Ernesto Cardenal

(hvala Ognjenki 🩷)

Nemoj se zaljubiti u mene
Nijedna ljubav nije pomakla planine
A noć će uvijek vonjati na kafanu
Ubojice neće položiti oružje
Proljeće će izbiti iz neba i zemlje
Rijeka će ostati rijeka
Nekoj drugoj mladosti
Mostovi će imati drugačija imena
Živjet ćemo i voljeti se surovo
I ništa neće promjeniti
način na koji smo usamljeni.

Marko Tomaš

My mother tells me
that when I meet someone I like,
I have to ask them three questions:

1. what are you afraid of?
2. do you like dogs?
3. what do you do when it rains?

of those three, she says the first one is the most important.
“They gotta be scared of something, baby. Everybody is. If they aren’t afraid of anything, then they don’t believe in anything, either.”

I met you on a Sunday, right
after church.
one look and my heart fell into
my stomach like a trap door.

on our second date,
I asked you what you were afraid of.
“spiders, mostly. being alone. little children, like, the ones who just learned how to push a kid over on the playground. oh and space. holy shit, space.”
I asked you if you liked dogs.
“I have three.”
I asked you what you do when it rains.
“sleep, mostly. sometimes I sit at the window and watch the rain droplets race. I make a shelter out of plastic in my backyard for all the stray animals; leave them food and a place to sleep.”

he smiled like he knew.
like his mom told him the same
thing.
“how about you?”

me?
I’m scared of everything.
of the hole in the o-zone layer,
of the lady next door who never
smiles at her dog,
and especially of all the secrets
the government must be breaking
it’s back trying to keep from us.
I love dogs so much, you have no idea.
I sleep when it rains.
I want to tell everyone I love them.
I want to find every stray animal and bring them home.
I want to wake up in your hair
and make you shitty coffee
and kiss your neck
and draw silly stick figures of us.
I never want to ask anyone else
these questions
ever again.

Caitlyn Siehl

Edited November 6, 2025Nov 6 by Klara

o da

juče sam proveo popodne

gledajući suze koje su se slivale s Elvisovog lica

i natapale sintetički tepih disko industrije

pomislih, umreću a nikada neću

dodirnuti lice

nepoznate devojke

u kupeu vagona prve klase

hajdemo u ribolov, čuh glasove kako me zovu

videh majku s tanjirom i nedeljni ručak

videh sunce visoko na nebu

i vatrenu kočiju

kako uranja u blistavu reku

uvek kad izađem iz kuće

osvrnem se da zapamtim raspored stvari

mislim da ću jednom tako

bez pozdrava

produžiti dalje i otići u neki drugi život

spavati/sanjati

spavati/sanjati

a hoćemo li ikada odrasti

i čekaju li nas tamo bezbrižna popodneva

kada smo buljili u plafon i slušali Creedence.

Zvonko Karanović

@Sandens , slušaš li Damira Urbana?

Tekstovi su mu vrlo poetični. 🌿

Najmanja od najmanjih

Zapustio sam se

tako siguran u sebe,

zagrizao srećom usne,

skrio smijeh pod žute zube.

Predstavljam se jako loše,

htio bih ti prići bolje.

Telefonom sav se spetljam,

poput strune glas mi titra,

molim te da me vidiš

točno takvim kakav jesam.

Vrijeme stišće svaki korak,

hitno moram biti sretan.

Što mi to danas donosiš,

najmanja od najmanjih,

mirisom svojih kosa

što mi to danas donosiš?

Ratujem s druge strane,

namazan bojom jutra,

zataknut me orden srca

čini jačim protiv svega.

Pozivam te na vjenčanje,

birao sam dugo mjesto,

tražio tren nepažnje

da te vežem skroz uz sebe.

Pred svjedokom takvog čina

nema laži, osim laži.

---

Negledljiva

Ne postoji ništa ljepše

od jutrom te vidjeti

uz sebe,

sklupčanu šaku dječjih šminki,

golih nogu,

utrnutih odavno.

