Polemike

[bergasa19]

Boris Rašeta29. децембар 2013. у 13:49 · http://blog.dnevnik.hr/babl/ odličan tekst pere kvesića o anti tomiću, goranu babiću i slobodanu praljku 3Свиђа ми се · · Подели 56 особа каже да им се свиђа ово. Rada Ratka Kosaric Pet+:-) 29. децембар 2013. у 15:06 преко мобилни · Свиђа ми се · 1 Dario Vince Sve je odlično napisano, jedino mi je već malo blesasto to osuđivanje hrvatskog, srpskog ili makedonskog nacionalizma s pozicija jugoslavenskog nacionalizma, kao da je jedan radikalno bolji od drugoga. taj naš povijesni i identitetski bućkuriš konačno zaslužuje malkice više objektivnosti i zdravog odmaka od osobnih pozicija. ali kvesić je prepametan da bi to umanjilo vrijednost onoga što piše. 29. децембар 2013. у 15:54 · Свиђа ми се · 4 Mišo Radić .U događaje oko Mostara i Starog mosta 'ne bih se štel mešat' (što bi rekao Jarnjak) jer ne znam kronologiju.Što se tiče Gorana Babića osobno sam ga upoznao na pjesničkoj manifestaciji 'Dalmaciji u pohode',posljednjoj prije 'zulum vakta'.Nikad više nakon toga nisam imao zadovoljstvo sjediti za istim stolom s njim,Duškom Trifunovićem,Mošom Odalovićem,Darinkom Jevrić,Momčilom Popadićem (Enver Đerđeku nije došao zbog nereda na Kosovu) ali tada sam posljednji put vidio na okupu 'poslenike pisane riječi' s cijelog prostora ex države.S Goranom sam razmjenio mišljenje i zato mogu stati iza teksta Pere Kvesića bar kad je Babić u pitanju. 29. децембар 2013. у 16:06 · Свиђа ми се · 3 Eduard Pranger Kao i obično, kod Babla se uvijek ima što pročitati. 29. децембар 2013. у 17:34 · Свиђа ми се Ozren Kanceljak najgore je što je literatura (fikcija) u opremi i prezentaciji izjednačena s novinarstvom, koje je naprosto postalo - predstečajno. Baš kako je Pero i napisao - istraživanja i faktografije nigdje. Ali priče su manje, više vješto napisane. I krajnje nekredibilne, ali ugodne za čitanje 29. децембар 2013. у 20:08 · измењен · Свиђа ми се · 4 Damir Strugar Zato jer je danas bitna senzacija,a ne informacija i njezina istinitost! 29. децембар 2013. у 20:06 · Свиђа ми се · 3 Gojko Marinković kao što tomić čini grijeh prema činjenicama, nije to strano ni kvesiću, jerbo, primjera radi, zar zaista u borbu protiv nacionalizma ide i ljubljenje skuta slobodana miloševića i niz bljuvotina/hvalospijeva/ što ih je mali staljin/babić/ izgovorio u ono nekoliko intervjua što ih je dao srpskim novinama u vrijeme svog dobrovoljnog izgnanstva. iako moram priznati nije mu bilo lako izabrati između dva satrapa, ali hrabrost je ostati i reči u lice, a ne skrivati se iza ogledala i rigati vatru kao poslušna aždajica . ne radi se ovdje o izdaji, već o elementarnoj građanskoj hrabrosti i ako se dobro prati babićev put onda i o dužnosti. nikada nisam ljubio babićevštinu, jer je to bila bolesna i morbidna vizija svijeta, koja na tenutke graniči sa stvarnim ludilom. imam i osobnih neugodnih iskustava s dotičnim patuljkom omeđenog uma, vlasnikom licence za odstel nepodobnih, pa me zapravo boli neka stvar za nazovi velikog pjesnika. zato hrabrima i razboritima smatram one koji su znali i htijeli reći ne i tuđmanu i miloševiću, ali bogme i babiću. 29. децембар 2013. у 20:09 · Свиђа ми се · 6 Drago Pilsel Ako niste znali, Goran Babić redovan je komentator na našem portalu (autograf.hr) i dao nam je novčani prilog za održavanje tehnike. Praljak nije, nešto je spriječen. Tomić je pak pomogao tako što mi dozvoljava da prenesemo neke njegove kolumne. 29. децембар 2013. у 20:09 · Свиђа ми се · 5 Damir Strugar Koliko je meni poznato, Goran Babić je sedamdesetih napisao pjesmu "Gori li to Hrvatska"... 29. децембар 2013. у 20:15 · Свиђа ми се · 1 Gojko Marinković napisao je on svašta pa i tu pjesmu kao uvodnik u hrvatski tjednik 1971, ali daleko je to bilo od nacionalizma, jer upravo babić bijaže najjača lopata u kopanju maspokovskih korijenja 29. децембар 2013. у 20:29 · Свиђа ми се · 1 Damir Strugar Oš reć veliki prijatelj od Stipe Šuvara? 29. децембар 2013. у 21:15 · Свиђа ми се Gojko Marinković i stipe je od njega zazirao, jer je goran bio pravi staljinistički sjekoglav, a uz to dobro zaštićen ko lički međed 29. децембар 2013. у 21:18 · Свиђа ми се · 2 Damir Strugar Pa se zaštitio u špilji kod čika Slobe...kao i tvoja redakcijska koleginica Mila Štula... 29. децембар 2013. у 21:26 · измењен · Свиђа ми се · 1 Gojko Marinković ta glupača me tužila za uvrede i klevetu, jer sam je nazvao četnikušom, a sve za vrijeme dom sam joj bio urednik 29. децембар 2013. у 21:27 · Свиђа ми се · 2 Damir Strugar Stvarno je bila glupača! gdje je ona sada, znaš možda? 29. децембар 2013. у 21:28 · Свиђа ми се Gojko Marinković znam da se jedno vrijeme nije smjela pojaviti na ulici jer je i srbima išla na kurac, zadnje što znam je da je bila u novom sadu 29. децембар 2013. у 21:31 · Свиђа ми се · 1 Pero Kvesić Marinkoviću, kako to da ne znam za "ljubljenje skuta slobodana miloševića i niz bljuvotina/hvalospijeva"? Hajde, molim te, prosvijetli me. Jako me zanima da mi tako nešto pokažeš. Dok mi ne pokažeš, smatrat ću da naprosto izmišljaš. 29. децембар 2013. у 22:41 · Свиђа ми се · 1 Gojko Marinković za početak pročitaj intervjue koje je dao nin-u, pa ti se možda otvori i ostalo 29. децембар 2013. у 22:43 · Свиђа ми се Pero Kvesić Imaš link? Fotokopije? 29. децембар 2013. у 22:44 · Свиђа ми се Gojko Marinković nažalost ne, ali sam ih čitao u vrijeme kad su nastali i još sjećam te patetične zahvale srpskom narodu koji ga je udomio i spasio i naravno največem srpskom sinu drugu slobi. ne znam kako ti ni nakon 23 godine nije jasno da je goran bio bolesna i opasna budala 29. децембар 2013. у 22:48 · Свиђа ми се · 1 Gojko Marinković p.s.naravno da mi se gade priče ko je koga oženio, ko je čiji sin i sve skupa ta vrsta nazovi analiza, jer je nisko i ne zavređuje pažnju, ali eto to je roba koja se prodaje 29. децембар 2013. у 22:52 · Свиђа ми се · 1 Eduard Pranger Kao i obično, kada se zatraže pisani tragovi za neke tvrdnje, nema. Najveži je argument - rekla-kazala 29. децембар 2013. у 22:53 · Свиђа ми се · 1 Pero Kvesić I sjećanje je moćan argument. 29. децембар 2013. у 22:54 · Свиђа ми се · 2 Gojko Marinković možda kod vas poštovani eduard i govorite u svoje ime, kompleti nin-a postoje u nacionalnoj, a možda bi se štošta drugog našlo, a da baš skupljam goranova blebetanja nisam još toliko prolupao 29. децембар 2013. у 22:55 · Свиђа ми се · 1 Eduard Pranger Je, slažem se poštovani, ali ih je, vidim, baš lijepo uokolo prepričavat. 29. децембар 2013. у 23:10 · Свиђа ми се Gojko Marinković a zar je zabranjeno pričati istinu? vi se bojite čak i podataka o sebi, znamo jedino da ste navodno muško. ja ne skrivam ništa i tko me zna nisam nikada ni skrivao, pa ni u ovom slučaju ono što znam i mislim o jednom nesretnom patuljku duha i moralnoj krpetini 29. децембар 2013. у 23:15 · измењен · Свиђа ми се Eduard Pranger Poštovani Marinko, argumenti... Ozbiljni smo ljudi, pa kad nekoga nazivamo kojekakvim epitetima onda nam naniža civilizacijska razina kulture nalaže da se prilože originalni izvori. Jedino ako je u kraju iz kojeg nam vi dolazite drugačije, onda se ispričavam. 29. децембар 2013. у 23:19 · Свиђа ми се Gojko Marinković ma ti si najobičniji kreten, nije sramota ne znati, sramota je ne pitati, pa ako već nemaš pojma ko sam ja onda se raspitaj, a te tvoje predrasude spadaju u nacisvijet. ako si uvjeren da mi iz tog kraja kako ga ti šupčino nazivaš lažemo onda digni guzicu i odi u nacionalnu i obrani tog velikog babića od kleveta i laži pa će ti onda biti miliji i draži. a za samu medicinsku dijagnozu odi u neku knjižnicu i posudi neku knjigu tog genija gladnoga utroba, crijeva , krvi... 29. децембар 2013. у 23:25 · Свиђа ми се · 3 Eduard Pranger Poštovani Gojko, da Vam nije Šušak nešto u rodu? Mislim, po razini komunikacije i to. A to - tko ste Vi? Pa po riječniku bih rekao da ste - bezobrazni 29. децембар 2013. у 23:32 · измењен · Свиђа ми се · 1 Pero Kvesić Maloprije sam razgovarao s Babićem preko Skypa i - zamisli - ni on se ne sjeća da je hvalio Miloševića. Dapače, kaže da je preživi samo zahvaljujući srpskim demokratima (nabrojao niz imena kojima se sad ne treba opterećivati) i da bi sigurno mnogo lakše i bolje živio da se prikrpio miloševićcima. 29. децембар 2013. у 23:30 · Свиђа ми се · 1 Gojko Marinković aqjde mali odjebi, niti znaš ko je goran babić, niti znaš što je pisao, niti što je činio i što se onda petljaš, a uz to bojiš se ko pičkica reči tko si i što si. 29. децембар 2013. у 23:33 · Свиђа ми се · 2 Gojko Marinković nek ti pošalje, ako ih ima, intervjue iz ratnih vremena 29. децембар 2013. у 23:34 · Свиђа ми се Eduard Pranger Isprika gospodine Gojko, niste rođak od Šuška nego od Mamića. Sorry. (Sorry = engleska riječ za "oprostite"). 29. децембар 2013. у 23:34 · Свиђа ми се · 1 Pero Kvesić Gojko, kako znaš da Pranger ne zna tko je Babić? 29. децембар 2013. у 23:35 · Свиђа ми се · 1 Gojko Marinković pa ponaša se ko da je pao s kruške 29. децембар 2013. у 23:36 · Свиђа ми се · 1 Eduard Pranger Pero, pišemo da nam je novinarstvo u "klincu", a javi se jedan predstavnik koji je živi dokaz zašto nam je baš tako. Mirakul 29. децембар 2013. у 23:37 · измењен · Свиђа ми се Pero Kvesić Goran mi je svojedobno slao razne svoje tekstove i nikako se ne mogu sjetiti NIZA"bljuvotina/hvalospijeva" Miloševiću, čak niti jednog jedinog takvog članka. 29. децембар 2013. у 23:39 · Свиђа ми се Gojko Marinković ni ja mile štule i lazanskog, ma pero koji je on kurac uopće odlazio tamo, svoje bitke ako ih je imao trebao je voditi ovdje, a ne živjeti od "dobročinstva" srpskog naroda 29. децембар 2013. у 23:51 · Свиђа ми се Pero Kvesić Kako to da se svega sjećaš, a ne sjećaš se zašto je Goran otišao? Da te podsjetim: 1) ostao je bez posla, 2) preostalo mu je živjeti samo od pisanja, a nitko u Hrvatskoj nije htio ništa objaviti, 3) novine su SVAKODNEVNO pisale o njemu otprilike kao što ti danas pišeš (a i ti si bio, dozvoljavam da se varam, jedan od tih koji su tako pisali, 3) primao je svakodnevne prijetnje, osobne i usmjerene prema obitelji (a na Plenumu DKH su ga neki uvaženi književnici zamalo pretukli), a ima i 4 i 5 i 6. I u Beogradu nije živio od „dobročinstava“ srpskog naroda nego od onoga što je zaradio pisanjem, vrlo teško je živio, a ni danas ne živi lakše. Da, bilo je ljudi koji su mu pomogli, ali za njih se ne može reći da su narod. 30. децембар 2013. у 02:36 · измењен · Свиђа ми се · 2 Dragan Markovina Nedavno sam u Beogradu razgovarao s Goranom Babicem i neovisno o samom sadržaju razgovara, posve je jasno da nikome ne bih poželio njegovu sudbinu. Sigurno ne živi u izobilju, izopcen je iz vlastitog kulturnog kruga i izgubio je sve sto jedan čovjek može izgubit, osim života samoga. A ako pročitate njegov intervju u zagrebačkoj Prosvjeti od prije dvije godine, vidjet ćete da je malo tko tako precizno i činjenično opisao tudmanisticko ludilo koje nas je zadesilo. S takvim otvorenim govorom, kojeg se on ne bi libio, vrlo je upitno bi li fizički preživio u devedesetim ovdje. 