Ravnogorski pokret

[pere urban x]

Odustajem, svi krajevi su bili jednako pogođeni terorom i nije bilo razlike između Gline i Vukovara. Prihvatam i da su navodi vezani za zapadnu Slavoniju argument za tvrdnje o stanju u istočnoj.

Dugačak je spisak uništenih sela i ubijenih ljudi u Slavoniji. U njima su ustaše klale, ubijale i palile. U Bučkom i Kamenskom kraju stradala su sela: Gornji Vrhovci, Kantrovci, Pasikovci, Kujnik, Crljenci, Sloboština, Nježić, Mrtovlasi, Klisa, Seoci, Amatovci, Bogdašići, Sažije, Mijajlije, Kruševo, Šušnjari, Rogulje, Bjelajci, Cicvare, Glavica, Prgomelje, Budići, Ožegovci, Branešci, Grahovljani, Dreza, Šeovica, Japaga, Bobare, Kričke, Skenderovci i druga sela. Oko Voćina i Podravske Slatine stradala su slijedeća sela: Lisičine, Sekulinci, Rijenci, Smude, Ćeralije, Đurčić, Popovci, Kuzma, Gornji Meljani, Slatinski Drenovac, Krasković, Prekoračani, Suvomlaka, Duzluk, Kokoćak, Gornja Pištana, Gornji i Donji Miholjac i druga sela. Na Bilogiri: Gakovo, Cremošnjak, Mali i Veliki Grđevac, Mala i Velika Peratovica, Mala i Velika Dapčevica, Topolovica, Lončarica, Mala i Velika Barna, Jasenaš itd. U istočnoj Slavoniji: Veliko i Malo Nabrđe, Duboka, Gradac, Gazije, Gradište, Paučje, Sapna, Kondrić, Sibokovac, Velika i Mala Lonđica, Paka, Slobodna Vlast, Stojčinovac, Jurkovac, Sremske Laze, Mirkovci, Markušica, Budimci, Bračevci, Poganovci, Tenja, Pačetin, Ada i druga sela.

[ficfiric]

Dobar tekst Dezulovica

Pismo čitateljima Blica i gledateljima serije “Ravna gora”Boris Dežulović | 04/12/2013

Nepoznata istorija: četnici na splitskoj rivi

Kad sam u

intervjuu za Blic, komentirajući ustaški ispad hrvatskog reprezentativnog stopera Joea Šimunića, ovlaš – na pola jedne rečenice – spomenuo srpske stadione, “Nož, žicu, Srebrenicu”, Ratka Mladića i Radovana Karadžića, to je mogao biti incident. Kad je Blic iz Slobodne Dalmacije prenio moj tekst na istu temu, u kojemu sam ovlaš – na pola jedne rečenice – spomenuo Dražu Mihailovića, još uvijek je mogla biti tek slučajnost. Kad su, međutim, na Blicovom sajtu – “ekavicom i našim rečima prilagođen za ovdašnje čitaoce, naročito mlađe” – objavili moj tekst iz Jutarnjeg o antifašističkoj povijesti Hajduka, u kojemu sam na kraju ovlaš, na pola pretposljednje rečenice, spomenuo popa Momčila Đujića, to je već bila pojava sa svim svojim pojavnim zakonitostima.

Ja, eto – svaka mi čast i slava – jebem majku ustaškim zlikovcima, ali nekako sam, tipično latinski, opsjednut Srbima i rijetko kad, zapravo nikad, ne propuštam priliku ovlaš spomenuti i Srbe, ravnopravno tako i ravnogorno dijeleći među ustašama i četnicima odgovornost za naše historijske nesreće.

Ili tako barem, prilično širokim konsenzusom, zaključuju znanstveni stolovi anonimnih i neanonimnih komentatora, svaki put kad Blic prenese moj tekst o ustašama i Mladiću, ustašama i đeneralu Draži ili ustašama i popu Đujiću.

“Eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana 1943. šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima!”, poručio sam mladim nacistima iz Splitske Torcide što dižu desnice u zrak i urlaju “Za dom spremni!”, izazvavši tako pravedan gnjev srpskih čitatelja koji su u tome nepogrešivo prepoznali antisrpsku i antičetničku komunističku propagandu, što uvijek nekako, kako god zna, mora u istu rečenicu potrpati njemačke naciste, talijanske fašiste, ustaše i četnike.

Tu sam, međutim, kod kuće: zbog potpuno iste stvari – zbog toga što uvijek, pišući o četnicima, ovlaš spomenem i ustaše, optužuju me i hrvatski nacionalšovenski ignoranti. Nije li divno kad se ustaše i četnici tako nađu da mi zajednički sude zbog izjednačavanja ustaša i četnika?

A ja sam uspio ne samo potrpati četnike u istu rečenicu s ustašama i nacistima, već ih ugurati i usred Nezavisne Države Hrvatske, da se slobodno šepure po splitskoj Rivi dok ustaški režim istovremeno ubija Srbe u Jasenovcu!

Kako se isti komentari pojavljuju ispod svakog mog teksta na tu temu, bez obzira prenese li ih Blic ili neki drugi srpski portal, i kako su komentari isti i kad ih pišu dobronamjerni štovatelji mog rada i kad ih pišu oni manje dobronamjerni – obzirom dakle da, kako smo vidjeli, nije riječ o incidentu, već o pojavi sa svim pojavnim zakonitostima – stvar valja razjasniti. Zaista, kakve veze imaju srpski četnici s NDH, kakve veze imaju čiča Draža i pop Đujić s ustašama, fašistima, Hajdukom i Splitom u Drugom svjetskom ratu?

Iznenadit će vas odgovor: tijesne.

Epizoda sa četnicima što se usred Drugog svjetskog rata pod šubarama s kokardama šepure po talijansko-njemačko-ustaškom Splitu ionako, slutim, neće biti među deset epizoda serije “Ravna gora”. O njoj, najzad, malo znaju i u samom Splitu, a kamoli u Srbiji, i šteta bi je bilo propustiti. Makar i “prilagođenu za ovdašnje čitaoce, naročito mlađe”.

Četnika u Splitu za cijelo vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ne samo, naime, da je bilo, već su bili neobično aktivni. Već početkom listopada 1941. godine, svega koji mjesec nakon utemeljenja NDH i Rimskih ugovora, kojima je Pavelić Dalmaciju prepustio Italiji, na dogovor s Talijanima o zajedničkoj ratnoj strategiji u Split je iz Kolašina stigao četnički vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, bliski suradnik Koste Pećanca. Nakon nekoliko mjeseci, vojvoda Birčanin – kojega će Draža Mihailović ubrzo imenovati komandantom Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske – nezadovoljan situacijom u Splitu, 9. svibnja 1942. telegramom obavještava đenerala Dražu kako “u Splitu i celoj Dalmaciji, a naročito u ovom glavnom mestu na primorju, kao da je devedeset odsto komunista!”.

Tih dana u hladu bašte hotela Park na Bačvicama stoluje i četnički vojvoda Dobroslav Jevđević, koji će tamo tanačiti detalje suradnje s predstavnicima talijanske divizije Bergamo i organizirati zajedničke akcije. Aktivna četnička organizacija u Splitu do tada već izdaje list Slobodna Srbija i bilten Krik iz jama, koje pod sponzorstvom Talijana dijele po kućama, pa čak i po školama, ali najaktivniji su u marljivom sastavljanju spiskova za likvidaciju splitskih antifašista, koje uredno dostavljaju talijanskim vlastima: većina antifašista koje su Talijani likvidirali u Splitu otkrivena je upravo uz pomoć splitske četničke organizacije.

Ipak, najdublji trag četnici su ovdje ostavili početkom jeseni 1942, kad su Talijani vlakom iz Knina doveli u Split dvije stotine pripadnika Drvarsko-petrovačkog četničkog odreda pod komandom Mane Rokvića, pa ih kamionima prebacili u nedaleki Omiš, odakle su – pod pratnjom dva oružnika Ministarstva unutarnjih poslova NDH – krenuli u obližnje Gate, zapalili cijelo selo, brutalno silujući i koljući sve što im se našlo na putu. Iza četnika u Gatama je ostalo devedeset pet leševa nedužnih civila, uglavnom žena, djece i staraca, nakon čega su krenuli dalje podmosoroskim selima, završivši pokoljem tridesetak ljudi u Dugopolju. Ukupno su Rokvićevi četnici u selima oko Splita poklali više od dvjesto ljudi.

Nakon tog masakra u Splitu je održana i konferencija četničkih vođa Dalmacije, pod predsjedanjem popa Momčila Đujića, utemeljitelja Dinarske četničke divizije, a 14. siječnja 1944. u hotelu Ambasador na splitskoj Rivi i novi sastanak Talijana i splitskih četnika, predvođenih popom Sergijem Urukalom, na kojemu se dogovaraju detalji suradnje u velikoj operaciji koja će kasnije biti poznata kao Četvrta ofenziva, ona na Neretvi.

Istog dana ilegalci su u Splitu ranili dva četnika, pa dva dana kasnije osmi broj biltena Krik iz jama poručuje Splićanima: “Split, koji mučkim napadom na četnike klikće svojim junacima mraka, može da se spremi da dugo jauče. Splite, splitska većino, samo nosi novo drvlje na svoju lomaču, na kojoj ćeš izgoriti i sasuti se u prah i pepeo. Četnici poznaju splitske komuniste, kao i sve ono splitsko što se s komunistima plete, jatači i plješće im. Sve će to bez samilosti i bez izuzetaka biti istrijebljeno iz Splita. Sve će to biti istrijebljeno danas, sutra, prekosutra!”