Zajedno ćemo otjerati mrave,

mirisom tek opranih zubi

tko me ljubi,

usnama što budi

prve slike što me pamte?

Dobro ti jutro, negledljiva ljepoto.

U pidžami naših koža

trudimo se uvijek

nešto više nego što bi

drugi mogli smjeti,

jer činit mi se zna

da te šutnjom čujem,

al' često sram me reći,

pa te poljubim u ruke.

Prizivaš me da ti dođem

toplim dahom na granice

vrata i kose

i na rubu usne osjetim

stihove tvog srca,

težinu izbrišem

i spustim se na tebe

nakon dana, nakon noći.

Zapetljani sasvim

nestat ćemo isti

i točno u pola riječi

sanjat ćemo da smo budni,

skliznuti ka novom jutru

zadnjim šapatom u tvoje

usnulo oko.

Laka ti noć, negledljiva ljepoto.

https://m.youtube.com/watch?v=Po9Ehc51bNU

@Klara kako ne, strava je urban.

I koliko se sjecam
imala si zagrljaj veci
i od ruske sume
i himne za poginule

A od tvog parfema
pucale su tamne grane
i koliko se sjecam
zapeli smo u guzvi

Psovala na sve vozace
i pljuvala sofer sajbu
dobila si grc na gasu
krstili smo male ante

Ref.
Ali, kasno je
kasno je za ljubav
i odjednom, i odjednom
i za mrznju prekasno
za mrznju prekasno

Prosetajmo medju budne
odsetajmo, pa sto bude

Govorili smo unatraske
govorili smo
sav omanjas, sav omanjas
es etibej, es etibej
es, es, es, es, es, es etibej

Usnuo oduvijek zudi
da sve pamti dok se budi

Ref.
Ali, kasno je
kasno je za ljubav
i odjednom, i odjednom
i za mrznju prekasno
za mrznju prekasno

https://www.youtube.com/watch?v=IJIicUq08fc

I pridji joj tiho, sasvim lagano s ledja
dodirni je usnom, obecaj joj jutro
i uzet ce te cijelog, izbrisati iznutra
i pasti ces prazan, nasmijanih usta

Ona zove se, ona zove

I plakaces ko nekad dok zeljeces sve vise
al' uzece noc sve sto ona nije
al' jednom ces znati jedan broj u redu
jednu bajku boli i njeno ime sto zvoni

Ref.
Ona zove se, ona zove, zove se nebo

I plakaces ko nekad dok zeljeces sve vise
al' uzece noc sve sto ona nije

Ref.

Ona zove se, ona zove, zove se nebo

Aaaaa, neko ko voli Damira, jes!!! ❤️🫂

Radoman Kanjevac ❤️

Kao sunce na dečjem crtežu

Ti se vraćaš sama svojoj kući
Nasmejana, kao sunce na dečjem crtežu
Za tobom se vuče topla majska noć
Zvezde trepere na nebu kao sveće na torti
Ja ulazim u svoj autobus kao nevernik u Sabornu crkvu
I gledam sva ta lica umorna od meteorologije
Najpre vozača koji ne shvata da vozi u pogrešnom pravcu
Zatim onog čoveka što mi naplaćuje kartu superiorno
Kao da zna da bih više platio da izađem
Jednu ženu koja me gleda nepoverljivo, ispitivački
Kao što lisica posmatra svoj plen
Koji bi već sutra mogao biti njen
Hipnotiše me, a ja se branim najbolje što znam
Teško to ide u ove sitne sate, gospođice
Nikad nisam bio tako sam

Sinoć sam ti rekao sve što je trebalo da prećutim
A prećutao najvažnije, ono jedino što treba da znaš
Tajanstvenija si od zemlje
Pouzdanija od neba, muzikalnija od kiše
Cvet koji ne vene i uvek drukčije miriše
Nešto neopisivo nepouzdano na prvi pogled
A u stvari, sasvim suprotno od toga
Naučni dokaz da ima neko ko je postao od Boga
Nekako zagonetna, drukčija od celog sveta
Kao da si razumela ono što niko nije
Tajnu u kojoj se ceo Svemir krije
I ako odem i ako ostanem ja se ne bojim da ću pogrešiti
Jer, tamo gde žene obično pogreše
Znam, ti ćeš se samo nasmešiti,
Kao sunce na dečjem crtežu

