Permanentna kriza domaće ekonomije

[Prospero]

...

U privatizaciji, da ne bi bespotrebno širio priču jer ja sve vreme govorim o privatizaciji. Da te podsetim, govorio sam da je model privatizacije u Srbiji Tačerkin, model koji je dosledno primenjivala Velika Britanija 80-ih prilikom prodaje velikih javnih sistema. I, gle čuda, nijedna ex socijalistička država.

 

Osim Srbije.

 

 

Jbt kad sam kurac od karaktera pa moram da javljam i da pobijam besmislice:

 

 

The main legal framework for the privatization was established mainly in the years of 1988-1991. In all the CEE countries parliaments approved laws about economic associations (the basis for establishing private enterprises), about the transformation of state property into private one, and about the possibilities of foreign investors to participate in the privatization.

 

The privatization process itself were conducted either directly by the state (ministries) and special agencies established for this purpose (for instance State Property Agency in Hungary) or indirectly, by the help of numerous agencies for whom the ownership rights were conferred until the state owned enterprises were sold by them.

 

Privatization was facilitated by different institutions: schemes that helped managers and employees to buy the privatized enterprises, special investment funds for buying up the vouchers and property agencies who actually undertook the task of the owner.

 

Naturally the methods were dependent on the size of the state enterprise. Public auctions were generally used in the case of small businesses, medium sized enterprises privatized themselves or privatization was done by agencies, while big enterprises usually were transformed into joint stock companies and later their shares were sold to specific professional investors or were introduced into equity markets.

 

With this general features the concrete privatization method can be displayed by the experiences of the different countries.

 

(1) Direct sales

 

In the case of direct privatization the process is conducted by the founding organs or by commissioned agencies on behalf of government i.e. the government organizations that are responsible for privatization (like the Treasury in the case of Poland, or the State Property Agency in the case in Hungary). The main goal of direct privatization was to provide tools for enabling fast ownership changes in state enterprises described as small or medium. 

In Poland direct sales extended to 2258 companies, which constituted almost 44 percent of all privatized state enterprises. Between 1996 and 2001 this method was dominant in the structure of privatized state enterprises. The main recipients of this  form were mainly the employees of state enterprises. That is why this kind of direct privatization was used most often to those enterprises that had a good financial standing and did not require increased expenditures in the initial stages of the process.

In the case of Hungary the State Property Agency commissioned consulting firms to transform and privatize around 700 enterprises (from a total of 1856 to be privatized). Ownership rights were transferred to consulting firms, and these firms were remunerated from the receipts from enterprise sales. The program accelerated the mass privatization of small and medium-sized enterprises. Until 1994, around one quarter of the state property was privatized by this way. During this period, mostly domestic owners got the privatized assets.

 

(2) Initial Public offering (IPO)

 

In the case of initial public offering a state enterprise is transformed by the ministry or agency responsible for privatization into a joint stock company or a limited liability company (it is called commercialization in Poland) at the request of the enterprise itself or its founding body and also on the initiative of the government organs. After the transformation the Treasury (or the responsible organ (agency) representing the state) holds 100% of shares.

In the second phase shares were offered for sale on the domestic, and some cases on foreign stock exchange markets. The ministry or agency representing the state made decisions on the sale of shares which could be purchased by individuals, institutional investors (banks, investment funds) or strategic investors. In the case of enterprises of strategic importance the state withheld a control packet or a so-called golden share to ensure its influence in the decisions.

 

(3) Public tender

 

The public tender procedure consists in a public invitation for the investors selected by the organ representing the state (Ministry, State Property Agency etc.) to submit their offers for the purchase of a block of shares or stakes in a state-owned company.

In the invitation to a tender, the organ representing the state specifies the minimum number of shares an investor shall buy, the minimum price for one share, the minimum investment pledge and social commitments and the period within which the potential investor is bound by his offer. By the specified deadline, potential investors should submit information about their organization, deposit a surety and are able to obtain written information about the company. Once the deadline for submission of offers expires, a Commission appointed by the responsible organ assesses the quality of submitted offers and selects the bidder who submitted the best offer.

In the case of privatization of medium and large companies whose controlling shares or stakes should be disbursed to qualify strategic investors the method of "public invitation to negotiation" was applied. If there were many potential investors, after preliminary negotiations their number was limited to two or three. After meeting the core terms and conditions of the transaction, the details of the shares or stakes purchase agreement are then worked out with that investor. Only information agreed with potential buyer may be disclosed and this can only take place after the privatization agreement is signed.

The method was successfully applied – for instance – in privatization of Polish tire factories, breweries, detergent plants, pharmaceutical enterprises, the sugar industry, electrical engineering plants, banks etc. Between 1990 and 2006 1023 enterprises were privatized with the use of indirect methods in Poland.

 

(4) Self privatization

 

Especially in the initial phase of privatization when the necessary company and transition laws were already approved by the parliaments but the state conceptions for privatization did not existed yet, the management of medium-sized companies often decided to take the privatization into their own hand. With some tricky way they transformed the state property into their own ownership.

For instance in Poland the State Enterprise Act of 1981 gave the management of state enterprise some autonomy in management. By 1986 these management bureaucrats were arranging privatization which would leave them owners of the state enterprises they had controlled. One method for achieving this privatization was to merge the state enterprise with a private enterprise and undervalue the state assets in the merger. The private enterprises involved in the merger were typically created and controlled by the managers of the state enterprises. (The Polish expression for this privatization form is "Privatization by the Nomenclature")

In Hungary in the course of self privatization the formerly state enterprises continued to exists, but their property and financial assets were transferred to private economic associations, while, in exchange, the enterprises received shares from the limited or stock companies. These transactions were called enterprise emptying. The workable parts of the enterprises went into the private associations, while unviable and charged elements remained in the enterprises condemned to liquidation. The essence of this kind of privatization was that managers of state-owned enterprises became owners of those companies. In Hungary altogether one tenth of the state property was privatized in this way. (In the Hungarian literature this method is called spontaneous privatization.)

 

(5) Auction

 

In the case of small businesses the sale of the state property on an auction was often applied.

In the Czech Republic the small-scale privatization auctions began in January 1991, and were essentially completed by the end of that year, when over 20,000 properties had been sold (25,584 by the end of 1993).

In Hungary this method was called pre-privatization program, during which about ten thousand retail shops and restaurants were auctioned off and bought mainly by the former managers. The State Property Agency commissioned the property rights to specialized organizations that sold the units to the highest bidder.

 

(6) Coupon or voucher privatization

 

The textbook case for voucher privatization is the Czechoslovakian experience. During the so-called coupon privatization Czech state assets were supposed to be handed over to Czech citizens through a system of coupon vouchers, which could then be used to buy shares in companies. Under this scheme, each citizen over the age of 18 had the right to purchase, for a nominal price (1,000 Czech Crowns, $35, about one week's wages), coupons which could be then exchanged for shares in state companies.

