Raspudić dr Nino

[Turnbull]

Udovoljavam zahtevu brojnih fanova dr Nine (Nina?), i osvečano otvaram topik posevećen njegovom liku i delu.Za uvod videti ovde.Za početak, celebrity deathmatch, Nino Vs AnteDa smo Nino Raspudić i ja dva jedina Hrvata koji su ostali na ovome svijetu, rekao bih popisivaču stanovništa da me upiše kao Apača.Kad je popis stanovništva, ne treba, da se tako izrazim, ići u pizzeriju. Pizza vam dođe na kuću.Zašto bi, uostalom, Hrvate trebalo opominjati da se daju popisati i nikako, ni za boga miloga ne zaborave naglasiti koje su nacionalnosti? Nemaju valjda be-ha Hrvati šašav običaj da u doba popisa ugase svjetlo i televiziju pa se sakriju iza kauča i bespomoćno mijauču, kako bi onaj na vratima pomislio da je samo maca kod kuće? Koješta mi je nejasno, koji je smisao ove političke kampanje, ali ona je široka i snažna, masivna. Prije četrnaest dana vozili smo se od Mostara u Metković i cijelim tokom Neretve džambo-plakati pozivali su čeljad da dušmanskim popisivačima ne nude ni kave ni rakije prije nego ih upišu kao Hrvate. Čitava Hercegovina se pred popis stanovništva tuče u svoja hrvatska prsa i pjeva kao što navijači pjevaju “koliko nas ima, jebo te, koliko nas ima”.Pa, dobro, može i tako, pomislio sam zapanjeno razgledajući kroz šoferšajbu, premda bih osobno izabrao drugačije, diskretnije izražavanje nacionalne pripadnosti. Na primjer, kako to čine bosanski franjevci. Ne znam koliko znate o ovim redovnicima, a trebali biste. Da je ovo bolja zemlja, o njima bi se učilo u školama. Franjevačka provincija Bosna Srebrena bio bi nastavni predmet u kojemu bi se neočekivano skladno ujedinili i vjeronauk i građanski odgoj, u povijesti i djelovanju toga reda našli bi sve kršćanske i općehumanističke vrijednosti koje valja usvojiti.Mudrost manjineOstali su u Bosni i Hercegovini nakon turskog osvajanja zahvaljujući pismenom dopuštenju, Ahdnami, koju je sultan Mehmed Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću, i preživjeli vijekovima, pisali i opismenjavali, liječili, otvarali ljekarne, pučke škole i gimnazije i, iznad svega, sačuvali žižak katoličke vjere i hrvatskog imena na jednom mjestu gdje ni jedno od toga nije bilo premija. Franjevci su bili uz svoj potlačeni narod i u dobrim i u teškim godinama, i kad bi šljive rodile i blago se blagoslovljeno množilo, ali i kad bi tuča uništavala ljetinu i životinje zagonetno ugibale, a age i begovi bili nemilosrdniji no inače. Zahvalna kršćanska raja nazvala je te svećenike toplim, obiteljskim nadimkom - ujaci.Najvrednije što su nam oni namrijeli je, mislim, iskustvo života u manjini, a znate i sami kako je ta stvar rijetka. Treba za to hrabrosti koju mnogi od nas nemaju. Tegobno i mučno je biti manjina, ali je istovremeno i uzvišeno i časno i baš, onako, aristokratski. Takvi su aristokrati u duhu bili bosanski ujaci, tolerantni, oprezni, skrupulozni, a opet neustrašivi i ustrajni. Oni nisu pjevali, kao što nisu ni mogli pjevati, “koliko nas ima, jebo te, koliko nas ima”, ali se, ne brinite, uvijek dobro znalo tko su i što su.Mudrost manjine sačuvali su i u posljednjem ratu i ta je mudrost sačuvala njihove duše. Gojko Šušak i Mate Boban sastali su se s tadašnjim provincijalom Petrom Anđelovićem i nekolicinom viđenijih franjevaca s jeseni 1992. u Širokom i iznijeli im svoj plan. Hrvati će zaratiti s Muslimanima, a franjevci neka autoritetom potaknu da katolički živalj u Srednjoj Bosni natovari imovinu na traktorske prikolice i iseli se s prostora koji ni nenadmašni vojni um poput Slobodana Praljka ne može zadržati. Fra Petar i braća sa zanimanjem su ih saslušali i glatko otpilili. Politička moć koju su imali ova dvojica nije ih pretjerano impresionirala, a i kako bi. Oni koji su pregovarali sa sultanima neće se uplašiti magistra Bobana. Hadezeovskim su uglednicima kazali da od toga što oni misle napraviti za narod ništa dobro ne može ispasti. Kao što naposljetku i nije ispalo.Muškarci u GrudamaOsamdeset tisuća Hrvata je u jednom sramotnom klanju nestalo iz Srednje Bosne, a ujaci su mogli samo s užasom gledati kako im pastva stradava. Protiv mržnjom uspaljene gomile i bezumne sile ognja i metala bili su nemoćni, premda su se mnogi uzaludno trudili popraviti nepopravljivo. Priča fra Ive Markovića meni je, recimo, ranila srce i do suza me potresla. Taj ujak je sa svojim znancima hodžama uporno obilazio zaraćene strane i preklinjao ljude, i naše i njihove, da se urazume, i od svoje herojske, svetačke misije nije odustao ni nakon što je Armija BiH jednom upala u njegovo rodno selo u zeničkom kraju i poubijala valjda sve muškarce u fra Ivinoj obitelji.Prije nego drugi put nekome kažete rečenicu “Drugačije bi ti govorio da ti je netko poginuo”, svakako biste trebali upoznati fra Ivu Markovića.O ulozi bosanskih franjevaca u posljednjem ratu danas se ne zna mnogo, a i oni koji su čuli često s prezirom pričaju o njima. U Zapadnoj