30. децембар 2013. у 00:21 · Свиђа ми се · 3 Rada Ratka Kosaric Bravo Pero,neki su stvarno zaboravili što i kako su pisali o nekim ljudima.Jedino se nadam da se dobro dobrim vraca,ali i obrnuto. 30. децембар 2013. у 00:23 преко мобилни · Свиђа ми се Ivo Spigel Vrlo zanimljiv tekst, hvala Boris i Ozren na linku. Razina komunikacije u ovoj seriji komentara također je vrlo zanimljiva, štoviše indikativna. 30. децембар 2013. у 00:34 · Свиђа ми се · 2 Rada Ratka Kosaric U vremenima kada si svijecom tražio objektivnu novinu,tekst,kada smo citali jezive tekstove o ljudima, citali smo i g.Marinkovica i nekih se na žalost isto sjecamo.Nadam se da me nece častiti gornjim epitetima ni slati u arhive.sam ih može podastrti.A bilo ih je ,bilo... 30. децембар 2013. у 00:47 преко мобилни · Свиђа ми се Jandre Drmić Babić je izvrstan pjesnik. O tome ovdje nije riječ. Što je bilo prije "tuđmanističkog ludila", OKO toga bi se moglo razgovarati. Ukratko, tko se igra komesara, od komesara i strada. Majakovski se ubio. 30. децембар 2013. у 00:48 · Свиђа ми се Rada Ratka Kosaric A Ranko Marinkovic u "domu lordova" Ali,što je dopušteno Jupiteru... 30. децембар 2013. у 00:52 преко мобилни · Свиђа ми се Jandre Drmić I Ranko Marinković se srozo. O Slobodanu Novaku da se i ne govori. Kada se pisac prikuči bilo kojoj vlasti, na gubitku je. Da ne spominjemo mnoštvo svjetskih doktora za pisanje i pacijenata za politiku. 30. децембар 2013. у 01:23 · Свиђа ми се Rada Ratka Kosaric Čak da je istina ,da je Babic pisao to što Marinkovic kaže da jest, pa i ovdje su pisali i govorili, sjecate s Šeparovicke, ne morate se ni sjecati,gđu.ministarku i danas možete čuti kao da je četrdesetprva, i ništa, a Babicu se zamjera.Možeš pisati gadosti uvrede,ali u Zagrebu-tu je slooda tiska,u Beogradu je to srbočetničkomiloševiceva zagađenost. Kriteriji su otišli kvragu. 30. децембар 2013. у 01:33 преко мобилни · Свиђа ми се · 1 Novi Spartacus Dakle istina je nažalost nešto drugo od onog što ste pojedinačno kazali... davnih osamdesetih kritički sam se osvrnuo na " Bijelu knjigu" ali da je bilo nacionalizma itekako bilo je... 30. децембар 2013. у 02:02 · Свиђа ми се Novi Spartacus Pero zna podosta... sjećam se njegovih tekstova o fliperima... 30. децембар 2013. у 02:03 · Свиђа ми се · 1 Rada Ratka Kosaric Istina ima različitu važnost,na žalost, zavisi tko je komentira i s koje strane dolaze komentari te "istine" I sada ti budi taj koji ce reci-ti si bio nečovjek _u ružnim i sablasnim vremenima ,širio si mržnju,zbog koje su ljudi glave gubili, i baš me briga s koje strane dolaziš,ti si ništarija.Jer sa svih strana ce opet braniti "svoje" zločine " i čovjeku preostaje da sve pošalje k vragu. I čeka ,a što ce dočekati,bumo vidli. 30. децембар 2013. у 02:19 преко мобилни · Свиђа ми се Novi Spartacus Imam samo jednu želju... do smrti bez srama pogledati svima u oči ...a znati da nikom nisam nanio zlo............ a novinari su bili huškačka ekipa sem časnih iznimaka 30. децембар 2013. у 02:48 · Свиђа ми се · 1 Marijan Grakalic Navodno je postojala kod Miloševića neka hrvatska vlada u izbjeglištvu? 30. децембар 2013. у 05:22 · Свиђа ми се Gojko Marinković bedasto je sasvim nepotrebno raspravljati s ljudima koji brkaju ranka i gojka marinkovića (zajedničko nam je, osim druženja, to da je on sa visa, a moj otac s brača) . uvredljivo je da se mene povezuje s nekakvim huškačim tekstovima, pa i prema goranu babiću, jer u toj raboti nisam sudjelovao. Istina je da mi se prijetilo i pitalo kada ću u svoju srbiju, istina je da sam se u vrijeme najžešće tuđmanovštine usudio pisati izravno protiv tog despota i tipa koji će, nadam se, jednog dana biti smješten rame uz rame s pavelićem. istina je da sam ostao bez posla, nakon što je na izričit tuđmanov zahtijev ukinut tjednik danas, istina je da je istu sudbinu doživjela i moja supruga, istina je da u hrvatskoj nitko nije htio objavljivati moje tekstove, ali nisam zbog toga otišao u beograd već sam pisao za strane medije i bio jedan od suosnivača agencije koja je povezale sve nezavisne medije diljem bivše jugoslavije. ja sam napisao o no što o babiću znam i što o njemu mislim, ali molim nek se ne laća tipkovnice netko tko će baš meni inputirati podjelu na naše i vaše zločine. razumijem one koji me prozivaju za jugoslavenstvo i komunjarstvo, jer njihovo je kraljevstvo nebesko, ali i one koji bi me svrstali u ustašoide, jer osjetio sam na vlastitoj koži što to znači nacionalna ostrašćenost. ma zaboli me neka stvar i za srbe i za hrvate, pa i šire kako bi to rekli i političari, ali ako vas veseli tko sam ja da vam priječim da se tućete u svoja hrvatska ,ili ti srpska prsa i da vam je nacija mjerilo svega popstoječeg. samo izvolite. 30. децембар 2013. у 14:30 · Свиђа ми се · 7 Zoran Ostric hm, hm. Goran Babić je u ono doba vrlo jasno stao na stranu srpskoga šovinističkoga pokreta, za kojeg je bilo vrlo jasno što želi i kojim metodama. 30. децембар 2013. у 17:52 · Свиђа ми се · 1 Pero Kvesić Ne predbacujem Marinkoviću ni jugoslavenstvo ni komunjarstvo niti ga svrstavam među ustašoide, nacija mi nije mjerilo svega postojećeg. Žao mi je što su ga u životu snalazile svakakve nevolje, ali naravno da imam svoje sjećanje na njegovo djelovanje osamdesetih i početkom devedesetih godina. Međutim, sjećanja su nepouzdana, ne oslanjam se na njih. Utoliko se oslanjam isključivo na njegove vlastite riječi iznesene ovom prilikom, riječi koje se nalaze iznad ovog komentara. Veli Gojko „ta glupača me tužila za uvrede i klevetu, jer sam je nazvao četnikušom, a sve za vrijeme dom sam joj bio urednik“ (Ono „dom“ je vjerojatno tipfeler od „dok“.) Kako odlučno, kako principijelno, kako muški, kako pravovjerno, kako patriotski! Ni danas nema istu težinu nazvati nekoga četnikušom ili vjetropirastom, a početkom devedesetih je to bilo daleko drastičnije. I ta glupača ga je tužila za uvrede i klevetu, baš je glupača! Kako je završila ta tužba? Da li se Marinković ispričao Štuli ili je hrvatsko pravosuđe stalo na njegovu stranu? Ne znam, a zanimalo bi me. Dapače, Marinkovićev odlučni, principijelni, muški, pravovjerni i patriotski postupak (a riječ je o nizu, trajnom djelovanju, a ne izoliranom ekscesu, na što upućuje da je tužen za uvrede, a ne uvredu) primjenjivao je u vrijeme dok joj je bio urednik, neposredno poslovno nadređeni. Kako se to zove? Da nije mobing? Da nije maltretiranje na poslu? Ili je to bila drugarska kritika? Što je Štula uopće mogla napraviti pod takvom kanonadom (a vidimo kako je ona mogla izgledati po onome kako Marinković u ovoj prepisci govori o Babiću)? Kleknuti pred njega, priznati da je u pravu, obećati da više neće biti četnikuša i popušiti mu? Što je uopće htio postići takvim postupcima? Najveći dokaz da je bio u pravu nazivajući Štulu četnikušom Marinković ima upravo o tome što je ona naposljetku pokupila svoje stvari i otišla. Možemo pretpostaviti da je slična maltretiranja doživljavala i u drugim sredinama, u susjedstvu, na ulici… Što joj je preostalo nego otići? Ostati i otvoriti agenciju koja bi povezale sve nezavisne medije diljem bivše Jugoslavije? Da su svi primijenili taj recept imali bismo danas desetke tisuća agencija za povezivanje nezavisnih medija bivše Jugoslavije, više agencija za povezivanje nego medija. Utoliko je Marinkovićevo tituliranje Štule prvenstveno samoispunjavajuće proročanstvo, nevjerojatan primjer sljepila koje se ponosi nečim zbog čega bi ga do kraja života trebala peči savjest. Nema sve ovo veze ni s jugoslavenstvom ni komunjarstvom niti ustašlukom, iako se naslućuje primjesa nacionalne ostrašćenosti. Ovdje je naprosto pitanje da li je netko gad. Ostavimo to pitanje otvorenim. Pogledajmo Marinkovićev odnos prema Goranu Babiću kroz prizmu što to govori o Marinkoviću. Za Marinkovića je Babić mali Staljin, staljinistički sjekoglav, patuljak, bolesna i opasna budala, zastupnik bolesne i morbidne vizije svijeta (koja na trenutke graniči sa stvarnim ludilom), nazovi pjesnik, itd. Argumentacija za sve to je „imam i osobnih neugodnih iskustava s dotičnim patuljkom omeđenog uma, vlasnikom licence za odstel nepodobnih“. Što govori citirana rečenica? Rečenica kaže da su se Marinković i Babić osobno sreli i da je za Marinkovića to bilo neugodno iskustvo. Povjerujmo mu da je zaista bilo neugodno. Ista rečenica kaže da je Babić bio „vlasnik licence za odstrel“. Razmislimo o tom dodatku. Kako je Babić odstrelio Marinkovića? Izbacio ga s posla, istjerao ga iz stana, zabranio mu da objavljuje, istukao ga? Je li Babić zaista imao „licencu za odstrel“? Ako ju je imao, zašto je u Marinkovićevom slučaju nije primijenio? Ili ju je imao, pa je nije koristio, ili je nije imao. Kako u svjetlu obje mogućnosti zvuči Marinkovićevo pripisivanje Babiću da je imao nekakvu „licencu za odstrel“? Babićeva „licenca za odstrel“ je samo još jedna fantazmagorija onih kojima je i sama uspomena na njega neugodna. Kakvo je moglo biti Marinkovićevo osobno neugodno iskustvo s Babićem? Babić nije imao dlake na jeziku i mora da je naprosto rekao Marinkoviću što je mislio o njemu, a Marinkoviću je to bilo toliko neugodno da mu do dana današnjeg nije zaboravio, a kamoli oprostio. Što mu nije odbrusio u staljinistički brk, ionako je za dvije glave viši od njega? Reklo bi se da mu visina nije pomogla da dođe do riječi, pa otad do danas riga vatru na sam spomen Babića. Po potrebi se preobraća u stručnjaka za poeziju, samo da bi Babića koji je objavio više knjiga pjesama nego što ih je on pročitao nazvao nazovi-pjesnikom. Ops! Možda je Marinković pasionirani ljubitelj poezije, pa ga neopravdano klevećem? Izvinjavam se ako nisam u pravu, ali nazvati Babića „nazovi pjesnikom“ trenutno diskvalificira onoga tko to izriče iz bilo kakve ozbiljne rasprave o pjesništvu. Što je to Babić mogao reći Marinkoviću da mu je prouzročilo takvu traumu? Mogu samo pretpostaviti, a pretpostavke su još gora osnova bilo kakvoj spekulaciji od sjećanja. Možda su se prepirali o poeziji? Nije odviše vjerojatno… Možda je Babić naprosto smjestio Marinkovića na pravo mjesto i sveo na pravu mjeru? Nema druge nego i to pitanje ostaviti otvorenim. 