Polemike

[renne]

verovatno zezaš, ali da odgovorimVlasnik Communisa i Media-s, radio kampanju za DS na prethodnim izborima

[beatakeshi]

Bavi se kakologijom. Proučava govanca.

[kim_philby]

ima forumski debatni stil. veruje da rec napisana in toto velikim slovima prenosi cistu istinu.Sent from Bender's iPad using Tapatalk

[Turnbull]

verovatno zezaš, ali da odgovorimVlasnik Communisa i Media-s, radio kampanju za DS na prethodnim izborima

E, hvala. Ne zezam, stvarno nisam imao pojma.

[Turnbull]

ima forumski debatni stil. veruje da rec napisana in toto velikim slovima prenosi cistu istinu.Sent from Bender's iPad using Tapatalk

Hahaha, tek sad vidim!

[gagorder]

Tko je uopšte Ivan Stanković?

muž maje žeželj. stvarno šime -_-

[Turnbull]

Ne krećemo se u istim krugovima.

[gagorder]

Ne krećemo se u istim krugovima.

pa bilo je u gloriji <_<

[kim_philby]

i ja sam bio zbunjen. mislio sam da je neki mladi polemicar.

[beatakeshi]

Mnogo ste vas dvojica neobavešteni za svoje godine. Btw bio je i drugo oko u Sačiju (prvo je za neupućene pokojni Sakan). Nego, volim kad se žene rvu u blatu.http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1074641Treća runda, koliko ja brojim.

[Turnbull]

Pa, Ivan Stanković je kao Džon Smit, mogao bi da bude bilo ko. (U međuvremenu proguglah, pa se setih onog lika, bio s njim intervju nedavno, baš u Vremenu).

Mnogo ste vas dvojica neobavešteni za svoje godine. Btw bio je i drugo oko u Sačiju (prvo je za neupućene pokojni Sakan). Nego, volim kad se žene rvu u blatu.http://www.vreme.com....php?id=1074641Treća runda, koliko ja brojim.

Hvala ti za ovu vrlo uznemirujuću sliku. Mislim da ovo hrvanje u blatu ni Zli Gli ne može da voli.

[kim_philby]

Mnogo ste vas dvojica neobavešteni za svoje godine. Btw bio je i drugo oko u Sačiju (prvo je za neupućene pokojni Sakan). Nego, volim kad se žene rvu u blatu.http://www.vreme.com....php?id=1074641Treća runda, koliko ja brojim.

to je istina.

[Turnbull]

Kakvo razbijanje. Da u regionu postoji funkcionalna akademska javnost, S.V. ne bi smeo da promoli nos naredne tri-čet'ri godine. Ali pošto ne postoji, samo će odšmrknuti na napade neprijatelja srpstva i veselo preći na naredno nedelo.

Slobodan Vladušić: Crnjanski, Megalopolis. Službeni glasnik, Beograd, 2011. Megalopolis i nacijaPiše: Mirnes Sokolović

Veličina slova:

Photo: www.b92.net

Vladušić, kao pobornik estetske autonomije, Crnjanskijeva djela čita u svjetlu svoje političke teorije, svoje preokupacije Megalopolisom. Crnjanski je važan zato što možemo naučiti kako nastaje Megalopolis. Nije li to ona ideološka utilitarnost protiv koje Vladušić toliko piše? Vladušić se gnušao reprezentacije, on je tu partikularnost maloprije izjednačio sa antihumanizmom, a Crnjanskog cijelo vrijeme tretira kao najvažnijeg nacionalnog pisca koji vidi floskule kojim urbani diskurs prijeti nacionalnom identitetu: dakle, njegova djela su važna zato što su politički reprezentativna! Njegova djela su važna u kontekstu grupe kojoj Crnjanski pripada, on nije važan kao pisac. Vladušić spočitava urbanim teorijama ideologizaciju književnosti, a sam sa Crnjanskim radi isto, svodeći njegova djela na jednu teoretičku ideološku akrobatiku koja ispunjava sva Vladušićeva kritička očekivanja. Kao da je Crnjanski svoja djela napisao zato što će Vladušiću početkom 21. vijeka na um pasti da urniše Megalopolis!UvodMožda redovi koji slijede neće biti zanimljivi samo kao analiza jedne akademske studije. Možda će sljedeće provjeravanje sudova te studije dati doprinos u detekciji jednog metoda koji je zanimljiv prije svega po svojim (skrivenim) funkcijama u pristupu djelu Miloša Crnjanskog, u studiji jednog eminentnog docenta. To su funkcije koje imaju veze sa političkim dominantama nametnutim u izučavanju književnosti na našim fakultetima. To ćemo dokazati. U pitanju je metod koji bi mogao postati internacionalan na našem prostoru; nacional-naučnici bi možda trebali početi učiti jedni od drugih. Nesumnjivo, metod koji je Vladušić razvio predstavlja ono najbolje što je dala nacional-nauku u postjugoslovenskom okviru. Vladušić[1] uvjerljivo vlada brojnim teorijama: on poznaje teorije Badjua, Fukoa, Deride, Adorna, Liotara, Hajdegera, Ransijera, Todorova, Horkhajmera, Linde Hačion, Stivena Grinblata, i pročaja. To su okviri jedne dostojne akademske erudicije. On suvereno vlada kritikom poststrukturalističkih teorija, i on će tu kritiku upotrebljavati u svoju korist. To ćemo vidjeti. Studija koju ćemo analizirati predstavlja ustvari proširenu i izmijenjenu verziju njegove doktorske disertacije.Svoju intenciju – koja na nekim mjestima i u studiji jasno eksplicirana – Vladušić je donekle naznačio već u svom opredjeljenju za moto knjige; on je odabrao citat Petera Sloterdajka u kojem stoji da će generacijama opstati jedino onaj narod koji je u stanju da u pogonu održi proces samoinspiracije. Prema tom motu, obeshrabreni narodi utapaju se u snažnije kulture, ili se rasipaju na lutajuće bande i poneku zaostalu grupu bez potomaka. Vladušić nesumnjivo želi da održi u pogonu proces samoinspiracije u svom narodu; on tako daje doprinos opstanku svoga naroda. On će kao docent u to ime skovati jedan metod koji nije lišen svake uvjerljivosti u pristupu najvažnijem piscu nacionalne književnosti. Ova studija je za 2011. dobila nagradu „Isidora Sekulić“ kao najbolje esejističko djelo. U obrazloženju žirija stoji da „provokativni rezultati Vladušićevog tumačenja Crnjanskog postavljaju nova pitanja i daju nove odgovore o značenju njegovog dela i predstavljaju važan izazov za buduća čitanja ovog velikog pisca i za savremeni pristup modernoj srpskoj književnosti i književnoj kritici našeg vremena.“[2] Naš zadatak je provjeriti usaglašenost i koherentnost tog metoda s tako velikim pretenzijama, ali i egzaktnost i utemeljenost nekih sudova koje donosi Vladušićeva studija o Crnjanskijevim djelima.

