Kolumnistička lupetanja

[Roger Sanchez]

meni je bolji onaj 'daj da ja malo vozim'. Mada ga nije Ustinov prepričavao, istina..

[dillinger]

"u suštini" to nije problem - većinski hrvati doživljavaju rat '90ih jednoznačno kao i većinski srbi "rat" na kosovu, ergo, rat na svojoj i za svoj boden...druga, nepomiriteljska pesma bi se ovde pevala da su hrvatske trupe, recimo, pokušale odcepiti deo vojvodine

Što bi onda trebalo značiti a su Albanci opušteniji prema nama ali jbte, nisu. Teško je balkanske mržnje objasniti pravnim zavrzlamama.Skoro nekad od prilične dosade pustim si na yt ono famozno gostovanje Tijanića kod Stankovića pre ravno 9 i po godina. Nikad pre nisam gledao a slušao epove o tom. Uglavnom, nikad gore potrošenih sat vremena osim jednog detalja - intervju HRT u Knez Mihajlovoj povodom tad prve zvanične Sanaderove posete Koštunici (Račan pre toga ne znam je li uopšte i dolazio, ne računajući Đinđićev sprovod). Elem, jebote, svi do jednog Beograđani, pride još stariji, oduševljeni, jedva čekaju Sanadera. Nadrealan prizor čak i iz perspektive ove 2013.To negde jeste problem i na zvaničnom i nezvaničnom nivou. I Srbi i Hrvati izlaze iz devedesetih sa usađenim istinama, ali negde ipak spremni na dijalog i pomirenje. Ali kad se nađu i krenu, Hrvat Srbinovih 50 - 50 shvati kao ko nas bre zavadi a Srbin Hrvatovih 10 - 90 kao neki vaskrs ustašluka, šta li. Naravno, neće se pobiju već teatralno dižu ruke od svega, miču se od stola i zagovaraju zid na Dunavu Edited September 4, 2013 by dillinger

[dillinger]

Pardon, Srbi to nisu riješili tako da su se našli na pola nego su krivnju izvezli Četvrtim Rajhovima, Imperijalističkim Amerikama, Islamskim Ligama, Ruder Finnovima i inima tamo vani, koji su sve zakuhali, pa neprirodno proveli i gore završili, smijuljili se i naslađivali svačijim nesrećama i uzrokovali ponajviše™ srpsku nevolju. Samo zahvaljujući tome su nama braći djelomično skinuti postotci i svedeni smo na divlje zločinačke kerove, ili ako nas se ipak malo voli, onda povodljive pijune.Mi™ tu jednostavno ne možemo za 1991. okriviti Rusiju, u ponudi nam je samo Beograd.

Pa oči u oči teško da se išta svaljuje na trećega. Ako ništa, ta neće da se krivica druge strane prebaci na neku treću.Š'a ti velim navikavaj se, tako i Srbi slušaju o uvezenoj talijanskonemačkoj NDH ^_^

[Roger Sanchez]

Š'a ti velim navikavaj se, tako i Srbi slušaju o uvezenoj talijanskonemačkoj NDH ^_^

Ah, a kol'ko je to divizija Bundeswehra asistiralo ustašodomobranstvu™ '90tih?

[bergasa19]

[koksy]

ne prenebregavajući nesumnjivi Dežulovićev značaj u prošlosti, a sasvim svestan da sam dobrano u oftopiku, samo bih da primetim da su mu tekstovi poslednjih godina predvidljivo isprazni i gotovo jedva čitljivi.zato toplo preporučujem zainteresovanoj javnosti regionalnu kolumnističku gromadu čiju stilsku oštricu godine nisu okrznule. rečju - Viktor Ivančić.

