April 21Apr 21 Uvod u drugi život (1992)Premisa deluje sasvim jednostavno: pisac kojeg igra Zoran Cvijanović ima blokadu, a i još mnoštvo stvari ga izjeda. Ne može da se natera da napiše ni jednu rečenicu.Tokom letnjih dana je „zarobljen“ unutar svog ateljea i počinju da mu u goste dolaze likovi koje je preneo u svoje prethodne radove. I svaki od njih, ma koliko bio izmaštan, nosi jedan delić naše istorije i stvarnosti.Ovde se mešaju sećanja i priče koje treba sačuvati od zaborava. Možda će nekome film delovati previše kamerno, poput kakve predstave, ali na planu glume se dešavaju intrigantne i dinamične metamorfoze kroz koje prolaze svi likovi.Zoran Cvijanović kao pisac postaje zapravo svedok jedne epohe koja je obeležila jednu sada nepostojeću zemlju. I njegova borba je kako kreativna, tako i ona sa pronalaženjem želje za daljim životom. Utvare iz prošlosti ga opsedaju i ne daju mu mir. Iako se isprva činilo da će on biti glavna uloga, on je samo poslužio na početku da nas, kao gledaoce, uvede u njegovu grozomornu svakodnevicu i ništavno postojanje.Uvodni kadar, gde on bezvoljno leži opružen na prekrivaču grimizne boje koja vuče na boju krvi, dok se iznad njega, na sredini iznad kreveta, nalaze gomile polica sa knjigama, posebno je upečatljiv. Police su nakrivljene poput našeg heroja i samo što ne puknu pod teretom znanja. Ako je postojao evidentan simbolički prikaz koji lomi i našeg lika, to je znanje i spoznaja. Miša Radivojević nije mogao ovo transparentnije da prikaže publici.Kroz prikaz njegovog ateljea dobijamo jezive scene koje su efektivne. Dobro korišćenje zvukova u datim scenama da se pojača osećaj jeze i neprijatnosti, korišćenjem statičnih kadrova, kao i Cvijanovićeva ispijena pojava čoveka koji deluje kao da bi svakog trena mogao dići ruku na sebe, ostavljaju zaista upečatljiv početak.Ubrzo počinju da mu dolaze neočekivani gosti. Sonja Savić briljira u višestrukoj ulozi. Ona je spona između Erosa i Tanatosa, istovremeno zavodljiva, ali i fatalna. To se može iščitati iz kodiranja boja njene odeće koju nosi u određenim scenama, kao i kroz kriptične dijaloge koji otkrivaju slojeve životnih priča likova koje predstavlja.Način na koji izgovara rečenice i kako se drži pred našim piscem, koji pokušava na sve moguće načine da je zavede i odvede u svoj krevet, posebno je upečatljiv. Te scene kuljaju od erotskog naboja, i Sonja je u tim likovima zavodljiva, pleneći svojom magnetnom harizmom. Nekome može delovati kao da je uloga isprazna i da je ona iskorišćena zbog svoje lepote, ali zapravo je ovo jedan od retkih filmova gde je njen glumački raspon prikazan u punom i efektivnom jeku.A onda imamo i lik kapetana Rodina, kojeg glumi Aleksandar Berček. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni dramske katarze koju njegov karakter nosi. Ovo je čist masterklas i pokazatelj kako se sa malo šminke možeš pretvoriti i nestati u liku. A da je sve ostalo u načinu isporuke teksta i korišćenju par skromnih kadrova, u kojima se vidi kakvu je širinu imao i kako je olako mogao da komanduje scenom, kako u pozorištu, tako i na filmu. Njegov Rodin je moralno kompleksan lik, čovek koji je živeo za dužnost, a istovremeno činio mnoštvo groznih dela, bez potrebe da ih preispita. Smatram da je veliki uspeh od njega približiti stvora za kojeg možemo da osetimo deo simpatija.Siguran sam da je ovo jedna od najintenzivnijih uloga koju je Berček odigrao na filmu i