Hercegovini, na primjer, ljute se i lično ih vrijeđa da netko ne živi u Ljubuškom, Posušju, Zagrebu, Rakitnom, Širokom, Livnu, Međugorju ili takvoj nekoj palanci s hrvatskom većinom, gdje je tijesno i zagušljivo i peku oči od tjelesnih mirisa, ali si među svojima. Gomila se, znate i sami, često nađe uznemirena manjinom, koji put Židovima, koji put homoseksualcima, a u ovom osobitom slučaju svećenicima koje čak ni Boban i Šušak nisu uspjeli dozvati pameti, nego su ostali živjeti s Bošnjacima, kolokvijalno Balijama.Franjevačku danas jedva tinjajuću luč vjere i hrvatskog identiteta u Srednjoj Bosni Nino Raspudić nedavno je na Radio Međugorju učeno objasnio “kontinuitetom kvislinške politike od Ahdname do danas”. I još je rekao da su oni “razvili jednu vrstu štokholmskog sindroma” među svojim muslimanskim otmičarima. I za kraj im zasolio kad ih je umjesto ujacima nazvao daidžama. To je, znate, bilo jako smiješno. Jedan od onih trenutaka kad se muškarci u kafiću u Grudama zadovoljno pljesnu po butinama i od smijeha zagrcnu viski-kolom.Haha, urbani konzervativacDogodi se s vremena na vrijeme da u našoj javnosti zablista nova intelektualna zvijezda takozvane desnice i svi se zbog nje, pa i ako su ljevičari, raspamete od sreće. Gospodina profesora zovu onda na televiziju i na okrugle stolove, ljubopitljivo čekajući da se on značajno nakašlje i nešto zasljepljujuće pametno izvali. I u pravilu se razočaramo. Nacionalistička inteligencija naprosto je contradictio in adjecto. Ili, ako vam je tako lakše, ne možeš od govna napraviti pitu. Ispalo je tako i s ovim Raspudićem, mladim i, ha ha, urbanim konzervativcem. Očistite li ono što on govori od akademskih ukrasa, u osnovi to nije ni bistrije ni suvislije od baljezganja Ljube Ćesića Rojsa. Nino Raspudić samo je netko tko ljepše zna kazati “tko je jamio, jamio je”.Svejedno, ako ste Hrvat i živite u Bosni i Hercegovini, poslušajte ipak predsjednika Ivu Josipovića. Da živim tamo, i ja bih se tako izjasnio. Rekao bih da sam Hrvat zbog fra Ive Markovića, ponosan jer vjeru i naciju dijelim s jednim takvim velikim čovjekom. Ali, zbog Nine Raspudića se ne bih mučio. Dapače, da smo Nino Raspudić i ja dva jedina Hrvata koji su ostali na ovome svijetu, rekao bih popisivaču stanovništa da me upiše kao Apača.Odgovor od Raspudića: http://www.vecernji.hr/kolumne/kako-...kolumna-629218Kako sam 
Antu Tomića otjerao u ApačeNemala čast ukazana mi je prošlog tjedna kad me je u subotnjem izdanju vladinog jutarnjeg biltena na mjesto koje mi pripada stavio najveći živući, a možda i najveći naš pisac svih vremena, prološki Voltaire Ante Tomić. Kao posljedica Bardovog napada nisu mi ostale duševne boli isključivo zbog toga što, prema sudu kritičara iz narodne fronte kojoj se zadnji priključio Tomić, nemam dušu, za razliku od njega, za čiju smo iz subotnjeg teksta mogli ustanoviti da je tankoćutno kršćanska, štoviše franjevačka.Franjevci ujaci i “daidže”Povod zadnjem u nizu medijskih napada na moju “klerofašističku” malenkost, koji su se protezali od šovinističkih bošnjačkih portala pa do nekadašnjih perjanica Ferala, a danas zabavljača bošnjačke političke javnosti prljavim hrvatskim rubljem, intervju je što sam ga krajem ljeta dao radijskoj postaji Mir Međugorje. U njemu sam se, odgovarajući na usputno pitanje voditelja o smjeni fra Drage Bojića s mjesta urednika časopisa Svjetlo riječi radi govora mržnje i neposluha, usudio kritizirati “daidže”, šačicu bosanskih franjevaca, neku vrstu Lijanovića u habitima, nekad u službi Brozove i Izetbegovićeve, a danas Lagumdžijine unitarističke politike.Rekao sam da se radi o izrazitoj manjini unutar provincije Bosne Srebrne, dakle nisam govorio o bosanskim fratrima kao što mi se zlonamjerno imputira, kako bi me se pokušalo diskreditirati, već eksplicitno o “manjem dijelu” koji se nadovezuje na tradiciju kvislinške politike, koja se može pratiti od početaka modernizacije BiH, a posebno u razdoblju jugoslavenske komunističke vlasti. Radi se o šačici fratara koji se češće pozivaju na Ahdnamu, dokument kojim je sultan Mehmed Osvajač 1463. godine iskazao milost mudrom fra Anđelu Zvizdoviću i njegovom preživjelu stadu, nego na Sveto pismo. Većina franjevaca Bosne Srebrne s pravom se kroz naredna stoljeća mogla nazivati narodnim “ujacima” i većina je to ostala do danas. No oni koji su bili i ostali služinčad vladara i taj narod držali u pokornosti tuđoj vlasti, kao posrednici između obespravljene raje i bega ne zaslužuju naziv “ujaci”, već su odavno ironično nazvani “daidže”, što nažalost nije moj izum.Problem s Ahdnamom nije u tome što je fra Anđeo prihvatio milosrđe sultana, već što neki smatraju kako bi se Hrvati (za njih su to bosanski katolici) trebali i danas zadovoljiti tim modelom, tj. pristati biti građani drugog reda – “zimije”, bez političkih prava, tolerirani milošću brojnijih i jačih. Laž je dakle da sam kvislingom nazvao fra