30. децембар 2013. у 20:41 · Свиђа ми се · 3 Gojko Marinković pero, užasno si se potrudio u obranu principa, pa nisi ni primjetio kad si ih pogazio. možeš se ti postaviti na trepavice ali moje je pravo da gorana babića doživljavam kao staljinista i lošeg pjesnika bolesnog uma, kojem ako išta nedostaje onda je to elementarna empatija. a ti pero nisi odgovorio na jedino pravo pitanje: zašto je babić odabrao beograd, a ne, recimo, sarajevo, ljubljanu, skoplje ili neki drugi grad tada nam zajedničke i jedine države? i dalje tvrdim da se babić od tuđmana skrio kod miloševića što je van pameti, ili ako je dio neke pameti ja je ne razumijem, kao što ne razumijem babićeve uradke za djecu gdje teće krv, gdje se vade utrobe, režu vratovi... o ,da to je ta poezija koju ja ne razumijem. usput, ne vrijeđaj i ne uspoređuj me s četničkim smećem, što bi to mila štula radila za bilo koji nezavisni medij diljem razbijene nam zemlje, od koga je ona to bila nezavisna kao udbašica ubaćena u redakciju, kao autorica hrvatskih gibanica koju je u zagrebi mjesio trust srpskih mozgova? žao mi pero, ali nikada ti nisi otišao dalje od uvoda, iako danas zdvojim da li si i to napisao. 30. децембар 2013. у 21:17 · Свиђа ми се · 1 Pero Kvesić Gojko, ne osporavan ni tvoje neotuđivo pravo da doživljavaš i Zemlju kao ravnu ploču, široko ti polje. Utoliko i ne pišem radi tebe, nego radi onih koji nešto načuju, pa povjeruju, pa dalje šire. (Recimo, poput Zorana Oštrića - ne znam što mu bi?) Uvažavam tvoje priznanje da je to poezije koju ne razumiješ, ali ti kolegijalno savjetujem da ne pretendiraš na čvrste stavove u slučajevima kad nešto ne razumiješ. Pitanje zašto je G.B. otišao upravo u Bdg, ima vrlo jednostavan odgovor - zato jer je u trenutku kad je bježao na vrat-na nos vlak za Beograd kretao prije vlaka za Sarajevo. 30. децембар 2013. у 21:36 · измењен · Свиђа ми се · 2 Gojko Marinković goran babić za tebe može biti nesvaćeni genije i olićenje dobra, što je on kriv što živi u svijetu koji je tako jednodimenzionalan, pa ni on nije izdražo pa je krenuo na jedini mogući put iz zagreba u beograd. ma, da se ne zajebavamo, taj tvoj goran zapravo je jedna velika gnjida koja je, ma koliko god se ti trudio dokazivati drugačije, mnogima nanio zlo. neka on uživa u svojoj pozi patnika i neshvaćenog genija jer to je njegovo neotuđivo pravo, kao i tvoje da vjeruješ u te pizdarije i budeš mu uzdanica. 30. децембар 2013. у 21:52 · Свиђа ми се Pero Kvesić Navedi jednoga kome je nanio zlo. 30. децембар 2013. у 21:53 · Свиђа ми се Gojko Marinković da ne bi išao daleko, meni 30. децембар 2013. у 21:55 · Свиђа ми се Gojko Marinković p.s. nabroji mi molim te ta njegova dobra djela, makar jedno 30. децембар 2013. у 21:56 · Свиђа ми се Pero Kvesić Koje ti je zlo nanio? 30. децембар 2013. у 21:56 · Свиђа ми се Pero Kvesić Među dobra djela bih ubrojao da je glasno upozoravao na opasnost rata, dok su drugi tvrdili da idemo prema "hrvatskoj Švicarsjkoj", da je pokušao sve što je bilo u njegovoj moći da taj rat sprijeći. 30. децембар 2013. у 21:58 · Свиђа ми се · 1 Gojko Marinković odgovor prvi: kad su mi drugovi zabranili da radim svoj posao, to jest ulazak u zgradu ck, goran je dosoljavao i likovao u svojim škrabotinama u sarajevskom "svijetu". odgovor drugi: ma daj, budi pametan, prvi koji je upozoravao na rat bio je "danas" i to još u vrijeme novosadske jogurt revolucije, tada još nema ni tuđmana, ni nezavisne balkanske švicarske. inače, mislim da je njegov najveći doprinos to što je "oko" pretvorio u novine koje nemaju uho. 30. децембар 2013. у 22:08 · Свиђа ми се · 2 Pero Kvesić add tvoj odgovor prvi: dakle najveće zlo koje ti je naparavio je da su neki "drugovi" (a ne on!) tebi zabranili ulazak u CK. To jest možda bio DIO tvog posla, ali nikako tvoj cijeli posao. I gdje je tu Goranova krivnja? Aha, prema tebi je "dosoljavao i likovao u svojim škrabotinama", tj. komentirao u novinskim natpsima zbog kojih si ti izgubio tek, nisi mogao spavati i piškio se u krevet! Daj, budi ozbiljan. Smrzlo se govno u tebi zbog nekoliko rečenica objavljenih u Sarajevu! Je li on, kao čovjek koji piše, imao pravo iznositi svoje mišljenje? Ne primjećuješ li da upravo njemu odričeš pravo da profesionalno djeluje zbog kojeg se žališ da je tebi onemogućeno? Ne pitaš se zašto ti (usprkos zabrane ulaska u CK) i dalje objavljuješ u Zagrebu, a Goran to ne može, već piše u Sarajevu? add tvoj odgovor drugi - idem potražiti neke citate. nadam se da ću ih pronaći za desetak minuta. 30. децембар 2013. у 22:31 · измењен · Свиђа ми се · 1 Gojko Marinković ja sam se za svoje profesionalno dostojanstvo izborio u zagrebu i nije mi palo na pamet, uz sve što mi se događalo, da odem u slobinu srbiju, ma daj budi ozbiljan otići tih dana u beograd bilo je suludo, ali i jasna politička poruka, ili je možda babić namjeravao rušiti slobu izunutra, a onda bi pao i tuđman jer su jedan drugoga hranili. ne budi djetinjast, upitaj se zašto nitko u hrvatskoj, a koliko vidim ni u srbiji, nema potrebu za goranovim tekstovima. p.s. od kuda ti ideja da goran nije mogao objavljivati u zagrebu pa je onda pisao u sarajevskim novinama? uostalom za honorar sam i ja bio jedno vrijeme komentator-gost u tim istim novinama. 30. децембар 2013. у 22:31 · Свиђа ми се Pero Kvesić Neću se pozivati na svoje sjećanje da nije mogao objavljivati u Zagrebu (iako ono govori upravo to), nego na Goranovu knjigu „Pismo zidu na kojem je Maršalova slika“ (a nalaze se takvi dokazi i u nekim drugim njegovim knjigama) u kojoj je iznesen dio prepiske koja pokazuje da nije mogao objavljivati ni „pisma čitatelja“ i da su mu odbijali objaviti čak i one dopise koje su bili nužni po tadašnjem zakonu o štampi kada se pokušavao obraniti od kleveta koje su na njegov račun plasirali. 30. децембар 2013. у 22:38 · Свиђа ми се Gojko Marinković na koje se vrijeme to odnosi, od kada? 30. децембар 2013. у 22:46 · Свиђа ми се Pero Kvesić Otprilike od 1984. do danas. 30. децембар 2013. у 22:50 · измењен · Свиђа ми се Gojko Marinković ako on tako tvrdi onda je valjda istina, ali negdje je bio zaposlen i dobivao plaću? 30. децембар 2013. у 22:55 · Свиђа ми се Pero Kvesić Ništa on ne tvrdi, samo prenosi prepisku koja tako govori. Do 1985 je bio zaposlen u Socijalističkom savezu, a onda je Društvo književnika Hrvatske službeno tražilo da ga se smijeni i otpusti i tako je bilo. Koje su godine tebi zabranili ulazak u CK? 30. децембар 2013. у 22:58 · Свиђа ми се · 2 Vatroslav Sekulič Bravo Pero 30. децембар 2013. у 23:12 преко мобилни · Свиђа ми се Vatroslav Sekulič I da..sad vidiš zašto radije sa Gojkom Šuš kom na kavu. Tu znamo na čemu smo. Pun kurac mi je ovih demokrata, liberala i istinoljubaca. Kao da postoji istina, uostalom. Ljudi. Fuj. Hiljadu ljudi, nigde čoveka. Smrt fašizmu. Onaj dio s narodom ipak je bio greška 30. децембар 2013. у 23:16 преко мобилни · Свиђа ми се Gojko Marinković prvi put 1979, a drugi 1992. 30. децембар 2013. у 23:19 · Свиђа ми се Pero Kvesić Add tvoj odgovor dva: Fasciniran sam tvojim otkrićem da je „prvi koji je upozoravao na rat bio je "danas" i to još u vrijeme novosadske jogurt revolucije“. Koje je to godine bilo? 87-e? 89-e? Pričaj ti to nekom drugome, a ne meni. Sjećaš li se mog uvodnog govora za tzv. Majsko savjetovanje početkom ljeta 1984? Citirat ću ti jednu rečenicu: „Otvorena ratišta su nam još bliža bo u doba sueskog rata, a još su nam se više približila razvojem tehnologije ratnog ubijanja tako da smo - karikirano, a možda i ne - došli na domet zalutalih raketa.“ (Citirano prema časopisu „Naše teme“ br.7-8/1984. str. 1099). Prema mojoj kopiji govora koji sam čitao, rečenica ima još i nastavak „…iz Libanona.“ (U to je vrijeme ondje bjesnio građanski rat.) Dakle, nisam mislio da smo zaista na dometu zalutalih raketa iz Bejruta, to je bila metafora. (Nadam se da nemaš problema s razumijevanjem metafora.) Dakle, 1984 sam počeo sumnjati da postoji opasnost rata u Jugoslaviji. Nakon kongresa Saveza književnika u Novom Sadu ljeta 1985. u to sam bio sasvim uvjeren. Goran i ja smo u to vrijeme drugovali, gotovo svakodnevno razgovarali, dijelili iste bojazni. Na samom Kongresu Goran je u svom govoru rekao: „…ipak nije riječ o sporadičnim izljevima lopovluka, nego bi se prije moglo raditi o nastojanjima da se na cesti pojave tenkovi.“ Završio je govor: „Svjetla su se u ovoj krčmi, gospodo, pogasila i makljaža je počela. Nisam siguran da je sve ovo na ovom Kongresu trebalo biti rečeno, ali možda druge prilike neće biti“. Na sjednici CK SKH 10.6.1985. završio je izlaganje s rečenicom: „Nažalost, ima nas i takvih koji, za razliku od kormilara na „Titaniku“, od vrhova ledenih santi ne mislim da su pingvini“. Govor na Plenumu DKH 24.lipnja 1985. završio je rečenicom; „Približava nam se vrijeme kada će jedini argument biti zrno u šupljoj metalnoj cijevi.“ Uz to je Goran osamdesetih objavio stotinjak tekstova u tom duhu koji su objavljeni u pet ili šest knjiga. I ti mi sad kažeš da je „Danas“ pet godina kasnije prvi upozorio… Jel se šališ? Kad bi mi se dalo i kad bih imao vremena mogao bih ti pronaći dugu listu novinara, javnih djelatnika i političara koji su ga napadali da ima bolesnu i morbidnu viziju svijeta koja na trenutke graniči sa stvarnim ludilom, da ometa cvetni put demokracije prema socijalističkom raju itd. Uopće se neću zamarati pomišlju da li si i ti bio među njima. 30. децембар 2013. у 23:22 · Свиђа ми се · 4 Dejan Jovic Goran Babić je uglavnom govorio istinu i govorio je slobodno, bez straha, što je samo po sebi bilo i ostalo vrlo neuobičajeno. Ovdje se osvrćem samo na ono što je pisao i govorio dok je bio u Hrvatskoj - ono što je govorio kasnije, to nisam pratio i ne znam. Bio je izvanredan u predviđanjima, koja su bila rezultat instinkta - najvažnijeg sredstva za razumijevanje politike. Instinkt, a ne razum! Instinkt, koji povezuje emotivno i racionalno, i ne zaboravlja kontekst. Pomoglo mu je što je bio pjesnik, a ne "društveni znanstvenik"... Treba pročitati njegovo otvoreno pismo Ivici Račanu, npr. Također, pogledati s kim je polemizirao i što je u tim polemikama rekao - i potom, što se događalo s ljudima s kojima je polemizirao (većina se doista pokazala onakvim kakvima ih je on opisao u tim polemikama). Morao je otići iz Hrvatske, i u nju se nikad nije mogao vratiti - zato što Hrvatska nikada nije bila spremna za tu vrstu diskursa, niti je ikada bila zainteresirana za činjenice. Nije bila u socijalizmu, ni u nacionalizmu, a nije - iskreno rečeno - ni dan danas. Još uvijek živimo u ta dva sistema, mentalno - jedni u socijalizmu, drugi u nacionalizmu, i ne damo se maknuti od njih. Za većinu ljudi, činjenice su šokantne. Mitovi su ih prekrili toliko da se iznenadimo kad ih otkrijemo. Ne vjerujemo vlastitim očima, ni onome što smo pročitali. Ovo društvo još uvijek živi u neslobodi, i još uvijek je problematično podsjećati na činjenice. Јуче у 01:16 · Свиђа ми се · 4 Marijan Grakalic Funkcionerski mentalitet KGB-a, (književnik Goran Babić) kako ga je prozval Igor Mandić u nekoj davnoj polemici, uistinu je djelovao odiozno, narafski, ne samo po tome što je bio rigidan i protivio se misaonim i drugim slobodama, već i zbog nastojanja da manipulira kako činjenicama tako i ljudima. Recimo to na primjeru: ''metak u hladnoj pušćanoj cijevi'' koji