Jump to content
IGNORED

Случај Петница


Recommended Posts

18 hours ago, Њујоркер said:

E, ta ceta je gradila kult oko njega, a ja bih rekao da je to i formalizovano sa tom Petnickom meteroskom grupom (nisam ucestvovao u njenom radu, ali znam dosta ljudi koji jesu, pa imam prilicno inidrektnih podataka). Tamo je on vodio, uz jednog mog poznanika i kolegu, glavnu rec. Na seminarima astronomije ja njega nisma vidjao da je ista drzao, bar dok sam ja bio tamo aktivan 90-92 (mada uzmite i ovu izjavu sa zrncem soli, pricamo ipak o pluskvamperfektu), mozebiti da je kasnije angazovan na statistici (ja je kao polaznik nisam imao). Na stranu to, kod njega u kancelariji, osim probranog drustva, okupljalo se mnostvo (rekoh da pogotovo pocetkom devedesetih gro ljudi nije ni umelo da se sluzi racunarima, a pored toga Petnica je bila poznata po stalnim nestancima struje, pa i oni koji su i sami radili na svojim radovima, a nisu znali za opciju autosave, imali su grdne probleme sa rokovima; ima ekstremnih slucajeva sa lingvistike, ali to je neka druga prica) zbog posla ali i zbog druzenja, a i ja sam obicavao da, ako posao dozvoli, poslednjeg dana seminara (koji god da je), osvanem u kancelariji uz muziku (neko bi opleo po gitari) i picu (ja preferiram sljivu). I ne, nije bilo ni naznaka skaradnosti:)

Zato i mene neizmerno interesuje da li je ovo njegovo ponasanje bilo oduvek, ali dobro skrivano, ili je to imalo evoluciju. Jer, kao sto rece, on je ostao poput inventara onde, a ljudi su odlazili i pravili karijere, dok je on postao ostareli nedovrseni fizicar i neshvaceni genije...

 

Uzgred, neko je pomenuo da su i slicne stanice trebale biti i u drugim delovima bivse drzave. Koliko ja znam to nije slucaj. I Petnica je zapravo slucaj. Ona se izrodila iz Mladih istrazivaca Srbije osnovanih '77, koja se opet izrodila iz Drustva istrazivaca V.M. Manda iz Valjeva osnovanog '69, i taj istrazivacki pokret je bio uglavnom vezan za Srbiju, nije se pelcovao dalje (izguglah da je i Hrvatska po dobijanju neovsinosti u okviru njihovog HPDa 1992. izrodila MI). Znam takodje da jos od pre nekiliko godina, nesto nalik na Petnicu, postoji i kod zapadne brace u Visnjanu. Ali to ni ne treba da cudi. Prvo, Visnjan je i mesto gde su se od 1989. godine odrzavali, kako su se tada zvali, Jugoslavenski susreti astronoma (hvala Milosevicu i njegovim djeneralima sto ucinise sve da ne odem na cetvrte susrete), koje je vodio fenomenalni Korado Korlevic, covek neverovatne energije i koji je osim sto je sopstevnim snagama i vezama izgradio novu opservatoriju u Visnjanu i sam otkrio par tisuca malih planeta. Pickin dim. On i vodi ovu njihovu naucnu skolu danas:wub:

 

 

Tako je, dosta ljudi su znali Savana sa posmatranja meteora na Debelom brdu, npr.

Ja sam jednom bila totalno nevezano za stanicu, pored toga sto sam prepoznala gomilu Valjevaca sa drugih seminara, videh i njega, posle sam tek shvatila da postoji PMG. Isto tako je dosta polaznika sa neastroseminara doslo u susret sa njim preko PMGa.

 

Kada si spomenuo ovo za nestajanje struje, odmah se setih racunarskog centra/prosotrije (imali smo neki naziv za nju ali zaboravih), i rada u njoj, mesanja sa drugim seminarima (sto je uglavnom bilo super, i dan danas imam dragog prijatelja sa drugog seminara kog upoznah tako sto smo cesto sedeli jedno do drugog). Posto je mnogo nas radilo na istom kompu, desilo bi se i da mesta na disku vise i nema..tako je jednog dana tokom letnjeg seminar, jedan lik prosto naisao na bezobraznu gomilu nekih "bezveznih" gotovo identicni fotografija mrlja i tackica i - obrisao ih. To su bile fotke zvezda koje sam uradila tokom prethodne a najvedrije noci tog seminara za moj projekat...mislim da smo i sef i ja pustili suzu :laugh:

 

Visnjan, da! Imali smo momka koji je bio i na letnjem kampu u Visnjanu kod Korada jedne godine, super iskustvo.