Photo: Stock

1. Megalopolis i nacionalna elitaVladušić na samom početku svoje studije istupa sa zalaganjem za autonomiju univerziteta: on na univerzitetu želi misliti slobodno izvan granica kojim je mišljenje sputano u javnom prostoru. Univerzitet bi, prema Vladušiću, trebao biti mjesto za nemoguće mišljenje. (7) Humanističke discipline tu nemaju zadatak samo da „sklope sliku sveta, već i da ustanove pre nego što proizvedu široku intelektualnu bazu koja će tu sliku uzimati u obzir, pre nego slepo verovati u nju – tako se stvara nacionalna elita, na razmeđi nacionalnog i univerzalnog.“ (8) Potonja rečenica je nesumnjivo malo akademski neartikulisana: čini se da Vladušić želi reći da valja proizvesti sliku svijeta i intelektualnu bazu (sic!) koja će tu sliku uzimati u obzir. On nam tako daje recept za stvaranje nacionalne elite.Međutim, sistem je tako ustrojen da ukida mogućnost za novo „svim disciplinama koje stvaraju znanje uz pomoć koga nacionalne zajednice mogu simbolički da trguju sa ostalim zajednicama i tako opstanu“, misli Vladušić (8). Jedino discipline koje proizvode znanje što se u formi profita može preliti na nominalno transnacionalne korporativne račune – imaju mogućnost za stvaranje novog. Postmoderno stanje traži od univerziteta da obrazuje kompetencije, ne više ideale. (8) Ljudi su svedeni na funkcije, i u demokratiji odlučuju o onome što te funkcije treba regulisati (9). Prigodom takvog poimanja Vladušić evocira Badjua, i to nije čudno, nimalo, jer cijelo vrijeme koristi tu najnoviju marksističku kritiku zapadnoevropskog kapitalističkog društva. Vladušić će se, prema Badjuu, založiti i za nauku, koja je „inherentno slobodna, apsolutno superiornija i od tehnologije, ne čak i onda kad je tehnologija profitabilna, nego posebno tada.“ (10)Vladušić pokušava razmišljati izvan važećeg diskursa. On s pravom misli da postoji znanje koje je bilo prije diskursa, znanje koje je dočekalo diskurs. On misli da je pozicioniran na granici diskursa, u prostoru koji je diskurs podvlastio, ali koji mu još uvijek ne pripada. Vladušić zato ne želi širiti istinu diskursa kome ne pripada, zato što mu ne pripada, iako ga prihvaća, jer je taj diskurs podvlastio i njegov prostor, i zato će on pokušati vidjeti taj svijet izvan zavjese od riječi diskursa. Morali bismo se osloboditi iluzije o decentriranosti diskursa, kaže Vladušić (14). Kako će to on sprovoditi? To ćemo tek vidjeti.Koji to diskurs Vladušić gleda kao zavjesu? To je tzv. urbani diskurs koji obezbjeđuje ideološke pretpostavke za nesmetani dotok populacije iz svjetske provincije u u Megalopolis: „mrežu velikih gradova civilizacije Zapada“. Megalopolis je prostor „koji zasniva jedan poseban tip identiteta koji ne može biti poistovećen sa nacionalnim identitetom, kao i jedan poseban tip urbane svijesti koji određuje odnos između ljudi i prema ljudima… Ta urbana svest je istovremeno i oznaka jednog (negativnog) odnosa prema tradicionalnom sklopu humanističkih vrednosti čija je žiža, kao što ćemo videti, nekada bio grad.“ (23)Urbani diskurs stigmatizuje nacionalni identitet, dok istovremeno učestvuje u konstruisanju hiperkolektiva kao što je to, recimo, koncept mnoštva. Elemente urbanog diskursa, piše Vladušić, pronalazimo u različitim teorijskim praksama: imagologiji i studijama nacionalizma, postkolonijalnoj kritici, u studijama kulture, novom istoricizmu. (24) Svi termini kojim bi se kritikovao Megalopolis u okvirima urbanog diskursa već su kompromitovani, a na snazi su eufemizmi koji nemaju nikakve veze sa realnošću (24). Preko svih simptoma i znakova Megalopolisa urbani diskurs spušta zavjesu od riječi.Hibridni identitet, piše Vladušić, vezan je za neko tlo, za određeni prostor koji je suprotstavljen drugom prostoru. Taj novi prostor je Megalopolis koji hibridnim identitetom opravdava imperijalne ratove, tim kosmopolitizmom i moralnom superiornošću. (33) Megalopolis stigmatizuje one koji su izvan njega, hibridnost kao obilježje Megalopolisa postaje norma. (34) Urbanim diskursom Megalopolis podržava uvoz biomase koja napušta svoje zemlje i odlazi služiti u Megalopolis. Zato se urbani diskurs ustremljuje na ideju nacionalnog identiteta kao temelj suvereniteta. (35)U tom smislu Vladušić kritikuje Edvarda Saida, zbog prilagođavanja – i prvi simptom tog prilagođavanja, prema Vladušiću, jeste odbacivanje nacionalnog identiteta. (30) Said svojom emigrantskom retorikom projektuje, piše Vladušić, sebe i sve postkolonijalne kritičare „u ulogu žrtvi, marginalizovane manjine, autsajdera, kako god, a da pri tome zna da je Said svoj radni vijek kao profesor na Univerzitetu Kolumbija, jednom od najelitnijih koledža u Americi i svetu. Jasna je taktička potreba da se svoja pozicija tako konstruiše, ali nesrazmer između empirijskih činjenica i onoga što o sebi i sličnima Said piše – stvara utisak mučnine.