Anđela Zvizdovića, ali jesam i hoću sve one koji pristaju na model toleriranih zimija, kojim je fra Zvizdović spašavao narod u 15. stoljeću, i nameću ga drugima u narodu iz kojeg potječu.Na istom tragu podložnosti vlasti djelovala je i kontroverzna Udruga katoličkih svećenika Dobri pastir, koju je neposredno nakon audijencije nekolicine bosanskih fratara kod Josipa Broza Tita u Beogradu, 1949. osnovala KPJ kako bi preko Udbe kontrolirala crkvene strukture. Dogodilo se to samo nekoliko godina nakon što su jugoslavenski komunisti pobili većinu od 184 u ratu stradala katolička svećenika u BiH. Unatoč tome što je Biskupska konferencija Jugoslavije zabranila svećenicima pristupanje u tu režimsku udrugu dio franjevaca se oglušio i sudjelovao u radu Dobrog pastira. Tito je tu skupinu crvenih fratara kitio ordenima i privilegijama, a oni su svu bol nakon odlaska voljenog Vođe izrazili hodočašćem u Kuću cvijeća i dirljivim riječima upisanim u knjigu žalosti. Upravo njihovi preživjeli članovi i kasnije odgojeni pomladak čine korpus od desetak današnjih “daidža”.I danas je u BiH povoljno tlo za “poštene Hrvate”, kojima je “građanska” BiH zamijenila Jugoslaviju.Manekeni sarajevske 
multikulturalnostiTakvi su u ratu i poraću bili Izetbegovićevi manekeni sarajevske multikulturalnosti i ljubimci međunarodne zajednice, a danas su Lagumdžijine zimije, uz Lijanoviće i bruku koja se naziva HSP BiH, a čiju okosnicu, zanimljivo, čine podoficiri JNA, dakle ljudi iz Tomićeva miljea.Za tobožnje “građane” svi su Hrvati u BiH ustaše osim HSP-ovaca i svi su lopovi osim Lijanovića. Nakon što se predugo trpjelo daidžansko politiziranje, novi provincijal Bosne Srebrne fra Lovro Gavran je fra Bojića zbog šokantnog intervjua punog govora mržnje i plitkih objeda na račun svoje hercegovačke braće, smijenio s pozicije urednika časopisa Svjetlo riječi, koji je godinama bio poligon “građanskog” iživljavanja. Time je slučaj daidža stavljen ad acta, uz ogorčene prosvjede njihove ideološke braće iz nekadašnjeg Ferala i BH Dana, s kojima je Svjetlo riječi, znakovito, osim što je puhalo u istu tikvu, i doslovno tiskano u istoj tiskari.Unatoč nastojanjima daidža nema raskola između bosanskih i hercegovačkih franjevaca, niti između Hrvata u Bosni i onih u Hercegovini. Dovoljno je pogledati rezultate svih dosadašnjih izbora da bi se vidjelo kako hrvatske stranke dobivaju jednak postotak i u Posavini i u Srednjoj Bosni i u Hercegovini. Daidžama posebnu ljutnju stvara činjenica da se većina Hrvata u BiH nije spremna odreći političkih prava kako bi njima bilo komotnije u etnički monolitnom Sarajevu. Radi se o preživjelom mentalitetu redodržave, gdje bi narod valjda trebao šutjeti i trpjeti, biti poput “najmanjeg čovjeka” iz pjesme Nikole Šopa, a oni će biti posrednici između bega i raje, uz pljesak bošnjačkih nacionalista, preživjelih titoista, EPH-azije i Ferala.Daidže, suprotno onome što piše Tomić, nisu uz manjinsku već uvijek uz većinsku političku opciju. Podržavaju “građansku” politiku koja je u stvari krinka za nacionalističku platformu većinskog naroda, što se jasno pokazuje od slučaja Komšić do Lagumdžijine platforme, a čega su postali svjesni i takvi “bobanovci” poput Vesne Pusić, Zorana Milanovića i Ive Josipovića, a na koncu i Europska unija konačno govori o “hrvatskom pitanju”. Ono danas postoji za sve, osim za bošnjačke unitariste, desetak daidža i udarna pera Pavić/Kutlinog lista.Ako ste se usudili reći da nije uredu da jedan narod drugom bira političke predstavnike, daidže su vam u epehazijskim izdanjima i bošnjačkim novinama i portalima redovito tovarili na leđa Bobana, Šuška, Ahmiće, Heliodrom, HDZ, pad Posavine, tajkune, sve čega bi se sjetili ne bi li vam začepili usta.Kako je lijepo biti manjinaZbog ovakve kritike “daidža” na mene se sručio bijes Ante Tomića. Ne treba mu zamjeriti, jer njegov ga književni genij opravdava i kada piše o stvarima o kojima ne zna ništa. Tako je u neozbiljnoj novini koja duguje državi ozbiljan novac za porez, najprije napisao lijepu bajku o bosanskim franjevcima i ratu u BiH, kao ujdurmi Bobana i Šuška, a onda mi očitao lekciju jer sam ih tobože sve optužio kao kvislinge. No povijesna istina za književnog genija nije važna, kao što je za veličinu Homerovog epa sporedno je li se Trojanski rat odvijao baš onako kako je opisano u Ilijadi.Mali brat Tomić s divljenjem, gotovo zavišću, piše o manjinskom položaju bosanskih fratara i naroda kao poželjnom modelu: “Tegobno i mučno je biti manjina, ali je istovremeno i uzvišeno i časno i baš, onako, aristokratski.” Mogu mu samo poželjeti da mu se ispuni san pa da osjeti sav spokoj, dostojanstvo i ljepotu života pod “multikulturnom i građanskom BiH”. Jer baš je “onako aristokratski” kad ti npr. na Badnju večer Muamer Topalović pokuca i zapuca na vrata.Za razliku od divnog miljea manjine fra Ante se grozi dijelova BiH gdje su Hrvati u većini: Tamo je “tijesno i zagušljivo i peku oči od tjelesnih mirisa, ali si među svojima”. Ne vidim zašto bi na Širokom bilo tješnje nego u Varešu, u Kiseljaku zagušljivije nego u Kaknju i otkud mu traumatiziranost situacijom u kojoj “oči peku od tjelesnih mirisa”.Pater Tomić ne treba analizu, argumente, dokaze, brojke, već umjetničkim genijem, kroz jednu efektnu poredbu objašnjava sve. Pogađa bit. Tako je dokučio da sam ja ustvari Rojs: “Očistite li ono što on govori od akademskih ukrasa, u osnovi to nije ni bistrije ni suvislije od baljezganja Ljube Ćesića Rojsa.” On nasušno treba Rojsa i Rojsove, živi od njih, nužni su mu za poetiku, kao laka meta, za razvaljivanje i odmjeravanje vlastite civiliziranosti. Nije važno što mu je Rojs i zemljopisno i socio-kulturnim miljeom iz kojeg je potakao bliži nego meni, već to što im je poetika ista – skloni su slikovito, sočnom dosjetkom lapidarno “objasniti” svaku stvar. Tomićev genij je nabujao, kao i kod većine velikana pisane riječi, iz krize identiteta, točnije traumatične urbanizacije. Tegoban socijalni i kulturni milje kao jedini izlaz mu je ostavljao postati pitomcem JNA, a vlastiti izbor doveo ga je do Kutlinog i Pavićevog čanka i udobne uloga etabliranog alternativca. Tepa sebi da je ljevičar, a po narudžbi gazi radnike, profesore, liječnike, studente, piše hagiografije Čačiću ili daidžama. Pokazuje totalnu bešćutnost i socijalnu neosjetljivost, razvaljuje siromašne, ruralne, inferiorne. Pazi da ne ugrize ruku koja ga hrani, bio to Kutle, Sanader, HAVC ili Vijeće HRT-a. Ukratko, Čačić je in, radnice Kamenskog su out.Jedan lucidan komentator ga je nedavno usporedio s likom iz stare tv-serije Korijeni, crnim robom na američkoj plantaži koji bičuje svoju novodovučenu afričku braću. Tomić je Kunta Kinte “urbanih jugoslavena”, bičuje svoje dinarske rođake, izruguje im se kako bi stekao naklonost malograđanskog miljea. Očajnička težnja da se urbano legitimira vidi se i na izvanjskim detaljima - ono što mu je zemljaku Žužulu hipertrofirana potreba da se iskaže kao veliki ljubitelj i poznavatelj opere, njemu je nošenje šešira i sklonost da i u petom desetljeću života javnosti redovito daje na znanje kako on sluša super američke bendove, dakle konzumira kvalitetnu zapadnu glazbu, za razliku od “krkana” iz zavičaja koji slušaju Thompsona.Njegova metoda “društvene kritike” je jednostavna - promatra Hrvatsku pod lupom i traži prljavštinu, primitivizam, glupost, gadost nad kojom bi onda mogao likovati. On ustvari ima istu mentalnu strukturu kao zadrti nacionalisti od čijeg kritiziranja živi. Njegov habitus je izokrenuti narcizam nacionalista, koji kod njega postaje mazohizam, autoflagelacija. Oni misle da smo mi u svemu najbolji narod na svijetu, on da smo najgori. Mene je mapirao kao desničara i nacionalistu. On je ljevičar jer je uz Pavića i Kutlu, protiv radnika i prosvjetara, a kozmopolit je, kao i daidže, jer podržava tuđi nacionalizam.Dežurni intelektualac 
iz kasarneValjda je iz JNA epistemologije i politologije naučio kako je nemoguć desni, konzervativni intelektualac pa piše: “Nacionalistička inteligencija naprosto je contradictio in adjecto. Ili ako vam je tako lakše, ne možeš od govna napraviti pitu. Ispalo je tako i s ovim Raspudićem, mladim i, ha, ha, urbanim konzervativcem”. I kad mu se humor olinja pravi genij poput fra Ante nađe način da ostane u sedlu pa počinje čitateljima doslovno označavati kad je smiješno, da čitatelj ne propusti nasmijati se na pravom mjestu, poput onog “smijeha iz konzerve” u humorističnim serijama. On misli da je urbaniziranje nemoguće mimo revolucionarne i partijske linije. Gledana iz dubine socijalnog i kulturnog očaja škola za podoficire JNA izgledala je kao Oxford ili Sorbonne. Intelektualno je stoga samo ono što su starješine rekle da jest - dijalektički materijalizam, preziranje “nacionalnih torova” i antiklerikalizam. Ostalo su seljaci i glupani. Uključujući Churchilla.Tekst koji je započeo bajkom, Tomić završava antiutopijom i poantom kojom me je uništio do kraja: “da smo Nino Raspudić i ja dva jedina Hrvata koji su ostali na ovome svijetu, rekao bih popisivaču stanovništva da me upiše kao Apača”. Ovo bravurozno završno zakucavanje pokazuje svu razliku između bogate imaginacije književnog velikana i ograničene mašte običnog smrtnika, tj. mene. Jer meni, naime, nikad ne bi palo napamet zamisliti da sam na svijetu, ili barem u hrvatskom korpusu, ostao sam s Antom Tomićem. Godi mi što sam tako značajan u njegovim očima, pa makar i kao toliki monstrum da mu ogadim hrvatstvo do kojeg mu je inače toliko stalo, kao i do katoličanstva i franjevaštva koje eto brani od mene. Kao i uvijek, dok jednom ne omrkne drugom ne osvane: njegov hipotetski čin odreknuća bio bi nenadoknadiv gubitak za Hrvate, ali istovremeno i neočekivan dar s neba za Apače. ANTE TOMIĆ ODGOVARA RASPUDIĆU Bruce Lee nikada ne bi nunčakama napao franjevce

