FRAGMENTS

[Yossarian]

It was the best of times, it was the worst of times, it was the age of wisdom, it was the age of foolishness, it was the epoch of belief, it was the epoch of incredulity, it was the season of Light, it was the season of Darkness, it was the spring of hope, it was the winter of despair, we had everything before us, we had nothing before us, we were all going direct to Heaven, we were all going direct the other way--in short, the period was so far like the present period, that some of its noisiest authorities insisted on its being received, for good or for evil, in the superlative degree of comparison only.

Čarls Dikens, priča o dva grada

[Killiana]

[betty]

Stranac je čudan. Drugačiji je od Kineza, bledunjav, nosat, manje pljuje, na leđima vuče svoje stvari i nikada ne gleda svoja posla, nego uvek želi nešto nemoguće, svuda zabada nos i ponaša se, u najmanju ruku, neuračunljivo.(...)Kada mu donesu jelovnik na engleskom, s dirljivom pažnjom sročen upravo za njega, stranac traži da mu donesu na kineskom, a zatim poredi ta dva i pita zbog čega u engleskom cene imaju dodatnu cifru; cenjka se oko sobe, u radnji traži da mu se vrati kusur, a u Internet-kafeu, gde mu za sat vremena traže 20 juana, kucka prstom po tabli na kojoj, na kineskom, jasno piše da sat košta 2 juana.Od stranca se, iznad svega, očekuje da gleda svoja strana posla, a ne da prilazi ljudima i gnjavi ih. Kada ga stranac oslovi, Kinez se svim silama trudi da se spase iz neprijatne situacije, istovremeno se boreći protiv galopirajućeg napada panike. Nesretni Kinez prvo će pokušati da se jeftino izvuče - sa kiselim osmehom, žustrim odmahivanjem dlanom i izgovaranjem reči ??meyo'? (nema), ili, ukoliko je lingvistički potkovaniji - ??no, no'?, često i pre nego što je čuo pitanje. Ako stranac nastavi da insistira, Kinez će se ukočiti, obliće ga hladan znoj, ali će rešiti da stoički podnese mučnu situaciju i sačeka da napasnik odustane i ode. što duže stranac insistira, to se dublje Kinez ukopava u svom nerazumevanju.(...)Kada se otvara granični prelaz? - pita stranac, na engleskom, ženu koja radi u birou za turističke informacije u pograničnom gradiću. Ona, očigledno, nikada nije čula za taj jezik. Stranac širi mapu i pokazuje prstom. Ovo je Kina. Ovo je Mongolija. Klim glavom, razumemo se. Linija između, to je granica. Klim. Stranac pokazuje kineski karakter za ??otvoreno'?, zatim pokazuje na zidni sat, i čeka. Kineskinja ljubazno trepće. Ponovo: granica, otvoreno, sat. Kina, Mongolija, granica. Otvoreno, zatvoreno, sat. Kineskinji je neprijatno. Pokušava da nasluti zašto stranac želi da uzme njen zidni sat, odnese ga na granicu, i tamo ga otvori. No, no.(...)Stranac sedi u vozu, i pored njega prolazi Kineskinja u uniformi železničkog radnika, gurajući kolica sa voćem.Stranac joj mahne rukom, i ona se sledi: celog života znala je da bi se ovako nešto moglo dogoditi, ali se uvek nadala da neće. Stranac pokazuje kutiju sa iseckanom dinjom, na kojoj je napisana cena: 5,40. Kineskinja stoji u trenutnom napadu paralize.Stranac uzima dinju, pruža 6, i čeka kusur. Kineskinja se znoji i gleda nekud u daljinu. Stranac pokazuje na cenu, zatim na pare. Kineskinja gleda pare i pokušava da se nasmeši, misleći - sve se ovo i nije moralo desiti. Stranac ponovo pokazuje na cenu: 5,40, i zatim joj pruža novac: 6. Kineskinja gleda kroz njega, kao da pokušava da se, u mislima, prebaci negde daleko odatle.Stranac joj gura u ruku 5, i ona, kao probuđena iz sna, žurno odlazi. Onih 0.40 nadoknadiće iz svog džepa. Samo kad je prošlo.(...)Kada se metro zaustavi i vrata se otvore, oni unutra požele da su napolju, a oni napolju neodoljivo požele unutra, te se i jedni i drugi zalete da neodložno prođu kroz jedna ista vrata i jedni kroz druge, slepi za sve ostale, i nastaje neviđeno guranje i gaženje.Ljudi čekaju metro. Stiže policajka. Na pločniku su ucrtane strelice i linije gde će se, kada metro stane, nalaziti vrata. Policajka postrojava ljude pokazujući im, palicom, gde da stanu: ti tamo, ti ovde.Kada metro stigne i vrata se otvore, izlaziće se kroz srednji deo vrata, a ulaziti bočno, uz levu i desnu ivicu vrata, i tako neće biti guranja. Ljudi poslušno staju tamo gde im palica pokaže.Metro stiže, ali staje tako da vrata ne dolaze na svoje (na pločniku ucrtano) mesto, nego metar i po dalje. Postrojeni ljudi su izigrani: ispred njih uopšte nema nikakvih vrata.Oklevaju, upitno gledajući u policajku, koja skreće pogled i pravi se da upravo sada kucka veoma važnu poruku u mobilni.Zatim se, u trenutku munjevitog prosvetljenja, svi odjednom zaleću u otvorena vrata kroz koja upravo izlazi reka ljudi, i ponovo biva uspostavljen prirodni poredak stvari.