Originally only some 2 million participants were anticipated. Yet some 8.54 million citizens - 71 percent of eligible purchasers - bought and registered voucher coupons. The book value of the 1,491 Czechoslovakian companies scheduled for voucher privatization was about 299 billion Crowns ($11 billion), hence, the state endowed each participating citizen with about $700. Citizens had the chance to buy almost all the blue chips in the Czech Republic. There were a couple of exceptions like Skoda Auto, for example, which could not be privatized by vouchers, but otherwise citizens were able to buy banks, Czech Telecom and breweries, too. People were also given the opportunity not to invest directly into a company but to give the vouchers to an investment fund, or privatization funds as they were called, so that people could move the responsibility to professionals and just have ownership in the investment fund.

Enthusiasm for vouchers was spurred by the spontaneous emergence of investment privatization funds (IPFs), some of which guaranteed ten- twenty fold return. They entered in a competition to represent investor interests and advertised heavily, thus increasing demand for coupons. Some 72 percent of all the coupon points were entrusted to such funds in the first wave of privatization.

 

The privatization process was conducted in succeeding waves. On the first pass, each company's stock value was set at the same price (three shares for 100 points). If a firm's stock shares were oversubscribed, the price on the next round was raised; if undersold, then the price reduced. On the next round, bids were again registered, and adjustments similarly made. Whenever excess demand was less than 25 percent, shares were allocated to bidders on a pro-rata basis (with individuals favored over funds) and the issue taken off the board. This iterative procedure continued until the final round. At that point, unsold shares were deposited in the National Property Fund, and oversubscribed issues were awarded on a pro-rata basis.

But the voucher privatization was also a source of massive corruption. A couple of investment funds siphoned out the assets from the newly privatized firms. Viktor Koženy a Czech-born financier (an Irish citizen residing in the Bahamas) was the icon of corruption in privatization. He set up the Harvard Capital and Consulting, who sponsored the Czech TV's to rerun the movie "Dallas" giving the Czechs a glimpse of what wealth could be like. Soon thousands of Czechs were signing over their coupon books to "Harvard", who promised a 1000% rate of return on investment. Harvard Funds bought shares in a number of companies, stripped assets and transferred the money abroad to offshore tax havens like the Bahamas. At one point, Koženy who was often called by the media as "the pirate of Prague" owned almost one third of the Czech economy.

 

However the coupon-method also was applied in other countries. In Poland in the framework of National Investment Fund Program (NIF) citizens were endowed vouchers of a specified amount that could be used to buy shares in privatized enterprises. This form of privatization amounted around 10% of public assets. 

In Hungary within a restitution scheme (compensation for peasants for their land which were incorporated into cooperatives in the early 1950s and were not returned after the systemic change to their original owners or the heirs of them) vouchers were issued which could be used to purchase ownership in privatized firms. In Romania 30% shares of privatized enterprises was allocated to adult Romanian citizens using a voucher system, where vouchers were distributed for symbolic price and they were tradable.

In Slovenia the Law on the Transformation of Social Ownership (1992) encompassed a decentralized, gradual and predominantly distributive privatization method which used the voucher system to allocate state property in the wider circle of population. However the voucher privatization created rather unstable ownership structure. Namely, many new "voucher capitalists" sold their shares soon after two-year embargo period preferring cash to equity which also affected newly emerging capital market by creating predominance of the secondary over primary market, and by converting savings into consumption rather than investments. Large stakes in privatized companies ended in the hands of two quasi governmental funds (the Capital Corporation – KAD and the Slovenian Compensation Corporation – SOD) and private investment funds; these artificially created, privately and state-managed funds, in fact, became the new majority owners of the economy.

On the other hand, the new institutional owners, investment funds, were more concerned in trade with shares than in the long term development of the companies. Furthermore, it took eight years for investment funds to exchange all their collected vouchers for privatized shares which were due to the so called privatization gap – the negative difference between assets available for privatization and amount of collected vouchers. Additional time was needed to formally transform investment funds into normal institutional investors or holding companies. In between, their management companies charging relatively high fees for managing the funds gradually became the main owners of the funds at a very low price.

 

(7) The Management-Employee Buyout (MEBO) method

 

Transfer of shares to employees, through giveaways or sales at low prices, has been a common privatization method in transition economies due to the relative ease of administrative and political implementation. This method played a greater role in Romanian privatization process. In the Romanian MEBOs scheme there was a legal requirement that employees establish an employees’ association to hold the shares and exercise most ownership rights during the repayment period of 3 to 5 years, in order to obtain the payment preferences. During the repayment period, the unpaid shares may not be resold; this constraint limits the possibility for concentration or takeovers that might improve governance. Moreover, the Romanian privatization contracts often included restrictions on changes in the firm’s employment level and main product that also applied during the repayment period. The complicated governance and limitations on restructuring that resulted from these arrangements may have further attenuated any potentially positive effects of privatization on these firms’ performance. A total of 858 industrial firms – over a third of all industrial firms in the State Ownership Fund portfolio – had undergone MEBO transactions by the end of 1998, with the main employee stake reaching 65 percent.

 

(8) Restitution

 

One idea in the debate on privatization was that state property should be given back to the original owner from whom it was taken away during the nationalization in the beginning of the social era. However it turned out to be very complicate to find the original owners and the sometimes private property (except in the case of land and houses) has gone trough significant changes (especially in the field of industries). This was the reason that this method was applied only in special cases, however to a different scale in the individual countries. In the Czech Republic restitution claims were opened up in November 1990 and moved about $4 billion in assets immediately into private hands. In all, some 100,000 physical properties, including farms, houses, and small businesses, were quickly restituted. In Hungary restitution was applied only in very limited cases. Instead of this a voucher system was used in the agriculture to compensate peasants whose land was collectivized when the agricultural cooperatives were organized in the early 1950s.

 

(9) National investment funds

 

One of the basic privatization procedures in Poland was the one named "Contribution of shares to National Investment Funds". The Treasury, after the Act of April 30, 1993 on National Investment Funds was approved, created 15 NIF joint-stock companies in the form of sole shareholder companies of State Treasury, which were governed by general assemblies, supervisory boards, and boards of directors. All NIFs were equipped with the shares of 512 previously commercialized “floor” companies in such a way that a single Fund received dominant interest (33 percent) in 34 or 35 companies (resulted from a division of 512 companies by 15 Funds), as well as petty (1,8 percent) interest in the other few hundred floor companies. The remaining shares were divided by the Treasury among itself (25 percent) and the companies’ employees (15 percent). Thus, the NIF program worked on the assumption that instead of privatizing particular enterprises, it was better to privatize the Funds straight away. At the same time, any adult Polish citizen could purchase a shareholding certificate. The price of the certificate, which was regarded as a handling charge, was 20 PLN. Every purchaser automatically became a participant in the program. Subsequently, certificates could be sold freely or exchanged for the shares of any NIF. The statutory aim of NIFs is to increase the value of shares in the companies in which they are the shareholders. In Slovenia the KAD (Capital Corporation) and SOD (Slovenian Compensation Corporation) were state etablished funds with similar role.