da će svakome ko pomisli da se bavi glumom ovo doći kao dobar pokazatelj kako nositi film kao glavni glumac.Moram spomenuti i Predraga Ejdusa, koji svojom mističnom pojavom dodaje spoj entiteta koji zaposeda pomenutog Rodina. Da li je on bio prava osoba ili natprirodno stvorenje koje mu je krojilo sudbin, to ostaje da se gledaoci sami uvere.Miloš Radivojević ovde daje prostora glumcima da kroz dijaloge i njihove manirizme i emotivna stanja svih pomenutih likova, grade jednu teskobnu atmosferu. Često se prelamaju sećanja i maštanja, a to nije baš učestali stil lokalnih režisera, iako deluje kao da to previše razvlači trajanje filma. Ako ste od onih koji nemaju ništa protiv "sporih" filmova, moći ćete u ovoj atmosferi da nađete razne kvalitete i nesvakidašnju atmosferu.Čitavom filmu pripomažu i pesme koje je komponovao Kornelije Kovač. One su na momente neprimente, a ponovo u raznim drugim instancama poentiraju dijalog i atmosferu koja je na nivou jednog košmara.Kraj je katarzičan i ne nudi jasne odgovore i razrešenje sudbine našeg glavnog junaka. I to mi se veoma dojmilo. Stvara daleko jači utisak, pogotovo što su razni delići posuti kroz dijaloge i vizualni simbolizam i na gledaocima je da sklope čitavu sliku.
April 21Apr 21 On 4. 4. 2026. at 21:51, hajde_bajder said:Idemo dalje (1982)Film prati odrastanje jednog razreda u Jugoslaviji, u malom seocetu koje je maltene razrušeno pod napadom nacista. Bivši vojnik Miloš (Dragan Nikolić) vraća se sa ratišta, a početak prikazuje kako hoda kroz maglu, kao da dolazi iz neke vrste neživota. Jaka uvodna scena i slika pomešana sa zvucima pucanja.U selu mu namenjuju da postane učitelj i da se brine o čitavom razredu dece čiji su očevi ili poginuli ili zarobljeni na ratištu. Školom upravlja direktor Božur (Danilo Bata Stojković), koji oscilira između autoriteta i karikaturalnog lika koji pokušava da drži sve pod kontrolom. U istoj školi, kao njihov lični sluga, radi nemački vojnik Šopenhauer (Bata Živojinović), a Milošu je potrebna i ljubavna prilika u vidu babice Milice (Ena Begović).Istovremeno, ovo se može poimati i kao svojevrsni horor film, jer Miloš previše otkriva deci, ali istovremeno traži način da ih edukuje i da kroz njih zapravo isceli svoje psihološke rane zadobijene na ratištu. Kada god se desi neka velika prekretnica, on izgovara krilaticu: „Idemo dalje!“ i to ćete čuti često. Kroz odnos sa tom decom vidimo kako se međusobno nadopunjuju i rastu jedni uz druge.Za jedan ratni film, Šotra izbegava da veliča rat i da bira stranu. Ipak, postoji jedna veoma uznemirujuća scena sa četnikom kada se čitav mali gradić okuplja u lokalnoj zajednici, gde urlajući traže smrt za svakog okrivljenog. To je istovremeno jedna od potresnijih, ali i najsmešnijih scena.Kroz čitav film prodefiluje dosta naših glumaca i glumica, poput velike Olivere Marković u ulozi bake Velinke, koja ima upečatljiv performans. Prikaz žene navikle na rat, sa pištoljem za reverom i bez dlake na jeziku, dok vuče svoju kozu, mota cigare i pije rakiju.Tu se pojavljuje i veliki Pavle Vuisić kao Dragiša, koji je osuđen na smrt jer je sarađivao sa Nemcima i radio na štetu čitavog mesta. Vuisić, iako ima tek par scena, zrači harizmom i magnetizmom, a scena sa češljem ostaje urezana u sećanje. Njegov lik ima sreću jer je deda jednom od učenika, a Miloš uspeva da obuzda krvožednu želju meštana. Dopada mi se što to radi za dobrobit svojeg učenika, a ne