Jump to content
IGNORED

No job, no money, you're f***ed


Indy

Recommended Posts

ma ti uopste ne znas sta pricas, prvo slavis nesigurnost, sada kazes da si njena zrtva.ignore
pa valjda je svako ko zivi i radi u sistemu gde posao nije zagarantovan zrtva nesigurnosti/neizvesnosti u smislu da mora da ulaze veci napor nego u slucaju da mu je posao zagarantovan?ali ne vidim neracionalnost u propagiranju sistema u kome vlada neizvesnost ako je ono sto u njemu dobijas (iako ne sa verovatnocom 1) bolje nego ono sto ces sigurno ( s verovatnocom 1) dobiti u nekom alternativnom uredjenju.
Link to comment
  • Replies 374
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Indy

    66

  • iDemo

    31

  • fonTelefon

    23

  • cedo

    15

Top Posters In This Topic

"Prigrlite nesigurnost". Dodje mi da pucam u nekog ovde :frust: Ja mislio da medjusobna ispomoc i koriscenje intelekta da se napravi sistem koji bi dao sto vecem broju ljudi sto vise zdravstvene nege, obrazovanja i sigurnosti nesto cemu sva drustva teze. Izgleda sam pogresio. Wild wild west, survival of the fittest i tako ta sva visokonapredna dostignuca.

Link to comment
iako ne sa verovatnocom 1
Svet je naprosto prepun prica o verovatnoci koja je ne 1, vec u vrlo sitnim decimalama. Posebno zadnjih par godina. Samo najsveziji primer (od bukvalno stotina koje sam video i sigurno hiljada koje nisam). Najlakse je odmahnuti rukom (ne mislim ovde ni na jednog forumasa specijalno) i reci, pa "bad luck". Jeste, bad luck je i kad neko dobije rak, ali zato se ljudi polome da ga izlece. A ne slezu ramenima. Moja poenta.
Link to comment
pa valjda je svako ko zivi i radi u sistemu gde posao nije zagarantovan zrtva nesigurnosti/neizvesnosti u smislu da mora da ulaze veci napor nego u slucaju da mu je posao zagarantovan?
Kakve veze ima napor koji ulazem na poslu sa time da li cu biti otpusten ili ne? Po svemu sto vidim oko sebe, slusam i dozivljavam poslednjih godina, decenija, sta li vec, te dve stvari retko imaju ikakvu uzrocno-posledicnu vezu. Na jednog coveka koji je otpusten zbog nedovoljnog zalaganja itd. dolazi deset ljudi koji su proglaseni za nekakav visak, a nalaze se u pogresnoj demografskoj grupi, ili je na njihovo mesto doveden neko ko ce biti spreman da radi za kikiriki. To je tako na divnom zapadu gde svi imaju jednake sanse. Ipak, i takav Zapad je za nas banja. U Srbiji covek biva otpusten zato sto se ne osmehuje gazdarici u prolazu (firma moje gospoje), zato sto je nejebiv, zato sto je gazda tako resio, zato sto se pravi pametan, zato sto se zalio inspekciji rada pa ova obavesti direktora o neposlusnom radniku. Edited by Marko M. Dabovic
Link to comment
zato sto se zalio inspekciji rada pa ova obavesti direktora o neposlusnom radniku
Maleni off, ali verovao ili ne, ovde se bilo kakvo pokretanje postupka protiv firme (žalba sindikatu ili državnoj agenciji koja je pandan našoj inspekciji rada, o tužbi i da ne pričam) gotovo u 100% slušajeva završava otkazom. "Zaštićen" si u toliko što poslodavac nema pravo da te otpusti dok traje proces "po osnovi koja proizilazi iz tekućeg spora" ali ima apsolutno pravo da te otpusti kad god mu se digne zbog navodnog smanjenja obima poslovanja, restrukturiranja, kurca palca... Znam za dve osobe ovde koje su popile otkaz u roku od mesec dana od podnošenja tužbe zbog mobinga. Edited by dig_chohano
Link to comment