Tih dana, u Splitu pod talijanskom okupacijom, prilično je uobičajeno na ulici vidjeti ustaše u crnim uniformama i četnike s mrtvačkim glavama na šubarama, i jedne i druge pod talijanskim oružjem. Prava četnička parada održana je, međutim, početkom veljače 1943, kad je umro vojvoda Ilija Birčanin, glavni Mihailovićev povjerenik za Split i Dalmaciju, a na sprovod vlakom iz Knina stiglo nekoliko stotina Đujićevih četnika, pjevajući po gradu četničke pjesme i kličući “srpskom Jadranu”.

Svega koji tjedan kasnije u Split će ih vlakom iz Knina stići još više: gotovo tri hiljade četnika, po nekima i cijelih pet, iz Splita će zajedno s ustašama i domobranima krenuti na put prema – Neretvi. Upravo nadrealna, filmska scena mogla se tih dana vidjeti u splitskoj luci, iz koje je u sklopu velike zajedničke ofenzive 6. ožujka 1943. isplovio parobrod za Merković: na pramcu četnici, u sredini Talijani, a na krmi ustaše, tri vesele vojske na pijanom brodu pjevaju svaka svoju pjesmu, čak se i međusobno podbadaju i zajebavaju, pa onda zajedno bodre i pjesmom prijete partizanima.

Tih dana osnovan je u Splitu Centralni četnički odbor, čiji će članovi koncem ožujka avionom otputovati u Crnu Goru, a odatle u Kolašin, na dogovor s generalom Dražom Mihailovićem oko daljnjeg rada četničke organizacije u Splitu i Dalmaciji. A ona je u gradu sad već dobro uhodana, suradnja s Talijanima cvate – nije nezapaženo prošla njihova pojava, rame uz rame s ustašama, na sahrani zloglasnog talijanskog oficira Giovannija Save, straha i trepeta Splita toga doba, ni pomoć u likvidaciji šestoro splitskih omladinaca, optuženih za Savino ubojstvo – pa se na redovnim tjednim sastancima splitskih četnika raspravlja i o preuzimanju vlasti u gradu nakon sve izvjesnijeg odlaska Talijana.

Tim je poslom uskoro stigao i izaslanik četničke Vrhovne komande potpukovnik Mladen Žujović, novi Dražin komandant Bosne, Like i Dalmacije, koji će u Splitu formirati Nacionalni komitet za Dalmaciju i s generalom Umbertom Spigom, komandantom 18. armijskog korpusa, u kolovozu razmatrati mogućnost primopredaje vlasti.

Od primopredaje vlasti, kako znamo, nije bilo ništa: nakon kapitulacije Talijani su otišli, otišli su za njima i ustaše, partizani su ušli u Split, a dični splitski četnici požurili su svoju pomoć ponuditi novom gospodaru: 18. rujna 1943. njemački poručnik Lippert iz Obavještajnog odjela 114. lovačke divizije sastavlja izvještaj o posjetu Milana Cvjetičanina, oficira Dinarske četničke brigade, kojega je kapitulacija Italije zatekla na liječenju u Splitu, nakon čega je požurio Nijemcima. “Mi četnici znamo da se samo uz pomoć njemačkih trupa može postići efikasno uništenje bandita, jer smo mi za to isuviše slabi”, kaže Cvjetičanin poručniku Lippertu.

I odjednom – gle čuda – eto četnika po drugi put među Splićanima, ovaj put s njemačkim propusnicama, usred Nezavisne Države Hrvatske. Bizarno? Povijest se ne sjeća, ali arhive pamte: kad je koji mjesec kasnije, 9. siječnja 1944, u svađi kraj splitskog buffeta Aeroplan jedan pijani ustaša ubio nekog četničkog vazduhoplovca, povjerljivog njemačkog konfidenta, Feldkomandatura Wehrmachta zaprijetila je ustašama da će to “skupo platiti”. Usred ustaške NDH!