  • +1 1
Link to comment

nisam bila nikad ali korado korlevic je odlican lik, volim da ga citam i slusam, i bas nekidan mislim povodom petnice: jebote, nece valjda nekad da se ispostavi da je i on neki monstrum :D

  • +1 3
Link to comment
11 hours ago, Bojan said:

 

Jeste. U Americi, prema nekim istraživanjima, oko 23% žena tvrdi da je doživelo neki oblik seksualnog zlostavljanja na koledžu. Kod njih je frustracija utoliko veća iz razloga što je ova pojava u porastu, iako postoje mehanizmi za prijavljivanje ovakvih slučajeva, kao i mreža podrške.

 

Meni se cini da je tu poraslo prijavljivanje bas iz razloga sto postoji bolji mehanizim za prijavljivanje i mreza podrske. Tako da mi se cini da taj "porast" pogresno tumace. Ne znam da li kod tih istrazivanja postoji metodologija da se prethodni brojevi nekako ponderisu pre nego se rade prosta poredjenja sa sadasnjoscu. Poredjenje bi imalo smisla ako uzmu "nulti" momenat kad je uveden aktuelni sistem prijavljivanja i onda na nekom vremenskom periodu. 

Edited by Moonwalker
  • +1 1
Link to comment
18 minutes ago, aram said:

A to znamo kako, pošto to u ovoj biografiji ne piše?

 

Moja saznanja i secanja.

Prof. Andrić verovatno nije smatrao da je navođenje ideja od značaja za CV profesora. Pogotovo kad ima mnogo konkretnije rezultate od ideja.

  • +1 2
Link to comment

Ne, ne. Mora oko Petnice da se pojavi neki mistični momenat. Tipa - šetao sam tako šumom, kad ispred mene udari grom iz vedra neba. Na putu do kuće odlučih - ovde će se kovati naši mladi talenti.

Link to comment
50 minutes ago, Moonwalker said:

 

Meni se cini da je tu poraslo prijavljivanje bas iz razloga sto postoji bolji mehanizim za prijavljivanje i mreza podrske. Tako da mi se cini da taj "porast" pogresno tumace. Ne znam da li kod tih istrazivanja postoji metodologija da se prethodni brojevi nekako ponderisu pre nego se rade prosta poredjenja sa sadasnjoscu. Poredjenje bi imalo smisla ako uzmu "nulti" momenat kad je uveden aktuelni sistem prijavljivanja i onda na nekom vremenskom periodu. 

Da. Prilično sam nejasno postavio prethodni post. Prijavljivanje seksualnih napada jeste zaista u porastu (recimo u periodu od 2356 slučajeve 2009. do 7464 u 2015). Taj broj je svakako daleko manji u odnosu na stvarne napade. O tome govore ankete sprovedene među sutdentima. I tu se dolazi do ovog gore broja od 23% (veliku većinu čine žene). Kada se to prevede u apsolutan iznos dobija se cifra od preko 2 miliona napada. Kaže se da mnogi koledži (pogotovo oni veći) nemaju niti jedan prijavljen slučaj. Koliko vidim glavni razlog tome je taj što su kampusi jedan vid izolovane zajednice i tu postoji veliki strah od odbacivanja. Tu je i nemogućnost da se stvar valjano dokaže. Takođe, dosta napada se dešava u posebnoj atmosferi - konzumacija alkohola i drugih opijata. Na postojanju jasnih i transparentnih procedura se ipak insistira (smernice Američkog udruženja univerzitetskih profesora iz 2012).

Link to comment
27 minutes ago, Bojan said:

(recimo u periodu od 2356 slučajeve 2009. do 7464 u 2015

 

Sve vreme u tom periodu je isti sistem prijavljivanja i podrske? 2009. je "nulta" godina

 

27 minutes ago, Bojan said:

Kaže se da mnogi koledži (pogotovo oni veći) nemaju niti jedan prijavljen slučaj. Koliko vidim glavni razlog tome je taj što su kampusi jedan vid izolovane zajednice i tu postoji veliki strah od odbacivanja.

 

Omerta iz istog razloga kao i u skolama, da se ne izadje na los glas. Jos ako se skolarina placa.

 

27 minutes ago, Bojan said:

Tu je i nemogućnost da se stvar valjano dokaže. Takođe, dosta napada se dešava u posebnoj atmosferi - konzumacija alkohola i drugih opijata.

 

Teoretski bi moglo kad bi se krivicno  tretiralo svesno ulazenje u odnos sa osobom koja je obeznanjena od alkohola, droge ili je usnula. 

