Crnogorski jezik

[bus]

Btw, da su se dogovorili oko nekog standarda (tj. ijekavsko-srpskog kakav se do sada koristio u Crnoj Gori) i nazvali ga "crnogorski srpski" (kao: American English ili Canadian English)

Nisu, jer je ovoj standardizatorskoj struji bitno da markira crnogorsku nacionalnu posebnost.

mislim, ja kapiram zasto je recimo Bosnjacima mrsko da svoj jezik nazivaju srpskim ili hrvatskim, tj. srpskohrvatskim, posle svega ono sto se desilo 90ih. Ali averziju prema tom pridevu kod Crnogoraca ne kapiram bas.

Kako ne kapiraš? Ti Crnogorci koji žele da im se jezik zove crnogorski ne žele da im se jezik zove srpski zato što, kao i većina ljudi (s izuzetkom najvećeg broja lingvista, još po nekog društvenog naučnika, i prosvećenog laika) smatraju da je jezik = etnicitet = nacija i da im bez jezika nema nacionalne posebnosti. Takođe postoje, sasvim sam siguran, i ljudi koji se etnički osećaju kao Crnogorci a koji će i dalje insistirati da im se jezik zove srpski. Na kraju, ima onih koji će nastaviti da govore da su Srbi. Nije mi jasno zašto bi Srbe u Srbiji zanimalo kako će Crnogorci rešiti pitanje svog jezika. Jasno mi je da ta rešenja izazivaju dijapazon emocija od blagog čuđenja do osećanja ugroženosti nacionalnog ponosa (ej, zamisli, oni ne žele da budu Srbi), ali to ništa neće izmeniti suštinsku činjenicu da svaka etnička grupa ima elementarno pravo da svoj jezik zove kako god želi. Mislim, ako se u Srbiji i danas sprdaju s hrvatskim i bošnjačkim standardizatorskim naporima (a ove etničke grupe su neosporno ne-Srbi), kako se ne bi sprdali sa standardizacijom u Crnoj Gori, na čije stanovništvo svaki dobri Srbin polaže etničku šapu. Čist kompleks skraćene nacionalne patke, jebi ga.

No to je vec druga tema.

Nije druga tema. To je baš ova tema, jer (da ponovim opet, šta fali :)) odluka o standardizaciji i jeste politička odluka. Edited July 23, 2009 by crveni autobus

[hazard]

Nije mi jasno zašto bi Srbe u Srbiji zanimalo kako će Crnogorci rešiti pitanje svog jezika. Jasno mi je da ta rešenja izazivaju dijapazon emocija od blagog čuđenja do osećanja ugroženosti nacionalnog ponosa (ej, zamisli, oni ne žele da budu Srbi), ali to ništa neće izmeniti suštinsku činjenicu da svaka etnička grupa ima elementarno pravo da svoj jezik zove kako god želi. Mislim, ako se u Srbiji i danas sprdaju s hrvatskim i bošnjačkim standardizatorskim naporima (a ove etničke grupe su neosporno ne-Srbi), kako se ne bi sprdali sa standardizacijom u Crnoj Gori, na čije stanovništvo svaki dobri Srbin polaže etničku šapu. Čist kompleks skraćene nacionalne patke, jebi ga.

Smaras vise sa tim 'kompleksom'. Mnogi od "standardizorskih napora" 90ih i jesu bili za sprdanje - sprdali su se sa tim i sami Hrvati u samoj Hrvatskoj, i mnogo od tih napora je napusteno nakon sto je Tudjman postao rahmetli. Hrvatski nacional-lingvisticki zamah pod HDZom 90ih mi je za sprdanje isto koliko i one srpske novopatriote koje uporno pisu "srbski" i "srbkinje" i sl., kao i "cirilicari" koji bi da ukinu srpsku latinicu jer je 'hrvatska', i njihov obrnuti pandan "latinicari" koji pene zato sto svaka ulicna tabla u Beogradu nije ispisana i latinicom. Na kraju, kao i ovu crnogorski jezikoklepci.

