Raspudić dr Nino

[dillinger]

@dilindzer: do sada se pokazalo da se ne treba takmiciti u ljubavi prema naciji s onima koji su u tom poslu profesionalci. ovde treba dalje raspolutiti hrvate a ne raditi na nekom jedinstvu.

Svakako da je i to potrebno, ima valjda dovoljno kritičara u javnosti ali u datim prilikama kad si prosto uteran u date (državne) okvire traje i trajaće borba za simbole. Bolje da se Nini ne prepuštaju

[le petit nicolas]

biti apacom je mozda neki intimni mali bunt ali neka sira politicka artikulacija nam tu ostaje nedostizna.i tu je uopste problem jednog dela post jugoslovenske scene kod koje onda bez izazivaju pokusaji takve politicke artikulacije. naravno s leva kako to vec ovde ide.

da ne citiram ostale koji su u međuvremenu pisali o jugoslovenstvu, izgleda da je biti apačem još jedini format bunta koji je moguć u našim državicama.

Pa Ante, ... zapravo uopšte ne ume da imenuje svoju poziciju, ne samo imenom Jugoslavije, nego na bilo koji politički smislen i delotvoran način. On uopšte ne ume da imenuje sebe kao političkog subjekta, osim kao Hrvata. Izvan hrvatstva, postoji samo domen dečačke fantazije - Apači i Brus Li. Ništa stvarno.

ne ume da imenuje, ne ume da se odredi, osim kroz bes zbog protivničke artikulacije... rekla bih da je naš veliki, trenutno nerešivi problem što moramo da se politički artikulišemo, to jest što ne umemo da ne mislimo da to moramo.šta ako je apač onaj koji je stvaran, stvarniji od ante koji o njemu piše? šta ako je fra brna stvarniji od cele te tevabije koja se digla na njega? da li iko može tako da razmišlja, da jednostavno odjebe celo to ludilo i da fura sopstveno. ako već mora neko.da li iko kome smeta poslednjih dvadesetak godina ima ideju čime da se bavi u životu, pošto varvari ne misle da odu :( .poz

[kim_philby]

pa apac moze biti stvarniji od tomica medjutim to nam ne govori i dalje nista o njemu ali sve o nekoj apsurdnosti situacije u kojoj bilo koje pozitivno politicko opredeljenje postaje nemoguce i uslovljeno prvo nacionalnim izjasnjavanjem koje celu stvar depolitizuje i gura ka nekom bratstvu terora. to i ante primecuje u utuku na utuk samo bi on hteo neki bezazleni pluralitet identiteta.ja se secam jednog bizarnog ratnog putopisa dragosa kalajica iz bosne gde on pise o susretu sa nekom jedinicom vojske RS koja se naziva po nekom severnoamerickom plemenu. nesto tipa sijuksi. on ih pita: a zasto? pa zato sto su to prvi borci protiv novog svetskog poretka. eto ako je moguce biti srbin i sijuks zasto ne i apac i hrvat?no dok varvari ne odu treba se baviti njima ali izbeci varvarstva koliko je to moguce.

[le petit nicolas]

da, slazem se s tobom i tomicem da je nacionalizacija politike obesmislila svako politicko ponasanje. zato, valjda, ante nece da bude hrvat, nego apac. takodje, sumnjam da bi ti bio sijuks kakvi su bili oni srbi. ja ne bih.da se ponovim: sve dok pristajemo na njihovu igru, porazeni smo.svojevremeno je dragan velikic radio u biblioteci grada beograda. i vise ne bio, nego bio na poslu. gundjao direktor, ali se nije usudjivao da ga prozove. sretnu se jednom, u drustvu, i kaze velikic uvredjeno: zasto vi, direktore, pricate okolo da su meni klempave usi? direktor pocne da skace, da se pravda... ja rekao? ko, je l' ja?volela bih ja da sam velikic, ali u ovoj prici mi smo onaj drugi.poz

[Turnbull]

Boris Dežulović 11/07/2014 |  

Nino protiv Raspudića

 

 
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, obreo se Mujo u Danskoj, gleda u nekom baru svjetsko nogometno prvenstvo, kad ga barmen upita odakle je. “Iz Bosne i Hercegovine”, odgovorio on malo kao i ponosno. “A gdje je ta, kako ste rekli, Bosna?”, pogleda ga ovaj malo kao i s visoka, na što Mujo otpije, pogleda ga u oči pa odgovori: “U Brazilu.”

