GMO - Monsanto at the door

[bigvlada]

U krošnji hrasta gdje se možda zaustavlja pticaBranko BelanSirius 42 - Prosinac 1979Ne mogu više! - reče Ivor Steve Repanich sopćući od zamora.Osobita zadovoljstva traže osobite napore – promrmlja Ignac Joža Zima. Nije se zaustavljao i nije prestajao gledati itinerator, držeći ga pred očima malo u stranu, kako bi mogao istovremeno vidjeti oznake na zgradama i čuti sigle programirane da upozore na položaj hranilišta sa smiješnim starinskim nazivom “Gostionica kod tri lovca”.Pokvaren ti je itinerator, dahne Ivor Steve. Ignac Joža mu ne odgovori. Bilo mu je posve jasno da Gostionica kod tri lovca mora biti skrivenija od policijskih ispostava. Itinerator je programirao osobno Bezrukov i tu nije moglo biti greške.Možda više nismo u Zagrebu 21 - dahne ponovo Ivor Steve. Ignac Joža mu gurne itinerator pod nos. Brojka »21« je svjetlucala u okviru perforacije. Ivor Steve prisloni uho i reče: Mogao nas je taj tvoj Bezrukov i prevariti. Zašto? - ljutio se Ignac Joža. Odgovori ti meni zašto se mi ovdje muvamo već pola sata? A ti se vrati! - odgovori mu Ignac Joža i nastavi hodati. Ivor Steve je dvoumio, zastajkivao, a zatim požurio da stigne Ignaca Jožu. Gladan sam, reče da bi se opravdao.Ignac Joža se zaustavio pred nekom dugom zgradurinom, približio joj se i napeto osluškujući sigle itineratora počeo trčkarati. Gdje su ti ovdje hrastovi koje si spominjao? - pitao je Ivor Steve hvatajući dah. Zgradurina je bila nekakvo višekatno skladište. Ignac Joža naglo skrene kroz jednu od mnogih otvorenih veža. Ivor Steve ga je slijedio nevoljko. Pokvaren ti je itinerator - vikao je za njim ne bez zlobe, ali ipak ga je sustizao. Ignac Joža se nije ni osvrtao. S itineratorom na uhu žurio je svebrže između raznih vozila, prošao nekoliko dvorišnih skladišta i napokon izbio na otvoreno, pronalazio puteljke pune otpada najrazličitija podrijetla, negdje složena, negdje rasuta, zatim naglo zastao i pobjedonosno mahnuo rukom prema dvjema zelenim mrljama koje su se nazirale u daljini.Hrastovi! Zaustavio se i Ivor Steve. A jesu li ono hrastovi? - zapita tek onako. Bili su hrastovi kao što su se mogli uvjeriti kad su se približili. Dva hrasta koja su gotovo posve skrivala jednokatnicu iz prošlogmilenija, betonsku, oguljenu, nad ulazom koje se nazirao natpis: GIAN-CARLO TERRA IZGUBLJENO-NAĐENO.Ivor Steve Repanich je pilj io u natpis vrlo razočarano. Rekao sam ti da nas je prevario taj tvoj Bezrukov. Glupane! Što je u ovo naše doba izgubljeno? I što mi tražimo?Ako misliš na...Nisi valjda tako naivan da si mislio kako će ovaj... da ga tako nazovem... hram... da, hram... imati istaknut natpis »Gostionica kod tri lovca«? Zar misliš da bismo tada samo nas dvojica bili ovdje?Ivora Steva je bilo stid što na sve to nije mislio. Šutio je kao pokvaren stereovizor. Na ulazu se pojavi neki debeljuškasti čovjek i stade ih sumnjičavo odmjeravati. Što traže gospoda? - zapita ih. Ivor Steve otvori usta u namjeri da kaže do čega im je, ali ga Ignac Joža mune u rebra i obrati se debeljku:Imam programiran itinerator za ovaj... hram... koji je Gostionica kod tri lovca - reče važno Ignac Joža.Zar se iz natpisa iznad moje glave ne vidi čemu služi ova zgrada? - zapita čovjek. Ivor Steve ponovo otvori usta, ali Ignac Joža ga ponovo mune u rebra. Je li tu slučajno negdje gospodin Lev Modest Bezrukov?Debeljko se prestraši: Ako ste, gospodo, došli zbog tamo nekog odstrela, morat ću vas razočarati - mucao je i pogledavao u krošnju lijevog hrasta, uz deblo kojeg su bile naslonjene ljestve. Niste mi odgovorili! - prijekorno će Ignac Joža Zima. Iz krošnje lijevog hrasta začu se najprije jedan hrapavi neartikulirani glas pročišćavanja grla, a zatim autoritativna izjava kojoj ni piskav ton, ni određena doza sprdnje, nisu mogle oduzeti važnost: Gian-Carlo, gospodu sam pozvao osobno.Naši došljaci začuđeno potraže izvor glasa. Krošnja je bila tako gusta da nikoga nisu mogli otkriti. Gian-Carlo, odjednom donekle smiren, uslužno objasni: Oprostite, gospodo, na sumnji, ali znate kako je... Zakasnili ste više od pola sata. Da, gospodin Lev Modest Bezrukov Vas je najavio. Dosadilo mu je, pa se popeo gore da malko odspava. On vam tako običava prileći u hrastu. Znate tu ponekad zastane koja ptica. Prava ptica! Čudno, ali tu i