[kim_philby]

viktor je manje vise sa svima njima u zavadi. ante tomic je nedavno, a povodom njihove svadje, palamudio kako viktor eto sada pise u nebitnim i netiraznim srpskim novostima gde, po tomicu, pise sve sami hrvat a nema dovoljno pravih srba te sve neki levicari pa bi neko, bobe pomozi, pomislio da je problem srba u hrvatskoj kapitalizam (kikot teofila smrde pancica). drugim recima tomic bi preferirao da se srpskim pitanjem bavi pop djujic a ne marko oreskovic i da tu bude malko vise folklora a malko manje politike. idiot.

[Turnbull]

viktor je manje vise sa svima njima u zavadi. ante tomic je nedavno, a povodom njihove svadje, palamudio kako viktor eto sada pise u nebitnim i netiraznim srpskim novostima gde, po tomicu, pise sve sami hrvat a nema dovoljno pravih srba te sve neki levicari pa bi neko, bobe pomozi, pomislio da je problem srba u hrvatskoj kapitalizam (kikot teofila smrde pancica). drugim recima tomic bi preferirao da se srpskim pitanjem bavi pop djujic a ne marko oreskovic i da tu bude malko vise folklora a malko manje politike. idiot.

Gde to rek'o? U kafani ili negde napisao? Ima li na netu?

[kim_philby]

Gde to rek'o? U kafani ili negde napisao? Ima li na netu?

na onom skupu. ne znam da li su krokodili to snimali.

[Turnbull]

[James Marshall]

ne prenebregavajući nesumnjivi Dežulovićev značaj u prošlosti, a sasvim svestan da sam dobrano u oftopiku, samo bih da primetim da su mu tekstovi poslednjih godina predvidljivo isprazni i gotovo jedva čitljivi.zato toplo preporučujem zainteresovanoj javnosti regionalnu kolumnističku gromadu čiju stilsku oštricu godine nisu okrznule. rečju - Viktor Ivančić.

Kad smo već kod toga, da iskoristim priliku da konstatujem da su oni Lucićevi izmišljeni dijalozi/stenogrami/zapisi odavno nesmiješni, niti imaju neku drugu vrijednost.

[Turnbull]

Ali zato mu poezija ne popušta ni najmanje.Piše: Predrag Lucić Geni, geni Coheni(iz kajdanke splitskog gradonačelnika Ive Baldasara koji je na novinarsko pitanje koga radije sluša – Marka Perkovića Thompsona ili Arsena Dedića? – odgovorio: „I jedan i drugi imaju dobrih pjesama, ali draži mi je Leonard Cohen.“)U Zagori na izvoru rijeke Čikole,Suzanne takes you down to her place near the river.Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi,First we take Manhattan and then, then we take Berlin.Puče tompson, kalašnjikov, a i zbrojevka,Dance me to your beauty, dance me to the end of love.Korak naprijed, puška gotovs, svi uz pjesmu, svi,You live your life as if it's real, a thousand kisses deep.Čujte, srpski dobrovoljci, bando četnici,Lover, lover, lover, lover, please come back to me!Stići će vas Božja pravda, to već svatko zna,There ain't no cure, there ain't no cure, ain't no cure for love!Slušajte sad poruku od Svetog Ilije:Who by fire, who by water, who by accident!Oj Hrvati, braćo mila iz Čavoglava,Hey, that's no way, that's no way, no way to say goodbye!

[bokki]

Nikitom na Arbanase

[Turnbull]

Joj,umirem!

Homofobija je u svim ovim slučajevima postala utočište nemoćnih i pretvorila se u simptom za neke druge ideološke frustracije. Međutim, pošto je korišćena sa obe strane, vreme je da se prepozna da je kod većine zastupnika deo neke druge ideološke agende, i da nijedna strana ne preza da je zloupotrebljava u političkim obračunima. Isto tako, nije teško zamisliti da je obe strane i podgrevaju, koliko god se jedna od njih pretvarala da radi na njenom iskorenjivanju. Čini se ipak da će homofobija baš zato i opstati jer se iza nje krije zapravo glavni ideološki sukob za koji niko još uvek nije spreman. Otud će upravo ona muževnija i hrabrija strana prva i odustati od homofobije i izneti ono što je zaista muči. Kada se to desi, homofobija će ostati ekskluzivan fenomen koji zanima uzak krug istinskih posvećenika.