 

(10) Special methods applied in several countries

 

In Poland one method used in the process of ownership transformation was liquidation. Liquidation of state-owned enterprises (due to economic reasons, bankruptcy) was conducted in constantly unprofitable enterprises which showed no chance of improving their financial standing. In the majority of cases, the reason for a difficult financial situation of these enterprises was the loss of outlets, indebtedness to banks, increase in obligations to the national budget, to the Social Insurance Institution (ZUS), or to suppliers. Between 1990 and 2006 1887 enterprises were liquidated, most of them by the sale of a portion of assets to external investors. Another method applied for indebted companies was the banking settlement procedure (BPU). This procedure became a fundamental instrument of the financial restructuring of enterprises having financial difficulties. The privatization consisted of the replacement of liabilities into shares, as long as the creditors of an indebted enterprise were legal entities. Due to the fact that banking settlements concerned mostly indebted enterprises with a difficult financial standing, founding organs as well as the management and employees were usually eager to accept this form of privatization. It seems that the employees’ acceptance of this kind of privatization stemmed also from the fact that in the case of possible conversion of the liabilities, the owner of the enterprise, e.g. banks, became known to the debtor. As a result, the employees’ confidence in this form of transformation was high. Banking settlement procedure was a chance for restructuring many indebted enterprises (owing mostly to banks) which would have otherwise been probably liquidized. Simultaneously, it was the only solution to deal with the so-called “bad debts” which appeared during the first years of Poland’s transformation.

 

 

Table 1 Dominating privatization methods

 

----------------  Primary Method --- Secondary Method

Bulgaria            direct sales            vouchers

Czech Republic  vouchers           direct sales  

Estonia              direct sales            vouchers

Hungary            direct sales              MEBO

Latvia                 direct sales           vouchers

Lithuania            vouchers              direct sales

Poland               direct sales              MEBO

Romania             MEBO                  direct sales

Slovak Republic direct sales        vouchers

Slovenia               MEBO                 vouchers

 

Source: Privatization Methods and Economic Growth in Transition Economies. Manuscript (John Bennett, Brunel University, U.K.; Saul Estrin, London Business School, U.K.; James Maw University of Wales Swansea, U.K.; Giovanni Urga Cass Business School, London, U.K.

 

 

Teško je reći koji metod od pobrojanih i primenjenih Srbija nije primenila, da ne kažem iskopirala iz iskustava I. Evrope - tenderi, aukcije, direktne prodaje, NIP, ima i MEBOa, pa i restitucije...

 

Nothing special about Serbia.

 

 

[Tribun_Populi]

JTeško je reći koji metod od pobrojanih i primenjenih Srbija nije primenila, da ne kažem iskopirala iz iskustava I. Evrope - tenderi, aukcije, direktne prodaje, NIP, ima i MEBOa, pa i restitucije...

 

Nothing special about Serbia.

 

Ni u jednoj od ovih zemalja prodaja 70% kapitala direktno kupcu nije bila dominantni i jedini metod, svi su imali alternativne varijante.

 

edit: obaška to što govorimo o zemljama planske privrede, a ne samoupravnog socijalizma, pa ni po tom parametru nisu s nama uporedivi.

Edited March 3, 2016 by Tribun_Populi

[Luther]

1Dobro ba realista, kako da ti tako liberalan ne dobi izliv realnosti i liberalizma u način razmišljanja, već bespogovorno podržavaš model u kome država (!) prodaje nešto što nije ona stvarala, na način koji se je u veoma kratkom roku pokazao kao loš. Valjda vi libertarijanci se zalažete da se država izmakne iz privrede i svega, cenim da bi to bila ta minarhija, jel?

 

 zašto se u ovoj zemlji večito, kod takvih koji straaaašno mnogo drže do svoje ideologije, kad se malo zagrebe ispod površine dođe do ideološke travestije, pitam se, čisto onako retorički. Ima tu neke patologije, šta misliš?

 

 

2Nacrt je jedno, predlog drugo a sam zakon treće. Nisi ti to ispratio baš kako valja, reklo bi se, a uostalom pročitaj malo njihove studije - imaš ih na sajtu sasvim dovoljno.

 

 

Toliko.

 

 

3U privatizaciji, da ne bi bespotrebno širio priču jer ja sve vreme govorim o privatizaciji. Da te podsetim, govorio sam da je model privatizacije u Srbiji Tačerkin, model koji je dosledno primenjivala Velika Britanija 80-ih prilikom prodaje velikih javnih sistema. I, gle čuda, nijedna ex socijalistička država.

 

Osim Srbije.

 

1.Ko je trebalo da prodaje društvenu imovinu ako ne država i kako da se izmakne iz nje ako je ne proda? A način je bio jedini moguć.

."Odemo kod Kučana na sastanak Đinđić i ja. I on objašnjava njegov prilaz privatizaciji. Rekao je: ako imate gotovog kupca za neku firmu, odmah prodajte. Samo zrelu stvar. Ako nemate, oslonite se na nekoga i vrtite firmu,".Ovo se nekima ovde baš dopalo.U čemu se ovo razlikuje od onoga što je urađeno u Srbiji?

Prodato je šta se moglo prodati, za nešto što je bitno smo se oslonili na nekoga i "vrtimo firmu"(NIS,JAT,Zastava). Ovo ostalo(firme u restrukturiranju i Smederevo) neće niko ni da mu platiš. Velike sisteme EPS;EMS Žleznice Telekom itd niko i ne spominje. 

2. 

 

 

S obzirom da je trio ovih autora, vrlo verovatno, bio idejni tvorac novog zakona o privatizaciji iz 2001....

"Vrlo verovatno" je bez dokaza to jest nagađanje, ti si reče pravnik. Ali to je potpuno nebitno sve i da na zakonu stoje slike ovih iz CLDS. Ono što je jedino bitno je kakav je privredni sistem sistem nastao nakon ove, samo delimične privatizacije, a on nema veze sa neoliberalizmom. Već sam ga opisao.

 

3. The privatization of nationalized enterprises in coal, iron and steel, gas, electricity, water supply, railways, trucking, airlines and telecommunications. To je radila M.Tačer i zaista posoji potpuna podudarnost u odnosu na ono što je kod nas privatizovano. Ili se varam ne znam.

 

Na kraju ton kojim se obraćeš je počeo pomalo da mi liči na  Namesnskog (kod takvih koji....., travestija,patologija) pa se bojim da bi ova zanimljiva konverzacija mogla ubrzo da se okonča.

