Dobra plata, dobro mesto, jeftin real estate

[Random]

U tropskom dijelu drzave i ne treba toliko... kad ga imas unisti ga ciklon ili poplava, a dovoljno je toplo tokom cijele godine da se moze spavati pod vedrim nebom.

Slicno kao na tajlandu...

[noskich]

Jeste, ali posla nema. Za razliku od Tajlanda sa 1% i manje nezaposlenosti. Vec bih bio u Brizbenu da mogu da nadjem posao. Druga stvar na Tajlandu mozes da napravis kucu sam kako ti odgovara. Sto nije moguce ovde. Samo za papirologiju i dozvole ti treba ogromna suma.

Edited April 5, 2017 by noskich

[noskich]

Pricamo o dosta kompleksnim stvarima. Mnogo je tu faktora. I nema univerzalnog odgovora. Dosta zavisi od licne situacije i preferenci.

Recimo ja ne vozim i vazan mi je javni prevoz dok neko drugi zeli da vozi kola svuda.

Ali imamo i varijable koje su nuzne za sve, krov nad glavom, hrana, zdravstvena zastita.

 

A diskusija je uglavnom o samo dva faktora, prihodima i rashodima. Pri cemu raja ima daleko vise kontrole nad svojim rashodima nego prihodima. Daleko je teze naci bolje placen posao nego sto je naci stan sa povoljnijom rentom, kupovati potrebstine na rasprodaji na veliko umesto po standardnoj ceni, kuvati kod kuce... Sa jedne strane sa visim prihodima se moze vise ustedeti i otuda taj utisak da se na 'zapadu' zivi bolje, kad neko ode na odmor na Tajland ili ustedi za dobar sat, telefon, pa je to vidljivo, sto se kaze na engleskom conspicuous consumption.

Dok je prednost niskih rashoda to sto ti je sve pristupacnije. Sto sam pre pisao, cak i raja moze da dobaci do necega velikog, poput stana u vrhunskom kraju pored plaze/reke cisto zbog toga sto je jaz izmedju nize klase smestaja i vise klase mali jer je apsolutna cena relativno niska.

 

A sustinski raja zivi slicno svuda, radi ceo zivot i placa dugove, spaja kraj sa krajem jer su primanja prilagodjena nivou da mozes da prezivis i to je to tek toliko da mozes da se kontinuirano pojavljujes na poslu i radis. Naravno ne pricamo ovde o zemljama u ratu i najnerazvijenijim tipa Somalije i slicno. Vec kad poredimo zemlje drugog sveta sa prvim svetom. Zivot nije radikalno drugaciji kao sto je drugaciji kada se prvi i drugi poredi sa trecim.

[noskich]

I naravno laksi pristup kreditu na 'zapadu', i to doprinosi jos kako mogucnosti te conspicuous consumption.

A ako pogledas prvi post kojim je otvorena ova tema, diskusija je bas o tome i trebala da bude. Gde je najbolji odnos prihoda i rashoda?

Ali se sve pretvorilo u prepucavanje u kojem svako svog konja hvali.

Pitanje sam postavio jer nemam nikakvog iskustva sa dugorocnim zivljenjem bilo gde van Srbije i Australije. I na umu mi je bilo da cujem iskustva iz razlicitih zemalja poput Nemacke, Kine i slicno.

Sto je nazalost izostalo.

[Random]

Sustinski si u pravu, al je taj faktor vece ustede ono sto odnosi prevagu u zemljama prvog svijeta. Nisam siguran da li si se ikako vracao u zavicaj, al prvo sto me stari drugari pitaju je visina plate. I kad im kazes - ljudi padnu na dupe. Medjutim, kad im pojasnis koliko iznose osnovni zivotni troskovi onda se stvari mijenjaju. Al ostaje conspicuous consumption da je daleko lakse startovati u zivotu ili sto kod nas ljudi kazu 'skuciti se'. Pocev od kupovine osnovnih kucnih aparata pa na dalje. Ali za neki veci pomak u zivotu uz financijsku sigurnost, ranije penzionisanje itd e tu mora da dodje do vecih odricanja.

 

I tu ne mozemo praviti poredjenja zemalja u globalu, jer eto ti kazes sutra bi preselio u brizben da mozes naci isti strucan posao. Medjutim, sasvim je moguce da bi odnos prihoda i rashoda bio veci u tvom slucaju da prihvatis neku nizu poziciju u IT sektoru tamo, uz to da zivis u svojoj otplacenoj kuci. Najveci odnos prihoda i rashoda je u manjim mjestima u skandinaviji, svicarskoj a moguce i u australiji, kanadi i slicno. Samo sto je kljucna blizina i transportna povezanost tih manjih mjesta za zivot sa vecim poslovnim centrima gdje se radi. U suprotnom slucaju gubis previse vremena u prevozu sto naravno negativno utice na sveopsti kvalitet zivota. Tu australija, a po mom iskustvu i kanada prilicno zaostaje za sjeverno i zapadno evropskim zemljama. Ali opet u njima imas ili nepovoljnu klimu (ko je bio u skandinaviji van jula ili avgusta zna o cemu pricam) ili prenaseljenost koja zna da dodatno umara covjeka i utice opet na sveopsti kvalitet zivota.