 

Sad ja nisam pravnik, ni medicinar da znam koji numericki ili ponasajni parametri indukuju stanje obeznanjenosti. 

 

Ali ono napao neko nekog pijan ili drogiran (olaksavajuce), napdanut ili silovan u neuracunljivom ili besvesnom stanju (otezavajuce - sa aspekta drustva tzv. tako im i treba)

 

Edited by Moonwalker
Link to comment

U srpskom pravu se odnos sa nekim ko je obeznanjen itekako tretira kao krivično delo. Ne zove se silovanje već obljuba nad nemoćnim licem ali su kazne i kvalifikovani oblici identični sa silovanjem.

  • +1 2
  • Hvala 1
Link to comment
30 minutes ago, Bojan said:

OK je to. Ali ovde se razmatraju okolnosti zbog kojih žrtve ne prijavljuju.

Munvokerka je mislila da to nije kažnjivo pa sam zato napisao. Naravno, problem je dokazivanje takvih stvari, ali to je druga stvar.

  • +1 1
Link to comment
4 hours ago, Moonwalker said:

 

Sve vreme u tom periodu je isti sistem prijavljivanja i podrske? 2009. je "nulta" godina

 

 

Ne znam da li se nešto tako može odrediti. Postoje sigurno izvesne prekretnice, ali je sve proces u kome se sistem konstantno nadograđuje, pa ponekad čak i degradira. Moguće da je recimo MeToo era neka prekretnica. U ovom tekstu se o tome i govori, odnosno kako se unutrašnje regulative na koledžima prilagođavaju MeToo eri. Pominje se i Obamino ministarstvo obrazovanja koje je sprovelo preko 300 istraga i naložilo školama da unaprede procedure pod pretnjom uskraćivanja federalnih fondova. Pored same regulative i njene transparentnosti tu su sada i mnogi obavezni programi obuke za studente.

Link to comment

Mi, hrabre Petničarke, jesmo preživele! Oni su omogućili nasilje.

 
 
 
file.png63efa3_a5cfe46f90d1403b92233370951468e3~mv2.webp
 
 
 

Tekst: Jelena Riznić Lektura: Ana Ninković Ilustracija: Vizuelni tim Jedan od osnovnih principa mentalne higijene i brige o sebi jeste nečitanje komentara na portalima koji pišu o „zapaljivim” temama. Taj princip, ipak, često prekršim. Od početka ove godine pratim komentare na vesti o seksualnom nasilju u slučaju Aleksić, Lečić, Palma i sada Petnica. Ponekad ti komentari nisu deo kulture silovanja, koja nasilničko ponašanje relativizuje ili glorifikuje, a odgovornost prebacuje na žrtvu. Ponekad su to pitanja kako smo do toga došli i kada je svet postao toliko nebezbedan. Odgovor na to pitanje je jednostavan, ali bolan svet je oduvek nebezbedan za žene i takav je dočekao i nas.

 
 
 

Kako nam se desila Petnica?

 

 

 

Svakog dana, u svakom trenutku, u svakom delu sveta, dešava se seksualno nasilje. Ovo je nepobitna činjenica i življena stvarnost svake žene jer, kako feministkinje kažu nije svaki muškarac silovatelj, ali svaki muškarac ima koristi od silovanja. Drugim rečima, seksualno nasilje je jedan od oblika kontrole nad ženama dok god postoji mogućnost da ijedna žena doživi seksualno nasilje, nijedna nije sigurna. Dok god postoji mogućnost da bilo koja od nas doživi seksualno nasilje, nijedna nije slobodna. Seksualno nasilje je termin koji se zapravo odnosi na postojanje sistema starog nekoliko hiljada godina i činjenice da svaka dimenzija društva doprinosi normalizaciji nasilja nad ženama. Te dimenziju idu od „šala” o silovanju žena, o incestu i prebijanju žena, do zakonskih regulacija koje nasilje nad ženama praktično legalizuju.

 
 
 

Priprema za usvajanje ideje o tome da sigurnosti nema nigde vrši se od najranijih dana na razne načine i zato socijalizacija devojčica i dečaka izgleda toliko drugačije. Arhetip „dobre devojčice” predstavlja jedan od osnovnih oblika društvenog uslovljavanja i patrijarhalnog disciplinovanja koji od nas pravi pogodne žrtve muškog nasilja. Šta znači biti dobra devojčica? Ona dobro uči, nije glasna, ne svađa se, ne protivreči, sedi i oblači se „pristojno”, poslušna je. Ona ne govori „ne” i ne mršti se kada je rođak ili komšija uštine za obraz. Ona se ne šeta oskudno obučena pred muškim članovima porodice, jer bi čak i njih mogla da „izazove”. Ona je „dobra” i nema veće patrijarhalne obmane od ove jer na ovaj način društvo guši svaki oblik otpora u devojčicama. Sa druge strane, dečaci se podstiču na akciju („Ako te udari, uzvrati mu”).

