SF i fantasy

[Прслин]

Oнда је скини са интернета. Метро 2033 кружи нетом већ јако дуго, тако је аутор Дмитри Глуковски и стигао до уговора. Ради се и игрица по њој. Не знам каква је, и мени била скупа пре пар дана, па сам купио Кингово "Салемово" (први роман) уместо ње, а њу гуглао и нашао све ово. :D

[Dankan Ajdaho]

Da , to je taj. Metro 2033. Mrzim da čitam sa ekrana, a štampanje tolike knjižurine je bez veze. Bilo bi najlepše čuti nečije utiske, no šta da se radi.

[Arkadija]

I meni je bilo skupo pre neki dan da dam 1500 dinara, ali ako dobijem uskršnji bonus možda se častim. Inače, pokušala sam da čitam knjige u elektronskoj formi i odustanem posle jedne strane, šta mogu kad sam staromodna, ali znam sigurno da će moj sestrić kad preskoči slikovnice, da prezire papir.

[dare...]

Knjižara Delfi kod SKCa ima stara Polaris izdanja iz 1998-2000 koje su jeftino preuzeli od nekog propalog izdavača... Knjige su naravno nove, samo su tada izdate, a cena im je od 214, 323 i 434 dinara. i nalaze se u desnom donjem budžaku SF štanda...Ja sam se zaputio tamo sasvim drugim poslom, ali pazarih tačno 10 polarisovih knjiga po ceni od 2031 din sa popustom na količinu. Pazario 4 Dejvida Brina (Blistavi Sprud 1i2, Obala Beskraja 1 i 2), 2 Marija Rasel (Vrabac), 2 Kima Robinsa (Plavi Mars 1i 2), 1 Jan Mekdonald (Bespuće) i 1 Meri Cimer bredli (Gospa od Avalona).Ostao je tamo još Hanlajn, Strendžen, Benford, Ber, Legvinka, Pol, Niven, Kard, Brin, Herbert i još kojekakvi, uz tri knjige Polarisovih priča 1998, 1999, 2000.Koga zanima može pazariti recimo Oskara Karda u 4 završne knjige Ender serijala (Ksenocid 1i2; Deca Uma 1i2 sve zajedno 8oo dindži) i zajedno sa prve dve knjige (Enderova Igra i Govornik za Mrtve) u izdanju Čarobne knjige kompletirati ceo Ender serijal... Ima takođe i Deca Arakisa 1i2 u istom fazonu koju potpisuju Herbert i još neki tip...Ako ste skoro čitali komplet Zadužbina, možete pročitati "Trijumf Zadužbine" koji je Dejvid Brin napisao u čast Isaka Asimova, a koji ako se ne varam obrađuje period pre triologije Zadužbina (ili možda posle )Naravno sve je to zaostalo iz nekog starog magacina propalog izdavača. Smešno je da na istom rafu stoji Bespuće Mekdonalda za 899 din nekog novog izdavača i ovo Polarisovo za 214 din... OK. Znam da je Polaris bio poznat po lošem koričenju kniga, ali starno je tuga recimo ne kupiti "Vrabac" za 214 dindži... Inače video sam 4 knjige Lovekrafta (koga mislim da nisam čitao... tj. ne sećam se ) od nekog novog izdavača (naravno po normalnim cenama), Video sam i početak serijala Sedmi Sin od Karda... A i tu 2033 za koju pitate da li vredi, što opet ne bih znao da vam odgovorim...

[Arkadija]

A što se tiče Marije Rasel (Vrabac), da li je kod nas objavljen nastavak koji se zove Children of God?

Edited April 6, 2010 by Arkadija

[Dankan Ajdaho]

A što se tiče Marije Rasel (Vrabac), da li je kod nas objavljen nastavak koji se zove Children of God?

Nije Edited April 6, 2010 by laki21

[porucnik vasic]

Eve ga... Imaš moju preporuku...Malo je da kažem drugačiji format... Obe knjige su u stvari priče o Gerhaltu, koji je od detinjstva, odabirom utreniran u vešca sa zadatkom, da trebi sve zle nemani, koje ugrožavaju običan svet... Fantastični svet, po kojim se krećemo je srednjovekovni svet, koji su u dugim prošlim vekovima osvojili ljudi otimajući teritoriju po teritoriju od raznoraznih fantastičnih bića (patuljaka, vilenjaka, polutana i razih poluhumanoida), koji su se vremenom asimilovali u ljudski svet obradivog zemljišta i trgovine i koji polako nestaju opirući se više ili manje...Naravno, naš heroj Gerhalt je karakterni Dok Holidej u malom (moja je asocijacija na revolveraša Stivena Kinga) i svaka pojedinačna priča se može čitati za sebe, ali se zajedno, sve sklapaju u celinu, tako da svaku narednu avanturu gutate sa velikim zanimanjem...Lepo je za svakog ljubitelja vrlina epske fantastike i lako se čita...A valjda će se uskoro i pojaviti i treća knjiga triologije... <_<

Много хвала. Чим се из гужве почињем.

To je valjda ovo... A možda i nije...Ima i Dnevna straža... Nisam čitao, ali sam gledao oba filma i nisu mi se svideli, jer su mi bili nekako previše haotični... Tja, možda je knjiga bolja... Video sam da je neko hvalio...

Лукајенко ми је савршен. Најбољи фантаси који сам читао у скороије време. Филмови коликогод били визуелно богати нису ни прићи књигама. Успут оба филма се базирају на деловима прве књиге. Тотална препорука.

[Aleksija]

al stvarno, teror je velicanstven. ne znam kakav je prevod, a evo par pasusa u spojleru kako tece.idealno za citanje na temperaturama iznad 30 stepeni, sad nikako.

prava rec, knjiga koja te usisa u sebe i ne pusta do kraja. ne znam da li cu se ikad vise ugrejati.tako ja nekako zamisljam velike romane - temeljnost, snaga i konstrukcija cvrsta kao granit.cak i kraj, koji mi se prvo ucinio malo rizicnim, majstorski i mirno zaokruzuje citavu pricu.prevod sasvim solidan, rekla bih.