tamo neke prežive. Odmah ću mu pomoći da siđe, ali što se tiče odstrela... to sam već i njemu rekao... Shut up, Gian-Carlo! čulo se Bezrukova kroz šum grana, što je značilo da će sići bez pomoći Gian-Carla koji je već bio prevalio nekoliko prečki na ljestvama, ali se zaustavio više od napora nego zato što je vidio da se Bezrukov spušta i bez njegove pomoći.Iz krošnje su se najprije pojavile noge koje su, i to odsprijeda, najprije tražile prvu prečku. Našavši je i osiguravši sebi ravnotežu, noge su dostojanstveno savladavale prečku po prečku i uskoro omogućile onome kojemu su služile da se pojavi čitav na svjetlo dana, nevjerojatno visok i mršav, loman i nesigurna kretanja kao da hoda po žici, stalno okrenut licem prema pozvanima da ih ne povrijedi nedoličnošću leđa. Prava slika upornog mesoždera.Gospodine Bezrukove, ja sam rekao vama i ponoviogospođi... ako su došli zbog tamo nekakva odstrela... Lev Modest Bezrukov ga uopće nije slušao. Proučavao je Ivora Steva.Prvi put vas vidim - reče. Zar Vam nije Zima... Rekao mi je, ali mi se ne sviđate! Ni meni, ni meni! - požuri Gian-Carlo. Meni se ni vi ne sviđate, Gian-Carlo, ali, na žalost, ne mogu vas prekrižiti. Ni ovog tipa, otrovanog sumnjičenjem, neću prekrižiti. Razuvjerit ću ga, a u tome ćete mi vi, Gian-Carlo, pomoći. Ali... - mucao je Gian-Carlo. Nikakav »ali«! Govorili smo, ako se ne varam, nešto oražama - neodređeno će Bezrukov. Vi ste govorili, ne ja! - uzvrpoljeno će Gian-Carlo. Zar to nije dovoljno? - strogo će Bezrukov. – Možda biste više voljeli da siglu ovog položaja prišapnem policiji? Nije zabranjeno tražiti izgubljene stvari i vraćati ih nepažljivim vlasnicima - neuvjerljivo će Gian-Carlo. - Ako ste, dakle, nešto izgubili vi ili gospoda, molim, ja ću... Vi ćete nam najprije iznijeti na trpezu pladanj raža i reče Bezrukov.Ako baš inzistirate, možda bi se nešto i našlo. Što mislite pod »nešto«, Gian-Carlo? Nešto može biti svašta, a ja znam što se sve dade izvući i u što se sve može preraditi ono što se izvuče iz ovog okoliša. Mogu vam reći da su mi u ovom municipiju, izvan vašeg izgubljeno-nađeno, posljednju pravu ražuservirali prije trideset godina. Dopustit ćete mi da najprije provjerim što je ono »nešto« što čuvaju vaši hladnjaci, tajni hladnjaci, da se razumijemo.« Nešto? Hm! Nešto?... Molim, molim - pokori se Gian-Carlo. Bezrukov krene prema jednokatnici ne osvrćući se na svoje uzvanike. Gian-Carlo ga je pokorno slijedio. Iza njih Ignac Joža i Ivor Steve.Bezrukov se zaustavi na ulazu i propusti Gian-Carla koji prođe mimo njega bacivši još jedan sumnjičav pogled prema Ivoru Stevu. Najprije su ušli u prostor ispunjen kutijama raznih oblika, veličina i boja. Kutije su bile označene slovima i brojevima, složene u hrpe, i ostavljale su dojam inscenacije za neku zagonetnu predstavu. Ivor Steve uhvati Ignaca Jožu za ruku i šapne mu: Sve se bojim da neće biti ništa od onoga što si mi obećao.Budi strpljiv - odšapne mu Ignac Joža. – Zaslugom Bezrukova ja sam prije tri godine u Zagrebu 17 jeo golubove, dragi moj, go-lu-bove. I nemoj misliti da nisu bili pravi. Pružen nam je i nesumnjiv dokaz. Prisustvovali smo perušanju. I to je mogao biti trik. Kakav trik? Dobio sam na poklon golubinje pero. Dao sam ga ispitati. U Jeruzalemu, na glavnom trgu, s okolnih zgrada slijeću umjetni golubovi, šetkaju, šepure se, guguću, odlijeću i vraćaju se ti umjetni golubovi. Osobno sam sudjelovao toj predstavi. Ali nisu bili jestivi.Možda i jesu. Postoje umjetni koji lete, a postoje umjetni koje subovi-konobari nude gostima na pladnjevima, podmećući ih im pod nos da osjete Vonj baruta i vide zakrvavljeno perje. Ti su jestivi.Za to vrijeme Gian-Carlo se zaustavio u jednom uglu, počekao da se svi nađu uz njega, a tada je pomaknuo neke kutije i kvadrat poda na kojem su bili počeo se spuštati. Tonuli su u dubinu kao urudarsko okno. Kad su se poslije dvadesetak sekunda zaustavili, našli su se u dvorani koja nije krila svoju namjenu. Uz zidove su bili hladnjaci i kojekakve naprave i utenzilija za pripremu jela. Nasuprotnoj strani, uza zid, pomična traka, a ispred ove kvadrati-police na kojima su već bili redovi čaša razne veličine i oblika, zatim suvremeno dizajnirane posudice za razne začine, pa onda modulskalpel-hvataljka-cjevčica. Ispod kvadrata-police otvor za bacanje tanjura i salveta.