 
 
 

Važna posledica ovakve socijalizacije je to što odgovori na traumatična zbivanja kasnije u životu zavise od našeg najranijeg iskustva. Ako je svakom otporu sledila kazna, gotovo izvesno je da će u situaciji seksualnog ili nekog drugog nasilja žena uraditi ono što je i mnogo puta ranije kada je bila u opasnosti, a njeno „ne” nije značilo ništa slediće se. Zamrzavanje, odnosno stanje paralizovanosti i nepokretnosti tokom trajanja traumatskog događaja nije odsustvo otpora na nasilje i nikako nije pristanak na nasilje. Zamrzavanje je normalna telesna reakcija u nenormalnim okolnostima jer telo radi ono što misli da je najbolje za njega kako bi preživelo. Druga posledica je poroznost mentalnih i fizičkih granica. U patrijarhalnom svetu, mentalne i fizičke granice žena se ne poštuju i stalno se narušavaju neželjenim dodirima u prevozu, klubu, školi, na ulici, ali i „masnim” vicevima i seksističkim šalama. Nasilje se tako na kraju naziva „udvaranjem”, „komplimentima” ili u slučaju Petnice „umetnošću”.

 
 
 

Feministkinje imaju toliko toga da kažu, ali naša intervencija vrlo često mora da ukazuje na bazične stvari na postojanje i široku rasprotranjenost nasilja, na to da žrtva nikada nije kriva, da nema podele odgovornosti već je odgovornost uvek na nasilniku, da slučajevi nasilja za koje čujemo nisu stvar incidentnosti već sistemski problem, da oni ne smeju da imaju rok trajanja pred zakonom. Iako smo mi, polaznice i polaznici IS Petnice, nju doživljavali kao svet za sebe, ona to nije. Petnica i nasilje koje se desilo tamo predstavljaju tipičan primer zloupotrebe moći i institucionalnog nasilja za koje je društvo pripremalo i nasilnike i žrtve jedne da koriste moć koja im je u muškom sistemu zagarantovana, a druge da budu „dobre devojčice” koje će na to pristati.

 
 
 

„Koja životinja krvari sedam dana, a ne umre?”

 
 
 

Jesam li i ja na to pristala? To se pitam od kako mi je stigao imejl Nikole Božića, direktora IS Petnica, u kom sa nama deli vesti koje će nas „verovatno uznemiriti” zbog „naše povezanosti sa Petnicom”. U mejlu obaveštava da postoje bivše polaznice koje su kontaktirale novinarku kako bi sa njom podelile svoje iskustvo, a odgovorna petnička uprava želi da nastupi proaktivno i o tome nas obavesti pre izlaska samog teksta. Naravno, tu su bila i neizostavna podsećanja na posvećenost „podizanju opšteg nivoa pedagoške obučenosti” i mnoge druge floskule koje ne predstavljaju izvinjenje, već retraumatizaciju žena sa iskustvom nasilja koje su možda među onima koji taj mejl čitaju. Pretpostavila sam o kome se radi, ali nisam bila sigurna. Ne zato što bih branila S, već zato što znam da S. nije bio jedini nasilnik u Stanici.

 

Imala sam 15 godina kada sam prvi put otišla u Petnicu i odlično se sećam svog uzbuđenja zbog učenja, zbog odvajanja od roditelja, zbog osećaja da pripadam negde. Mislila sam da taj osećaj ne može baš ništa da ugrozi. A onda smo imali radionicu upoznavanja na kojoj je rukovodstvo seminara pitalo svakog dečaka koji mu je omiljeni porno film, a ako bi odbijao da odgovori, smejali bi se. Drugom prilikom, D, glavna osoba na seminaru na kom sam bila, zbog devojke koja je na seminaru imala ciklus, pred svima je rekao: „Koja životinja krvari sedam dana, a ne umre?” Često je govorio takve šale, a ponekad je komentarisao izgled polaznica sa drugih seminara. U čitavom telu sam osećala da nešto nije u redu, ali ja sam bila neprilagođena štreberka na najlepšem mestu na svetu i moje mentalne granice nisu bile važne.