nužno dede, koji dobija ono što mu sleduje kad mu spasi život.Bata Živojinović kroz čitav film ne izgovara nijednu reč i igra dobrog i poštenog Nemca kojem je jasno šta je njegov narod učinio i koji se iskreno kaje, ne žaleći zbog „kazne“ koju zaslužuje.Sa druge strane imamo Batu Stojkovića kao Božura, koji ima zaista mnogo smešnih replika i scena. Kada zakolju prase, Božur tvrdi da ne želi da proba čvarke dok se oblizuje, a buni se i kada učitelj i deca razdele meso po selu sa komšijama, jer je to deo školskog inventara. Ali scena u kojoj pije rujno vino sa Šopenhauerom je antologijska, istovremeno smešna i tužna, i dobar prikaz kako neko na visokom položaju lako može prekršiti svoja obećanja ako postoji začkoljica. (Nisu čvarci, ali vino može!)Tu je i scena kada su deca traumatizovana Miloševom pričom o gubitku, a Božur, frapiran, ulazi u neku vrstu manične epizode u kojoj priča vic koji ne zna, ali ga završava rečenicom: „Srbin je bio najpametniji i sve je nadmudrio.“ Bata u toj sceni postaje jeziv i neprijatan, ali se upravo tu vidi koliko je bio veliki glumac, umeo je da likovima koje je često igrao uvek donese nešto novo i zanimljivo.Najbolje funkcionišu scene sa čitavim razredom. Šotra ima dobro oko da uhvati dečija lica. Kada su prepuna radosti ili kada ih skrha tuga. Ili kada rade obične stvari koje deca rade: glupiraju se, trčkaraju po avliji ili sede u klupama, dok kamera beleži samo njihove noge kako landaraju.Završni kadar, u kojem se Miloš oprašta sa svojim đacima dok im čita citat iz Dostojevskog, raznežiće i najtvrđe. A ja nisam od kamena, suze su same potekle. I ima nešto istovremeno bajkovito u toj sceni na način na koji je snimljena, svi su na zelenoj poljani okruženi šumom, i magla sa početka se vratila.Film nije najbolje snimljen niti montiran,često imam utisak da se scene neprirodno prekidaju da bi započele nove. Nije ni najbolji u Šotrinoj bogatoj filmografiji, ali za film koji se dešava tokom Drugog svetskog rata ističe se time što daje nadu i što je jedan od ređih anti ratnih filmova koje imamo u našoj kinematografiji. A to je ponekad sasvim dovoljno.On 7. 4. 2026. at 8:27, hajde_bajder said:Zakletva (1974)Prvi srpski gotik film? Petar Božović je efektivan kao Vuko, čovek koji se našao u pogrešnom mestu u pogrešno vreme. On igra jednog običnog čoveka, prostog, kako i sam kaže. Zapravo sam zaboravio da je nekada bio glumac koji je isporučivao uverljive likove.Tanasije Uzunović, s druge strane, glumi Maltežanina čija je sudbina već skrojena. I njegova tišina je sablasna! Podsetila me je na Ravenous sa Gajom Pirsom, koji je isto imao dugu tišinu sa tom ulogom. Taj sokolski pogled i regalno držanje, kao i Kadijevićeva fascinacija krupnim kadrovima njegovog lica, stvaraju upečatljiv lik. On kroji sudbinu i našem heroju Vuku i poziva ga na zakletvu, ali da li će Vuko imati petlju da to izvede i ispoštuje do kraja?Prikaz zatvora, dželata i domara (Zoran Rankić) kroz svoju surovost i nebrigu, koji nevinog čoveka menjaju iz korena, predstavlja oštru kritiku sistema. Nebitno je što se radnja dešava u prošlosti, poruka je jasna i glasna. Scene u zatvoru su izuzetno realistične, jer ostatak glumačke ekipe, sa svojim upečatljivim fizionomijama, pokazuje kako zatvor može da izmeni nevinog čoveka, nagore!