Jump to content
IGNORED

Chernobyl - HBO (2019)


eumeswil

Recommended Posts

Ma važi, ali ajde da jubilarno treće opraštanje bude konačno, pretty please? 

 

Nemoj opet da me vučeš za jezik dve strane kasnije nekim novim debilnim zezanje™ pitanjem.

Link to comment
3 hours ago, ObiW said:

Dešava se manje od godinu dana od dolaska Gorbačova. U pitanju je objekat od posebnog značaja - nije vojni, ali je daleko važniji za državu nego recimo fabrika Moskviča. Dodaj na to da je u toj oblasti posle eksplozije u elektrani proglašeno vanredno stanje, i ja zaista ne vidim puno prostora za optimizam da je u tom trenutku na tom mestu bilo bitno drugačije nego 1955.

 

Naravno da je bilo drugacije, o tome govori i clanak iz new Yorker-a  koji zapravo mnogo jace secira sistem od serije.

Na primer, Legasov nikako nije mogao da zivi u istoj vrsti stana kao vatrgoasac i njegova zena - on je clan Akademije Nauka. Legasov je, dakle, deo sistema, on po definiciji  ne moze biti nikakak otpadnik Brus Vilis koga zovu kad je sve drugo otpalo. Legasov, koji se kao ne snalazi medju birokratama je takodje glupost -  on je jako visoko u hijerarhiji.

 

Kolumnistkinja takodje veli da je scena sa rudarima BS, docim je scena iz prve epizode - sastanak  lokalnog komiteta -  jedino stvarno docaravanje sistema.

 

To da jedna out of nowhere naucnica sedi  sa Grobacovom je takodje bullshit.

 

Kolumnistkinja insistira da se sistem ne moze predstaviti kroz paradigmu bad guys i few good guys, jer onda to  nije sistem.

Link to comment
1 hour ago, Kenjeee said:

Au, ovo sad više nije ni zabavno. Pokušao sam da te percipiram kao zanimljivog trola koji se zabavlja hejtom, ali ti si jedna obična, vrlo jednostavna.. neznalica. Pa ti sve ovo radiš iz grča. Mogu da razumem Biki koja u sveopštoj površariji 21. veka a posle spoznaje da sa dve strane wikija može da vlada kružocima umisli da je Mari Kiri lično. Taj njen umišljaj je vidiš zabavan i ona od toga koliko razumem leba jede ali ovo ovde.. 

 

Vidi, ovo što ti pišem i dalje ne menja činjenicu da tvoje reči na ovom mestu nemaju ama baš nikakvu težinu a kamoli u rl, ovo je više moj nik upoznao tvoj nik i baš se skenjao. 

 

Htedoh danas posle rasprave reći da je vreme Vinijevog poluraspada prošlo i da ćemo se ovde vidjati upola manje al koliko sad vidim ti to ne bi razumeo. Ti si ustvari plutonijum-244 interneta. Here to stay.. for a long, long..

 

Kenjee, s duznim postovanjem, Vini mozda jeste neznalica ali ja sam od tebe video jedino original i prevod CDC stranice.

Link to comment

 

26 minutes ago, Budja said:

Kolumnistkinja insistira da se sistem ne moze predstaviti kroz paradigmu bad guys i few good guys, jer onda to nije sistem.

 

Pa ne može se predstavii ni u stilu "svi smo mi po malo partijski poslušnici" jer onda nema angsta, nema drame, nema "jel' vidiš šta nam rade" momenata. Meni je sasvim prihvatljivo da Legasov izigrava nekog autsajdera, kao i da se ubaci fiktivna fizičarka koja uskače sa još dalje margine jer je just so damn good at sciencing

 

Maša bi htela da serija kritikuje sistem iznutra, da ga prikaže kao opštu trulež bez redeeming qualities, bez pravdoljubivih prkosnih junaka koji su nekim čudom ostali (skoro) nevini probijajući se u sam vrh. Ali serija za to naravno nije sposobna jer je namenjena stranoj i modernoj publici - Legasov i koleginica su proxies za nas prosečne gledaoce neupućene u sovjetsku birokratiju. Ščerbina nam je Vergilije koji nas kroz nju vodi i blagoglagoljivo nas upoznaje sa čitavim teatrom apsurda.