 
 
 

Imala sam 16 ili 17 godina kada sam prvi put otišla kod S. kako bi mi pregledao rad. Mesece sam provodila u istorijskom arhivu čitajući građu i želela sam da moj rad bude objavljen. O S. sam čula malo toga, ali su mi rekli da treba da budem pripremljena na duga sedenja u kancelariji koja je drugačija od ostatka Stanice. S. me je satima vređao, govorio mi je da sam glupa, a onda je napravio pauzu i uzeo fotoaparat. Tražio mi je da spustim bretelu i slikao me je, nakon čega mi je rekao da će mi poslati slike „ako nešto bude od njih”. Kasnije mi je D. rekao da je došao do staklenih vrata, video da me S. slika, okrenuo se i otišao jer sam ja ionako sama to tražila, zato što sam tako obučena i zato što sam lepa. U čitavom telu sam osećala da ništa nije u redu, ali ja sam bila neprilagođena štreberka i moje mentalne i fizičke granice nisu bile važne.

 
 
 

Imala sam 24 godine kada sam dobila mejl od Nikole Božića i pretpostavljala sam o kome se radi, ali nisam bila sigurna. Jer S. nije bio jedini. Jer Petnica nije bila najlepše mesto na svetu već mesto gde se seksualno uznemiravanje dešavalo stalno. Petnica je bila mesto gde se naše mentalne i fizičke granice nisu poštovale, ali sam to shvatila mnogo kasnije, nakon godina feminističkog obrazovanja i aktivizma. Sada znam za feministički princip koji kaže da nema rangiranja bola jer je svaka trauma podjednako značajna i bolna za ženu jedno iskustvo nije vrednije ili „gore” od nekog drugog. Sada mogu da oprostim sebi što se ne sećam svega, već samo smrada u kancelariji i zvuka S. dahtanja jer znam da traumatsko pamćenje nije hronološko, već ispunjeno osećajima i senzacijama. Prihvatanje takvog sećanja je prvi korak ka isceljenju. Sada znam i da naše ćutanje nije značilo pristanak jer ćutanje predstavlja vid otpora pred zlostavljačem. Znam i da baš ništa nije bilo vredno toga ni znanje, ni druženje, ni lažni osećaj pripadnosti, jer nijedna žena ne pripada tamo gde vrše nasilje nad njom.

 

Nikola Božić, S, Vigor Majić, D. i mnogi drugi, izigrali su poverenje onih na kojima je IS Petnica počivala. Nasuprot mišljenju rukovodstva Stanice, ova institucija nije počivala na građenju kulta ličnosti Nikole Božića ili bilo kog rukovodioca seminara, već na entuzijazmu dece koja su tamo dolazila i saradnica i saradnika koji su savesno radili svoj posao.

 
 
 

Pitanje seksualnog nasilja se, međutim, neće rešiti rušenjem Petnice. Deca treba da imaju svoj prostor gde će se upoznavati sa naukom i otkrivati sve svoje potencijale neometano. Demonizacija jedne institucije, baš kao ni njena glorifikacija, ne znače ništa u tom smislu jer kako je ranije rečeno Petnica je samo deo globalnog sistema patrijarhata u kom je muško nasilje osnovni princip kontrole žena. S. nije usamljeni slučaj u tome, čak ni u samoj Stanici. Nauka i akademija nisu imuni na to, upravo suprotno. Rešenje svakako nije ni u izuzimanju žena iz ovih sfera, jer smo predugo bile izuzete. Sada je tome kraj.

 
 
 

Potrebno nam je sistematsko feminističko obrazovanje koje će stvari nazivati pravim imenom i negovati „buntovnicu” koja postoji u svakoj „dobroj devojčici”. Umesto ovog koji stavlja rok trajanja na traumu seksualnog nasilja pred zakonom, potreban nam je sistem koji će podržati svaku ženu da govori o svom iskustvu kada je spremna. Umesto osude, na društvenom nivou potrebna nam je solidarnost koju su polaznice imale među sobom kada su smišljale strategije „izvlačenja” iz S. kancelarije. Ženska solidarnost je uvek postojala i pravila je pukotine u sistemu. Vreme je da te pukotine dovedu do kraha takvog sistema.

 
 
 

Do tada, kao žena, feministkinja i buduća konsultantkinja za rad se ženama sa iskustvom nasilja želim da kažem: mi, hrabre Petničarke, nismo žrtve mi smo preživele i mi ćemo osvojiti slobodu za nove generacije devojčica.

 
 
  • +1 5
  • Hvala 3
Link to comment

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...