Đorđe Kadijević ponovo dominira centralnim kadrovima, gde razne scene dolaze do izražaja u prikazu srednjeg veka. Koristi prostorije i oskudne enterijerske detalje da naglasi mučnu i teskobnu atmosferu. Uspeva čak i u televizijskoj produkciji da prikaže srednjovekovni ambijent koji odiše autentičnošću, a zamislite kako bi to izgledalo sa većim budžetom.Ipak, najviše bih izdvojio scene groze. One su snažne i upečatljive, čak i tamo gde se nazire slabost praktičnih efekata. Jasno prenose i stavljaju do znanja u kakvoj se neprilici našao Vuko. Kao i druga dva filma gde se naziru elementi horora (on će reći fantastika) Leptirica i Sveto Mesto, Kadijević je svestan da ne želi da ide na brutalnost kroz eksplicitno prikazivanje krvi i sakaćenja, već se fokusira na grandioznost samog čina egzekucije, uz jasnu kompoziciju likova kroz njihove senke i obrise, i dominantan, tup zvuk koji, kako kod gledaoca, tako i kod našeg heroja, izaziva veliku nelagodu.Ako moram da izdvojim najslabiji aspekt filma, to je muzika. Nije dovoljno upečatljiva ni pamtljiva da dodatno pojača nelagodu i uzdigne scene na viši nivo.Srećom, glumci i glumice su sve izneli veoma uverljivo, u maniru pozorišne igre, gde se rečenice naglašavaju. Dijalozi su pamtljivi i snažno poentiraju do samog kraja. Mogu se čak i citirati, i bez obzira na to da li ste gledali film u vreme kada se pojavio ili ste mlađi gledalac, poruka ostaje jasna i snažna.Koliko mi je poznato, ovo je Kadijevićev film za koji je sam napisao scenario. Nije bilo književnog predloška niti tuđih radova, i vidi se da je ovo bila svojevrsna priprema za njegov magnum opus, seriju Vuk Karadžić.Primećujem da film i dalje nije restauriran, što je zaista velika šteta, ali se nadam da će se to uskoro ispraviti. Da li ste ga vi gledali, i kakav je utisak ostavio na vas?On 16. 4. 2026. at 15:58, hajde_bajder said:Suton (1982)Kada površno pogledamo film i njegov scenario, mogli bismo da kažemo da se u njemu ništa ne dešava. Ali zapravo, kroz priču dede i njegovih unuka u malom selu u Istri, dobijamo i više nego što smo očekivali.Ako je namera dede, Amerikanca kojeg glumi Karl Malden, bila da ih zaštiti od svih budućih zala sveta odraslih, onda je to odlično prikazano. Sjajno je odigrao svoju ulogu, ima tu toliko topline i minijaturnih scena u kojima, zajedno sa dečjim glumcima, zaista postiže trenutke koje je prelepo videti ovekovečene na filmskoj traci.I kada se često priča o našim filmovima u kojima se prikazuje odnos odraslih sa decom, to često ima tragičnu i teskobnu notu. Ovde to nije slučaj, smatram da je prikladan za gledanje za sve prošle i nadolazeće generacije. I nosi veliki kvalitet u prikazu empatije spram starijih i kako se oni odnose pri učenju svojih naslednika kako da krenu da žive kada vreme detinjstva počne da iščilava i vreme odraslih preuzme primat.Neko će reći da je sve to previše zašećereno, ali snaga filma proizlazi iz Paskaljevićeve režije, gde se tačno zna koji trenutak treba iskoristiti da se naprave male trzavice u narativu i dešavanjima naše male skupine likova, kako bi onima koji imaju strpljenja otvorio njihov bogat svet.Svakako treba pomenuti i njegov neverovatan način da prenese autentičnost jednog mesta, i to se moglo videti i u njegovom kratkom filmu „Legenda o Lapotu“. Jednostavno, čovek ima oko za detalje i ume da običaje i način života prikaže kroz čitav film, a da oni ne preuzmu primat nad srži priče, koja je odnos dede i njegovih unuka.Videćete i druge naše glumce u manjim ulogama: Vuisića, Božovića i Todorovića, i možda će vam zvučati pomalo