 

Ja im dakle ne zameram na toj osnovnoj postavci, ne vidim da bi dramatizacija mogla drugačije da se postavi a da bude funkcionalna. Najmanje je bitan enterijer Legasovljevog stana.

 

Zameram im na nepametnom sprovođenju te zacrtane strategije. Klovnovski prkosni rudari svojataju narodni rudnik... KGB lik sugeriše da će ostaviti nezakrpljenu bezbednosnu rupu u dizajnu reaktora iz pizme prema Legasovu... plus gomila "eto u kakvoj državi živimo" scena koje užasno štrče. Iznad svega, nedorečeno insistiranje na nekoj apsurdnoj zaveri i lupetaranje o "uštedama" koje su osudile reaktor na kolaps.

 

(To je sve tačka dva; tačka jedan je naravno silovanje nauke zarad senzacionalizma, megatoni pare, stotine kilometara udarnog talasa, zarazna radijacija, itd. Ali da ne ponavljam sad to, reći će mi opet kenjeee da sam neznalica jer ne reagujem na njegove pošalice o poluraspadu plutonijuma :yawn2: )

 

Link to comment

zhmedvedev.png
 

Zhores Medvedev, The Legacy of Chernobyl, 1992

 

plokhy.png

 

Serhii Plokhy, Chernobyl: The History of a Nuclear Catastrophe, 2018

 

higginbotam.png

 

Adam Higginbotham, Midnight in Chernobyl: The Untold Story of the World's Greatest Nuclear Disaster, 2019

 

S obzirom na količinu vrištanja ovde kad je termin nuklearna eksplozija u pitanju, ne mogu da ne primetim da sam letimičnom pretragom isti našao u tri od četiri knjige na tu temu koje sam pročitao u zadnje vreme.

Edited by Deco
Link to comment
1 hour ago, Weenie Pooh said:

 

 

Pa ne može se predstavii ni u stilu "svi smo mi po malo partijski poslušnici" jer onda nema angsta, nema drame, nema "jel' vidiš šta nam rade" momenata. Meni je sasvim prihvatljivo da Legasov izigrava nekog autsajdera, kao i da se ubaci fiktivna fizičarka koja uskače sa još dalje margine jer je just so damn good at sciencing

 

Maša bi htela da serija kritikuje sistem iznutra, da ga prikaže kao opštu trulež bez redeeming qualities, bez pravdoljubivih prkosnih junaka koji su nekim čudom ostali (skoro) nevini probijajući se u sam vrh. Ali serija za to naravno nije sposobna jer je namenjena stranoj i modernoj publici - Legasov i koleginica su proxies za nas prosečne gledaoce neupućene u sovjetsku birokratiju. Ščerbina nam je Vergilije koji nas kroz nju vodi i blagoglagoljivo nas upoznaje sa čitavim teatrom apsurda.

 

Ja im dakle ne zameram na toj osnovnoj postavci, ne vidim da bi dramatizacija mogla drugačije da se postavi a da bude funkcionalna. Najmanje je bitan enterijer Legasovljevog stana.

 

Zameram im na nepametnom sprovođenju te zacrtane strategije. Klovnovski prkosni rudari svojataju narodni rudnik... KGB lik sugeriše da će ostaviti nezakrpljenu bezbednosnu rupu u dizajnu reaktora iz pizme prema Legasovu... plus gomila "eto u kakvoj državi živimo" scena koje užasno štrče. Iznad svega, nedorečeno insistiranje na nekoj apsurdnoj zaveri i lupetaranje o "uštedama" koje su osudile reaktor na kolaps.

