisali na popisu kao jugosloveni na mrgodjenje rodjaka popisivaca), tad sam po prvi put cuo jednu od najodvratnijih reci "polutan"odnosilo se na one nesrecnike iz mesanih brakova koji u novoj podeli nisu nigde prispeli, sto bi rekao jebeni pejakovic "mesano meso"poceli smo pisati iskljucivo cirilicom, neki idioti su progovorili i ekavicuu nekom trenutku je pored toga, politicko usijanje doslo do toga da je umalo izbio rat u samoj krajini izmedju marticeve i babiceve struje, sto je bilo narocito odvratno i opasnood pozitivnog, stric prvi komsija je bio glavni u baptistickoj crkvi, koja je dostavljala ogromne kolicine humanitarne pomoci, pa sam bio na izvoru slatkisa secam se i dolazaka rodjaka iz engleske i pune kese cokoladica koje sam tad prvi put video mars, tvix...bili su ti i nigerijci iz UN sa svojim paketima slatkisa koje su ili menjali za nesto ili prosto delili nama decii to sto je otac nekim cudom uspeo u ratu obnoviti fudbalski klub (kog je ionako ceo zivot vodio) pa smo igralidrugu ligu krajine a onda je postalo lose oluja, jedine dve scene koje zapravo kristalno jasno pamtim su najpre trenutak kad majka otvara vrata sobe u neko doba zore (dan pred bezanje) da vidi sestru i mene, jer je upravo stigla kuci, bila je u bolnici u petrinji kad je krenula oluja, direktor bolnice pusta lakse bolesnike kuci, tezi odlaze u dvor, medju njima i grupa od nekoliko potpuno fizicki ili psihicki nemocnih ljudi koji su zapravo ceo rat i proveli u toj bolnici, bez ikog od familije, ona nekim cudom u dvoru kad su ih dovezli prepoznaje coveka iz susednog sela koji je vozac kamiona u vojsci i pita ga jel moze sa njim nazad ka petrinji kuciovi sto su ostali u dvoru su pobijeni, svi do jednog, do danas niko nije odgovarao za to, a tri zaracene strane se medjusobno optuzuju za todruga scena je kad pas koji trci za nama, nakon nekoliko kilometara staje i ostaje da nas gleda kako idemo u 3 pmnakon putesestvija, uspesnog izbegavanja miloseviceve zamke da nas posalje na jebeno kosovo dolazimo kod majcinog brata od strica u somborbilo nas je 17 u kuci, oni su i pre toga ziveli u teskom siromastvu, hranio ih komsija, "grejali" se na ringlu od sporetaprvih nekoliko dana smo jeli hranu, odnosno suvo meso i hleb od brasna koju smo mi doneli sa sobom, nakon toga uglavnom gladovali do mestimicnih humanitarnih pomoci, ponizavanja u crvenom krstu, jebenih konzervi mleka u prahunakon godinu dana smo otisli u okolinu cacka, to je bilo selo i makar je bilo hraneotac invalid, je nekako skupio, pozajmio pare kupio plug i narednih nekoliko zima orao brda i jendeke koji drugi nisu hteli da bi imali ikakav novac u kuci, majka i ja smo isli u nadnicesrecom smo u nekom trenutku igrom slucaja upoznali jednog divnog coveka, njegovu zenu i cerku, preselili se u njihovu kucu i tu ziveli narednih nekoliko godina besplatnootac je 98 dobio invalidninu, nakon dolaska dosa na vlast u svega nekoliko meseci ta invalidnina je povecana nekoliko puta (moguce i x10) pa smo od toga mogli pristojnije ziveti, u medjuvremenu se i sestra odselila u usanesto kasnije prodajemo zapocetu vikendicu na moru, dobijamo neki sudski spor i napokon nakon 10 godina kupujemo plac i zapocinjemo kucuprilicno sam siguran da je celokupna generacija mojih roditelja dozivela ozbiljne psihicke slomove u ratuali ovo bezanje u nepoznato, ostavljanje svega, tih prvih nekoliko godina apsolutne bede i ponizavanja su ih dotukliTi si iz Gline ili Petrinnje?
Create an account or sign in to comment