čudno što su im glasovi sinhronizovani na engleski, ali poenta njihovih likova i dalje je tu. Imaju prisustvo po kojem su ostali upamćeni u svojim značajnijim ulogama, i to je sasvim dovoljno. Oni su samo prolazni deo života ove male porodice koja biva pogođena tragedijom i, kao što to obično biva, ostaju epizodisti u njihovoj glavnoj priči.Moram da spomenem da mi je ovo jedna od najupečatljivijih uloga Dragana Maksimovića, koji, ruku na srce, nije uvek dobijao tako efektne uloge i često je bio sveden na igranje skrajnutih i neobičnih tipova u manjim epizodama. Scena u kojoj njegov Toni, tip koji organizuje bioskop u tom malom mestu. Pokušava na svaki mogući način da osvoji pridošlu učiteljicu Lenu, koju igra Džodi Tilen, zaista spada u antologijske filmske momente, a istovremeno ima i dobru dozu humora.Film je montiran i snimljen kao kakav holivudski klasik, i nadam se da će kroz restauraciju doživeti da bude ponovo otkriven od strane naše publike, koja će ga prihvatiti kao punokrvni klasik naše kinematografije.https://www.youtube.com/watch?v=jO-a-yp6UjYOn 20. 4. 2026. at 10:30, hajde_bajder said:Ortaci (1988)Prvih deset minuta su delovale obećavajuće, prikaz dolaska mladog studenta sa sela, pod imenom Eugen Sretenović Srele (Dragan Nikolić, manje poznatiji glumac), u veliki grad Beograd. I njegova velika želja da se integriše i uspe u njemu.I da, uspeva da izmami po koji osmeh, tih par situacija sa prevarantima i natezanja sa policijom u samom uvodu. Ali ubrzo se pojavljuje Radoš Bajić u ulozi novinara i rođaka, Spasoja Spasovića Kikija, koji će pokazati da bi opstao u velegradu, moraš konstantno da leraš i mažeš. I to sve pod krilaticom da su ljudi iz grada ti koji su pokvareni i krivi za sve.Odatle se film samo raspada i gubi i ono malo izgrađene atmosfere. Ovde se konstantno, na smenu, rade skečevi. Koji bi trebalo da budu teška kritika tadašnjeg društva. A zapravo su samo nezreli i loše prekopirani skečevi Benija Hila. Kraj je pokušao kroz monolog da nategne i ono malo dobre volje, i ima jednu od najbezveznijih tranzicija koji vode ka odjavnoj špici.Najveći šok izaziva pojavljivanje mnoštva jakih glumačkih imena iz tog doba: Milan Lane Gutović, Petar Kralj, Predrag Laković, Jovan Janićijević Burduš, čak i Dragan Jovanović ima kraću, zaboravnu kameo ulogu. Siguran sam da će se i mnogi drugi gledaoci prevariti i pogledati film kada vide ova jaka imena.Jedna od najbanalnijih scena, sa kojom su zasigurno želeli da prikažu pakleni šund i kič, jeste scena u kojoj Jasmina Medenica, koja glumi mladu ženu jednog od likova, koja je i pevačica. Ona izlazi na scenu u kafani, gde bend izvodi narodnjačku numeru i ona, pazite sada, radi most nasred sale. I svi počnu da joj bacaju novac, dok oko nje igra lik sa mačem i azijatskom maskom. Samo zbog ovog zadnjeg dela treba bunkerisati film zbog jeftinog rasizma.Kao jedini kvalitet, izdvaja se nekadašnji Beograd. Kalenić pijaca, uži centar grada, pokojna originalna autobosuka stanica. Sve to daje naznake da se od osamdesetih naovamo pre velikih rušenja i građenja ovaj grad držao.Jedno je sigurno, u periodu osamdesetih i do sredine devedesetih, bilo je mnogo više filmova koji ne zaslužuju da se tako nazovu. Koji su na brz način skupljali sredstva i eto, tako bivali pušteni da popune prostor i na osnovu jakih imena privoleli publiku da ih gledaju.Iako film pokušava da se dotakne raspada Jugoslavije, ispada jedan jeftin