 

Eto recimo ti ne vozis auto i nemas namjeru da ga vozis, a moje iskustvo kaze da je jako tesko istinski dozivjeti ovu zemlju, ako ne sjednes u auto pa krenes na neki road trip. Javni prevoz je bitan za ekremovu relaciju kuca-poso. Medjutim mozemo se sloziti da je zivot vise od toga i ono sto ja cijenim ovdje je da ti za nekoliko sati voznje mozes pobjeci iz petomilionskog grada da se okupas na plazi dugoj nekoliko kilometara na kojoj nema zive duse. Osim tebe.

[magi]

Jeste, ali posla nema. Za razliku od Tajlanda sa 1% i manje nezaposlenosti. Vec bih bio u Brizbenu da mogu da nadjem posao. Druga stvar na Tajlandu mozes da napravis kucu sam kako ti odgovara. Sto nije moguce ovde. Samo za papirologiju i dozvole ti treba ogromna suma.

Srecno sa gradnjom kuce na svoju ruku u ciklonskoj zoni ????

 

Sent from my SM-G930F using Tapatalk

[noskich]

Sustinski si u pravu, al je taj faktor vece ustede ono sto odnosi prevagu u zemljama prvog svijeta. Nisam siguran da li si se ikako vracao u zavicaj, al prvo sto me stari drugari pitaju je visina plate. I kad im kazes - ljudi padnu na dupe. Medjutim, kad im pojasnis koliko iznose osnovni zivotni troskovi onda se stvari mijenjaju. Al ostaje conspicuous consumption da je daleko lakse startovati u zivotu ili sto kod nas ljudi kazu 'skuciti se'. Pocev od kupovine osnovnih kucnih aparata pa na dalje. Ali za neki veci pomak u zivotu uz financijsku sigurnost, ranije penzionisanje itd e tu mora da dodje do vecih odricanja.

 

I tu ne mozemo praviti poredjenja zemalja u globalu, jer eto ti kazes sutra bi preselio u brizben da mozes naci isti strucan posao. Medjutim, sasvim je moguce da bi odnos prihoda i rashoda bio veci u tvom slucaju da prihvatis neku nizu poziciju u IT sektoru tamo, uz to da zivis u svojoj otplacenoj kuci. Najveci odnos prihoda i rashoda je u manjim mjestima u skandinaviji, svicarskoj a moguce i u australiji, kanadi i slicno. Samo sto je kljucna blizina i transportna povezanost tih manjih mjesta za zivot sa vecim poslovnim centrima gdje se radi. U suprotnom slucaju gubis previse vremena u prevozu sto naravno negativno utice na sveopsti kvalitet zivota. Tu australija, a po mom iskustvu i kanada prilicno zaostaje za sjeverno i zapadno evropskim zemljama. Ali opet u njima imas ili nepovoljnu klimu (ko je bio u skandinaviji van jula ili avgusta zna o cemu pricam) ili prenaseljenost koja zna da dodatno umara covjeka i utice opet na sveopsti kvalitet zivota.

 

Eto recimo ti ne vozis auto i nemas namjeru da ga vozis, a moje iskustvo kaze da je jako tesko istinski dozivjeti ovu zemlju, ako ne sjednes u auto pa krenes na neki road trip. Javni prevoz je bitan za ekremovu relaciju kuca-poso. Medjutim mozemo se sloziti da je zivot vise od toga i ono sto ja cijenim ovdje je da ti za nekoliko sati voznje mozes pobjeci iz petomilionskog grada da se okupas na plazi dugoj nekoliko kilometara na kojoj nema zive duse. Osim tebe.

 

To je to, nezahvalna je ova diskusija van konteksta.

100k u Sidneju i 100k u Adelejdu su kao nebo i zemlja. Samo sto naci 100k posao u Adelejdu ce biti 'malo' teze. Kao i licne preference. Daj mi pouzdan jeftin javni prevoz i super. A odgovara mi i ogroman porez na kola (u Singapuru) jer je manja guzva i buka. Dok neko drugi ne izlazi iz kola. Licne preference.

Ali stvari kao sto su krov nad glavom, hrana, zdravstvena nega, pravna zastita nisu za raspravu jer su to potrebe koje svima trebaju podjednako. I mislim da svi moraju da im imaju pristup.

Edited April 6, 2017 by noskich

[beta]

Jeste, ali posla nema. Za razliku od Tajlanda sa 1% i manje nezaposlenosti. Vec bih bio u Brizbenu da mogu da nadjem posao. Druga stvar na Tajlandu mozes da napravis kucu sam kako ti odgovara. Sto nije moguce ovde. Samo za papirologiju i dozvole ti treba ogromna suma.