 

(To je sve tačka dva; tačka jedan je naravno silovanje nauke zarad senzacionalizma, megatoni pare, stotine kilometara udarnog talasa, zarazna radijacija, itd. Ali da ne ponavljam sad to, reći će mi opet kenjeee da sam neznalica jer ne reagujem na njegove pošalice o poluraspadu plutonijuma :yawn2: )

 

 

Ne slazem se.

Naravno da je teze, kako i sama kolumnistkinja pise, predstavisti sistem nego individualce.

 

Sad, to jeste ogranicenje mini-serije.

 

Ali to je i ono pitanje gde je neko postavio odlicnu kolumnu u vezi GoT: Sociologija i drustveni kontekst vs psihologija.

 

Serija je u pet epizoda mogla da se isprica drugacije a da stiliski nista ne izgubi, da ostane teza dva (nuklearke!) ali da se batali teza jedan (truli SSSR!). Ono, herojstvo pojedinaca i zbunjenost i nepripremljenost okoline.

 

Link to comment
3 hours ago, Budja said:

 

Naravno da je bilo drugacije, o tome govori i clanak iz new Yorker-a  koji zapravo mnogo jace secira sistem od serije.

Na primer, Legasov nikako nije mogao da zivi u istoj vrsti stana kao vatrgoasac i njegova zena - on je clan Akademije Nauka. Legasov je, dakle, deo sistema, on po definiciji  ne moze biti nikakak otpadnik Brus Vilis koga zovu kad je sve drugo otpalo. Legasov, koji se kao ne snalazi medju birokratama je takodje glupost -  on je jako visoko u hijerarhiji.

 

Kolumnistkinja takodje veli da je scena sa rudarima BS, docim je scena iz prve epizode - sastanak  lokalnog komiteta -  jedino stvarno docaravanje sistema.

 

To da jedna out of nowhere naucnica sedi  sa Grobacovom je takodje bullshit.

 

Kolumnistkinja insistira da se sistem ne moze predstaviti kroz paradigmu bad guys i few good guys, jer onda to  nije sistem.

ovo sto sam rekao je bio odgovor na redoranovu tezu da je scena sa rudarima kadar nevera jer im vojska dolazi sa puskama da ih goni na rad, a oni prkosno kazu pucaj al ne idemo dok ne kazes gde nas vodis - a ti pricas o tome u kakvom stanu zivi Legasov :isuse:

Link to comment
5 hours ago, Budja said:

Na primer, Legasov nikako nije mogao da zivi u istoj vrsti stana kao vatrgoasac i njegova zena - on je clan Akademije Nauka.

Jel moze neko ko je zapravo ziveo u SSSR-u da potvrdi ovo? I mi smo ziveli u komunizmu i nije bila ta segragacija, jedino je bila razlika u broju soba i kvadrata.

Link to comment

Legasov je u seriji prikazan u svom stanu hronoloski posle sudjenja i razgovora u "bunkeru", gdje mu KGB kaze da ce mu karijera biti okoncana i da ce biti izopsten iz akademske zajednice. Ne cini se nemogucim da taj novi status znaci i preseljenje iz penthausa.

Link to comment
9 hours ago, Weenie Pooh said:

 

Sreća što ti imaš toliko pojma da izmišljaš fiktivne scenarije u kojima se Ignatenko najeo cezijuma i stroncijuma za doručak, umesto što je bio direktno izložen eksternom zračenju koje mu je razorilo organizam :isuse: 

 

Kontaminanti lansirani u atmosferu nisu pali nazad na vatrogasce i izazvali ARS zbog neke apsurdno visoke koncentracije kakvu sugerišeš, koja bi ŠBBKBB mogla da nastavi da zračenjem iz ljudskog tela utiče na okolinu. To se jednostavno ne dešava. Ideja da bi Ignatenko mogao da šeta okolo tela punog cezijuma emitujući gama zračenje je budalaština.

 

Nema ni promila šanse da su čoveka ubila interni kontaminanti koji su ozračili njegovu suprugu i sa nje nekom alhemijom prešli samo na fetus. Vrlo očigledno ga je ubila eksterna radijacija koja se ne impregnira magično u ljudskom telu i ne pretvara ga u novi izvor zračenja. Svi kontaminanti koje je Ignatenko imao na sebi bili su 1) irelevantni u poređenju sa eksternim zračenjem, i 2) takođe prisutni u plućima svih ljudi u široj okolini reaktora.

