Iran: novi front

[Roger Sanchez]

Možda su ovo i ovo neke poruke najvećoj sili šijita.

[Sirius]

Nista sto se nije dogadjalo i ranije pa da ima sada neko posebno znacenje. Iran se borio protiv Talibana u Avganistanu, i to opravdano jer su Talibani ubijali pratioce Alija. Kada su SAD krenule protiv Talibana 2001. Iran je bio na istoj strani kao i SAD. Sa time u vezi treba gledati i desavanja u Pakistanu.U Iraku se vec dugo desava sektasko nasilje na liniji Siti-Suniti.

[Anonymous]

Komandant iranske Ratne mornarice, admiral Habibolah Sajari izjavio je danas da je zatvaranje Ormuza "lako kao popiti čašu vode".

[Lord Protector]

Ako krene naopako

What War With Iran Might Look Like by Philip Giraldi, January 12, 2012 Back in September 2007 I wrote an article for Antiwar.com called “What World War III May Look Like.” The article, which presumed that an incident involving U.S. troops on the border between Iraq and Iran could easily escalate into what would eventually become a global conflict, was widely replayed in the alternative media and even in the mainstream. Well, I am pleased to report that no such war has yet started, though there has been a disturbing expansion of U.S. military activity through the deployment of drones to hit targets in assorted countries without having to worry about American casualties or niceties like declarations of war. Other geopolitical elements that figured in my 2007 analysis have also changed, so I believe that the time has come for an update. Iran is clearly the target of choice, just as it was in 2007. Despite President Barack Obama’s assertion that he would open up avenues to talk to the Iranians, he has failed to do so, he has rejected Iranian initiatives to start a dialogue, and he is showing every sign of unwillingness to negotiate on any level. Congress has even moved to block any contact between American and Iranian diplomats. The sanctions that recently took effect against the Iranian banking system can be construed as an act of war, particularly as Iran has not provided any casus belli. Further sanctions that will restrict energy imports are impending and will bring the country’s economy to a halt. There are already signs that the Iranian government feels itself compelled to demonstrate to its people that it is doing something about the situation. That “something” might well be a confrontation with the U.S. Navy that will have unfortunate results. In light of all that, it might be useful to imagine just how war with Iran could play out if the Iranians don’t roll over and surrender at the first whiff of grapeshot.It might start with a minor incident, possibly involving an Iranian armed small craft manned by the Revolutionary Guard. Though the Strait of Hormuz is generally considered an international waterway, the Iranians claim that half of the strait is within their territorial waters. Tehran, in response to intensified sanctions, declares that it can determine who can use the strait and says that it will take steps to keep American warships from entering. The frigate USS Ingraham, patrolling off of Bushehr, is confronted by the small craft and ordered to heave to, an order it rejects. The Iranian commander, ignoring instructions to back off when confronted directly by the U.S. Navy, opens fire with rocket-propelled grenades. The frigate’s Phalanx rapid-fire battery immediately responds by blasting the Iranian boat, killing the entire Revolutionary Guard crew, but two American sailors are also killed in the exchange and four are wounded.Fighters from the aircraft carrier USS John C. Stennis are immediately launched under standing orders, and they devastate the naval base that the Iranian boat departed from. President Obama holds a press conference and calls the incident an act of war and vows to do everything necessary to support U.S. forces in the region, but he stops short of a commitment to stage a full-scale attack on Iran. A hastily called meeting of the U.N. Security Council results in a 17–1 vote urging the United States to exercise restraint, with only Washington voting “no.” In the General Assembly, only the United States, Israel, Micronesia, and Costa Rica support possible military action. The United States is effectively alone, but Israel takes advantage of the growing war fervor in the United States to launch an attack against Iranian nuclear facilities. The recently completed nuclear reactor at Bushehr is destroyed, killing 13 Russian technicians working on the site, and the aboveground buildings at the Natanz nuclear research facility are leveled. Russian-supplied Iranian air defenses shoot down six Israeli aircraft. Washington receives no prior warning of the Israeli attack, though it does pick up the signal traffic that precedes it and knows something is coming. It makes no effort to stop the Israelis as they fly over undefended Iraqi airspace.Congress and the media rally behind the Israelis and demand war. A bill in the House of Representatives calling on the White House to take military action in support of Israel passes 431–4. A similar bill in the Senate receives only two nays. President Obama hesitates but then approves a limited offensive, directed against Iran’s military, its nuclear sites, and, most particularly, its Revolutionary Guard installations. In the first few days, overwhelming American air and naval superiority destroys Iran’s principal air, naval, and army bases. Iranian Revolutionary Guard facilities are obliterated, as are the known Iranian nuclear research and development sites. The limited offensive soon becomes anything but that, with strategic bombers dropping 30,000-pound Big BLU bunker-buster bombs to strike underground labs and processing centers. Population centers are avoided, though smart weapons are used to destroy communications centers and command and control facilities. There are nevertheless large numbers of civilian casualties as many of the targeted nuclear sites are close to or within cities and large towns. Infrastructure is also hit, particularly bridges, roads, and power-generation stations close to known nuclear research centers and military sites. There is a pause in the attacks, and Iran strikes back. With nearly 10 years to prepare, Tehran has successfully hidden and hardened many of its military and nuclear facilities, a large percentage of which are undamaged. The aircraft carrier USS John C. Stennis operating in the Gulf of Oman is hit by a lucky strike by a Chinese Silkworm cruise missile that comes in low and successfully evades countermeasures. The Stennis retires to port in Bahrain. Three other support vessels are also hit and severely damaged when they are attacked by waves of small craft manned by suicidal Revolutionary Guards, not unlike the kamikaze attacks in the Second World War. The Iranian attackers are annihilated, but the Pentagon refuses to say how many American sailors have been killed in the exchange.Pro-Iranian riots break out in Beirut. In the south of Lebanon, Hezbollah fires salvos of rockets into Israel, striking Tel Aviv and killing several hundred Israelis. Israel responds by bombing Lebanon and Syria, which it blames for supporting the attacks. Upgraded Iranian Shahab-3 missiles also strike Israel, killing more civilians. The Israeli Defense Forces are fully mobilized, and troops are sent to the northern border. Syria and Lebanon also mobilize their forces. Rioters in Baghdad attack the American embassy, which demands that the Iraqi government “do something” to protect it, but Prime Minister Nouri al-Maliki shrugs and says that the situation is out of his control. Large public demonstrations demand that Iraq support Iran in a fraternal struggle against the United States. Shi’ites sympathetic to Iran sabotage Saudi Arabian eastern oil fields. Hundreds of alleged saboteurs are shot dead by Saudi security forces. An oil tanker out of Kuwait is hit by a Silkworm and runs aground to keep from sinking. Another hits a mine. Insurers at Lloyd’s of London refuse to cover any tankers transiting the Persian Gulf, claiming that damage incurred during a state of war is not covered by the policies. Oil shipments from the region, one quarter of the world’s supply, stop completely, and oil goes up to $300 a barrel. Wall Street suffers its biggest loss in 20 years, with the Dow Jones index plummeting more than 900 points.The United States offers Iran a cease-fire, which Tehran rejects. Two days later, President Hamid Karzai of Afghanistan is assassinated by a Shi’ite bodyguard under orders from Tehran. Pakistan declares that it is neutral in the conflict and orders the U.S. embassy to reduce its staff by 50%, including the CIA station chief and his deputy. Order breaks down in both countries, and the Pakistani army declares a state of emergency, closing the border with Afghanistan. NATO calls an emergency meeting and decides to begin the evacuation by air of the multinational force trapped in Afghanistan, leaving many weapons and heavy equipment behind. In the power vacuum, NATO troops withdraw to their bases while Taliban-backed militias take over much of Kabul and Kandahar. Afghanistan’s Mazar-i-Sharif, which is largely Shi’ite, declares itself a part of Iran. The government resigns in Beirut, and Hezbollah forms a new one. A salvo of Iranian Silkworm missiles sets the Saudi Arabian eastern oil fields ablaze. Saudi Arabia and the United Arab Emirates send an urgent diplomatic message to Tehran declaring that they will be “neutral” in the fighting and will not assist the United States in any way. Kuwait sends the same message, while Egyptian volunteers gather along the border with Israel in Sinai, demanding that Cairo take steps in support of their Arab brothers in Lebanon. Kuwait refuses to allow the United States to use its men and supplies at Camp Doha against Iran. In Bahrain, rampaging Shi’ite crowds depose Sheikh Khalifa al-Khalifa and set up an Islamic Republic, forcing the U.S. Fifth Fleet to abandon its only secure base in the region. The Dow Jones index loses another 1,000 points.The United States attempts to get China and Russia to mediate with Iran to end the fighting, but they refuse to do Washington any favors, noting that they had opposed the attack in the first place and also citing their countrymen killed in the U.S. attacks. Suicide bombers attack in London, Washington, New York, and Los Angeles. The attacks are poorly planned and inflict only a few casualties, but panic sets in and the public demands that the respective governments do something. The United States tells the Iranian government that unless resistance ceases, nuclear weapons will be used on select targets. India and Pakistan are alarmed by the U.S. threat and put their own nuclear forces on high alert, as does Israel. Russia and China also increase their readiness levels to respond to the crisis.Iran refuses to concede defeat, and the Iranian people rally around the government. The U.S. public is clamoring for action. Oil prices continue to surge, and the long-term viability of petroleum supplies is in question as the Strait of Hormuz continues to be closed. Another U.S. ship is badly damaged by suicide attackers in the Persian Gulf. American embassies throughout the region are attacked. Anti-American rioting takes place in Jakarta, Kuala Lumpur, Mindanao, and in Dhaka. The United States consulate general in Karachi, Pakistan, is sacked and burned. Forty Americans die along with scores of Pakistanis when the Marine guards open fire. There are frequent terrorism scares in a number of American cities, which are under red-alert security lockdown, though there are no new attacks. Domestic air travel declines by more than 50%. As a preventive measure, there are mass arrests of American Muslim leaders. Some antiwar activists are detained at military prisons, including Guantanamo, under the provisions of the Military Commissions Act and the National Defense Authorization Act of 2012. Israel continues to be bombarded from inside Lebanon. Its air attacks inflict massive damage on civilians but are unsuccessful in stopping the rockets. Its government falls and is replaced by a hard-right regime headed by former Foreign Secretary Avigdor Lieberman. Rioting rocks the West Bank and Gaza, forcing Palestinian President Mahmoud Abbas to resign and flee to Paris. Hamas forms a provisional government. India threatens to attack Pakistan if there is any question about the security of Islamabad’s nuclear arsenal. The United States uses a neutron-type bomb against the main Iranian nuclear research center at Natanz, which both Washington and Israel had already bombed conventionally and destroyed. It vows to bomb again if Iran continues to resist. Iran is defiant and fires another wave of Silkworms at U.S. ships, hitting one. Russia and China place their nuclear forces on high alert. Pakistani militants assume control of the government, aided by radical elements in the army and the intelligence service. India launches a preemptive strike against the main Pakistani nuclear centers at Wah and Multan, where the country’s arsenal is believed to be concentrated. Pakistan has some of its nukes moving around on trucks to avoid such a scenario, however, and is able to strike back by bombing New Delhi. A minor engagement between American and Iranian forces in the Persian Gulf has ignited World War III.Philip Giraldi, a former CIA officer, is a contributing editor to The American Conservative and executive director of the Council for the National Interest.