nikako tada nije moga. biti shvaćen kao najava nekog rata već je sa stanovišta jednog činovnika tadašnje partijske nomenklature, što je Babić prvenstveno i bio, bio upućen kao prijetnja drugim kolegama, a posebno ako se ne varam Predragu Matvejeviću. Taj govor mržnje koju producira babičevština, i koji se svako malo pokazivao, u njegovim polemikama, svakako bi jednom netko trebao istražiti i razjasniti. Јуче у 04:36 · измењен · Свиђа ми се Dragan Markovina Dejan Jovic, upravo završavam knjigu na ove teme, imaš li to pismo Račanu? Јуче у 07:53 · Свиђа ми се Pero Kvesić Marijane, upućujem te na popravni. Kako razumjeti „šuplju metalnu cijev“ možeš premišljati do vječnosti smišljajući bezbroj duhovitih ili otužnih interpretacija, ali ako laže koza - ne laže rog. „Šuplja metalna cijev“ je tek završetak govora, a ne cijeli govor. A Babić je govorio vrlo jasno i jednoznačno, pa ne treba domišljati što je mislio kad je sve lijepo rečeno. Pa ako ti cijeli govor nije dovoljan, postoji i cijela knjiga u kojoj je objavljen i zove se - zamisli - upravo „Šuplja metalna cijev“ (izdanje „Zrinski“ iz Čakovca 1988.) Pročitaj i javi se. Za sada se ponašaš kao da si pronašao dlaku s vrha slonova repa i - ne primjećujući da slon stoji pored tebe - pokušavaš rekonstruirati kako izgleda životinja koja je dlaku izgubila: ima rožnata krila, bljuje vatru, itd. To se odnosii i na sve drugo što si u ovom javljanju napisao. Јуче у 11:44 · измењен · Свиђа ми се · 1 Dragan Markovina Dejane, našao sam link na Babiceva pisma Račanu. Sjajna analiza onoga sto nas je zadesilo. http://blog.dnevnik.hr/pismaracanu/ pisma Račanu blog.dnevnik.hr blog.dnevnik.hr/pismaracanu Јуче у 11:40 · Свиђа ми се · 2 Marko Melcic Pero Kvesić i Gojko Marinković zanimljivo je čitati žustru polemiku vas dvojice suvremenika i mojih prijatelja na temu nešto kao Goran Babić "krvnik ili žrtva". Istina je kao i uvijek negdje između. Vjerujem ipak da Gojko nije toliko izlapio, pa da se krivo sjeća Babićevih uvlačenja Slobi i ne bi trebalo biti tako teško prelistati NIN. Mila Štula je naravno bila četnikuša, a u istoj redakciji su bili ili se motali oko nje Tomac i razni danas agilni ustašići. Nije ni Gojku bilo lako. Јуче у 12:22 · измењен · Свиђа ми се Dejan Jovic Dragane, da - "bog je visoko, a Libanon tako blizu"... Hvala na linku, davno sam čitao, bilo je korisno pročitati opet. Sve je jasno iz tih pisama. Tad je zvučao mnogima kao paničar i provokator, kao staljinist. Ali, vrijeme i događaji dali su mu za pravo. Čudi me da to mnogi ljudi ne vide. To je jedna ilustracija onog što sam prethodno rekao o šokiranju običnim činjenicama. Јуче у 12:24 преко мобилни · измењен · Свиђа ми се Dragan Markovina Upravo tako. Јуче у 12:32 · Свиђа ми се Gojko Marinković tebe dejane to goranovo pismo podsjeća na pjevca koji je rano kukurikao, ali vidiš, pošto sam u to vrijeme javno djelovao i pisao, ono je meni i potvrda da goran babić nikada nije mogao izići iz svog staljinističkog oklopa, jer nije uvijek presudno da li nešto s pravom kritiziraš, nego s kojih pozicija i što nudiš kao alternativu. uostalom naći ću ti ja puno pametnijih tekstova na tu temu upravo iz tih godina, koji ne nude kao jedini odgovor čvrstu ruku i čistku. Јуче у 12:36 · Свиђа ми се · 1 Srđan Dvornik off-topic, fusnota uz 'pisma Račanu': "Rukopisi ne gore!" nije rekao Majstor Margariti, nego Woland Majstoru. za ovu priču nebitno, natürlich Јуче у 12:44 · Свиђа ми се Srđan Dvornik kako god stajalo s Babićevim djelovanjem nakon promjene režima i odlaska iz Hrvatske, ono što je radio dok je imao utjecaja na kulturnu politiku i neke druge poluge vlasti nije imalo veze ni sa slobodom, ni s demokracijom, ni s pluralizmom ili tolerancijom. dapače. 'kritika' nacionalizma (zapravo suprotstavljanje druge, također zatvorene ideologijske pozicije) ili 'predviđanje' etničkog klanja (kao da je svaka projekcija ili čak samo jaka metafora stvarno predviđanje) nisu dokaz za suprotno. Јуче у 13:25 · Свиђа ми се · 1 Boris Rašeta čovjek neusporedive pronicljivosti, možda ne pretjerano sklon liberalizmu? zovu ga kgb ali meni njegova pozicija više nalikuje na hodorkovskog, vladajuća većina ga je izopćila i stavila u kavez. ni to se ne čini baš liberalnim. sve konzekvence ove špiljakovske politike, koja traje već 30 godina, predvidio je u tančine. ono što previđaju svi koji ga napadaju, jest činjenica da u nas ne postoji dijalog, polemika niti artikulacija - cijelo naše društvo već nekoliko desetljeća nije u stanju artikulirati poziciju koja po diskurzivnosti nadilazi huk s tribina, nemuštu parolu "mi - hrvati" koja je, eto, tek u zadnje vrijeme ispunjena s nešto opernog sadržaja Јуче у 14:32 · Свиђа ми се · 2 Pero Kvesić Marko, ne slažem se sa stavom da je istina „uvijek negdje između“. Gdje je istina između stava da su 2+2=4 i 2+2=8? 2+2= 5 ili 7? Naravno da Gojku nije bilo lako. Našao se na mjestu kojem nije bio dorastao. I možda je Štula zaista bila „četnikuša“ (premda bi me zanimalo pobliže objašnjenje što se pod tim podrazumijeva). Pa što onda? Da li to znači da ju je trebalo protjerati ondje odakle je njena obitelj došla prije 400 godina? Nije Gojko izlapio, koliko vidim isti je kao što je oduvijek bio. Zaista bi me zanimalo da uspije pronaći nešto u NIN-u, ali sumnjam da bi to moglo promijeniti moje mišljenje. Čak i da je Babić ikada rekao išta pozitivno o Miloševiću, to sigurno nisu bili ni hvalospjevi ni „uvlačenje“. Čak i da je ikada rekao išta pozitivno o Miloševiću, koliko bi to promijenilo ne desetak, ne stotinu, čak ne ni tisuću, nego nekoliko tisuća kartica koje je objavio na temu nacionalizma? Јуче у 16:02 · измењен · Свиђа ми се Dejan Jovic Kao što je vidljivo iz pisama koje je slao Ivici Račanu - i na koje Račan nije nikad odgovorio - Babić nije imao nikakvu drugu moć osim moći vlastite riječi i argumenta. Za razliku od gotovo svih koji su tad bili partijski i drugi funkcioneri, grupa ljudi oko Stipe Šuvara (iako je između Šuvara i Babića u tim godinama došlo do razmimoilaženja, jer je Šuvar smatrao da je Babić radikalan i netaktičan, odnosno nekoristan u političkom smislu) NIJE se oslanjala na policiju niti na aparat sile. Treba se zapitati, kako to da je od svih partijskih i državnih funkcionera upravo samo o Šuvaru (i o Babiću) bilo moguće napisati ali baš bilo što? Kako to da se jedino njih moglo ovako direktno javno napadati, da ih se moglo difamirati, pa i otpuštati (npr. Babićevu suprugu, Mladenku Duras, Peru Kvesića i dr.)? Samo zato što NISU imali iza sebe nikakvu batinu. Štoviše, cijeli taj partijsko-policijski aparat se u tim godinama mobilizirao da ih difamira kao staljiniste, dogmatike i batinaše, odnosno da "zamuti vodu", kako bi prikrili svoje veze s aparatom sile. Sebe su prikazivali kao liberale i demokrate, a nikad nisu ulazili u javne polemike, nikad se nisu oslanjali na snagu argumenta i nisu govorili slobodno. Uostalom, današnji intervju Josipa Perkovića u Večernjaku (koji ima veliku historijsku važnost) pokazuje kako je to funkcioniralo. Kad Babić piše Račanu, u tim istim danima, aparat sile stoji čvrsto ujedinjen oko Špiljaka, i otvara se prema nacionalistima (Tuđmanu i drugima) upravo onako kako je to tada Babić tvrdio, a danas (doslovno danas) Perković potvrđuje u svom intervjuu. Ta se praksa nastavlja i danas: oni koji su povezani s "mračnim silama" iz sjene i danas difamiraju nas ostale, koji s tim mračnjacima nikad nismo imali nikakve veze nego smo ih uvijek prezirali i koji smo se uvijek samo oslanjali na svoju misao i bili solo igrači uvjereni samo u snagu vlastita argumenta i instinkta - i tvrde da smo mi dogmate, strani agenti, sumnjivci i batinaši - a oni su, kao i tada, kao i uvijek: demokrati... Ista meta, isto odstojanje Јуче у 16:09 · Не свиђа ми се · 5 Pero Kvesić Srđane, od drveta ne vidiš šumu. Izazivao me Gojko da spomenem nešto dobro što je Babić napravio. Evo, da spomenem drugu stvar. Pokrenuo je „Oko“ i vodio ga desetak godina, nakon „Telegrama“ jedini ozbiljan i utjecajan list za kulturu koji smo imali. Specifikum „Oka“ bila je upravo rubrika s polemikama, kadikad i nekoliko ogromnih stranica u svakom broju, kroz koje su se sukobljavali, odmjeravali, usaglašavali ili zauvijek razilazili ljudi najrazličitijih profila i usmjerenja. Nikada u povijesti nismo imali neki medij koji je bio toliko otvoren svima i svakome! Postoje kompleti uvezanih godišta, lako je provjeriti i tko je sve surađivao i tko se sve javljao i što je sve iznošeno. (Ako me sjećanje ne vara, Igor Mandić je imao neko vrijeme i stalnu rubriku u „Oku“.) Po čemu to „nije imalo veze ni sa slobodom, ni s demokracijom, ni s pluralizmom ili tolerancijom“? Nakon „Oka“ danas imamo „Vijenac“. O, blago nama! Treća dobra stvar koju je napravio bili su Zakon o izdavačkoj djelatnosti, Rezolucija o knjizi Sabora SRH i Društveni dogovor o visini autorskih honorara književnika i književnih prevodilaca, doneseni uz Babićevo ogromno zalaganje, a koji se nisu selektivno primjenjivali samo na neke, već se odnosili na cijelo područje izdavaštva, domaće književnosti i sve književnike. Danas od odgovarajućih dokumenata nemamo niti slovo. Četvrto, u vrijeme kad je Babić bio utjecajan u kulturi, umjetnicima svih vrsta su se još dodjeljivali stanovi (ne uzimali, nego davali) i to po vrlo transparentnim kriterijima koji nisu uključivali ni političku podobnost ni idejno usmjerenje. Јуче у 16:15 · Не свиђа ми се · 1 Marko Melcic Mislim da joj je rekao da je četnikuša, a nije napisao neku tjeralicu. I da su se častili takvim epitetima u redakciji. Mahom točno. Јуче у 16:28 · Свиђа ми се Pero Kvesić Ni ja ne vjerujem da je Marinković raspisao neku tjeralicu za Štulom-četnikušom. Samo čitam što je on sam napisao. Jedan od sadržaja epiteta kojima ju je častio bio je - četnikuša. Sam kaže da je to opetovano radio („uvrede“, a ne uvreda). Pri tome joj je bio urednik, nadređeni. Način na koji je to radio možemo pretpostaviti po načinu kako se u ovoj diskusiji odnosi prema Prangeru (za kojega pojma nema tko je), iako Pranger ima barem tisuću dana borbenog djelovanja više od njega (a lako moguće i PTSP i neko naoružanje kod kuće, o čemu Marinković također nema pojma). Kako vidimo, Štula nije bila suglasna s Marinkovićevim epitetima, čak je zatražila zaštitu od suda, ali naš Gojko kao zmija noge izbjegava obavijestiti kako je to na sudu završilo. Јуче у 16:54 · Свиђа ми се Boris Rašeta gojko je solist, ima kratak fitilj, ali je naravno gola suprotnost svemu što se može nazvati hrvatskim nacionalizmom. ovdje gore ga je neka gospođa zamijenila za ranka marinkovića, ali nije mi jedan čovjek, misleći na gojka, rekao "on ti je srbin"... misleći na njegove ljevičarske stavove koji su ovdje veći dio rata opisivani pojmom "srbokomunizam". Јуче у 17:00 · Свиђа ми се · 1 Boris Rašeta ako se ne varam, u kockicu su mu zabranili ulaz zbog nekog teksta o milutinu baltiću za kojeg je napisao da je glup, pa je bešker, koji mu je morao napisati partijsku kaznu, dodijelio opomenu "zbog otkrivanja partijskih tajni", tako bar glasi neka legenda Јуче у 17:01 · Свиђа ми се · 2 Pero Kvesić Ljudi, želim vam svima dobar provod na dočeku i sve najbolje u novoj godini. Јуче у 17:47 · Свиђа ми се · 2 Srđan Dvornik kad se već spominje "Oko" i "Telegram", 'zaslugu' glede prvoga ipak treba gledati u kontekstu u kojem je izdavanje potonjega (daleko kvalitetnijega i, relativno za ona vremena, neovisnijega) bilo onemogućeno Јуче у 18:16 · Свиђа ми се Petar Strpic Vidim da su se vrli diskutanti zamorili pa bjeze u Novu godinu. Ajd mi dozvolite jedno kibicersko pitanje: nije li Goran Babic zapoceo pjesnicku karijeru glasovitom političkom porukom "Gori li Hrvatska?" 