 

 

Ti si izgleda bio tamo da meris u okolini reaktora posle eksplozije pa znas gde je bila kakva koncentracija kojih cestica (gas, aerosol, prasina - koja naravno da pada nazad)? Dokumentovano je da su mnogi bili izlozeni i da su inkorporirali jod (tiroidne zlezde pri visokoj inkorporaciji totalno izumru ili razvijaju rak pri nizoj, posebno kod dece) stoga su bili i izvor gama, bar nekoliko nedelja. Pitanje je samo mere i koji izotop je u pitanju - recimo jod 131 (manje gama) ili 125 (vise gama).

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/m/pubmed/10626541/

Cezijum je takodje  padao svuda naokolo sto znaci da su ga ljudi takodje inhalirali. I naravno da su fetusi u razvoju jos osetljiviji od majke na bilo kakvo zracenje a pogotovo gama - to je zato sto fetusi imaju mnogo veci broj progenitor celija koje su najkriticnije pri mutagenezi i generalno imaju veci stepen deobe kriticnih celija sto znaci i da lakse inkorporiju kontaminante u vazduhu, vodi itd. 

Dakle, teoretski je to sve moguce a posto cenim da nemas podatke sta je tacno ko inhalirao, da li je dobio samo letalnu dozu primarnog zracenja blizu reaktora od nekoliko minuta ili sati (obicno gama),  ili ga je ubilo sekundarno zracenje inhaliranih gasova, aerosola ili prasine koje traje danima, nedeljama ili godinama u zavisnosti od izotopa, a opasno je ili cak opasnije jer su alfa i beta zracenje izuzetno efektivni na kratka rastojanja plus gama on top - pitanje je zasto ovde tvrdis da sve to znas? Kako znas od cega je umro Ignatenko? Kako znas da nije umro i od beta zracenja u telu iako znamo da je bio izlozen dimu iz reaktora (gasovi, aerosoli i cestice prasine sa sve razlicitim izotopima) da su mu se organi raspadali u roku od 2 nedelje sto je sasvim u skladu i sa unutrasnjim beta zracenjem. Letalna doza primarnog gama zracenja ubija (bez inhalacije) u roku od recimo nekoliko sati i ima neuroloske simptome. Niza doza ima gastro-intestinalne i stoga se tesko moze razdvojiti od unutrasnjeg letalnog beta zracenja. Dakle, kako znas? Mislis da coveka nisu merili gajgerom pa su ga zato zahranili ispod ploce? I ako znas sve detalje tog slucaja pa mozes da izkljucis inhalaciju joda i cezijuma, daj referencu, a ako nemas - onda je pitanje zasto izmisljas da znas?

Edited by Anduril
Link to comment

Sad pogledah sta je Ignatenkova zena ispricala, srceparajuce - ovo je u skladu sa letalnom dozom gama zracenja (neuroloski simptomi) plus da je telo bilo kontaminirano (verovatno jodom i cezijumom). Merili su sve vreme pa cak i mrtvorodjence koje je isto tako bilo kontaminirano (verovatno iz vazduha vec prvog dana) a i izlozeno gama zracenju tokom dve nedelje dok je Ignatenko umirao. Zato su je svi oko nje upozoravali.

Lyudmilla Ignatenko Wife of deceased Fireman Vasily Ignatenko

We were newlyweds. We still walked around holding hands, even if we were just going to the store. I would say to him, “I love you.” But I didn’t know then how much. I had no idea . . . We lived in the dormitory of the fire station where he worked. I always knew what was happening—where he was, how he was.

One night I heard a noise. I looked out the window. He saw me. “Close the window and go back to sleep. There’s a fire at the reactor. I’ll be back soon.”

I didn’t see the explosion itself. Just the flames. Everything was radiant. The whole sky. A tall flame. And smoke. The heat was awful. And he still hadn’t come back.