Jedina razlika između profesora Nina Raspudića i danskog barmena iz vica, ili švedskog, norveškog, svejedno, jest u tome što je i njegova Hrvatska – za razliku od Danske, ili Švedske, Norveške, svejedno – u Brazilu. Zato za Nina Raspudića s iste visine – visine šanka u nekom baru u boljoj četvrti Kopenhagena, ili visine novinskog stupca u tiražnijim zagrebačkim novinama – u reprezentaciji Bosne i Hercegovine “ima jako dobrih igrača i uglavnom su sve dobri i simpatični momci, ali kada promatram simboliku koja se tovari toj reprezentaciji, ja za nju nisam mogao navijati na isti način na koji sam navijao za Hrvatsku.”

“Nemam emocija prema državnom sklopu koji trenutačno simbolizira ta reprezentacija, a unutar kojeg mi najbliža rodbina živi bez političkih prava, kao građani drugog reda”, kaže tako Raspudić u intervjuu Večernjem listu, pa objašnjava: “Da je to eksplicitno bošnjačka reprezentacija, imao bih simpatije prema njima kao prema susjedima. To je nešto što moji prijatelji Bošnjaci vole i naravno da ću je podržavati. Puno više poznajem i imam prijatelja Bošnjaka nego Nigerijaca. Međutim, u ovoj situaciji u kojoj se prodaje priča da je BiH jedinstvena država i da oni predstavljaju sve ljude u njoj, tu fikciju ne mogu emotivno podržavati. U Hercegovini je kružio štos koji je istinit: kako ćemo navijati za BiH reprezentaciju kada više Brazilaca igra za Hrvatsku nego Hrvata za BiH? Pozvan je jedan jedini.”

Odložimo na stranu kurvinsko podmetanje – kojega Raspudić, kako vidimo, radosno prihvaća – kako je reprezentacija BiH “bošnjačka” jer za nju igraju samo Bošnjaci, odnosno “pozvani su” tek po jedan Hrvat i Srbin. Kako se Raspudić sam potpisao, mogla bi i njemu dva-tri pitanja.

Prvo, recimo, koji to još Hrvat u reprezentaciju nije pozvan, a bolji je od svih onih Bošnjaka u njoj? Drugo: koji to Hrvat bolji od Bošnjaka nije pozvan, a radije bi igrao za BiH nego za Hrvatsku? Ili, da preformuliram u treće: koji to selektor, a naročito Pape, u reprezentaciji BiH ne bi volio vidjeti Ćorluku rođenog u Derventi, Jelavića rođenog u Gabeli kraj Čapljine ili, štajaznam, Lovrena rođenog u Zenici? Koji to ne bi pozvao Mandžukića rodom iz Odžaka, Rakitića iz Žepča i Kovačića iz Kotor- Varoši, Srnu porijeklom iz čajničkog sela Gornji Stopići ili samog Joea Šimunića, porijeklom iz Otigošća kraj Fojnice? Možda Niko Kovač, i sam rodom iz Livna?

Šestorica-sedmorica prvotimaca hrvatske reprezentacije na čelu sa selektorom mogli su, eto, braniti boje BiH, jednako kako su izabrali braniti boje Hrvatske, ali iz nekog razloga – a svaki je samo njihov – nisu. Kao što bi, jebiga, i teniska selekcija BiH sa Čilićem i Dodigom igrala u Svjetskoj skupini Davis kupa, a o rukometnoj da i ne pričamo. I kao što nijednom talentiranom mladom bosanskohercegovačkom Hrvatu – ili barem dovoljno talentiranom da stane u najširi Kovačev izbor – neće pasti na pamet da pored žive Hrvatske igra za BiH. Njihovo je to, dakako, ljudsko i svako drugo pravo, i nepristojno bi ih bilo uopće spominjati, da nisu u podmukloj zamjeni teza iskorišteni kao argument za “etničku čistoću” nacionalnog tima BiH kao „ekskluzivno bošnjačke reprezentacije”.