Kad su, uostalom, u proljeće 1944. ustaške vlasti u Splitu pohapsile četničke vođe zbog nezapamćenog masakra u Sinjskoj krajini – iako su više od hiljadu civila, žena, djece i staraca u selima pod Kamešnicom poubijali pripadnici zloglasne SS divizije Prinz Eugen – zapovjednik puka 264. divizije u Splitu, potpukovnik Müller, naredio je vlastima NDH da zarobljene četničke saveznike odmah puste na slobodu. Što su ustaške vlasti, jasno, odlučno poslušale. Jednako kao što su odlučno poslušale i kad je 12. svibnja iz Zagreba stigla zapovijed da se iz Splita deportira dvije hiljade “nepouzdanih osoba”, uglavnom Talijana, Srba, četnika, Jugoslavena i komunističkih simpatizera, a iz njemačke komande samo tri dana kasnije, 15. svibnja, stiglo upozorenje da se “četnike u Splitu ne dira”.

Četnici su Nijemcima u Splitu trebali, između ostalog, za istu stvar kao i Talijanima: za ubacivanje u redove antifašista i njihovo denunciranje. U tome ih je organizirao poznati njemački povjerenik Mihajlo Zaklanović, koji po nalogu popa Đujića toga svibnja putuje u četničku Vrhovnu komandu, da generalu Draži Mihailoviću podnese iscrpni izvještaj o stanju u splitskoj četničkoj organizaciji i suradnji s Nijemcima.

Već je, uostalom, ljeto 1944. i četnici su sad otvoreni njemački saveznici. Ministarstvo oružanih snaga NDH 17. srpnja 1944. obavještava tako jedinice na terenu kako je Führer zabranio upotrebu naziva “partizani”, koje u komunikaciji s Nijemcima od sada valja zvati “komunisti” ili “komunistička banda”, a “četničke suborce” – “hrvatskim borbenim skupinama”. Tog ljeta opet u Split stiže pop Momčilo Đujić, a u kolovozu Nijemci u Splitu sklanjaju tri stotine njegovih četnika odjevenih u njemačke uniforme, drže ih u svojim kasarnama i preventivno – dok su Đujićevi četnici u gradu – zbog izrazito antisrpskih tekstova zabranjuju splitski dnevni list Novo doba!

Mislite da je to bizarno? Početkom jeseni, 25. rujna 1944, Nijemci su u Splitu uhapsili i zatvorili ustaškog bojnika Bednjanca, zbog toga što su njegovi ljudi premlatili dva četnika, zaprijetivši – prema izvještaju Ustaške nadzorne službe od 25. rujna 1944. – da će, ako u Splitu bude ubijen koji četnik, za odmazdu strijeljati petoricu ustaša! Usred NDH!

Za to, međutim, nije bilo vremena: mjesec dana kasnije u Split su ušli partizani, i grad je konačno bio slobodan. Epilog epizode? Kad je koji dan nakon ulaska u Split Vojni sud Osmog korpusa NOVJ obznanio kako je zbog ratnog zločina i suradnje s neprijateljem izvršena smrtna kazna nad većom grupom građana Splita, među dvadeset četvoricom strijeljanih pravilno se rasporedilo osam suradnika njemačkog okupatora, osam ustaša i – osam četnika.

Pitaju li se, eto, još uvijek “ovdašnji čitaoci, naročito mlađi”, kakve veze imaju četnici sa Splitom, NDH i ustašama, eto odgovora: prilično tijesne.

Odrastao sam, najzad, na Gripama, tik iznad stepenica prema staroj austrijskoj tvrđavi, kraj kojih je 29. travnja 1943, zbog atentata na Giovannija Savu, ubijen gimnazijalac Žarko Pejković, kojega su Talijanima – uzgred, nevinog – denuncirali splitski četnici: štoviše, šezdesetih sam nedaleko odatle išao u vrtić što je nosio njegovo ime. Nakon toga išao sam u osnovnu školu na Lučcu, koja je nosila ime Bruna Ivanovića, mladog Splićanina kojega su 1942. u Strmici kraj Knina brutalno ubili četnici popa Đujića, a onda u srednju školu nazvanu imenom Ante Jonića, prvog dalmatinskog narodnog heroja, kojega su 1942. kod Livna zajedničkim snagama ubili Talijani i četnici.

Ne znam, možda je u Srbiji bilo drugačije, možda su se podno Ravne gore četnici herojski borili protiv Talijana, Nijemaca i ustaša, ali u Splitu, kako vidite, baš ih i ne pamtimo po dobru.

O tome, naravno, iz serije “Ravna gora” nećete doznati ništa. A teško da ćete o tome išta doznati i iz suvremene hrvatske kinematografije ili historiografije. To da su se četnici popa Đujića usred Drugog svjetskog rata šepurili po ustaškom Splitu, iz nekog razloga, rekoh, ne vole čuti ni Hrvati.

Eto vam dakle, poštovani gledatelji, talijanskih crnokošuljaša i odanih prijatelja iz SS divizije Prinz Eugen, pa zajedno gledajte “Ravnu goru”, eto vam Nezavisne Države Hrvatske, Führerovih “hrvatskih borbenih skupina” i njihovih najboljih neprijatelja ustaša, s kojima se tih dana šepure po splitskoj Rivi – jebite se s njima.