 

na tajlandu možeš da gradiš jedino sa građevinskom dozvolom i u skladu sa zakonskom regulativom.

izgradnja bez dozvole je itekako kažnjiva.

dozvola može da glasi na tvoje ime ali obzirom da kao stranac ne možeš da budeš vlasnik zemljišta nećeš ni biti upisan u vlasnički list.

znači papirologiju izbeći nećeš i ideja da ćeš da zidaš kako hoćeš i gde hoćeš je iluzija.

[Random]

S tim što ja smatram da je u ovom gradu, a naročito u manjim mjestima u unutrašnjosti auto potreba. U jednom tokiju, londonu ili njujorku je luksuz. Tako su i porezi usklađeni s nivoom neophodnosti.

 

Sent from my A0001 using Tapatalk

[noskich]

Arhitekta iz Bangkoka koji je napravio mali raj od roditeljske kuce na selu uz minimalna ulaganja:

 

Edited April 6, 2017 by noskich

[Random]

Pa možemo tako dovesti u pitanje da li je bolje raditi u bg za 700 evra ili u nišu za 400. Tako i adelejd i sidnej. Krhko je znanje.

 

Samo ne dozvoli da te zapadna ušuškanost sputa na stazi do nezavisnosti! Samo jako!

 

Sent from my A0001 using Tapatalk

[noskich]

Samo jako!

 

Sent from my A0001 using Tapatalk

 

I bez sikiracije!

[iDemo]

Vaistinu bez sikiracije!

[noskich]

U nevelikom tekstu sustina pogodjena u sred srede:

http://www.alternet.org/economy/halloween-year-im-dressing-economy

 

How Do We Reclaim Control Of Our Lives When the Economy Looms So Grim? “The medieval calendar was filled with holidays …These were spent both in sober churchgoing and in feasting, drinking and merrymaking …All told, holiday leisure time in medieval England took up probably about one third of the year. And the English were apparently working harder than their neighbors. The ancien régime in France is reported to have guaranteed fifty-two Sundays, ninety rest days, and thirty-eight holidays. In Spain, travelers noted that holidays totaled five months per year.”

“In a competitive market economy a large amount of roughly-equally-shared leisure time – say, a three-day working week, or less – is hard to sustain, because any individuals who decide to instead work a full week can produce for a lower price (by working longer hours than the competition they can produce a greater quantity of goods and services, and thus earn the same wage by selling each one more cheaply). These more competitive people would then be fully employed, and would put the more leisurely out of business completely. This is what puts the grim into reality.”

 

He highlights that the holidays of former times were far from a product of laziness. Rather they were, in an important sense, what men and women lived for. ‘Spare time’ spent in feasting, performing, collaborating and merrymaking together formed the basis of community bonding and membership. Those shared cultural ties hold people together, even in the absence of economic growth and full-time employment. When productivity improves, as one of his readers put it, “in our system you have a problem, in Fleming’s system you have a party.”

Under the current economic paradigm, the only way to keep unemployment from rising to the point where the population can’t be supported is through endless economic growth, which thus becomes an obligation. So we are damned if we grow and damned if we don’t, since endless growth will eventually cross every conceivable biophysical boundary and destroy the planet’s ability to support us. That’s why, in practice, we just keep growing and cross our fingers that somehow it will all work out. As Fleming writes:

“The reduction of a society and culture to dependence on mathematical abstraction has infantilised a grown-up civilisation and is well on the way to destroying it. Civilisations self-destruct anyway, but it is reasonable to ask whether they have done so before with such enthusiasm, in obedience to such an acutely absurd superstition, while claiming with such insistence that they were beyond being seduced by the irrational promises of religion.”

Technological fixes do not help, as we are all discovering to our cost. We are already working ever harder, and with ever more advanced technologies, yet the hope of a better future dwindles day-by-day. Take heart though, for when the current paradigm transparently provides nothing but a dead end, we can be sure that we are on the cusp of a fundamental shift.

Fleming provides a radical but historically-proven alternative: focusing neither on the growth or de-growth of the market economy, but the huge expansion of the ‘informal’ or non-monetary economy—the ‘core economy’ that allows our society to exist, even today. This is the economy of what we love: of the things we naturally do when not otherwise compelled, of music, play, family, volunteering, activism, friendship and home.

At present, this core non-monetary economy is much weakened, pushed out and wounded by the invasion of the market. Fleming’s work demonstrates that nurturing it back to health is not just some quaint and obsolete sharing longing but an absolute practical priority.

The key challenge of today, for Fleming, is to repair the atrophied social structures on which most human cultures have been built; to rediscover how to rely on each other rather than on money alone. Then life after the painful yet inevitable end to the growth of the monetary economy will start to seem feasible again, and our technological progress can bring us the fruits it always promised.

[noskich]

Evo ga opet ovaj Ozi tzv. 'digitalni nomad' napravio novi video o Tajlandu gde zivi vec 10 meseci: