Polemike

[morgana]

nisam mislila na bombardovanje nego poslovnu pricu, znaci i ona je bila vec obznanjena?

 

tim manje moze da se zamjera zarkovicu (mislim na sve sto si napisala)

Edited December 1, 2014 by morgana

[gospa buba]

U sopstvenom moralnom propadanju najlakse je napadati/braniti mrtvog coveka umesto bavliti se samim sobom i suocavati se svojim manama. :)

pa znam. a jel im neko trazio da se suoche?

 

(znam, dosadjujem, ali razvoj je jasan i ocjekivan, no mi uzrok nije ^_^)

[aram]

ono o cemu ja govorim da ima istine je ta cudna matematika kojom je srdja postao vecinski vlasnik. tu zare ima prostora da opljune jos jace, ako zatreba. ali nekako verujem da nece doci do toga, suvise je interesa upetljano u to.

[morgana]

meni su najzabavniji koncentricni krugovi snebivanja, da li je iko ostao da ne kaze koju o svom pajtosu, ko god da mu je pajtos? ko neka slavska vecera sa pjevanjem i plakanjem, posredovana novinama.

[teacher]

meni je najjače da su popović & son hteli da naprave enovine od vremena... 

[John Coltrane]

jeste zarkovic iskoristio duel, slazem se. ali je tacno i da ga je ivancic izazvao a posle se i na tviteru provlacila ta prica o popovicu kao jedinom zasluznom za vreme i vremenu koje ga cipelari. odgovor je bio nesrazmjeran, sad smo bogatiji za informaciju. ako popovicu nije bilo problem, pod uslovom da je tacno ono sto zarkovic pise, da bude poslovno nekorektan, spremna sam da dam popust zarkovicu. zanimljivo, i biljana srbljanovic je nasla za shodno da kaze da je popovic bio nadmen i samoziv, doduse na fejsbuku, pa je to pescanik preuzeo.

 

e sad, zasto ovo nije obznanjeno za popovicevog zivota. nemam naravno pojma.

 

mozda se javi pomenuti popovicev sin, da cujemo i tu stranu. 

 

Bold za poentu. Da li je to tacno ne znamo provereno, ali koska je bacena pa je sad razni glodju. Eto nove polazne tacke za polemike u nedogled. Ne podrzavam teoriju zavere, ali mi cisto sinula ideja da je Zarkovicu k'o poruceno stiglo sve ovo da malo razveze jezicinu. U odsustvu odbrane Miska i pljuvanja Vucica (ne secam se kada sam procitao nesto drugo i u Blicu i u Vremenu).

[morgana]

vjerovatno, s tim da meni to ne smeta, a ni branjenje miskovica (sto je vec stvar svhesnog spustanja kriterijuma)

kod vremena mi smeta kad gusla ni o cemu, ko drugorazredni blog za stariju populaciju

[Sludge Factory]

 

Viktor Ivančić  

 

Živi i mrtvi

04/12/2014

 

Historija je prćija preživjelih. S tom idejom na umu je glavni urednik beogradskog tjednika, Dragoljub Žarković, reagirao na moj članak „Srđa i Vreme“, služeći se pritom zanimljivom tehnikom: konstatirao je kako ja – kada velim da Vreme u zadnje doba cipelari pokojnoga osnivača lista – koristim „jake reči“ iza kojih stoje „slabi argumenti“, a zatim je po Srđi Popoviću osuo drvlje i kamenje, priredio jedan veseli postmortalni linč koji će, sudeći po urednikovoj najavi, imati i svoje nastavke. Žarković, čini se, njeguje humanitarni pristup debati: ukoliko ja koristim „slabe argumente“, on će ih odmah dobrohotno osnažiti, e da bi moje „jake reči“ dobile puni smisao.

 

Od samog sam početka slutio kako Muharem Bazdulj sa svojim plahtama nesuvisla štiva nastupa u svojstvu predgrupe, nekoga tko raspolaže s dovoljno marionetskog dara da gledalište zabavi i zagrije uoči izlaska glavne zvijezde na binu. Dramaturgija priredbe je dakle slojevita, jer se od publike očekuju golemi mentalni napori – između ostaloga i da tvrdnju kako se Popović okruživao „korisnim idiotima“ (što su „za njega obavljali poslove kojim nije htio da prlja ruke“) ne shvati kao cipelarenje, a pogotovo ne kao razlog za pomisao da bi među „korisne idiote“ mogli spadati i djelatnici časopisa Vreme.

 

Žarković sada otkriva općinstvu kako je Popović – premda je imao „vodeću, pokretačku ulogu“ kod osnivanja tjednika (do toga da je u projekt uložio vlastiti novac) – bio „apatičan i skeptičan vlasnik“, kako je „redakciju ostavio na vetrometini“ i „izlagao je rizicima“, ne samo financijskim, nego i fizičkim, „sledeći svoj politički kredo“; kako je peticiju kojom se tražila vojna intervencija zapadnih sila u Bosni potpisao kao „osnivač Vremena“ i time novinare lista svjesno doveo u opasnost; kako se „nije javljao da nas pita kako nam je“, osim što je slao revizore u firmu i bio zainteresiran isključivo za profit; kako je različitim sredstvima sabotirao tjednik čije je izlaženje doživljavao „kao tužnu vest“; kako se, naposljetku, prevarom domogao većinskog paketa dionica, dakle golim kriminalnim činom, zatajivši uloge nekih akcionara, iako Žarković ne zna „koliko je takvih uloga bilo“… Sve u svemu, Vreme je postojalo usprkos Srđi Popoviću, a ne zahvaljujući njemu.

 

Nakon tog „kratkog priloga demistifikaciji“ ostaje samo jedno pitanje: A zašto je nevoljnome uredniku trebalo toliko godina da to objavi? Ako je Popović još 2007. prestao biti većinski vlasnik Vremena, zbog čega ga Žarković ranije nije prokazao kao bešćutnoga gada, amoralnog profitera i lopova? Kako to da njegova kriminalna djela nije prijavio policiji i tužilaštvu? Zašto je svoju urođenu ljubav prema istini tako dugo susprezao, da bi tek sada prsnuo kao gnojni čir i okupao javnost obiljem sluzavih otkrića?

 

Zato jer je Popović bio živ, dakako, pa je na optužbe mogao i odgovoriti, dok ovakav, mrtav, šutljiv, dalek, bezopasan, nije više vrijedan Žarkovićeva skrušenog pijeteta. Vražja stvar je oholost preživjelih. Sva je prilika da idilični ambijent groblja potiče osjećaj superiornosti. Često je to praćeno posebnom vrstom zanosa, eksplozijom odvažnosti koja nastupa kada postoji vidljivi dokaz da ti je protivnik dugoročno ušutkan. Nisam siguran da je urednik uglednog tjednika u stanju pojmiti kako ga u ovom slučaju presudno moralno profilira upravo izabrani tajming, njegov patetični osjećaj za Vreme. To potvrđuje i onaj ofucani uličarski trik – kakvim se inače služe tabloidni jurišnici za reketarenje i strašenje male djece – u samoj završnici njegova teksta: „…a ako se zbilja naljutimo bićemo i opširniji“.

 

Priznajem da mi nije posve jasno koje se to kolektivno biće krije iza Žarkovićeva prijetećeg „mi“. Je li to redakcija Vremena? Jesu li to Bazdulj i njegov urednik? Ili je to možda sam Dragoljub Žarković koji, u euforiji revizije bliske prošlosti, ozaren mogućnošću da (p)ostane jedini vlasnik istine, počinje sebi persirati? Ja sam, naime, o Srđi Popoviću čitao sudove dugogodišnjih novinara i urednika Vremena koji su bili dijametralno suprotni Žarkovićevu.

 

Teofil Pančić, na primjer, pisao je da „to što je u našim životima i našoj maloj srpskoj, balkanskoj, južnoslavenskoj civilizaciji bio Srđa Popović, to kao da nema ni predšasnika ni nastavljača“. Za njega je advokat bio „jedna od tek nekoliko pouzdanih konstanti građanskog, ljudskog, a onda dakako i profesionalnog dostojanstva“. Za Miloša Vasića, recimo, Popović je bio „gospodin od glave do pete“, a k tome „nesklon bilo kakvom kompromisu kada su pitanja poštenja i elementarnog morala u igri“. On je, štoviše, smatrao da „takvog gospodina, advokata i moralistu, plašim se, nećemo više imati“.

 

Kako do te mjere duboki nesporazumi mogu biti izmireni – da oličenje ljudskog i profesionalnog dostojanstva danas postaje licemjer i bezosjećajni profiter, da gospodin od glave do pete koji nema kompromisa kada su na stvari poštenje i moral evoluira u kriminalca i lopužu koji vara ulagače – nije mi naročito bistro, a bojim se da mi nije ni važno. Kao što ne dajem pet para na Žarkovićeve usputne insinuacije o mojim „stanovima i jahtama“, jer prepoznajem manire koji su posljedica intelektualne nemoći i nedoraslosti javnoj polemici: da je to iznio kao tvrdnju, bio bi lažac, ali kada veli da je to „čaršija počela da bruji“, onda je tek manipulant, naime angažirani žurnalist čaršijskoga dometa. A kada manipulant pristupa „demistifikaciji“ i odluči kako je napokon došlo Vreme da iznese dugo skrivanu istinu – budući da je onaj kojeg će „demistificirati“ pouzdano mrtav – nije uputno predviđati koju donju granicu može dosegnuti započeto srozavanje.

 

Stoga bi valjda najkorisnije bilo da se Dragoljub Žarković „zbilja naljute“ i za života si ispiše zasluženi nekrolog. Dok traje taj svečani postupak, osjećam se savršeno suvišnim. S ove distance, neupućen u beogradska čaršijska pregrupiranja, mogu tek primijetiti kako su svi „demistifikatori“ Srđe Popovića što su se u zadnje doba izredali na stranicama Vremena izabrali jedan te isti moment kao točku konačnoga otklona: to je advokatov potpis na pismu kojim se traži bombardiranje vojnih ciljeva u Bosni, u vrijeme kada je srpska vojna mašinerija opkolila i granatirala Sarajevo, dvije godine uoči genocida u Srebrenici. Za Vladetu Jankovića to je bio dokaz da Popović „nije voleo srpski narod“, za Žarkovića potvrda njegove bešćutnosti prema novinarima Vremena, a za Bazdulja krunski argument da je odvjetnik djelovao kao agent stranih sila, želeći Srbiju privesti tzv. Zapadu u „političkom“ umjesto u „vrijednosnom“ smislu, ma što to značilo.

 

Reklo bi se da „demistifikatore“ ipak povezuje i patriotska matrica. Neki drugačiji Žarković bi, barem danas, barem post festum, bio ponosan zbog toga što je osnivač lista kojeg uređuje s takvom vrstom dosljednosti „sledio svoj politički kredo“. Neki drugačiji Janković, zbog impresivne količine nježnih osjećaja prema vlastitome narodu, vjerojatno nije moguć, a po svemu sudeći ni neki inteligentniji Bazdulj. Potonji je, u skladu sa svojim mogućnostima, potrošio još sedam-osam kartica novinskoga teksta da bi izbjegao suštinu spora.

 

Suština je, ponovit ću, bila u tome što je on krivotvorio Popovićeva politička uvjerenja – i to uz pomoć buncanja o „Zapadu u političkom smislu“ i „Zapadu u vrijednosnom smislu“ – ne bi li ih izjednačio s aktualnom politikom Aleksandra Vučića, a preko toga se obračunao s „krugom“ kojemu je advokat intelektualno pripadao. Nemam volje ni živaca baviti se demontažom njegovih petljanja po fusnotama iz mojeg članka, a nisu mi interesantne ni žurnalistove zablude iz sfere političke prakse, uključujući glorifikaciju Sanadera – hrvatske prethodnice Vučića – čija se „reformska“ vjerodostojnost najbolje očituje u današnjem profašističkom izdanju njegove stranke. Slutim da novinar Vremena bolje od mene poznaje modalitete djelovanja ciničnoga društva – kolektivnog vida simuliranja političke normalnosti – jer se u njega autorski ugradio.

 

Ostaje dakle jedino mrtvac kojeg valja adaptirati tekućim potrebama, a usput ga, radi redizajna njegove uloge u prošlosti, moralno diskreditirati i zabiti mu glogov kolac u lijes „ako se zbilja naljutimo“. Historija je, rekosmo, prćija preživjelih.

 

 

UVREDE & PODMETANJA

 

Novosti, 04.12.2014.

 

Peščanik.net, 04.12.2014.

 

TEMA – SRĐA POPOVIĆ (1937–2013)

 

 

[yolo]

Ovo je vec ozbiljno metastaziralo i prestalo da bude zanimljivo.

 

Nisam btw ocekivao od Ivancica ovo suptilno prozivanje Teofila i Vasica da se odrede prema Zaretu.

[Sludge Factory]

Ne sumnjam da ce njih dvojica odgovoriti na prozivku, tj. iznenadilo bi me da otcute. Ali, ovaj Ivancicev tekst je manje-vise suvisan, a opet dobro je sto ga je objavio, jer je opet ponovio sustinu i dovoljno je i da ona ostane, ostalo moze i da se brise:

 

 

 

Suština je, ponovit ću, bila u tome što je on krivotvorio Popovićeva politička uvjerenja – i to uz pomoć buncanja o „Zapadu u političkom smislu“ i „Zapadu u vrijednosnom smislu“ – ne bi li ih izjednačio s aktualnom politikom Aleksandra Vučića, a preko toga se obračunao s „krugom“ kojemu je advokat intelektualno pripadao.

 

I zbog toga je meni ovo posthumno "cipelarenje" i najodvratnije. Dakle, ne zato sto neko ne bi smeo da progovori o Srdji Popovicu i njegovim stavovima i nakon njegove smrti i (pre)ispita njegovo delo, pa i zivot (mada bi preispitivanje njegovog zivota sada bilo posve glupo, nevaspitano i beskorisno/besmisleno), vec zato sto se Srdja Popovic koristi za jos jedan pokvareni, niski obracun sa "belim listicima". I to tako sto mu se (coveku koji nije vise tu da bi mogao da odgovori) ucitava posthumna podrska "reformisanosti" i "izlasku na evropski put" jedne zveri.

[teacher]

Ne sumnjam da ce njih dvojica odgovoriti na prozivku, tj. iznenadilo bi me da otcute. Ali, ovaj Ivancicev tekst je manje-vise suvisan, a opet dobro je sto ga je objavio, jer je opet ponovio sustinu i dovoljno je i da ona ostane, ostalo moze i da se brise:

 

 

 

 

I zbog toga je meni ovo posthumno "cipelarenje" i najodvratnije. Dakle, ne zato sto neko ne bi smeo da progovori o Srdji Popovicu i njegovim stavovima i nakon njegove smrti i (pre)ispita njegovo delo, pa i zivot (mada bi preispitivanje njegovog zivota sada bilo posve glupo, nevaspitano i beskorisno/besmisleno), vec zato sto se Srdja Popovic koristi za jos jedan pokvareni, niski obracun sa "belim listicima". I to tako sto mu se (coveku koji nije vise tu da bi mogao da odgovori) ucitava posthumna podrska "reformisanosti" i "izlasku na evropski put" jedne zveri.

 

pa dobro, ceo koncept učitavanja nečega mrtvom čoveku je ... malo morbidan i besmislen. 

s druge strane, trebao je samo zameniti reči Srđa Popović sa Vesna Pešić i onda bi bilo ok. 

[James Marshall]

Ja mislim da sad Bazdulj prska što je odjednom postao relevantan i što se oko njega digla ovolika frka, jer je do sad bio trn u oku par ljudi i što su njegova trljanja bila uglavnom tl;dr. Rovario je, kopao, i konačno našao zlatnu žilu. Tek sad ga se nećemo moći otarasiti. 

[morgana]

+1

 

da ne trtlja o jugoslaviji, sto je tema koja me zanima, mislim da ga ne bih razlikovala od blog mislilaca opste prakse, ni po cemu ne odskace

[Sludge Factory]

pa dobro, ceo koncept učitavanja nečega mrtvom čoveku je ... malo morbidan i besmislen. 

s druge strane, trebao je samo zameniti reči Srđa Popović sa Vesna Pešić i onda bi bilo ok. 

 

Pa jbg, sto ne uradise lepo tako, bilo bi postenije. I ljudskije, a ne ovako, ko pizde, ala Andjus. 

[morgana]

sta bi djindjic uradio s kosovom
 
ili:
 
 

Đinđić je bio poštovanja vredan politički protivnik. Ali, baš kao i mi, deo Srbije. Srbije koja se menja, kreće i ponešto uči. I danas, ubeđen sam, on ne bi imao ništa protiv što baš mi, njegovi politički protivnici, radimo ovo što radimo", naveo je Dačić za najnoviji NIN.

 

 

mislim dajte, javne licnosti su i posthumno izlozene tumacenju i ucitavanju, nije popovic ni prvi ni posljednji

Edited December 4, 2014 by morgana