Aha, znaci i tu pratimo evropske trendove. Jebote, ne zelim da se borim i grebem za koru hleba ceo zivot, imam druga interesovanja, pasije i zelje, neuporedivo plemenitije od razvijanja taktika kako da ostanem na poslu jos 6 meseci. Ne treba mi puno, tek toliko da zivim udobno i mirno. Hocu verovatnocu 1 a ne verovatnocu skoro 1. Hocu malo, ali sigurno, da iznajmim poslodavcu trecinu svog zivota a zauzvrat dobijem pun burag i topli dom. Necu glisere, necu portfolio, infesticione fondove, necu da budem sam svoj menadzer, necu da ucestvujem ni u kakvim trkama. Zelim da sedim sa svojim mackama i pijem topli brendi i da gledam "Diskaveri" dok se ne rastope boje, ne treba mi vise od toga. Hocu sigurnost, da dodjem sa posla i ostavim posao u kancelariji da na njega ne pomislim do sutra, i da se ne tresem da li ce me sutra cekati radno mesto, da li ce gazda resiti da mu ne titram jajca dovoljno, da li cu postati prestar za kriterijume poslodavca, da li ce odluciti da moj posao da nekom jeftinijem. To je prirodna teznja i nemam nameru da se zbog nje izvinjavam ekonomistima.Ne znam zasto ekonomisti podrazumevaju da je pretnja otkazom jedini stimulans koji radnika odrzava produktivnim. Na stranu sto postoje i drugi stimulansi (kakva je korelacija izmedju osecanja sigurnosti na radnom mestu i radnog ucinka? da nece neko da mi kaze da su japanski radnici koji su doskora pocinjali i zavrsavali radni vek u jednoj jedinoj firmi - lose radili?), to jednostavno nije tacno. Ako ti vecito prete otkazom, radices tacno onoliko koliko je potrebno da odrzavas mimimum radnog procesa i ni mrvicu vise od toga, zato sto u takvoj atmosferi nema mesta za velika pregnuca i inicijativu.

Edited by Marko M. Dabovic
Link to comment
Ipak, i takav Zapad je za nas banja. U Srbiji covek biva otpusten zato sto se ne osmehuje gazdarici u prolazu (firma moje gospoje), zato sto je nejebiv, zato sto je gazda tako resio, zato sto se pravi pametan, zato sto se zalio inspekciji rada pa ova obavesti direktora o neposlusnom radniku.
I na Zapadu ima toga. Da podsetim samo, nisu svi zaposleni u stalnom sastavu... postoji citava armija 'casual' zaposlenih (kako god se to prevodilo na srpski, ne znam). Ima ljudi (a pogotovo zena) koji gotovo ceo radni vek provedu kao casuals. Obicno je nadnica po satu nesto veca u odnosu na stalno zaposlene (tipa, 20%), ali bukvalno nema nikakvih prava, whatsoever. Ujutro dodjes na posao, kao i svaki dan prethodnih par godina, kazu ti da sutra vise ne dolazis. Zasto? Nema "zasto", a nema ni "zato". Kurcobolja, all around. Ali gazde kapitalisti jednostavno obozavaju casuals, stavise vec od najnizih nivoa menadzmenta krece to obozavanje ("kad bih mogao, ja bih sve radnike uposlio kao casuals" - ja cuo svojim usima). S tim da po Zapadima (sa izuzetkom Italije i slicnih zemalja) se ne zivi kod mama i tata do 40tih, nego se placa renta ili stavise hipoteka, pa to kad ti pokazu vrata na poslu ponekad izaziva lancanu reakciju jednostavno nepoznatu stanovnicima "istocne Evrope". Ali, upoznace je.
Link to comment
"Prigrlite nesigurnost". Dodje mi da pucam u nekog ovde :frust: Ja mislio da medjusobna ispomoc i koriscenje intelekta da se napravi sistem koji bi dao sto vecem broju ljudi sto vise zdravstvene nege, obrazovanja i sigurnosti nesto cemu sva drustva teze. Izgleda sam pogresio. Wild wild west, survival of the fittest i tako ta sva visokonapredna dostignuca.
Shanjane, milo mi je sto su ti retoricke figure tako suptilne (odnosi se na pucanje i slicno), pa se nadam da ces podjednakom lakocom da savladas suptilnosti u ovoj raspravi.1. Niko ovde ne advokatise nesigurnost per se.2. Sigurnost je svakako jedan od pozeljnih ishoda, ali da bi se sigurnost obezbedila umanjuju se mogucnosti za drustvenu pokretljivost kroz klase.Uzimam Francusku za primer. Polozaj radnika je verovatno jedan od najboljih u svetu, a takav je iz par desetina razloga od kojih je jedan od bitnijih to sto je ucesce drzave u ekonomskoj strukturi veliko. S druge strane, 98% ljudi koji se nalaze u javnoj upravi (vlada i drzavna preduzeca) su ispisnici jedne od Velikih Skola koja se zove ENA i u koju kroz prijemni moze da se upise tek 20% polaznika. Ostalih 80% mesta je vec odavno popunjeno za sinove i cerke ministara i CEO-ova javnih preduzeca. Kada zavrsis ovu skolu tvoja karijera je obezbedjena. Ne znam zasto je to tako, ali tako je. I fascinirajuce je. Da bi na prvom mestu obezbedio poslove radnickoj klasi, otvaras javna preduzeca, a kao ishod dobijes ucauren korpus ljudi koji su jednostavno osudjeni da budu bogati, a mogucnosti nekoga ko potice iz siromasne porodice da postane jedan od takvih su jako male. S druge strane, da SAD cuva gradove (a gradovi tamo lakse umiru zato sto je i teritorijalna mobilnost radne snage mnogo veca u SAD nego bilo gde drugde) i pokrovise propale biznise onda bi bilo puno teze nekom white trash klincu iz kanzasa da pocne od nule i zgrne milione ili barem postane srednja visa klasa zahvaljujuci svojim sposobnostima. A to jedino vidimo da se desava u Americi.Indy, ja zaista priznajem sve mane koje si pobrojao. Ne mogu vise od ovoga da se slozim da u tekucoj krizi postoje povlasceni i oni koji su odabrani da ponesu sav teret. Ovu raspravu vidim kao nacelnu i posto smo svi razliciti ljudi razlicit ponder cemo stavljati na sigurnost zaposlenja kao cilj. Vaso, tebi odgovaram u sledecem postu da mogu da te kvotiram. Edited by MayDay
Link to comment
I na Zapadu ima toga. Da podsetim samo, nisu svi zaposleni u stalnom sastavu... postoji citava armija 'casual' zaposlenih (kako god se to prevodilo na srpski, ne znam). Ima ljudi (a pogotovo zena) koji gotovo ceo radni vek provedu kao casuals. Obicno je nadnica po satu nesto veca u odnosu na stalno zaposlene (tipa, 20%), ali bukvalno nema nikakvih prava, whatsoever. Ujutro dodjes na posao, kao i svaki dan prethodnih par godina, kazu ti da sutra vise ne dolazis. Zasto? Nema "zasto", a nema ni "zato". Kurcobolja, all around. Ali gazde kapitalisti jednostavno obozavaju casuals, stavise vec od najnizih nivoa menadzmenta krece to obozavanje ("kad bih mogao, ja bih sve radnike uposlio kao casuals" - ja cuo svojim usima).
Mogu da mislim koliko je to fino za produktivnost i inicijativu kada radnik zna da je manje vredan od spajalice na stolu HR managera.edit: Indy, naceo si citavu drugu, jako veliku temu, ovim sto si rekao za zivot kod roditelja do 40-e. Do sada mi nije palo na pamet da je mediteranski edipalni duh, u izvesnom smislu i za neke grupe stanovnistva, zapravo veoma dobar stit od posledica ekonomskih kriza. Kada nestane para, odes kod mame na kasiku, simple as that. Edited by Marko M. Dabovic
Link to comment
I na Zapadu ima toga. Da podsetim samo, nisu svi zaposleni u stalnom sastavu... postoji citava armija 'casual' zaposlenih (kako god se to prevodilo na srpski, ne znam). Ima ljudi (a pogotovo zena) koji gotovo ceo radni vek provedu kao casuals. Obicno je nadnica po satu nesto veca u odnosu na stalno zaposlene (tipa, 20%), ali bukvalno nema nikakvih prava, whatsoever. Ujutro dodjes na posao, kao i svaki dan prethodnih par godina, kazu ti da sutra vise ne dolazis. Zasto? Nema "zasto", a nema ni "zato". Kurcobolja, all around. Ali gazde kapitalisti jednostavno obozavaju casuals, stavise vec od najnizih nivoa menadzmenta krece to obozavanje ("kad bih mogao, ja bih sve radnike uposlio kao casuals" - ja cuo svojim usima). S tim da po Zapadima (sa izuzetkom Italije i slicnih zemalja) se ne zivi kod mama i tata do 40tih, nego se placa renta ili stavise hipoteka, pa to kad ti pokazu vrata na poslu ponekad izaziva lancanu reakciju jednostavno nepoznatu stanovnicima "istocne Evrope". Ali, upoznace je.
I ovde obožavaju te interim zaposlene. Koštaju firmu nešto više nego stalno zaposleni, firma produžava sa njima ugovor obično svake nedelje i plaća ih tako, na nedeljnoj bazi, al zato jednog petka može menadžer samo da ti kaže "ćao". Nema otpremnine, nema ničega, samo u ponedeljak ne navijaš budilnik.
Link to comment
Kakve veze ima napor koji ulazem na poslu sa time da li cu biti otpusten ili ne? Po svemu sto vidim oko sebe, slusam i dozivljavam poslednjih godina, decenija, sta li vec, te dve stvari retko imaju ikakvu uzrocno-posledicnu vezu. Na jednog coveka koji je otpusten zbog nedovoljnog zalaganja itd. dolazi deset ljudi koji su proglaseni za nekakav visak, a nalaze se u pogresnoj demografskoj grupi, ili je na njihovo mesto doveden neko ko ce biti spreman da radi za kikiriki. To je tako na divnom zapadu gde svi imaju jednake sanse. Ipak, i takav Zapad je za nas banja. U Srbiji covek biva otpusten zato sto se ne osmehuje gazdarici u prolazu (firma moje gospoje), zato sto je nejebiv, zato sto je gazda tako resio, zato sto se pravi pametan, zato sto se zalio inspekciji rada pa ova obavesti direktora o neposlusnom radniku.
Hajde molim te da preskocimo Srbiju. Nije mi dobro kad pricam o tome.
Aha, znaci i tu pratimo evropske trendove. Jebote, ne zelim da se borim i grebem za koru hleba ceo zivot, imam druga interesovanja, pasije i zelje, neuporedivo plemenitije od razvijanja taktika kako da ostanem na poslu jos 6 meseci. Ne treba mi puno, tek toliko da zivim udobno i mirno. Hocu verovatnocu 1 a ne verovatnocu skoro 1. Hocu malo, ali sigurno, da iznajmim poslodavcu trecinu svog zivota a zauzvrat dobijem pun burag i topli dom. Necu glisere, necu portfolio, infesticione fondove, necu da budem sam svoj menadzer, necu da ucestvujem ni u kakvim trkama. Zelim da sedim sa svojim mackama i pijem topli brendi i da gledam "Diskaveri" dok se ne rastope boje, ne treba mi vise od toga. Hocu sigurnost, da dodjem sa posla i ostavim posao u kancelariji da na njega ne pomislim do sutra, i da se ne tresem da li ce me sutra cekati radno mesto, da li ce gazda resiti da mu ne titram jajca dovoljno, da li cu postati prestar za kriterijume poslodavca, da li ce odluciti da moj posao da nekom jeftinijem. To je prirodna teznja i nemam nameru da se zbog nje izvinjavam ekonomistima.Ne znam zasto ekonomisti podrazumevaju da je pretnja otkazom jedini stimulans koji radnika odrzava produktivnim. Na stranu sto postoje i drugi stimulansi (kakva je korelacija izmedju osecanja sigurnosti na radnom mestu i radnog ucinka? da nece neko da mi kaze da su japanski radnici koji su doskora pocinjali i zavrsavali radni vek u jednoj jedinoj firmi - lose radili?), to jednostavno nije tacno. Ako ti vecito prete otkazom, radices tacno onoliko koliko je potrebno da odrzavas mimimum radnog procesa i ni mrvicu vise od toga, zato sto u takvoj atmosferi nema mesta za velika pregnuca i inicijativu.
Logika kojom se ja povodim je da bi garantovanje radnog mesta izvesnije doprinelo padu produktivnosti. Kod mene prve!Ne, ne misle ekonomisti da je pretnja otkazom jedini stimulans. Eno gomile literature koja o tome drobi, ali bi to ukljucivalo mnoge kulturoloske faktore among others. Ni Japanski ni Svedski recept se ne moze prepisati na druge drzave.Medjutim, da, ja volim kad se kroz neki oblik evolucije saradnje i kolektivnim pregovaranjem dodje do sve boljeg polozaja radnika. Zelim da verujem da ljudsko drustvo moze da odmakne dalje od 'zakona jaceg'. :D
Link to comment
Ovu raspravu vidim kao nacelnu i posto smo svi razliciti ljudi razlicit ponder cemo stavljati na sigurnost zaposlenja kao cilj.
Moguce da sam nehotice upao u grupu promotera sigurnosti zaposlenja, ali nisam ja na toj strani uopste. Nije meni problem nesigurnost, vec a) u osnovi nefer utakmica i b) nepostojanje adekvatnog safety net za one koji zaista ispadnu iz igre. (Svakom, i povrsnom, poznavaocu sporta nije problem to sto se unapred ne zna rezultat - niko ne bi ni gledao utakmicu onda - ali, ljudi dobijaju srcane kaplje zbog pristrasnog sudjenja i slicnih stvari).Da primenim ovo na nesto od onoga o cemu sam pisao - ako je drzava otvorila sirok put velikom biznisu da se razmase sa casual zaposlenjima, onda bi to moralo da bude s druge strane potpomognuto adekvatnom pomoci ljudima koji tako ekstremno lako mogu da se nadju nezaposleni. Ne moze samo prvo da se radi, a da se u slucaju ovog drugog racuna na nekakvu "srecu" da ce vecno trajati snazna ekonomija koja ce uvek imati puno slobodnih radnih mesta da spremno prihvate one koji su se nasli na ulici. Posto to nije slucaj na duze staze, a u krizna vremena (kao sada u USA) nije uopste slucaj.Ako se pitanje snalazenja pojedinca prepusta nekakvoj sreci ili uslovima ekonomske sredine, onda bi isto trebalo da vazi i za velike biznise, a ne vazi. Utakmica se namesta tako da oni u principu ne mogu da gube (mogu da gube bitke, ali ne rat). Razlog je, naravno, brak/afera izmedju korporacija i vlasti koji u ovoj ili onoj formi postoji svuda. I to je ono sto ono sto se nominalno zove "liberalni kapitalizam" cini mnogo manje liberalnim nego sto se predstavlja, a i manje kapitalizmom (videsmo da za General Motors, kao i neke banke, vazi nekakav "socijalizam").
Link to comment

Indy, slazem se potpuno, ni ja ne mislim na sindikalnu odbranu prava da se dangubi, nego bas na te stvari koje pominjes - privid trzisne utakmice tamo gde je rezultat namesten bez obzira na ucinak radnika.

Link to comment
Moguce da sam nehotice upao u grupu promotera sigurnosti zaposlenja, ali nisam ja na toj strani uopste. Nije meni problem nesigurnost, vec a) u osnovi nefer utakmica i b) nepostojanje adekvatnog safety net za one koji zaista ispadnu iz igre. (Svakom, i povrsnom, poznavaocu sporta nije problem to sto se unapred ne zna rezultat - niko ne bi ni gledao utakmicu onda - ali, ljudi dobijaju srcane kaplje zbog pristrasnog sudjenja i slicnih stvari).
Bravo! Deo pod (a) si odlicno elaborirao u trecem pasusu, a za deo pod (b) imam da dodam da socijalna zastita koja se omogucava kroz (progresivno) oporezivanje pravi neuporedivo manje distorzije (sa aspekta efikasnosti koja je libosima mantra) na trzistu nego garantovanje zaposlenja.
Da primenim ovo na nesto od onoga o cemu sam pisao - ako je drzava otvorila sirok put velikom biznisu da se razmase sa casual zaposlenjima, onda bi to moralo da bude s druge strane potpomognuto adekvatnom pomoci ljudima koji tako ekstremno lako mogu da se nadju nezaposleni. Ne moze samo prvo da se radi, a da se u slucaju ovog drugog racuna na nekakvu "srecu" da ce vecno trajati snazna ekonomija koja ce uvek imati puno slobodnih radnih mesta da spremno prihvate one koji su se nasli na ulici. Posto to nije slucaj na duze staze, a u krizna vremena (kao sada u USA) nije uopste slucaj.Ako se pitanje snalazenja pojedinca prepusta nekakvoj sreci ili uslovima ekonomske sredine, onda bi isto trebalo da vazi i za velike biznise, a ne vazi. Utakmica se namesta tako da oni u principu ne mogu da gube (mogu da gube bitke, ali ne rat). Razlog je, naravno, brak/afera izmedju korporacija i vlasti koji u ovoj ili onoj formi postoji svuda. I to je ono sto ono sto se nominalno zove "liberalni kapitalizam" cini mnogo manje liberalnim nego sto se predstavlja, a i manje kapitalizmom (videsmo da za General Motors, kao i neke banke, vazi nekakav "socijalizam").
Jako lepo receno.Sad mi je prosto krivo sto postoji par validnih argumenata za pomaganje bankama i detroitskoj cetvorci. :D
Link to comment
Shanjane, milo mi je sto su ti retoricke figure tako suptilne (odnosi se na pucanje i slicno), pa se nadam da ces podjednakom lakocom da savladas suptilnosti u ovoj raspravi.1. Niko ovde ne advokatise nesigurnost per se.2. Sigurnost je svakako jedan od pozeljnih ishoda, ali da bi se sigurnost obezbedila umanjuju se mogucnosti za drustvenu pokretljivost kroz klase.Uzimam Francusku za primer. Polozaj radnika je verovatno jedan od najboljih u svetu, a takav je iz par desetina razloga od kojih je jedan od bitnijih to sto je ucesce drzave u ekonomskoj strukturi veliko. S druge strane, 98% ljudi koji se nalaze u javnoj upravi (vlada i drzavna preduzeca) su ispisnici jedne od Velikih Skola koja se zove ENA i u koju kroz prijemni moze da se upise tek 20% polaznika. Ostalih 80% mesta je vec odavno popunjeno za sinove i cerke ministara i CEO-ova javnih preduzeca. Kada zavrsis ovu skolu tvoja karijera je obezbedjena. Ne znam zasto je to tako, ali tako je. I fascinirajuce je. Da bi na prvom mestu obezbedio poslove radnickoj klasi, otvaras javna preduzeca, a kao ishod dobijes ucauren korpus ljudi koji su jednostavno osudjeni da budu bogati, a mogucnosti nekoga ko potice iz siromasne porodice da postane jedan od takvih su jako male. S druge strane, da SAD cuva gradove (a gradovi tamo lakse umiru zato sto je i teritorijalna mobilnost radne snage mnogo veca u SAD nego bilo gde drugde) i pokrovise propale biznise onda bi bilo puno teze nekom white trash klincu iz kanzasa da pocne od nule i zgrne milione ili barem postane srednja visa klasa zahvaljujuci svojim sposobnostima. A to jedino vidimo da se desava u Americi.Indy, ja zaista priznajem sve mane koje si pobrojao. Ne mogu vise od ovoga da se slozim da u tekucoj krizi postoje povlasceni i oni koji su odabrani da ponesu sav teret. Ovu raspravu vidim kao nacelnu i posto smo svi razliciti ljudi razlicit ponder cemo stavljati na sigurnost zaposlenja kao cilj. Vaso, tebi odgovaram u sledecem postu da mogu da te kvotiram.
Ja sam za razliku od drugarice ekonomistice samo glupi programer tako da neke stvari mozda ne rauzmem ali...Ovo pod dva mi je uzasno nategnuto. Jel to neko pravilo iz ekonomskih knjiga, ekonomske istorije, ekonomskih glava ili si sama dosla do tog zakljucka?Veca sigurnost uopste ne mora da znaci veci upliv drzavnih firmi u ekonomiju i ja uopste i nisam mislio na to. Drzava ne mora da otvara svoje firme da bi resila problem nezaposlenosti, ona treba da omoguci bolje skolovanu radnu snagu i bolje uslove poslovanja i sva prava na zastitu tih radnika ukljucujuci tu i da ne mogu tek tako da se otpuste. Naravno da mora postojati odredjeni broj nezaposlenosti ali sem samog broja bitno je i kako se ophode prema tim ljudima. Kad kazem sigurnost ja prevashodno mislim da postoji ujednacen sistem obrazovanja, da postoji dobra medicinska nega za svakog (platio ne platio), da postoji obavezno penziono, dobra socijalna politika i velika prava radnika. Ovo zadnje verovatno najvise skaklju i ja mogu da razumem da se neko moze odreci toga zarad vece sanse za zaradm. medjutim prva 4 moraju, bar po meni, biti ispunjena. A nisu recimo u toj tako lepoj USofA. Sistem obrazovanja je jako bitan. On mora biti takav da svakome omoguci da se bavi zanimanjem kojim je u stanju intelektualno i radno da se bavi. Dakle ne samo genijalci i oni koji imaju para vec i onaj bez para ko je prosecno intelgentan. To je kljucno za vertikalnu mobilnost kroz klase, bar po meni.Funkcija drzave je da misli o svojim gradjanima. Njena funkcija je da se obnove kuce i gradovi kad ih tresne zemljotres ili uragan. Neke zemlje to rade, neke bas i ne. Ja bih svakako rado ziveo u zemlji u kojoj je normalno da se umanji priliv novca svima zarad pomoci onima kojima su kuce porusene ili koji nemaju para za medicnsku negu. Meni je to normalno.I nikad me nisu zanimali razni gejtsovi, zukerbergovi i klinci iz kanzasa koje usere neka ideja i zgrnu milione. Vise me zanima da svako ima priliku da ispuni svoj potencijal ako zeli i da zna da moze da racuna na pomoc drugih (drzave) ako mu se nesto lose desi. A to ukljucuje i pravo na rad.
Hajde molim te da preskocimo Srbiju. Nije mi dobro kad pricam o tome.Logika kojom se ja povodim je da bi garantovanje radnog mesta izvesnije doprinelo padu produktivnosti. Kod mene prve!Ne, ne misle ekonomisti da je pretnja otkazom jedini stimulans. Eno gomile literature koja o tome drobi, ali bi to ukljucivalo mnoge kulturoloske faktore among others. Ni Japanski ni Svedski recept se ne moze prepisati na druge drzave.Medjutim, da, ja volim kad se kroz neki oblik evolucije saradnje i kolektivnim pregovaranjem dodje do sve boljeg polozaja radnika. Zelim da verujem da ljudsko drustvo moze da odmakne dalje od 'zakona jaceg'. :D
Odusevljava me koliko notornih gluposti mogu da izvale neki ekonomisti. Cuj, svedski i japanski sistem nisu primenljivi. Nisu mozda sada ali nisu ni japanci ni svedjani marsovci a mi sa alfa-kentauri pa da se takvo drustvo ne moze udesiti.Sigurnost posla je potrebna do samo neke granice ofkors. No niti se smeju ljudi otpustati u tovarima kad nekom dune nit ako se to vec desi sme drzava da kaze da je bas briga i da su jbg izgubili posao, desava se, its life. Uopste imam problem kod ljudi koji drzavu gledaju kao neko strano telo i jos se mole da se ona ne mesa u njihov zivot a zaboravljaju da je drzava zapravo najvisi oblik ljudske zajednice i medjusobne interakcije zarad opsteg dobra koji je nasa vrsta napravila. Ko kad bi se mravi bunili da ih kolonija gusi i da bi im bilo najbolje da svako gleda svoja posla. Yeah right. Edited by Shan Jan
Link to comment

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...