Što sada kažeš? - ushićeno će Ignac Joža. Sve sam to vidio u jednom minhenskom hranilištu odgovori mu Ivor Steve. Možda si vidio u muzeju. Rekao sam u hra-ni-li-štu! Ovaj dekor ne jamči ništa. A miris? Jesi li ikada naišao na ovakav miris? - pitao je Ignac Joža prepuštajući se slatkastom mirisu nepoznatih jela koja tako izazovna nisu mogla ne biti mesna. Ivor Steve se obrati Gian-Carlu koji ga je još gledao prezrivo. Miris je sintetičan?Gospodine - umiješa se Bezrukov - vidim da je vaše znanje 0 gastronomiji ravno ništici. Miris jest sintetičan, jer inače vam vaše degenerirano osjetilo njuha ne bi uznemirilo pepsine. Osim toga, ne stavljajte nikakve opaske. Samo izvaljujete gluposti. Birajte riječi - uvrijeđeno će Ivor Steve Repanich.Biram ih _ kratko će Bezrukov. - Gian-Carlo, nismo valjda već na cilju? Gian-Carlo se uzvrpolji u težnji da sačuva važnost svoje osobnosti, a da istovremeno ne prijeđe granicu pristojnosti.Vi samo zauzmite mjesta uz stol, a ostalo prepustite meni reče Gian-Carlo ne mičući se s mjesta.Ja sam gospodu pozvao da im priredim pravu svečanost, a ne samo jednu od onih lažnih gozbi koje priređujete Beduinima što stižu ovamo izravno s pijeska Afrike. Gian-Carlo tiho zastenje. Moram li ponoviti prijetnju o došaptavanju policiji? Onaj gospodin mi je sumnjiv - odgovori Gian-Carlogledajući Ivora Steva. Što je sumnjivo na meni? - zapita ovaj. Ako ja ustanovim da je sumnjiv - reče Bezrukov sam ću se pobrinuti za njega. Idemo dalje!Gian-Carlo se pokori. Krenuo je prema jednom od hladnjaka koji se pokrenuo u stranu i tako otvorio slijedeću prostoriju. Bezrukov je ovaj put prvi ušao, davši znak svojim gostima da ga slijede. Tako su i učinili, slijedili su ga, ali ne dalje od praga. Imali su dojam da će, pomaknu li se, poput proviđenja nestati slika koju su ugledali. Kuhinja! Prava pravcata švedska rustikalna kuhinja, tamnocrvena poput zgrušane krvi životinje, zaobljenih, nešto svjetlijih rubova što su ih kroz stoljeća dodirivale ruke. Stolice sa slamnatim sjedalima. Stolnjak, a na stolnjaku tanjuri i bokali od pečene zemlje, teški noževi, viljuške i žlice od prljavosivog metala.Na zidovima žanr-slike starih holandskih majstora i mnoštvo bakarnog suđa. Pa onda kamin od opeka, a nad kaminom napa uokvirena kvadratnom policom na kojoj su bile teglice s natpisima i lanci s kukama za vješanje lonaca.Ovo nisi mogao vidjeti ni u muzeju - snađe se prvi Ignac Joža. Vidio sam u jednoj knjizi - propenta Ivor Steve.Ti i knjiga? Hm! Bezrukov otvori neka vrata i nestane. Gian-Carlo se probije i potrči za Bezrukovim. Ignac Joža pomisli da se iza švedske kuhinje nalazi nešto još senzacionalnije, možda francuska srednjovjekovna ili čak rimska kuhinja, ali se prevario, premda ne i razočarao. Tu su se našli hladnjaci, oni tajni o kojima je govorio Bezrukov. Pred jednim od tih bio je mršavi principijelni mesožder. Izvukavši glavu iz hladnjaka, obratio se Gian-Carlu: Huljo! Ovo ste mi pokušali zatajiti. - Izvukao je neku nepoznatu tvar i gledao gostioničara. To... to... to... nisu školjke iz nekog tamo uzgajališta, akotakvog ima. To su dubinske školjke, oceanske. Osim toga rezervira... Kao predigru, dat ćete nam tri puta školjke - prekine ga Bezrukov, mirišući ne bez sumnjičavosti plemenitu namirnicu. – I to na buzaru. Na...? usplahiri se Gian-Carlo. Na buzaru, diletante! U ulju i octu s nešto malo soli, papra i peršina. Ali... Nikakav »ali«! Mogao bih odvojiti samo jedan obrok, gospodine Leve Modeste, samo jedan, premda mi se srce para. Vi ste i sami rekli da gospoda dolaze jedino da prisustvuju. Upropaštavate me! Dolazak mi je najavio Martin Sade Fabrio, a vi znate da bez njegove visoke zaštite...Bezrukov je nijemim pokretom šake prešao preko opaske i nastavio otvarati hladnjake i naručivati jela. Poslije školjki trebalo je da bude servirana oceanska tunina, pa onda žablji kraci, što je bila narudžba pošto je Bezrukov kroz jedan od hladnjaka prešao u slijedeću prostoriju u kojoj je otkrio bazen. Još jedan od hladnjaka skrivao je prolaz. U ovom se slučaju radilo o tunelu u kojem je Gian-Carlo gajio tartufe, pa je tako ova namirnica uzeta u obzir kao jedini biljojedski ustupak. Vrativši se u kuhinju, Bezrukov nezadovoljno pogleda u gostioničara:Spomenuli ste posjet