Dete Mita

[dillinger]

1 kvalitetno lupetanje sa/ispod kamena, moderni desničar Nino lupa kontru levom terorizmu

Zvonko Bušić (1946. – 2013.), velika priča za koju nije bilo sluhaFalilo je sreće. Ili, točnije rečeno, dogodilo se previše nesreće, peha, zlokobnog prsta sudbine, nesporazuma. Kako bi skrenuo pozornost zapadne javnosti na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji, Zvonko Bušić je 10. rujna 1976. bio spreman inkomodirati osamdeset ljudi koji su sjeli u Boeing 727 na rutinskom letu od New Yorka do Chicaga, ukrasti im jedan dan, što mu oni, kada im je objasnio motive, nisu uzeli za zlo. Sigurno je da nije bio spreman žrtvovati ničiji život za promociju “hrvatske stvari”, osim vlastitog, i stoga je jednostavno pisanje o njemu kao teroristu bez uzimanja u obzir konteksta, u najmanju ruku podlo. Uz prijetnju običnim loncem koji je glumio bombu u avionu, i jamstvo ozbiljnosti koje je davala prava bomba ostavljena u zaključanom pretincu s uputama na zemlji, Bušić je sa ženom Julie i još trojicom prijatelja, prisilio Amerikance baciti prohrvatske letke iznad Pariza i Londona. Šanse da će netko stradati bile su svedene na minimum. I baš se taj promil najgore mogućnosti ostvario. Da se tako nije dogodilo, da mladi policajac Brian Murray nije neovlašteno prčkao oko bombe koju su prethodno bez problema izvadili iz pretinca i odvezli na poligon za demontažu, sve bi bilo drukčije. Bila bi to elegantna akcija upozoravanja na totalitarni režim, a Bušić, koji je bio spreman preuzeti svu odgovornost na sebe, odležao bi nekoliko godina i poslije vjerojatno nastavio obiteljski život sa svojom Julie. Osamdesetih bi ga naganjali ovi koje od njemačkog suda štiti današnja vlast, devedesetih bi sudjelovao u stvaranju neovisne Hrvatske, ako ne bi zaglavio kao neke druge hrvatske legende čije pogibije i dan-danas izazivaju kontroverze. Proživio bi drukčiji život, bolji ili lošiji teško je znati, no sigurno lakši.piše: Nino Raspudić Promil rizika potreban da bi ih se shvatilo ozbiljno, pokazao se kobnim. I platili su skupo, svih petero. Ljudski je život izgubljen, a Bušić će u zatvoru provesti 32 godine, pet dulje od Nelsona Mandele, i intimno samo on zna koliko propatiti zbog smrti policajca koju je indirektno skrivio.Priča o hrabrosti, ludosti, obijesti i velikom pehu vremenom je dobila i dodatnu dimenziju koja je nadišla njezin “politički” okvir. Pretvorit će se u jednu od najjačih ljubavnih priča u hrvatskoj povijesti, opisanu u knjigama Julienne Bušić “Tvoja krv i moja” i “Ljubavnici i luđaci” te u istoimenom dokumentarcu. Nakon trinaest godina robije, Julienne će po izlasku na slobodu ostati uz Zvonka, čekajući ga još gotovo dva desetljeća. Robija ih je razdvojila kao mladi par, a zagrlili su se ponovno kao starci, stariji od roditelja onih ljubavnika i luđaka koji su 1976. oteli avion.O stanju duha u Hrvatskoj u koju su se 2008. vratili svjedoči potpuna nezainteresiranost političkih neistomišljenika za njihovu priču i sudbinu. Mogu shvatiti da je dobrom dijelu danas dominante društvene klase svejedno živjeli u Jugoslaviji ili Hrvatskoj, nosili štafetu ili ispunjavali građansku dužnost na