[расејан]

...za sprdanje isto koliko i one srpske novopatriote koje uporno pisu "srbski" i "srbkinje" i sl...

Ја сам увек мислио да они то раде зато што је то хрватски штос - да се при писању игнорише једначење по звучности, да би се и по томе разликовали. Тако није уџбеник него учбеник, нема везе што нико не изговара "чб". Вид'ла жаба да се ткоњ поткива... а, како кажу овде, "опонашање је навиши облик ласкања".

[morgana]

nije upitna lingvisticka legitimnost reforme, niti politicka, uostalom, ako insistiramo na demokratiji, u smislu da sama elita ima legitimitet da ozakoni lingvisticka rjesenja.poenta je sto je reforma glupa, izlisna, i iz pozicije sadasnjeg momenta retrogradna, a okrilje vjecnosti prosjecnog govornika crnogorskog jezika svakako ne zanima. al to iz mene samo progovara ljubomora sto ni autoput ni pravopis nisu prosli kroz selo mog djeda.mnogo sta je legitimno pa se ipak ne odricemo vrednosnih sudova

[bus]

Smaras vise sa tim 'kompleksom'.

Dobro je. Sve ide po planu. ^_^ ...Nego, Bole mene tuki za to prebrojavanje na jezike, etnicitete, i nacije, ja imam u sebi od svih štokavaca i čakavaca po malo krvce. Nego, ponavljaću kao papagaj da su zvanični jezici proizvod politike, ekonomije, i kulture till the cows come home samo zato što je to nepobitna istina. :D

[bus]

mnogo sta je legitimno pa se ipak ne odricemo vrednosnih sudova

Ma super su vrednosni sudovi, ali pri njihovom donošenju ipak ne bi trebalo invocirati nakakve kvazilingvističke argumente kad su sasvim dovoljni politički i kulturni.

[Roger Sanchez]

bhs+cg je jedan dijasistem, 3 standarda (+ jedan u nastajanju). cg ne mora ništa novo da uvodi, dovoljno je da se jezik kojim se u toj državi govori imenuje (u osnivačkim papirima) kao crnogorski i završili su posao (politički)miralem je lepo objasnio™ da sam kvaziliberalno & antisrpski raspoložena, pa se zlobno radujem svemu što ide na štetu srbije. samo nije objasnio zašto standardizacija cg dijalekta ide na štetu srbije? (ili jeste, ali mi je promaklo na ovoj vrućini, za šta se unapred izvinjavam)ostaje činjenica da srbija trenutno ima najzapušteniju jezičku situaciju na teritoriji bivšeg zajedničkog standarda - dok su se ostali bavili svojim jezicima, mi smo se sprdali i uveseljavali kafanu dokazujući belodanu činjenicu da su standardizacije jezika "veštačka" stvarnaš će se valjda prirodno srediti...

Svaki dan se može u medijima vidjeti prevođenje između standarda, u ovom slučaju, još i nakon primjenjene dedijalektizacije:

Mašinovođa Ante Lojić, koji je iz stanice Kaštel stari krenuo u pomoć povređenima, izjavio je za HTV da je imao osećaj kao da vozi po ledu. Srećom izbegnuta je tragedija većih razmera."Dobio sam nalog da idem u pomoć povređenima. Na oko 500 metara od mesta nesreće, voz je počeo da proklizava i izgubio sam kontrolu. Sistem kočnica na pomoćnom vozu bio je potpuno ispravan, a na šinama sam video belu smesu, takozvani retardant", rekao je Lojić.

Siguran sam da će Pobjeda, ako prenese izjavu, napraviti samo malo manje izmjena, ali to i dalje neće biti baš isti tekst kao na RTSu. :D I moći će se razaznati odakle je koji.