pokušaj da priča o društvu iz tog doba. Fali mu da bude mnogo pametniji i promućurniji u prikazu raznih društvenih slojeva. Ovde dobijamo samo jeftine stereotipe, i sada posle gledanja, osećam da se je kolekcija sivih ćelija koje imam, opala za dobrih 50%. Tako da, gledajte na sopstvenu odgovornost.Ortaci treba da ostanu u zaboravu, jer kao komedija, a pogotovo kao društvena kritika, padaju na ispitu i nemaju apsolutno ništa pametno i zabavno da nam kažu. Čak iz vizure vremenske kapsule.1 hour ago, hajde_bajder said:Uvod u drugi život (1992)Premisa deluje sasvim jednostavno: pisac kojeg igra Zoran Cvijanović ima blokadu, a i još mnoštvo stvari ga izjeda. Ne može da se natera da napiše ni jednu rečenicu.Tokom letnjih dana je „zarobljen“ unutar svog ateljea i počinju da mu u goste dolaze likovi koje je preneo u svoje prethodne radove. I svaki od njih, ma koliko bio izmaštan, nosi jedan delić naše istorije i stvarnosti.Ovde se mešaju sećanja i priče koje treba sačuvati od zaborava. Možda će nekome film delovati previše kamerno, poput kakve predstave, ali na planu glume se dešavaju intrigantne i dinamične metamorfoze kroz koje prolaze svi likovi.Zoran Cvijanović kao pisac postaje zapravo svedok jedne epohe koja je obeležila jednu sada nepostojeću zemlju. I njegova borba je kako kreativna, tako i ona sa pronalaženjem želje za daljim životom. Utvare iz prošlosti ga opsedaju i ne daju mu mir. Iako se isprva činilo da će on biti glavna uloga, on je samo poslužio na početku da nas, kao gledaoce, uvede u njegovu grozomornu svakodnevicu i ništavno postojanje.Uvodni kadar, gde on bezvoljno leži opružen na prekrivaču grimizne boje koja vuče na boju krvi, dok se iznad njega, na sredini iznad kreveta, nalaze gomile polica sa knjigama, posebno je upečatljiv. Police su nakrivljene poput našeg heroja i samo što ne puknu pod teretom znanja. Ako je postojao evidentan simbolički prikaz koji lomi i našeg lika, to je znanje i spoznaja. Miša Radivojević nije mogao ovo transparentnije da prikaže publici.Kroz prikaz njegovog ateljea dobijamo jezive scene koje su efektivne. Dobro korišćenje zvukova u datim scenama da se pojača osećaj jeze i neprijatnosti, korišćenjem statičnih kadrova, kao i Cvijanovićeva ispijena pojava čoveka koji deluje kao da bi svakog trena mogao dići ruku na sebe, ostavljaju zaista upečatljiv početak.Ubrzo počinju da mu dolaze neočekivani gosti. Sonja Savić briljira u višestrukoj ulozi. Ona je spona između Erosa i Tanatosa, istovremeno zavodljiva, ali i fatalna. To se može iščitati iz kodiranja boja njene odeće koju nosi u određenim scenama, kao i kroz kriptične dijaloge koji otkrivaju slojeve životnih priča likova koje predstavlja.Način na koji izgovara rečenice i kako se drži pred našim piscem, koji pokušava na sve moguće načine da je zavede i odvede u svoj krevet, posebno je upečatljiv. Te scene kuljaju od erotskog naboja, i Sonja je u tim likovima zavodljiva, pleneći svojom magnetnom harizmom. Nekome može delovati kao da je uloga isprazna i da je ona iskorišćena zbog svoje lepote, ali zapravo je ovo jedan od retkih filmova gde je njen glumački raspon prikazan u punom i efektivnom jeku.A onda imamo i lik kapetana Rodina, kojeg glumi Aleksandar Berček. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni dramske katarze koju njegov karakter nosi. Ovo je čist masterklas i pokazatelj kako se sa malo šminke možeš pretvoriti i nestati u liku.A da je sve ostalo u načinu isporuke teksta i korišćenju par skromnih kadrova, u kojima se vidi kakvu je širinu imao i kako je olako mogao da komanduje scenom, kako u pozorištu, tako i na filmu. Njegov Rodin je moralno kompleksan lik, čovek koji je živeo za dužnost, a istovremeno činio mnoštvo groznih dela, bez potrebe da ih preispita. Smatram da je veliki uspeh od njega približiti stvora za kojeg možemo da osetimo deo simpatija.Siguran sam da je ovo jedna od najintenzivnijih uloga koju je Berček odigrao na filmu i da će svakome ko pomisli da se bavi glumom ovo doći kao dobar pokazatelj kako nositi film kao glavni glumac.Moram spomenuti i Predraga Ejdusa, koji svojom mističnom pojavom dodaje spoj entiteta koji zaposeda pomenutog Rodina. Da li je on bio prava osoba ili natprirodno stvorenje koje mu je krojilo sudbin, to ostaje da se gledaoci sami uvere.Miloš Radivojević ovde daje prostora glumcima da kroz dijaloge i njihove manirizme i emotivna stanja svih pomenutih likova, grade jednu teskobnu atmosferu. Često se prelamaju sećanja i maštanja, a to nije baš učestali stil lokalnih režisera, iako deluje kao da to previše razvlači trajanje filma. Ako ste od onih koji nemaju ništa protiv "sporih" filmova, moći ćete u ovoj atmosferi da nađete razne kvalitete i nesvakidašnju atmosferu.Čitavom filmu pripomažu i pesme koje je komponovao Kornelije Kovač. One su na momente neprimente, a ponovo u raznim drugim instancama poentiraju dijalog i atmosferu koja je na nivou jednog košmara.Kraj je katarzičan i ne nudi jasne odgovore i razrešenje sudbine našeg glavnog junaka. I to mi se veoma dojmilo. Stvara daleko jači utisak, pogotovo što su razni delići posuti kroz dijaloge i vizualni simbolizam i na gledaocima je da sklope čitavu sliku.koji koncept stoji iz ovakvih postova
April 21Apr 21 2 minutes ago, Frank Pembleton said:Koncept:Filmovi koje niste i nećete gledati...Barem se treba zahvaliti coveku sto se zrtvuje za nas.
April 21Apr 21 Evo Lo Zingaro je to sumirao na jedan način. Istražujem našu kinematografiju, dobre i zaboravljene naslove, tako i one loše koje bi i vreme trebalo da zaboravi. Svakako, hvala na čitanju.
April 21Apr 21 Na te ćete se načekati. Ali mogao bih pre njih ipak jedan klasik, Slatko od snova. Jako drag film. Evo pogledao sam I Tren iz 1978. Ko god pričao da Bata Životinja ima jednu te istu ulogu, neka pogleda dotični film i vidi šta je mogao da učini. Napišem nešto detaljnije u budućnosti.
April 21Apr 21 to je ozbiljna kinematografijaja čekam tv film živana, scenaristkinje i rediteljke leposave milanin isaković majke milice milše. gospođa mama je napisala scenario u kome igraju tri ženska lika(i ćusta), i paz sad sva tri “igra” milicato je bilo toliko smeće da ona nije bila u stanju da ga završi, pa je tu nezgodnu ulogu na sebe preuzeo(ili mu je nametnuto) sloba radović reditelj na rts-ui nekako je taj krš smontiran i emitovan, ali gledaocu posle gledanja ništa nije bilo jasno. čak ni one trivijalne stvari u filmu(ko je gde ušao i odakle je izašao)ja tvrdim pod moralnom i materijalnom odgovornošću da veće đubre rts nikada u svojoj istoriji nije emitovao
April 21Apr 21 5 minutes ago, kud u maglu Simoviću said:ja čekam tv film živana, scenaristkinje i rediteljke leposave milanin isaković majke milice milše. gospođa mama je napisala scenario u kome igraju tri ženska lika(i ćusta), i paz sad sva tri “igra” milicaČekaj igraju 3 Milice ili sve tri uloge nosi M.Milfa ?