Edited March 3, 2016 by Luther

[Luther]

Nešto i o privatizaciji u Sloveniji. Autori ove iz 1992 su Jože.Mencinger i zloglasni Džefri Saks. Porediti Sloveniju 1992 i Srbiju 2001 nije naravno moguće ni u ekonomskom ni u političkom pogledu, niti je moguće bilo njihov model preslikati u Srbiju. Evo nekih elemenata koji su međutim bitni:

Suprotno nekim mišljenjima i/ili željama iznetim na topiku, zaposlenima nisu podeljene sve akcije preduzeća već samo 20% a još 40% su mogli da kupe. Ostalo se delilo svim građanimi i išlo u penzijski i fond za restituciju. A evo šta o učincima te privatizacije misli neko iz Slovenije a ko se ne zove J.Mencinger:

V Sloveniji smo bili prepričani, da smo nekaj posebnega, naš komunizem s človeškim obrazom naj bi se postopno in mehko prelevil v kapitalizem s človeškim obrazom«, je zapisal ekonomist Matej Kovač. Maske oziroma predstave o idealnem, pravičnem kapitalističnem in demokratičnem sistemu so, če že ne prej, dokončno padle  v letu 2008. To leto so nekateri označili kar za vrhunec gospodarske tranzicije v Sloveniji, saj so na dan privreli menedžerski odkupi v nekaj večjih slovenskih podjetjih. Najbolj je odmeval primer delniške družbe Pivovarna Laško. V letu 2008 se je namreč izkazalo, da je predsednik uprave preko nekaj družb kar sam večinski lastnik pivovarne. Podobno se je zgodilo tudi v nekaterih ostalih podjetjih. Pomen nacionalnega interesa, ki je svoj prostor v politično-ekonomskem besedišču dobil predvsem v času »pivovarske vojne« za prevzem Pivovarne Union ter privatizacije Nove Ljubljanske banke, je znova postal predmet številnih diskusij in polemik. Izkazalo se je, da je bolj kot za nacionalni interes šlo za uveljavljanje interesov posameznikov. Ekonomist Bernard Brščič meni, da je »nacionalni interes eden izmed bolj zlorabljenih  pojmov slovenskega politično-ekonomskega besedišča« in da je »priročna retorična figura, ki so jo posamezne politične skupine uporabile za sleparsko prikazovanje zasebnega interesa kot javnega z namenom, da se je nekdanja državna lastnina znašla v »pravih« rokah, rokah tovarišije«. Vsekakor je proces-lastninjenja-in-privatizacije pustila posledice na mnogih ravneh gospodarjenja. Med drugim tudi to, da večina državljanov in državljank zaradi njenega rezultata in novonastale lastniške strukture  meni, da so bili ogoljufani in okradeni.

(ko ne razume i treba mu prevod može za 10evra. Kapitalizam)

 

Dakle veliku korist su izvukle menadžerske strukture a narod se oseća pokradenim. Tako je tadašnji direktor Merkatora Zoran Janković postao preko noći težak više desetina miliona evra. Spopleo se verovatno u mraku o akcije. Ili recimo Bavčar i Šrot koji su preko leveridža menađžerske privatizacije i državnih banaka postali vlasnici Pivovarne Laško i Istrabenca.  Voleo bih da čujem vrisak pravedničkih dušica da je ovde recimo Radulović C-market preko noći postao multimilioner preko privatizacije. i kuknjavu nad zlim neoliberalizmom Ali kad je autor privatizacije  Jože sve može.  Zato su  banke 2013 imale ogromnu rupu u bilansima pa su morale da se dokapitalizuju sa 3mlrd evra i zato će sad država da prodaje svoj udeo u njima.

A što je najlepše privatizacija im još nije završena 24 godine od početka pa se tek sada spremaju da privatizuju ovo:

 

 

– Adria Airways

– Adria Airways Tehnika

– Aero

– Elan

– Fotona

– Helios

– Aerodrom Ljubljana

– NKBM

– Telekom Slovenije

– Cinkarna Celje

– Gospodarsko razstavišče

– Paloma

– Unior

– Žito

– Terme Olimia Bazeni (danes del družbe Terme Olimia)

 

 

 

Naravno Jože se protivi:

Pri časopisu Mladina so danes objavili peticijo, ki jo je pripravil ekonomist Jože Mencinger, s katero nasprotujejo privatizaciji in razprodaji državnega premoženja, menijo namreč, da je "razprodaja državnega premoženja dolgoročno škodljiva za Slovenijo." Peticijo je do zdaj podpisalo več sto posameznikov, med njimi Franjo Štiblar, Bogomir Kovač, Matevž Krivic, Dušan Keber, Renata Salecl in France Bučar. http://www.siol.net/novice/slovenija/2014/12/dan_d_za_deset_milijard_drzavnega_premozenja.aspx

 

Znam da ruže u komšijskom vrtu lepše mirišu i da je treava zelenija ali nije sve ni do modela. nešto je i do ljudi koji ga sprovode.

[Tribun_Populi]

1.Ko je trebalo da prodaje društvenu imovinu ako ne država i kako da se izmakne iz nje ako je ne proda? A način je bio jedini moguć.

 

Društvena imovina =/= državna imovina, to je podvala koja je prošla ispod radara u jeku kriznih štabova.

 

 

."Odemo kod Kučana na sastanak Đinđić i ja. I on objašnjava njegov prilaz privatizaciji. Rekao je: ako imate gotovog kupca za neku firmu, odmah prodajte. Samo zrelu stvar. Ako nemate, oslonite se na nekoga i vrtite firmu,".Ovo se nekima ovde baš dopalo.U čemu se ovo razlikuje od onoga što je urađeno u Srbiji?

Prodato je šta se moglo prodati, za nešto što je bitno smo se oslonili na nekoga i "vrtimo firmu"(NIS,JAT,Zastava). Ovo ostalo(firme u restrukturiranju i Smederevo) neće niko ni da mu platiš. Velike sisteme EPS;EMS Žleznice Telekom itd niko i ne spominje.

 

Ja sam sve vreme govorio o radničkom akcionarstvu, podeli ili diskotnoj prodaji većinskog paketa akcija radnicima. Istrgnuo si nešto iz konteksta (o drugom je bilo reči) što nisam ni ja napisao, tako da o tome ja ne mogu da govorim (a i mrzi me više, iskreno). Suština, po nekom mom viđenju, tog posta je da prikaže da je tadašnjem premijeru čak i takvo rešenje bilo komunjarsko.

 

Pa si na pitanje odgovaraj sam.

 

 

2. 

"Vrlo verovatno" je bez dokaza to jest nagađanje, ti si reče pravnik. Ali to je potpuno nebitno sve i da na zakonu stoje slike ovih iz CLDS. Ono što je jedino bitno je kakav je privredni sistem sistem nastao nakon ove, samo delimične privatizacije, a on nema veze sa neoliberalizmom. Već sam ga opisao.

 

Od kad mi ovde sudimo nekome da bih ti ja izvodio materijalne dokaze? Jel to kao ono koga Katić savetuje? Ono što je bitno je ono na šta repliciraš, a replicirao si na moju tvrdnju da je model privatizacije primenjen u Srbiji najbliži Tačerkinom (po treći put ponavljam), i da je shodno tome najbliži neoliberalizmu. Dakle to su okviri o kojima diskutujemo, te vrdanje u pravcu privrednog sistema ne prolazi.