[pere urban x]

Ustaških i njemačkih odmazdi nakon partizanskih akcija je bilo, ali u cjelini su mnogo bolje prošli nego Banija, Kordun, Lika.

Приближава се годишњица још једног великог злочина над Србима. 14. јануара 1942. године усташе су злостављале и побиле око 350 мјештана славонских села Јоргића, Зубића, Добрића, Кометника и Секулинаца. Ријеч је о покољу недужних цивила српске националности почињеном као одмазда за партизанске акције на Папуку.

[Topola]

@ficfiric Kasnis, po obicaju... CvP je par stepenica ispod, ovo je PDF istorija. Osim ukoliko kolumnista nije promaknut u vidjenog istoricara cije se tvrdnje priblizavaju aksiomima. @king louie, iako pokusavam da proniknem u razloge tvog orgijanja po svim topicima gde se diskutuje o stvarima koji se ticu srpske strane Drugog svetskog rata, ne mogu da se otrgnem utisku da u tvom pseudozainteresovanom tonu ne uspevam da cujem malo sta druvog osim podsmeha onome sto se odvijalo tada & ovde. Sramotna je tvrdnja da su ljudi iz Slavonije i Srema "bar imali priliku" da, sta, otkupe zivote? Da je ovo nemacki forum i da si izneo takvu tvdnju za stanovnike geta u Krakovu, naprimer, izvesni drzavni organi bi se pozabavili tvojim internet aktivizmom, budi siguran.No, nazalost, ovde je Balkan i ovde zrtve nema ko da zastiti, osim jalovo retoricki.Elementarno je vaspitanje da u raspravama o ratu krenes od stava da je rat stradanje, i da se zato drasticno razlikuje od svakog drugo procesa u ljudskoj istoriji. U ratu stradaju ljudi, na strasne nacine. Vec sam ti pisao o tome: grohotom si se smijao. Sada si promenio nastup, pa nastupas trazeci odgovore i povremeno tvrdeci kako su neke zrtve imale opciju da.bar sacuvaju zivote. Iako se zna sta su ustase radile u Sremu i Slavoniji, kao i u svakom delu ovih prostora gde su vrsili svoje zlocine.Ne mozes to da relativizujes, sa stanovista morala. A ne smes da se tome rugas na forumu koji se dici antifasizmom. Ili bar to deklarativno navodi. Tema topika je Ravnogorski pokret: ti si tu stigao da udenes i Slavoniju i Dezulovica, i zrtve, sve kako bi zamutio raspravu. I to je nefer prema ovom.forumu. Niko te nece reportovati bilo kome, to bi trebalo da ucini tvoja savest, jedino.

Edited December 4, 2013 by Topola

[Roger Sanchez]

Nije zaista fer spominjati Slavoniju na ovom topiku. U Slavoniji od kad je iz nje otičao Ćića jednostavno nije bilo četnika, a nekoliko izvidnica slanih na Psunj putevima banjalučkog korpusa '91. potamanili su rezidentni partizani, da spriječe razvodnjavanje antifašizma. Inače, Mojica Birta bio je iz istočne Slavonije, a poginuo je u Ludbregu u ulozi pogreške partizana.

[Topola]

Sve gore navedeno vazi, itekako, i za tebe. Upravo si to dokazao.

[pere urban x]

Recimo istočna Slavonija i zapadni Srem nisu bili tako teško pogođeni kao drugi hrvatski krajevi naseljeni Srbima. Većina Srba je privremeno primila katoličanstvo, bilo ih je u domobranima i čak u ustaškoj mladeži, živjeli u svojim selima cijeli rat, popovi se sklonili, neki i u partizane.

Усташе из Подравске Слатине и Осијека су 13. и 14. јануара 1942. опколиле Кометник и стрељале на лицу места 275 становника а остале су отерали у логор Јасеновац, одакле се нису вратили.11. октобра 1942. године, село Кукуњевац код Липика доживело је судбину Слобоштине, Кусоња, Сажија и других села у Славонији.Усташе из Липика опколили су село у ноћи између 10. и 11. октобра и за одмазду због напада на усташко упориште у Шпановици побили 780 мушкараца, жена и деце и њихова тела масакрирали. Те ноћи су поубијани невини Кукуњевчани, Козарчани и Словенци који су се као избеглице затекли у Кукуњевцу.

popovi se sklonili

Између безброј таквих случајева навешћемо само пример фрањевца Сидонија Шолца из Нашица, који је усташама дао упуство да на најгрознији начин убију српског свештеника Ђорђа Богића (отсекли су му прво уши, затим нос, браду и ископали оба ока, а онда га распорили и још живом му срце извадили), па је онда отишао у његову парохију и страшним претњама позвао на прелаз у католичку веру, ако желе да се спасу, да их не постигне судбина њиховог свештеника и остану на својим огњиштима.