izborima. Mogu shvatiti i da je dijelu stanovništva bilo bolje u bivšem režimu i državi, i da se Bušić borio protiv onoga što je njima bilo sveto i unosno. Ali ne mogu shvatiti da takvi ne mogu učiniti minimum empatijskog napora i pokušati razumjeti što je to što čovjeku daje poriv i snagu da otme američki avion kako bi upoznao javnost sa stanjem u zavičaju, da izdrži 32 godine u zatvoru, kakva je to žena koja osjeti tu vatru, pridruži joj se i čeka dragog toliko godina, čime dokaže da se nije radilo o hiru i obijesti Amerikanke iz dobre kuće već o nečem puno većem i ozbiljnijem. Priča Zvonke i Julie Bušić ne tiče se samo jedne političke, državne, ideološke opcije. Trajnija je i od razloga koji su ih natjerali na akciju. U mitskom odnosu Odiseja i Penelope potpuno je nevažna interpretacija i vrednovanje trojanskog rata.Većina Hrvata danas guta serije i dokumentarce o američkim zatvorima, dok im je pred nosom promaknuo čovjek koji je preživio trideset i dvije godine u najgorima od njih, u kojima je postao neka vrsta legende, mudraca, očinske figura, oslonca i miritelja u sporovima drugih. Poželjno je u današnjoj Hrvatskoj pozivati kao zvijezdu osuđenog terorista Antonija Negrija jer su Crvene brigade sedamdesetih ubijale uime klase, a Bušić im valjda nije subverzivan jer je oteo avion iz nacionalističkih pobuda. Palestinsko pitanje je cool, a hrvatska borba sedamdesetih bila je ognjištarenje, fašizam, primitivizam. O Ernestu Guevari ili bandi Baader-Meinhof da se i ne govori.Bušića se po izlasku iz zatvora opisivalo kao nekakvog sanjara, naivčinu, Don Kihota. Nije on bio naivan, već je dolazio iz drukčijeg vremena. Iz vremena koje je Giambattista Vico, utemeljitelj filozofije povijesti, nazivao “vrijeme heroja”, kojim dominira fantazija i koje prethodi “vremenu čovjeka” koje obilježava razumska kalkulacija. Ako bismo to pokušali dočarati preko elemenata, Bušić je kao vatren i čist čovjek iz zatvora upao u hrvatsko vrijeme idealno za vodnjikave i ljigavce. Stoga mi je jasno da ga naši dežurni novinski mislioci ne razumiju jer ne mogu pojmiti da ima motiva i mimo njegovih – biti dobar s ključnim ambasadama i što više i skuplje ubaciti i uliti u se.Razlozi zbog kojih čovjek odluči okončati život su nedokučivi. Zvonku Bušiću u jednom je trenutku očito nestalo životnog “goriva” i neumjesno je to svoditi samo na političku dimenziju. Otrcano je ponavljati – da li će sloboda umjeti da pjeva, ili – bilo je lakše voljeti te iz daljine, ili – sreća je lijepa samo dok se čeka… Kakav je to kobni kratki spoj, čudna ravnoteža motiva, straha od smrti i života, samoće, nade, znaju samo oni koji su došli do te crte.Nama tu ostaje šutnja.Smrt Zvonke Bušića gubitak je za Hrvatsku, prije svega jer nije stigao u potpunosti prenijeti javnosti svoju priču i svoja iskustva, točnije, nije bilo dovoljno sluha za to. Nekome je dano da proživi prozaičnu egzistenciju, pazi na sebe, kalkulantski živi i umre, a nekome zapadne da mora dići avion i podnijeti sve posljedice te obijesti kako bi druge podsjetio da mogu dići barem glavu ili glas. Svijet bi propao da nije i jednih i drugih.večernji.hr

Edited September 10, 2013 by dillinger