 

3. The privatization of nationalized enterprises in coal, iron and steel, gas, electricity, water supply, railways, trucking, airlines and telecommunications. To je radila M.Tačer i zaista posoji potpuna podudarnost u odnosu na ono što je kod nas privatizovano. Ili se varam ne znam.

 

Na kraju ton kojim se obraćeš je počeo pomalo da mi liči na  Namesnskog (kod takvih koji....., travestija,patologija) pa se bojim da bi ova zanimljiva konverzacija mogla ubrzo da se okonča.

 

Paaa? Da li činjenica da drugo u britanskoj privredi i nije moglo biti privatizovano (jer je veći deo već bio u privatnim rukama) menja nešto preterano u delu tvrdnje koja se odnosi (po četvrti put) na model privatizacije?

 

Naravno da jeste ton postao poprilično zajedljiv, jer ni ja nemam živce za vrdanja u diskusiji, preskakanja/zaboravljanja onog što trenutno ne odgovara i gde se ko saplete. Tako da je dobro da nisam postao bezobrazan, jer na bezobrazluk te vrste jedino podjebavanjem mogu da odgovorim.

 

Nešto i o privatizaciji u Sloveniji. Autori ove iz 1992 su Jože.Mencinger i zloglasni Džefri Saks. Porediti Sloveniju 1992 i Srbiju 2001 nije naravno moguće ni u ekonomskom ni u političkom pogledu, niti je moguće bilo njihov model preslikati u Srbiju. Evo nekih elemenata koji su međutim bitni:

Suprotno nekim mišljenjima i/ili željama iznetim na topiku, zaposlenima nisu podeljene sve akcije preduzeća već samo 20% a još 40% su mogli da kupe. Ostalo se delilo svim građanimi i išlo u penzijski i fond za restituciju. A evo šta o učincima te privatizacije misli neko iz Slovenije a ko se ne zove J.Mencinger:

V Sloveniji smo bili prepričani, da smo nekaj posebnega, naš komunizem s človeškim obrazom naj bi se postopno in mehko prelevil v kapitalizem s človeškim obrazom«, je zapisal ekonomist Matej Kovač. Maske oziroma predstave o idealnem, pravičnem kapitalističnem in demokratičnem sistemu so, če že ne prej, dokončno padle  v letu 2008. To leto so nekateri označili kar za vrhunec gospodarske tranzicije v Sloveniji, saj so na dan privreli menedžerski odkupi v nekaj večjih slovenskih podjetjih. Najbolj je odmeval primer delniške družbe Pivovarna Laško. V letu 2008 se je namreč izkazalo, da je predsednik uprave preko nekaj družb kar sam večinski lastnik pivovarne. Podobno se je zgodilo tudi v nekaterih ostalih podjetjih. Pomen nacionalnega interesa, ki je svoj prostor v politično-ekonomskem besedišču dobil predvsem v času »pivovarske vojne« za prevzem Pivovarne Union ter privatizacije Nove Ljubljanske banke, je znova postal predmet številnih diskusij in polemik. Izkazalo se je, da je bolj kot za nacionalni interes šlo za uveljavljanje interesov posameznikov. Ekonomist Bernard Brščič meni, da je »nacionalni interes eden izmed bolj zlorabljenih  pojmov slovenskega politično-ekonomskega besedišča« in da je »priročna retorična figura, ki so jo posamezne politične skupine uporabile za sleparsko prikazovanje zasebnega interesa kot javnega z namenom, da se je nekdanja državna lastnina znašla v »pravih« rokah, rokah tovarišije«. Vsekakor je proces-lastninjenja-in-privatizacije pustila posledice na mnogih ravneh gospodarjenja. Med drugim tudi to, da večina državljanov in državljank zaradi njenega rezultata in novonastale lastniške strukture  meni, da so bili ogoljufani in okradeni.

(ko ne razume i treba mu prevod može za 10evra. Kapitalizam)

 

Dakle veliku korist su izvukle menadžerske strukture a narod se oseća pokradenim. Tako je tadašnji direktor Merkatora Zoran Janković postao preko noći težak više desetina miliona evra. Spopleo se verovatno u mraku o akcije. Ili recimo Bavčar i Šrot koji su preko leveridža menađžerske privatizacije i državnih banaka postali vlasnici Pivovarne Laško i Istrabenca.  Voleo bih da čujem vrisak pravedničkih dušica da je ovde recimo Radulović C-market preko noći postao multimilioner preko privatizacije. i kuknjavu nad zlim neoliberalizmom Ali kad je autor privatizacije  Jože sve može.  Zato su  banke 2013 imale ogromnu rupu u bilansima pa su morale da se dokapitalizuju sa 3mlrd evra i zato će sad država da prodaje svoj udeo u njima.

A što je najlepše privatizacija im još nije završena 24 godine od početka pa se tek sada spremaju da privatizuju ovo:

 

 

– Adria Airways

– Adria Airways Tehnika

– Aero

– Elan

– Fotona

– Helios

– Aerodrom Ljubljana

– NKBM

– Telekom Slovenije

– Cinkarna Celje

– Gospodarsko razstavišče

– Paloma

– Unior

– Žito

– Terme Olimia Bazeni (danes del družbe Terme Olimia)

 

 

 

Naravno Jože se protivi:

Pri časopisu Mladina so danes objavili peticijo, ki jo je pripravil ekonomist Jože Mencinger, s katero nasprotujejo privatizaciji in razprodaji državnega premoženja, menijo namreč, da je "razprodaja državnega premoženja dolgoročno škodljiva za Slovenijo." Peticijo je do zdaj podpisalo več sto posameznikov, med njimi Franjo Štiblar, Bogomir Kovač, Matevž Krivic, Dušan Keber, Renata Salecl in France Bučar. http://www.siol.net/novice/slovenija/2014/12/dan_d_za_deset_milijard_drzavnega_premozenja.aspx

 

Znam da ruže u komšijskom vrtu lepše mirišu i da je treava zelenija ali nije sve ni do modela. nešto je i do ljudi koji ga sprovode.

 

Ma divota, a period od 1992. do 2008; jel to postoji kod tebe? 16 godina rasta i razvoja sa sve komunjarskom ekonomijom. :D

 

P.S. Ni Janković ni Šrot nisu ukrali akcije, kupili su ih, a pare nisu završile u budžetu da ih država raspodeljuje.

Edited March 3, 2016 by Tribun_Populi

[Prospero]

Društvena imovina =/= državna imovina, to je podvala koja je prošla ispod radara u jeku kriznih štabova.

 

Nije podvala nego pokušaj optimalnog rešenja vrlo složenog problema konačnog vlasništva i izlaska iz tzv nesvojinske koncepcije vlasništva.

 

Nasuprot popularnom uverenju, koncept društvene svojine nije značio da su recimo radnici nekog DPa bili i njegovi vlasnici. 

 

Da si neko DP pretočio u akcije i podelio ih radnicima te firme počinio bi isto pravno nasilje, da ne kažem podvalu, jer njihovo upravljačko pravo nije bilo i vlasničko pravo.