Edited January 15, 2012 by slow

[porucnik vasic]

Bomba uopšte nije namenjena počinjanju nuklearnog rata, niti bi je lansirali na Tel Aviv, Vašington ili Rijad. Bomba je tu za dejstvovanje po invazionoj vojsci. To je ono što im treba kao faktor odvraćanja. Da na armiju koja im napada zemlju bace atomku - legitimna vojna meta, tu negde na obodima njihove teritorije, doviđenja, prijatno. Da su hteli da daju atomku teroristima ili šalju jednokratno par komada na prestonice svojih zakletih neprijatelja, do sada bi se već dalo ispregovarati o kupovini par komada sa nekim.Sve u svemu, napred centrifuge.Inače, prelepo je videti kako se daje sušta podrška ubicama i teroristima na ovom topiku. Šta je sledeće, Rusija će da utripuje da rukovodstvo zemlje X radi protivno njenim interesima i počeće da šalje FSB agente? Ili će neki Grk da ustvrdi da Nemačka radi pokvareno, pa stoga treba pobiti sve njene ekonomiste?

Потпис, печат, у три примерка, да се заведе и закључа топић.

[Аврам Гојић]

ovde samo jos nedostaje Dzek Rajan (da ga glumi Met Dejmon, na primer) i dobar reziser, i imamo hita.cuj, Kina i Rusija ne zele da pregovaraju sa Iranom dobar je i momenat "government fail" u Izraelu, i dolazak Libermana na vlast, bez ikakvog obrazlozenja zasto se to 150000 put veruje da u ratnim krizama vlade bivaju oborene iznutra, iako za to gotovo da nema primera jos od Oktobarske revolucije.ovog coveka CIA placala za nesto?nece nista da se desi u Iranu, mule ce zajebavati, zatezati i popustati sve dok jednog dana seizmografi zabeleze podzemni udar. sto pre se to dogodi, to bolje za sve ukljucene strane. Edited January 15, 2012 by Marko M. Dabovic

[Lord Protector]

ovde samo jos nedostaje Dzek Rajan (da ga glumi Met Dejmon, na primer) i dobar reziser, i imamo hita.cuj, Kina i Rusija ne zele da pregovaraju sa Iranom dobar je i momenat "government fail" u Izraelu, i dolazak Libermana na vlast, bez ikakvog obrazlozenja zasto se to 150000 put veruje da u ratnim krizama vlade bivaju oborene iznutra, iako za to gotovo da nema primera jos od Oktobarske revolucije.ovog coveka CIA placala za nesto?nece nista da se desi u Iranu, mule ce zajebavati, zatezati i popustati sve dok jednog dana seizmografi zabeleze podzemni udar. sto pre se to dogodi, to bolje za sve ukljucene strane.

Meni je zanimljivo da kad CIA officer da mašti na volju ona se dobrano poklopi sa dispenzionalističkim Armagedonom. I ko još onda ima snage da sluša da je Iran teokratija. Ovo su bre pravi religiozni loodaci:

Dispensational viewpoint interprets biblical prophecy literally and expects that the fulfillment of prophecy will also be literal, depending upon the context of scripture. In his discussion of Armageddon, J. Dwight Pentecost has devoted an entire chapter to the subject, titled "The Campaign of Armageddon", in which he discusses Armageddon as a campaign and not a specific battle, which will be fought in the Middle East. Pentecost writes:It has been held commonly that the battle of Armageddon is an isolated event transpiring just prior to the second advent of Christ to the earth. The extent of this great movement in which God deals with "the kings of the earth and of the whole world" (Rev. 16:14) will not be seen unless it is realized that the "battle of that great day of God Almighty" (Rev. 16:14)[10] is not an isolated battle, but rather a campaign that extends over the last half of the tribulation period. The Greek word "polemo", translated "battle" in Revelation 16:14, signifies a war or campaign, while "machē" signifies a battle, and sometimes even single combat. This distinction is observed by Trench, (see Richard C. Trench, New Testament Synonyms, pp.301-2) and is followed by Thayer (see Joseph Henry Thayer, Greek-English Lexicon of the New Testament, p. 528) and Vincent (see Marvin R. Vincent, Word Studies in the New Testament, II, 541). The use of the word polemos (campaign) in Revelation 16:14 would signify that the events that culminate in the gathering at Armageddon at the second advent are viewed by God as one connected campaign.

Edited January 15, 2012 by slow

[Anduril]

Bomba uopšte nije namenjena počinjanju nuklearnog rata, niti bi je lansirali na Tel Aviv, Vašington ili Rijad. Bomba je tu za dejstvovanje po invazionoj vojsci. To je ono što im treba kao faktor odvraćanja. Da na armiju koja im napada zemlju bace atomku - legitimna vojna meta, tu negde na obodima njihove teritorije, doviđenja, prijatno. Da su hteli da daju atomku teroristima ili šalju jednokratno par komada na prestonice svojih zakletih neprijatelja, do sada bi se već dalo ispregovarati o kupovini par komada sa nekim.Sve u svemu, napred centrifuge....

Izraelska a od avganistanske gluposti i americka strategija prema drzavama poput Irana odavno ne podrazuva masovni ulazak bilo kakvih trupa tamo. To bi bila ludost u zemlji koja je mnogo veca od Iraka i topografski slicna problematicnim delovima Avganistana. Strategija u slucaju rata je jednostavno neprestano bombardovanje raketama, bombarderima i bespilotnim letelicama dok se Iran ne vrati u srednji vek ili bar minimalno ne uniste ofanzivni kapaciteti Irana sledecih decenija. Iranska bomba i pre svega rakete sa kratkim dometom sluze da se zapreti njukovanjem saudijskih naftnih terminala i polja kao i lokalnih americkih baza pa sve do Izraela koji je za sada jedina nuklearna sila u regionu pored SAD. Moze Iran i sada da gadja terminale u Arabiji ali nuklearni napad bi bio toliki sok sa mnogo duzim posledicama da bi Iran sa takvim potencijalim mogao da radi i ucenjuje po pitanju bilo cega.