---

Uzalud

Toliko truda oko mene, uzalud
Duge šetnje pored mora, sa pogledom na prazno
Slani vetrovi u nozdrvama, beli slonovi u oblacima
Beskrajni razgovori o starim gradovima
U kojima nikad nisam bio
Niti ću da odem
Jer sve što mi treba ja nađem u knjigama
Po pravilu od mrtvih pisaca
Brodski, stanica u pustinji
Dupla kafa, čaj i keks, ništa naročito
Suluda noć bez ikakvih zvezda
Jutro bledo, prozračno, kao od papira
Ulice još mokre od noćnih polivača
Stepeništem zvoni bat muških koraka
U pravilnom ritmu, kao da smrt svira
A mislila si da ću pesmu da ti napišem

Vodila si me i u Atinu i u Persiju i u Kinu
Tamo gde bi me svako razumeo
Pisala si mi pisma puna glupih nežnih izjava o ljubavi
Davala mi nadimke od biranih istrošenih reči
Kao da mi ime nije bilo dovoljno
Spavala sa jednom rukom ispod jastuka
A sa drugom pomerala bogove
Budila se na svaki šum ispod kreveta
Kao da sam se u miša pretvorio
Mislila si da ću pesmu da ti napišem

Toliko truda ni oko čega, uzalud
Pogled koji otvara srce, a razum skriva
Čelo malo spušteno, sa nekoliko bora
Kosa uredno sređena do neprepoznavanja
Kao na onim starim fotografijama
Osmeh malo nakrivljen s godinama
Pa mi se učini kao da ćeš da zaplačeš
Noge blago prekrštene, desna preko leve
Dlanovi okrenuti na dole pokrivaju koleno
Razgovor prazan kao večnost
Ravan kao paravan
Zamoran kao sopstveni svadbeni ručak
Da li me voliš, to sad uopšte nije važno
Meni je i ovo dovoljno
Pogledaj u svoju praznu šoljicu kafe
Videćeš da moram na dalek put
Mislila si da ću pesmu da ti napišem
Toliko truda ni oko čega, uzalud

Citam Skocajicevu Ponekad se probudis u Beogradu i dopada mi se. Ima bas nekih lepih pesama i nekih koje pogadjaju. Mozda utisku doprinosi i relativno laka identifikacija sa lirskim subjektom, ali svejedno, bas mi prijaju.

At lunchtime I bought a huge orange –

The size of it made us all laugh.

I peeled it and shared it with Robert and Dave –

They got quarters and I had a half.

And that orange, it made me so happy,

As ordinary things often do

Just lately. The shopping.

A walk in the park.

This is peace and contentment.

It’s new.

The rest of the day was quite easy.

I did all the jobs on my list

And enjoyed them and had some time over.

I love you.

I’m glad I exist.

Wendy Cope

u meni spavaju svi
brodolomnici i utopljenici

brodolom porinutih duša
sad sam ceo,
molitve i poslednje
pomisli o ljubavi...

svi su otišli sa rukama
pruženim ka nebu

valjda se tražio spas?

znaš, mračan sam noćas kao
najcrnja dubina prljavog okeana
u mrklu, snežnu ponoć,
sred neke severne zime

trebaće malo oči da
ti se priviknu na mene

ili, može ovako!

približi usne,
udahni sasvim duboko,
pa pogasi svoje
žute i bele sveće
prethodnih osećanja,
i čekaj malo sama
u mom mraku

ali ne predugo...