They went off just as they were, in their shirtsleeves. No one told them. They had been called for a fire, that was it.

Seven o’clock in the morning. At seven I was told he was in the hospital. I ran over there‚ but the police had already encircled it, and they weren’t letting anyone through. Only ambulances. The policemen shouted: “The ambulances are radioactive‚ stay away!” I started looking for a friend, she was a doctor at that hospital. I grabbed her white coat when she came out of an ambulance. “Get me inside!” “I can’t. He’s bad. They all are.” I held onto her. “Just to see him!” “All right‚” she said. “Come with me. Just for fifteen or twenty minutes.”

I saw him. He was all swollen and puffed up. You could barely see his eyes.

“He needs milk. Lots of milk‚” my friend said. “They should drink at least three liters each.”

“But he doesn’t like milk.”

“He’ll drink it now.”

Many of the doctors and nurses in that hospital‚ and especially the orderlies‚ would get sick themselves and die. But we didn’t know that then.

At ten‚ the cameraman Shishenok died. He was the first.

I said to my husband, “Vasenka, what should I do?” “Get out of here! Go! You have our child.” I was pregnant. But how could I leave him? He was saying to me: “Go! Leave! Save the baby.” “First I need to bring you some milk, then we’ll decide what to do.” My friend Tanya Kibenok came running in—her husband was in the same room. Her father was with her, he had a car. We got in and drove to the nearest village. We bought a bunch of three-liter bottles, six, so there was enough for everyone. But they started throwing up terribly from the milk.

They kept passing out, they got put on IV. The doctors kept telling them they’d been poisoned by gas, for some reason. No one said anything about radiation.

I couldn’t get into the hospital that evening. There was a sea of people. I stood under his window, he came over and yelled something to me. It was so desperate! Someone in the crowd heard him—they were being taken to Moscow that night. All the wives got together in one group. We decided we’d go with them. “Let us go with our husbands! You have no right!” We punched and we clawed. The soldiers—there were already soldiers—they pushed us back. Then the doctor came out and said they were flying to Moscow, but we needed to bring them their clothing. The clothes they’d worn at the station had been burned. The buses had stopped running already and we ran across the city. We came running back with the bags, but the plane was already gone. They tricked us. So that we wouldn’t be there yelling and crying.

Later in the day I started throwing up. I was six months pregnant, but I had to get to Moscow.

In Moscow we asked the first police officer we saw, Where did they put the Chernobyl firemen? And he told us, which was a surprise; everyone had scared us into thinking it was top secret. “Hospital number 6. At the Shchukinskaya stop.”

It was a special hospital, for radiology, and you couldn’t get in without a pass. I gave some money to the woman at the door, and she said: “Go ahead.” Then I had to ask someone else, beg. Finally I was sitting in the office of the head radiologist, Angelina Vasilyevna Guskova. Right away she asked: “Do you have kids?”

What should I tell her? I can see already I need to hide that I’m pregnant. They won’t let me see him! It’s good I’m thin, you can’t really tell anything.

“Yes,” I say.

“How many?”

I’m thinking, I need to tell her two. If it’s just one, she won’t let me in.

“A boy and a girl.”

“So you don’t need to have any more. All right, listen: His central nervous system is completely compromised, his skull is completely compromised.”

Okay, I’m thinking, so he’ll be a little fidgety.

“And listen: If you start crying, I’ll kick you out right away. No hugging or kissing. Don’t even get near him. You have half an hour.”

But I knew already that I wasn’t leaving. If I leave, then it’ll be with him. I swore to myself!

I come in, they’re sitting on the bed, playing cards and laughing. “Vasya!” they call out. He turns around: “Oh, well, now it’s over! She’s found me even here!” He looks so funny, he’s got pajamas on for a size 48, and he’s a size 52. The sleeves are too short, the pants are too short. But his face isn’t swollen anymore. They were given some sort of fluid.