• 

Autor: Ante TomićObjavljeno: 26.10.2013

inShare

Prije dva tjedna o Raspudićevom sramotnom napadu na ljude koji su i mudriji i hrabriji i pošteniji od njega na ovome istom mjestu sam objavio jedan umjereno oštar tekst i izazvao bujicu odgovora uvrijeđenih rodoljuba. Kao i inače kad se rodoljubi raspizde, bila je to vrlo blatnjava bujicaNino Raspudić čudna je voćka koja je rađala svakakvim plodovima. Mijene su mu bile zapanjujuće, kao da gledate Davida Bowieja, koji je čas Ziggy Stardust, a čas Thin White Duke, ili Senada Galijaševića koji je prošao dugi put između Senada od Bosne do oblajhanog disco manijaka Senne M-a. Kada se pojavio prije desetak godina, Raspudić se, po duši ću priznati, činio čistim genijalcem. Mostarski kip Brucea Leeja bio je prekrasna fora, šašava, ironična, ljekovito opičena umjetnička akcija u jednome tmurnom, nenasmijanom, beznadnom, mržnjom raskoljenom gradu.Raspitujući se tada o njemu, netko mi je kazao kako mladi asistent na talijanistici iz zajebancije piše roto ljubiće pod ženskim pseudonimom i znam i da me je i to nasmijalo, premda, iskreno, ne vjerujem da se kič romanse mogu pisati bez prave strasti. To ne ideš raditi ako i sam nisi sentimentalna dušica koja će zaplakati od sreće što su se njih dvoje na kraju ipak spojili i sretno živjeli do kraja života.Kako bilo, sljedeća je Raspudićeva inkarnacija bila još i luđa, na Red Carpetu se pojavio kao biograf Marka Grubnića zvanog Modni Mačak. Pa dobro, valjda i to netko mora, pomislio sam zbunjeno. Ja stvarno nemam nikakvog problema prihvatiti bilo čiji pošteni posao. Uvijek kažem, bolje da mladić piše biografiju Modnog Mačka, nego da se drogira. Zanimljivo je, međutim, da će Nino Raspudić mene nazvati medijskim plaćenikom. On je, kao, Modnom Mačku pisao džabe. Iz uvjerenja. Doktorska zrelostIli možda jest... Ne znam... Bojim se, pravo da vam kažem, to i zamisliti.Napokon, evo nam Raspudića u svoj njegovoj doktorskoj zrelosti i intelektualnoj punini na svim televizijskim panelima o položaju Hrvata u Be i Ha, kao propovjednika Evanđelja po trećem entitetu. U otrcanom habitu i prašnjavim sandalama on kvrgavim hodočasničkim štapom gnjevno šiba pogane koji se ne daju krstiti, ne prihvaćaju božansku istinu kako našem napaćenom narodu u susjednoj državi nema žive glave dok ne dobije što su i Srbi u Daytonu dobili, komad države, pa kolika je da je, naša je. Šireći taj politički nauk prije mjesec i po se na Radio Miru u Međugorju za neistomišljenike, bosanske franjevce, drznuo kazati da su izdajice. Da budem sasvim precizan, a vi me slobodno provjerite na YouTubeu, rekao je kako je među franjevačkim ujacima na stvari “kontinuitet kvislinške politike od Ahdname (povelje koju je sultan Mehmed Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću 1463., op. A.T.) do danas”.Prije dva tjedna o tome Raspudićevom sramotnom napadu na ljude koji su i mudriji i hrabriji i pošteniji od njega na ovome istom mjestu sam objavio jedan umjereno oštar tekst i izazvao bujicu odgovora uvrijeđenih rodoljuba. Kao i inače kad se rodoljubi raspizde, bila je to vrlo blatnjava bujica. Javio se, recimo, na portalu dnevno.hr Zvonimir Hodak da meni blesavome objasni kako stoje stvari u Bosni, ali za Hodaka, ne zamjerite, odavno nemam živaca. Što on uopće zna o Bosni? Hodakova istinaPamtim kako je jednom, u drugoj polovici devedesetih, Zvonimir Hodak krenuo izlagati svoju istinu o Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, a njegov se klijent Tihomir Blaškić tako prepao da mu je smjesta otkazao suradnju i angažirao pravog advokata.O mom tekstu nešto su zatim pisali i na poskok.info, najvećoj internetskoj duševnoj bolnici u ovome dijelu Europe, ali to bih vam teško mogao rekonstruirati bez ovlaštenog medicinskog vještaka. Javio se onda u Večernjem listu i jedan Jurasić člankom “Tomiću, brate, kaži da mrziš Hercegovce”, ali i to sam tek ovlaš preletio. Amaterska psihologija“Tomiću, brate, kaži da mrziš Hercegovce”, doduše, izvrsno zvuči, zažalio sam gotovo da i sam nisam napisao humoresku s tim naslovom, no Jurasić, bojim se, nije smjerao na tu književnu vrstu.Ukazao se, aleluja, konačno i Nino Raspudić himself, što god himself značilo kod nekoga tko se pojavljuje u mnogo kontroverznih obličja, da me izriba na stranici i po novina, prostoru, po prilici, pet puta većem od dvadeset pet redaka koje sam ja njemu posvetio. Veći dio toga samo se nejasno dotiče naše teme, ili barem ja nisam shvatio što je autor htio amaterski psihologizirajući o mojim imotskim korijenima, mojem školovanju u vojnoj gimnaziji JNA, mojem glazbenom ukusu i odjevnim navikama. Ovo posljednje me totalno zbunilo, zašto mi se okomio na odjeću, ali onda sam skontao kako je to sigurno zaostatak od vremena kad je Nino Raspudić hodao za Modnim Mačkom kao Enes Čengić za Miroslavom Krležom.