čekaj,
ukoliko želiš da vidiš
kako ću da se očas
zarudim, zarumenim,
od duboko zakopane
dečačke stidljivosti,
i odmah potom da svanem
od svile tvog dlana,
poturenog da bude
kolevka mom obrazu
koji pati
od nesanica,
vetrova i kiša

ili idi, i sve ostaće isto!

spavaće i dalje nemirno
svi potopljeni robovi
u lancima,
negde pri dnu mene

robovi, za koje je smrt
u moru, bila jedina
preostala sloboda

i u meni zato spava
sad ta njihova sloboda,
bezuslovna, prava,
krvava, jedina moguća!

sloboda, da te volim nesebično,
ne tražeči te samo za sebe
ali želeći te najbezobraznije naivno,
ljubomorno, kidajući se pritom,
kao kad se prstima
cepa narandža

a znam, ostaće mi samo
zariveni tragovi noktiju
duboko u kori,
i raspolućene kriške,
razdeljene i pojedene
do pola,
tek da se ubije
ovaj stari zadah
prošlosti
čijim usnama još uvek
u čežnji robuješ

zato smem i da ti
pišem sve ovo

ne bih voleo da ti neke suze
speru te slatke pege s lica

na kraju

ako me razumeš
- razumeš,
ako ne razumeš,
pa i nisi bila ta
koja je trebala da
išta razume...

mada bih te voleo,
i divno nerazumnu...

hajde budi
nerazumno moja,
neshvatljivo,
negde uz more

moja Andalužanka
među crnim maslinama
i pod žutim kaputom
Meseca sa juga...

Ratko Petrović

* Sutra ujutru moram po narandže. 🍊✨

Gledajući u drveće

(strah od toga da nećeš čuti)


Zdravo, tata. Ovde nema ničega novog pod nebom.
Ali, procvetala je ona trešnja koju posadismo
pred zgradom. Već dopire do četvrtog sprata,
a bila je običan prutić. Nekada, kada bi sleteo

vrabac, težinom bi sasvim povio tananu granu.
Sada sleće čitavo jato, i tek ponekad, čuješ,
kako tiho zašušti. I s proleća, ujutru, vidiš dva-tri
bela cveta, a već predveče, na njih stotine

obaspe koršnju kao iznenadni sneg što svetli,
čas belo, čas ružičasto. I ne znaš, šušti li lišće
ili perje; a na prozorskom simsu osvane još uvek
lepljiva koštica, i pusti za sobom svetlo-crveni

trag. I pita se, svih ovih godina, gde si. A kada
želim da povratim mir, setim se jednog jedinog
trenutka; ti i ja, na dunavskom keju, u letnje
popodne, napola u hladu, napola na suncu,

jedemo sendviče, i čitamo, svako svoje. Ti Seneku,
ja lektiru za osnovnu, Alisu u zemlji čuda. I svetlost
pada okomito na otvorene knjige, čije strane, u
pauzi između čitanja, obeležavamo travkama

koje pamte više od nas: kao i drveće, pod kojim
se protrči, samo jednom. I to, tako dobro znamo,
i ti, negde tamo, kao i ja, još uvek negde ovde.

Čuješ li kako šušti? Samo sam to htela da ti kažem.

Ana Ristović

Stari svet

Ja verujem u dušu: dosad
To nije mnogo menjalo stvar.
Sećam se jednog popodneva na Siciliji,
Ruševina nekakvog hrama.
Stubovi oboreni na tlo kao goli ljubavnici.

Masline i kozji sir bili su više no ukusni,
Kao i vino
Kojim smo nazdravljali nastupajućoj noći,
Razletelim lastama,
Saracenskom vetru i Mesecu.

Mračilo se. Bilo je nečeg
Mnogo pre reči:
Večernjih obeda pastira…
Magnovenog belasanja među drvećem –
Večnost je osluškivala vreme.

Boginja se spremala da se okupa u moru.
Ne sme se poći za njom.
To stenje, ti čempresi,
Možda su njeni stari ljubavnici.
Oh, biti jedan od njih, šapnulo mi je vino.

Čarls Simić