I say: “Where’d you run off to?” He wants to hug me. The doctor won’t let him. “Sit, sit,” she says. “No hugging in here.”

We turned it into a joke somehow. And then everyone came over, from the other rooms too, everyone from Pripyat. There were twenty-eight of them on the plane.

I wanted to be with him alone, if only for a minute. The guys felt it, and each of them thought of some excuse, and they all went out into the hall. Then I hugged him and I kissed him. He moved away.

“Don’t sit near me. Take a chair.”

“That’s just silliness,” I said, waving it away.

The next day when I came, they were lying by themselves, each in his own room. They were banned from going in the hallway, from talking to each other. They knocked on the walls with their knuckles. Dash-dot, dash-dot. The doctors explained that everyone’s body reacts differently to radiation, and what one person can handle, another can’t. They even measured the radiation of the walls where they had them. To the right, the left, and the floor beneath. They moved out all the sick people from the floor below and the floor above. There was no one left in the place.

He started to change—every day I met a brand-new person. The burns started to come to the surface. In his mouth, on his tongue, his cheeks—at first there were little lesions, and then they grew. It came off in layers—as white film . . . the color of his face . . . his body . . . blue . . . red . . . gray-brown. And it’s all so very mine! It’s impossible to describe! It’s impossible to write down! Or even to get over. The only thing that saved me was that it happened so fast; there wasn’t any time to think, there wasn’t any time to cry.

Fourteen days. In fourteen days a person dies.

It was the ninth of May. He always used to say to me: “You have no idea how beautiful Moscow is! Especially on V-Day, when they set off the fireworks. I want you to see it.”

I was sitting with him in the room, he opened his eyes.

“Is it day or night?”

“It’s nine at night.”

“Open the window! They’re going to set off the fireworks!”

I opened the window. We were on the eighth floor, and the whole city was there before us! There was a bouquet of fire exploding in the air.

“Look at that!” I said.

“I told you I’d show you Moscow. And I told you I’d always give you flowers on holidays...”

I looked over, and he was getting three carnations from under his pillow. He had given the nurse money, and she had bought them.

I ran over and kissed him.

“My love! My only one!”

He started growling. “What did the doctors tell you? No hugging me. And no kissing!”

He got so bad that I couldn’t leave him even for a second. He was calling me constantly: “Lusya, where are you? Lusenka!” He called and called. The other biochambers, where our boys were, were being tended to by soldiers because the orderlies on staff refused, they demanded protective clothing. The soldiers carried the sanitary vessels. They wiped the floors down, changed the bedding. They did everything. Where did they get those soldiers? We didn’t ask. But he—he—every day I would hear: Dead. Dead. Tischura is dead. Titenok is dead. Dead.

He was producing stool twenty-five to thirty times a day. With blood and mucus. His skin started cracking on his arms and legs. He became covered with boils. When he turned his head, there’d be a clump of hair left on the pillow. I tried joking: “It’s convenient, you don’t need a comb.” Soon they cut all their hair. I did it for him myself. I wanted to do everything for him myself. If it had been physically possible I would have stayed with him twenty-four hours a day. I couldn’t spare a minute. [Long silence.]

There’s a fragment of some conversation, I’m remembering it. Someone saying: “You have to understand: This is not your husband anymore, not a beloved person, but a radioactive object with a strong density of poisoning. You’re not suicidal. Get a hold of yourself.” And I was like someone who’d lost her mind: “But I love him! I love him!” He’s sleeping, and I’m whispering: “I love you!” Walking in the hospital courtyard, “I love you.” Carrying his sanitary tray, “I love you.”

One night, everything was quiet. We were all alone. He looked at me very, very carefully and suddenly he said:

“I want to see our child so much. How is he?”

“What are we going to name him?”

“You’ll decide that yourself.”

“Why myself, when there’s two of us?”

“In that case, if it’s a boy, he should be Vasya, and if it’s a girl, Natasha.”

I was like a blind person. I couldn’t even feel the little pounding underneath my heart. Even though I was six months in. I thought that my little one was inside me, that he was protected.