Martina Sada Fabrija. Zar niste, gospodine Terra? Znam ja tog prokletog sveproždrljivca. Kad je već najavio svoj dolazak, onda zna i zašto, a to znači da se u ovoj prčvarnici kriju još neke stvarčice! Našli ste, gospodine Leve Modeste, sve što imam. Ogulili ste me. S ovim što sam našao ne bi se zadovoljio taj prokleti municipalni glavni nutricist, koji ne jede ono što blagoslovi za proizvodnju.Tiho, tiho, molim vas drhturio je Gian-Carlo kao da ga glavni municipalni nutricist može čuti. - Pozvao je u goste nekog tamo Libanonca koji šverca s kunićima iz nekog tamo zoa, i sve to za neke tamo ekskluzivne hranilice Zagreba 3 i 4. Gospodin Fabrio mi je dao do znanja da taj Libanonac nabavlja čak i smeće meso, također iz nekog tamo tajnog zoa. Gospodin Fabrio mi je dao do znanja da bi i mene mogao nekako uvesti u mrežu, ako... Bezrukov ga prekine: Kakvi kunići, kakve srne! Sve su to oni kineski desetotonski monstrumi koje Libanonci dovlače iz Australije da bi ih s nekog egejskog otoka prebacili u Calabriju ili Siciliju, gdje ih prefabriciraju u divljač, u purane, u telad, a onda ih preko Jadrana doturaju Evropi uz krivotvorene zoološke vize.Kušao sam ja te „kuniće” i “sme” na jednoj tajnoj degustaciji. I znate što, gospodine Terra? Ispljunuo sam degustirane zalogaje ravno u lice varalici. Sve je to smrdjelo po amino-kiselinama i metanu. Nego, recite vi meni, huljo, što je s vašim glasovitim div-mravima? Gospodine Leve Modeste - plačno će Gian-Carlo – u toku jedne od nekih tamo posljednjih dezinsektizacija Zagreba, sve tri moje mravlje kolonije... Bezrukov ga još jednom prekine: Ne recite mi, huljo raspućinska, da niste uspjeli spasiti nijednu mravlju kraljicu! Nije li tu stavio svoje carske prste onaj prokleti nutricist, koji bi mi bio najslađi zalogaj da sam ga našao u jednom od ovih hladnjaka, gdje bih ga prepoznao čak i da ste ga iskosali, što bih ja na vašem mjestu i učinio. Uostalom, još imate vremena, zar ne?Vi me užasavate, gospodine Leve Modeste, ja... Ne prenavljajte se! Ta vještina vam nije strana. Ali o tome kasnije. Gian-Carlo gotovo instinktivno pogleda u Ivora Steva. Rekao sam vam da ću se za gospodina sam pobrinuti zateče ga Bezrukov. - Za sada ću još dodati samo to da tartufe nesmatram krunom svečanosti na koju sam pozvao ovu gospodu.Požuri sa školjkama.Vi samo izvolite u samoposlužnu kuhinju, a ja ću... Blagovat ćemo u švedskoj - kratko će Bezrukov i nečekavši pristanak doda: Jedan obrok nezačinjen. U ljušturama!Dok su sjedali uz raskošni stol, Gian-Carlo je potrčao u samoposlužnu kuhinju noseći pladanj školjki. Za svega nekoliko minuta se vratio s već prigotovljenim jelom koje je poslužio s moduliranim priborom, pazeći da nezačinjene školjke dospiju na Bezrukovljev tanjur.Za sve to vrijeme ni Ignac Joža, ni Ivor Steve nisu progovorili ni riječi. Prvi je, čini se, bio zadovoljan razvojem stvari, ali drugi nije bio u stanju sakriti nelagodnost. Čudno je - reče - kako se odjednom osjećam sit, a od jučer kad si me nazvao i rekao o čemu je riječ, uopće nisam ništa jeo samo da bih ovdje imao bolji apetit. Zaista je čudno, ali takve se stvari, čuo sam, događaju kadse čovjek nađe usred obilja mesa iz zoa. Zeludac zataji. – Ignac Joža upozori prijatelja na Bezrukova.Ovaj je sudlanicama daleko od sebe otklonio pribor za jelo ne poštujući tradicionalnost njegovihoblika, a zatim je iz svojih džepova stao vaditi bočice i teglice iz kojih je odbrojavao kapi ulja i octa te zrna papra i soli. Ne podnosim petrokemiju - komentirao je Bezrukov. Ovi začini, gospodo, stoje me cijeli imetak. Vodite o tome računa. Začine plaćate meni. Začin je začin - blijedo će Ivor Steve.Ocat je vinski, sol morska i nepročišćena, ulje pedeset postotno maslinovo, papar afrički, prirodan. Za kompjutorske degustatore nema razlike između ovih začina i onih drugih o kojima vam može dati iscrpne podatke glasoviti žderonja Martin Sade Fabrio koji si utvara da po majčinoj liniji potječe od onog Corone iz dvadesetog stoljeća, Padovanca, što je ušao u povijest gastronomije ovjenčan zlatnom viljuškom kao najbolji kuhar venecijanske kuhinje koja je iščezla zajedno s oboritom ribom. Ali za mene...Bezrukov je smatrao suvišnim da pred umjetnim svinjama rasipa biserje svog znanja. Zaronio je rukama i glavom u tanjur, ubacivao plodove