Želio bih umrijeti u sunčanom danu.

Klicu te male tajne želje nosim u sebi od djetinjstva. Što me kod smrti najviše plaši, to je predstava mraka s kojom je ona skopčana.

Divim se religijama Istoka, koje su uspjele da čovjeku dočaraju svijetlu, sunčanu smrt, da mu usade predstavu beskrajnog jása za grobom. One su, možda, učinile čovjeku najveće dobro koje se smrtniku može da učini.

Želio bih umrijeti izvaljen nauznak na dobroj, vrućoj zemlji, sav u suncu i jásu, umrijeti u jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. U sat kad sanjivo šute povijena žita i nijemo bujaju oteščali grozdovi, u sat vrele popodnevne tišine. Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.

Smrt je ono što stvarima daje posvetu. Ona im pridaje znamen realnosti, ozbiljnost odistinskog. Ona svakoj stvari daje njeno dostojanstvo pred licem života.

Ima ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti nema.

Svaka je smrt sveopći događaj, svačiji događaj. Jedan mali kataklizam.

Jedna crna rupa bez dna u tijelu kozmosa. Smrt iskupljuje svaki život. Živjeti se može i neozbiljno, i neodgovorno. Čitav naš život može da bude puka jedna fikcija, jedna strasna igra u zagrljaju bunila, jedna usijana iluzija prosanjana na rubu stvarnosti. Jedino smrt je realna.

Ona je jedino što nam se u životu stvarno događa.

"Proljeća Ivana Galeba"

Why did you vanish

into empty sky?

Even the fragile snow,

when it falls,

falls into this world.

Izumi Shikibu

Zivot imitira umetnost. U avionu pored tebe seda osoba (u mom slucaju zena), istovremeno vadite knjige, ti "the complete rolling stone interview" (susan sontag), ona "on photography" (susan sontag), kratko se pogledate i nasmesite, a zatim svako unese u svoju knjigu sat i po, ne razmenivsi nijedan pogled niti jednu rec vise, pazeci da se slucajno ne dodirnete, svesni razlike potencijala izmedju dva sedista koja je skoro zvucna, ona pri sletanju ustaje prva i odlazi, okrenuvsi se jos samo jednom, uz isti onaj osmeh s pocetka.

Dakle Bodler:

            Jednoj prolaznici

 

            Grad me okružavao svojim moćnim hukom.

            Vitka, tanka, visoka, noseći crninu,

            Lik boli uzvišene, jedna žena minu,

            Držeći izvezeni skut raskošnom rukom,

 

            Hitra, ljupka, s nogama kao izvajanim.

            U oku joj olujnom, gde se sav utopih,

            Ja se, kao nekakav strasni čudak, opih

            Užitkom smrtonosnim, slastima neznanim.

 

            Sev munje... pa tmina! -Lepoto kratkotrajna,

            Čije oči ponovni život mi otkriše,    

            Zar ćeš tek u večnosti da me sretneš, sjajna?

 

            Predaleko, prekasno, možda nikad više!

            Zauvek nas rastavi život poput vala,

            A mogoh te voleti, i ti si to znala.

dragi svoj
malopre je baka umrla
juče joj je bio rođendan
nisam bila s njom to me rastužuje
opet sam plakala u autobusu
puklo joj je srce kao poljubac za rođendan
hitro i nežno
boli me koža
u svom snu je nestala
ne bih volela da umrem u snu
mislim o njoj dok posmatram svoj odraz
nikako da dođem do prokuplja
običaji su u toku
bakina soba miriše na cimet
nazirem njeno telo ispod providno bele tkanine
sutra će postati trošna zemlja
telo je mrtvo
telo je hladno
telo je tlo
niko nas ne čeka sa druge strane
druga strana ne postoji
posmatram njene ruke tanke prste slomljene
i mislim kako nikad ne znaš kad poslednji put
grliš
nikad ne znaš čije dlanove ostavljaš snu
prekrili su sva ogledala u njenoj kući
meni su posle trećeg sata
rekli da idem kući da spavam
da se odmorim da ne brinem
sad joj je lakše spasila se nemoj da plačeš
a meni lakše kad plačem lakše mi je kad se gušim
umorna sam od tuđih očekivanja
od smrti sam umorna
nikad mi se više nije živelo

(...)