And then—the last thing. I remember it in flashes, all broken up. I was sitting on my little chair next to him at night. At eight I said: “Vasenka, I’m going to go for a little walk.” He opened his eyes and closed them, letting me go. I had just walked to the hotel, gone up to my room, lain down on the floor—I couldn’t lie on the bed; everything hurt too much—when the cleaning lady started knocking on the door. “Go! Run to him! He’s calling for you like mad!”

Right away I called the nurse’s post. “How is he?” “He died fifteen minutes ago.” What? I was there all night. I was gone for three hours! I ran down the stairs. He was still in his biochamber, they hadn’t taken him away yet. I didn’t leave him anymore after that. I escorted him all the way to the cemetery. Although the thing I remember isn’t the grave, it’s the plastic bag. That bag.

At the morgue they said, “Want to see what we’ll dress him in?” I did! They dressed him up in formal wear, with his service cap. They couldn’t get shoes on him because his feet had swelled up. They had to cut up the formal wear, too, because they couldn’t get it on him, there wasn’t a whole body to put it on. The last two days in the hospital—pieces of his lungs, of his liver, were coming out of his mouth. He was choking on his internal organs. I’d wrap my hand in a bandage and put it in his mouth, take out all that stuff. It’s impossible to talk about. It’s impossible to write about. And even to live through. They couldn’t get a single pair of shoes to fit him. They buried him barefoot.

Everyone came—his parents, my parents. They bought black handkerchiefs in Moscow. The Emergency Commission met with us. They told everyone the same thing: It’s impossible for us to give you the bodies of your husbands, your sons, they are very radioactive and will be buried in a Moscow cemetery in a special way. In sealed zinc caskets, under cement tiles. And you need to sign this document here.

If anyone got indignant and wanted to take the coffin back home, they were told that the dead were now, you know, heroes, and that they no longer belonged to their families. They were heroes of the state. They belonged to the state.

Right away they bought us plane tickets back home. For the next day. At home I fell asleep. I walked into the place and just fell onto the bed. I slept for three days. An ambulance came. “No,” said the doctor, “she’ll wake up. It’s just a terrible sleep.”

I was twenty-three. Two months later I went back to Moscow. From the train station straight to the cemetery. To him! And at the cemetery I started going into labor. Just as I started talking to him—they called the ambulance. It was two weeks before I was due.

They showed her to me—a girl. “Natashenka,” I called out. “Your father named you Natashenka.” She looked healthy. Arms, legs. But she had cirrhosis of the liver. Her liver had twenty-eight roentgens. Congenital heart disease. Four hours later they told me she was dead. And again: “We won’t give her to you.” “What do you mean you won’t give her to me? It’s me who won’t give her to you!”

[She is silent for a long time.]

In Kiev they gave me an apartment. It was in a large building where they put everyone from the atomic station. It’s a big apartment, with two rooms, the kind Vasya and I had dreamed of.

[She stands up, goes over to the window.]

There are many of us here. A whole street. That’s what it’s called—Chernobylskaya. These people worked at the station their whole lives. A lot of them still go there to work on a provisional basis, that’s how they work there now, no one lives there anymore. They have bad diseases, they’re invalids, but they don’t leave their jobs, they’re scared to even think of the reactor closing down. Who needs them now anywhere else? Often they die. In a minute. They just drop—someone will be walking, he falls, goes to sleep. He was carrying flowers for his nurse and his heart stopped. They die, but no one’s really asked us. No one’s asked what we’ve been through. What we saw. No one wants to hear about death. About what scares them.

But I was telling you about love. About my love . . .

Link to comment
1 hour ago, Anduril said:

Ti si izgleda bio tamo da meris u okolini reaktora posle eksplozije pa znas gde je bila kakva koncentracija kojih cestica (gas, aerosol, prasina - koja naravno da pada nazad)? Dokumentovano je da su mnogi bili izlozeni i da su inkorporirali jod (tiroidne zlezde pri visokoj inkorporaciji totalno izumru ili razvijaju rak pri nizoj, posebno kod dece) stoga su bili i izvor gama, bar nekoliko nedelja. Pitanje je samo mere i koji izotop je u pitanju - recimo jod 131 (manje gama) ili 125 (vise gama).