mora u desnu stranu usta, žvakao i zaboravljenim pokretima čeljusti odvajao meso od ljuštura koje su savršeno ogoljene padale u tanjur, dok je slatkosolno tkivo klizilo u utrobu. Brdašce školjki brzo se smanjivalo, a ono od ljuštura brzo je raslo.Na kaminu se za to vrijeme pekla tunina na ražnju, što ga je ručno vrtio Gian-Carlo, nastojeći da raznim šumovima skrene pažnju na uloženi trud. Pred očima gostiju vrtjeli su se odresci u tamnoj ribljoj koži, ružičasti, s kostima i ponegdje dijelovima peraja, sve dok nisu poprimili boju rđe. Bezrukov nije pokazivao traženo divljenje, kao što je to činio Ignac Joža, dok su se na licu Ivora Steva odražavale zle slutnje kojih mu povod još nije bio posve jasan.Kad je tunina bila servirana, Bezrukov je otcijepio komadić ribe, proučio strukturu tkiva, podigao ga do nosa, pažljivo i dugo vonjao, pogledao sumnjičavo Gian-Carla, gurnuo otcijepljeno u usta, dugo žvakao gledajući u stranu da ga ništa ne bi omelo u prosudbi, a zatim naglo ispljunuo u tanjur i gnjevno se obratio maj storu kuhinje: Ovo što ste nam ponudili pod privlačnim nazivom tunina,možete bez straha ponuditi onom degeneriranom nutricistu. On će po svoj prilici nasjesti, kao što nasjedaju oni koji jedu vaše »odstrele« s deponija iza kojeg ste se smjestili.A Gospodine Leve Modeste, što govorite? ~ izbezumi se Gian-Carlo. Shut up! Hoćete li da vam kažem što je ovo? To je iz ruske konzerve prepariranih i komprimiranih lišajeva što se uzgajaju u Kara Bugazu. Mene nećete obmanuti s ovom smrdljivom tvari, gospodine Terra.Ali... Nema tu nikakvog »ali«! Znam što mi namjeravate reći. Priznat ćete da je konzerva, ali tvrdit ćete da je iz Salinasa, Kalifornija, zar ne? Priznat ćete da nije baš tunina, ali da je ipak riba, recimo delfin ili trup, zar ne? Vidim, zinuli ste. Gospodine Terraferma, moje su caliculae gustatoriae još one iste s kojima sam sve rodio, a to isto mogu reći za šezdeset posto svog probavnog trakta.Cak i jetru imam pravu. Još prije sedamdeset godina, u mojoj pedesetoj, htjeli su mi je zamijeniti s anticiroznim ersatzom, ali ja nisam dopustio i ona je još tu. S cirozom se danas rijetko tko može pohvaliti. Ja mogu, gospodine Terracotta. Imam i jedan bubreg koji mi služi od majčine utrobe do danas, a to znači da sam genetički nastavak Bezrukova... kneza Bezrukova... kojeg ni GPU nije mogao prisiliti da jede ječmenu kašu, a da su mu dali povonjati nešto ovakvog, on bi na licu mjesta dostojanstveno umro, a ja se ne bih rodio, jer bi bio prekinut lanac u Bezrukovih. Ja, gospodine,Terrazza, nisam prefabriciran da bih gutao petrolejske derivate.Izgovorivši svoju tiradu, Bezrukov, raspaljen kao Don Quijotte izazvan krilima vjetrenjače, hitnu tajnur s obrokom »tunine« tako vehementno da se rasprsnuo o opeke kamina. Gian-Carlo zaplače: Gospodine Leve Modeste, uništavate me! Još koji mjesec I bit ću prisiljen najdražim gostima servirati jelo u nekim jestivim folijama.Donesi žablje krakove i čuvaj se ako su krivotvoreni reče Bezrukov nerazmekšano. Gospodine Leve Modeste, sami ste vidjeli žabe u bazenu uvrijeđeno će Gian-Carlo. Vidio sam i kokoši koje nesu jaja. Vidio sam i jaja kako izlaze iz tih kokoši. A kad sam htio jednoj od tih kokoši zavrnuti vratom, skoro me ubila struja. Gostioničar pokuša sakriti očaj koji mu se iskazao na licu, što je bilo sasvim besmisleno, jer ga Bezrukov uopće nije gledao. Buljio je u stolnjak.Ako me ta hulja još jednom prevari, zaklat ću ga i, ukoliko nije krivotvoren, pojest ćemo ga pečena na roštilju - reče Bezrukov kao za sebe. Oprostite, gospodine Bezrukove - umiješa se Ivor Stevenesigurna glasa - već više puta aludirate na... Ne aludiram nego iznosim činjenice - prekine ga Bezrukov. Činjenice? Činjenice! Što mislite zašto je ovo hranilište smješteno baš ovdje?... Ne znate!Ja ću vam reći. Na rubu smo deponija na kojem se uskladištuje sintetska hrana organskog kemijskog sastava koju nutricisti iz municipija proglase nejestivom. Ta se hrana povremeno vraća u tvornice na pre-fabriciranje. U međuvremenu, dok je ta hrana još ovdje, nađe se poneki siromašak koji odnekud dođe da utoli glad. To su obično oni koji se iz provincije pokušavaju uvući u Zagreb, odakle su protjerani. Kad netko od njih nestane, to nigdje nije zabilježeno i nitko ih ne traži. Gian-Carlo od