1971. godine? Kojom se jasno deklarirao na "proljecarskoj" strani. Nije li on Slavku Mihalicu predlagao "podizanje revolucije" strajkom zbog cega ga je stari lisac otkacio? Pa kad je shvatio u zimu da je "proljecarska" kriva strana za pjesnicku karijeru naglo se prometnuo u ekstremnog unitaristu, kako se to tada govorilo, Toliko ekstremnog da je i Suvaru bilo previse njegove pravovjernosti. Nije li Goran Babic prokazao Antuna Soljana i njegov tekst u "Pitanjima" kao nacionalisticki zbog cega su "Pitanja" bila zabranjena? Tko je imao takvu moc ako ne tadasnji komesar u kulturi? Da ne nabrajam Ima nas koji pamtimo cjelinu tadasnjih dogadjanja. I nemamo interesa vidjeti ih drugacije nakon toliko vremena. Jer nismo virili iz guzice ni Suvaru, ni Sajberu, a boga mi niti Bakaricu. Јуче у 18:56 · Свиђа ми се · 2 Boris Rašeta zlatan gavrilovic kovac GORAN BABIĆ 　...Погледај још Јуче у 19:23 · измењен · Свиђа ми се Marko Melcic Jesi i ti bio Pero Petar Strpic onomad u onoj konobi malo niže u Palmotićevoj bila dosta poznata i dobro se jelo i bilo nas nekoliko sjećam se da je Dag sjedio kraj mene. I Damir. I ja kažem da što smo došli tu jer da Goran Babić također redovno zalazi. Pa eto ga za susjednim stolom, kažu mi. Dakle Pero ti si apostrofirao kod Babića ono čega smo se zadnjih godina nagledali kod mnogih kako je to nezgodno, a i pogibeljno kad se zaleti u jednom smjeru, a onda ups zajebo sam se, nalevokrug i gas u suprotnom smjeru. Sa distance on može izgledati ozbiljnom Dejan Jovic-u kao neki burevjesnik nadolazećih vremena, a da je "imao takvu moć kao tadašnji komesar u kulturi" i da su mu se nacionalisti osvećivali je jasno. Јуче у 20:22 · измењен · Свиђа ми се · 1 Petar Strpic Da, pamtim tu komicnu situaciju s Babicem u konobi. Jos je komicnije bilo to sto je tog jutra Goran zaprijetio Dagu i Lalovicu obracunom. Prostorije OKO-a bile su u Opatickoj 10, vrata do vrata s CDD-om izdavacem Pitanja. Zaustavi to jutro pokojnog Jozu Condica i mene Babic recenicom: "pogledajte kako sam se danas obracunao s (da ne spominjem ime), a sada slijedi moj najozbiljniji obracun sa Strpicem i Lalovicem". I tako sjedimo u konobi, ja cekam obarcun, Babic se ne usudjuje pogled svrnuti. Cekali smo jos mjesecima. Nikad nista javno. inace Dejan Jović kao ondasnji Suvarov pulen moze tvrditi kako je Babic govorio slobodno. Nije Babic bio subjekt, igrac je bio Suvar koji je svoje pulene nocu dizao iz kreveta (patio je od nesanice) i davao im naputke sto se treba napisati i u kojem glasilu. Bio je to partijski picigin u kom su se za lopticom bacali intelektualci natjecuci se u stilskim figurama za naklonost patijskih sefova. Јуче у 20:41 · Свиђа ми се · 2 Bosiljko Domazet fino bi bilo uknjižiti i ovu polemiku, posebno kvesić&marinković i naravno urednički intervenirati u bezobrazluk Јуче у 21:11 · Свиђа ми се Boris Rašeta slažem se, bosiljko, nadam se da će se diskusija nastaviti jer osvjetljava važne stvari iz tog razdoblja Јуче у 21:29 · Свиђа ми се · 3 Marko Melcic Pero, pod stare dane postaješ duhovit "Bio je to partijski picigin u kom su se za lopticom bacali intelektualci natjecuci se u stilskim figurama za naklonost partijskih sefova", hahaha. A Babić je udarao kickoff i nije uopće morao brinuti gdje će lopta padati пре 15 ч. · измењен · Свиђа ми се Pero Kvesić U kontaktu sam s Beškerom, pa ubacujem njegovu poruku: ------------------------------------------------------------------------ Pero, ne mogu se uključiti u raspravu, ne znam zašto. Valjda što nisam „friend“. Ako možeš, ubaci ovo od mene. Ako ne možeš, stavi ovo na svoj blog.: Nisam surađivao u Oku baš zato što je partijskom akcijom ukinut Telegram, koji je tada bio praktički neovisan (s Hudoletnjakom kao glavnim urednikom, i ja sam bio unutra), te je pokrenuto Oko kao pravovjerno. Ne sjećam se koliko je Goran Babić sudjelovao u tom odlučivanju, ali on nije bio prvi glavni urednik, nego Fadil Hadžić. Unutar onoga što se pripisuje Šuvaru valjalo bi razlučiti, ali ne vjerujem da je moguće, ono što je Šuvar činio, a što su, pozivajući se na njega, činili ljudi iz kruga Mire Šuvar: Ivo Družijanić, Stevo Ostojić, Lepold Kobsa i drugi. To ni Pero ne zna sve. Za pravu procjenu – daleko prije nego je napisao da će prijepore rješavati „čelična cijev i u njojzi zrno“ – meni služi polemika sa Šoljanom, slučaj „Strašno lice ništavila“. Tu je Babićeva pozicija bila kristalno jasna. Sve je to u Pitanjima. I ja smatram da je mogao otići bilo u koju drugu zemlju. Vjerojatno Mladenka Duras zna zašto su išli baš u Srbiju. Jednom ću – ali ne prije nego svi pomru – pisati o utjecaju supruga na pozicije (i novih supruga na nove pozicije) vodećih muževa hrvatske političke misli. Babić je podržavao a Šuvar inicirao isključivanje Matvejevića iz Partije. To tada nije bilo bezazleno. Sada Aralica, čija pravovjernost nije bila dovođena u pitanje, prca Matvejevića kao Jugoslavena koji ga je progonio. Napokon, anegdota s Marinkovićem i onim Baltićem. Nije Gojko ništa takva napisao. Naprosto je bio, za Danas, u press dvorani CK dok je prenošen plenum, kada je Baltić rekao da u Danasu ima natruha nacionalizma i fašizma (ili tako nekako), a Marinković je ekranu rekao „Ma ti si fašist i budala“. Rade Murić, koji je kontrolirao dvoranu, uredno je napisao o tome prijavu koja je došla u Gradski komitet, odande u općinski komitet Trnje, a odatle u OOSK. Ne sjećam se točno, čini mi se da sam vodio taj sastanak i da sam dopis stavio pod razno. U principu, kad god sam vodio sastanak, diskutirao sam zadnji, da ne bi netko pomislio da je moja diskusija direktiva. Kad sam to stavio na dnevni red, koliko znam, nitko nije otvorio usta, pa sam rekao da smatram da se treba oštro ograditi od Gojkova istupa radi odavanja partijske i državne tajne (Baltić je tada bio predsjednik ili član Predsjedništva SRH). Počeo je smijeh, u tome se sastanak raspao, ljudi se digli – i tako nije bilo ništa. Naš drug zadužen za dojavu to je jamačno dojavio, pa je netko pametan zaključio da bi, otvori li se postupak, moja dosjetka mogla učiniti više štete. Uostalom, Baltić je bio lukav, kao i mnoga ina budala. Ali Marinkoviću je (tada ili kasnije) oduzeta akreditacija. Danas je prosvjedovao ali uzalud. Duh Željke Markić stariji je od nje i od Partije. ------------------------------------------------------------------------ Izvinjavam se zbog svoje greške na koju je Bešker upozorio: prvi glavni urednik „Oka“ zaista je bio Fadil Hadžić. пре 13 ч. · Свиђа ми се · 2 Marko Melcic Ovo sa odavanjem tajne je legendarno, a da ne može postati na FB jer da nije friend, Ino s..e, jer kad sam ga štimao da koristi fejs on ga je popljuvao. Tako da sad kad želi čuti što njegovi prijatelji pišu mora saznati iz druge ruke. U svakom slučaju bilo mi ga je gušt čitati. P.S. Dražen Vukov Colić je također jedan od tih nonFB intelektualaca, ali za njegove potrebe je tu gospođa Davorka Vukov Colic. Ima ih još dosta kojima supruge dežuraju na Fejsu, hahaha. пре 13 ч. · измењен · Свиђа ми се · 3 Marijan Grakalic Pero, ti su u pravu jer možda i nije toliko nevažno je li u jednom govoru ili u jednoj, dvije ili više knjiga Babić bio za to da se streljaju njegovi neistomišljenici, uglavnom također pisci. To je i inače radio pa je tražio i streljanje nekog liječnika iz Pakraca zato što je taj za nekog tipa rekao da je časnik a ne oficir. Žalosna je činjenica da su istog 91 strijeljali četnici, pa je eto, i to dokaz u prilog ''vizionarstvu'' Gorana Babića. Utoka je očito onaj alat od kojeg se taj tip nikada nije duhovno odvajao, naravno, zbog paranoje koja je i inače tu bila glavni čimbenik partijske i književne discipline i njegovih ''kadrovskih'' rješenja, kako se vidi. Kepec je to koji je bio pronašao svoj smisao u tome da u ime ili za ime Partije, a to je često značilo i u vlastito ime i u ime vlastitih ambicija, kinji i progoni druge. Uistinu bi tu najbolje bilo objaviti neki kompetentni psihijatrijski karton ili možda i što ozbiljnije? пре 12 ч. · Свиђа ми се Boris Rašeta možete li mi . pitanje se odnosi na sve sudionike u ovoj diskusiji - malo pojasniti relacije babić-šuvar, šuvar špiljak, špiljak tuđman... пре 12 ч. · Свиђа ми се · 1 Boris Rašeta čiji je čovjek bio vilim mulc? пре 12 ч. · Свиђа ми се Marko Melcic Nakon što je smijenjen Pavle Gaži koji je bio blizak sa Stanom Dolancom, IK CK SKH je imenovao Vilima Mulca iz Rijeke za sekretara RSUP. пре 12 ч. · Свиђа ми се · 1 Boris Rašeta ¨znači, bliži špiljku? пре 12 ч. · Свиђа ми се Mario Marinić tih je godina "prelazni rok s jedne na drugu stranu" bio svakodnevan. okolnosti su se mijenjale brže nego što su vinovnici mogli kapirati što se događa i što će "s njima biti sutra." zato je nama danas to jedan nestvaran politički galimatijas. koji još debelo traje. inače, odlična je diskusija, zahvaljujem svim učesnicima пре 12 ч. · измењен · Свиђа ми се · 1 Marko Melcic U to vrijeme predsjednica CK SKH je bila još Milka Planinc. Mulc je u nastupnom govoru rekao da se neće miješati u tajne službe i to je održao. Čak je to potvrdio Perković u svojem mega-interviewu od neki dan. пре 12 ч. · измењен · Свиђа ми се Pero Kvesić Marijane, zabrazdio si. Naravno da nije nevažno je li u jednom govoru ili u jednoj, dvije ili više knjiga Babić bio za to da se strijeljaju njegovi neistomišljenici. To je naprosto izmišljotina i glupost. Tumačiti sasvim jednoznačno upozorenje „Približava nam se nesmiljeno dan kad više nitko nikoga ni u što neće moći uvjeriti i kad će jedini argument ponovo postati šuplja metalna cijev i u njojzi zrno“ (ovaj put prepisujem iz knjige u kojoj je govor objavljen, a ne navodim po sjećanju) jednako je kao tumačiti E=mc2 kao poziv na istrebljenje biciklista jer E označava kranjske kobasice, m je zlo u svijetu, c je rastopljeni sladoled, a ono 2 označava „na treću“. Konstrukcija da su četnici čitali Babićeve tekstove i uzimali ih kao instrukcije je čista fantastika van pameti. пре 11 ч. · Свиђа ми се