Valentina Bakti

(...)

Ko te, Užice,
ne bi voleo?!
I bol
i radost
bio si, grade...

I ko bi tebe
sad preboleo,
bunom zasejan
crveni sade!

Neko će pasti,
neko će doći,
ej, grade-druže,
ej, grade-rode,
biće još patnje,
al sve će proći,
i bićeš rumen
od slobode!

Slavko Vukosavljević

Think of others

As you prepare your breakfast, think of others
   (do not forget the pigeon’s food).
As you conduct your wars, think of others
   (do not forget those who seek peace).
As you pay your water bill, think of others
   (those who are nursed by clouds).
As you return home, to your home, think of others
   (do not forget the people of the camps).
As you sleep and count the stars, think of others
   (those who have nowhere to sleep).
As you liberate yourself in metaphor, think of others
   (those who have lost the right to speak).
As you think of others far away, think of yourself
   (say: “If only I were a candle in the dark”).

Mahmoud Darwish

Do not go gentle into that good night

Do not go gentle into that good night,

Old age should burn and rave at close of day;

Rage, rage against the dying of the light.

Though wise men at their end know dark is right,

Because their words had forked no lightning they

Do not go gentle into that good night.

Good men, the last wave by, crying how bright

Their frail deeds might have danced in a green bay,

Rage, rage against the dying of the light.

Wild men who caught and sang the sun in flight,

And learn, too late, they grieved it on its way,

Do not go gentle into that good night.

Grave men, near death, who see with blinding sight

Blind eyes could blaze like meteors and be gay,   

Rage, rage against the dying of the light.

And you, my father, there on the sad height,

Curse, bless, me now with your fierce tears, I pray.

Do not go gentle into that good night.

Rage, rage against the dying of the light.

Dylan Thomas

Glif

O pesmi „Ne odlazi tiho u tu blagu noć” Dilana Tomasa

Priča o okolnostima u kojima je nastala poznata pesma „Ne odlazi tiho u tu blagu noć” velškog pesnika Dilana Tomasa i audio zapis na kome je autor čita.

Čarolija zaborava

U ovom prostoru
omeđenom stablima mog razuma,
u ovom prostoru bez središta svjetla,
bez okusa, bez glasova,
u ovom sjećanju,
zatvorenom u tamni obruč tijela,
u ovoj boli
u ljubavi nepravednoj,
u ljubavi
ja dozivam lice
koje sam posjedovala jučer,
ja dozivam noć.
U ovaj sat neponovljen,
u ovaj dan neotrovan
blizinom vremena,
u strahu prisutnom među oblicima,
u ovaj moj plač
neka iz mahovine iziđu sve košute
i polože moje tijelo
na zle i visoke borove,
danas,
na dan neprolazne osvete,
neka umorne žene
svežu moja stopala
i zapale sve lađe,
snene pod lukom mog vrata.

Ja zovem.

Neka dođe velika tišina,
neka dođe velika tišina,
neka se rijeke udalje od obala
i tijelo neka napusti
dubinu vlastite krvi,
jer ja više ne poznajem
granicu svog krika,
ne vidim više daljinu između dva neba,
ne osjećam krv.

U ovaj suton
sastavljen od dva oblika patnje,
u ovu plahost
koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta,
u ovaj san
ja dozivam riječi
nage i bez uspomena,
ja dozivam agoniju
hladniju od snijega.
U disanju moje kože,
u ove plohe tuge,
u ovu tamu,
ja zovem vjetar
koji briše obrise gorkih planina,
vjetar zaborava
ja dozivam pčele,
da lancima bez zvukova
zarobe tu travu
taj plamen
na tvom imenu.

Ja zovem.

Neka se mora preliju
u presušen izvor zemlje
i zaustave krv
koja me napušta,
neka se moja zaljubljenost
pretvori u osamljene perivoje,
moj osmijeh otuđi od sunca,
neka oštrice izrasle u dodiru naše šutnje
prodru kroz ovaj plemenit okus smrti.

Nađite me,
vežite me,
spalite moje sjećanje,
zakopajte moje sunce
u jezgro najtamnijeg korijenja,
otvorite moje dlanove od soli
i oduzmite mi taj lik
koji i šljunak pretvara u ljubav.