[savindan]

ostaje činjenica da srbija trenutno ima najzapušteniju jezičku situaciju na teritoriji bivšeg zajedničkog standarda - dok su se ostali bavili svojim jezicima, mi smo se sprdali i uveseljavali kafanu dokazujući belodanu činjenicu da su standardizacije jezika "veštačka" stvarnaš će se valjda prirodno srediti...

Ценим да си погодила у срж питања зашто је код нас распрострањена спрдња. Црвени аутобус је преосетљив па види српски империјализам где га нема. У питању је одбрамбени механизам српских културних посленика који заправо не раде свој посао (или се њиме најмање баве по регионалним нормама), отуд превентиве ради се подсмевају својим колегама преко границе који пак нешто раде, чисто да њих сутра не приупитају је ли бре, стиже ли већ једном тај давно обећани Правопис, та граматика, тај речник?. Колатерална штета су чланови нашег друтшва који преозбиљно доживљавају те комичаре у њиховим ролама националне елите те их беспотребно бране правдајући њихове поступке.

[mioba]

Црвени аутобус је преосетљив па види српски империјализам где га нема.

ne bih se složilasrbijanska situacija i prateći jezičko.kulturni odnosi u regionu se sasvim lepo mogu objasniti sredstvima postkolonijalne teorije. sigurno da se tumačenje raznih lokalnih čuda time ne iscrpljuje, al ne čini mi se baš da je dovoljno reći nešto o lenjosti i poslovičnoj autističnosti domaćih elita, da bi se, recimo, objasnio neobičan jaz između decenijske opsesije ćirilicom/srpskim jezikom i traljavosti elementarnih normativnih poslova Edited July 28, 2009 by mioba

[расејан]

srbijanska situacija i prateći jezičko.kulturni odnosi u regionu se sasvim lepo mogu objasniti sredstvima postkolonijalne teorije.

Има то негде да се прочита, та теорија?Мислим да би она могла штошта да објасни, мада мислим да је префикс преурањен.

[hazard]