vremena do Vremena prošeta deponijem kao po lovištu. Mene osobno to ne uznemiruje.Ivor Steve Repanich problijedi. Sjetio se da je Bezrukov dva puta spomenuo kako će se pobrinuti za njega. Što ste mislili kad ste rekli da ćete se vi pobrinuti za mene? zapita i odmakne se za jedno mjesto dalje od Bezrukova. Pitajte me radije što je mislio Gian-Carlo kad je rekao daste mu sumnjivi. Ja imam ponosa. Još nisam spao na antropologiju. Zaštitite me, molim vas drhtavo će Ivor Steve i vrati se na prvošnje mjesto. Ne molite me! To mi se gadi. Rekao sam ti da smo njegovi gosti, a ne onog pokvarenjaka umiješa se Ignac Joža.Ne smatrajte Gian-Carla Terru pokvarenjakom, upozori Bezrukov. On je skroz-naskroz poštenjačina. Kad krene u lov... sam mi je rekao, a i uvjerio sam se da je tako... najprije provjeri o komu se radi. Razgovara s lutalicom, poziva ga na ručak ili večeru, stavlja ga na kušnju. Tek kad je siguran da se radi o nekom bezvrijednom stvorenju kojem nije do života, sprema ga u hladnjak.Kad je mene stavio na kušnju i saznao tko sam, poklonio mi se. Kneže, učinite mi čast i budite mi prijatelj, rekao je. Gian-Carlo je već servirao žablje krakove na bečki način. Bezrukov je podigao tanjur do nosa, pomicao jelo desno-lijevo, vonjao ga dubokim i dugim udasima, da bi na kraju presudio:Čime hranite žabe? Ne mislite, gospodine Leve Modeste, da ja...Ne mislim nego znam s patosom će Bezrukov. Hraniš ih otpacima s deponija. Stidi se! Bezrukov dostojanstveno ustane s trpeze. Gospodo obrati se svojim uzvanicima platite račun. Platite i tanjur. Platite i školjke, premda nisu bile prave, to jest bile su oceanske, ali napravljene su od plemenitih morskih klobuka što ih Samoanci uzgajaju na atolima. Međutim, ljušture su od plastike. Bio sam gladan, pojeo sam ono što nam je ova hulja ponudila kao školjke. Vama nisam htio uskratiti zadovoljstvo da jedete ono što ste mislili da jedete. Osim toga bilo je ukusno... Duboko žalim.Bezrukov krene prema dizalu. Ivor Steve ga pokuša zaustaviti: Ne napuštajte me, molim vas!Bilo je kasno. Bezrukov je nestajao prema gore. Obećali ste mi da ćete se pobrinuti za mene! - vikao je izsvega glasa Ivor Steve. Ne razumijem zašto se toliko uzrujavate - reče Gian- Carlo umiljavajući se. - Dizalo će začas biti natrag, ali ja bih vam savjetovao...Ništa ne želim bez Bezrukova... Ne približujte mi se! Naoružan sam. Što govoriš gluposti? _ reče Ignac Joža. Ivor Steve se nasloni leđima o zid do dizala. Jednu je ruku držao u džepu i nešto stiskao.Čudno ponašanje - komentirao je Gian-Carlo. – U svakom slučaju, gospodo, ne možete izbjeći plaćanje.Nećete biti prikraćeni - reče Ignac Joža. Dizalo je već bilo dolje. Da se Ignac Joža i Gian-Carlo nisu ubacili, Ivor Steve bi krenuo gore sam. Čim je Ivor Steve dospio na zrak počeo je dozivati:Gdje ste gospodine Leve Modeste? On je u krošnji hrasta - reče Gian-Carlo. - Znate, ponekad tu zaluta koja ptica i možda se čak oglasi. Ne brinite zanjega. Smirit će se i zaspati. Da sam na vašem mjestu, gospodo,vratio bih se u kuhinju i uživao u žabljim krakovima. To jelo je prava delikatesa. Zaba nema više ni u zaostalim močvarama. Cak ni ekskluzivna hranilišta u Zagrebu 2 i 3 ne mogu vam ih ponuditi, premda tamo zalaze neki tamo kineski turisti.Ja više nisam gladan - reče Ivor Steve, gledajući u krošnju ne bi li vidio Bezrukova. Ja ne mogu odoljeti savjetu Gian-Carla - reče Ignac Joža. Gian-Carlo krene prema Ivoru Stevu umilno sagnut. Kad kušate moje tartufe, uvjeren sam da će vam se apetit vratiti - reče Ivoru Stevu. Kako se Gian-Carlo približavao, tako se Ivor Steve udaljavao I okretao oko sebe da pronađe najpovoljniji pravac bijega.Kako ćeš bez itineratora? - vikao je za njim Ignac Joža. Ali Ivor Steve ga nije ćuo. Odlučivši se za neku utrinu koja je vodila između brežuljaka nepoznatih tvari, potrčao je što su ga noge nosile.Čudan neki svat, taj vaš prijatelj _ reče Gian-Carlo Ignacu Joži, premjerujući ga od glave do pete. - Samo izvolite naprijed! reče mu i ukloni se s praga da ga propusti. Ignac Joža uđe, Gian-Carlo počeka malko, a zatim pogleda u krošnju hrasta, napravi lijevak od šaka i povikne piskavo: Gospodine Leve Modeste!... Za tartufe vam garantiram glavom! Nećete ih valj da propustiti?Iz krošnje ni glaska. Bezrukov je vjerojatno već spavuckao.

