Ekonomija i Corona virus pandemija

[Ravanelli]

43 minutes ago, vememah said:

Uredništvo Financial timesa u uvodniku poziva na uspostavljanje garantovane zarade za sve stanovnike i oporezivanje bogatih:

 

https://www.ft.com/content/7eff769a-74dd-11ea-95fe-fcd274e920ca

 

a korbin im bio loš

 

[pasha]

Koliko videh Srbija je pre 2-3 nedelje pokusala da se zaduzi sa evroobveznicama za 100 miliona evra. Videh da je potraznja bila svega 4.4% sto je katastrofa. Samo treba videti januar kada je potraznja isla preko 100%. Zato je masa mera za spas privrede i ekonomije u Srbiji odredjen za posle prekida vanrednog stanja, novca nema a ne mozemo da se zaduzimo za sada. Uglavnom sve zemlje se trude da odmah daju pomoc ljudima i privredi samo u Srbiji se ceka kraj vanrednog.

Pomolimo se da virus ne dodje na jesen ponovo jer je vlast istresla Srbe iz gaca sa panikom da bi skupljala veci novac od pdv i vitalal prvi kvartalomn bdp a ko zna kako ce se zaduzivati jer mislim da ovo nece tako brzo proci.

[Bogotac]

U javnom sektoru su vec sve sto su mogli poslali na 60% neplacenog.

[Budja]

6 hours ago, Ravanelli said:

 

a korbin im bio loš

 

 

Ovo je revolucija.

Mora da se zrtvuje efikasnost zarad socijalnog mira, to je ideja.

[Budja]

Guerrieri, Lorenzoni, Straub and Wening (2020)

Macroeconomic Implications of COVID-19:Can Negative Supply Shocks Cause Demand Shortages?

 

https://economics.mit.edu/files/19351

Odlicno stivo!
 

Quote

We present a theory ofKeynesian supply shocks: supply shocks that trigger changes inaggregate demand larger than the shocks themselves. We argue that the economicshocks associated to the COVID-19 epidemic—shutdowns, layoffs, and firm exits—mayhave this feature. In one-sector economies supply shocks are never Keynesian. Weshow that this is a general result that extend to economies with incomplete marketsand liquidity constrained consumers. In economies with multiple sectors Keynesiansupply shocks are possible, under some conditions. A 50% shock that hits all sectorsis not the same as a 100% shock that hits half the economy. Incomplete markets makethe conditions for Keynesian supply shocks more likely to be met. Firm exit and jobdestruction can amplify the initial effect, aggravating the recession. We discuss theeffects of various policies. Standard fiscal stimulus can be less effective than usualbecause the fact that some sectors are shut down mutes the Keynesian multiplierfeedback. Monetary policy, as long as it is unimpeded by the zero lower bound, canhave magnified effects, by preventing firm exits. Turning to optimal policy, closingdown contact-intensive sectors and providing full insurance payments to affectedworkers can achieve the first-best allocation, despite the lower per-dollar potency offiscal policy.

 

 

Quote

Temporary negative supply shocks, such as those caused by a pandemic, reduce outputand employment. As dire as they may be, supply shock recessions are partly an efficientresponse, since output and employment should certainly fall. However, can a supply shockinduce too sharp a fall in output and employment, going beyond the efficient response?Can it lead to a drop in output and employment for sectors that are not directly affected byshutdowns? Relatedly, could this process produce an anemic recovery or is a V-shapedrecession assured?

Quote

The perspective we offer here is different and based on the notion that supply anddemand forces are intertwined: demand is endogenous and affected by the supply shockand other features of the economy. Our analysis uncovers features of the economy that matter and the mechanisms by which forces acting on the supply side end up affectingthe demand side as well. The basic intuition is simple: when workers lose their income,due to the shock, they reduce their spending, causing a contraction in demand. However,the question is whether this mechanism is strong enough to cause an overall shortfall in demand.

 

Quote

When shocks are concentrated in certain sectors, as they are during a shutdown in response to an epidemic, there is greaterscope for total spending to contract. The fact that some goods are no longer availablemakes it less attractive to spend overall. An interpretation is that the shutdown increasesthe shadow price of the goods in the affected sectors, making total current consumptionmore expensive and thus discouraging it. On the other hand, the unavailability of somesectors’s goods can shift spending towards the other sectors, through a substitution channel.Whether or not full employment is maintained in the sectors not directly affected by theshutodwn depends on the relative strength of these two effects.