“ (31)Izgleda da Vladušiću sraz između empirijskih činjenica i onoga što se piše pričinjava mučninu. No Vladušić se u ovoj kritici malo zaboravlja. Šta je s njegovom plediranjem za rađanje jedne nove slike svijeta koja će biti orijentir nacionalnoj eliti? Gdje nastaje ta ideja? Gdje nastaje njegovo djelo? Ono je legitimno odbranjeno na univerzitetu kao doktorska disertacija, tamo gdje ga pipci megalopolisa i njegovog kapitala, izgleda, nisu dohvatili. Kako je to bilo moguće? Na univerzitetu na kome se još uvijek, dakle, slobodno misli, izvan granica kojima je mišljenje sputano. Taj univerzitet je, ergo, mjesto slobode, na njemu nastaje ova slobodarska studija. Vladušić kaže da on stoji u prostoru koji ne pripada urbanom diskursu. Dakle, tamo urbani diskurs nije još uvijek sve osvojio. Kakav je to prostor? Na drugom mjestu u istoj studiji Vladušić će napisati kritičku opasku o ždanovljevskom političkom romanu čija „implicitna popularnost u Srbiji zakonomerno govori o stepenu totalitarnosti države u kojoj je popularan.“ (233) Otkud sada to, kakva je to totalitarnost? U Srbiji nastaju ždanovljevski romani. Da nije možda Vladušić svoje djelo kao kontratezu ždanovizmu napisao na logorskoj prični? Vladušić sugerira da pekićevski preferira onaj angažman koji ostavlja konsekvence na život angažovanog. Šta je Vladušić sve izgubio napisavši ovu knjigu?Vladušić za samog sebe misli da slobodno razmišlja, on umiče sudbini da širi istinu diskursa kome ne pripada, on ne lišava samog sebe slobode mišljenja i izbora, njegova knjiga „ide obrnutim smjerom“ (14). On u prostoru koji još uvijek ne pripada Megalopolisu, misli protiv Megalopolisa. Kakva hrabrost! On se ističe svojim angažmanom: on misli u skladu sa kulturidentitetskom politikom, koja je dominanta u postjugoslovenskim zemljama, pa i u Srbiji. On dakle misli u skladu sa kulturnom politikom države koja ga plaća. Protiv kakvog to totalitarizma Vladušić govori? On je ugledan član društva, on sjedi u žirijima i objavljuje knjige u najprestižnijim edicijama najvećih izdavačkih kuća. On snebljivo priznaje da je po potrebi, eto, i docent na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Odsjeku za srpsku književnost, sada utorkom i srijedom. Pružajući otpor tome totalitarizmu, on se koristi antitotalitarističkim simbolima npr. ždanovljevštine pokazujući da je umislio da živi u nekom dvadesetovjekovnom totalitarizmu, toliko da zaboravlja kako je naveo razliku između suverene vlasti i biopolitike, kao nove aktualne totalitarnosti Megalopolisa. Je li to Vladušić hoće reći da živi u Megalopolisu? On tim simbolima kao da poistovjećuje te totalitarnosti. On kao da je u dvojbi: kao da ne zna da li se protivi suverenoj vlasti ili biopolitici? On se boji da prostor u kome piše ne pripadne urbanom diskursu, on stoji pred tom najezdom riječi i termina, a kada počne pisati protiv totalitarnosti u društvu u kome živi, sudeći prema simbolima koje koristi (ždanovljovština, orvelovski novogovor), on piše protiv koncepta suverene vlasti, jer su simboli kojima označava stanje potpuno neadekvatni za označavanje biopolitike. A to je bilo ono što je možda želio. To je zanimljivo, kao simptom, ta nepreciznost i to protivrječje.Služeći vjerno kao aparatčik svojoj državi, on će stalno umišljati da je autsajder zato što protivrječi urbanom diskursu Megalopolisa kome, kako sam piše, još uvijek ne pripada prostor u kome djeluje i piše. Otkud dolaze novci za disciplinu u kojoj Vladušić stvara ovo novo znanje? Vladušić se protivi urbanom diskursu zato što stvara kolektiv i koncept mnoštva: a zatim pledira za ideju nacionalnog identiteta, jer on, znate, ne konstituiše koncept mnoštva!? Za kraj – kazaćemo njegovim riječima, njegovim moralizatorskim riječima, kojim je kritikovao Saida: Vladušić, sebe i sebi slične kritičare projektuje u ulogu žrtve, marginalizovane manjine, autsajdera, kako god, a da pri tome zna da svoj radni vijek provodi kao profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, jednom od nacionalno najelitnijih fakulteta u Srbiji. Jasna je taktička potreba da se svoja pozicija tako konstruiše, ali nesrazmjer između empirijskih činjenica i onoga što o sebi i sličnima Vladušić piše – njemu, izgleda, sada ne stvara utisak mučnine, kao obično.2. Poststrukturalistički novogovorU zaključku svoje studije Vladušić piše da je želio izmjestiti vlastitu analizu iz poststrukturalitičkog diskursa, kako bi izbjegao sljepilo za tuđu riječ koja se unaprijed optužuje da krivotvori stvarnost. (345) Ipak, primjetno je da se često služi poststrukturalističkim jezikom u označavanju pojava: „Upravo taj čvor organizuje na prvi pogled nepovezane asocijacije u niz zamišljenih replika, ali kretanje koje će se u tom dijalogu ostvariti ne donosi nikakvo značenje (sic!). Time se potvrđuju reči Gatarija i Deleza koji su u rizomskom pripovedanju videli mogućnost stvaranja svojevrsnog ‘stanja ne-značenja’“ (188).