[Aineko]

"That just leaves the emotive argument"

GM grasses NZ.pdf Edited August 10, 2013 by estel

[Indy]

Pa da... (apropo NZ teksta). Opasnost je da se u anti-GM kampanji izgubi razlika izmedju trans-genskog i cis-genskog inzinjeringa, pri cemu su rizici u vezi ovog drugog, a pre svega taj emotivni "yuck factor", daleko manji.Treci problem smuckan u ceo ovaj melanz je interes korporacija, u literaturi poznat kao Argumentum ad Monsantium, sto bi trebalo razdvojiti od same biotehnologije, jer nije nista specificno za GM, vec to imamo u prakticno svakoj delatnosti, posebno onoj sa velikim profitima (npr. Big Pharma).(Naravno, ekstremni GM-oponenti ne priznaju da je cis-genski inzinjering ista manje "rizican").PS Ovde ima lep opis cisgenskog inzinjeringa. Takodje, o javnoj percepciji cisgenskog inzinjeringa itd, kacim prilog (pdf).

[Aineko]

(Naravno, ekstremni GM-oponenti ne priznaju da je cis-genski inzinjering ista manje "rizican").

This is because in order to put the gene back into maize, it is necessary to link it to other sequences at least from bacteria and possibly also from viruses, other organisms, and even synthetic DNA.

Posto mi (i sve ostale vrste) inace vec nemamo u svojim genomima 'other sequences' iz bakterija i virusa...Za "yuck factor" meni je najbolji ilustrator ono bigvladino od pre nekoliko meseci "to je bre mutant!" - kao da citam Asimova od pre 60 godina ("The Mule is a mutant!").

[Indy]

Nasao sam ovaj pasaz koji nalazi i pozitivnu stranu yuck faktora:

...the yuck factor could also be said to serve a useful purpose. Excrement does pose health risks, and the public is therefore wise to ask questions about the safety of drinking reclaimed wastewater. Likewise, genetic technologies have the capacity to fundamentally alter life as we know it, in some cases with uncertain benefits. By giving pause to technological progress, the yuck factor opens new opportunities for dialogue between scientists and the public. In some cases, that dialogue might show that a technology’s benefits outweigh the repugnance that goes with it. In others, it pushes scientists to make a better case for why a given technology should be pursued at all.

[ivy]

vreme ce sve pokazati.. -_-

[Indy]

Slazem se skroz... vreme i jeste kljucni faktor u utvrdjivanju sigurnosti bilo cega. Nekad davno, kad sam ja ucio neke agro-hemijske stvari (i tome srodno), to se jako naglasavalo i stavise se podrazumevalo da ce trajati decenijama (od inicijalne ideje i laboratorijskog ogleda, pa do zavrsenog proizvoda na trzistu). Problem koji imamo danas je sto svi hoce odmah sve i sad (a tu logiku najvise guraju korporacije, naravno), te se shodno tome neophodno vreme skracuje sve vise i vise, sto ponekad ima i pogubne posledice (barem u farmaciji).(Btw. napisao sam nekoliko pasusa o tome koji su trebali da budu u prethodnom postu, ali sam odustao iz razloga da ne davim narod - pa, kad ivy vec spominje faktor vreme, onda ipak da ostavim rec-dve).

Edited August 10, 2013 by Indy

[bigvlada]

Posto mi (i sve ostale vrste) inace vec nemamo u svojim genomima 'other sequences' iz bakterija i virusa...Za "yuck factor" meni je najbolji ilustrator ono bigvladino od pre nekoliko meseci "to je bre mutant!" - kao da citam Asimova od pre 60 godina ("The Mule is a mutant!").