[Muwan]

Pa dobro, kad smo već u Hollywood modu, dajmo sebi oduška:U spoileru je srpski prevod teksta koji je 2005. godine objavljen na: http://www.informationclearinghouse.info/article7147.htm

Iran: Nedostizan most? Autor: Mark Gaffney U julu 2004. godine, pokrenuta je operacija "Summer Pulse" - simultano grupisanje pomorskih snaga SAD širom sveta, u do tada nezabeleženom broju. Mornarica SAD je saopštila da je u pitanju prvo uvežbavanje novog FRP ("Fleet Response Plan") čija je svrha da omogući mornarici brzo reagovanje u slučaju međunarodnih kriza. Mornarica je želela da demonstrira svoju povećanu spremnost, odnosno kapacitet da brzo pokrene svoju borbenu moć u bilo koje krizno žarište na planeti. Nikada u istoriji američke mornarice nije toliko nosača aviona sa svojim udarnim grupama bilo uključeno u jednu operaciju. Čak ni flota koju su SAD omasovile u Persijskom Zalivu i Istočnom Mediteranu tokom operacije "Pustinjska oluja" 1991. godine, ili tokom invazije na Irak 2003. godine, nikada nije bila brojnija od šest borbenih grupa. Ali u julu i avgustu 2004. godine pokrenuto je sedam takvih grupa, a svaka se sastojala od nosača aviona klase Nimitz sa punom podrškom od 7 do 8 bojnih brodova odnosno 70 ili više borbenih aviona. Prema dostupnim izveštajima, najveća aktivnost ove ogromne flote zabeležena je na Pacifiku, gde su održane i zajednicke vežbe sa mornaricom Tajvana. Čemu, dakle, ovoliko okupljanje pomorske moći? Kakve bi to krize u svetu mogle da zahtevaju angažovanje više pomorskih borbenih grupa nego što je zahtevala invazija na Irak? U prošlosti, kada je trebalo samo zazveckati oružjem ili "pokazati mišiće", SAD nisu koristile više od jedne ili dve borbene grupe. Odakle onda potreba za ovakvom "globalnom" demonstracijom sile? Novinski članci o zajedničkim manevrima mornarica SAD i Tajvana u Južnom Kineskom Moru glasili su: "Zveckanje sablje uznemirilo Kinu" ili "Ogromna demonstracija sile zabrinula Kineze". Stvarnost je, međutim, sasvim drugačija i najavljuje, kao što će ovaj tekst pokazati, višestruke opasnosti po dalje vojno prisustvo SAD u Zalivu. Operacija "Summer Pulse" rezultat je odluke Pentagona da je jedno takvo, nezapamćeno pokazivanje snage neophodno za suočavanje sa onim što SAD doživljavaju kao rastuću pretnju, a što u konkretnom slučaju predstavljaju najnoviji razarači klase Sovremenny, koje je Kina kupila od Rusije. "Koješta!", verovatno mislite. To je nemoguće. Kako može nekolicina sićušnih razarača da prestavlja opasnost za Pacifičku flotu SAD? Jer tu priča počinje da se komplikuje: operacija Summer Pulse je, onima koji su obratili pažnju, pokazala da SAD ozbiljno zaostaju u jednoj veoma bitnoj grani vojne tehnologije, koju sada vode druge zemlje uključujući i Kinu. Naime, pomenuti razarači, koji u nekoj drugoj situaciji ne bi predstavljali ništa posebno, zapravo su lansirne platforme za ruske protivbrodske krstareće projektile 3M-82 "Moskit" (NATO kod: SS-N-22 "Sunburn") - oružje protiv kojeg mornarica SAD trenutno nema odbranu. Ovim ne sugerišem da su SAD izgubile status usamljene supersile već, jednostavno, da na površinu izbijaju nova globalna raspodela i balans moći, gde pojedine zemlje ponekad mogu steći prednost u odnosu na SAD. To je ujedno i objašnjenje za pokretanje operacije "Summer Pulse" - američka demonstracija ogromne borbene moći trebalo je da svima pošalje jasnu poruku. Projektil "Sunburn" Bio sam šokiran kada sam se prvi put upoznao sa mogućnostima ovih ruskih krstarećih raketa. Problem sa ovom pričom leži u tome što mnogi od nas gaje dve pogrešne predstave (predrasude) o Rusiji. Prva je ubeđenost da je Rusija, usled raspada Sovjetskog Saveza, vojno slabašna zemlja. Ovo je u doboj meri tačno, ali daleko od toga da se priča tu završava. Iako brodovi ruske mornarice nastavljaju da rđaju u svojim lukama, a ruska armija je u stanju blagog haosa, ruska vojna tehnologija je u nekim ključnim oblastima zapravo ispred američke. A ova razlika nigde nije tako vidljiva kao u vitalnoj oblasti protivbrodskih krstarećih raketa, gde Rusija trenutno ima barem deset godina prednosti u odnosu na SAD. Druga pogrešna predstava leži u neprepoznavanju realnih potencijala krstarećih raketa kao oružja, što u dobroj meri potiče od patetičnog učinka raketa "Scud" koje je Irak koristio u prvom Zalivskom ratu. U pitanju je veoma opasna iluzija. Pre mnogo godina, sovjetski vojni planeri su odustali od daljih pokušaja da mornarici SAD pariraju po principu "brod za brod, top za top, dolar za dolar". Sovjeti više nisu bili u stanju da obezbede ogroman novac koji su SAD ulagale kako bi gradile i održavale svoju pomorsku armadu, pa su usvojili alternativni pristup baziran na strategijskoj odbrani. Tražili su slabosti protivnika, kao i razne mogućnosti da te slabosti iskoriste po relativno niskoj ceni. Na kraju su uspeli, tako što su razvili nekoliko nadzvučnih protivbrodskih projektila od kojih je SS-N-22 "Sunburn" postao poznat kao "najsmrtonosniji projektil na svetu". Nakon raspada SSSR, sovjetski vojni establišment se suočio sa teškim trenucima. Ali krajem 90-ih, Moskva je oživela potcenjeni potencijal svoje raketne tehnologije kako bi pokrenula preko potreban izvoz. Doneta je odluka da se određeni programi ponovo pokrenu, i ruska raketna tehnologija je veoma brzo počela da donosi veliki novac od izvoza. Danas ruski projektili donose ovoj zemlji milijarde dolara od kupaca kao što su Indija, Kina, Vijetnam, Kuba i Iran. Ovaj izvoz napredne tehnologije će u veoma bliskoj budućnosti uputiti ozbiljan izazov mornarici SAD. Neki analiticari čak upozoravaju da su najveći brodovi američke flote, poput nosača aviona, sada postali smrtonosne ploveće zamke za sopstvene posade, te da ih zbog toga treba hitno konzervirati. Sunburn projektil nikada nije upotrebljen u borbi, što je još jedan razlog zašto njegovi zastrašujući kapaciteti nisu dovoljno poznati. Međutim, drugi tipovi krstarećih raketa jesu bili korišćeni u nekoliko navrata i sa razarajućim posledicama. Tokom Foklandskog rata, francuski projektili "Exocet", ispaljeni sa argentinskih aviona, potopili su britanski HMS Sheffield i još jedan brod iz njegove pratnje. 1987. godine, u jeku iračko-iranskog rata, dva "Exocet" projektila su bezmalo prepolovila američki USS Stark dok je patrolirao Persijskim Zalivom. Tada je američki radar tipa "Aegis" uočio iranski avion ("Miraž" francuske proizvodnje) i pratio njegov prilaz do razdaljine od 50 milja. Radar je takođe registrovao okret iranskog aviona i njegov povratak u bazu. Ono što radar nije registrovao bilo je lansiranje dva "Exocet" projektila neposredno pred okret. Rakete koje lete tik iznad vode, prišle su brodu ispod radarskog opsega. Videli su ih samo mornari, svojim očima, trenutak pre nego što su osakatile brod i ubile 37 članova posade. Ovaj iznenadni napad je delimično pokazao opasnost koja preti od protivbrodskih projektila. A ta opasnost je daleko veća u slučaju projektila klase Sunburn čije karakteristike bukvalno ostavljaju u prašini podzvučne rakete kao što je Exocet. Sunburn ne samo da je daleko veći i brži, već ima daleko veći domet i superioran sistem navođenja. Svi koji su imali priliku da se uvere u mogućnosti ovog projektila, ostali su bez reči. Prema nekim izveštajima, iranski ministar odbrane Ali Shamkhani je prilikom svoje posete Moskvi 2001. godine zatražio probno ispaljivanje Sunburna, što su mu Rusi sa zadovoljstvom ispunili. Shamkhani je bio toliko impresioniran onim što je video, da je odmah za svoju zemlju naručio još uvek nepoznat broj ovih projektila. Sunburn može da ponese nuklearnu bojevu glavu snage do 200 kilotona, ili konvencionalnu bojevu glavu od 400 kilograma. Domet mu je 100 milja, što je dvostruko više od Exoceta. Da bi pogodio cilj, Sunburn kombinuje brzinu od 2.1 Maha (dva puta brže od zvuka) i putanju leta koja uključuje "ekstremne manevre" za izbegavanje neprijateljske odbrane. Projektil je posebno dizajniran da nadmudri američki odbrambeni radarski sistem Aegis. Ukoliko bi "Phalanx", drugi odbrambeni sistem na američkim brodovima, uspeo da otkrije nailazeći Sunburn projektil, imao bi samo nekoliko sekundi da izračuna rešenje za otvaranje vatre, što je nedovoljno da se projektil obori. Odbrambeni sistem "Phalanx" ima šestocevni top koji u minutu ispaljuje tri hiljade zrna sa punjenjem od osiromašenog uranijuma, ali ovaj top mora dobiti veoma precizne koordinate kako bi na vreme uništio pretnju.Supersonična brzina i težina bojeve glave daju Sunburn projektilu neverovatnu kinetičku energiju prilikom udara, sa razornim posledicama na ciljani brod i njegovu posadu. Samo jedan ovakav projektil može da potopi veliki ratni brod, a košta daleko manje od borbenog aviona. Iako mornarica SAD trenutno povlači iz upotrebe zastarele "Phalanx" sisteme, njihova zamena poznatija kao RAM (Rolling Action Missile) nikada nije bila testirana protiv projektila sa kojima će se, kako izgleda, jednog dana izvesno sukobiti. Moguće posledice za američke snage u Zalivu Jedina pouzdana odbrana koju mornarica SAD ima protiv oružja kao što je "Sunburn" projektil je rano otkrivanje, i to daleko pre vremena lansiranja. Bilo da se za lansiranje sprema razarač, podmornica ili avion, neprijatelj mora biti otkriven pre nego što uđe u domet i lansira svoj smrtonosni tovar. Upravo se sa ovim ciljem američki AWACS avioni, koji su dodeljeni svakoj borbenoj grupi, 24 časa dnevno rotiraju u neprestanoj patroli. Ovi avioni detektuju sve što se dešava u krugu od 200 milja od flote koju prate, a pomognuti su i informacijama koje im stižu sa vojnih satelita iz Zemljine orbite. Međutim, američki pomorski zapovednici u Persijskom Zalivu suočeni su sa ozbiljnim izazovima koje nose njegove geografske odlike. Sam pogled na mapu objašnjava o čemu se radi: Zaliv nije ništa drugo nego ogromno jezero sa jednim uskim ulazom koji je u isto vreme i izlaz. Većina severne obale Zaliva (koja pripada Iranu) sastoji se od planinskog terena koji braniocima daje taktičku prednost u odnosu na brodove koji deluju u njegovim vodama. Brdovita severna obala takođe omogućuje lako maskiranje obalskih odbrambenih sistema poput pokretnih lansirnih platformi, a takođe otežava njihovo otkrivanje. Iako se o tome nije mnogo pričalo, u prvom Zalivskom ratu su se irački mobilni lanseri za "Scud" projektile pokazali toliko teškim za otkrivanje, da je američka koalicija na kraju praktično izgubila borbu sa njima ("the great Scud hunt"). Iračani su toliko efikasno sakrivali svoje lansirne platforme i zavaravali Amerikance maketama, da ovi doslovno nisu uspeli da unište jednu jedinu pravu "Scud" platformu. Ovo je za Pentagon predstavljalo takvo poniženje, da su poražavajuće cifre bile "maskirane" u zvaničnim izveštajima. Ali je ostala činjenica da SAD nisu uspele da zaustave lansiranje "Scud" projektila, koje se nastavilo sve do poslednjih dana rata. Srećom, ogromna nepreciznost je učinila "Scud" gotovo beskorisnim oružjem. Čak je general Norman Schwarzkopf na jednoj konferenciji za medije odbrusio novinarima da njegovi vojnici imaju "više šanse da budu pogođeni gromom nego iračkom Scud raketom." Ali to je bilo nekada, i bila bi smrtonosna greška poistovetiti neefikasnost Scud projektila sa karakteristikama ovog drugog. Sunburn je svoju ubitačnost pokazao ne tako davno, na probnom gađanju koje je na moru organizovano za kineska vojna lica, a koje su pratili i američki špijunski avioni. Sunburn ne samo da je uništio brod koji je glumio metu, već je zabeležio i "pogodak u sredu", zakucavši se u samo ukrštanje na velikom znaku X koji je bio postavljen na komandnom mostu broda. Mornarica SAD se u borbi nikada nije susrela sa bilo čime sličnim. Ali to će se sasvim izvesno promeniti ukoliko SAD i Izrael odluče da povedu "preventivni" rat protiv Irana kako bi uništili njegovu nuklearnu infrastrukturu. Oluja se polako nadvija nad Zalivom. U poslednjih nekoliko godina Izrael je ojačao svoju avijaciju sa novim eskadrilama bombardera velikog dometa F-15. Nedavno im je iz SAD isporučeno pet hiljada bombi klase GBU ("bunker busters"), što su mnogi protumačili kao definitivan znak da se priprema napad na Iran. Pripreme za rat podupiru se i odgovarajućim pretnjama. Izraelski zvaničnici neprestano ponavljaju kako "neće dozvoliti da mule dođu u posed nuklearnog oružja", pa čak ni reaktora koji bi se koristili u mirnodopske svrhe. Ove pretnje su posebno zabrinjavajuće ako se ima u vidu izraelska istorija preventivnog ratovanja ( http://www.InformationClearingHouse.info/article3288.htm ). Ukoliko priča sa Iranom eskalira u narednim mesecima, čovek koji bi mogao da drži njen rasplet u svojim rukama je Vladimir Putin - voleli ga ili mrzeli. Možda bi trebalo da se zapitamo da li i koliko Vladimir Putin izučava istoriju. Jer ako je izučava, onda je sigurno svestan da narastajuća kriza u Persijskom Zalivu nosi sa sobom ne samo opasnosti već i prilike. Budite sigurni da ruski predsednik nije zaboravio ponižavajući poraz koji je Ronald Reagan naneo bivšoj sovjetskoj imperiji. Sredinom 1980-ih, sovjetska vojska je bila u Kabulu i imala je ostvarene sve ciljeve osim vojnog poraza Mudžahedina. SSSR je uspešno održavao okupaciju Avganistana. A onda su 1986. godine prvi američki protivavionski projektili Stinger došli u ruke avganistanskog pokreta otpora. Odjednom, sovjetski helikopteri i avioni su počeli da padaju sa neba poput spaljenog kamenja. Sreća je potpuno okrenula leđa sovjetima koji su se na kraju povukli. Čitav Zapad je klicao američkim raketama koje su preokrenule rat. O čemu bi, dakle, ove noći mogao da razmišlja Vladimir Putin dok ispija svoj konjak? Da li mu pada na pamet kako se istorija ponavlja? Ako je tako, da li Putin sa svojim saradnicima možda razmišlja kako jedna supersila poput SAD može da dozvoli da joj druga zemlja, tj. Izrael, kontroliše spoljnu politiku u regionu od takve važnosti kao što je Bliski Istok? Da li neko zaista veruje da će Vladimir Putin oklevati da ugrabi jedinstvenu priliku da promeni kurs istorije i usput uživa u slatkoj osveti? On svakako razume dimenzije klopke u koju su SAD upale zahvaljujući Izraelu i njegovim lobistima u Vašingtonu, koji su se izborili za invaziju na Irak uprkos svim prijateljskim savetima i stručnim analizama, i koji sada okreću svoje ratne bubnjeve prema Iranu. Da li će Putin pogrešiti ako zaključi da SAD nikada neće napustiti region Bliskog Istoka ukoliko ne budu vojno poražene? Da li bi ga iko mogao kriviti ako odluči da Iran bude "nedostižan most"? Sve što treba da se dogodi je da SAD i Izrael krenu u napad, a Iran zatvori mrežu sa svojim protivbrodskim projektilima koje je kupio od Rusije. Bitka kod Kane, 216. godine p.n.e.: Hanibal se suprotstavio znatno brojnijoj rimskoj armiji tako što ih je navukao na juriš, da bi ih zatim raštrkao i uništio sa mnogo manje ljudi. Od 70 hiljada rimskih vojnika, tek nekoliko hiljada je preživelo. Kasnije je ispričano da su se nakon višečasovnog pokolja rimskih vojnika Hanibalovi vojnici toliko umorili, da više nisu imali snage da ih ubijaju pa su im poklonili živote. Američki mornari koji imaju tu nesreću da su na dužnosti u Persijskom Zalivu mogu samo da se mole da će, kada bitka otpočne, izbeći sudbinu rimske armije kod Kane. Međutim, šanse će biti u potpunosti protiv njih, jer će se suočiti sa praktično istom vrstom opasnosti. Američki brodovi u Zalivu se samim boravkom tamo nalaze u dometu Sunburn projektila i njihove mlađe, jos naprednije i savremenije "braće" koje NATO kodni sistem označava sa SS-NX-26 "Yakhont" (brzina 2.9 Maha, domet 180 milja), a koje su Iranci rasporedili duž severne obale Zaliva. Svaki američki brod je izložen dejstvu ovih raketa. Kada iranci zatvore klopku, čitav zaliv će postati ogromno polje smrti. Kao što je već rečeno, protivbrodski projektili nisu ništa novo. Takođe, oni nikada do sada nisu odlučili ishod nekog sukoba. Ali to je samo zbog toga što ovo zastrašujuće oružje nikada nije bilo korišćeno u dovoljnoj meri da postane odlučujuci faktor. U vreme Foklandskog rata, Argentinci su imali samo pet Exocet raketa, a ipak su uspeli da potope dva britanska broda. Sa dovoljno ovih projektila, Argentinci bi možda uspeli da potope čitavu britansku flotu i dobiju rat. Iako istorija modernog ratovanja još nije zabeležila masovan napad protivbrodskim raketama, upravo je to ono sa čime bi mornarica SAD mogla da se suoči u sledećem Zalivskom ratu. Probajte da zamislite sledeću scenu: baraž za baražem Exocet raketa (koje Iranci poseduju u stotinama), zajedno sa nezaustavljivim Sunburn i Yakhont projektilima. Pitanje koje bi arogantni američki političari trebalo da postave sebi je: koliko protivbrodskih projektila je Rusija već isporučila Iranu? I koliko ih se još trenutno sprema za isporuku? Još je 2001. godine Jane's Defense Weekly objavio da Iran pokušava da nabavi protivbrodske rakete od Rusije. Isti tekst je pomenuo da postoje izveštaji prema kojima su "Yakhont" projektili optimizovani za napade na udarne grupe nosača aviona. Navodno, njihov sistem navođenja je sada sposoban da razlikuje nosač aviona od brodova iz njegove pratnje. Broj Yakhont projektila koje je Iran naručio od Rusije nije poznat. Američka mornarica će se naći u neprilici čak i ako SAD ne budu učestvovale u preventivnim napadima na iranska nuklearna postrojenja, odnosno ako Izrael to učini sam. Izraelski novi bombarderi F-15 (ukupno 25 aviona) imaju dovoljan domet da napadnu Iran, ali samo uz upotrebu iračkog vazdušnog prostora koji kontrolišu SAD. Da li će Vašington dati zeleno svetlo ili će ga Izrael jednostavno uvući u rat, nije toliko bitno. Iranci će okriviti SAD za napad, a svoje pravo na odbranu će primeniti na američkim mornarima u Zalivu, koji će postati topovsko meso. Manevri za izbegavanje iranskih salvi protivbrodskih projektila biće limitirani u uskim i tesnim vodama Zaliva. Čak i ako američki avioni budu potpuno kontrolisali nebo iznad bojišta, mornari na brodovima će ostati između čekića i nakovnja. Odatle situacija samo može da se pogorša. Sa ruskim protivbrodskim raketama Iranci relativno lako mogu da pokriju Ormuska vrata - jedini ulaz/izlaz iz Zaliva - i da odseku američku flotu od pomoći. Ogromne snage američke mornarice u Indijskom Okeanu mogle bi da dođu u situaciju da samo gledaju sta se dešava, nemoćne da uplove u Zaliv kako bi pomogle mornaričkim borbenim grupama ili pružile logističku podršku američkim snagama u Iraku. Na ovo dodajte eventualnu koordinisanu ofanzivu iračkog pokreta otpora u nekoliko gradova, i scenario postaje zaista zastrašujuć.Sa dovoljno protivbrodskih projektila Iran je takođe sposoban da nedeljama, pa čak i mesecima blokira prolaz tankera sa naftom kroz Ormuski moreuz. Sa presečenim glavnim tokom iz Zaliva, cena nafte na svetskom tržištu bi mogla da se otme svakoj kontroli i tako zada dodatni udarac ionako poljuljanoj Zapadnoj ekonomiji. SAD bi ostale usamljene i suočene sa međunarodnim izlivima gneva. Međutim, američki mediji ce to veoma brzo preokrenuti u ofanzivu podrške Izraelu. Članovi Kongresa će se utrkivati u optužbama na račun Irana, hrišćanski fundamentalisti će po televizijama govoriti o biblijskim proročanstvima koja upravo treba da se ispune i usput pozivati predsednika da lansira nuklearke na zlu imperiju Islama. Moguća je i mobilizacija, pošto će svi analitičari redom pozivati na dalje produbljivanje sukoba a patriote pozivati na pobedu po svaku cenu. Rat koji je trebalo da počne kao preventiva širenju nuklearnog oružja dovešće do ivice njihove upotrebe. ------------------------------- O autoru: Mark Gaffney je svoju prvu knjigu - "Dimona: the Third Temple?" (1989) posvetio proučavanju izraelskog nuklearnog programa. Njegove članke o situaciji na Bliskom Istoku objavili su Middle East Policy Journal, Washington Report on Middle East Affairs, the Earth Island Journal, The Oregonian, the Daily Californian, kao i brojni web sajtovi - u prvom redu Counterpunch.org. Njegov članak iz 2003. godine: "Will Iran Be Next?" može se naći na adresi www.globalsecurity.org/military/ops/iran.htm