[DarkAttraktor]

ipak je Ante > Nino. ovaj makar isprovocira zanimljivu raspravu. treba i to umeti.fala za fwd, Bergas.

[koksy]

na stranu to što se Ante nespretno okliznuo ali mnogo je zanimljivija ova potonja polemika koju je Bergasa imao strpljenja da kopira (ja sam nonFB pa je ne bih iskopao sve i da hoću). Očekujem da će biti i nekog apdejta.Goja Marinković mi je prosto fascinantan. Pokazalo se - vremenom - da smo mi (koji smo to kao nešto pratili) imali poprilične iluzije spram dobrog dela te "danasovske" ekipe.inače, koliko se ja sećam, Babić je zaista imao taj šuvarovski ideološki sklop ali i vrlo pogan jezik koji je precizno gađao u nacionalističke protuve pa mu se - zbog toga - na te izvesne staljinističke manire može i zažmuriti na jedno oko.vrlo zanimljiva je Inoslavova natuknica o uticaju gospoja-supruga na svoje supružnike u ona vremena i - ma kako to možda nekorektno bilo na raznim nivoima - ja zaista mislim da u toj temi ima jako mnogo potencijala.

[Otto Katz]

Ima neko link na ovaj Perkovićev intervju?

[DarkAttraktor]

iz nekoliko delova je, evo ga ovde prvi. inace juce je zavrsio u apsu.

[Otto Katz]

Hvala. Tijekom najluđe noći sam imao diskusiju o personalnom kontinuitetu sigurnosnih službi u postkomunističkim zemljama. Drugi dan pogledam vijesti, Perković! Bacam se na interviju.

[Roger Sanchez]

Super je iz tih pisma Streljnikova Babića preporuka Ivi da rješavanje Kosova prepusti onima koji se u to bolje razumedu. To su valjda oni koji su se tada krenuli baviti rešavanjem tog vrlo komp'likovanog problema. U međuvremenu, dok Zlobrica uz pomoć svojih Perkovića održava kružoke u podrumu, prioritetno je razjebati Zlobricine paragone kako bi Slobo kad krene u rešavanje još komplikovanijeg jugoslavenskog pitanja prolazio kroz Hrvatsku kao kroz buter. Pusa Babiću, neka je gdje je. Snašao se.

[pacey defender]

http://www.politika.rs/pogledi/Missa-Djurkovich/O-mracnim-bojama-i-diktaturi.lt.html

O mračnim bojama i diktaturiPovodom teksta „Naličje kritičkog mišljenja”U subotu 4. januara u „Politici” je objavljen tekst Zorana Avramovića „Naličje kritičkog mišljenja“. U njemu je kolega Avramović, koji se potpisuje kao sociolog i naučni savetnik, napao one koji kritikuju vlast, a pri tome „koriste samo mračne boje” i čak „govore o propasti Srbije”. Poštenije bi ipak bilo da se kolega Avramović lepo potpisao kao član glavnog odbora SNS, ili bar kao visoki funkcioner vladajuće stranke, jer bismo time videli njegov egzistencijalni interes u pisanju ovakvog teksta. Jer ovaj tekst je, rekao bih, daleko ispod onog što je on pisao ranije, dok je bio opozicionar. Avramović je danas u situaciji da brani jednu po meni neodbranjivu politiku i stoga on to čini veoma loše i neubedljivo.Pokušaću da u ovom tekstu argumentovao i sažeto pokažem zašto Srbija zaista propada i zašto je dolazak ove vlasti dodatno ubrzao i pogoršao ionako loše procese. No pre toga moram da ukažem na dosta neočekivan pokušaj uvaženog kolege da sve one koji njegovog partijskog šefa optužuju za diktatorske namere i tendencije diskvalifikuje kao neobrazovane i kao nekog „ko ponižava istoriju političke misli” i sl. Dobro, kad je u skorašnjoj istoriji ove države bilo zabranjeno svim medijima da pišu o razvodu i svadbi najmoćnijeg čoveka u Srbiji? Kako Avramović tumači činjenicu da niko ne sme da objavi vest da se ovaj čovek ponovo oženio, a da u isto vreme tabloidi „bliski vlasti” detaljno i svakodnevno izveštavaju o bračnim problemima lidera najveće opozicione stranke? Gde to ima osim u režimima koji pokazuju autoritarne tendencije? Gde ima da jedan čovek o svemu daje svoj sud, da o svemu odlučuje, da javno upozorava pravosuđe kako će on lično biti pogođen ako Mišković bude pušten na slobodu?E sad da vidimo šta Avramović ubraja u uspehe. Kreće s borbom protiv kriminala i korupcije. Uveravam kolegu Avramovića da to ne postoji, to jest da se čitav virtuelni fenomen koji on tako naziva koristi kako bi se običan puk zaluđivao, podsticala populistička mržnja sirotinje protiv bogatih ljudi, a isti, to jest tajkuni, reketirali, kako bi se, konačno, tržište koje su kontrolisali bogati Srbi polako prepuštalo tajkunima iz drugih zemalja. Hajde da vidimo sa koliko će se i kakvih pravosnažnih presuda okončati čitavo ovo zidanje rejtinga i koliko će na kraju država Srbija morati odštete da plati onima koji se danas hapse pod krajnje sumnjivim optužnicama.Za mene je prilično šokantno da Avramović kao uspeh navodi Kosovo!? Ili konstruktivan odnos sa inostranstvom!? Pa zar zaista moj prijatelj Avramović smatra da je integrisanje četiri opštine sa severa u ustavnopravni sistem nezavisnog Kosova i odustajanje od podele Kosova uspeh? Zar zaista smatra da je uspeh što predajom severa Kosova pravimo konstruktivne odnose sa Nemcima, Amerikancima i tako dalje? Hoćemo li odmah da im ponudimo i Vojvodinu pa da napravimo još bolje i konstruktivnije odnose sa njima? Uzgred, zašto ja ili neko sa sličnim stavovima ne može da dobije na bilo kom ozbiljnom elektronskom mediju mogućnost da sa ljudima iz vlasti polemiše o Briselskom sporazumu kao o „uspehu”? Ili o bilo čemu u pogledu čega se ovde ne slažemo?Sledi priča o „zdravoj privredi i jeftinoj državi”. Ovo stoji jedino ako ne živimo u istoj zemlji. Dinar je danas više precenjen nego u vreme Šoškića. Država se za ovih godinu i po dana zadužila preko četiri milijarde evra, a toliko se planira i za sledeću godinu. Nijedan ekonomski problem nije ni dotaknut, a kamoli da se otpočelo s njegovim rešavanjem. Nigde živog novca nema, dubioze preduzeća su sve veće, a vlast jedino nudi bajke o arapskim parama od kojih neće biti ničega. Jedina konkretna stvar je početak gradnje „Južnog toka”, što je nasleđeno, a protiv čega se ministarka energetike bori na sve moguće načine.Deo objašnjenja nalazi se takođe u onome što Avramović navodi kao uspeh: kadrovi na javnim funkcijama. Odgovorno tvrdim da nikad lošiji i nekompetentniji ljudi nisu vodili ovu državu. Pri tome, zanimljivo je da Vučić za najvažnije funkcije sve više uzima „proverene” kadrove DOS-a poput Vesića, Čovića, Malog itd. To samo potvrđuje tezu da SNS u potpunosti predstavlja kontinuitet sa prethodnim pogubnim politikama.Uzgred, ne znam zašto kolega Avramović ignoriše sve veće javno približavanje njegovog šefa drugosrbijanskim intelektualcima i partijama? Čeda Jovanović je u pravu kada tvrdi da je ovo danas realizacija njegove ideologije i politike pa se stoga i on, i Drašković, i Čanak i Beba Popović prirodno približavaju Vučiću. Da li i Zoran Avramović počinje da prihvata tu ideologiju protiv koje je ratovao petnaestak godina? Neka nam rastumači šta je danas njihova ideologija ako ih Petar Luković intenzivno hvali i brani, blateći pri tome svakog njihovog kritičara.Zbog ograničene dužine teksta ovde moram da prestanem. Zahvaljujem svom prijatelju i kolegi Avramoviću što me je podstakao da ovako otvorimo polemiku o raznim pitanjima u vezi sa prirodom aktuelne vlasti i sistema. Nadam se da će se i drugi u nju uključiti jer ozbiljnost trenutka to zaista zahteva.Viši naučni saradnik, Institut za evropske studijeMiša Đurković