 

 

Uostalom, kad kažeš "krizni štabovi" onda valjda misliš i Ante Marković i Slobodan Milošević

 

Krupna promena u vlasnistvu nad fondom drustvenih stanova omogucena je Zakonom o stambenim odnosima Republike Srbije, donetim 1990. godine, kojim je omogucen otkup drustvenih stanova, i sarnim tim njihovo prevodenje u privatnu svojinu. Poznate su rnnoge slabosti i promasaji II primeni ovog zakona (posebno kad je u pitanju njegova drustvena socijalna pravednost i procena vrednosti stana).

 

Sto se tice drustvenog kapitala njegova transformacija u druge oblike svojine omogucena je i zapoceta Zakonom o prometu i raspolaganju drustvenim kapitalom, SFRJ, donetim 1989, da bi kasnijim propisima (Zakonom o osnovnama promene vlasnistva drustvenog kapitala, SR Jugoslavije, od 1996, Zakonom o pretvaranju drustvene svojine na poljoprivrednom zemljistu u druge oblike svojine, Republike Srbije, od 1992, Zakonom o svojinskoj transformaciji, Republike Srbije, donetim 1997.) ovaj proces bio nastavljen (o cemu detaljnije u narednim razmatranjima).

 

 

[Tribun_Populi]

Nije podvala nego pokušaj optimalnog rešenja vrlo složenog problema konačnog vlasništva i izlaska iz tzv nesvojinske koncepcije vlasništva.

Nasuprot popularnom uverenju, koncept društvene svojine nije značio da su recimo radnici nekog DPa bili i njegovi vlasnici. 

Da si neko DP pretočio u akcije i podelio ih radnicima te firme počinio bi isto pravno nasilje, da ne kažem podvalu, jer njihovo upravljačko pravo nije bilo i vlasničko pravo.

 

Svakako, no nije ni značilo da je istovetna sa državnom svojinom, budući da su paralelno egzistirale u pravnom poretku SFRJ. Što znači da je Zakonom o privatizaciji iz 2001. godine izvršeno podržavljenje jednog oblika svojine.

 

 

Uostalom, kad kažeš "krizni štabovi" onda valjda misliš i Ante Marković i Slobodan Milošević

 

Ma jok, mislim krizni štabovi.

 

edit: I da dodam u vezi društvenog kapitala, društvenim preduzećima upravljali su zaposleni, investicije su uglavnom išle iz akumuliranog profita ili kredita koje su ta preduzeća vraćala itd. Ergo, forma mnogo bliža kapitalističkom AD (iako zaposleni nisu imali akcije i formalno nisu bili vlasnici) nego državnom preduzeću iz IE.

Edited March 3, 2016 by Tribun_Populi

[Lord Protector]

A Jože Mencinger, i on je takva "komunjara" kao Prašnikar, koga bi on mogao da savetuje?

 

dobro me podseti za Mencingera

 

Evropa kao bivša Jugoslavija

 

Vreme

 

"TREBA BITI STRPLJIV, PA ČEKATI I IZLAZITI IZ KRIZE, ŠTO ĆE POTRAJATI SIGURNO JOŠ DESET GODINA I VIŠE. KRIZA NIJE NASTALA 2008. GODINE. KRIZA SE RAĐALA NAJMANJE 30 GODINA I RADI SE O VELIKIM POMERANJIMA IZMEĐU UDELA RADA I UDELA KAPITALA U DRUŠTVENOM PROIZVODU, I TO U KORIST KAPITALA. TO JE STVORILO VELIKU RAZLIKU IZMEĐU POTRAŽNJE I PONUDE. POGOTOVO KADA SE PONUDA PRESELILA U KINU"

 

Na tribini koju je organizovala Fondacija "Fridrih Ebert", najviše pažnje u medijima izazvala su izlaganja Jože Mencingera, vodećeg slovenačkog ekonomiste, ujedno prvog ministra ekonomije Slovenije i bivšeg rektora slovenačkog univerziteta. On je ocenio da, u ekonomskom pogledu, članice Evropske unije više i nisu države. Zemlje su izgubile, ili rapidno gube, sve ono što čini atribute jedne države: nacionalnu valutu, poreze i granice. Evropsku uniju poredi i sa bivšom Jugoslavijom osamdesetih godina.. Jože Mencinger poznat je i po zagovaranju postepene tranzicije (bez "šok terapije") i opreza po pitanju stranih investicija. Drugog dana njegovog boravka u Beogradu, razgovarali smo s njim o budućnosti Evropske unije, krizi evra, greškama privatizacije i novim odnosima moći u svetu.

"VREME": Smatraju vas evroskeptikom...

JOŽE MENCINGER: Sebe ne smatram evroskeptikom. Čak se plašim da bi Evropska unija mogla da se raspadne, ali ne vidim zašto bi se krili problemi koji postoje. Ti problemi su na neki način prirodni i veoma su slični problemima koje smo imali u nekadašnjoj Jugoslaviji. Jedan od problema je dilema da li je demokratično glasati po principu "jedan čovek jedan glas" ili "jedna država jedan glas". Tako je bilo i u Jugoslaviji. I to su jednostavno problemi koji egzistiraju.

Kazali ste da je Slovenija u krizi. Kako je do toga došlo, s obzirom na to da je članica EU i država bivše SFRJ koja je bila najopreznija država tranzicije i prilično zatvorena ekonomija?

Mi smo ulazili u krizu u periodu koji ja nazivam – razdoblje hazardiranja, u razdoblju 2005–2008, dakle pre krize. Tada su svi počeli verovati da je 30 odsto prihoda na vrednosne papire normalna stvar, pa su ljudi počeli kupovati vrednosne papire po čitavom svetu, a direktori, odnosno menadžeri, počeli su kupovati "svoja" preduzeća. Svi su uzimali kredite, da bi brzo došli do bogatstva, a onda je to virtuelno bogatstvo u krizi propalo, a krediti su ostali. Na taj način je Slovenija ušla u krizu. To se vidi po zaduženju zemlje. Ne mislim na javni dug, nego na zaduženje zemlje koje je krajem 2005. bilo ravno nuli, a krajem 2008. oko deset milijardi evra. Tvrdim da smo tako deset milijardi bacili u đubre. Iz smeća su to probrale strane banke kojima sada dugujemo taj iznos. Taj dug nije velik u poređenju sa dugovima drugih zemalja, ali je bio sasvim nepotreban.

U autorskom tekstu za "Vreme", 2001. godine, napisali ste da ne možete da kažete koje su mane slovenačkog modela tranzicije. Da li danas možete?

Da, neke mane su se pokazale u poslednje vreme. To su mane privatizacije, u kojoj smo preko noći stvorili dva miliona "kapitalista". To su bili profiteri koji brinu samo kako će svoju imovinu u preduzećima što pre i skuplje prodati i zameniti za kola ili stan, a nisu brinuli za dobrobit preduzeća. U makroekonomskom pogledu, mislim da nismo pravili greške. Išli smo svojim putem koji se pokazao kao dobar. Nismo verovali u ono što su nam pričale međunarodne institucije. U stvaranju privrednog sistema smo manje-više, pravila i direktive preuzeli od Evropske unije u koju smo hteli ući. Nismo imali previše izbora. To je bio "nužni izbor" kao što je to bio i izlaz iz Jugoslavije.