 

Quote

. Intuitively, if workers in the affected sectors lose their jobs and income, their consumption drops significantly if theyare credit constrained and have high MPCs. To make up for this, workers in the unaffectedsectors would have to increase their consumption of the remaining goods sufficiently. This requires a higher degree of substitution across sectors. If goods are not too close substitutes,aggregate demand contracts more than supply and employment in the unaffected sectorsfalls.

 

Quote

The fact that aggregate demand causes a recession above and beyond the reduction insupply might lead one to think that fiscal policy interventions are powerful in keepingaggregate demand up. We show that this is a false conclusion. First of all, the marginalpropensity to consume may be low. Second, and more surprisingly, the standard Keynesiancross logic behind fiscal multipliers is not operational in the recession, there are no secondround effects, so the multiplier for government spending is 1 and that for transfers isless than 1. To see this, note that the highest-MPC agents in the economy are the formeremployees of the shut down sector. They do not benefit from any government spending.They do benefit from direct transfers, but none of their spending will return to them asincome. Thus, the typical Keynesian-cross amplification is broken as the highest-MPCagents in the economy do not benefit from spending by households or the government thatwas induced by fiscal policy.

 

Quote

We find that profit subsidies or employer-side payroll tax cuts are effective in keeping businesses afloat and preventing closures. Crucially, however, we find that these policies only work because they are conditional on remaining open; a lump-sumtransfer to businesses would not necessarily prevent closures. When fixed costs stem from debt obligations, we find that monetary policy adopts a new transmission channel in the recession. By lowering debt payments, it can help prevent businesses from closing.A related model features labor hoarding in the sector hit by a productivity shock. Firms may engage in labor hoarding, holding on to their workers at a loss, or let them go at thegiven wage, destroying the match and losing on future profits. When the incentives to keep workers is not large enough the analysis replicates our earlier results. However, forlow enough interest rates firms put enough weight on future profits relative to currentlosses and decide to keep and pay their workers. In our model, this results in perfectinsurance, possibly solving the demand deficiency at given interest rates. The decision to destroy job-worker matches may have longer run consequences on productivity, making the recovery after the shock more difficult. If firms are liquidity constrained then this distorts their labor hoarding decisions, so policies that mitigate these liquidity problems orimprove firm balance sheets, while providing an incentive to keep workers, may improve the outcome.

 

[Peter Fan]

8 hours ago, Budja said:

Guerrieri, Lorenzoni, Straub and Wening (2020)

Macroeconomic Implications of COVID-19:Can Negative Supply Shocks Cause Demand Shortages?

 

https://economics.mit.edu/files/19351

Odlicno stivo!

When fixed costs stem from debt obligations, we find that monetary policy adopts a new transmission channel in the recession. By lowering debt payments, it can help prevent businesses from closing

Kakvu razliku ovo pravi u eri enormno niskih kamatnih stopa?   Recimo imas zgradu I masine na 5% kamatnoj stopi I onda ti to banke spuste na 4%, jer je centralna banka spustila prime rate sa 1-1/4% na 1/4%?

[Peter Fan]

Iz zakljucka: Despite this, the optimal policy to face a pandemic in our model combines as loosening of monetary policy as well as abundant social insurance.

 

Koja drzave je imala prime rate dovoljno iznad 0 I izdsanja socijalna davanja, da bi se ovaj model moga primjeniti? Svicarska, Norveska?

[Budja]

1 minute ago, Peter Fan said:

Iz zakljucka: Despite this, the optimal policy to face a pandemic in our model combines as loosening of monetary policy as well as abundant social insurance.

 

Koja drzave je imala prime rate dovoljno iznad 0 I izdsanja socijalna davanja, da bi se ovaj model moga primjeniti? Svicarska, Norveska?

 

Sto se osiguranja tice, to je lako - ako nije imala, sada je prilika da se uvede.

 

Sto se monetarne politicke tice, tu ne znam tacno podatke, ali ovaj teoretski rad tako treba i citati - i sami autori kazu da monetarna politika ima smisla ako kamatne stope  vec nisu na nuli, ako jesu, onda ne vredi.

[Peter Fan]

Pa kontam da je teorijski rad. ali je potpuno neprimjeran trenutku u razvijenim ekonomijama, a bogami i onima u razvoju, izuzev mozda Turske. Cini mi sa da su oni bili digli prime rate na ~10%, kad je ono Trump bio prijetio sankcijama. Mozda je i Rusija imala nesto vece.

[Redoran]

12 hours ago, Budja said:

 

Ovo je revolucija.

Mora da se zrtvuje efikasnost zarad socijalnog mira, to je ideja.