Photo: trojka.rs

Vladušić želi umaći poststrukturalističkom diskursu, ali u interpretaciji Hiperborejaca vjeruje da dijalog može donijeti „nikakvo značenje“, i da se time potvrđuju riječi Gatarija i Deleza o stanju ne-značenja. Ako je moguće da jedan dijalog donosi ne-značenje, kako je onda Crnjanski iskazao bilo šta; kako je moguće da je iskazao i negativan odnos prema Megalopolisu, što je glavna teza Vladušićeve studije.Vladušić međutim nastavlja sa svojim poststrukturalizmom: „Utopijsko čitanje veza između naroda kod Crnjanskog je tako zapravo trag volje za moć, koja toj volji ne stremi direktno, već indirektno, težeći da je dekonstruiše, ne samo tu geopolitičku opoziciju, već i binarnu opoziciju samu po sebi – Sever/Jug, uhranjenost/neuhranjenost, priroda/kultura.“ (219) Vladušić gleda Crnjanskijevo književno djelo kao da je ovaj pisac neki dekonstrukcionist kojemu je cilj razbijati nekakve geopolitičke opozicije; Vladušić ovdje ne može vidjeti ništa drugo u tome djelu osim pripisati mu nekoliko teoretičkih deridijanskih fraza koje je usvojio. Otkud sada ovi deridijanski tropi u jednoj studiji koja, kako je na početku iskazano, ne vjeruje u decentriranost jer je ona iluzija? Otkud ovo u studiji čiji se autor, kritičan prema tzv. urbanim teorijama, želio izmjestiti iz poststrukturalističkog diskursa osporavajući ga već u uvodu svoje studije, pozivajući se na npr. Nikolu Miloševića?Vladušić će u sličnom tonu nastaviti i u interpretaciji „Romana o Londonu“: „Deridijanskom terminologijom rečeno, identitet postaje nepokretnost u polju igre znakova na licu koja sama ne učestvuje u toj igri i upravo zato može da je reguliše.“ (304) Teško je razumjeti šta ovdje Vladušić htio tačno reći; ta rečenica je i pravopisno zbrkana. On se ovdje oslonio na vrijednost nekoliko deridijanski tropa kao pojmove kojima se treba predstaviti nešto, što bi trebali svi izrijekom razumjeti. On se pouzda u taj poststrukturalistički žargon kao ustaljeni i okoštali jezik unutar akademske zajednice, i tu bi trebalo sada biti jasno što neki identitet postaje nepokretnost u polju igre. Kakve igre? Igre znakova na licu! Šta ćemo mi sa tom igrom znakova na licu? Ona, znate, ne učestvuje u toj igri i upravo zato može da je reguliše. Sudeći prema zamjenici ženskog roda „koja“ mi ne možemo tačno prosuditi da li igra ne učestvuje u igri ili nepokretnost ne učestvuje u igri. Logičnije je, naravno, ako je to u pitanju nepokretnost! Možda samo trebali ostati fascinirani ovom rečenicom već nakon njenog prvog člana kojim nam je saopšteno da će nam se nešto deridijanski reći!O čemu se zapravo radi? Vladušić uistinu rijetko sebi dozvoljava ovakve rečenične konfuzije, one doista nisu česte, ova studija je ispisana jednim korektnim akademskim registrom. No činjenica je da se na nekim presudnim mjestima Vladušić na nivou rečenice zbuni. Sljedeća rečenica koju ćemo citirati možda će nam približiti Vladušićev izbor da se u jednoj antipoststrukturalističkoj studiji koristi poststrukturalističkim žargonom; na jedan konfuzan i nejasan način: „Stoga Megalopolis neprekidno nastoji da u sferi mišljenja ukine mogućnost ovog individualnog samoizuzimanja: u sferi metodologije to su: novi istoricizam, imagologija, postkolonijalne studije. U sferi ličnih imena: Mišel Fuko i Derida.“ (260) Šta se ovdje hoće reći? Da li Vladušić želi reći da su metodi novog istoricizma, imagologije, postkolonijalnih studija samoizuzeci iz diskursa Megalopolisa? To nam ne mogu jasno i sa sigurnošću saopštiti ove nedovršene rečenice koja gube dah iskasapljene tačkama i dvotačkama. Ako je Vladušić stvarno želio reći da su se ti metodi i te ličnosti samoizuzeli iz Megalopolisa, onda će biti jasnije njegovo stalno referiranje na Fukoa i Deridu, ali će na drugoj strani nedopustivo opovrgavati samog sebe jer je, sjetimo se, pisao kako su upravo teorije novog istoricizma, imagologije i postkolonijalnih studija stjecišta urbanog diskursa kojeg je oštro kritikovao u uvodu. Kako bi onda one sada mogle biti samoizuzetak iz Megalopolisa? Ako pak želi reći da se ove ličnosti i teorije nisu izuzele iz diskursa Megalopolisa, onda je protivrječno njegovo stalno referiranje na Fukoa i Deridu u kritici Megalopolisa. Osim toga, otkud je sada po Vladušiću uopšte moguć taj koncept samoizuzimanja kada na str. 248. piše da je bijeg iz Megalopolisa nemoguć? Trebalo bi se upitati: ko je plaćao rad na znanju Fukoa i Deride? Zar to nije također bio Megalopolis? To su sve protivrječja ove studije.Jedno je sigurno. Iako je nominalno proklamovao svoju antipoststrukturalističku provenijenciju, iako je kritikovao te teorije, Vladušić kao naučnik nije imao dovoljno snage otrgnuti se od pogleda na literaturu u svjetlu istih teorija. Ipak je on na univerzitetu – tom mjestu slobode mišljenja – naučio čitati knjige, naučio je tamo o njima govoriti, i sada tom akademskom aparatu vraća dug, makar i nesvjesno. Da li je to potmulo dejstvo Megalopolisa? Vladušić u svojim biografijama prije svega samog sebe poima kao književnika, on je romansijer, docent je tek – kaže – u slobodno vrijeme, ali on ipak nije osjetio nikakvu averziju prema upotrebi jednog teoretičkog žargona. On nije ostao imun na taj žargon, na akademsko slaganje citata i rečenica, on nema nikakav problem s tim, kao romansijer. Njemu nije smetalo da u takvom registru i ritmu ispiše svoju knjigu, kao što ih konfekcijski ispisuju još hiljadu takvih docenata na postjugoslovenskim univerzitetima, zadržavajući svoja radna mjesta, varirajući ukrug pregršt fraza koje ne mogu reći o literaturi ništa novo.3. Postmodernizam i nacionalna književnostVladušić odlično kritikuje postmodernističku književnost. Ta kritika nije originalna, on samo ima dobar uvid u nju. On je s pravom vidio da postmodernizam svojim insistiranjem da svijet ne postoji, svojim poricanjem svijeta i stvarnog, ulazi u kolaboraciju s moći. Pozivajući se na Pekića, on navodi da se svijet ne može ni mijenjati, ako ne postoji. (43) On pronicljivo primjećuje da je postmodernizam podudaran sa urbanim diskursom jer govori kako se do istine prošlosti ne može doprijeti: kako su onda moguća svjedočanstva npr. o holokaustu? Pita se s pravom Vladušić. (44) Vladušić sada kritikuje i Derridu proglašavajući njegovo djelo „teorijskom poezijom“. On zamjera Derridi što je nametnuo tezu da nema ničeg izvan teksta, to jest da nema nikakve veze između stvarnog i teksta. (44) Nije li to sada zanimljivo, ta kritika Deride? Vladušić primjećuje da je postmodernistička književnost preuzela zadatak da bude puki reprezent prema drugim kulturama. Tako urbani diskurs koji reproducira tu književnost zadržava svoju moralnu superiornost i kosmopolitizam. Nestala je ideja o cjelini književnosti koja je bila iskazana u metafori književne republike. (46) Isključeni su tradicionalni kriteriji vrednovanja, i tako su nastale književnosti manjina, u ime čega su poništeni objektivni estetsko-spoznajni kriterijumi koji su dotada isključivali iz kanona književnost manjinskih grupa. (47) Sada se vrednuje samo politička reprezentativnost. Otuda se sve manje pažnje obraća na estetske vrijednosti teksta. (202) Djelo postkolonijalne književnosti je bolje što je postkolonijalnije. Vladušić je ovdje upravu.On pledira za estetsku relevantnost povezanu sa idejom književne autonomije (202). Kritički angažman subjekta je žrtvovan dogmatičnosti reprezentativne funkcije književnosti. (48) „Ali sa ukidanjem individualnosti autora ukidaju se i druge individualnosti: individualnost žrtve, naprimjer, do koje je Kišu bilo posebno stalo, jer sada smrt pojedinca ima svoj značaj jedino u kontekstu grupe kojoj pripada: ona nije skandal čovječanstva, jer ako nema književne republike, shvaćene kao cjelina, onda nema ni čovečanstva, a kada nema čovečanstva, nema ni individualnosti, a kada individualnost nema vrednost, ništa nas ne sprečava da se upustimo u konačna rešenja.“ (48) Prema Vladušiću, tome zastrašujućem antihumanizmu urbanog diskursa valja se suprotstaviti. Kako? Tako što se tome urbanom diskursu valja približiti „izokola, iz ugla nečega što nastaje naspram njega“ (51). Vladušić će to pokušati na osnovu slike svijeta kakvu konstituiše Miloš Crnjanski, zato što u toj slici još uvijek ima nešto od Realnog, na osnovu čega Vladušić ponovo kritikuje Deridu koji je tvrdio da nema (51). Sliku svijeta Vladušić shvata kao osobito tumačenje svijeta, kao sliku koja pokazuje ono što drugi diskursi ne mogu vidjeti, i u tome je politika književnosti (53). U umjetničkim opusima se razvija, kao film, jedna lična epoha ličnosti pisca u kome se sudaraju čitave istorijske epohe, i u toj dinamičnosti mi možemo prepoznati i anticipaciju budućnosti. Taj metod je Vladušićeva alternativa.