Bili ste poprilično skeptični i po pitanju stranih investicija?

Tu sam dosta skeptičan i dalje, jer ako sve prodate, posle nemate puno prava i postajete samo radna snaga koja ima status repromaterijala. Sa druge strane, treba gledati na duže staze. Strane investicije nešto donose, a na dugi rok one nužno stvaraju profite onima koji su investirali. Zemlja koja ima najviše stranih investicija je Irska. BDP po glavi stanovnika je otprilike 20 odsto viši od onoga što Irci dobijaju. Dolazi do odliva profita, što je normalna situacija. Ostajem još pri istom stanovištu: ako seljak proda zemlju, ništa mu ne ostaje, prodaj šta moraš da prodaš, a nikad ono što ti nije nužda prodavati. I ako znaš sam da upravljaš, na primer bankarskim sistemom, nema razloga da ga prodaješ.  :)

 

Koliko su slovenački problemi danas povezani sa dužničkom krizom u Evropskoj uniji?

Delimično su povezani, jer moramo sarađivati u spasavanju Grčke. Na tu pomoć smo potrošili 300 miliona evra i 3,7 milijardi u garancijama koje idu Fondu za spasavanje drugih evropskih zemalja. To je jedan od problema, i meni se to čini normalnim. Ako smo ušli u neku asocijaciju, onda preuzimamo i dobre i loše strane te asocijacije.

Upozorili ste i na veliku zavisnost izvoza od potražnje u Evropskoj uniji...

Svaka mala zemlja ima problem zato što je jako zavisna od toga šta se dešava u drugim zemljama. U slučaju Slovenije, izvoz je negde u visini 70 odsto društvenog proizvoda. To znači da kad izvoz padne, mi smo u većim problemima nego neka veća zemlja. Zbog toga je došlo do velikog pada od 2009. Taj pad je bio osam odsto u poređenju sa 2007. Sad se oporavljamo, ali je rast samo oko jedan do dva odsto. Čini se da će ta stagnacija trajati nešto duže, jer ne očekujem nikakav rast unutar Evropske unije. Uz tu vezanost, upravo 70 odsto izvoza ide u zemlje EU, na jedinstveno tržište, zavisni smo potpuno od onoga što se dešava u EU, a pogotovo u Nemačkoj. Imamo puno fabrika koje rade sastavne delove za njihovu automobilsku industriju, pa kad je Nemačka u teškoćama, onda su u problemu sve te fabrike.

Da li onda postoji opasnost da cela regija bude pretvorena "u kantu za đubre",kada je industrijska proizvodnja u pitanju?

Da, mislim da je Evropska unija napravila veliku grešku što je dozvolila transfer velikog dela svoje proizvodnje u Kinu, a da nije obavezala svoje multinacionalke da se i tamo poštuju neke socijalne norme. Treba se podsetiti načela Lisabonske strategije, koja je proglasila da ćemo stvoriti društvo znanja, što implicira da ćemo mi izvoziti znanje, a Kinezi gotove proizvode. Ispostavilo se da Kina izvozi produkte, a mi ne izvozimo znanje, jer Kinezi sve to znanje već imaju. Jedino rešenje je u reindustrijalizaciji Evropske unije. To je nešto što mora da ide veoma sporo i ne može biti brzo, jer bi nagli potezi stvorili samo još veće probleme.

Kako će to sada ići kada imamo i krizu u evrozoni?

jugoslovenskog sindroma".

Mislim da to počinje sve više da se oseća. Ako sad anketirate prosečne Nemce, 90 odsto njih će reći da oni moraju plaćati ono što su Grci trošili, a ako odete u Grčku, kazaće da su Nemci krivi zbog svega. To je jako opasno i zato to nazivam "jugoslovenskim sindromom".

Da li onda Evropska unija ima budućnost?

Dobro, ja to ne znam. To je ipak jedan uspeo politički projekat koji je nastao nakon Drugog svetskog rata, mada u drugim okolnostima i sa nekim drugim ljudima. Bila bi nesreća da se raspadne, jer bi nastao haos. Ali, dobro. Moj odgovor je obično da neće potrajati kao Habzburška imperija koja je trajala 600 godina.

Da li su unije nacionalnih zemalja održive ili su samo utopije?

To je teško reći. Unija bi bila moguća ako bi se odrekli svojih nacionalnosti. Možda, ako se više ne bi osećali kao Slovenci ili Francuzi, već kad bi svi govorili: "Ja sam čovek iz Evrope". Verovatno samo ako idemo u Kinu kažemo da smo iz Evrope. Možda će mlađe generacije više razviti to evropsko zajedništvo, pod uticajem globalizacije i povezanosti koje donose nove tehnologije.

Evropska unija nastala je prvenstveno radi ekonomske koristi, a sada ispada da građani razvijenijih država imaju više štete. Ko tu profitira, da li su to banke i multinacionalke?

Ako govorimo o bankama, tu je dosta pojednostavljenja. Često kažu kako "spasavaju banke", a u stvari se spasavaju depoziti. I naravno, svako ko ima depozite u banci zainteresovan je da banka preživi. Bankarstvo je na neki način opasno, jer kada banka pokaže da ne može ispuniti obavezu, tu je njen kraj. Bankarstvo je izgrađeno na poverenju.

Grčka ima u francuskim i nemačkim bankama oko 70 odsto duga...

To je jedan od razloga za rešavanje grčke krize. To je sasvim jasno. Cena bi bila dosta niža ukoliko bi se odmah priznalo da Grčka ne može vratiti dug. Država ne bankrotira kao preduzeće, jer tada obično firma dobije nove vlasnike. Država nema novih vlasnika, već ostaju isti, pa je to na neki način stečaj koji nije isti kao stečaj preduzeća.

Mislim da bi bilo jeftinije i za Grčku i za Evropu ako bi se odmah priznalo da Grčka ne može vratiti dug i da joj se "dozvoli" izlaz iz evrozone. U početku se to nije htelo priznati, uglavnom zbog francuskih banaka kod kojih su Grci uglavnom podigli kredite, a odmah iza njih su nemačke banke. Za pomoć Grčkoj najviše se zalažu zemlje iz čijih banaka su dolazili krediti.

Izgleda da su neke banke i kompanije moćnije od država...

To je danas normalno. Kada imate multinacionalke, očigledno je da države gube moć. Mnoge kompanije su dosta veće od država po količini novca i kapitala koji poseduju i obrću. To nije situacija koju smatram kao poželjnu, ali to je realnost.

Srbija još uvek nije u Evropskoj uniji. Šta bi nam u ekonomskom smislu članstvo donelo?