[luba]

prava rec, knjiga koja te usisa u sebe i ne pusta do kraja. ne znam da li cu se ikad vise ugrejati.tako ja nekako zamisljam velike romane - temeljnost, snaga i konstrukcija cvrsta kao granit.cak i kraj, koji mi se prvo ucinio malo rizicnim, majstorski i mirno zaokruzuje citavu pricu.prevod sasvim solidan, rekla bih.

rekoh ti da cekas 30 stepeni i vise :Da sad se spremaj za indijance. ne mogu da je docekam vise, sve sto najvise volim.

e, provalila sam ovog treši Kida pre jedno mesec dana čekajući red u pošti- u poslednje vreme samo tamo i kupujem Kinga (valjda ih grize savest zbog redova, pa daju 20% popusta

ajde oprastam ti to tresi, ali da se ne ponovi.odlican je, lepi mali nepretenciozni roman, savrseno napisan, zavodljiv i, ko i sve, navlaka. na srecu je kratak.nece cemetery da obara cenu, snobovi su to, ali ce verovatno biti neki pejperbek za drugog izdavaca, misli king i na nas male miseve. oni su dobri vise kao informacija, nikad mi se ne mili da im dam pare.

Duma Key mi inače od samog početka rula.

nego sta. ne znam da li vise volim vajermena, edgara ili elizabet.a pocetak je verovatno medju top 10 uopsteHow to Draw a PictureStart with a blank surface. It doesn't have to be paper or canvas, but I feel it should be white. We call it white because we need a word, but its true name is nothing. Black is the absence of light, but white is the absence of memory, the color of can't remember.How do we remember to remember? That's a question I've asked myself often since my time on Duma Key, often in the small hours of the morning, looking up into the absence of light, remembering absent friends. Sometimes in those little hours I think about the horizon. You have to establish the horizon. You have to mark the white. A simple enough act, you might say, but any act that re-makes the world is heroic. Or so I’ve come to believe.Imagine a little girl, hardly more than a baby. She fell from a carriage almost ninety years ago, struck her head on a stone, and forgot everything. Not just her name; everything! And then one day she recalled just enough to pick up a pencil and make that first hesitant mark across the white. A horizon-line, sure. But also a slot for blackness to pour through.Still, imagine that small hand lifting the pencil... hesitating... and then marking the white. Imagine the courage of that first effort to re-establish the world by picturing it. I will always love that little girl, in spite of all she has cost me. I must. I have no choice. Pictures are magic, as you know.

[dare...]

Elem, Laguna je kompletirala triologiju "Vremenske Odiseje" i uz popuste sve tri knjige u kompletu stanu u 1500 dinara. Pročitao sam samo prvu i sećam se da je priča bila čitljiva, ali ipak nešto previše haotična sa nekim ukrštenim alternativnim istorijama...Moja malenkost trenutno ima 10tak onih Polarisovih knjiga na čekanju, pa ne žurim sa pazarom, ali čisto da znate da je triologija kompletirana... Edited April 7, 2010 by dare...

[Arkadija]

Pročitao sam samo prvu i sećam se da je priča bila čitljiva, ali ipak nešto previše haotična sa nekim ukrštenim alternativnim istorijama...

Imam ovu prvu, isti utisak, te se prepliću Odiseja u svemiru 2001, te kula vavilonska, te oni nas posmatraju oduvek... nisam znala da imaju još dve. Sad kad znam, red je i da ih pročitam. :P Samo , prvo, da završim Metro 2033 , i još jedno 4-5 knjiga van ovog žanra i eto. Edited April 10, 2010 by Arkadija

[Indy]

Kome je do čitanja, evo 2 priče, stiglo od drugara iz ZG. Autor prve je Milena Benini, dobila je nagradu SFere za najbolju kratku SF priču 2010. Objavljena je u antologiji pazinskog Festivala fantastične književnosti.

Plesati zajedno pod polariziranim nebomMilena BeniniU vrijeme prije vremena, kad svatko bijaše bilo tko, grazwiq je sjedilao na obali i uživalao u suncu. Bilo je to vrijeme prije vremena, pa grazwiq svatko i bilo tko nije znalao da to čini svakog dana. Znalao je samo svjetlo, i toplinu, i miran, slankasti miris mora. Nije bilao gladnao, i nije bilao umornao, a to je značilo da je dobro. Bilo je to vrijeme prije vremena, i grazwiq su imali vrlo malo riječi.A onda je nešto zablistalo na vodi. Udaljeno zelenilo oceana zaklokotalo je bijelim krijesticama. Grazwiq svatko i bilo tko zatrepće, pomislivši u prvi čas da je to samo igra svjetlosti. A onda u njeginoj glavi progovori glas.Vrijeme je počelo.***U vrijeme prije vremena, kad svatko bijaše bilo tko, blizanci je sjedio na travi i uživao u suncu. Bilo je to vrijeme prije vremena, pa blizanci svatko i bilo tko nije znao da to čini svakog dana. Znao je samo svjetlo, i toplinu, i miran, slatkast miris trave. Nije bio gladan, i nije bio umoran, a to je značilo da je dobro. Bilo je to vrijeme prije vremena, i blizanci su imali vrlo malo riječi.A onda je nešto zablistalo u zraku. Udaljeno plavetnilo neba zaklokotalo je bijelim oblačićima. Blizanci svatko i bilo tko je zatreptao, pomislivši u prvi čas da je to samo igra svjetlosti. A onda grmljavina presiječe nebo.Vrijeme je počelo.***Pčele su plesale. To samo po sebi nije bilo neobično. Bilo je proljeće. U proljeće uvijek puno plešu. Ali ovaj ples nisam poznavala.Ustala sam – bila sam usred rajčica, čupajući maslačke – i pažljivo oslušnula.Definitivno se nije radilo o uobičajenom plesu sa značenjem "sjajna hrana malo dalje", ali nije bio ni onaj "svi smjesta ovamo."Nekoliko pčela prozujalo mi je kraj glave. Duboko sam udahnula. Nije bilo mirisa polena.Samo po sebi, to nije ništa značilo. Pčelinji njuh neizmjerno je jači od ljudskog. Ali ples mi nije imao smisla. Shvatila sam samo da mi roj pokušava nešto reći."Tori?" pozvah. Ona je bila drijemala u sjeni, kao i obično kad bismo provodile popodneva u vrtu. Sad mi je priskočila i njuškom mi dotakla ruku."K pčelama, dušo", rekoh tiho. Krenule smo.Nije mi trebala pomoć da iz vrta stignem do košnice, ali htjela sam Tori sa sobom za slučaj da se događa nešto neobično. Posljednji put kad me roj pozvao k sebi medvjed je prilazio košnici.To nije bilo ugodno sjećanje. Dok sam hodala, prstima dodirujući Torina snažna ramena, borila sam se s potrebom da stanem. Tada smo obje skoro poginule; nisam poznavala medvjeđi miris ni zvukove. Trebalo mi je skoro predugo da shvatim što se događa.Ali preživjele smo.A sad, prije nego što smo izašle iz vrta, svratila sam u šupu i izvadila pušku iz ormara. Prebacila sam je preko ramena, uz podlogu sve nestrpljivijeg zujanja izvana."Dobro", rekoh. "Idem."Kad smo se približile košnici, opet sam stala i oslušnula. Nije bilo nikakve sumnje: ples je bio u punom jeku. Ali najčudniji ples koji sam ikad čula. Moralo je plesati bar stotinjak pčela.Nikad još nisam čula više od desetak pčela kako plešu isti ples.Spustila sam ruku na Torina ramena. Dlaka joj je bila mirna i glatka. Nikakav medvjed nije stajao s druge strane košnice."Dobro", rekoh pčelama. "Tu sam. O čemu se radi?"Problem je bio u tome što pčelama zvučna komunikacija ne ide baš dobro. Većinom komuniciraju mirisom i plesom.Ljudima mirisi ne idu baš dobro. A meni je i ples bio problem.Polako, napravila sam pola koraka. Čula sam uzbuđenje i u košnici. Što god mi je roj pokušavao reći, bilo im je važno.Kleknula sam pred košnicu. Po zujanju sam znala da ne shvaćaju."Slušajte, cure", rekla sam. "Ja ne vidim vaš ples." Ispružila sam ruku s dlanom na gore. "Ako mi nešto hoćete reći, moram to osjetiti."Isprva, roj se zbunio. Nekoliko pčela sletilo mi je na lice pa opet odletjelo, pokušavajući me navesti da se opet pokrenem."Ne", rekla sam. "Nemam pojma kamo me hoćete odvesti. Morat ćete mi pokazati." Nasmiješila sam se. "Dajte, cure. Plešite mi."Zbunjenost je potrajala neko vrijeme, a onda, konačno, jedna pčela sleti na moj strpljivo ispružen dlan. I zapleše.Ono što mi ljudi zovemo plesanjem za pčele je zapravo vrlo precizna komunikacija. Pčela koja pleše hoda u osmici, njišući tijelom dok prolazi po sredini. U tome je ključ: svaka sekunda pravocrtnog drmanja dupetom označava udaljenost od jednog kilometra, a smjer se određuje kutem u odnosu na sunce.Pčele su strašna stvorenja.Moja plesačica imala je vrlo kratak ples. Pčele su i u tome puno bolje nego ljudi. Mogu procijeniti vrijeme do milisekunde. A moja plesačica kao da se okretala negdje u pola mississippija. Znači, oko pola kilometra. A kako sam joj dala vodoravnu površinu za ples, nisam morala računati kut.Pčele obično plešu na okomitim površinama, i preračunavaju kut prema okomici u kut prema Suncu.Strašna stvorenja, kažem vam.Kad sam upamtila smjer, ustala sam i pozvala Tori. Krenule smo u smjeru koji mi je pokazala plesačica.Začudo, roj nas je slijedio. Ne cijeli, naravno: one koje su još radile u košnici ostale su na svojim mjestima. No, sudeći po zujenju iza moje glave, činilo se da su sve skupljačice krenule za nama.To je značilo da za sobom imam cijelu legiju: među pčelama, skupljačice su ujedno i ratnice. Nekako, ta me pomisao utješila.Prošli smo kakvih četristotinjak metara. Znala sam da smo blizu vrha brijega. Vjetar je ojačao, Sunce mi je sjalo ravno na lice.Stala sam tako naglo da su mi prvi redovi roja uletjeli u kosu.Bilo je pola pet. Sunce bi mi trebalo biti s desna, na putu ka zalasku. A u lice me udarala snažna toplina.Roj je uzbuđeno zujao.Tori se nakostriješila.Vrijeme je stalo.