April 21Apr 21 1 minute ago, Fakundo Sava said:Čekaj igraju 3 Milice ili sve tri uloge nosi M.Milfa ?sva tri lika nositm milica Edited April 21Apr 21 by kud u maglu Simoviću
April 21Apr 21 57 minutes ago, Lo Zingaro said:Ja strpljivo cekam "Hajde da se volimo 3" i "Svemirci su krivi za sve".Superstar kanali na SBB EON platformi ih cesto imaju na repertoaru. :)
April 21Apr 21 Vidim niko ne pominje Rođeni sjutra. E to je film koji bi trebalo da se obradi, Đokica David u ulozi Narko Dilera Limuna, a Mirko Vlahović je njegov potrčko. Plus Milica Milša ko od majke rođena u najneprijatnijoj sceni sa bazenom.
April 21Apr 21 On 16. 4. 2026. at 15:58, hajde_bajder said:Suton (1982)Kada površno pogledamo film i njegov scenario, mogli bismo da kažemo da se u njemu ništa ne dešava. Ali zapravo, kroz priču dede i njegovih unuka u malom selu u Istri, dobijamo i više nego što smo očekivali.Ako je namera dede, Amerikanca kojeg glumi Karl Malden, bila da ih zaštiti od svih budućih zala sveta odraslih, onda je to odlično prikazano. Sjajno je odigrao svoju ulogu, ima tu toliko topline i minijaturnih scena u kojima, zajedno sa dečjim glumcima, zaista postiže trenutke koje je prelepo videti ovekovečene na filmskoj traci.I kada se često priča o našim filmovima u kojima se prikazuje odnos odraslih sa decom, to često ima tragičnu i teskobnu notu. Ovde to nije slučaj, smatram da je prikladan za gledanje za sve prošle i nadolazeće generacije. I nosi veliki kvalitet u prikazu empatije spram starijih i kako se oni odnose pri učenju svojih naslednika kako da krenu da žive kada vreme detinjstva počne da iščilava i vreme odraslih preuzme primat.Neko će reći da je sve to previše zašećereno, ali snaga filma proizlazi iz Paskaljevićeve režije, gde se tačno zna koji trenutak treba iskoristiti da se naprave male trzavice u narativu i dešavanjima naše male skupine likova, kako bi onima koji imaju strpljenja otvorio njihov bogat svet.Svakako treba pomenuti i njegov neverovatan način da prenese autentičnost jednog mesta, i to se moglo videti i u njegovom kratkom filmu „Legenda o Lapotu“. Jednostavno, čovek ima oko za detalje i ume da običaje i način života prikaže kroz čitav film, a da oni ne preuzmu primat nad srži priče, koja je odnos dede i njegovih unuka.Videćete i druge naše glumce u manjim ulogama: Vuisića, Božovića i Todorovića, i možda će vam zvučati pomalo čudno što su im glasovi sinhronizovani na engleski, ali poenta njihovih likova i dalje je tu. Imaju prisustvo po kojem su ostali upamćeni u svojim značajnijim ulogama, i to je sasvim dovoljno. Oni su samo prolazni deo života ove male porodice koja biva pogođena tragedijom i, kao što to obično biva, ostaju epizodisti u njihovoj glavnoj priči.Moram da spomenem da mi je ovo jedna od najupečatljivijih uloga Dragana Maksimovića, koji, ruku na srce, nije uvek dobijao tako efektne uloge i često je bio sveden na igranje skrajnutih i neobičnih tipova u manjim epizodama. Scena u kojoj njegov Toni, tip koji organizuje bioskop u tom malom mestu. Pokušava na svaki mogući način da osvoji pridošlu učiteljicu Lenu, koju igra Džodi Tilen, zaista spada u antologijske filmske momente, a istovremeno ima i dobru dozu humora.Film je montiran i snimljen kao kakav holivudski klasik, i nadam se da će kroz restauraciju doživeti da bude ponovo otkriven od strane naše publike, koja će ga prihvatiti kao punokrvni klasik naše kinematografije.https://www.youtube.com/watch?v=jO-a-yp6UjYOn 19. 4. 2026. at 0:02, Sludge Factory said:Ne vidim da ce ga biti u cineplexxu. Jel se zna sto?Ko je u BGu, video danas da ga ima u Cinestaru u Ada Mall-u.
Create an account or sign in to comment