Na stranu, rekoh, čak i to podlo podmetanje. Raspudić, uostalom, s visine šanka u zagrebačkom Večernjaku nema ništa protiv Papetovih “dobrih i simpatičnih momaka”, i “da je to eksplicitno bošnjačka reprezentacija”, imao bi čak i “simpatije prema njima”, jer “to je nešto što njegovi prijatelji Bošnjaci vole”, a on ima “puno više prijatelja Bošnjaka nego Nigerijaca.” Čim, naime, čujem da netko ima puno prijatelja Bošnjaka – ili Srba, Hercegovaca, Cigana, Šiptara, Židova, crnaca, pedera, svejedno – ja ga hvatam za revolver. Čuvajte se ljudi koji u neprijateljskim redovima poznaju mnogo čestitih ljudi, i imaju tamo brojne prijatelje. Najbjedniji je to argument balkanskih šovena, kojega ćete u svakoj polemici čuti najkasnije do treće rakije ili trećeg pasusa: “Poznajem mnogo poštenih Srba”, “imam dobre prijatelje među homoseksualcima”, “najbolji prijatelj u vojsci bio mi je Albanac”, ili, štajaznam, “pa meni je kum Hrvat!”.

Upravo je nevjerojatno koliko u svojim polemičkim kvalifikacijama šoveni i nacionalisti imaju potpisanih i ovjerenih preporuka prijatelja, kumova i rodbine s druge strane. Tako i Nino Raspudić, kako vidimo, ima mnogo prijatelja među Bošnjacima. Štoviše, mnogo više nego među Nigerijcima. Znači li to onda da je između Bosne i Hercegovine i Nigerije jedina razlika to što Raspudić nekim nevjerojatnim spletom okolnosti ima više prijatelja među bosanskim muslimanima nego među nigerijskim?

Čak ni to, jer Bosna je mnogo gora. Raspudićeva rodbina u BiH “živi bez političkih prava, kao građani drugog reda”: “Državni sklop koji trenutačno simbolizira BH-reprezentacija uskraćuje prava mojim roditeljima, sestrama i bratu.” Za razliku, shvatili ste, od Nigerije, koja nijednom članu njegove rodbine nije uskratila nijedno političko pravo. Zato Nino Raspudić ne može navijati za BiH: “Kada promatram simboliku koja se tovari toj reprezentaciji, ja za nju nisam mogao navijati na isti način na koji sam navijao za Hrvatsku.”

Tu sam se, priznajem, malo zbunio. Stotine tekstova – vjerojatno i više nego o odnosu Sarajeva prema Hrvatima – ispisao je, naime, Nino Raspudić prokazujući izdajnički odnos Perecije, pardon Republike Hrvatske, prema Hrvatima u BiH, odnosno Raspudićevim “roditeljima, sestrama, bratu” i ostaloj mnogobrojnoj “rodbini bez političkih prava”. “Odnos službene Hrvatske prema Hrvatima u BiH iznimno je problematičan, do danas postoje Hrvati prvoga reda i Hrvati drugoga reda”, ponovio je tako na jednom nedavnom okruglom stolu, da bi u intervjuu Novom listu pojasnio: “Ne znam ni za jedan primjer države osim Hrvatske, koja je mirno promatrala majoriziranje vlastitog naroda u drugoj državi.”

Mogao bih izvući bezbroj sličnih citata Raspudićeva pravednog – i opravdanog – gnjeva zbog maćehinskog i rasističkog odnosa Zagreba prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, napose “Hercegofcima”, ali iz nekog razloga, da parafraziramo samog Raspudića, on Hrvatsku ne može gledati na isti način na koji gleda Bosnu i Hercegovinu. Čak ni onda kad ih demontira na upadljivo “isti način”: unutar “državnog sklopa koji simbolizira reprezentacija BiH” Raspudićevi najbliži “žive kao građani drugog reda”, a unutar državnog sklopa koji simbolizira hrvatska reprezentacija “do danas postoje Hrvati prvoga reda i Hrvati drugoga reda”.

Pa ipak, nismo čuli Raspudića gdje objašnjava kako bi, “da je to eksplicitno reprezentacija Republike Hrvatske, imao simpatije prema njima kao prema susjedima”, zato što je “to nešto što moji prijatelji iz Hrvatske vole i naravno da ću je podržavati”, i zato što ima “puno više prijatelja u Hrvatskoj nego u Meksiku”. Nismo čuli Raspudića ni da traži Srbe i Bošnjake u hrvatskoj reprezentaciji, ni da se pita “kako navijati za hrvatsku reprezentaciju kada za Hrvatsku igra više Bosanaca nego Brazilaca”, a naročito da “nema emocija prema državnom sklopu koji hrvatska reprezentacija trenutačno simbolizira”, a koji “mirno promatra majoriziranje vlastitog naroda u drugoj državi”. Nije se, ukratko, čulo da Raspudić ne navija za Hrvatsku “na isti način” na koji ne navija ni za Bosnu i Hercegovinu.

Zašto onda Nino Raspudić navija za Hrvatsku? Naravno, samo zato što je etnički, dakle slučajno, Hrvat. Svakako, iracionalne emocije u nogometu su posve legitimne, ali njih je upravo Raspudić diskvalificirao svojim racionalnim, principijelnim razlozima, jer reprezentacija države u kojoj je rođen i koju vole njegovi prijatelji ipak simbolizira diskriminacijski “državni sklop”. Problem je, međutim, što ni principi kod njega ne stoje najbolje, jer – kako vidimo – ne simboliziraju sve nacionalne reprezentacije svoje diskriminacijske državne sklopove “na isti način”.

Pravo je dakle pitanje, i tu smo sad već na dobrom tragu, što zapravo za Raspudića simbolizira hrvatska reprezentacija? Ili – preciznije, a njegovim riječima – koja se to “simbolika tovari” hrvatskoj selekciji, pa da je za nju mogao navijati na način na koji nikad nije mogao za simbolički natovarenu BiH?

Za dobronamjernu je pretpostavku da nije riječ o simbolici koju joj “tovare” najžešći navijači, jer bi Raspudića prokazala kao još bjednijeg šovena nego kad ne navija za simbolički natovarenu BiH, obzirom da je odgovarajući simbolički tovar hrvatske reprezentacije cijeli nacišovenski. Ako je pak riječ o vjerojatnijem, dodikovskom simboličkom tovaru nacionalnog jedinstva – ako se dakle “prodaje priča” da hrvatska reprezentacija predstavlja sve Hrvate, i ako takvu “fikciju može emotivno podržati” – u čemu je onda točno problem kad selektor BiH u Raspudićevoj projekciji svijeta ne poziva Hrvate? Koji će kurac etnički jedinstveni Hrvati u reprezentaciji BiH?

Elem, obreo se Nino u Danskoj i gleda u nekom baru svjetsko nogometno prvenstvo, kad ga barmen upita odakle je. A Nino otpije, pogleda ga u oči pa odgovori: “E jebiga.”

 
Oslobođenje, 10.07.2014.

Peščanik.net, 11.07.2014.

[bergasa19]

Nino.

Boris.

[Braća Strugacki]

a stvarno čudno kako neće ovi sa rezervnim domovinama da igraju za bosnu

[Turnbull]

Tek kada na stadionima Bilino polje i Koševo na tribinama navijača BiH uz sveprisutne ratne zastave Armije BiH, vidim i one HVO-a i vojske RS, smatrat ću da je to reprezentacija cijele BiH.

 

 

Pa ovaj ludak je ozbiljan, jbt. Raspadić.

 

Inače, kakav smoran, tup i plačipičkinski tekst.

Edited July 25, 2014 by Turnbull

[Turnbull]

Sad pročitah i Dežulovićev odgovor. Rasturio ga je na sastavne delove.

 

Ovo je ključ:

 

U njegovom svijetu, naime, postoje samo nacionalisti, naši i njihovi. Ako je on, na primjer, hrvatski nacionalist – a ja nisam, već upravo dijametralno suprotno – po kretenskoj matematici profesora Nina Raspudića suprotno od hrvatskog nacionalista je bošnjački nacionalist. To što sam od bošnjačkih nacionalista zbog svojih tekstova o “džamijašima” i njihovom tumačenju islama dobio certifikat islamofoba, njemu ne fercera: on bi jadan dupe dao da može otvoreno reći i napisati što stvarno misli o muslimanima i islamu, i istovremeno zadržati katedru modernog zagrebačkog katoličkog domobrana, koji o tim stvarima ne govori javno.