Edit: Pentagon war games analysis suggest an attack on Iran's nuclear or military facilities will lead directly to the annihilation of the Navy's Fifth Fleet now stationed in the Persian Gulf. Lt. General Paul Van Riper led a hypothetical Persian Gulf state in the 2002 Millennium Challenge war games that resulted in the destruction of the Fifth Fleet. Edit2: Iran's submarines are designed to lay smart mines that can be remotely (de)activated to let friendly shipping pass through the Hormuz, while blocking the unfriendlies. These mines can also lay on the bottom and rocket towards a ship passing above. In fact, Iran is at the top of the food chain when it comes to smart mines and we are yet to see how destructive these will be in the next war... "The EM-52 rising mines are part of a 3,000-weapon stockpile of (Iranian) anti-ship mines. This purchase is significant because, unlike most other mines, the EM-52 is operational in deep water such as the Persian Gulf. When the hull of a ship passes over the device the mine is triggered and a rocket is fired at the hull. Placed in choke points such as the Strait of Hormuz, this device could be devastating."

Edited January 16, 2012 by beowl

[porucnik vasic]

Опасан чланак, о коме овде нико појма нема.

[minka]

Pa dobro, kad smo već u Hollywood modu, dajmo sebi oduška:U spoileru je srpski prevod teksta koji je 2005. godine objavljen na: http://www.informati...article7147.htm