Photo: zephyroswind.blog.rs

Kako ga on ostvaruje u studiji? Vidjeli smo maloprije da se u kritici manjinske postmodernističke književnosti Vladušić oslonio na Kiša, tačnije na onaj Kišev opštepoznati citat u kome on proklamuje svoj prezir prema svim vrstama manjinske književnosti, prema književnosti bilo koje manjine: seksualne, etničke, političke. To treba zapamtiti. U svojoj kritici postmodernističke književnosti Vladušić je u jednom trenutku zastao. On je napisao da se njegova kritika postmodernizma ne odnosi na najbolja postmodernistička djela, kakvo je naprimjer „Hazarski rečnik“ Milorada Pavića. Zašto? Jer je u tom djelu poetički subjekt, stari majstor, izgradio svoju spoljašnost u onosu na postmodernistički diskurs. Kako? Prije svega zbog jedne Pavićeve ideje. Koje? „Nestanak jednog naroda (Hazara, Srba, bilo kog malog naroda) odlaže se seobom tekstova o njima, zahvaljujući časnim i pouzdanim čitaocima.“ (43) Vladušić evidentno pledira za nacionalnu književnost. Ovaj docent se ne bi upuštao u kritiku najvažnijeg postmodernističkog pisca u srpskoj književnosti, na njega se njegova kritika postmodernizma ne odnosi. Vladušić će u smislu nacionalnog koncepta i poantirati u tumačenju Crnjanskijevog odnosa prema Beogradu, u kome će pronaći i naglasiti tradicionalne vrijednosti: čast, ljubav prema državi, oficirski vojni etos. Crnjanski će, kaže Vladušić, u svojim tekstovima o Beogradu,izmiriti prestonicu i Megalopolis, tradicionalne i moderne vrijednosti. (335-336) Kako je to najednom moguće kad je Vladušić pisao o pogubnim mehanizmima Megalopolisa koji sve obuzima? Je li to ne važe proturječja kada treba smisliti neki koncept u korist samoinspirisanja vlastitog naroda?Trebamo li se sada vratiti na Kiša i njegov odnos prema nacionalnoj književnosti, otkuda je Vladušić maločas krenuo? Kako bi sam Vladušić rekao: sada u njegovoj studiji ne postoji jedan jezik književnosti, nego se taj prostor reže različitim diskursima, ali ne samo manjinskim, nego i onim nacionalne književnosti! Jesu li prema njegovom konceptu pisci važni u kontekstu grupe kojoj pripadaju? Je li sada to Vladušić hoće reći?Zašto su ustvari Vladušiću značajni Crnjanskijevi tekstovi? Povodom „Irisa Berlina“ Vladušić će napisati da je taj tekst važan zato što „omogućava da sagledamo nastajanje Megalopolisa, da osetimo to nastajanje pre nego što se Megalopolis zaokruži u urbanom diskursu koji će konstruisati jednu sliku sveta u čujem centru će se, kao temelj oko koga se sve kreće, naći upravo Megalopolis.“ (140) Dakle, Vladušić, kao pobornik estetske autonomije, Crnjanskijeva djela čita u svjetlu svoje političke teorije, svoje preokupacije Megalopolisom. Crnjanski je važan zato što možemo naučiti kako nastaje Megalopolis. Nije li to ona ideološka utilitarnost protiv koje Vladušić toliko piše? Vladušić se gnušao reprezentacije, on je tu partikularnost maloprije izjednačio sa antihumanizmom, a Crnjanskog cijelo vrijeme tretira kao najvažnijeg nacionalnog pisca koji vidi floskule kojim urbani diskurs prijeti nacionalnom identitetu: dakle, njegova djela su važna zato što su politički reprezentativna! Njegova djela su važna u kontekstu grupe kojoj Crnjanski pripada, on nije važan kao pisac. Vladušić spočitava urbanim teorijama ideologizaciju književnosti, a sam sa Crnjanskim radi isto, svodeći njegova djela na jednu teoretičku ideološku akrobatiku koja ispunjava sva Vladušićeva kritička očekivanja. Kao da je Crnjanski svoja djela napisao zato što će Vladušiću početkom 21. vijeka naumpasti da urniše Megalopolis! On piše, naprimjer ovako: „U Romanu o Londonu je moguće uočiti tragove i mikroplanove vršenja biopolitičke vlasti“ (250) Vladušić u svojoj opsjednutosti Megalopolisom ostaje slijep za sve nijanse unutar Crnjanskijeva djela, on tu strukturu navlači da bi odgovorili onome što njegova teorijski maniheizam potrebuje; on samo pobrojava mikro- i makroplanove politike koja njega interesuje. On će Crnjanskijeva djela u tom smjeru i falsifikovati, i to ćemo vidjeti na primjeru „Romana o Londonu“. U dobrom maniru poststrukturalističkih teorija, Vladušić ostaje slijep i za Crnjanskijeve postupke, on ne vidi način na koji je Crnjanski rekao izvjesne stvari, pa i te o Megalopolisu; on ne vidi ništa drugo osim Megalopolisa. On je spočitavao novim teorijama izostanak estetskih kriterijuma. Da li ih zadržava on? On ne vrednuje ništa od Crnjanskog, i sasvim je normalno što je iz njegovog razglabanja izostao naprimjer putopis „Ljubav u Toskani“ koji je nekoliko puta estetski vrijedniji od „Irisa Berlina“. Zašto? Zato što u „Ljubavi u Toskani“ nema najvažnije Vladušićeve preokupacije kroz koju čita književnost, kao kroz ključaonicu – tu nema Megalopolisa! Susljedno tome, Vladušićeva kritika postmodernizma i kritike koja je afirmisala tu književnost u najmanju ruku jeste nedosljedna i neujednačena; ona je samo poslužila da se deklarativno napravi otklon od te dominante, u