Iz te šupačke pozicije – jer na svijetu, kako smo vidjeli, postoje samo nacionalisti – on čak neće zamjeriti navijačima bosanskohercegovačke reprezentacije što nose ratnu zastavu Armije BiH, već će u ključnoj rečenici svog pamfletuljka, najkretenskijoj ikad izgovorenoj o Bosni i Hercegovini – što su, jasna stvar, nepogrešivo prepoznali u Večernjaku, pa je odmah istakli u podnaslovu – napisati kako će bosanskohercegovački nacionalni tim “smatrati reprezentacijom cijele BiH tek kad na stadionima Bilino polje i Koševo, uz sveprisutne ratne zastave Armije BiH, vidi i one HVO-a i Vojske RS-a”.

To je, eto, Raspudićev ideal, utopija trojedne Bosne i Hercegovine: zajedno na tribinama mudžahedini, četnici i ustaše, mašu svatko svojom zastavom i navijaju za Bosnu i Hercegovinu, ubojice iz Ahmića, Križančeva Sela i Srebrenice zagrljeni pjevaju “ajmo Bosno”, a Raspudiću iz oka teče suza radosnica.

To je zemlja u kojoj bi on volio živjeti, zemlja bez “dežulnih prijatelja” – ustanite i poklonite se tom raskošnom duhu, koji se prvi od svih majstora pisane riječi dosjetio tako poigrati mojim prezimenom – anacionalnih dakle partibrejkera koji bi remetili bosanskohercegovačko ratstvo i jedinstvo.

Edited July 25, 2014 by Turnbull

[DarkAttraktor]

well, that escalated quickly.

[Yoda]

Dr Apsurdic: Tek kada na stadionima Bilino polje i Koševo na tribinama navijača BiH uz sveprisutne ratne zastave Armije BiH, vidim i one HVO-a i vojske RS, smatrat ću da je to reprezentacija cijele BiH. Ili kad bude odigravala utakmice i pred publikom u Mostaru, Širokom, Banjoj Luci, Trebinju.

 

 

Ovde se opasno namestio na volej, svoje etnicko hrvatstvo mogao je da brani mnogo efektnije, isuvise je dosadan i patetican.

 

Mada ni Dezulovic ne briljira, uglavnom je usiljen.

 

 

Edited July 25, 2014 by Yoda

[koksy]

Sad pročitah i Dežulovićev odgovor. Rasturio ga je na sastavne delove.

 

Ovo je ključ:

 

meh. ključ je zakurac.

[Turnbull]

Ovde se opasno namestio na volej, svoje etnicko hrvatstvo mogao je da brani mnogo efektnije, isuvise je dosadan i patetican.

 

Mada ni Dezulovic ne briljira, uglavnom je usiljen.

 

Pa da, ali Dežulović ga je prosto pogodio tačno u ključnu tačku argumenta, koji je kod svih balkanskih nacionalsita vazda isti - ko nije naš nacionalista, zapravo radi za protivnički nacionalizam.

 

Ovde se vrlo dobro vidi koliko je šupalj i jadan Rasprdić.

[Yoda]

Pa da, ali Dežulović ga je prosto pogodio tačno u ključnu tačku argumenta, koji je kod svih balkanskih nacionalsita vazda isti - ko nije naš nacionalista, zapravo radi za protivnički nacionalizam.

 

Ovde se vrlo dobro vidi koliko je šupalj i jadan Rasprdić.

 

Uglavnom je tako, mada imas i drugih primera - da se ekipice udruze, ali to se po pravilu desava kad se pojavi neka internacionalna posast™, neka, recimo, alotropska modifikacija komunizma. A i onda su laka meta, ispostavis im nekoliko racuna iz blize povijesti i oboris na temi hipokrizije.

 

Meni je Nino uzasno starmali lik, tesko pise i jos teze biva duhovit (kao i gomila desne sabratije). A sve onako zabrinut, umudren...

[Turnbull]

To. Ta neduhovitost je najneoprostivija.

 

Nekad su nacoši barem bili duhoviti (Momo, Matija, Brana), a sad, pih. Starmali smorovi, što kažeš.

Edited July 25, 2014 by Turnbull