Da više ljudi čita SF mi danas ne bi imali probleme koje imamo. <_< Dok neko ne izmisli bolji termin za šarana sa genima krave, mutant je sasvim ok izraz (Šamu? Split 2025: Želite li svežeg šamua na buzaru?). Pošto već pominješ SF, uputiću te na jedan Judge Dredd strip, objavljen u reviji 2000 A.D. gde se učesnici takmiče u tome ko može da pojede ogavniji organski toksični otpad a da ne umre. Za mlađe naraštaje će poslužiti Tom i Džeri strip malog formata, iz valjda 1981, kada su obojica na orbitalnoj stanici a Tom se prejede jer je pojeo tabletu koja je nutricionistički ekvivalent pećene ćurke, pire krompira, salate i kolača. Moja reakcija posle toga? A šta će mu stomak ako jede samo tablete? Nenagradno pitanje: Pošto će EU dozvoliti privatne firme za ispitivanje kvaliteta hrane usled nedostatka sopstvenih kapaciteta, uz preporuku da se kontroliše ceo lanac proizvodnje, od njive do trpeze, da li će pomenuto zakonodavstvo kačiti i Monsanto? Ili proizvodni proces od epruvete do tanjira spada pod drugu legislaturu? Genetski modifikovana hrana ostaje đubre makar je reklamirala i Sirijuska Kibernetska Korporacija.

[Ariel]

Genetski modifikovana hrana ostaje đubre makar je reklamirala i Sirijuska Kibernetska Korporacija.

Pa što bre, posle ovolike diskusije, opet jedna takva bezočna generalizacija na nivou "sve DROGE su zlo na koje se navlači omladina"? Ili malo troluješ da bi diskusija ponovo zaživela?

[Аврам Гојић]

Šamu? Split 2025: Želite li svežeg šamua na buzaru?)

mmmm, šamu...

[duda]

malo of topikaovo je moj mučeni paradajz, tj. paradajz iz moje bašticene izgleda bobznakakonije prskan ničim, malo đubren stajskim đubrivomdve vrste, domaći jabučar i volovsko srceali zato ukus,e to se opisati ne da, vraća me u daleke šezdesete, još mi samo dobar kajmak treba i eto nirvane

[Аврам Гојић]

tako paradajz treba da izgleda, citao sam studiju koja pokazuje da zelene i zute fleke poboljsavaju ukus paradajza jer se tu odvija fotosinteza jako i do samog kraja.nego jos uvek razmisljam o tome kako bi trebalo da se spremi šamu. ako ima kravlje gene, pretpostavljam da to ojacava strukturu mesa. to znaci da ga nikako ne bi trebalo spremati na buzaru, verovatno mu treba malo intenzivniji tretman. ja bih jednog šamua najradije spremio kao sto Portugalci spremaju hobotnicu, pecenog sa krompirom, belim lukom, kapulom, maslinovim uljem i belim vinom.

[duda]

tako paradajz treba da izgleda, citao sam studiju koja pokazuje da zelene i zute fleke poboljsavaju ukus paradajza jer se tu odvija fotosinteza jako i do samog kraja.

mogu da se kladim u život da ne bi tako podhebavao da probaš ovaj moj paradajzali ajde, ako ti je to baš zadovoljstvo, nema veze

[Аврам Гојић]

[/size]mogu da se kladim u život da ne bi tako podhebavao da probaš ovaj moj paradajzali ajde, ako ti je to baš zadovoljstvo, nema veze

dudo, ja se sa hranom nikada ne zajebavam :fantom:ovo je apstrakt clanka o kome sam pisao, autori su Powell, Nguyen et. al, clanak je objavljen u Science od 29. juna 2012. rad dokazuje da postoji korelacija izmedju postojanja hloroplasta i kolicine ugljenih hidrata u paradajzu, i da je uklanjanje hloroplasta radi postizanja uniformnosti povrsine ploda ujedno i pogorsalo ukus.

Modern tomato (Solanum lycopersicum) varieties are bred for uniform ripening (u) light green fruit phenotypes to facilitate harvests of evenly ripened fruit. U encodes a Golden 2-like (GLK) transcription factor, SlGLK2, which determines chlorophyll accumulation and distribution in developing fruit. In tomato, two GLKs—SlGLK1and SlGLK2—are expressed in leaves, but only SlGLK2 is expressed in fruit. Expressing GLKs increased the chlorophyll content of fruit, whereas SlGLK2 suppression recapitulated the u mutant phenotype. GLKoverexpression enhanced fruit photosynthesis gene expression and chloroplast development, leading to elevated carbohydrates and carotenoids in ripe fruit. SlGLK2 influences photosynthesis in developing fruit, contributing to mature fruit characteristics and suggesting that selection of u inadvertently compromised ripe fruit quality in exchange for desirable production traits.

ovde je naucnopopularna verzijaHow Tomatoes Lost Their Taste Edited August 12, 2013 by Marko M. Dabovic

[Čutura]

:ziga: