Da Li Volite..

[Matilda Ivancic]

Kako je teško biti slab,kako je teško biti sam,i biti star, a biti mlad!I biti slab, i nemoćan,i sam bez igdje ikoga,i nemiran, i očajan.I gaziti po cestama,i biti gažen u blatu,bez sjaja zvijezde na nebu.Bez sjaja zvijezde udesašto sijaše nad kolijevkomsa dugama i varkama.- O Bože, Bože, sjeti sesvih obećanja blistavihšto si ih meni zadao.O Bože, Bože, sjeti sei ljubavi, i pobjede,i lovora i darova.I znaj da Sin tvoj putujedolinom svijeta turobnompo trnju i po kamenju,od nemila do nedraga,i noge su mu krvave,i srce mu je ranjeno.I kosti su mu umorne,i duša mu je žalosna,i on je sam i zapušten.I nema sestre ni brata,i nema oca ni majke,i nema drage ni druga.I nema nigdje nikogado igle drača u srcui plamena na rukama.I sam i samcat putujepod zatvorenom plaveti,pred zamračenom pučinom,i komu da se potuži?Ta njega niko ne sluša,ni braća koja lutaju.O Bože, žeže tvoja riječi tijesno joj je u grlu,i željna je da zavapi.Ta besjeda je lomačai dužan sam je viknuti,ili ću glavnjom planuti.Pa nek sam krijes na brdima,pa nek sam dah u plamenu,kad nisam krik sa krovova!O Bože, tek da dovršipečalno ovo lutanjepod svodom koji ne čuje.Jer meni treba moćna riječ,jer meni treba odgovor,i ljubav, ili sveta smrt.Gorak je vijenac pelina,mračan je kalež otrova,ja vapim žarki ilinštak.Jer mi je mučno biti slab,jer mi je mučno biti sam(kada bih mogao biti jak,kada bih mogao biti drag),no mučno je, najmučnijebiti već star, a tako mlad!

[Nicol]

kad smo kod tina... Pobratimstvo lica u svemiruNe boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom. Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive. Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena. I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele, i sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela. Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih, u klanju, opet je samo jedna historija duša. Strašno je ovo reći u uho oholosti, no vrlo srećno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti, i da nam breme kobi počiva na pleću. Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti? Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; o vasiono! ja živim i umirem u svijema; ja bezimeno ustrajem u braći.

[Gonzo]

kad smo kod tina... Pobratimstvo lica u svemiru

fuck, ne verujem, bas sam se mislio da ovo postujem <_< aj onda second best..Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao. Moj pravi zivot, ja sam samo disao. Jer ja zivim i kad pjesma umre. Ja zivim i kad patnja mine. Ima u meni nemira dragog, a ima i moje sirine.Ja pustam i drugog da govori za me.A i sam govorim druge same. Ja ne marim covjek biti ako sam umio ljude bogovski reci. O, ja. Ja sam od sebe i manji i veci. O, ja.Moj drugi i moj treci. Ja ne sanjam o sreci.No ne sumnjam o sreci. Gle ovog dvojstva i trojstva moga:ima u meni tmine,no ima u meni i vedrine, i moja divna sloga.

[Aleksija]

Nema potrebe da iko traži razumno opravdanje što živi u ovom gradu; i niko nemaRazloga da o življenju svome sudi.Drugde, daleko od sunca ili od moraČak i siguran čovek morao je da mozgaO prirodi svoje sigurnosti, i drugimNačinima na koje bi se moglo živeti.Legende i alegorije nastaju iz takveJake sumnje. I baš te gradove, u kojima su ljudi,Zagledani u sebe, s čudjenjem se pitali gde su,Nose i prekrivaju velovi velikih priča.Mitovi nastaju ne tamo gde to ljudi vole, negoGde se osećaju najnelagodnije. Naše bajkeVraćaju nas mestima gde su nam srca mogla pući.E. Dženings

[sanja025]

NOĆ Nebesa trepte. Gluho doba stiže,Pletu se sjenke preko trava mekih;Nad timorom se zlatna kruna diže -Mjesec se vraća s puteva dalekih.Kako je lijep, kako li je mioTaj mladi putnik usred noći tije!Darove zlatne, što ih s neba snio,On plavom cvijeću u čašice lije.Miluje, ljubi polja i pristranke,Blista na valu strmenijeh vrela,I provlači se u maglice tanke -U bijela jata povrh mirnih sela.šapće i strepi s klasićem nemirnim,Bdije nad sankom skrivenih ljubica,Pa dalje plovi morima etirnimU zlatnom kolu nesanih zvjezdica.I mene zove, sankom me opija:Dragoj me vodi u samotne d?ce,Zlatne joj ruže po kosama svijaI sa mnom ljubi pod bijelo groce.A. šantić

[Pixie]

IIMoj pogled je bistar poput suncokreta.Navikao sam da hodam drumovimaGledajuci pri tom i levo i desno,I da se katkad osvrnem unazad...A ono sto vidim svakoga casaTo jos nikad ranije video nisam,I savrseno sam toga svestan...Umem da se prepustim onom sustom ushicenjuKoje bi dozivelo dete ako bi, pri rodjenju,Primetilo da se zaista rodilo...Osecam kako se svakog trenutka radjamZa vecitu novinu Sveta...Verujem u svet kao u belu raduZato sto ga vidim. Al ne mislim o njemuJer misliti znaci ne shvatati...Svet nije stvoren da bismo mislili o njemu(Misliti znaci imati bolesne oci)Vec da bismo ga gledali i bili s njim saglasni...Nemam nikakve filozofije: imam cula...Ako o Prirodi zborim, ne cinim to stoga sto je poznajemNego zato sto je volim, a volim je bas zbog togaJer onaj ko voli nikad ne zna sta to voliI ne zna zasto voli, niti zna sta je ljubav...Voleti, to je vecna bezazlenost,A jedina bezazlenost - da se ne razmislja...XXXVZa mesecinu u visokom granju,Pesnici vele da je nesto viseOd mesecine u visokom granju.Ali za mene, koji svoje misli ne poznajem,Mesecina u visokom granjuJeste mesecinaU visokom granjuUpravo zato sto nije nista viseSem mesecine u visokom granju.(F. Pessoa - Veciti kalendar)

[Šumejker-Levi 9]

Po mom mišljenju, najbolja pesma o muškoj sujeti:"Oslobodi me"Ovako počinje,ja ću te pokušat' zamrzit',i neko vrijeme ću se buditkraj tvoje kopije.ovako počinje,ova nada koju trpim,u sebi rašiveno krpim,i očekujem....Oslobodi me...ako znašo čemu govorim...Tvoja me snaga vrijeđai taj pogled s visoka,ja ne zavrijeđujem...skini mi to sa leđa,taj kamenda si bolja,bez mene bolja....Tvoja me snaga vrijeđai taj pogled s visoka,ja ne zavrijeđujem...za koga se tako mijenjaš,za ljude do sebe,koje jedva poznaješ...Zlatan Stipišić (Gibonni :) )

[Hippie]

sve vise sticem utisak da je lepsa poezija koju pise muskarac zeni, nego zena muskarcu

[Nicol]

zbilja smo zanemarili pjesnikinjeTi koja imaš ruke nevinije od mojih Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srcei tvoja bedra zaustavljaju bol,ako je tvoje ime počinaknjegovim mislima, i tvoje grlohladovina njegovu ležaju,i noć tvojega glasa voćnjakjoš nedodirnut olujama.Onda ostani pokraj njegai budi pobožnija od svijukoje su ga ljubile prije tebe.Boj se jeka što se približujunedužnim posteljama ljubavi.I blaga budi njegovu snu,pod nevidljivom planinomna rubu mora koje huči.šeći njegovim žalom. Neka te susrećuožalošćene pliskavice.Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušterineće ti učiniti zla.I žedne zmije koje ja ukrotihpred tobom biti će ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijahu noćima oštrih mrazova.Neka te miluje dječak kojega zaštitihod uhoda na pustom drumu.Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivahsvojim suzama. Ja ne dočekah naljepše dobanjegove muškosti. Njegovu plodnostne primih u svoja njedrakoja su pustošili pogledigoniča stoke na sajmovimai pohlepnih razbojnika.Ja neću nikad voditi za rukunjegovu djecu. I pričekoje za njih davno pripremihmožda ću ispričati plačućimalim ubogim medvjedimaostavljenim u crnoj šumi. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,budi blaga njegovu snukoji je ostao bezazlen.Ali mi dopusti da vidimnjegovo lice dok na njega budusilazile nepoznate godine. I reci mi katkad nešto o njemu,da ne moram pitati strancekoji mi se čude, i susjedekoji žale moju strpljivost.Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,ostani kraj njegova uzglavljai budi blaga njegovu snu!Vesna Parun

[Matilda Ivancic]

Priroda je cudna silau stvaranju zivog svetastvara zivot iz cesticai nista joj bas ne smetaPriroda nam zivot dajekakva je to snaga, silaod dve male celijicecovek dospe do sto kilaCelija je jedinicakoja zivot stalno dajesve sto zivi i bitiseiz celije to nastajeJedarce je kljuc za zivoti nasledje sto nam dajesto preslika na pocetkuto kroz ceo zivot trajeDNK je kiselinasto raspored cudan ciniadenini, guaninitiamini, citoziniU lancu su neprestanomrasprostrti po genimanasledni nam put zadajuodredjuju zivot svimaDal smo crni ili ridjidal smo smedji ili plavidal strasljivi ili hrabridal visoki ili maliDal veseli, zdravi, ciliili kad nam zdravlje falirasporedi nukleinskina genima to su dali

[Pixie]

The weeds grow so thickYou cannot see the pathThat leads to my house:It happened while I waitedFor someone who would not come.(Sojo Henjo)

[Kelt]

omaž PreveruИшо сам до главне поште и платио сам све рачуне за тебе љубави моја Ишо сам до Каленића пијаце и купио да има се једе за тебе љубави моја Ишо сам до јебеног Миљаковца и превезо твом брату комп који ни не зна да користи за тебе љубави моја А затим сам дошао кући и значајно те погледао Па бре пизда ти материна неодговорна ниси ни судове могла допереш Љубави моја

[slaven]

zbilja smo zanemarili pjesnikinje

THE POOL PLAYERS. SEVEN AT THE GOLDEN SHOVEL.We real cool. WeLeft school. WeLurk late. WeStrike straight. WeSing sin. WeThin gin. WeJazz June. WeDie soon.Gwendolyn Brooks

[Fox Mulder]

Ova pesma je, u stvari, prepev jedne stare pesme o gradu Aleksandriji. Od oplakivanja izgubljene domovine, u originalu, kod Koena je to postala neka vrsta metafizičkog pomirenja sa izgubljenom ljubavlju.Alexandra Leavingby Leonard CohenSuddenly the night has grown colder.The god of love preparing to depart.Alexandra hoisted on his shoulder,They slip between the sentries of the heart.Upheld by the simplicities of pleasure,They gain the light, they formlessly entwine;And radiant beyond your widest measureThey fall among the voices and the wine.It's not a trick, your senses all deceiving,A fitful dream, the morning will exhaust ?Say goodbye to Alexandra leaving.Then say goodbye to Alexandra lost.Even though she sleeps upon your satin;Even though she wakes you with a kiss.Do not say the moment was imagined;Do not stoop to strategies like this.As someone long prepared for this to happen,Go firmly to the window. Drink it in.Exquisite music. Alexandra laughing.Your first commitments tangible again.And you who had the honor of her evening,And by that honor had your own restored ?Say goodbye to Alexandra leaving;Alexandra leaving with her lord.Even though she sleeps upon your satin;Even though she wakes you with a kiss.Do not say the moment was imagined;Do not stoop to strategies like this.As someone long prepared for the occasion;In full command of every plan you wrecked ?Do not choose a coward's explanationthat hides behind the cause and the effect.And you who were bewildered by a meaning;Whose code was broken, crucifix uncrossed ?Say goodbye to Alexandra leaving.Then say goodbye to Alexandra lost.Say goodbye to Alexandra leaving.Then say goodbye to Alexandra lost.

[KristinaS]

TISamo se jedan čovjek rodio,samo jedan čovjek je umro na zemlji.Tvrditi suprotno čista je statistika,sabiranje je nemoguće.Ne manje nemoguće nego sabrati miriskiše sa snom koji ste sanjali onomad,Taj čovjek je Odisej, Avelj, Kain,prvi čojvek koji je rasporedio sazvježđa,čovjek koji je podigao prvu piramidu,čovjek koji je napisao heksagrame Knjige mjena,kovač koji je urezao ruže naHengistovom maču, strelac Ejnar Tambarskelver,Luis de Leon, knjižar koji je rodioSemjuela Džonsona, Volterov vrtlar, Darvinna pramcu Bigla, židov u odaji za mrtvace,vremenom ti i ja.Jedan jedini čovjek je umro u Ilionu,kod Metaura, Hestingsa, Austerlica,Trafalgara, Getisberga.Jedan jedini čovjek jeumro u bolnicama, brodovima,u teškoj samoći, u ložnici navike i ljubavi.Jedan jedini čovjek je gledao široku zoru.Jedan jedini čovjek je na nepcimaosjetio svježinu vode, ukus plodova i mesa.Govorim o jedinom, jednom, onom što je uvijek sam. H.L.Borhes