[Allegra]

Faith No More - Just A Man Sky is clear tonightSky is clear tomorrowA star is outI reach for one to sparkle in my handA star is outI will not touch you, I am just a manSky is clear tonightSky is clear tomorrow- And every night I shut my eyesSo I don't have to see the lightShining so brightI'll dream about a cloudy sky, a cloudy sky"Man was born to love -Though often he has soughtLike Icarus, to fly too high.And far too lonely than he oughtTo kiss the sum of east and westAnd hold the world at his behest -To hold the terrible powerTo whom only gods are blessed -But me, I am just a man"- And every night I shut my eyesSo I don't have to see the lightShining so brightI'll dream about a cloudy sky, a cloudy skyAnd every night I shut my eyesBut now I've got them open wideYou've fallen into my handsAnd now you're burning meYou're burning me

[Gonzo]

Fortune presents gifts not according to the book......Because in a village a poor lad has stolen one eggHe swings in the sun and another gets away with a thousand crimes...

[Indy]

Emmylou Harris - Franklin, Tennessee (Leibovitz)

[Cruella De Ville]

Edward W. Said: Nepripadanje, "VBZ", Zagreb, 2007.-(naslov izvornika: Edward W. Said: Out of Place - A Memoir, 1999.)Predgovor"Nepripadanje je zapis o jednom izgubljenom ili zaboravljenom svijetu. Kada sam prije nekoliko saznao za fatalnu medicinsku dijagnozu i učinilo mi se važnim da iza sebe ostavim subjektivni zapis o životu koji sam proživio u arapskom svijetu, gdje sam rođen i gdje sam proveo svoje formativne godine. U Sjedinjenim Američkim Državama proveo sam ostatak svog života. Mnoga mjesta i ljudi kojih se sjećam više ne postoje, iako se često začudim koliko sam ih zapamtio do svakog, najsitnijeg detalja.Moje se dobro pamćenje pokazalo krucijalnim da bih mogao funkcionirati kroz dug period moj bolesti, liječenja, slabosti i strahova. Gotovo mi je svakodnevno ovaj rukopis davao strukturu i disciplinu, zahtjevnu i ugodnu istovremeno. Ono o čemu sam ranije pisao i predavao me naizgled odvelo daleko od svijeta i iskustava opisanih u ovoj knjizi. Ali moje zanimanje za političku situaciju u Palestini, moje studije o odnosu između politike i estetike, posebice opere i proze i moja fascinacija stilom koji se mijenja kod umjetnika pred njegovu smrt, sigurno su utjecali na ovu knjigu.Nakon šsto sam završio s radom na njoj, otputovao sam prvo za Jeruzalem, a zatim u Kairo u studenom 1998. U Jeruzalemu sam prisustvovao konferenciji o Palestini u Bir Zeitu, a u Egipat sam optutovao kako bih sudjelovao u obrani doktorata svojeg nadarenog studenta koji predaje na sveučilištu Tanta sjeverno od Kaira. Ponovno sam otkrio da su gradovi i sela u kojima je živjela moja bliža obitelj, sada izraelske lokacije - Jeruzalem, Haifa, Tiberia, Nazaret i Acre - gdje palestinska manjina živi pod vlašću Izraela. na djelovima Zapadne obale i u Gazi Palestnci imaju autonomiju, ali izraelska vojska ima kontrolu, posebno izraženu na granicama i aerodromima. Jedno od rutinskih