ime afirmacije nacionalnog koncepta radi čega se ništa manje nije težilo partikularnosti i ideologizaciji literature. Vladušić se tako samo priključio na dominantne tendencije u nauci o književnosti.4. Moral, biopolitika i suverena vlastMegalopolis karakterizira izvjesno licemjerje jer se unutar njega neprestano insistira na pacifističkoj, nadnacionalnoj, kosmopolitskoj poziciji izvan svih raznovrsnosti i opozicija, što je dodatno garnirano retoričnom odurnom autoviktimizacijom o ugroženosti hibridnog identiteta. (182) Međutim, naglašava Vladušić, niz podjela, zaključavanja boljih kvartova, pred najezdom beskorisnih stanovnika, dokazuje nam da nije na djelu nikakva neutralizacija identiteta, nego jačanje opozicija koje ne mogu biti svedene na miroljubive postmoderne razlike. (183) Vladušić osuđuje jačanje svih opozicija. U Megalopolisu se građani bore za preživljavanju, ignorišući svaku brigu za drugog, dok je jedan od motiva nacionalnog osjećanja čovjeka „upravo izostanak indiferentnosti prema drugim u prostornom i vremenskom smislu bliskim ljudima.“ (110) Da li nacionalno osjećanje podrazumijeva i brigu za drugog koji nije „blizak“ u prostornom i vremenskom smislu, to Vladušić ne eksplicira, a to je glavni problem Megalopolisa. Nacionalno osjećanje samo po sebi upravo donosi to jačanje opozicija na kojemu je Vladušić toliko insistirao moralistički kritikujući Megalopolis. To jačanje identitarnih opozicija jeste, prema najnovijim marksistima koje Vladušić stalno evocira, i glavna poluga u ostvarenju klasne nejednakosti u Megalopolisima. Vladušić pokazuje da nije ni dosljedan moralizator, da i u tom smislu studija ima pukotina, što donosi njegova tolerantnost prema nacional-konceptu. A to moralizatorstvo koje usmjerava prema Megalopolisu jeste jedna od najizrazitijih tendencija ove studije, i morala bi biti koherentna.Vladušić će sličnu nedosljednost pokazati i u toku evociranja Fukoove distinkcije suverene vlasti i biopolitike. „’Suverena vlast je ubijala i puštala ljude da žive. Sada se pojavljuje vlast koju bih nazvao vlast regulacije, koja se, nasuprot tome, sastoji u davanju života i puštanju ljudi da umru.’ Linija razlikovanja onih koji treba dati život (tj. održati ih u životu) i onih koje treba pustiti da umru, po Fukou određuje rasizam… Veštački virus koji bi bio tako podešen da mu jedna ‘niža’ grupa ljudi bude podložnija od druge ‘više’ bio bi savršen mehanizam vlasti, ali uz napomenu: on bi pre mogao biti opisan kao ubijanje, nego kao puštanje drugih da umru. Tako bi se pokazalo da je bio-vlast nastavak suverene vlasti drugim sredstvima. “ (249-250) Vladušić dobro izvodi stvari, i on je prema Fukoou pokazao da biopolitika, kao totalitarnost Megalopolisa, proizlazi iz suverene vlasti koja je bila obilježje dvadesetovjekovnih fašizama i nacionalizama. Naravno, kao svaki pravi fukoovac, Vladušić pravi kritički otklon i od jedne i od druge opcije primjećujući slične strategije likvidacije ljudi. On tu moralizira, akademski.Da li on taj i takav stav u punoj razvedenosti ostvaruje u metodi svoje studije? To ćemo sada vidjeti. Jasno je da osnov njegove studije predstavlja kritika biopolitike u Megalopolisu, u tom svjetlu on analizira i „Roman u Londonu“. On će se naprimjer s pravom obrušiti na tezu Kevina Robinsona prema kojoj je London grad koji se izdiže iznad svih antagonizama; Vladušić tu jasno argumentira mehanizme biopolitike i klasne sukobe kojim London kao Megalopolis pušta izvjesne ljude da umru. (37) Kakav je njegov stav, međutim, prema mehanizmima suverene vlasti? To bi trebalo provjeriti. U uvodu svoje studije Vladušić u fusnoti montira jedan memoarski segment: tu prepričava sekvencu iz svojih studentskih dana devedesetih godina prošlog stoljeća, pričicu o poznaniku koji je svoju namjeru da napusti Srbiju pravdao moralnim razlozima – govorio je da ne može ostati u zemlji koja je drugima nanijela toliko zla. Vladušić piše da ga je takav stav beskrajno zabavljao jer bi tog poznanika njegovi razlozi mogli odvesti u Bangladeš, moralno superiornu zemlju, bar kada je u pitanju odnos prema drugima. (33-34) Šta se ovim želi reći? Očigledno se aludira na vlast koja vladala Srbijom devedesetih godina, koja je izvršila neke zločine, i Vladušićev poznanik je osjetljiv na to. Kako se Vladušić postavlja prema tome? On tu pojavu opušteno, zabavljajući se, karakteriše kao jednu sveprisutnost, on tome pristupa relativistički: koristi svoju mogućnost da bude i ovdje i tamo, jer koja to država nije nanijela zlo drugima, osim Bangladeša, moralno superiorne zemlje. Sada ovakav stav prema jednoj suverenoj vlasti treba odmjeriti u odnosu na jaku kritičku distancu koju je Vladušić zauzeo prema npr. Londonu. Kevin Robinson bi na njegovo ustrajno dokazivanje likvidacije ljudi mehanizmima biopolitike mogao odgovoriti: ali koji to Megalopolis ne koristi te mehanizme? Otiđite, molim vas, u Megalopolis koji ne likvidira ljude!