Iran: Nedostizan most? Autor: Mark Gaffney U julu 2004. godine, pokrenuta je operacija "Summer Pulse" - simultano grupisanje pomorskih snaga SAD širom sveta, u do tada nezabeleženom broju. Mornarica SAD je saopštila da je u pitanju prvo uvežbavanje novog FRP ("Fleet Response Plan") čija je svrha da omogući mornarici brzo reagovanje u slučaju međunarodnih kriza. Mornarica je želela da demonstrira svoju povećanu spremnost, odnosno kapacitet da brzo pokrene svoju borbenu moć u bilo koje krizno žarište na planeti. Nikada u istoriji američke mornarice nije toliko nosača aviona sa svojim udarnim grupama bilo uključeno u jednu operaciju. Čak ni flota koju su SAD omasovile u Persijskom Zalivu i Istočnom Mediteranu tokom operacije "Pustinjska oluja" 1991. godine, ili tokom invazije na Irak 2003. godine, nikada nije bila brojnija od šest borbenih grupa. Ali u julu i avgustu 2004. godine pokrenuto je sedam takvih grupa, a svaka se sastojala od nosača aviona klase Nimitz sa punom podrškom od 7 do 8 bojnih brodova odnosno 70 ili više borbenih aviona. Prema dostupnim izveštajima, najveća aktivnost ove ogromne flote zabeležena je na Pacifiku, gde su održane i zajednicke vežbe sa mornaricom Tajvana. Čemu, dakle, ovoliko okupljanje pomorske moći? Kakve bi to krize u svetu mogle da zahtevaju angažovanje više pomorskih borbenih grupa nego što je zahtevala invazija na Irak? U prošlosti, kada je trebalo samo zazveckati oružjem ili "pokazati mišiće", SAD nisu koristile više od jedne ili dve borbene grupe. Odakle onda potreba za ovakvom "globalnom" demonstracijom sile? Novinski članci o zajedničkim manevrima mornarica SAD i Tajvana u Južnom Kineskom Moru glasili su: "Zveckanje sablje uznemirilo Kinu" ili "Ogromna demonstracija sile zabrinula Kineze". Stvarnost je, međutim, sasvim drugačija i najavljuje, kao što će ovaj tekst pokazati, višestruke opasnosti po dalje vojno prisustvo SAD u Zalivu. Operacija "Summer Pulse" rezultat je odluke Pentagona da je jedno takvo, nezapamćeno pokazivanje snage neophodno za suočavanje sa onim što SAD doživljavaju kao rastuću pretnju, a što u konkretnom slučaju predstavljaju najnoviji razarači klase Sovremenny, koje je Kina kupila od Rusije. "Koješta!", verovatno mislite. To je nemoguće. Kako može nekolicina sićušnih razarača da prestavlja opasnost za Pacifičku flotu SAD? Jer tu priča počinje da se komplikuje: operacija Summer Pulse je, onima koji su obratili pažnju, pokazala da SAD ozbiljno zaostaju u jednoj veoma bitnoj grani vojne tehnologije, koju sada vode druge zemlje uključujući i Kinu. Naime, pomenuti razarači, koji u nekoj drugoj situaciji ne bi predstavljali ništa posebno, zapravo su lansirne platforme za ruske protivbrodske krstareće projektile 3M-82 "Moskit" (NATO kod: SS-N-22 "Sunburn") - oružje protiv kojeg mornarica SAD trenutno nema odbranu. Ovim ne sugerišem da su SAD izgubile status usamljene supersile već, jednostavno, da na površinu izbijaju nova globalna raspodela i balans moći, gde pojedine zemlje ponekad mogu steći prednost u odnosu na SAD. To je ujedno i objašnjenje za pokretanje operacije "Summer Pulse" - američka demonstracija ogromne borbene moći trebalo je da svima pošalje jasnu poruku. Projektil "Sunburn" Bio sam šokiran kada sam se prvi put upoznao sa mogućnostima ovih ruskih krstarećih raketa. Problem sa ovom pričom leži u tome što mnogi od nas gaje dve pogrešne predstave (predrasude) o Rusiji. Prva je ubeđenost da je Rusija, usled raspada Sovjetskog Saveza, vojno slabašna zemlja. Ovo je u doboj meri tačno, ali daleko od toga da se priča tu završava. Iako brodovi ruske mornarice nastavljaju da rđaju u svojim lukama, a ruska armija je u stanju blagog haosa, ruska vojna tehnologija je u nekim ključnim oblastima zapravo ispred američke. A ova razlika nigde nije tako vidljiva kao u vitalnoj oblasti protivbrodskih krstarećih raketa, gde Rusija trenutno ima barem deset godina prednosti u odnosu na SAD. Druga pogrešna predstava leži u neprepoznavanju realnih potencijala krstarećih raketa kao oružja, što u dobroj meri potiče od patetičnog učinka raketa "Scud" koje je Irak koristio u prvom Zalivskom ratu. U pitanju je veoma opasna iluzija. Pre mnogo godina, sovjetski vojni planeri su odustali od daljih pokušaja da mornarici SAD pariraju po principu "brod za brod, top za top, dolar za dolar". Sovjeti više nisu bili u stanju da obezbede ogroman novac koji su SAD ulagale kako bi gradile i održavale svoju pomorsku armadu, pa su usvojili alternativni pristup baziran na strategijskoj odbrani. Tražili su slabosti protivnika, kao i razne mogućnosti da te slabosti iskoriste po relativno niskoj ceni. Na kraju su uspeli, tako što su razvili nekoliko nadzvučnih protivbrodskih projektila od kojih je SS-N-22 "Sunburn" postao poznat kao "najsmrtonosniji projektil na svetu". Nakon raspada SSSR, sovjetski vojni establišment se suočio sa teškim trenucima. Ali krajem 90-ih, Moskva je oživela potcenjeni potencijal svoje raketne tehnologije kako bi pokrenula preko potreban izvoz. Doneta je odluka da se određeni programi ponovo pokrenu, i ruska raketna tehnologija je veoma brzo počela da donosi veliki novac od izvoza. Danas ruski projektili donose ovoj zemlji milijarde dolara od kupaca kao što su Indija, Kina, Vijetnam, Kuba i Iran. Ovaj izvoz napredne tehnologije će u veoma bliskoj budućnosti uputiti ozbiljan izazov mornarici SAD. Neki analiticari čak upozoravaju da su najveći brodovi američke flote, poput nosača aviona, sada postali smrtonosne ploveće zamke za sopstvene posade, te da ih zbog toga treba hitno konzervirati. Sunburn projektil nikada nije upotrebljen u borbi, što je još jedan razlog zašto njegovi zastrašujući kapaciteti nisu dovoljno poznati. Međutim, drugi tipovi krstarećih raketa jesu bili korišćeni u nekoliko navrata i sa razarajućim posledicama. Tokom Foklandskog rata, francuski projektili "Exocet", ispaljeni sa argentinskih aviona, potopili su britanski HMS Sheffield i još jedan brod iz njegove pratnje. 1987. godine, u jeku iračko-iranskog rata, dva "Exocet" projektila su bezmalo prepolovila američki USS Stark dok je patrolirao Persijskim Zalivom. Tada je američki radar tipa "Aegis" uočio iranski avion ("Miraž" francuske proizvodnje) i pratio njegov prilaz do razdaljine od 50 milja. Radar je takođe registrovao okret iranskog aviona i njegov povratak u bazu. Ono što radar nije registrovao bilo je lansiranje dva "Exocet" projektila neposredno pred okret. Rakete koje lete tik iznad vode, prišle su brodu ispod radarskog opsega. Videli su ih samo mornari, svojim očima, trenutak pre nego što su osakatile brod i ubile 37 članova posade. Ovaj iznenadni napad je delimično pokazao opasnost koja preti od protivbrodskih projektila. A ta opasnost je daleko veća u slučaju projektila klase Sunburn čije karakteristike bukvalno ostavljaju u prašini podzvučne rakete kao što je Exocet. Sunburn ne samo da je daleko veći i brži, već ima daleko veći domet i superioran sistem navođenja. Svi koji su imali priliku da se uvere u mogućnosti ovog projektila, ostali su bez reči. Prema nekim izveštajima, iranski ministar odbrane Ali Shamkhani je prilikom svoje posete Moskvi 2001. godine zatražio probno ispaljivanje Sunburna, što su mu Rusi sa zadovoljstvom ispunili. Shamkhani je bio toliko impresioniran onim što je video, da je odmah za svoju zemlju naručio još uvek nepoznat broj ovih projektila. Sunburn može da ponese nuklearnu bojevu glavu snage do 200 kilotona, ili konvencionalnu bojevu glavu od 400 kilograma. Domet mu je 100 milja, što je dvostruko više od Exoceta. Da bi pogodio cilj, Sunburn kombinuje brzinu od 2.1 Maha (dva puta brže od zvuka) i putanju leta koja uključuje "ekstremne manevre" za izbegavanje neprijateljske odbrane. Projektil je posebno dizajniran da nadmudri američki odbrambeni radarski sistem Aegis. Ukoliko bi "Phalanx", drugi odbrambeni sistem na američkim brodovima, uspeo da otkrije nailazeći Sunburn projektil, imao bi samo nekoliko sekundi da izračuna rešenje za otvaranje vatre, što je nedovoljno da se projektil obori. Odbrambeni sistem "Phalanx" ima šestocevni top koji u minutu ispaljuje tri hiljade zrna sa punjenjem od osiromašenog uranijuma, ali ovaj top mora dobiti veoma precizne koordinate kako bi na vreme uništio pretnju.Supersonična brzina i težina bojeve glave daju Sunburn projektilu neverovatnu kinetičku energiju prilikom udara, sa razornim posledicama na ciljani brod i njegovu posadu. Samo jedan ovakav projektil može da potopi veliki ratni brod, a košta daleko manje od borbenog aviona. Iako mornarica SAD trenutno povlači iz upotrebe zastarele "Phalanx" sisteme, njihova zamena poznatija kao RAM (Rolling Action Missile) nikada nije bila testirana protiv projektila sa kojima će se, kako izgleda, jednog dana izvesno sukobiti. Moguće posledice za američke snage u Zalivu Jedina pouzdana odbrana koju mornarica SAD ima protiv oružja kao što je "Sunburn" projektil je rano otkrivanje, i to daleko pre vremena lansiranja. Bilo da se za lansiranje sprema razarač, podmornica ili avion, neprijatelj mora biti otkriven pre nego što uđe u domet i lansira svoj smrtonosni tovar. Upravo se sa ovim ciljem američki AWACS avioni, koji su dodeljeni svakoj borbenoj grupi, 24 časa dnevno rotiraju u neprestanoj patroli. Ovi avioni detektuju sve što se dešava u krugu od 200 milja od flote koju prate, a pomognuti su i informacijama koje im stižu sa vojnih satelita iz Zemljine orbite. Međutim, američki pomorski zapovednici u Persijskom Zalivu suočeni su sa ozbiljnim izazovima koje nose njegove geografske odlike. Sam pogled na mapu objašnjava o čemu se radi: Zaliv nije ništa drugo nego ogromno jezero sa jednim uskim ulazom koji je u isto vreme i izlaz. Većina severne obale Zaliva (koja pripada Iranu) sastoji se od planinskog terena koji braniocima daje taktičku prednost u odnosu na brodove koji deluju u njegovim vodama. Brdovita severna obala takođe omogućuje lako maskiranje obalskih