Nije zaista fer spominjati Slavoniju na ovom topiku.

[Roger Sanchez]

Imam dojam da ste vas dvojica promašili formu - ovdje hajđekirate tuđi forum a ustvari vam se piše blog. Ili, u slučaju topole, tumblr.

[pere urban x]

U Slavoniji od kad je iz nje otičao Ćića jednostavno nije bilo četnika

Većina Srba je privremeno primila katoličanstvo, bilo ih je u domobranima i čak u ustaškoj mladeži,

[beatakeshi]

Hoće li biti nešto o četnicima u Splitu?

[pere urban x]

popovi se sklonili

Jerej Vojislav Vojnović, katiheta u Osijeku, Eparhija sremskaRođen je 12. marta 1890. godine u Čortanovcima u Sremu. Veliku gimnaziju sa ispitom zrelosti završio je 1913. godine u Sremskim Karlovcima. Za sveštenika je rukopoložen 14. oktobra 1914. godine u Sremskim Karlovcima. Posle rukopoloženja je postavljen za paroha u Ratkovcu (Eparhija pakračka). Nekoliko godina posle toga (1921. g.) prešao je za paroha u Čepinu (Eparhija sremska), a zatim u Osjek za veroučitelja.Na Veliki Petak, 17. aprila 1941. godine, pri izlasku iz crkve u Osjeku, ustaše su ga sačekali, uhapsili i sproveli u zatvor. Pušten je nakon dve nedelje. Kod kuće je proveo samo jednu noć. Sutradan, 5. maja, ustaše su ga ponovo odveli pod izgovorom da treba da pođe na saslušanje. Njegova supruga je, s obzirom da se dugo nije vratio kući, krenula da vidi šta je sa njim. Na putu je srela crkvenjaka koji joj je saopštio da joj je muž ubijen i da se nalazi na groblju u mrtvačnici.Odmah se ustanovilo da je otac Vojislav odveden prema gornjogradskom groblju. Ubijen je sa dva metka iz puške na nekoliko metara od groblja. Po krvavom tragu se videlo da su ga vukli do groblja i ostavili ga u mrtvačnici.Sahranjen je na Đurđevdan 1941. godine u prisustvu najužih članova porodice i bez crkvenog obreda.Jerej Borivoje Božić, paroh u Vukovaru, Eparhija sremskaU spisku istoričara Veljka Đurića pod rednim brojem 22 (str. 108) navodi se ime sveštenika Borivoja Božića i podatak da je ubijen od ustaša krajem 1941. ili početkom 1942. godine.Arhimandrit Dimitrije (Damjanović), paroh u Našicama, Eparhija pakračkaU spisku koji je sastavio istoričar Veljko Đurić, pod rednim brojem 54 (str. 110) navodi se ime arhimandrita Dimitrija Damjanovića i podatak da je ubijen od ustaša 1941. godine.Jeromonah Gavrilo (Eklemović), sabrat manastira Privina Glava, Eparhija sremskaRođen je 1907. godine u Dalju. S obzirom da je bio jedini živi jeromonah u tom kraju, pravoslavni Srbi iz sela Male Vašice pozvali su ga da obavi Svetu Tajnu Krštenja. Na prolazu kroz Šid 12. jula 1941. godine otac Gavrilo je sahranio uglednog lekara dr. Emila Kostića. Neposredno posle toga, uhapšen je od ustaša i podvrgnut je velikom mučenju. Tukli su ga, čupali mu i palili bradu i kosu, a zatim je nateran da sa punim džakom kukuruza prođe kroz ulice Šida.Posle toga, oteran je u Sremsku Mitrovicu, gde je ponovo mučen i streljan.Jerej Vojislav B. Zonjić, paroh u Obrežu, Eparhija sremskaRođen je 1. decembra 1913. godine u Oblom Brdu, srez andrijevički. Bogosloviju je završio na Cetinju 1935. godine, a rukopoložen je u februaru 1937. godine i postavljen je za paroha u Obrežu.Po proglašenju ustaške NDH uhvaćen je od ustaša i pretučen je kundacima. Proteran je za Srbiju, gde je umro od posledica ustaškog batinanja.Jerej Slavko M. Zjalić, paroh u Paklenici kod Novske, Eparhija pakračkaRođen je 2. avgusta 1913. godine u Gređanima kod Nove Gradiške. Bogosloviju je završio 1932. godine u Sremskim Karlovcima. Rukopoložen je u Pakracu 5. maja 1933. godine i postavljen je za paroha u