pitanja koje bi mi postavljali izraelski carinici (kako u mojoj putovnici piše da sam rođen u Jeruzalemu) bilo je kada sam napustio Izrael. Moj bi odgovor uvijek bio da sam napustio Palestinu u prosincu 1947. "Imate li rodbine ovdje?" bilo bi slijedeće pitanje na koje sam morao odgovoriti "Ne, nikoga", što bi u meni potaknulo potpuno neočekivani osjećaj gubitka i tuge. Jer je već početkom proljeća 1948. moja cijela šira obitelj napustila to područje i nikada se više nije vratila. 1992. sam po prvi put nakon našeg odlaska 1947. vidio kuću u kojoj sam se rodio u zapadnom Jeruzalemu, kao i kuću u Nazaretu u kojoj je odrasla moja majka, ujakovu kuću u Safadu i druge. Sve su one imale nove stanare i ja nisam smogao snage ući.Dok sam bio u Kairu 1998. posjetio sam nače stare susjede, Nadiu i Hudu i njihovu majku Gindy, koje su godinama živjele tri kata ispod nas, na drugom katu naše zgrade u ulici Aziza Osmana. Rekle su mi da se naš stari stan prodaje i predložile mi da ga kupim. Na trenutak sam razmislio o tome, ali nisam zapravo osjetio nikakav entuzijazam da posjedujem mjesto koje sam napustio prije četrdeset godina. Trenutak kasnije, Nadia i Huda su mi rekle da prije nego što krenemo s ručkom moram vidjeti nekog tko me već satima čeka u kuhinji. U sobu je zatim ušao malen, žilav starac u crnoj tunici i s turbanom na glavi. Kada su mu dvije žene saopćile da je ovo Edward kojeg je s nestrpljenjem očekivao, on je ustuknuo, odmahujući glavom: "Ne, Edward je bio visok i nosio je naočale. To nije Edward." Odmah sam prepoznao Ahmada Hameda, našeg sufragija, batlera, koji je radio za moju obitelj tri desetljeća. Ironičan, neobično iskren i lojalan čovjek kojeg smo smatrali dijelom obitelji. Zatim sam ga krenuo razuvjeravati, objašnjavajući mu kako su me vrijeme i bolest promijenile u ovih trideset i osam godina koliko me nije vidio. Iznenada smo pali jedan drugom u naručje, plačući, sretni zbog ponovnog viđenja i tužni zbog vremena koje je nepovratno prošlo. Ahmad je pričao kako me nosio na ramenima, kako smo čavrljali u kuhinji, kako smo slavili Božić i Novu godinu... Bio sam zapanjen koliko se detaljno sjeća ne samo nas sedmoro, mojih roditelja, mene i sestara, nego i mojih ujaka, ujni, tetaka, bratića, bake i nekolicine obiteljskih prijatelja. I dok je prošlost izvirala iz njega, shvatio sam ponovno koliko su krhki, dragocjeni i prolazni ta povijest i te okolnosti, ne samo zauvijek prošle, već i nezabilježene.Taj me slučajni susret učvrstio u uvjerenju da je ova knjiga, u kojoj sam otkrio sve što znam o tim danima (uglavnom između 1935., godine mog rođenja i 1962., kad sam završio svoj doktorat), ima svoju vrijednost kao neoficijelni, osobni dokument tih burnih godina na Bliskom istoku. U pozadini moje životne priče, odvijaju se Drrgi svjetski rat, nestanak Palestine i stvaranje Izraela, kraj Egipatske monarhije, Nasserove godine, rat 1967., pojavljivanje palestinskog pokreta otpora, libanonski građanski rat, mirovni proces u Oslu. To se sve u mojim