 

Efikasnost je direktan uzrok socijalnom nemiru jer će neočekivanih^tm tektonskih poremećaja uvek biti. I to ne jednom u sto godina nego barem jednom u deset godina, ako ne i češće. Ne može u takvom okruženju da se tera na optimumu i bez ikakvih strateških rezervi. Ako se posle ovoga vratimo na tu skrnavu efikasnost u sledećoj iteraciji ćemo nagrabusiti tri puta gore i grđe.

[Ravanelli]

ovaj genija iz the big short pizdi na lockdown. dosta toga na debilan način

 

https://twitter.com/michaeljburry

 

[Lord Protector]

A KADA PROĐE PANDEMIJA 

25/03/2020 od Nebojša Katić

Spoiler

 

Koliko god paradoksalno zvučalo, kovid 19 je dar s neba za zapadne vladajuće političke i ekonomske strukture. Pandemija će imati razorne ekonomske posledice, ali velika ekonomska kriza je bila neminovna i bez nje. Početak krize se jasno video još u septembru 2019. Pandemija će sada poslužiti da se ta činjenica sakrije, a neugodna pitanja gurnu pod tepih.

Za novu krizu tako neće biti kriv ekonomski model zapadnih država, koji se ni za jotu nije promenio od Velike recesije 2008/2009. Za krizu neće biti kriva brutalna budžetska štednja, ni stagnacija primanja najvećeg dela zaposlenih, niti besramno ignorisanje strahovitog rasta nejednakosti. Ne, sa sistemom je sve u redu, ali je virus, eto, pokvario idilu.

Zapadne države, i sve druge koje se na njih ugledaju, imaće izgovor da bar još jednu deceniju nastave sprovođenje destruktivne ekonomske i socijalne politike. Do krajnjih granica će se testirati izdržljivost sluđenog javnog mnjenja koje će poverovati da je smisao egzistencije samo u tome da se ostane živ. Nije slučajno da se sistematski podstiče histerija koja je svet dovela u stanje kolektivne psihoze u kojoj svaki totalitarni eksperiment može biti prihvaćen bez pobune.

Sve velike ekonomske krize, od trijumfa neoliberalizma osamdesetih godina prošlog veka do danas, imale su isti uzrok – veliki, kombinovani rast zaduženosti građana, države i privrede. U drugoj polovini 2019. visina globalnih dugova je dostigla neverovatnih 250.000 milijardi dolara[1] i prešla je 320 procenata globalnog bruto domaćeg proizvoda. Obe brojke su daleko iznad nivoa koji je viđen 2008. i koji je tada izazvao krizu strašnih razmera.

Sistem već deceniju funkcioniše od danas do sutra – novac se neprekidno štampa i kamate se održavaju na apsurdno niskom nivou kakav nije viđen u modernoj istoriji. Stari dugovi se vraćaju samo novim zaduživanjem, ali neodrživ rast kompanijskih dugova počinje da urušava finansijski sistem. U SAD je u septembru 2019. počela ozbiljna kriza likvidnosti i krenulo je dodatno, veliko štampanje para. Stručna javnost, međunarodne organizacije i globalni mediji su se pravili da ne vide šta se događa. A onda je došao virus. Za razliku od prethodnih kriza koje su bile krize tražnje, ova danas je istovremeno i kriza tražnje i kriza ponude jer je veliki deo privrede (pogotovo servisni sektor) stao. To je kombinacija kakva se sreće samo u sankcijama i ratovima.

U ovom trenutku zapadne zemlje planiraju da naštampaju nekoliko hiljada milijardi dolara – za početak. Ovu ogromnu dodatnu emisiju novca niko neće dovesti u pitanje. Niko neće zapaziti kako se u krizama novac volšebno pojavljuje i da ga uvek ima kada banke i velike korporacije dopadnu nevolja. Novca uvek ima dovoljno za naoružavanje, za vojne vežbe, za brutalne vojne intervencije. Nema ga dovoljno samo za socijalna davanja, za medicinsku opremu, za plate zdravstvenih radnika, za naučna istraživanja i obrazovanje. Zapadni sistemi su sjajni kada treba „proizvoditi“ finansijske derivate, alate za gubljenje vremena na društvenim mrežama, za holivudske proizvode za ispiranje mozga. Posrću samo kada treba brinuti o ljudima – kada zatrebaju zaštitne maske, respiratori, bolnički kapaciteti, lekovi, ili kakva druga realna dobra.