Irena Vrkljan

KAD SMO BILI VELIKI

Kad smo bili veliki

kroz detinje nemire,

svi onako brljivi,

šmrkavi

i lajavi,

ludo smo izmišljali

neke svoje svemire

i bili smo krilati,

i bili smo zmajevi.

Igrali se piljaka

sa najlepšim zvezdama.

Crtali smo svetlošću

radoznala skitanja.

I uvek u srcima

ko u toplim gnezdima

znali smešan odgovor

na sva tužna pitanja.

Od juče smo ozbiljni.

I odjednom,

čudno:

kao da smo zgrčeni.

Kao da smo stali.

Sve oko nas izgleda

glupavo i budno.

Prvi put smo odrasli,

a prvi put — mali.

I prvi put sami smo

u prepunom svetu.

I odjednom,

izgleda,

ništa nije za nas.

Nevešti smo.

Zbunjeni

u rođenoj ulici,

zalutali zauvek

u ogromnom danas.

Kad smo bili veliki

do kuća,

do drveća,

do tornjeva,

planina

i do ptičjeg leta,

u džep nam je stao dan,

u zenicu okean

i stala nam još u dlan

polovina sveta.

Od juče smo ozbiljni.

I ma šta nas čudilo

— u svemu svom krilatom

kao da smo pali.

Kao da se oko nas

sve strašno probudilo:

prvi put smo veliki,

prvi put smo mali.

Mika Antić

Reality Demands - Wisława Szymborska

  

Reality demands

that we also mention this:

Life goes on.

It continues at Cannae and Borodino,

at Kosovo Polje and Guernica.

 

There’s a gas station

on a little square in Jericho,

and wet paint

on park benches in Bila Hora.

Letters fly back and forth

between Pearl Harbor and Hastings,

a moving van passes

beneath the eye of the lion at Chaeronea,

and the blooming orchards near Verdun

cannot escape

the approaching atmospheric front.

 

There is so much Everything

that Nothing is hidden quite nicely.

Music pours

from the yachts moored at Actium

and couples dance on their sunlit decks.

 

So much is always going on

that it must be going on all over.

Where not a stone still stands,

you see the Ice Cream Man

besieged by children.

Where Hiroshima had been,

Hiroshima is again,

producing many products

for everyday use.

 

This terrifying world is not devoid of charms,

of the mornings

that make waking up worthwhile.

 

The grass is green

on Maciejowice’s fields,

and it is studded with dew,

as is normal with grass.

 

Perhaps all fields are battlefields,

those we remember

and those that are forgotten:

the birch forests and the cedar forests,

the snow and the sand, the iridescent swamps

and the canyons of black defeat,

where now, when the need strikes, you don’t cower

under a bush but squat behind it.

What moral flows from this? Probably none.

Only the blood flows, drying quickly,

and, as always, a few rivers, a few clouds.

 

On tragic mountain passes

the wind rips hats from unwitting heads

and we can’t help

laughing at that.

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

– O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Tin Ujević

Život

Sve to ne zavisi od mene.

Setim se kako beše lep,

nad vodama dubokim nekim,

kao Mesec beo,

sa lukom tankim i mekim,

jedan most.

I, vidiš, to uteši me.

Ne zavisi od mene.

Dosta je da tog dana,

zemlja oko mene zamiriše preorana,

ili da oblaci prolete,

malo niže,

pa da me to potrese.

Ne, ne od mene.

Dosta će biti ako, jedne zime,

iz vrta jednog zavejanog

istrči neko ozeblo, tuđe, dete

i zagrli me…

Crnjanski

PUTNIK

Idem slobodno,

niko mi nije odneo,

da ljubim, tužnu moć.

Raširim ruke, ali ne u zore

nego u more i noć.

Osmehom ulazim, stigo ma kud,

u tužne i bolne jave.

Kad volim, meni i gresi svud

nebesa pletu,

oko radosno pognute glave.

Ostavljam bolnim osmehom san,

da prođe, i ode, i mre.

Ljubav je put beskrajan

na kom je dozvoljeno sve.

Ne žalim ni tebe ni sebe ja,

i smešim se na daljine.

Umor mi samo u očima sja,

i sve što ištem od tebe

to je: časak-dva

tišine, tišine.

Crnjanski

...

Edited October 31, 2025Oct 31 by Klara