“Šešir? Ou, Đizis fakin Krajst!” uzviknuo bi zacijelo zgranuto prijatelj Grubnić.No, kada dođemo do srži polemike, njegove uvrede franjevaca Bosne Srebrene, Raspudić je neočekivano sramežljiv. Čestiti muževiNije on, tvrdi, mislio na sve svećenike ovoga reda, podlo je to i pomisliti. Njegova je bespoštedna kritika bila upućena samo nekolicini, beznačajnoj manjini dijelom udbaških, a dijelom promuslimanskih izroda nedostojnih kafene halje. Međutim, tonski snimak radijske emisije je neumoljiv, a izraz, ponovit ću ga, “kontinuitet kvislinške politike od Ahdname do danas”, tvrdo jednoznačan. Fra Anđelo Zvizdović je za Radio Mir Raspudiću krajem kolovoza bio kvisling, a u Večernjem listu ga je prošlog petka nazvao mudrim.Dobro, to se može razumjeti. Čovjek je bio među svojima u Međugorju i poželio im, pretpostavljam, kazati nešto što je njima milo čuti, prenijelo ga je, što bi rekli, a sad se povukao. Rekao pa porekao. Dogodilo se to i boljima od njega, a poricanje vlastitih riječi i postupaka, osim toga, nije ni neobično za nekoga kao što je on. Čestiti desničarski muževi često to čine, naprave svinjariju, a kasnije vrdaju i izvlače se. Hrvatska politika u BiH dosta dobro ilustrira taj neobični običaj.Svi se rodoljubi strastveno, na dječje zdravlje i majčin grob danas zaklinju kako naš politički i vojni cilj 1992. nije bio podijeliti Bosnu, premda je bezbroj dokaza da jest. Tako i Raspudić piše kako sam ja “napisao lijepu bajku o bosanskim franjevcima i ratu u BiH, kao ujdurmi Bobana i Šuška”. Pa što je drugo, zaboga, bio sukob između nas i Bošnjaka, nego ujdurma Bobana i Šuška? Dobro, i Tuđmana. Susret Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, Bobanov dejt s Karadžićem u Beču, Koljevićevi tajanstveni noćni posjeti Pantovčaku, stenogrami, salvete i, napokon, silna vojska i oružje prebačeni preko granice, sve je vodilo promjeni, kako pokojni predsjednik jednom reče, “neprirodnih granica Bosne i Hercegovine”. Okrugli stoloviOnda se s nevjericom otkrilo da i Bošnjaci, suprotno očekivanjima, pravo dobro rukuju kalašnjikovima, a s druge strane je i međunarodna zajednica pritegnula Tuđmana, pa su u Zagrebu zijanili tu stvar i počeli se praviti blesavi. Hrvate u BiH službena hrvatska vlast je povela u jednu bezglavu ratnu avanturu, a zatim ostavila da se koprcaju na suhome, niječući da ima ikakve veze s njima. Meni najstrašnije, najsramotnije poglavlje te izdaje bio je trenutak kad se Tuđmanov stariji, Miroslav, u jednoj emisiji pohvalio kako hadezeovska vlast Haaškom sudu nije izručila nijednog Hrvata. “Iz Hrvatske”, naglasio je obavještajni mastermajnd i nitko mu u studiju nije mogao prigovoriti kako govori neistinu. Kratko prije toga televizijskog nastupa isti je taj Miroslav Tuđman, doduše, sa splitskog aerodroma osobno ispratio Darija Kordića i devetoricu iz Viteške skupine na avion za Nizozemsku, ali oni se, eto, nisu računali. Kordić i Kupreškići nisu bili naši, nego Bosanci.Petnaestak godina kasnije Nino Raspudić hoda po okruglim stolovima i tribinama, gostuje na televizijama i radijima, gorko naričući za Bobanovom Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosnom i dijagnosticirajući kako se u bosanskih franjevaca, živeći među muslimanima, “razvio štokholmski sindrom”. Ja bih, međutim, rekao da se psihološki fenomen identifikacije talaca s otmičarima primjećuje upravo kod Raspudića. Zašto bi inače itko normalan navijao za jednu politiku koja njemu i njegovim hercegovačkim ljudima ništa osim jada nije donijela, koja ih je iskoristila i odbacila, sažvakala i ispljunula?Gledajući ga kako uokolo visoko nosi svjetlo istine o trećem entitetu, imam za njega samo tri pitanja. Raspudić, naravno, pretpostavlja kako bi do žuđenog entiteta, dijela bosanskogercegovačkog teritorija gdje bi Hrvati bili svoji, valjalo doći političkim putem, da se pregovarači okupe oko stola, natoči se rakija, posluži livanjski sir i sudžukica te se, sve uz šale i pošalice, lijepo utanači podjela zemlje. Poznajući, međutim, visokozapaljivu narav toga svijeta, to nikad ne ispadne tako. Zemlju bez krvi nitko ne pušta. Dođe li do toga, važno mi je znati, je li Nino Raspudić spreman poginuti za treći entitet?Pitanje broj dva. Ako se treći entitet, ovako ili onako, i ostvari, što će biti s Hrvatima koji su ostali na prostoru s bošnjačkom ili srpskom većinom? Ima li Raspudić za njih nekakav rezervni smještaj u Tomislavgradu i Širokom, ili bi im samo prepisao nekakve lijekove protiv štokholmskog sindroma?Treće pitanje. Što nam jamči da će Hrvatima u trećem entitetu biti bolje nego što im je sada? Čisto empirijski, ima li Raspudić nekakve primjere kojima bi to potkrijepio? Ja, recimo, ne vidim da su Srbi dobili ikakvu praktičnu korist od one mračne, vučije države koju zovu Republika Srpska.Ovo su, mislim, sve važna pitanja, ali zbog nečega se ne postavljaju. Ili, ako ih netko i postavi, nađe se nekakav Jurasić da mu kaže kako “mrzi Hercegovce”, ili se javi Nino Raspudić, sa zavidnim psihološkim obrazovanjem koje je valjda stekao rješavajući psiho-testove u ženskim revijama, da uoči kako pacijent nedvojbeno pati od “očajničke težnje da se urbano legitimira”. Umiješa li netko emocije u političku raspravu, to je uvijek neugodno i nepristojno. Zatekne vas, ne očekujete da će polemičar uzimati za argumente vaš čuvstveni život o kojemu ne zna ništa. Emocije pripadaju pjesništvu, pa ću i ja, u nedostatku boljega, Raspudiću na ovo odgovoriti stihovima Branimira Štulića iz pjesme “Daleko od istine”:Kako si glup.Kako si ohol, dragi moj.Sudiš o mojim osjećajima. Voajerski uvidIli, dobro, ne. Neću bježati ni od toga. Želi li Raspudić, a očito ga to uspaljuje, voajerski uvid u moj unutrašnji život, mogu mu ga dati. Ja stvarno imam mnogo zajedničkog, ali ne onako kako Raspudić naivno pretpostavlja, s tvrdim muškarcima iz krševitog kraja. Volim, recimo, njihovu škrtu otresitost i izravni, bezobrazni, nemilosrdni humor. I u mojim knjigama i u novinskim tekstovima ima mnogo toga humora. On mi je jednostavno divan. Rijetko se kad zaista tako nasmijem kao među imotskim i hercegovačkim prostacima. Priznajem, ja sam jedan od njih. Osjećam se ugodno i domaće u Hercegovini. Sve je tu, napokon, kao i u mom Donjem Prološcu, koje leži odmah tu iza brda. Jednaki je pejzaž, jednaki jezik i običaji, stari Mercedesi i sportske kladionice, jednaka hrana i arhitektura, ako se to uopće smije nazvati arhitekturom. Draga mi je čak i ona Gospa koju su Hercegovci izmislili u Međugorju. Bože dragi, ako ima naivčina koji će platiti za tu bezazlenu opsjenu, zašto ne uzeti njihov novac? Sve po mjeriSve je, u najkraćemu, i u Hercegovini i u Prološcu meni po mjeri, osim nacionalizma, a nisam slabić poput Nine Raspudića da ljudima govorim ono što je njima milo čuti. Kazat ću im ono što mislim, ali ne zato da bih se dopao svojim prijateljima liberalima, nego stoga što mi je užasno gledati kako narod stradava. Kako trune u mržnji. Želio bih nekako pomoći jer mi je bolno doći u moj izmučeni i gladni zavičaj, koji se čestito najeo tek kad su muškarci otišli raditi u Njemačku, i ustanoviti kako su svi tamo gdje sam ih ostavio. Ma, ni pomakli se nisu. Neobrijani, u nečistim maskirnim prslucima, još uvijek cugaju ispred zadruga, proklinjući u Donjem Prološcu četnike, a desetak kilometara dalje, u Posušju, balije.Frustrirajuće je to. Dođeš li u Bosnu i Hercegovinu, dosta ti je pogledati u zrak. Što su zvonici i minareti viši, narod je strašnije propao. U jalovoj zemlji samo bogomolje lijepo uspijevaju. Da crkve i džamije nisu sve krupnije i razmetljivije ukrašene, ne bi se zapravo ni primjećivalo da nije 1992. Dvadeset godina je prošlo, a svi još tvrdoglavo drve po starim nacionalističkim sranjima, živeći očajnim, duhovno obogaljenim, jednodimenzionalnim životima. Tu ne možeš, na primjer, biti socijaldemokrat ili zeleni, panker ili hevimetalac, vegetarijanac, peder, cyber-aktivist, što god. Možeš biti samo Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Nacionalni su identiteti ugušili sve druge identitete, okrutno zadavili svaku mogućnost nečega drugačijeg, boljeg.Kad je Nino Raspudić podigao onaj kip Brucea Leeja, učinilo se na trenutak kako možda u Mostaru ipak ima nekakve nade. Oskudna je ponuda identiteta bila dopunjena nečim osvježavajuće duhovitim, nečim što se zdravo rugalo nacionalnoj i vjerskoj nesnošljivosti. I zapravo je zaprepašćujuće kako je Raspudić otprije desetak godina postao čovjek kakav je danas. On zacijelo nalazi nekakav logičan kontinuitet u razvoju svoje ličnosti, ali ja ga, dopustite, ne vidim. Ne znam kako bih povezao Brucea Leeja i treći entitet. Misli li Nino Raspudić da bi se Bruce Lee borio za treći entitet? Da bi Bruce Lee nunčakama napao bosanske franjevce? Glupost! Mali Zmaj to nikada ne bi napravio, a i Raspudića bi trebalo biti sram da to čini.