Kada pandemija prođe i prebroje se mrtvi, tada će nove, ovoga puta ekonomske žrtve doći na red. Finansijskim intervencijama spasiće se velike banke i korporacije, ali će svi drugi doživeti veliki šok. Nezaposlenost će naglo skočiti i najteže će pogoditi najugroženije delove stanovništva – one milione koji nemaju ni zdravstvenu, ni socijalnu zaštitu, ni ušteđevinu, već imaju samo dugove. Žrtve siromaštava niko neće brojati, niti će objavljivati dnevne biltene bolesnih ili umrlih zbog siromaštva.

Kriza će ponovo unesrećiti male i slabe ekonomije. Kapital, koji se već povlači iz država u razvoju, povlačiće se još brže. Slabe ekonomije će biti na kolenima, jer je njihov kapacitet da pomognu svoju privredu nedovoljan. Niko neće ni primetiti da moćne zemlje koje hiljadama milijardi subvencionišu svoje kompanije, koristeći pandemiju kao pokriće, grubo narušavaju pravila globalne tržišne igre – pravila koja su upravo oni postavili.

Potom će bogate države i MMF ponuditi pomoć u vidu kredita, nabacujući već zaduženim zemljama novu dužničku omču. Za naštampanu dolarsku ili evro „hartiju“ slabe države će još intenzivnije razmenjivati svoja realna dobra – robu, imovinu i resurse. Domaći eksperti, zaljubljenici u malu državu i slobodno tržište, objašnjavaće da tu nema govora o otimačini, već da to Zapad investira svoju mukom stečenu štednju. Nesretne i nesposobne vlade će nasedati na iste stare trikove i verovaće istim savetnicima. A građani, oni će biti sretni što su „pretekli“ – samo neka je glava na ramenu, makar stomak bio i prazan. Varaju se one dobre duše koje veruju da će nas kriza nečemu naučiti i da će svet proći katarzu. Posle pandemije svet će biti još suroviji.

 

 

Edited April 7, 2020 by slow

[Lancia]

13 minutes ago, slow said:

A KADA PROĐE PANDEMIJA 

25/03/2020 od Nebojša Katić

  Reveal hidden contents

 

Koliko god paradoksalno zvučalo, kovid 19 je dar s neba za zapadne vladajuće političke i ekonomske strukture. Pandemija će imati razorne ekonomske posledice, ali velika ekonomska kriza je bila neminovna i bez nje. Početak krize se jasno video još u septembru 2019. Pandemija će sada poslužiti da se ta činjenica sakrije, a neugodna pitanja gurnu pod tepih.

Za novu krizu tako neće biti kriv ekonomski model zapadnih država, koji se ni za jotu nije promenio od Velike recesije 2008/2009. Za krizu neće biti kriva brutalna budžetska štednja, ni stagnacija primanja najvećeg dela zaposlenih, niti besramno ignorisanje strahovitog rasta nejednakosti. Ne, sa sistemom je sve u redu, ali je virus, eto, pokvario idilu.

Zapadne države, i sve druge koje se na njih ugledaju, imaće izgovor da bar još jednu deceniju nastave sprovođenje destruktivne ekonomske i socijalne politike. Do krajnjih granica će se testirati izdržljivost sluđenog javnog mnjenja koje će poverovati da je smisao egzistencije samo u tome da se ostane živ. Nije slučajno da se sistematski podstiče histerija koja je svet dovela u stanje kolektivne psihoze u kojoj svaki totalitarni eksperiment može biti prihvaćen bez pobune.

Sve velike ekonomske krize, od trijumfa neoliberalizma osamdesetih godina prošlog veka do danas, imale su isti uzrok – veliki, kombinovani rast zaduženosti građana, države i privrede. U drugoj polovini 2019. visina globalnih dugova je dostigla neverovatnih 250.000 milijardi dolara[1] i prešla je 320 procenata globalnog bruto domaćeg proizvoda. Obe brojke su daleko iznad nivoa koji je viđen 2008. i koji je tada izazvao krizu strašnih razmera.

Sistem već deceniju funkcioniše od danas do sutra – novac se neprekidno štampa i kamate se održavaju na apsurdno niskom nivou kakav nije viđen u modernoj istoriji. Stari dugovi se vraćaju samo novim zaduživanjem, ali neodrživ rast kompanijskih dugova počinje da urušava finansijski sistem. U SAD je u septembru 2019. počela ozbiljna kriza likvidnosti i krenulo je dodatno, veliko štampanje para. Stručna javnost, međunarodne organizacije i globalni mediji su se pravili da ne vide šta se događa. A onda je došao virus. Za razliku od prethodnih kriza koje su bile krize tražnje, ova danas je istovremeno i kriza tražnje i kriza ponude jer je veliki deo privrede (pogotovo servisni sektor) stao. To je kombinacija kakva se sreće samo u sankcijama i ratovima.