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/m/pubmed/10626541/

 

Cezijum je takodje  padao svuda naokolo sto znaci da su ga ljudi takodje inhalirali. I naravno da su fetusi u razvoju jos osetljiviji od majke na bilo kakvo zracenje a pogotovo gama - to je zato sto fetusi imaju mnogo veci broj progenitor celija koje su najkriticnije pri mutagenezi i generalno imaju veci stepen deobe kriticnih celija sto znaci i da lakse inkorporiju kontaminante u vazduhu, vodi itd. 

 

Dakle, teoretski je to sve moguce a posto cenim da nemas podatke sta je tacno ko inhalirao, da li je dobio samo letalnu dozu primarnog zracenja blizu reaktora od nekoliko minuta ili sati (obicno gama), ili ga je ubilo sekundarno zracenje inhaliranih gasova, aerosola ili prasine koje traje danima, nedeljama ili godinama u zavisnosti od izotopa, a opasno je ili cak opasnije jer su alfa i beta zracenje izuzetno efektivni na kratka rastojanja plus gama on top - pitanje je zasto ovde tvrdis da sve to znas? Kako znas od cega je umro Ignatenko?

 

Jeste, ja sam bio lično tamo i merio :isuse: Ali za slučaj da meni ne veruješ, pisali su ljudi naučne radove upravo na temu disperzije kontaminanta. 

 

Primarna emisija radioaktivnog materijala odigrala se u trenutku (dve) inicijalne eksplozije, kada su svedoci uočili onaj stub plavog svetla iznad reaktora. Stepen disperzije je relativno dobro poznat, naknadno je zaključivano koje su čestice dospele do kog nivoa u atmosferu na osnovu toga koliko su se daleko raširile horizontalno u danima i mesecima koji su usledili, putem vazdušnih strujanja. Dakle, apsolutno je sigurno da scenario koji ti opisuješ (uzleteo cezijum u vazduh i pao direktno nazad kad su vatrogasci stigli, u tolikoj koncentraciji ga apsorbovali da su proizvodeći barijum emitovali gama zrake iz sopstvenog tela) jednostavno nije mogao da se desi.

 

Sa druge strane, eksterno zračenje u neposrednoj blizini reaktora je bilo ogromno. Ne mogu sad da nađem procene o količini gama zračenja koju su vatrogasci direktno primili, ali nema nikakve sumnje da je upravo ono bilo uzrok ARS. Nikakvo alfa i beta zračenje nije relevantno u poređenju sa ovim koje ih je ubilo u roku od par dana. Svakako nisu "danima, nedeljama, ili godinama" inhalirali "gasove, aerosol, ili prašinu" jer su ih već sledećeg dana odvezli u Moskvu gde su ubrzo i umrli.

 

Bottom line, apsorbovani kontaminanti ne zrače eksterno u dovoljnoj meri da ostave štetne posledice na ljude u okolini obolelog. Ljudsko telo nije i ne može da postane nuklearni reaktor zbog svojih fizičkih ograničenja. Kontaminacija može da se širi kao i svaka druga, fizičkim transferom mikročestica (hence lead coffins etc), ali interna kontaminacija ne proizvodi eksternu radijaciju opasnu po okolinu. Zato bukvalno svaki vodič o merama opreza u ophođenju prema žrtvama ARS ističe opasnost od kontaminacije, a ne od sekundarne radijacije. 

 

Link to comment

kakva snobovska isprazna rasprava koja se ponavlja unedogled ljudi koji slabo poznaju materiju ali brzo, poput vajat erpa, vade linkove koji im idu na ruku. 

zar nije @mei fizičarka? ona bi nam najbolje objasnila šta se tamo desilo 86. a onda bi mogli diskutanti u tišini i mraku PM-a da nastave svoju jalovu i mlohavu raspravu

Link to comment

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...