Photo: Stock

Šta se dešava? Konkretno, Vladušić se oglušuje na jednak kritički odnos i prema suverenoj vlasti i biopolitici za koji se prethodno bio založio. Koji je prethodno samom sebi zadao metodološki se obavezavši. Sada se najednom otkriva da taj odnos nije ravnopravan u njegovoj studiji. A prethodno su bile dovedene u vezu politika koja ubija ljude (suverena vlast) i politiku koja te ljude pušta da umru (biopolitika). Neravnopravnost ovog odnosa vidi se i u diskrepanciji između njegovog kritičkog odnosa prema Prvom svjetskom ratu koji je pored tehnoekstatičnosti (Vladušić) donio i jednu ekstazu nacionalnog identiteta, i njegovog plediranja za ideje o nacionalnoj samoinspiraciji i nacionalnoj eliti; njegovog zalaganja za koncept nacionalne književnosti, u okvirima iste studije.Mi nismo dalje zainteresovani za analizu stavova koje prema postjugoslovenskim događanjima devedesetih godina ima Vladušić kao intelektualac. Nas to ne interesuje. Mi se sada držimo okvira njegove studije. Mi sada samo vidimo da je Vladušić još jednom u protivrječju sa samim sobom, sudeći prema dva različito intonirana impulsa prema suverenoj vlasti i biopolitici, koje je prethodno bio deklarativno povezao. To je samo još jedan argument u korist teze o izvjesnoj koncepcijskoj razdrtosti te studije, o protivrječjima koje Vladušić namire samom sebi upornim insistiranjem na određenim principima, i iznevjerevanjem istih kada se ukaže potreba u nametanju nacional-koncepta.6. Napoleon, spomenici i „Roman o Londonu“Vladušić je svojoj studiji ispisao jednu zanimljivu interpretaciju „Romana o Londonu“. On je tu još jednom iskazao karakter svog metoda u punoj datosti. To se prije svega odnosi na tumačenje Rjepninovog odnosa prema spomenicima. To nije čudno, jer je Vladušić prethodno definisao spomenike, prema Elijadeu, kao tačku u gradu u kojoj se događa nacionalna hijerofanija, to je polje ispoljavanja nacionalnog u gradu. (138)I sada nekako valja protumačiti taj Rjepninov patološki bijes protiv spomenika koji je u tom ruskom junkeru izazvao život proveden po evropskim gradovima; to je bijes i protiv „pobeda u prošlosti, kao i protiv velikana čovečanstva, i pojedinih naroda u prošlosti – iako je i sam, stalno, u svojoj prošlosti živeo. Sa nekim, prezrivim, osmehom bio je postao neprijatelj svih takvih spomenika u svetu. Osećao je da, pod uticajem tih spomenika, on, i žive ljudi, a naročito na vrhu društva i država, sve češće, vidi, kako iskrivljenih ruku, sabalja, glava, kao nakaze, koje mlataraju, stalno, rukama, a stoje raskrečenim nogama, pa nešto viču i deklamuju. “ (Roman o Londonu, Nolit, Beograd, 1983, str. 234) Šta će reći Vladušić na ovaj bijes Rjepnina koji umnogome ima veze sa krajnjim značenjem romana, barem u smislu koji prevashodno zanima Vladušića? Njemu su spomenici važni.On će napisati: „Precizna odrednica ‘gradovi’, a ne zemlje ili države, čini se razumljiva, jer se ovde ne govori o prošlosti kao takvoj, već upravo protiv spomenika prošlosti koji se nalaze u gradovima. Kao centri političke moći, gradovi postaju mesta karikaturalnog spoja između bezimenih spomenika i bezimenih ljudi sa vrha države. Pa kome pripadaju svi ti bezimeni spomenici? Ako su spomenici bezimeni oni su i besmisleni, jer spomenik slavi ime, a ne bezimenost. Bezimeni, besmisleni spomenici mogu biti samo pohvala onome ko je obesmislio prošlost, onome ko je učinio da imena koja su je čuvala padnu u zaborav, a to je Napoleon.“ (264) Šta se ovdje dogodilo? To što je Crnjanski napisao jednu literarno življu i tačniju odrednicu gradovi, to što je napisao da je Rjepnin živio po određenim gradovima, kao što uostalom i u romanu živi u Londonu, pa je to onda „Roman u Londonu“, a nije napisao da je živio po državama i zemljama, što bi bila jedna nevjerljiva i mutna literarna konstrukcija, kao što je sada neuvjerljiva sva Vladušićeva argumentacija, ovaj docent je iskoristio da bi nam prikazao tobožnji antimegalopoliski kritički naboj Crnjanskog, njegovu kritiku bezimenih spomenika, samo besmislenih spomenika koji su pohvala onome koji je uništio prošlost. Crnjanski ne kritikuje prošlost kao takvu, uvjerava nas Vladušić, on samo kritikuje spomenike prošlosti koji se nalaze u gradovima. Pardon, u Megalopolisima! Čudno je da nije Crnjanski napisao da su u njegovom junaku bijes izazivali samo spomenici koji se nalaze u Megalopolisu! Vladušić prešućuje da u Rjepninu isti bijes izazivaju velikani čovječanstva, pobjede u prošlosti, narodi u prošlosti. Svi takvi spomenici na svijetu!Vladušić će, međutim, cijelu analizu u istom tonu proširiti i na Rjepninov obračun sa Napoleonom u pretposljednjem poglavlju romana. I tu će, tobože, Napoleon biti simbol Megalopolisa. Otkud to? On će Rjepninovu simpatiju prema Velingtonu kao Napoloenovom protivniku iskoristiti kao Crnjanskijev mig simpatije u korist nacionalne armije. „Tako se između Velingtona i ruske (sovjetske) armije stvara jedna čudna veza oličena u crvenoj boji koja simbolizuje obe armije. Ta veza je moguća, jer obe armije, i ruska i Velingtonova, simbolizuje vojnički sklop vrednosti, za razliku i od Napoleona, čija je hipertrofirana pokretljivost zapravo simbol Megalopolisa.“ (328) Veza je jasna: London i Napoleona povezuje pokretljivost, to je dovoljan argument da se oni u jednoj interpretaciji ovako presudno povežu! Prema citiranoj rečenici, Napoleon uopšte ne simbolizuje vojnički sklop vrednosti! Vladušiću će se u ovom interpretatorskom zanosu još i više ukazivati tajne simboličke veze: crvene mundire ruske i sovjetske vojske on će čak povezati i sa crvenim gunjevima srpske vojske koje ona nosi u „Drugoj knjizi Seoba“. (328) To je već nacionalna egzaltiranost koju Vladušić u ovoj studiji rijetko sebi dozvoljava! To je potpuno subjektivna projekcija. On u „Romanu“ ne vidi ni tačnu funkciju Rjepninove oduševljenosti sovjetskom vojskom.O čemu se zapravo radi, otkud to oduševljenje Rjepnina za Velingtona? Vladušić ovaj roman ne promatra više kao književno djelo, i on ne može vidjeti udio te Rjepninove simpatije u motiviranju i uvjerljivosti njegova lika. Rjepnin je vojnik, i sigurno je da bi on bio nevjerljiv lik da se odjednom obruši