U ovom trenutku zapadne zemlje planiraju da naštampaju nekoliko hiljada milijardi dolara – za početak. Ovu ogromnu dodatnu emisiju novca niko neće dovesti u pitanje. Niko neće zapaziti kako se u krizama novac volšebno pojavljuje i da ga uvek ima kada banke i velike korporacije dopadnu nevolja. Novca uvek ima dovoljno za naoružavanje, za vojne vežbe, za brutalne vojne intervencije. Nema ga dovoljno samo za socijalna davanja, za medicinsku opremu, za plate zdravstvenih radnika, za naučna istraživanja i obrazovanje. Zapadni sistemi su sjajni kada treba „proizvoditi“ finansijske derivate, alate za gubljenje vremena na društvenim mrežama, za holivudske proizvode za ispiranje mozga. Posrću samo kada treba brinuti o ljudima – kada zatrebaju zaštitne maske, respiratori, bolnički kapaciteti, lekovi, ili kakva druga realna dobra.

Kada pandemija prođe i prebroje se mrtvi, tada će nove, ovoga puta ekonomske žrtve doći na red. Finansijskim intervencijama spasiće se velike banke i korporacije, ali će svi drugi doživeti veliki šok. Nezaposlenost će naglo skočiti i najteže će pogoditi najugroženije delove stanovništva – one milione koji nemaju ni zdravstvenu, ni socijalnu zaštitu, ni ušteđevinu, već imaju samo dugove. Žrtve siromaštava niko neće brojati, niti će objavljivati dnevne biltene bolesnih ili umrlih zbog siromaštva.

Kriza će ponovo unesrećiti male i slabe ekonomije. Kapital, koji se već povlači iz država u razvoju, povlačiće se još brže. Slabe ekonomije će biti na kolenima, jer je njihov kapacitet da pomognu svoju privredu nedovoljan. Niko neće ni primetiti da moćne zemlje koje hiljadama milijardi subvencionišu svoje kompanije, koristeći pandemiju kao pokriće, grubo narušavaju pravila globalne tržišne igre – pravila koja su upravo oni postavili.

Potom će bogate države i MMF ponuditi pomoć u vidu kredita, nabacujući već zaduženim zemljama novu dužničku omču. Za naštampanu dolarsku ili evro „hartiju“ slabe države će još intenzivnije razmenjivati svoja realna dobra – robu, imovinu i resurse. Domaći eksperti, zaljubljenici u malu državu i slobodno tržište, objašnjavaće da tu nema govora o otimačini, već da to Zapad investira svoju mukom stečenu štednju. Nesretne i nesposobne vlade će nasedati na iste stare trikove i verovaće istim savetnicima. A građani, oni će biti sretni što su „pretekli“ – samo neka je glava na ramenu, makar stomak bio i prazan. Varaju se one dobre duše koje veruju da će nas kriza nečemu naučiti i da će svet proći katarzu. Posle pandemije svet će biti još suroviji.

 

 

Alternativa ovom su veliki strukturalni lomovi na nivou svetske privrede, u funkcionisanju UN, NATO, EU i samih drzava clanica - film koji necemo videti u dogledno vreme, mozda na nekom nebitnom mikro nivou, gde buknu socijalni problemi.

[ragasto]

Precednik Carnival AU se razočarao i mnogo je tužan zato što je vlada Australije donela odluku da brodovi kompanija koje su registrovane u stranim zemljama moraju da isplove. Liju se krokodilske suze za homegrown brendom koji zapošljava toliko ljudi, vitalan je za turizam, ima čak i Australiju u imenu...jedino postoji taj detaljčić da porez plaćaju van Australije.

[Gojko & Stojko]

13 hours ago, ragasto said:

Precednik Carnival AU se razočarao i mnogo je tužan zato što je vlada Australije donela odluku da brodovi kompanija koje su registrovane u stranim zemljama moraju da isplove. Liju se krokodilske suze za homegrown brendom koji zapošljava toliko ljudi, vitalan je za turizam, ima čak i Australiju u imenu...jedino postoji taj detaljčić da porez plaćaju van Australije.

Kako se stvari razvijaju biće srećni ako on ili neko iz firme ne zaglavi zatvor zbog skrivanja podataka  o stanju na brodu pri pristajanju "Ruby Princess". Dosada je sa broda obolelo preko 600 putnika a 12 umrlo. Po dosada dostupnim podacima je samo dodatnih 19 ljudi zakačilo virus od tih putnika pi pristajanju, ako ostane na tome to je stvarno sreća u nesreći.

Infected Ruby Princess passengers transmit virus to 19 people ashore

 

SaE