***Glas je rekao: "Zdravo."Grazwiq svatko i bilo tko opet zatrepće. Nije naviklao čuti glasove u svojoj glavi. Pogledalao je lijevo, pa desno. Nigdje ni jednog drugog svakog.Ni bilo koga drugog.Taman je zaključilao da je glas bio samo neki tračak sna, kad je ponovio: "Zdravo."Grazwiq svatko i bilo tko pogleda prema moru. Činilo se da glas dolazi iz njega.Nije znalao da more može govoriti.Mjehurići su opet zaklokotali na površini. Grazwiq svatko i bilo tko krene bliže."Zdravo?" reče nesigurno.Meka ljubičasta gvalja probila se kroz površinu. Imala je na sebi dvije točke boje noći, i široku pukotinu ispod njih: kao glava."Kako se zoveš?" reče glas u glavi grazwiqa. Pokušalao je pogledati iza gvalje, pronaći izvor glasa, ali gvalja se stalno pomicala tako da muj ostane u vidnom polju."Ti!" reče glas. "Ti, na obali!"Grazwiq svatko i bilo tko usredotoči se na gvalju. "Glasu?" reče.Gvalja je zadrhtala. "Da, blento!" reče glas. "To ja govorim." Gvalja je izvukla sićušnu ljubičastu ruku i pokazala na sebe. "Ja! Ja sam Jahiia, i ja sam hiiači. Tko si ti?"Grazwiq svatko i bilo tko dugo je moralao razmišljati o ovome. Konačno reče: "Ja sam… grazwiq."Jahiijina gvaljasta glava opet zadrhti. Pokret je bio nekako sretan, kao da znači smijeh."Tako se zoveš?" upita Jahiia. "Ili je to ime tvoga naroda?"Grazwiq svatko i bilo tko je i ovome dugo razmišljalao. U njeginom umu nije bilo razlike između toga dvoga. "Ja sam grazwiq", ponovi."Dobro", reče Jahiia. "Ali kako se zoveš?"Grazwiq svatko i bilo tko nije znalao kako odgovoriti na to pitanje. "Ja sam grazwiq", ponovi još jednom, a Jahiia opet strese glavom."Ja sam hiiači", reče Jahiijin glas u njeginoj glavi. "A to su i moje sestre i braća. Ali ja – " sićušna ruka opet je pokazala na gvalju – "samo ja sam Jahiia. Samo jedno. Ja.""Samo jedno ja", reče grazwiq. "Nemam imena kad sam samo jedno ja.""Onda ću ti ja dati ime", reče Jahiia. "Ako si grazwiq… zvat ću te Gwq.""Gwq", reče Gwq. "Sviđa mi se to ime."I od toga dana nadalje, bilo je mnogo grazwiqa, i svi su imali imena. I svaki grazwiq bi pronašlao hiiačija, ili bi hiiači pronašlo grazwiqa, i postali bi dvoje-koji-su-jedan-i-jedan, i tako su nastala braća po duši.***Zrak je snažno mirisao na ozon. Čudno kako to prije nisam primijetila. I na još nešto što nisam mogla do kraja prepoznati. Imalo je natruhu metala, ali ne nekog kojeg bih prepoznala: nije bio u pitanju bakar, ni željezo, ni čelik.Stavila sam ruku na obraz. Vrelina je malo popustila.Kraj moje noge, Tori je ispustila tih, zbunjeni zvuk. Prešla sam joj rukom preko leđa. Osjetila sam kako joj se rep trza.Što god bilo, Tori to nije poznavala.Koraknula sam dalje… i dotakla nešto čvrsto, mlako i glatko. Kao bok ogromnog guštera.U mojoj glavi, jedan glas je rekao: "Zdravo."***Nakon što su se grazwiq i hiiači upoznali, shvatili su da i jedni i drugi mogu imati koristi od toga. Hiiači su bili hitri i znatiželjni, ali se nisu usuđivali izlaziti iz vode, jer su onako meki bili lak plijen za skoro sve oblike života koji su stupali kopnom Rqwata. Grazwiq su pak bili spori i pedantni, i nisu se bojali gotovo ničega. Zajedno, nije bilo ničega što ne bi mogli postići.Kad su vidjeli sve što su mogli vidjeti na Rqwatu, posegnuli su za nebom. Kako ni jedna ni druga vrsta nije bila prilagođena letenju, počeli su smišljati strojeve koji su tražili sve više i više tehnologije. Tada je nastala izreka: nema toga što hiiači može smisliti, a da se ne nađe grazwiq dovoljno lud da to i izgradi.Ali nebo je uglavnom bilo prazno. Grazwiq i hiiači su ubrzo shvatili da su stvari koje su im se isprva činile blizu, oblaci i mjeseci oko planete, zapravo puno dalje. A zvijezde i drugi svjetovi još nemjerljivo dalje.Ali zajedničkim su snagama smislili kako prevariti prostor-vrijeme, i stići do drugih svjetova u tren oka, umjesto u mnogo generacija. Nije im bilo teško shvatiti da je prostor-vrijeme jedno, ali mnogostruko: konačno, to je bio prirodan poredak stvari. Pa je bilo dovoljno posegnuti u prostor-vremensku čipku, i skočiti s jedne niti na drugu. I tako su hiiači i grazwiq izgradili brodove koji mogu prelaziti s jedne strune na drugu, i počeli zaozbiljno istraživati svijet oko sebe.Ponekad bi našli život. Najčešće vrlo mlad život, kojem vrijeme još nije počelo, ili vrlo star život, kojem je vrijeme već isteklo. Tek povremeno, pronašli bi život u vremenu.Jednom ili dvaput, suočivši se sa životom koji se tek izlegao u vrijeme, pokušali su mu pomoći. ***Stajala sam nepomično, previše zbunjena čak i za strah. Pod dlanom sam osjećala udaranje srca. Čula sam disanje. Ali glas nije stigao od stvora preda mnom. Stigao je iz moje glave."Konačno sam prolupala", promrmljala sam samo napola svjesno."Niste ludi", reče glas u mojoj glavi. Bio je uljudan, i pomalo zabavljen. "Ja naprosto govorim drugačije nego vi."Nastao je trenutak tišine, onda glas nastavi, sad bez zabavljenosti. "Slijepi ste", rekao je.To nije bilo pitanje, ali svejedno sam odgovorila. "Jesam", rekla sam. "Ali moj pas nije."Zvučala sam patetično čak i sama sebi, no glas je reagirao neočekivano. "Pas?" ponovio je polako. Još jedna sekunda u kojoj je zujanje pčela iza mojih leđa bilo jedini zvuk, a onda glas u mojoj glavi nastavi: "Oh. Tori je pas.""Otkud znate njeno ime?" upitala sam. Nisam se mogla suzdržati. Možda sam samo zaspala u vrtu. Osjećala sam se pomalo kao Alisa."Rekla mi je vaša pratnja, naravno.""Oh? A je li vam pratnja rekla i moje ime?"Začula sam neki zvuk. Mogao je biti hihot, iako me u prvi čas više podsjećao na režanje duboko u grlu, kao kad bi se Tori našla pred nečim što joj se nimalo ne sviđa. A stigao je od stvora ispred mene.Spustila sam ruku.Uhvatila ju je druga ruka. Bila je pokrivena nekakvom kožnom rukavicom, ista gušterska koža koju sam i prije osjetila. Dodir je bio vrlo blag, kao da sam lomljiva.Glas u mojoj glavi reče: "Ispričavamo se. Naprosto… pa, vjerojatno se zapravo ne zovete medvjedoubojica.""Medvjedoubojica?"Ruka me pustila. Imala sam sumanut dojam da sam dotakla nešto poput noktiju. Bilo je neugodno nemati izvor zvuka za orijentaciju. Činilo se da mi se glas samo stvara u glavi, kao misli, ali nedvojbeno ne moje."Mislim da vaša pratnja ne zna kako vas drugi zovu", reče glas. "Prije su vas zvale graditeljicom košnice, ali nakon što ste obranili roj dobili ste drugo ime."Podigla sam ruke. "Samo malo", rekoh. "Hoćete reći da ste razgovarali s mojim… pčelama?""Da."Zujanje iza mene postalo je još uzbuđenije. Pola sekunde razmatrala sam mogućnost da se prestravim od toga, ili možda da ih zagrlim, ali – kako se grli roj pčela?Ne grli se, čak ni u snovima. Grupno grljenje je u normalnom pčelinjem svijetu smrtna kazna.Samo što u normalnom svijetu ne razgovaraš ni s glasovima u svojoj glavi."Smijem li vas… pogledati?" upitala sam.Stvor preda mnom se promeškoljio. A onda je ruka – da, ono su bili nokti, čvrsti poput čelika, i koža, ne rukavica – blago uzela moju, i spustila je na lice.Guštera.***Blizanci svatko i bilo tko zapanjeno je promatrao dok se ogromna srebrna kugla polako spuštala po nebu, konačno dotakavši tlo tako nježno da je jedva uzbibala vlati trave oko sebe. Nisu se bojao – ovako krupan, bojao se malo toga – ali osjećao je nešto drugo. Zrak je mirisao – kao poslije kiše, i još nešto, nešto što blizanci svatko i bilo tko još nikad nije osjetio. Htio su doznati više.Blizanci svatko i bilo tko su bio znatiželjan.A onda je glas u njehovoj glavi rekao: "Zdravo."***Dio mene je htio završitati, okrenuti se i pobjeći, sakriti se iza mojih pčela – moje pratnje, nazvao ih je glas. Stajala sam pred dvometarskim gušterom koji je govorio u mojoj glavi.Ali pčele su zujale vrlo nježno, a dodir snažnih gušterovih prstiju na mojima bio je blag i oprezan. A zrak je bio topao, povjetarac tek dovoljan da mi ne bude vruće, a Tori je šutjela. Zato sam samo još jednom opipala gušterovo lice, pokušavajući shvatiti.Oči su mu bile široko razmaknute, ali okrenute prema naprijed. Njuška dugačka, nosnice jedva primjetne, blizu vrha. Koža mu je bila čvrsta, prekrivena rožnatim krljuštima. Nisam napipala nikakvu odjeću, ali nisam išla jako daleko. Na jednoj ruci, učinilo mi se da sam osjetila prsten."Koje si boje?" upitala sam tiho. Grlo mi se stislo."Rwqa je tamnozelen, sa žutim mrljama ispod ušiju i na repu. Ja sam… uglavnom ljubičast." Glas u mojoj glavi je oklijevao. "Ja sam Iihija. Ali ja sam u svom akvariju na brodu.""Ne govoriš ti?" upitala sam glupo.Gušter preda mnom blago je stresao glavom. "Hoćeš sjesti?" upitao je glas u mojoj glavi. "Čini mi seda bi ti dobro došlo. Onda ćemo ti sve ispričati. I, usput – što se dogodilo s blizancima?"***Blizanci svatko i bilo tko nisu znao kako bi odgovorio. Nikad još nisu upoznao glasove u svojoj glavi, i nisu znao kako razgovarati s njima. Zato su se samo znatiželjno zagledao u kuglu, pitajući se što da učini.Iz obližnjeg šumarka stigao je roj malih letačica. One su uvijek bile znatiželjne.Srebrna kugla se otvorila. Iz nje je izašla neka osoba. Bila je sićušna, možda desetinu blizanca, i hodala je samo na stražnjim nogama. Ali svejedno je izgledala kao osoba.Blizanci svatko i bilo tko naglas reče: "Zdravo."***"Znali smo da nisu kao mi", rekao je Iihija – ili možda Rwqa. Još uvijek ih nisam dobro razlikovala. "Ni jedan mozak im nije bio dovoljno velik. Ali nadali smo se da će, uz pomoć pčela, preživjeti dovoljno dugo da se razviju do kraja.""Zašto pčele?"Rwqa je ispustio zvuk koji sam već prepoznavala kao smijeh. U proteklih sat vremena bilo je puno smijeha. I puno suza, za davno iščezle dinosaure kojima su grazwiq i hiiači pokušali pomoći pri razvoju u civilizaciju."Jer one razumiju društvo. Razumjele su ga već i onda." "Za razliku od toplokrvnih stvorenja."Sad sam znala tko govori. Rwqa je bio spreman izreći stvari koje bi Iihija možda diskretno prešutio. Ali jedno nikad nije ušutkavalo drugo. Čudno.Stresla sam glavom. Htjela sam reći da i mi razumijemo društvo. Konačno, izgradili smo civilizaciju bez pomoći izvana. Skoro smo se uništili, nekoliko puta, ali svaki put smo preživjeli, i doživjeli smo da se proširimo na zvijezde. A oni među nama koji još žive na umirućoj Zemlji nadaju se da ćemo jednog dana i njoj moći pomoći.Ali toliko toga smo protratili. Protrljala sam si čelo i šutjela.Rwqa spusti blagu ruku na moje rame. "Znamo.""Možda smo mi podbacile", rekao je nepogrešivo nov glas u mome umu. Podigla sam glavu, tražeći neko objašnjenje.Rwqa se opet nasmije. "To je roj."Čula sam zujanje, ali bilo je vrlo tiho već neko vrijeme, pa sam mislila da su pčele otišle.Sad, nekoliko mi ih je sletjelo na rame i ruku, a jedna mi je dotakla obraz. "Vidjele smo da vi ne shvaćate više-od-jedan. Pa smo digle ruke od vas." Nakon časka tišine, glas pčela doda: "Osim toga, žalile smo.""Žalile?""Za dinosaurima. Moraš shvatiti… toliko smo toga prošle s njima – a onda su samo izumrli. Većinom zbog vas.""Ali ljudi – ""Vas toplokrvnih." Misao je imala izrazito prezriv ton. "Toliko smo vas mrzile da smo čak razvile i način da vas otrujemo.""Razvile?"Pčela na mom obrazu je odletjela, onda opet sleti. Činilo mi se kao slijeganje ramenima. "Puno smo naučile tijekom vremena.""Ne razvija se svaka kultura jednako", dodaše izvanzemaljci. Zapravo, rekli su "Vrijeme nikome nije isto", ali znala sam što znači. Polako sam savladavala razgovor kroz misli.No nešto još uvijek nisam razumjela."Zašto sad?" upitah. "Ne mogu povjerovati da ste naprosto prolazili ovuda i odlučili skoknuti na kavicu."Rwqa se opet nasmije. "Naravno da ne", odgovorili su. "Ali jednom davno, pomogli smo blizancima upoznajući ih sa pčelama, i očekivali smo da će nad dosad već pronaći. A oni se nisu javljali, pa smo došli pogledati što je s njima.""A oni su svi mrtvi", reče roj.Nastao je trenutak tišine."A što sad?" upitala sam s nelagodom. "Nećete tražiti da vas odvedem svome vođi?""Što je to vođa?" upitali su izvanzemaljci.Vrijeme nikome nije isto.***Sljedećeg jutra, ustala sam tik prije zore. Navila sam svoju staru budilicu da ne prespavam. Roj mi je rekao da je to dinosaurima bilo najdraže doba dana, i htjela sam to poštovati.Obukla sam se i uzela svoj laptop, koji sam još sinoć temeljito navila. Praćena pospanom Tori, izašla sam iz kuće.Pčele su me već čekale. Zajedno smo otišle do brijega na kojem je jučer bio izvanzemaljski brod.Kad sam u zraku osjetila prvu toplinu, otvorila sam laptop i odabrala pjesmu. Bila je jako stara, i pjevala je o zmajevima.Dok je sunce izlazilo, plesale smo za dinosaure, zajedno pod polariziranim nebom.

Druge je autor pomenuti stari drug, Milenina ružnija polovina, Marko Fančović... ova je objavljena u Ubiqu br. 4. Rečeno mi je OK da širim ljubiteljima znanfana, pa evo to i činim.

Kraljičina elegija"Vještice! Izađi!"Kršćanski vitezovi stajali su rame uz rame, blistavih oklopa, izvučenih mačeva. Spremni da udare, spremni da zatru i ono na što nikad ne bi udarili, na što su se zakleli da neće dići ruku. Na ženu.Ne baš običnu ženu.Njihovi barjaci vijorili su se na laganom povjetarcu na obali. Moj dvor, još jučer nevidljiv a danas ped njihovim očima, kao što je uvijek i bilo, prostirao se pred njima poput brda od napol rastaljenog leda, nasred onog istog jezera iz kojeg je njihov kralj u svoje ruke Mač primio. Jahali su dva dana bez odmora, da bi stigli točno u vrijeme kad ga mogu vidjeti; mantijaši su dobro računali.Štitonoše, koje su cijelu noć nakon napornog puta pjeskarile oklope i laštile mačeve da bi njihovi gospodari izgledali što doličnije, drhtali su skupljeni na hrpu. Neki su pokazivali ljiljane po livadi, procvale kad im doba nije, kao i uvijek tamo gdje Ja jesam. Oni su se bojali moje moći. Običan puk još zna ono što su gospoda zaboravila, zaslijepljena pričama o svome Raspetom bogu.Nekad su me i oni štovali. Nekad su ispredali priče o Gospodarici, nekad su se meni molili za zdravlje svoje i svoga blaga, svojih ukućana i slugu, bujanje svojih usjeva i toplinu svojih domova. Nekad štovahu mene, a danas kleče pred križevima, obješenim na tvrde kamene zidove njihovih visokih crkava, što paraju nebo pod kojim sam nekad hodala i vladala, ponosna u ovom kao i u svim drugim svjetovima."Vještice! Izađi pred kršćansku pravdu!"Kršćansku pravdu! Kad su to ljudi imali pravde? Sila je njihova pravda. Sila, jača od naše zbog proklete kovine koju oni mogu u ruke uzeti, a koja naš narod prži poput ognja. Prokleto željezo u borbi obara kao vjetar latice s rascvjetala stabla; kad ljudi udare na nekoga, ni pamet ni vještina tu ne pomažu."Vještice! Imaš nešto što je naše! Izađi!"Njihovo? O, neuki silnici! Znaju samo ono što ih njihovi mantijaši uče. Ne znaju za čaroliju od njih mnogo stariju, onu od koje su svijetovi satkani, poput sagova s mnogo čvorova. Ne znaju za čaroliju koja tim svijetovima upravlja, ma koliko nju čak i njihova tupa osjetila mogla napipati. I oni znaju što imaju kad im u ruke dođe Mač, Štap, Kalež ili Prsten. Samo što ne znaju što bi s njima. Ali su silni sprovodnici magije; sa samo jednim od svetih predmeta, Mačem, njihov kralj je čuda učinio.A sad žele i Kalež. Koji je po pravu moj, jer ja gospodarim vodama, ja sam Ona Od Jezera; meni je došao u ruke, u ovo jezero u sjevernoj zemlji gdje mi je sad dom, preko mnogih mora i šuma, nakon što je odigrao svoju ulogu u priči o njihovom Bogu. Sinu Boga, od djevice rođenom, čije ime nama para uši i obara nas poput željeza kletoga."Vještice! Izađi, ili ćemo mi doći po tebe!"O, kad bi oni u moje dvore ušli… Nekima ne bi bilo prvi put; sinove ljudske je poput djece lako namamiti onim što mi znamo. Mnogi je ratnik muškosti jake i lica lijepa s nama legao, i svoje vrelo sjeme prosuo u našu hladnu utrobu. Nekad bi se i nešto začelo, jer narod moj moćan je bio u čaroliji što svakog stvara, i znadosmo za one sitne djeliće duboko u nutrini svake trunke mesa, što svako biće čine onim što jest. Ne jednog smo sina rodile ljudima služeći se tom čarolijom, i ne jednu su kćer naši muževi začeli djeve otimajući, na žene ljudske naskačući na poljima hladnim ili se osmjehom uvlačeći u postelju toplu, podmećući plodove svoje kao djecu njihovu.Kao i sva djeca dviju vrsta, bijahu to veliki junaci, moćni kraljevi i djeve nadaleko slavne po ljepoti svojoj, ali neplodni; njihova djela se pamte, ali sjeme i utroba im jalovi bijahu. Oni rijetki, izuzetni što su djecu imali, velike su loze utemeljili, čije ime kroz bezbroj godišta opsta. Naše krvi ima i u žilama ovog kralja što bolan leži, i zbog kojeg pod oružjem Kalež traže, kao da se neki od Predmeta oružjem dobiti može. Jedini plod kojeg je taj kralj imao, s jednom od kćeri mojih kćeri je dobio, svojom polusestrom što na prijevaru leže s njim, uzevši obličje drage njegove, da bi do sjemena njegova za nas došla. Ali kleti taj plod bedara njegovih što naš je, a željezom vitlat može i ime Raspetoga preko usana prevaliti, prezreo je svoj rod i naša je umijeća u ljudskim intrigama rabio, e da bi se Mača dočepao. Mač ga je probio, što je i zaslužio, izdavši svrhu svoju. Samo je ocu zadao ranu, koju oni sad žele Kaležom zaliječiti."Vještice! Izađi pred nas!"Sad su već manje odlučni. Što dulje čekaju, više će se prisjećati priča koje su kao djeca slušali, o mome narodu drugačijem i moćnom, o strašnoj i prelijepoj Kraljici koja svijetom vlada. Među njima ima onih koje je voda Raspetoga zalila tek kao odrasle, kad su već žene spoznali i o svijetu znali više od onoga što ih mantijaši uče, a može biti da neko od tih tvrdih srdaca, što kucaju pod oklopima tvrdim, kroz žile tjera i pokoju kap naše krvi.Prirodno nam je bilo da se s drugim rasama miješamo, i najbolje od njih uzimamo za sebe. Čak i naši domaći, nedorasli dječaci što odbijaju porasti i muževima postati, tom vještinom vladali su kao što se pliva ili diše. I kad su dječački naskakali na sve što se mrda, na kobile, labudove, krave, koze ili pliskavice, i tad bi njihovo sjeme znalo dati ploda. Kako je zvonko njihov smijeh cilikao, dok bi se po lugovima i poljima juga, nasadima maslina i mirte gdje dom nam prije bješe, prevrtali i igrali sa svojom neobičnom djecom!Domaći moji… Većim su se i odanijim muškarcima pokazali od muževa naših. Gdje je sad Oberon moćni i plemeniti, širok u ramenima i brade guste, moj brat i parnjak, moj supružnik, moj jelen mužjak i moga duha sudrug, jedini meni ravan po plemstvu loze i čarolije znanju? On koji je jednim pokretom ruke svoje topio snijeg i zapovijedao bilju da propupa, jelenu da na košutu naskoči, koji je sa svitom svojom slavno lovio po gustim šumama gdje najmoćnija rika njegov rog bješe? Nema ga, kao ni jednoga od muškaraca naših, velikih plemenitaša, ratnika i čarobnika!Otišli su, na zapad otplovili, među druge svjetove, one u kojima i vrijeme drugačije teče, što dano je da ih obilazimo, kroz prolaze nama znane što nisu svaki put tu. Jesu li novi dom našli, utekavši da muškost sačuvaju negdje gdje ih hladno željezo neće obarati, gdje još ima ljudi pred koje mogu u bitkama stati i pobjedu izvojevati? Ne znam, i nije me briga. Ako su propustili prolaz u svijet naših legendi koji su tražili, i ako završe tako što će kraljevati divljacima perjem urešenima, koje su morali naučiti i vatru zapaliti, pravo im i budi! Kad ih opet sretnem, jer njih će još biti ondje u našim drugim kraljevstvima gdje je i vrijeme drugačije, u bradu ću im pljunuti!Otići tako, podviti rep i prepustiti svijet čiji smo vladari bili? Pokupiti