sjećanjima samo nazire, ali je snažno prisutno.Posebno zanimljivo za mene kao autora bio je osjećaj da moram prevesti iskustva koja su mi se dogodila ne samo u udaljenom okruženju, već i na drugom jeziku. Svi žive u svom zadanom jeziku i ljudska su iskustva usvojena u njemu. Osnovna podijela u mom životu bila je između arapskog, mog maternjeg jezika i engleskog, jezika na kojem sam se školovao. Najteže je bilo prevesti priču s jednog jezika na drugi, da ne govorim o raznim načinima na koji su se ta dva jezika miješala u meni i prelazila iz jednoga u drugi. Izrazito je teško objasniti na engleskom razlike koje arapski pravi u riječima za stričeve i ujake (i bogatstvo asocijacija vezanih za te riječi) jer ta razlika u engleskom ne postoji, a te su nijanse bile vrlo važne u mom životu.Uz jezik, tu je i geografija - posebno u obliku odlazaka, dolazaka, izgnanstva, nostalgije, čežnje za domom, pripadanja i putovanja kao takvog - koja je u središtu mojeg sjećanja na te rane godine. Svako od mjesta na kojima sam živio - Jeruzalem, Kairo, Libanon, Amerika - bilo je važan dio mog odrastanja, formiranja mog identiteta i stvaranja moje svijesti o sebi i drugima. I u svakom od njih škole imaju privilegirano mjesto, kao mikrokozmozi gradova koje sam nastanjivao. Kako sam i sam profesor, prirodno je da mi se čini kako je školsko okruženje tih godina u tom svijetu posebno zanimljivo. Jedna od stvari koje sam posebno pokušao istražiti je utjecaj koji su te škole imale na mene, žašto to još uvijek traje i zašto ih još uvijek nalazim fascinantnim i dovoljno zanimljivim da pišem o njima nako pedeset godina.Glavni je razlog za pisanje ovih memoara bila potreba da premostim razdaljinu u mjestu i vremenu između mog tadašnjeg i sadašnjeg života. želim to samo spomenuti kao očiglednu činjenicu, ne želim u to dublje ulaziti, osim što ću još reći da je jedan od rezultata određena distanca i ironija koja se osjeća u mom tonu i stavu prema tim davnim vremenima. Nekoliko ljudi koji su ovdje opisani još uvijek je na životu i vjerojatno se neće složiti s time kako sam opisao njih i neke druge ljude. Iako ne želim povrijediti ničije osjećaje, moj prvi zadatak nije bio da budem pristojan, nego iskren prema svojim sjećanjima, iskustvima i osjećajima. Ja i samo ja sam odgovoran za ono što vidim i čega se sjećam, a ne osobe iz prošlosti koje nisu mogle znati kakav učinak njihovo djelovanje ima na mene. Također se nadam da je vidljivo da samog sebe nisam ni na koji način štedio.

[3opge]

Emmylou Harris - Franklin, Tennessee (Leibovitz)

slatka mala govedarica, prosto bih uskocio u tu kaljugu da ona predje

[Indy]

Francis Bacon (Bill Brandt, 1960).

[Gonzo]

iza zatvorenog oka čuvam sliku ti i ja ležimo na leđimasmejemo se bez razloga

[ordi]

[hooyadahoo]

fragment.mp3

[morgana]

fragment.mp3

jel ovo soundtrack za letecu kesu?

[hooyadahoo]

jeste... inace cafe del mar 8

[morgana]

tom njumen ili pol kruz. neka kombinacija tom kruza i pol njumena, al ne znam tacno. super je.