Zrinj=Dijelku, odakle je kasnije premešten u Paklenicu.Otac Slavko je uhapšen 10. juna 1941. godine sa više svojih parohijana i svi su zatvoreni u novskom zatvoru. Svi su mučeni, a potom su (14. juna) odvedeni u Jasenovac. Ubijen je u Jasenovcu i bačen u Savu.Jedan očevidac, neki Pavić iz sela Kričaka kod Pakraca, pričao je da je prilikom dolaska u logor čuo sledeću ustašku konstataciju: "Viđe li ti popa (psovka) kako se taj držao, pa ni da jaukne kad su ga rezali".Jerej Zojalić, paroh iz Brezane kod Nove Gradiške, Eparhija pakračkaPrezime i podatak da je ubijen od ustaša 1941. godine nalazi se u spisku stradalih sveštenika, koji je sastavio istoričar Veljko Đurić (str. 111; red. br. 74)Protojerej Emilijan G. Josifović, paroh u Opatovcu kod Vukovara, Eparhija sremskaRođen je 17. jula 1873. godine u Boljevcima kod Zemuna. Višu gimnaziju je završio u Sremskim Karlovcima, a bogosloviju 1898. godine. Rukopoložen je 24. jula 1899. godine u manastiru Kuveždinu i postavljen je za paroha u Otapovcu.Posle proglašenja NDH ustaše su počeli da ga zlostavljaju. Noću, između 9. i 10. juna 1941. godine ustaše su upali u njegov stan i izvukli ga iz kreveta. U kući su ga zadavili. Njegovo mrtvo telo bacili su u bunar ispred kuće.Jerej Pantelija Landup, paroh u Striježevici kod Pakraca, Eparhija pakračkaRođen je 7. aprila 1912. godine u Rajiću kod Novske. Bogosloviju je završio 1934. godine u Sremskim Karlovcima. Rukopoložen je iste godine i postavljen za paroha u Striježevici.Uhapšen je u maju 1941. godine u svom stanu. Ustaše su ga odvele u pakrački zatvor. Posle toga, predat je ustaškim mučiteljima kaznenog zavoda u Gospiću.Ubijen je sa ostalim sveštenicima nad jamom Jadovno ne Velebitu.Iguman Rafailo (Momčilović), nastojatelj manastira Šišatovca, Eparhija sremskaRođen je 1875. godine u selu Deronje (Bačka). Završio je osnovnu školu i otišao u manastir Bođane. Odatle je prešao u Manasiju, gde je zamonašen . Završio je bogosloviju u Beogradu i slikarsku akademiju u Kijevu i Rimu. Posle završenih studija, došao je u manastir Kovilje, a potom u Bođane i Šišatovac.Iguman Rafailo je uhapšen 25. jula 1941. godine. Tada je u manastir došao policijski pristav dr. Nikola Buntak i sa ustašama uhapsio oca Rafaila i njegova tri sabrata Dimitrija, Germana i Teofila. Odveli su ih u Slavonsku Požegu.U vozu su mu počupali celu bradu i nemilosrdno ga tukli. Njega i ostale uhapšene terali su da pevaju razne pesme. Iguman Rafailo je sa ostalim Srbima u Slavonskoj Požegi čekao voz iz Slavonskog Broda, koji je dovezao oko 400 uhapšenih Srba iz Bosanskog Broda i Dervente. Na stanici su ih svrstali po četvoricu u red. Na čelo povorke stavili su igumana Rafaila i njegova tri sabrata. Tako formiranu kolonu su proveli kroz grad.Oko kolone su bili naoružani ustaški mučitelji, a ispred povorke je išao jedan kamion. Uz put su ih tukli tako da su starci, a sa njima i iguman padali, što je ustaše razbešnjavalo. Zbog toga su ih terali da pevaju crkvenu pesmu "Svjati Bože".Pred logorom, gde su ih doveli, stajali su puna dva sata. Zatim su im naredili da trčećim korakom ulaze u barake. Iguman je, s obzirom da je bio star i izmučen, pao, a masa je morala da trči preko njega. Iguman je u nesvesnom stanju prenesen u jednu baraku, a onda u logorsku bolnicu, a posle četiri dana u beogradsku.U beogradskoj bolnici je ustanovljeno da mu je pet rebara polomljeno, oko jako modro i natečeno, a lice u ranama. U bolnici je zadržan na lečenju ali je 3. septembra 1941. godine umro od posledica ustaškog zlostavljanja.