[Turnbull]

SAVA STAMBOLIĆ: 665 GODINA DUŠANOVOG ZAKONIKA ILI AMANET JEDNE VELIKE PROŠLOSTI

Stefan Uroš IV Dušan – „Voljom Božjom, Blagoverni i Hristoljubivi car Srbljem i Grkom i zemlje pomorske i svemu zapadu” – zvani Silni, svojim kratkim životom i nebrojenim podvizima, baš kao Aleksandar Makedonski pre njega, ostavio je dubok pečat na istoriju čitavog Balkana. Njegovom pojavom dinastija Nemanjića našla se na korak od svoje vekovne misije da srpski narod i država ostvare svoj pun potencijal. Od skromnih županskih početaka, vizantijskih tamnica, pažljivih savezništava i kontrolisanih sukoba, konačno se stiglo do pozicije moći i autoriteta, koje više na poluostrvu nije imalo rivala. Dušan je, sudeći po antropološkim studijama na njegovim moštima, bio div od čoveka, sasvim dostojan svog epiteta „silni”. Ali on je bio mnogo više od zapovednika ratnih pohoda. Bio je izdanak svetorodne loze, duboko svestan duhovnog kapitala svojih svetih predaka. Izdanak pravoslavnog grčkog Istoka, gde, za razliku od Zapada, nije bilo dovoljno imati silu i vojsku da bi bio priznat za autoritet.

Zasluge cara Dušana za narod

Saradnici Novog Standarda poseduju neku neuništivu energiju koja ih tera da u naslovima svojih tekstova često koriste rastavni veznik „ili“. Tako je u nedelju, 12. januara, od šesnaest naslova stavljenih u prvi plan na ovom sajtu, ovaj veznik imalo njih devet. Odakle ova fascinacija „ili naslovima“, ne bih znao da objasnim. Da li se radi o nesvesnoj navici tekstopisaca, međusobnom dogovoru pojedinih autora, ili takvi naslovi nastaju zbog intervencije urednika, ostaće za sada misterija. Bilo kako bilo, ovog nesvakidašnjeg medijskog običaja pridržava se i Sava Stambolić (25), apsolvent prava, član predsedništva parlamentarne Treće Srbije i njen osnivač. Na sajtu Standarda našao sam četiri Savina autorska priloga i sva četiri u naslovu imaju veznik „ili“. Poslednji iz grupe „ili tekstova“ od 11. januara nosi naslov 665 godina Dušanovog zakonika ili amanet jedne velike prošlosti. Za političku omladinu na desnici pisanje o srednjem veku je postalo tradicija i znak raspoznavanja, a izbor likova izgleda zavisi od fakulteta koji se studira. Tako Boško Obradović, osnivač Dveri, prve pisane radove posvećuje Svetom Savi, Stefanu Nemanji i despotu Stefanu Lazareviću. Obradović, nekadašnji student srpske književnosti, sastavlja članke o ličnostima iz istorije književnosti, dok Stambolić, kao student prava, bira da piše o caru Dušanu i njegovom Zakoniku. Tekstovi takve vrste nisu istoriografske rasprave. I tu zapravo ni u jednom trenutku ne postoji želja da se stekne uvid u rezultate istorijske nauke. Interesovanje za period srednjeg veka proističe iz verovanja da je u tom dobu ostvarena autentična srpska politička zajednica. Ti tekstovi govore o naciji, njenom kontinuitetu, veličini i političkom idealu koji nakon toga nikada nije dostignut. Sava piše da je srednji vek na „Istoku i u Srbiji… bio podne našeg istorijskog postojanja, visina do koje se nikada posle toga nismo uzdigli“. Staleška država Nemanjića je daleko iznad moderne Srbije, odnosno narodnog suvereniteta, podele vlasti i građana kao političkih i pravnih subjekata. Na prvi pogled ovo je besmisleno razmišljanje za političara koji računa na glasove građana i budućeg pravnika, ali se baš zbog toga mora postaviti pitanje: na koji je način takvo mišljenje ipak moguće?

Edited January 18, 2014 by Syme

[Yoda]

Stambolic je napaljeni klinac, i ono malo sto zna je zarobljeno u nekakvoj projekciji nacije kroz vekove. Ovaj njegov tekst se najefikasnije razbucava sa par citata iz osnovnih udzbenika.edit: Car Svetog rimskog carstva Karlo V Luksembruški pokušao je na Zapadu da znatno manje radikalnim normama obuzda vlastelu i nije mu uspelo.Sta zna dete da li je Dusanov savremenik Karlo 4 ili Karlo 5, bitno je da je vijao vlastelu po, pazi sad, citavom Zapadu...Mislim, on toliko nista ne razume da je to strasno.

Edited January 18, 2014 by Yoda

[Turnbull]

Pa da, blenta.

[gagorder]

preporuča se vlastima

 

pa dobija po labrnji

 

a sve povodom prvog teksta

 

 

 

 

[darling]

nadgornjavali se kecmanovic i skerlic, prvo kecmanovic u politici, pa skerlic u danasu, vidim kecmanovic je u novom vremenu, blabla

 

el cito neko top je bio vreo i gledo top je bio vreo, gde je film zajebo roman, pa su pale tolke teske reci?

[bergasa19]

Sofija Mandić

Reagovanje Agencije za borbu protiv korupcije

Sofija Mandić

[Roger Sanchez]

Dis bi inčrasting:

 

 

OTVORENO PISMO MILORADU PUPOVCU Zašto ste objavili tri nepismena, agresivna i lažljiva članka?
Štovani profesore,

najradije Vam se obraćam tako, kao lingvistu sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Ne obeshrabruje me činjenica što uz zvanje gajite i funkcije: predsjednik ste političke stranke, saborski zastupnik, novinski izdavač. Istina je, doduše, ovo pismo ostalo bi nenapisano da te funkcije ne obnašate, no istina je i da funkcionarima opširnije pisati smisla nema, osobito ne štivo koje ište makar minimum koncentracije.

Štovani profesore, molio bih da mi javno odgovorite čime sam zaslužio to da za vas postanem moralni idiot te zašto zavirujete u moju postelju? Pitam vas, nadalje, zašto ste raširili po gradovima Zagrebu i Beogradu vijest da sam pritajeni ustaša, Tomislav Klatež?
Nove očale

Naime, štovani profesore, to ste objavili u dva broja tjednika Novosti, čiji ste izdavač kao predsjednik Srpskog narodnog vijeća, čije izlaženje Vlada podupire s više milijuna kuna godišnje, a tu Vladu podupirete i vi, zakonodavac, saborski zastupnik Srpskog narodnog vijeća. Unaprijed uzimam u obzir da ste zauzeti važnijim poslovima, no dužan sam Vas upozoriti da vladate najvećim tjednikom u državi. Naime, više u nas ne postoji nijedan u nacionalnoj distribuciji s toliko imena u impresumu. Istodobno, ne postoji tjednik u nacionalnoj distribuciji koji bi se slabije prodavao. A drži na plaći, dakle, više urednika od Glorije, koja se prodaje najbolje. Od dobiti s kioska Novosti svome glavnom uredniku ni nove očale ne bi mogle kupiti. Zbog toga je njegova odgovornost veća.

Vaš glavni urednik Ivica Đikić i Vaš glavni komentator Viktor Ivančić ispisali su na moj račun tri toliko lažljiva, nepismena, glupa i agresivna članka da su nadmašili razinu i najluđeg desničarskog tabloida, osobito s dva objavljena u broju 747., od petka, 11. travnja 2014. Oprema, izbor fotografija - takva svinjarija rijetko se viđa. A Vi, štovani profesore, šutite.

Ne vidim drugoga načina da Vas iz šutnje prenem nego da analiziram te njihove tekstove, opreme. Prvo ću dokazati da je, po tomu što i kako piše, Vaš glavni urednik gluplji od tave. Potom ću dokazati da je, po tomu što i kako piše, vaš glavni komentator gori od ustaše.

Dakle, Đikić. Pod ogromnim, iz vlaka čitljivim naslovom “Tomislav Klatež”, u Novostima od 11. travnja, broj 747., strana četvrta, stupac treći, navodi: “Čadež je napisao da bismo se Viktor Ivančić i ja trebali ispričati, ‘prije svega obiteljima žrtava’, zbog ispovijedi merčepovca Mire Bajramovića, koja je 1. rujna 1997. objavljena u Feral Tribuneu. Iz te opširne ispovijedi Čadež uzima rečenicu-dvije u kojima Bajramović govori o broju ljudi koje je ubio.”

Sitničica! Napriča Bajramović, “otac četvero djece”, da je sam smaknuo tri kamiona civila a cijela njegova škvadra još svega triput toliko! Takvu bajku ne bi progutao ni najgluplji od svih novinara što sam ih ikad upoznao, a kamoli te, 1997. godine, kad sam radio kao glavni redaktor Nacionala, gdje su zalazili baš svakakvi luđaci, provokatori, slabo prikriveni doušnici. I da se poput Pavla Svirca najeo ludih gljiva, ne mogu zamisliti pokojnog Ivu Pukanića Pukija kako mi donosi tekst i spika: “Čuj Tomek, dragi moj Tomek, kaj se furt srdiš, buš nam redigiral ovog tu Mireka. Znaš, ima pun klinac teksta, al’ ne buš se dosađival. Buš videl, Mirek je sam pobil 72 čoveka, daj onak jako to nafutraj za naslovnicu.”
Sve gadarije

Pobogu, štovani profesore, ako je pobio toliko ljudi, što ga nije Đikić pitao gdje i kad, pa da mu makar koje stratište pokaže i koje lice žrtve opiše, ime mu doda? Nego tvrdi da je Feral “te dijelove” koji su “plod bolesnog napuhivanja” objavio “da bi svatko za sebe mogao procijeniti vjerodostojnost njegova svjedočenja te napraviti barem skicu njegova psihološkog profila.”

Štovani profesore, zašto bi itko, osobito iz obitelji žrtava, tkogod je kupio taj slavni broj Ferala, trebao “za sebe”, iz svih tih gadarija, od kojih su sve odbačene na sudu kao iskaz neuravnotežene osobe, “napraviti barem skicu psihološkog profila”? Dakle, dijalog novinara Đikića i njegova čitatelja:

Đikić: Napravi skicu!