http://www.6yka.com/do/da,468

Wolf Oschlies 04.04.2007.Jezici Balkana u Evropskoj uniji:: komentari (1) :: štampanje ::Donosimo prijevod nedavno objavljenog teksta o rastućem jezičnom prostoru unutar Europske unije njemačkog lingvista Wolfa Oschliesa. Tekst je ilustracija načina na koji se prostori Balkana i njihove različitosti doživljavaju u inozemstvuUlaskom Bugarske i Rumunjske u Europsku uniju proširit će se i njezino jezično područje. Ćirilica će se useliti u bruxellesku birokraciju i politiku. Vrijeme je da se sa srpskim, bugarskim, rumunjskim, makedonskim, slovenskim i hrvatskim – ako on uopće postoji – napokon pobliže pozabavimo.Godina 2006. podarila nam još jednu državu na Balkanu: Crnu Goru (13.812 četvornih kilometara, 620 tisuća stanovnika) koja je, dakle, malo manja od savezne pokrajine Schleswig-Holstein i gotovo s jednakim brojem stanovnika kao i savezna pokrajina Bremen. Ali na Balkanu nije riječ o veličini i broju stanovnika, već o identitetu i jezicima. U kasnim devedesetima Crna Gora je bila miljenica međunarodne zajednice jer ona nije imala ništa u rukama protiv beogradskog diktatora Slobodana Miloševića. Da je bilo po želji Crnogoraca ta za njih tako unosna situacija mogla je potrajati vječno, zbog čega oni ujedno nikad nisu podupirali oporbu protiv Miloševića. Znali su da se za njih više nitko ne bi zanimao ako oporba pobijedi, no mnogi bi se sjećali uloge Crne Gore u krijumčarenju i drugim mediteranskim lopovštinama. Tada se pojavila državna samostalnost kao zlatni put kojime je zemlja ustrajno krenula – od uvođenja njemačke marke kao nacionalne valute 2000. godine pa sve do objave neovisnosti u lipnju 2006.Ismijavanje dijalektalnih razlikaS pravnog stanovišta je Crna Gora pravovaljana država, ali je u svojoj biti ipak samo jedna od onih karikatura Balkana o kojima se u njemačkoj publicistici već prije 90 godina s omalovažavanjem sudilo na ovaj način: države se stvaraju od nacija koje imaju sve atribute koji neku čine jednu naciju – zajednički jezik, identitet, povijest, teritorij, itd. Na Balkanu etničke grupe stvaraju ili zahtijevaju vlastite države u nadi da će pomoću posmičnih sila državne neovisnosti konačno postati ona nacija koja nikada nisu bile niti su mogle biti. Crnogoraca ima još od kasnoga srednjeg vijeka, no samo kao dio srpskog etnikuma. Oni jesu i ostaju Srbi – koji se od drugih Srba razlikuju samo po tome što tijekom 400 godina osmanlijske okupacije nikada nisu bili potpuno zaposjednuti. Gdje Osmanlije nisu mogle ujahati ondje ih se nije moglo ni vidjeti, stoga je “Zemlja crnih gora” mogla živjeti u razmjernoj neovisnosti. Kod Srba je za Crnu Goru bio uobičajen ironičan naziv “Zemlja Bogu iza leđa”. Crnogorski se identitet, a kamoli crnogorski jezik, nikada nije razvio – baš naprotiv: crnogorski vladika i biskup Petar Njegoš (1813.-1851.) u svojoj se pjesmi Pozdrav rodu iz Beča 1847. ismijavao određenim dijalektalnim razlikama kod Srba: “Lipo, ljepo, lepo, lijepo – listići su jednoga cvijeta”. Upravo je to suvereno ophođenje jezikom zaslužno da je Njegoš postao jedan od najvećih pjesnika u Srba, čiji spjev u stihovima Gorski vijenac pripada panteonu južnoslavenske književnosti. Danas u crnogorskom glavnom gradu Podgorici izlazi književni list “na crnogorskom jeziku” za koji nitko ne može reći što je. Crnogorski navodno ima dva slova više od srpskoga, no također nitko ne zna koja su. A taj isti grč vlada na svim područjima u kojima Crnogorci žele dokazati jedinitost svoje nacije i nacionalne kulture. Oni imaju čak i vlastitu Crkvu i pozivaju se na crkvenu autokefalnost u prošlosti, što je u najboljem slučaju samo djelomice točno: Srpska se pravoslavna crkva do 1921. sastojala od četiri ili pete autokefalnih Crkava, među kojima je bila i jedna crnogorska, koja se zatim dobrovoljno pripojila srpskoj Crkvi. Prigodom jednog izlaganja u Bonnu 1997. tadašnji predsjednik, a poslije predsjednik vlade Crne Gore rekao je da gotovo svi “Crnogorci u prvom koljenu imaju rodbinske veze sa Srbijom”. Kasnije je on postao najžešći borac za crnogorsku neovisnost, jer ga samo ona, “glavnoga