Uđite, ako možete. Ipak je to dobra asocijacija. Kakva god ona bila. Možda će se promeniti, ali ipak mislim da je to jedan dobar politički projekat. U svakom slučaju, nećete ništa izgubiti. To je manje-više sigurno. Mnogo toga što proizvodite tamo već sada izvozite. Samo nemojte računati da ćete dobiti mnogo para, jer se u EU kasu i uplaćuje.

Evropske zemlje neće skoro imati stopu rasta kao nekada, Amerika je u krizi,dok se Kina sve više razvija, a Rusija postaje sve bogatija. Kako male zemlje da se orijentišu u ovom novom odnosu snaga?

Ako se pridružite Evropi, onda ćete i vi postati pokrajina Evropske unije. Ja ne znam da li je to dobro ili loše, ali takva je situacija. Ne znam koliko se može verovati ruskoj vlasti, ali činjenica je da su ekonomski moćni dok je cena nafte i plina visoka. Mislim da se sa tim samo treba suočiti, ili ćemo možda svet promeniti, što ne verujem da će se desiti.

Smatram i da će Kina zapasti u probleme. Ljudi više neće hteti da rade za male pare, biće nezadovoljni političkim sistemom, što će stvoriti probleme. Ali čitava istorija čovečanstva jeste istorija problema. Tako da je dobro što ih ima. Još bi bilo gore da problema nema, ili ako bismo svi mislili na isti način. Nastao bi uniformisan svet, koji je već sada dosadan jer iste proizvode kupujemo svuda u svetu. Plaši me upravo ta dosada sadašnjeg društva. Nigde ne možete kupiti proizvod koji je specifičan za tu zemlju. Verujem da su i vaši suveniri uvezeni iz Kine. Sve je jednako u čitavom svetu i to nije uzbudljivo.

 

 

Edited March 3, 2016 by slow

[namenski]

 

Nothing special about Serbia.

 

 

Osim 15 izgubljenih godina, mislim na 2000 - 2015, 90-te su bonus...

 

 

Na kraju ton kojim se obraćeš je počeo pomalo da mi liči na  Namesnskog (kod takvih koji....., travestija,patologija) pa se bojim da bi ova zanimljiva konverzacija mogla ubrzo da se okonča.

Luthere, do sad sam te mazio i pazio, vise necu: postajes naporan, obaska sto pomalo i клизиш.

Ako u i jednom jedinom mom postu nadjes izraze koje si naveo kurzivom, narocito u obracanju bilo kom forumasu...

Kenjkas, da se izvinjavas ne moras, ali se mani podmetanja.

[Prospero]

Svakako, no nije ni značilo da je istovetna sa državnom svojinom, budući da su paralelno egzistirale u pravnom poretku SFRJ. Što znači da je Zakonom o privatizaciji iz 2001. godine izvršeno podržavljenje jednog oblika svojine.

 

Naravno da nije bila istovetna. Pitanje je bilo šta raditi s njom, a šta god da si radio (makar je dao zaposlenima na poklon) počinio bi neko pravno nasilje.

[Prospero]

dobro me podseti za Mencingera

 

...

U autorskom tekstu za "Vreme", 2001. godine, napisali ste da ne možete da kažete koje su mane slovenačkog modela tranzicije. Da li danas možete?

Da, neke mane su se pokazale u poslednje vreme. To su mane privatizacije, u kojoj smo preko noći stvorili dva miliona "kapitalista". To su bili profiteri koji brinu samo kako će svoju imovinu u preduzećima što pre i skuplje prodati i zameniti za kola ili stan, a nisu brinuli za dobrobit preduzeća. ...

 

No effing way!

[Lord Protector]

No effing way!

 

čitaj dalje 

[Luther]

Društvena imovina =/= državna imovina, to je podvala koja je prošla ispod radara u jeku kriznih štabova.

 

 

Ja sam sve vreme govorio o radničkom akcionarstvu, podeli ili diskotnoj prodaji većinskog paketa akcija radnicima. Istrgnuo si nešto iz konteksta (o drugom je bilo reči) što nisam ni ja napisao, tako da o tome ja ne mogu da govorim (a i mrzi me više, iskreno). Suština, po nekom mom viđenju, tog posta je da prikaže da je tadašnjem premijeru čak i takvo rešenje bilo komunjarsko.

 

Pa si na pitanje odgovaraj sam.

 

 

Od kad mi ovde sudimo nekome da bih ti ja izvodio materijalne dokaze? Jel to kao ono koga Katić savetuje? Ono što je bitno je ono na šta repliciraš, a replicirao si na moju tvrdnju da je model privatizacije primenjen u Srbiji najbliži Tačerkinom (po treći put ponavljam), i da je shodno tome najbliži neoliberalizmu. Dakle to su okviri o kojima diskutujemo, te vrdanje u pravcu privrednog sistema ne prolazi.

 

 

Paaa? Da li činjenica da drugo u britanskoj privredi i nije moglo biti privatizovano (jer je veći deo već bio u privatnim rukama) menja nešto preterano u delu tvrdnje koja se odnosi (po četvrti put) na model privatizacije?

 

Naravno da jeste ton postao poprilično zajedljiv, jer ni ja nemam živce za vrdanja u diskusiji, preskakanja/zaboravljanja onog što trenutno ne odgovara i gde se ko saplete. Tako da je dobro da nisam postao bezobrazan, jer na bezobrazluk te vrste jedino podjebavanjem mogu da odgovorim.

 

 

Ma divota, a period od 1992. do 2008; jel to postoji kod tebe? 16 godina rasta i razvoja sa sve komunjarskom ekonomijom. :D

 

P.S. Ni Janković ni Šrot nisu ukrali akcije, kupili su ih, a pare nisu završile u budžetu da ih država raspodeljuje.

 

1. Aaa,društvenu imovinu je trebalo znači da prodaje društvo. Koje jel mrtvih pesnika?

 

2.Nigde nisam pominjao nikakve komunjare, što znači da je počelo podmetanje.

 

3.Pare su završile u džepovima Jankovića, Šrota , Bavčara i sličnih, a posledanja dvojica su završila u zatvoru. Janković zamalo. Sve po modelu Mencingera(Prašnikar se tu nije nešto pitao).Trebalo je odmah da kažeš da se zalažeš da direktori i ljudi bliski vlasti pokupe kajmak na šta se žali ekonomista u članku koji sam preneo. uštedeli bi vreme. 

 

4.Pošto vidim da ti se tanje živci a ne bih želeo da počneš sa podjebavanjem jer se toga užasno plašim biće bolje za obojicu da više ne komuniciramo, bar ne na ovij temi. 

[Eraserhead]

Model privatizacije u Srbiji najmanji problem. Odabrani model je zapravo bio dobar. Problem je reforma pravosudja koja se nikada nije dogodila i sveopsta korupcija.

[Prospero]

čitaj dalje 

 

Pusti dalje, 2 miliona "kapitalista" koji hoće da jedu i jebu i ne misle na preduzeće (ko Šojić što misli)! Ko bi to rekao?

Edited March 3, 2016 by Prospero