[Prospero]

[Topola]

Na strani 27 ovog topika, dok jos nisu krenuli pokusaji za uspostavljanje CvPvU forme, postavljen je ovaj sken. Pise od koga i kako. Govoriti o navodima kolumniste Dezulovica, posle Jaksiceve knjige, o vidjenju Splita u ocima JVuO, kao aksiomima, moze da bude rezultat lose zelje ili neceg drugog.Jasno je da su odredjene srpske grupe bile naoruzavane od strane Italijana i jasno je i zasto. U vizuri nasih dragih prijatelja, Split je hrvatski grad u to doba, pa sve bude onako malo perverzno, cetnici&ustase, pesm a na brodu, itd. U realnosti, Split je bio grad kojim je upravljala italijanska drzava. Zasto su neki Srbi bili u italijanskoj sluzbi, ima nekoliko razloga: kolaboracija je jedan. Kasnu fazu te kolaboracije objasnjava Jaksic. Inicijalna kolaboracija ticala se stavljanja pod zastitu okupacione sile usled masovnih ustaskih pokolja. To je sustina te faze kolaboracije. Naravno, kao i svaka okupaciona / velika sila, Italijani su koristili lokalne "razmirice" (masakre) da izvuku maksimum. Kada je delovanjem hrvatskih komunista deo ustanika poceo umesto ustasa da napada Italijane, oni su kolaboracioniste upotrebili da napadaju komunisticke jedinice. Tad pocinje nova faza surovosti.Po hiljaditi put: nista nije crno-belo, koga god zanima da zaista razume sta se odvijalo u ratu, mora to da razume

[Roger Sanchez]

i ovaj se nije sklonio, lujo!što li pere misli o ovom popu? jel taj bio sluga Božji, ili je služio Šejtanu?

[namenski]

Elementarno je vaspitanje da u raspravama o ratu krenes od stava da je rat stradanje, i da se zato drasticno razlikuje od svakog drugo procesa u ljudskoj istoriji. U ratu stradaju ljudi, na strasne nacine.

Moze se o ratu na nacin Knjige o Milutinu, moze i po, na primer, Copicu.Tako do Tolstoja.Ti si, vi ste, izabrali Milutina, da zainteresovanima predocite ratna stradanja i uzase.Sve pozivajuci se na elementarno vaspitanje; citajuci ovaj forum, nisam stekao utisak da na njemu preovladjuju ljudi koji na rat gledaju kao na igru za prave muskarce.Ima, stavise i na zalost, onih koji su uknjizili, ovoliko ili onoliko ratno iskustvo.Svi sa prostora bivse Jugoslavije, uostalom, a ovde ne vidim nesto mnogo nekih drugih.Dakle, kada ti odgovara - kmecis i milutinises sve u 16, a inace si kao zapeta puska spreman da se razbacujes brojem skvadrona i aviopoletanja SAAF, Halifaxima i Dakotama, brojevima i oznakama jedinica, o uniformama i insignijama da ne govorim.Zasipanje imenima, podacima i takozvanim podacima iz izvora i takozvanih izvora na stranu.Ova dvojica koji su se danas dohvatili rasprave sa vama dvojicom mogu da imaju motive kakve god, pa cak i one koje im, onako mucki i da se Vlasi ne dosete, pripisujete.Jedno se vidi: tvrdnju da mozda, kazem mozda, nije svuda u NDH bilo isto docekujete na noz.Samo par stranica u nazad, na ovom istom topiku, polomiste se da dokazete da je bilo cetnika i cetnika, da nisu bili svi isti, da su cetnicki pokret/JVuO satrli mangupi u sopstvenim radovima, a sve u pokusaju da dijamantski sjaj i cistocu The Djenerala sacuvate i najmanje senke.To tesko da moze da se pomiri sa raznovrsnoscu desavanja u jednoj tako kompleksnoj drustvenoj pojavi kakva je rat koji je, kao sto do tebe nismo znali, uzasan i jos svasta nesto...Ali, kao sto vec rekoh, ne jebe lep i pametan, nego uporan, pa vas dvojica samo nastavite.Inace, ovo mi je, trenutno, omiljena tvrdnja:

Po hiljaditi put: nista nije crno-belo, koga god zanima da zaista razume sta se odvijalo u ratu, mora to da razume.

Koja, naravno, vazi kada se potezu argumenti samo jedne strane.Kada se potegne ma i samo mogucnost da se to odnosi i na neke druge strane, onda krece jedno znalacko hmm, problem snabdevanja vojske u ratu, interesantno pitanje, hajde da ga razmotrimo sa svih strana i temeljno....[hide]Mogu da kovertiram i repliku, ali da ne smaram: poreklo iz knojevske porodice, pretpostavljeno rodno mesto, barem jednom ispisana rec sofisticirno.... Uostalom, pise sve nekoliko postova iznad, mozete si ustedeti trud, ionako ste topik napravili dozlaboga dosadnim.[/hide] Edited December 4, 2013 by namenski_01