kuma“ mediteranskog krijumčarenja cigaretama, može spasiti od talijanskih kaznenih gonitelja.Njemačko poimanje etničkog i lingvističkog jedinstvaTa se etnolingvistička izmiješanost na Balkanu ponekad znala svidjeti Nijemcima zato što je nalik na onu u Njemačkoj: Nijemci nisu nacija koja se po stupnju svoje unutarnje kohezije može usporediti s Francuzima, Englezima, Rusima – nije nikada postojao njemački Paris, London, St. Petersburg. Cjelovitost srodnih plemena, toga je bilo kod Nijemaca, na temelju zajedničkog jezika, pri čemu je svako pleme imalo svoje vlastito središte kao kristalizacijsku točku svojih kreativnih energija: Weimar kod ljudi iz Thüringena, Dresden kod Sasa, München kod Bavaraca itd. Tako nekako su si Nijemci prije 100 ili 200 godina predstavljali Južne Slavene. Leopold von Ranke tvrdio je 1829. da su svi oni “jedan jedini narod istoga jezika”, a gotovo sto godina kasnije njemački je zastupnik u Reichstagu i poznavatelj Balkana Hermann Wendel zapisao: “Srbi, Hrvati i svi drugi su jedan narod. Ako oni to nisu, onda to ni Nijemci nisu.” To su mišljenje dijelili i Južni Slaveni. U ožujku 1850. Srbi i Hrvati su u Beču potpisali Sporazum o književnom jeziku koji je počinjao riječima: “Uvidjeli smo da jedan narod treba jednu književnost i jezik“ – dok je ovo posljednje osmišljeno po njemačkom ili talijanskom uzoru, gdje također nije izmišljen umjetni zajednički jezik, nego se jedan dijalekt podigao na razinu književnog i standardnog jezika. Naravno da romantično njemačko poimanje etničkog i lingvističkog jedinstva svih Južnih Slavena nije bilo u svemu ispravno, a u međuvremenu je cijela Europa uz bol morala iskusiti koliko je u pravu bio Milovan Đilas kada je bijesno izjavio: “Kada se na Balkanu počne diskutirati o jezicima, odmah se počinu brusiti noževi.”Balkanska teorija i praksa Politički motivirano diferenciranje jezika mjerilo je opadajuće etničke tolerancije: etničke se napetosti nagovještavaju i produbljuju unazađivanjem jezične tolerancije. Ovdje, dakle imamo posla s temom koja može izazvati političke konflikte, a što nas tjera na teoretsko razjašnjenje:- Jezik je ljudski (ali nikako nije uvijek human)- On je sustav znakova (koji regionalno vrijedi samo za inner circle)- On je sredstvo razmjene misli (kada želimo dijalog)- On je komunikacijska opna mišljenja (ili misaonog primitivizma) Pojedinačni se jezici razlikuju po varirajućim gramatikama, odnosno strukturalnim pravilima komunikacijskog objekta - jezika. Naglasak je na strukturama, jer tek varirajuće strukture konstituiraju nove “jezike” dok promjene u fondu riječi ne igraju nikakvu ulogu. U njemačkom se svaki dan pojavljuju otprilike deseci novih riječi a da se uslijed toga njemački jezik ne mijenja – zbog toga su i pokušaji bivše DDR sedamdesetih godina da se “socijalističkoj njemačkoj naciji” podari “vlastiti jezik” bili osuđeni na neuspjeh. I u zajedničkom jeziku Srba, Hrvata, Bosanaca i Crnogoraca bilo je predivnih, praslavenskih regionalizama – primjerice hrvatska riječ brzojav za telegram, oporba za opoziciju itd. – ali, naravno, potpuno je neuspio pokušaj da te minimalne leksičke razlike postanu temelj jednog vlastitog “hrvatskog” jezika. Nekadašnji Nijemci uvijek su Balkan smatrali jednim jedinstvom u kojemu se govorilo “ilirskim“ jezikom, za koji su još na početku 19. stoljeća postojali njemački udžbenici. Poslije je prevladavalo uvjerenje da se novi jezici mogu konstituirati prema odluci političke volje, što se uvijek iznova pokušavalo, ali nikada s uspjehom: ni u Austriji 1946., ni u DDR-u nakon 1970., niti u bivšoj Jugoslaviji nakon 1991. Djelomičan uspjeh postigli su samo Austrijanci u Bosni, koju su 1878. preuzeli od Osmanlija i unaprijedili je obzirnim odnošenjem prema stanovništvu. Forsirao se “bosanski” jezik kako bi se Bosance učinilo imunima na srpski nacionalizam – što je, uzevši u obzir da je u Bosni bilo 90 posto nepismenih, ili više, teško moglo biti nešto više doli politički trik.Balkanski četverojezični analfabeti Srpski predsjednik vlade Zoran Đinđić, ubijen u ožujku 2003., u mladosti je studirao u Njemačkoj i tečno je govorio njemački – što je bilo dovoljno da ga (prema njegovu vlastitu priznanju) gotovo svi njegovi sunarodnjaci prozovu “njemačkim špijunom”. Đinđić se uvijek šalio prisjećajući se kako je veliki srpski jezični reformator Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1864.) službeno bio difamiran kao “njemački špijun” zato što je – kao Herderov učenik, Goetheov prijatelj i osoba koja je razmjenjivala pisma s braćom Grimm – tečno govorio njemački. “Orijent” u Južnim Slavenima, tvrdio je Đinđić s omalovažavanjem, navodi ih na takvo prosuđivanje. Na Balkanu se u pravilu govori više jezika – četverojezični analfabeti ondje nisu rijetki. Strani se jezici govore jer ih se pod tuđinskim vladarima moralo znati ili za vlastitu samoobranu na etnički izmiješanim područjima. Srbinu na Kosovu koji nije znao albanski ni ranije život nikako nije bio lak – a da ne spominjemo sadašnje prilike. Strani jezici bili su prisila ili nužnost, što se pretvorilo u duboko ukorijenjenu nesklonost prema stranim jezicima općenito: oprezno valja sa strancem kod kojega se čuje da je stranac jer koristi strane idiome, a posve je sumnjiv onaj stranac koji govori jezikom te zemlje. – Ja znam o čemu govorim jer su me u brojnim intervencijama kad sam bio promatrač izbora u Makedoniji, Bosni, Hrvatskoj često smatrali “špijunom”. Do Karadžića su Srbi govorili srpski, a pisali jednom vrstom crkvenog srednjoruskog. Karadžić ih je savjetovao “Piši kako govoriš, čitaj kako pišeš.” Tako je srpski dobio svoju lakoću, i to zbog fonetske ortografije, ali “orijentalno” otuđivanje od vlastite kulture pisanja ima naknadni učinak. Kod mnogih balkanskih Slavena “pisanje knjiga” još je uvijek sinonim za “pisanje pisama” – a to razjašnjava zašto se s Južnim Slavenima teško može komunicirati putem pisama.Kulturalno “uskrsnuće” Bugara i makedonski jezik Ali to je samo jedna strana medalje. Druga je strana to da je Južnim Slavenima i njihovim neslavenskim susjednim narodima posredstvom političkih prilika bio otuđen vlastiti materinji jezik. To, primjerice, vrijedi za bugarski, veoma star i lijep jezik. Njemački slavist August Leskien čak ga je smatrao prvim jezikom među Slavenima, zbog čega je g. 1871. objavio Udžbenik starobugarskog jezika koji se koristi i danas – naravno samo kao udžbenik starocrkvenoslavenskoga. Bugarska je 1393. došla pod osmanlijsku vlast pod kojom je bugarski jezik gotovo odumro. Spasila ga je Slavensko-bugarska povijest, glasni pledoaje protiv “onih koji preziru oca”, a koju je bugarski redovnik Paisij Hilendarski objavio 1762. Time započelo kulturalno “uskrsnuće” Bugara koje je završilo njihovim oslobođenjem 1877. godine. Ćirilica je k Rusima došla od Bugara – Staljin ju je htio ukinuti. Ima još i luđih situacija: Bugari od 1100. pišu ćirilicom koju je njihov vladar Simeon I., jedan od najobrazovanijh muškaraca tadašnje Europe, 893. razvio iz složene glagoljice, koju su kao prvo pismo Slavena slavenski apostoli Ćiril i Metod stvorili oko. 860. Od Bugara je ćirilica došla do Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa, Srba itd., a čak je i kod Rumunja bila u uporabi do 1860. Taj grafički medij Istočne Europe Staljin je htio uništiti oko 1930. jer ga je previše podsjećao na careve, pravoslavlje i reakcionarstvo. Uz pomoć latiničkog pisma on je ruski jezik namjeravao proširiti na Zapad i na taj način promicati komunističku ideologiju što je Bugare već tada užasavalo. Staljinov je plan propao, a jednako je prošao i plan vođe SS-a Heinricha Himmlera koji je 1943. Bugarima savjetovao da uvedu latinicu. Nešto drukčija, ali ništa manje uzbudljiva, bila je povijest makedonskog jezika, koji je po mišljenju njemačkog slavista Reinholda Trautmanna bio materinji jezik Ćirila i Metoda. Najkasnije u 15. stoljeću makedonski je razvio sve one posebnosti koje ga sve do danas krase u krugu slavenskih jezika, ali je do njegova normiranja kao književnog i standardnog jezika došlo tek nakon 1903., kada je veliki vizionar Krst Petkov Misirkov u jednoj knjizi predložio da se zapadnomakedonski dijalekti uzmu kao temelj novog makedonskog “jezika književnosti”. Dotad je makedonski jezik bio skupina pokrajinskih dijalekata, ali je u partizanskoj borbi u Drugom svjetskom ratu posve dokazao svoju komunikacijsku uporabnost. Stoga je bilo razumljivo da su partizani 2. kolovoza 1944. odlučili stvoriti republiku Makedoniju unutar jugoslavenske federacije u kojoj će “makedonski narodni jezik” biti službeni jezik. Taj jezik nema vlastito pismo, bugarsko nisu htjeli preuzeti, a ni srpsko, pa su izrađivali i odbacivali prijedloge sve do svibnja 1945. kada je dovršen novi alfabet koji vrijedi i danas.Srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski jezik Ono što je u Moldaviji (Pridnjestrovlju) početkom devedesetih bio secesionistički rat uvezen iz Rusije to se istovremeno događalo u Jugoslaviji u obliku pravog građanskog rata. Hrvati su se naročito osjećali ugroženima od “velikosrpskog agresora”, a kao dokaz stalno su isticali potiskivanje “hrvatskog jezika”. A to je besmislica: u Jugoslaviji su postojala samo tri jezika; na Sjeveru slovenski, na Jugu makedonski, u ostalim regijama jedinstveni materinji jezik 80 posto svih građana Jugoslavije, “koji su Srbi nazivali srpskim, a Hrvati hrvatskim”, kako je smireno zaključio u svijetu poznati hrvatski liričar Miroslav Krleža. U međunarodnoj znanosti stotinu se godina govorilo samo o “srpsko-hrvatskom”, sve dok to hrvatski fašisti, ustaše, kad su u travnju 1941. Hitlerovim ratom protiv Jugoslavije došli na vlast u njihovoj “Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” (NDH), nisu promijenili. Njihov doslovno prvi zakon odnosio se na “čistoću hrvatskoga jezika” – što je cilj koji je desetljećima nakon rata glasno propagirala nacionalistička hrvatska emigracija u Zapadnoj Europi i Južnoj Americi. U Jugoslaviji taj jezični nacionalizam na početku nije imao nikakve šanse: Srbi i Hrvati su Novosadskom sporazumu prisegnuli na jedinstvo njihova zajedničkog jezika – s dvjema sekundarnim vrstama: srpsko-hrvatskom i hrvatsko-srpskom. Idiotizam je počeo 1967. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, na koju su se nastavile daljnje provokacije: Hrvati su povukli svoj potpis s Novosadskog sporazuma i službeno zatražili da se jugoslavenski savezni zakoni objavljuju na četiri jezika: slovenskom, hrvatskom, srpskom i makedonskom. Savezna vlada u Beogradu gledala je kako se otvara Pandorina kutija, jer bi se po tom etničkom načelu morali dopustiti i drugi jezici, među kojima i jedan muslimanski za Bosnu, jer po logici Hrvata ne bi mogao postojati zajednički bosansko-hercegovački jezik.Srpski filmovi s hrvatskim titlovima U međuvremenu se sve pogoršalo. U Hrvatskoj su na snazi nadzorne i kaznene odredbe za “hrvatski jezik” koje nalikuju na one iz NDH, no ipak su neučinkovite: na Umjetničkoj akademiji u Splitu u ljeto 2006. svi su studenti prve godine pali na ispitu iz “hrvatskog jezika” – mladi ljudi, isto kao ni bilo tko drugi, nisu znali što bi mogao biti “hrvatski jezik”. Također su bili neuspješni smiješni pokušaji da se srpskim filmovima u Hrvatskoj stave “hrvatski” titlovi: gledatelji umiru od smijeha jer je to isti jezik – izuzevši neke hrvatske neologizme poput zrakomlata umjesto helikoptera – koji je dugo pobuđivao maštu šaljivdžija do vrhunaca. Prvog siječnja 2007. Rumunjska i Bugarska postat će članice EU-a. Zasigurno bi bilo pogrešno vjerovati da će Bruxelles biti toliko pronicljiv te prihvatiti dvije nove države i kao jezične “pionire”, ali upravo to je velika nada za fizički uništeni i mentalno narušen Balkan. S ulaskom Bugarske u EU ćirilica će postati službena, što ujedno ide u korist Srbima i Makedoncima i što može dovesti do novog razumijevanja balkanske povijesti i kulture općenito. S Rumunjskom u EU zapravo ulazi i Moldavija, barem kad je riječ o jeziku i etnosu njezinih građana. EU ne može ostaviti Rumunjsku jer ona se brine i mora se brinuti za “Rumunje s obje obale Pruta”.Priredila i s njemačkoga prevela Gioia-Ana UlrichSkraćena verzija teksta objavljenog 28.12.2006. u internetskom časopisu Eurasisches Magazin pod naslovom Die Zungen des Balkans in der Europäischen Union.www.zarez.hr

[Roger Sanchez]

Što se htjelo reći sa ovim mild-šovenskim člankom?Najjača mi je konstatacija da je Deklaracija idiotizam. ^_^ Valjda je zato Fritz i povukao svoj potpis, kad mu je to objašnjeno. :D

[hazard]

Clanak sam postavio onako, kao jos jedno misljenje, i da se vidi (posto je autor Nemac) da podsmevanje novocrnogorskom jeziku i balkanskim jezikoklepcima nije samo plod jadikovanja frustriranih srpskih imperijalista.

[Roger Sanchez]

Ne bi ja da se s tobom previše objašnjavam, ali jedan slavist koji je vjerojatno upoznat sa tekstom Deklaracije pa ju onak opandrči - idiotizam mada je iza nje stajao (pa nestao) 1 Fritz kojeg na drugom mjestu citira s poštovanjem - je kreten, a s njegovim mišljenjem™ ću si vrlo rado obrisati dupe.Iz Deklaracije:

Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno-historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.....Dosadašnja ustavna odredba o "srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku" svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.

Uz to i podozbiljno navođenje popularnog mita o zrakomlatu, koji kao novohrvatski leksem nije nikad ni bio ništa nego zajebancija (velepjesnik i IPD djelatnik HVa generalissimus Tolj neko je vrijeme u vojnoizdavačkim publikacijama gurao riječ vrtolet, koja je bez neke muke umrla krajem njegovog stinta u vojsci i ministarstvu obrane), navodi me da mu se nadasve liberalno poserem na mišljenje™.

[savindan]

srbijanska situacija i prateći jezičko.kulturni odnosi u regionu se sasvim lepo mogu objasniti sredstvima postkolonijalne teorije.

Дедер нам то мало подробније илуструј. Као што видиш, нисам једини који је заинтересован за твоје растумачење.