svoju čaroliju i otići, kao da nas bilo nije? Pustiti ljudima da svoje kovine čupaju iz utrobe naše zemlje, i dižu svoje tornjeve u slavu Raspetoga tamo gdje su se nekad naši kameni krugovi prostirali? Muškost! Više je muškosti u našim domaćima, jedinoj sviti što je uz svoju Kraljicu ostala, njima koji se još igraju, poskakuju i psine zbijaju na našemu tlu svetome, znajući da Ja još vladam zemljama i srcima i uvijek ću vladati. Ne dam ono što je moje ljutoj kovini i kletome imenu!"Vještice! Tu smo i nećemo otići! Morat ćeš pred nas izaći!"Sad su opet odlučniji, ipak je njihova muškost i snaga jaka. Da ih je samo jedan ili dvojica-trojica, lako bih s njima. Bilo bi dovoljno, kao i toliko puta do sad, da samo izađem pred njih u svoj svojoj slavi. Mogla bih odabrati svoje tamno lice gospodarice smrti i hraniteljice gavrana, da izađem pred njih silna i strašna, da na koljena padnu, hrabrost zaborave i pamet izgube vidjeći me u mojoj slavi užasnoj. Ili im pokazati svoju slavu požude, bijelo lice vladarice srdaca, vitu ženu prelijepa obraza i glatke puti u prozračnoj halji, bedara dugih i ravnih, bokova bujnih i i dojki oblih i teških, da im želja pamet pomuti, da im se pod oklopom muškost napne kako nikad na ženu nije, neizdrživo, da ni za što do moga tijela i usana mojih ne znaju i ne mogu znati? Mnogi je ratnik Raspetoga došao svladati me, samo da bi na kraju sa mnom legao, domamljen iz svog željeznog oklopa u moj svijet i u moje tijelo, pred moj lik što vidje ga onakva kakva god ja to zaželim, što moga roda vještina je stara. O, slatko je bilo pod njim noge raširiti, moćnog ratnika jakih mišica u sebe uzeti, dati mu da okusi ono što od njihovih grubih i smjernih žena dobio nikad nije, do sitosti ga se nauživati, sa sjemenom iz njega u grču slasti i pamet izvući, i pustiti ga da luta natrag u svome svijetu, izbačen iz našeg gdje vrijeme drugačije teče i ljubav se drugačije vodi, izmučenoga sjećanjem na ono što jednom je imao a više spoznati neće…"Vještice! Dolazimo po tebe!"Ali previše ih je, i dobro su ih odabrali. Mantijaši što vodom duše uzimaju znali su što rade, i od dječaka su napravili ljute ratnike što pred ostalima kroče, neuštrojena tijela ali uštrojena uma, koji samo za rat i vjeru znaju, te ih poslali na mene, njihovu zadnju prepreku da ovladaju svijetom što ga je Mač skrojio. Žele Kalež, da taj svoj svijet zaliječe, a ako zatim i Štap i Prsten zadobiju, upregnu ih u slavu Raspetoga, sve će zemlje ovoga svijeta pokoriti. Žele moju moć nad vodama i srcima, ali bez moje mekote i putenosti, bez moga smijeha ljeta i radosti proljeća, bez bujne jeseni i tišine zime, žele samo tvrdo i grubo, ti sirovi i surovi muškarci kojima kovina i Križ moć su dali.Mogu li oni uspjeti? Ne znam. Moć dana mom narodu da vidi ono što biti će zamućena je, i tek mrvice i krpice mogu naslutiti, kakav će svijet biti mnogo jeseni odsad. Nekad sam to znala mnogo doba unaprijed, i moćna Kraljica bila, što su je štovali od ledenih bura sjevera do toplih mora otocima posutih, u čiju slavu su sinovi ljudi u zanosu svoju muškost odsijecali, mome se plesu klanjajući. A sad sam jedina od roda svoga, svita mi je tek šačica domaćih, a ljudi što me štovaše kletim su željezom poklani, mladice što u slavu moju djevičanstvo čuvaše uzete su, na silu i grubo, bez ljubavi; sad kriju se i šapuću oni što me još Majkom zovu.Štropot na ulazu. Krenuli su! Mnogo ih je, i pod željezom su. Sve moje obrane, i stvarne i nestvarne, sve moje koprene i čini, sve moje zapreke i vještina mojih domaćih, sve će to kleta kovina presjeći poput paukove mreže, i njihove grube, žuljevite ruke primit će Kalež, a ljepotu mog vječnog tijela pipat će pohlepno poput nespretne djece koja tek otkrivaju što im je među nogama.Kliču na ulazu, da se okuraže. "Iesu Christi filius Mariae!!!" Ne! To kleto ime uši mi para!Ne! Ne dam! Neće moći tako sa mnom! Ja sam Kraljica! Gospodarica srdaca i voda! Titanija! Izida! Kibela! Ištar! Ona od svih imena! Vladat ću ljudima, kao što sam i svojima vladala! Nikad me zaboraviti neće, i uvijek će mi se klanjati, u moju će slavu najveće hramove u nebesa dizati! Mojim će svetištima hodočastiti, mojim će cvijetom svoje mrtve ispraćati, moj će ljiljan znamenje najviših velmoža biti!Znam i kako. Koprena vremena se digla, i shvaćam što moram učiniti. Ne smijem oklijevati. Gorka je to čaša, i više nikad neću biti ista. Ali me neće pobijediti! Gotovo je s mojom slavom i mojom vladavinom, ali me druga vladavina čeka, i štovanje u vječnost.Uzimam Kalež. Skorena na dnu, sasušena i smeđa, tu je kap krvi Onoga čije ime mi bol nanosi. Ali ne više. Posežem prema njoj, i zazivam moć Kaleža i vještinu našu. Zarivam zube u ruku, poput vučice u zamku uhvaćene koja svoju nogu grize, sama sebi žile kidam. Moja hladna krv teče i miješa se s krvlju Onog koji je iz mrtvih ustao.Već na prvi dodir, ta moćna krv struji mi u tijelo, ulazi u mene kao što ratnici pod željezom u osvojene dvore ulaze. Dovoljno je snažna da čak i mene najmoćniju od svih u pepeo sažeže, da me poništi kao da me nikad bilo nije, ali znam što mi je činiti. Zadnjom čarolijom koju ću ikad izvesti, zadnjim znanjem mojeg roda od kojeg sam zadnja, iz krvi Boga uklanjam mušku i primam žensku stranu, kupim je i šaljem po tijelu svojem, do zadnjeg i najsitnijeg djelića. Neka bude, i neka budem!Bol je užasna. Takvu nisam osjetila ni daleko u tami vremena kad sam prvo muško u sebe primila, ni kad sam na svijet izrodila djecu svoju brojnu. Ne mogu izdržati, tijelo moje i duh moj umiru, ali opstaju; ja sam ona ista, samo je oblik nov. Još sam Kraljica, jača od svega; prihvaćam bol i promjenu, podajem im se kao što bih se muškom podala, pretvaram smrt u slast i bujanje, rastem iznova i postajem dio novoga svijeta. Vrištim od boli u pobjedničkom vrhuncu, užasnim glasom Božice, onim koji cijelu šumu stoljetnih stabala oboriti može, zadnji put svojim glasom stare Kraljice.Domaći su od tog krika popadali, neki ga ni preživjeli nisu. Zbogom, djeco moja; vaše doba je gotovo. Ožalila bih vas, ali druga žalost sad je moja, najveća od svih. Ustajem, gola i nova, vruća i mokra od promjene u ledu dvora mojih, i grabim plavi plašt u koji se umatam. Više nisam hladna; trebam toplinu.Oklopljeni ratnici, s mačevima isukanima i štitovima na ruci, na pragu su moje odaje. Zbunjeni su odsustvom otpora, i preplašeni krikom koji ih je bacio na koljena tako da su jedva ustali, krikom koji im je ponovo utjerao u kosti strah od velike Vilinske Kraljice, i natjerao ih da zaborave da sam "vještica poganska". Obraćaju mi se smjerno."Gospo?"Vidim im čudo na licima. Umjesto Titanije, visoke i zlatne, prelijepe i strašne, pred njima je sitna crnokosa žena tamne puti i lijepa lica, s beskrajnom i neizrecivom tugom u očima. Obraćam im se kao kraljica, svoja i njihova, sada i zanavijek."Zovite me Marija."