odbrambenih sistema poput pokretnih lansirnih platformi, a takođe otežava njihovo otkrivanje. Iako se o tome nije mnogo pričalo, u prvom Zalivskom ratu su se irački mobilni lanseri za "Scud" projektile pokazali toliko teškim za otkrivanje, da je američka koalicija na kraju praktično izgubila borbu sa njima ("the great Scud hunt"). Iračani su toliko efikasno sakrivali svoje lansirne platforme i zavaravali Amerikance maketama, da ovi doslovno nisu uspeli da unište jednu jedinu pravu "Scud" platformu. Ovo je za Pentagon predstavljalo takvo poniženje, da su poražavajuće cifre bile "maskirane" u zvaničnim izveštajima. Ali je ostala činjenica da SAD nisu uspele da zaustave lansiranje "Scud" projektila, koje se nastavilo sve do poslednjih dana rata. Srećom, ogromna nepreciznost je učinila "Scud" gotovo beskorisnim oružjem. Čak je general Norman Schwarzkopf na jednoj konferenciji za medije odbrusio novinarima da njegovi vojnici imaju "više šanse da budu pogođeni gromom nego iračkom Scud raketom." Ali to je bilo nekada, i bila bi smrtonosna greška poistovetiti neefikasnost Scud projektila sa karakteristikama ovog drugog. Sunburn je svoju ubitačnost pokazao ne tako davno, na probnom gađanju koje je na moru organizovano za kineska vojna lica, a koje su pratili i američki špijunski avioni. Sunburn ne samo da je uništio brod koji je glumio metu, već je zabeležio i "pogodak u sredu", zakucavši se u samo ukrštanje na velikom znaku X koji je bio postavljen na komandnom mostu broda. Mornarica SAD se u borbi nikada nije susrela sa bilo čime sličnim. Ali to će se sasvim izvesno promeniti ukoliko SAD i Izrael odluče da povedu "preventivni" rat protiv Irana kako bi uništili njegovu nuklearnu infrastrukturu. Oluja se polako nadvija nad Zalivom. U poslednjih nekoliko godina Izrael je ojačao svoju avijaciju sa novim eskadrilama bombardera velikog dometa F-15. Nedavno im je iz SAD isporučeno pet hiljada bombi klase GBU ("bunker busters"), što su mnogi protumačili kao definitivan znak da se priprema napad na Iran. Pripreme za rat podupiru se i odgovarajućim pretnjama. Izraelski zvaničnici neprestano ponavljaju kako "neće dozvoliti da mule dođu u posed nuklearnog oružja", pa čak ni reaktora koji bi se koristili u mirnodopske svrhe. Ove pretnje su posebno zabrinjavajuće ako se ima u vidu izraelska istorija preventivnog ratovanja ( http://www.Informati...article3288.htm ). Ukoliko priča sa Iranom eskalira u narednim mesecima, čovek koji bi mogao da drži njen rasplet u svojim rukama je Vladimir Putin - voleli ga ili mrzeli. Možda bi trebalo da se zapitamo da li i koliko Vladimir Putin izučava istoriju. Jer ako je izučava, onda je sigurno svestan da narastajuća kriza u Persijskom Zalivu nosi sa sobom ne samo opasnosti već i prilike. Budite sigurni da ruski predsednik nije zaboravio ponižavajući poraz koji je Ronald Reagan naneo bivšoj sovjetskoj imperiji. Sredinom 1980-ih, sovjetska vojska je bila u Kabulu i imala je ostvarene sve ciljeve osim vojnog poraza Mudžahedina. SSSR je uspešno održavao okupaciju Avganistana. A onda su 1986. godine prvi američki protivavionski projektili Stinger došli u ruke avganistanskog pokreta otpora. Odjednom, sovjetski helikopteri i avioni su počeli da padaju sa neba poput spaljenog kamenja. Sreća je potpuno okrenula leđa sovjetima koji su se na kraju povukli. Čitav Zapad je klicao američkim raketama koje su preokrenule rat. O čemu bi, dakle, ove noći mogao da razmišlja Vladimir Putin dok ispija svoj konjak? Da li mu pada na pamet kako se istorija ponavlja? Ako je tako, da li Putin sa svojim saradnicima možda razmišlja kako jedna supersila poput SAD može da dozvoli da joj druga zemlja, tj. Izrael, kontroliše spoljnu politiku u regionu od takve važnosti kao što je Bliski Istok? Da li neko zaista veruje da će Vladimir Putin oklevati da ugrabi jedinstvenu priliku da promeni kurs istorije i usput uživa u slatkoj osveti? On svakako razume dimenzije klopke u koju su SAD upale zahvaljujući Izraelu i njegovim lobistima u Vašingtonu, koji su se izborili za invaziju na Irak uprkos svim prijateljskim savetima i stručnim analizama, i koji sada okreću svoje ratne bubnjeve prema Iranu. Da li će Putin pogrešiti ako zaključi da SAD nikada neće napustiti region Bliskog Istoka ukoliko ne budu vojno poražene? Da li bi ga iko mogao kriviti ako odluči da Iran bude "nedostižan most"? Sve što treba da se dogodi je da SAD i Izrael krenu u napad, a Iran zatvori mrežu sa svojim protivbrodskim projektilima koje je kupio od Rusije. Bitka kod Kane, 216. godine p.n.e.: Hanibal se suprotstavio znatno brojnijoj rimskoj armiji tako što ih je navukao na juriš, da bi ih zatim raštrkao i uništio sa mnogo manje ljudi. Od 70 hiljada rimskih vojnika, tek nekoliko hiljada je preživelo. Kasnije je ispričano da su se nakon višečasovnog pokolja rimskih vojnika Hanibalovi vojnici toliko umorili, da više nisu imali snage da ih ubijaju pa su im poklonili živote. Američki mornari koji imaju tu nesreću da su na dužnosti u Persijskom Zalivu mogu samo da se mole da će, kada bitka otpočne, izbeći sudbinu rimske armije kod Kane. Međutim, šanse će biti u potpunosti protiv njih, jer će se suočiti sa praktično istom vrstom opasnosti. Američki brodovi u Zalivu se samim boravkom tamo nalaze u dometu Sunburn projektila i njihove mlađe, jos naprednije i savremenije "braće" koje NATO kodni sistem označava sa SS-NX-26 "Yakhont" (brzina 2.9 Maha, domet 180 milja), a koje su Iranci rasporedili duž severne obale Zaliva. Svaki američki brod je izložen dejstvu ovih raketa. Kada iranci zatvore klopku, čitav zaliv će postati ogromno polje smrti. Kao što je već rečeno, protivbrodski projektili nisu ništa novo. Takođe, oni nikada do sada nisu odlučili ishod nekog sukoba. Ali to je samo zbog toga što ovo zastrašujuće oružje nikada nije bilo korišćeno u dovoljnoj meri da postane odlučujuci faktor. U vreme Foklandskog rata, Argentinci su imali samo pet Exocet raketa, a ipak su uspeli da potope dva britanska broda. Sa dovoljno ovih projektila, Argentinci bi možda uspeli da potope čitavu britansku flotu i dobiju rat. Iako istorija modernog ratovanja još nije zabeležila masovan napad protivbrodskim raketama, upravo je to ono sa čime bi mornarica SAD mogla da se suoči u sledećem Zalivskom ratu. Probajte da zamislite sledeću scenu: baraž za baražem Exocet raketa (koje Iranci poseduju u stotinama), zajedno sa nezaustavljivim Sunburn i Yakhont projektilima. Pitanje koje bi arogantni američki političari trebalo da postave sebi je: koliko protivbrodskih projektila je Rusija već isporučila Iranu? I koliko ih se još trenutno sprema za isporuku? Još je 2001. godine Jane's Defense Weekly objavio da Iran pokušava da nabavi protivbrodske rakete od Rusije. Isti tekst je pomenuo da postoje izveštaji prema kojima su "Yakhont" projektili optimizovani za napade na udarne grupe nosača aviona. Navodno, njihov sistem navođenja je sada sposoban da razlikuje nosač aviona od brodova iz njegove pratnje. Broj Yakhont projektila koje je Iran naručio od Rusije nije poznat. Američka mornarica će se naći u neprilici čak i ako SAD ne budu učestvovale u preventivnim napadima na iranska nuklearna postrojenja, odnosno ako Izrael to učini sam. Izraelski novi bombarderi F-15 (ukupno 25 aviona) imaju dovoljan domet da napadnu Iran, ali samo uz upotrebu iračkog vazdušnog prostora koji kontrolišu SAD. Da li će Vašington dati zeleno svetlo ili će ga Izrael jednostavno uvući u rat, nije toliko bitno. Iranci će okriviti SAD za napad, a svoje pravo na odbranu će primeniti na američkim mornarima u Zalivu, koji će postati topovsko meso. Manevri za izbegavanje iranskih salvi protivbrodskih projektila biće limitirani u uskim i tesnim vodama Zaliva. Čak i ako američki avioni budu potpuno kontrolisali nebo iznad bojišta, mornari na brodovima će ostati između čekića i nakovnja. Odatle situacija samo može da se pogorša. Sa ruskim protivbrodskim raketama Iranci relativno lako mogu da pokriju Ormuska vrata - jedini ulaz/izlaz iz Zaliva - i da odseku američku flotu od pomoći. Ogromne snage američke mornarice u Indijskom Okeanu mogle bi da dođu u situaciju da samo gledaju sta se dešava, nemoćne da uplove u Zaliv kako bi pomogle mornaričkim borbenim grupama ili pružile logističku podršku američkim snagama u Iraku. Na ovo dodajte eventualnu koordinisanu ofanzivu iračkog pokreta otpora u nekoliko gradova, i scenario postaje zaista zastrašujuć.Sa dovoljno protivbrodskih projektila Iran je takođe sposoban da nedeljama, pa čak i mesecima blokira prolaz tankera sa naftom kroz Ormuski moreuz. Sa presečenim glavnim tokom iz Zaliva, cena nafte na svetskom tržištu bi mogla da se otme svakoj kontroli i tako zada dodatni udarac ionako poljuljanoj Zapadnoj ekonomiji. SAD bi ostale usamljene i suočene sa međunarodnim izlivima gneva. Međutim, američki mediji ce to veoma brzo preokrenuti u ofanzivu podrške Izraelu. Članovi Kongresa će se utrkivati u optužbama na račun Irana, hrišćanski fundamentalisti će po televizijama govoriti o biblijskim proročanstvima koja upravo treba da se ispune i usput pozivati predsednika da lansira nuklearke na zlu imperiju Islama. Moguća je i mobilizacija, pošto će svi analitičari redom pozivati na dalje produbljivanje sukoba a patriote pozivati na pobedu po svaku cenu. Rat koji je trebalo da počne kao preventiva širenju nuklearnog oružja dovešće do ivice njihove upotrebe. ------------------------------- O autoru: Mark Gaffney je svoju prvu knjigu - "Dimona: the Third Temple?" (1989) posvetio proučavanju izraelskog nuklearnog programa. Njegove članke o situaciji na Bliskom Istoku objavili su Middle East Policy Journal, Washington Report on Middle East Affairs, the Earth Island Journal, The Oregonian, the Daily Californian, kao i brojni web sajtovi - u prvom redu Counterpunch.org. Njegov članak iz 2003. godine: "Will Iran Be Next?" može se naći na adresi www.globalsecurity.org/military/ops/iran.htm

Edit: Pentagon war games analysis suggest an attack on Iran's nuclear or military facilities will lead directly to the annihilation of the Navy's Fifth Fleet now stationed in the Persian Gulf. Lt. General Paul Van Riper led a hypothetical Persian Gulf state in the 2002 Millennium Challenge war games that resulted in the destruction of the Fifth Fleet. Edit2: Iran's submarines are designed to lay smart mines that can be remotely (de)activated to let friendly shipping pass through the Hormuz, while blocking the unfriendlies. These mines can also lay on the bottom and rocket towards a ship passing above. In fact, Iran is at the top of the food chain when it comes to smart mines and we are yet to see how destructive these will be in the next war... "The EM-52 rising mines are part of a 3,000-weapon stockpile of (Iranian) anti-ship mines. This purchase is significant because, unlike most other mines, the EM-52 is operational in deep water such as the Persian Gulf. When the hull of a ship passes over the device the mine is triggered and a rocket is fired at the hull. Placed in choke points such as the Strait of Hormuz, this device could be devastating."

Tekst je fenomenalan! ali ima trisitne greske, dve su verovatno u prevodu, a druga je ideoloska.

. Druga pogrešna predstava leži u neprepoznavanju realnih potencijala krstarećih raketa kao oružja, što u dobroj meri potiče od patetičnog učinka raketa "Scud" koje je Irak koristio u prvom Zalivskom ratu. U pitanju je veoma opasna iluzija.

Scud nije krstareca raketa, vec balisticka.

Iako brodovi ruske mornarice nastavljaju da rđaju u svojim lukama, a ruska armija je u stanju blagog haosa, ruska vojna tehnologija je u nekim ključnim oblastima zapravo ispred američke.

U vecini kljucnih oblasti. I uglavnom je uvek i bila. Druga stvar su resursi (pare) i marketing.Treca stvar je pominjanje Izraela i njegovih lobista kao iskljucivog faktora koji je stimulisao americke vojne pohode po islamskim zemljama. Zaboravljena je, slucajno ili namerno, americka namenska™ industrija.@porucnik vasicnemoj da vredjas, nego se vuci ovamo da platis one cevape ;)Ima nas koji pratimo vojnu tehnologiju, mada ovakvu analizu zaista hejlujem. Objasnjava! Edited January 17, 2012 by minka

[WTF]

Ima tu jos gresaka, npr. USS Stark je Exocet raketama pogodio iracki Mirage, a ne iranski.

[Далибор]

u orginalnom tekstu i pise da je Iracki. ali je ovo neka plavusa prevodila... Iran/Irak isti *****...

[WTF]

i posle su "Ameri glupi jer ne znaju geografiju"...

[porucnik vasic]

@porucnik vasicnemoj da vredjas, nego se vuci ovamo da platis one cevape ;)Ima nas koji pratimo vojnu tehnologiju, mada ovakvu analizu zaista hejlujem. Objasnjava!

Мислио сам на ову далеку земљу преко Баре. ;) Ето мене да прославимо титулу ;) и гледамо јевропско...