Čitatelj: Da napravim skicu čega?

Đ: Psihološkog profila.

Č: Kako se skicira psihološki profil? Dodam li uši?

Đ: Napravi barem skicu.

Č: Što je više od “barem skice”? Što bih još mogao?
Minimalna mogućnost

Štovani profesore, misli li Vaš glavni urednik da je lukav zato što je prešutio da sam napisao kako je toga Miru Bajramovića poslala Feralu koja domaća tajna služba jer je vlast odlučila da pohapsi merčepovce i, drugo, implicite, da unaprijed kompromitira moguće prave svjedoke njihovih stvarnih zločina upravo tim suludim Bajramovićem. Misli, po svemu sudeći, vaš glavni urednik “lukav sam”, izdrži jednu rečenicu a već u sljedećoj prizna: “Tomislava Čadeža ne zanima činjenica što su nekoliko sati nakon izlaska Ferala s Bajramovićevom ispovijedi uhapšena osmorica bivših pripadnika policijske jedinice Tomislava Merčepa…”. Pa nabraja sve te kriminalce što su se razmiljeli posvuda i nisu baš bili građani s urednim prebivalištem, a onda ih eto baš sve redom pohapse “nekoliko sati nakon izlaska Ferala”. A mene ta činjenica, je li, ne zanima. I još se provaljuje da je svjedočio na suđenju Merčepu “i to uglavnom o Bajramovićevoj ispovijedi”. I još je drzak da mi pripisuje kako “relativiziram činjenice” a to zato jer sam “opsjednut mračnim motivima i spletkarskom pozadinom”, premda sam navodi da se Merčepu sudi za oko četrdeset ubojstava, dok su on i Miro baratali sa 280 leševa kao minimalnom mogućnošću…
Podmetanje ustaštva

Vratit ću se, štovani profesore, Vašem glavnom uredniku, neka otpočine, njegova strast za leševima manja je od strasti što je spram kadavera gaji vaš glavni komentator Viktor Ivančić.

Ivančić je tobože usput izvirio, na susjednoj, petoj stranici Vašega tjednika, broj 747., i bolesniju maštu pokazao. Naime, štovani profesore, ne samo da mi podmeće ustaštvo, nego je tekst ilustrirao fotografijom kolegice iz Jutarnjeg lista, s kojom pod istim krovom radim od kraja 90-ih, i koja je srpske nacionalnosti. Znači, dolazim u redakciju, pozdravljam je i to pošto sam, tvrdi Ivančić, objavio, upravo u Jutarnjem, da je godine 1991. ubijeno u Osijeku “tek desetak Srba” te da je u Lori mučeno i ubijeno njih “samo nekoliko desetaka”.

Nemojmo, štovani profesore, okolišati: razlika između “desetak Srba” i “tek desetak Srba” razlika je između ustaštva i novinarstva. Između fašizma i slobode. Meni se, štovani profesore, ne može omaći tih “tek”, meni to podmeće jedan dobro uhljebljen, namiren ratni mačak, što je na Đikićevim i svojim virtualnim leševima podizao nakladu, i kojemu je žao što tih leševa nikako da se skupi dovoljno, pa zato, “salutirajući krpi i metli”, ponovit ću da je taj Ivančić bio šef obiteljskog klana što je iz Ferala izvukao dovoljno novca da živi na relaciji London - Split - Zagreb. Klan u kojem je najmlađa pripadnica kupila stan, za keš, već u 25. godini života, a direktor se ljuljuškao u splitskoj luci i potpisivao fakture; klan što ga je osobno podupirao premijer Ivo Sanader, a za rata osobno štitio predsjednik Franjo Tuđman, čiju je redakciju i pohodio. Jedina ugroza što je zadesila Feral bio je ispad dvojice povratnika iz Australije, ustaških klokana, što su od prodavača na dva, tri kioska oteli Ferale pa ih zapalili. Neš’ ti nevolje ljute za list što se u svoje najbolje dane, prodavao u osamdeset hiljada primjeraka.

Sve to za Ivančića i dalje će biti “poneka sočna denuncijacija”, o kojoj je “besmisleno raspravljati”, budući da dolazi iz usta “takvog sirotana” koji je, molit ću lijepo, “stilski ozbiljno raskvašen”. I premda Ivančića, zbog svega toga, “ne zanima baš ništa iz sfere njegove privatnosti: ni kakvim prometalima raspolaže, ni gdje stanuje, ni s kim spava”, on to ipak navodi. Tako piše taj sumnjivi poduzetnik, što je raznim svojim dobavljačima, zajedno sa svojim klanom, ostao dužan više od milijun eura, pa ga je, za kaznu, Sanader premjestio kod svoga poslovnog partnera Roberta Ježića u Novi List, zajedno s Đikićem, gdje je tukao plaću od dvije hiljade eura zato da ne piše.
‘Ofucani klišej’

Dužan sam vas upozoriti, štovani profesore, da je modus operandi Vašega glavnog komentatora nalik onome Marka Perkovića Thompsona. Ili, njegovim, visokim stilom kazano: “u ishodu dobivamo isti ofucani klišej”. Naime, Thompson protiv Sanadera nije pjevao tri tjedna za 515 hiljada eura, a Ivančić protiv njega nije pisao pola godine za 2 hiljade eura mjesečno. Obvezu da će o njemu lijepo pisati, koliko se to može, potom je, za solidnu državnu plaću, produljio ad infinitum.

Štovani profesore, među posljednjim potezima što ih je premijer Sanader povukao bilo je znatno povećanje novčanog iznosa za Vaš tjednik, na temelju čega je u vas namješten i gospodin Ivančić te cijela svita njegovih krilnika i doglavnika, rodbine i tazbine. Na čelu s Đikićem. Također Ježić-Sanaderovim kadrom.

Dakle, kad Kerumovo carstvo propadne, vjerovnici mu uzmu hotel, a kad propadne Ivančićevo, on vjerovnicima naprosto o glavu razbije fikus. Potom obojica završe na državnoj plaći, sve u koaliciji s HDZ-om: Ivančić u Novostima, Kerum u Saboru. S tim da je Kerum oduvijek bio mnogo pošteniji. Naime, nad vratima njegovih dućana nikad nije pisalo kako su “u vlasništvu onih koji u njima rade i kupuju”, dok je ispod Feralove glave uvijek pisalo: “Feral je vlasništvo onih koji ga čitaju i pišu”. Nadalje, Kerum nikad nije za rata i poslije netransparentno baratao donacijama iz inozemstva u paketima od po 300 hiljada dolara, nego je navodno tek netransparentno baratao brašnom i uljem.

Marko Perković Thompson morat će na Sanaderovu donaciju platiti porez, pa će biti novca za Ivančićevu plaću, a ja sam moralni idiot jer sam pobrojao stratišta srpskih civila 1991. U svojoj nekrofiliji, Vaš je glavni komentator, štovani profesore, izmislio da su meni ti leševi “posve u granicama normale” i zatim na tu laž javno nalijepio lice moje kolegice redakcijske.
Ruganje istini

To što sam savjesno, na temelju činjenica, pobrojao stratišta, Ivančić doživljava kao novu priliku da se naruga istini.

Čadež: Lora je bila vojni zatvor.

Ivančić: Logor, mučili su neki stražari nekoliko civila.

Č: Onda i azil za pse, udomili su neki stražari nekoliko pasa.

I: Koliko iz svoje izdajničke busije razumijem, ti su svjetlosni signali važni zbog kontrole društvenog pamćenja… Ti si, Čadež, autorski nemoćno njuškalo!

Č: Zašto autorski?

Štovani profesore, Vaš komentator i u ovom tekstu, kao i u prethodnome, kojim me je ovjerio kao moralnog idiota, tvrdi da postoji čvrsta veza između ubojstva Aleksandre Zec i javnog nastupa redatelja Krešimira Dolenčića.

Možemo ovako, štovani profesore, dovijeka, jedino, ponavljam, ne shvaćam čime sam ja to zaslužio? Sve što je Ivančić prešutio iz mojih tekstova, činjenice u prilog pomirenju, nadomjestio je lažima i nekrofilijom. Moj je propust što sam zaboravio navesti vojni zatvor Kuline u Šibeniku, što sam propustio naglasiti da je Tomislav Merčep bio pomoćnik ministra policije, pa evo sad koristim priliku da i te crne, mrlje iz 1991. oživim, kojih se Ivančić, kipteći od zlobe, nije sjetio. Nego bježi u BiH i ondje traži logore, koncentracijske, i ako koji nađe i njega će meni o vrat okačiti.

Zaključak da Hrvatska 1991. nije bila ustaška ja sam podupro dokazima, a Ivančić se tim dokazima ruga jer želi “stati u obranu neopravdano optuženih ustaša čijim umjetnim zubalima pitomi građani poput Čadeža i Dolenčića prikrivaju očnjake”. Gori od ustaše, taj vaš glavni komentator, zbilja jest.

Jesam li spomenuo u ovom tekstu pomirenje? Bili smo neki dan, štovani profesore, i Vi i ja na premijeri predstave “Aleksandra Zec” u Rijeci. Nije lako, ali mogli bismo dalje, zar ne, profesore? Količina nesreće, može se, na koncu, profesore, izmjeriti, onako kako se količina sreće ne može.
Besmislena dreka

Vrijeme je da se vratimo Đikiću, već mu dolje u kutu popušta koncentracija. Zašto je, pobogu, on pak svoj tekst, položen uz Ivančićev kad rastvoriš novine, ilustrirao fotografijom zgrade EPH? Zato što ćemo sutra kolegica ponad Ivančićeva teksta i ja u nju kročiti? I što uzalud pogibe uz toliko psovki i besmislene dreke? Već sam razobličio njegove “argumente” a Vama neka, štovani profesore, objasni zašto me je prije toga na dvije kartice pokušao ad hominem poništiti komično neuspjelim rečenicama. Ja ću za Vas analizirati jedino lead, poput naslova otisnut ogromnim slovima ponad teksta: “Tomislav Čadež jednokratni je glasnogovornik šankova i deskova po kojima hrvatska intelektualna klatež domoljubno-domobranske provenijencije oplakuje svoju nedarovitost i kukavičluk: nevolja je samo u tome što ti šankovi i deskovi predstavljaju centralnu struju ovdašnjeg javnog života.”
‘Oba su pala’

Priznajem, jednokratno se javljam, ta radim u dnevnim novinama! Kojih nema bez deska a nema, bogami, ni bez šanka. Zašto Đikić vrijeđa profesiju? Što je to hrvatska intelektualna klatež domoljubno-domobranske provenijencije? Što to znači?

Zašto dopuštate da se Vaš glavni urednik toliko sramoti, odnosno “oplakuje svoju nedarovitost”? Kakva njega, pobogu, nevolja muči kad visi na debeloj državnoj sisi, od koje se, eto, ne može odvojiti ni da siđe među ljude, u Limb ili u Esplanadu, jer je uvjeren da će ga ti opaki šankovi uvući u “centralnu struju ovdašnjeg javnog života”. On radije prima plaću, nepismeno popuje oponašajući svoga idola Ivančića te je usput mene ugledao i pomislio da sam miš, koji se dao u “grebanje i cijukanje”. Možda zaista Vaš glavni urednik u kući previše pije, i nije mu dobro, pa zato i miševe ganja i od šankova bježi, ali što se to mene tiče?

Podsjetit ću Vas, za kraj, štovani profesore, da sam jedini novinar iz velikih medija koji je stao na Vašu stranu kad ste objavili naslovnicu “Oba su pala”. Zato što je bila točna i duhovita, što se, evo, tek danas vidi po brojnom stanju vojnih hrvatskih mlažnjaka. Bila je duhovita jer iza nje nisu stajali leševi. A bez leševa Vaš novi glavni urednik i Vaš glavni komentator ne mogu. Zato je valjda i Sanader ljupko zaključio da im je onda mjesto upravo u Novostima. A vi ste na to ljupko pristali. I vrijeme je da Vas tkogod na to upozori, makar i u pukoj samoobrani.

Sračno Vaš, Tomislav Čadež