[gita og]

Moj prvi post na ovom forumu reših da utrošim na omiljenu mi temu tj. ovu.I dok sam više manje pažljivo čitala ove strane primetih da niste pomenuli Vukodava od Marije Semjonove, jedan od najboljih romana epske fantastike još od LOTR. Ima četiri knjige i sve četiri je izdala Laguna.I čini mi se da niko nije spomenuo Hronike Ambera od Zelaznog, isto epska fantastika, sa originalnom pričom.Ako nekoga zanima rado ću napisatii još po nešto o ovim knjigama.

[fragand]

Mala pomoc.Domaci SF.Nisam siguran da je jedna prica ili zbirka.Ubica iz solitera sa okretnice na Karaburmi.Otmica aviona i zakucavanje u Hram Svetog Save.Citao sam pocetkom devedesetih.

[dare...]

Doduše moje izdanje je staro Polarisovo od 230din, a novo je oko 800-900dindži... Oba primerka možete naći u knjižari Delfi kod SKC-aHaotični roman sa sudbinskim ravnanjem likova i priče u celosti. Ukratko Mekdonald je po tonalitetu scifi Markes, u priči o stanovnicima naseobine-grada Bespuće, na jednoj od kolonizovanih planeta... Duhovite sudbine stanovnika se prepliću krojeći sudbinu grada od osnivanja, rasta, procvata i propasti...Čitljivo... Dal`zbog Skrobonjinog prevoda ili te sudbine stanovnika Bespuća, baš ono same vode... `Bem li ga, ali može lepo da se čita... Podseća me malo na skorašnju "Knjigu bez naslova" (u takođe Skrobonjinom prevodu), ali je Bespuće manje glupavo i više uvrnuto od pomenute knjige koja je glupost neopevana, te deluje ipak vredno čitanja...