[gospa buba]

ko je taj i zashto nam je vazan?

[Singer]

gledam poslednje izdanje nedeljom u dva da vidim. negde se symetu nije dopao...... a ovaj zid teksta cu malo kasnije :P

[MayDay]

ko je taj i zashto nam je vazan?

Nema veze. Ja sa Sajmom ucim da naucim ceo telefonski imenik na prostoru Balkana, tj svakog ko ume toliko da pise da se ne potpisuje krsticem.

[gospa buba]

setila sam se, onaj sto sedi kod bijesnog mime shahinpashica, na obeenu.a mimu sam, vidish, zapamtila ^_^

[kobni zelaya]

Nisam još pročitao čitavu polemiku (moguće da će me mrzeti), ali Raspudića sam gledao redovno prošle godine u emisiji Peti dan. Tamo su mi bili mnogo bliži Srećko Horvat i ona starija gospođa. Raspudić je često bagovao naročito po pitanju Prajda, ali mimo toga mi nije izgledao kao fašista. Više kao nekakav uspešan osrednji nacionalista, dosta umeren za ono što može da se najčešće sretne među tom ekipom. Doduše, samo ga znam preko te emisije - ne znam ništa o njegovom delovanju van toga.

[Dr Arslanagić]

Samo ću kratko za početak pa idem da gledam fudbal ali obećavam da ću se vratiti.Dr. Nina sam zapratio još pre par godina gledjući na HRTu emisiju =389&cHash=0bb800fed9"]Peti dan...

...uglavnom jer sam imao lagani crush na Ankicu Čakardić

Lagani i opuštajući ritam emisije, u kojoj akademska ekipica koja predstavlja presek, životnostilski i ideološki, Nove Hrvatske, lagano ćakula o svemu i svačemu, podsećao je na one brucoške akademije uz pivo u parku pored faksa, kada svi misle kako su veći od Boga i pametniji od Njegoša. Iz ekipe ćakulanata se izdvajao jedan mladić, lep i neobrijan, razbarušen kao Bajron, sa vazda otvorenim kindlom. Najčeće se dešavalo da on drži banku 75% emisije. O čemu je pričao ja danas ne umem tačno da ponovim - o svemu i o ničemu. Prosto jedan od onih milih gorštaka koji mogu uz vatru pričati satima bez da išta smisleno kažu, jedan od onih koji će slušaoce hipnotisati toplinom svog glasa, melodikom svog poetičnog narečja i samozaljubljenošću u apsolutnu istinitost sopstvenog iskaza. Ukratko - 1 pravi predstavnik intelektualne elite današnjice.nastavak sledi

[gospa buba]

ima neshto iskonsko u tom nastupu, osetish potrebu da, kao shtefica cvek pred pijanim radom sherbedzijom, uskliknesh - isuse kak je pametan

[kim_philby]

ja sam ga upoznao jos pre deset godina ili vise. tada je bio neki klinac koji je postavio spomenik brus liju. to je bila neka konferencija dunje blazevic o spomenicima i ratovima na tlu sfrj. bila je i neka prateca izlozba. usual suspects: boris buden i slicno. secam se da je arspudic na kraju sve doveo do ludila cistom gluposcu i insistiranjem da brus li nema veze sa politikom.ja sam tada pomislio da ce mu ono sto je posle radio u cro plejboju biti domet. neka frajerska kolumna ali on je otisao korak dalje ali u sasvim logicnom smeru. otuda on i ante zasluzuju jedan drugoga.

[teacher]

zastrašujuće je koliko neki ljudi imaju vremena za gubljenje...

[luba]

jao sad sam se setila koji je ovo tip, zbog brusa lija. imao je neku kalajicevsko-kaporovsku kolumnu o unuku kim il sunga dzonga koji je bio u onoj skoli u mostaru.ne moze svako da bude wub srecko wub ni desno, eh.

[Аврам Гојић]

zastrašujuće je koliko neki ljudi imaju vremena za gubljenje...

...rece covek koji gleda Zorannahine vlogove od pocetka do kraja

[Otto Katz]

on i ante zasluzuju jedan drugoga.

Zašto Ante njega?

[Otto Katz]

...rece covek koji gleda Zorannahine vlogove od pocetka do kraja

Ama koji sjedi ovdje od prvoga dana. U čelu stola.

[teacher]

...rece covek koji gleda Zorannahine vlogove od pocetka do kraja

odatle se bar čovek nečemu nauči, a ne da gleda kojekakve glupake i to hrvatske, kao da naših nema dovoljno...