na sve vojničko. Crnjanski s raznih strana motiviše to oduševljenje Velingtonom, u ime uvjerljivosti. Vladušić konstruiše nacionalnu vrijednost takvog odnosa i spaja nespojivo kako bi dokazao svoje političke teorije! Vladušić navodi da je Rjepnin lik kojim dominira nostalgija, apsolutni identitet, odanost nacionalnom i porodičnom identitetu. To je tačno. Ali Vladušić šuti o postepenom obesmišljavanju takvog profila, kako roman odmiče, o izgubljenim iluzijama, o nijansama koje nam Crnjanski sugerira zapažanjima Rjepninovim. On ne primjećuje kod Rjepnina povremene nacionalne resentimane koje se sve više stišavaju i obesmišljavaju kako njegov život ide kraju. Krajnja konsekvenca prevazilaženja i osporavanja takvog identiteta biće upravo krajnji obračun Rjepnina sa Napoleonom. Još jedna nijansa u tom smislu je Rjepninovo oduševljenje generalicom Barsutovom, koja je dugo u romanu jedina žena, pored Nađe, koju Rjepnin rado viđa; on sudi po njenom govoru i izgledu i nikako ne može da povjeruje da ona nije Ruskinja. To ga čak pomali i sablažnjava. Taj jedan od najljepših i najzagonetnijih Crnjanskijevih likova Vladušić će kasnije svrstati među likove čiji je identitet fasada: „fasada upućuje na površnost ispod koje nema ničeg.“ (289) Argument je to što generalica govori aristokratskom verzijom ruskog jezika koja se više ne govori, što je u Crnjanskijevom romanu napisano sa funkcijom sasvim drugačijom u odnosu na ono što je Vladušić umislio! To on ne može vidjeti u sljepilu svog ideologizacijskog pristupa književnosti. Nećemo se više upuštati u problematiziranje banalnosti na koje Vladušića navodi njegov teorijski maniheizam!Vladušiću je važno da Crnjanski kritikuje Megalopolis, i on brojne odlomke vidi samo u tom svjetlu. Crnjanski će napisati: „Niti Engleska pripada Englezima, ni London onima koji su rođeni u njemu, ni Rusija njemu iako je toliko voli. Prolaze kroz njih i to je sve.“ (253) Vladušić će tumačiti: „Problem nepripadnosti, odnosno tog simboličkog beskućništva prenosi se, dakle, na najširi plan, plan megalopolisa koji, za razliku od prestonice, ne pripada onim koji u njoj žive.“ (241) Ponovo ima tu malo pravopisne konfuzije! Trebalo je pisati: onim koji u njemu žive! No očevidnija je falsifikacija iskaza Crnjanskog: on tu lijepo piše da ni Engleska ne pripada Englezima, ni Rusija Rjepninu, sada čak upotrebljava nazive zemalja a ne gradova, a Vladušić tu svejedno vidi kako Crnjanski beskućništvo uzdiže na plan, čega li nego, opet Megalopolisa.Ta će se tendencija, kako poglavlje o Romanu bude odmicalo, polako pretvarati u pravu maniju. Crnjanski piše: „U devet se slušaju vijesti, a zatim odsvira engleska himna. A posle se odlazi na sprat da se spava. Muževi i žene ležu u postelju mirno, jedno pored drugog, kao što će ležati u grobu.“ Vladušić tumači: „Pomen engleske himne u nizanju radnji koje su osenčene smrću, simbolično ukazuju i na prelom o kome je već bilo reči: grad kao nacionalna prestonica lagano umire u kolotečini himne koja se ponavlja. Himna, kao nacionalna oznaka Londona, zauzima periferiju Londona. U centru ima mesta za Napoleona.“ (271) Jasno je da je ovdje pominjanje himne kod Crnjanskog u funkciji približavanja jedne građanske atmosfere učmalosti, jedne isprazne ritualnosti, kao što je to i tiho svakovečernje lijeganje supružnika. Vladušić, osjetljiv na sva državna obilježja, taj simbol himne želi spasiti pripisujući ga periferiji koja još uvijek ima obilježja prestonice. On odbacuje sve ironične žaoke Crnjanskog. Možda Crnjanski kritikuje London zato što ne pušta himnu u centru, gdje se nevjerovatnim teorijskim Vladušićevim hologramiranjem našao Napoleon?!Potonji odlomak će Vladušić još grotesknije upotrijebiti u poglavlju o seksualitetu u „Romanu o Londonu“. Tamo Vladušić piše: „Slično kao što se se na primeru kontrasta između starog Jevrejina i vesele gomile novih ljudi pokazalo da je moderna partikularna, odnosno da velegrad nije homogeni prostor koji objedinjuje sve građane, tako se i ovde pokazuje da u Romanu o Londonu postoji korenita razlika između društvene periferije Londona, koja ide na spavanje sa vlastitim partnerom/partnericom uz zvuke engleske himne i društvenog centra čiji su seksualni afiniteti i preferencijali transnacionalni“ (278) Prvo: otkud Vladušić zna da seksualitet partnera koji liježu na periferiji nije „transnacionalan“ kad o tome Crnjanski ne govori? Zato što partneri liježu uz zvuke himne, to možda utiče na jednonacionalnost njihova seksualiteta! Drugo: koja je razlika između internacionalnog i jednonacionalnog seksualiteta? Crnjanski je napisao da na periferiji „muževi i žene ležu u postelju mirno, jedno pored drugog, kao što će ležati u grobu“. Je li to Crnjanski jednonacionalni seksualitet poredi, prema Vladušiću, sa ležanjem u grobu? To ni u kojem slučaju nije tako. Radi se samo o tome da, kritikujući građansku učmalost na periferiji, Crnjanski ustvari ironično tretira brak. On uopšte, dakle, nema u vidu nekakvu transnacionalnost i jednonacionalnost seksualiteta, što mu Vladušić u svome docentskom interpretativnom zanosu učitava. Još manje ima u vidu razliku periferijskog i seksualiteta centra, Megalopolisa! Tako da nije tačna ni Vladušićeva tvrdnja da Crnjanski kritikuje neograničeni promiskuitet zato što dezintegriše „bračnu zajednicu kao simbol vrednosti zajedničke prošlosti muškarca i žene“ (279). Crnjanski, vidjeli smo, ironizira i brak; a njegovo kritičko osvjetljavanje merkantilnosti seksa drugačije je prirode u odnosu kako se to pričinilo Vladušiću. To nema nikakve veze sa političkim opozicijama Megalopolisa i prijestonice koje Vladušić nasilno uspostavlja! Sve te ljubavne odnose Crnjanski nijansira u brojnim uobličenim slučajevima, u Rjepninovom odnosu sa gospođom Krilov, u seksualnoj vezi lejdi Park ponajbolje, gdje se nevjernost i „promiskuitet“ konstituišu kao vjernost bračnom partneru, ali za sve te valere i tu dijalektiku koju Crnjanski uspostavlja Vladušić će ostati slijep! I on to nije mogao pročitati u svom ideološkom zanosu.[3]Vladušić će i kraj „Romana o Londonu“ protumačiti kao pravi postjugoslovenski docent. Šta će to on tamo napisati? On kaže da je Crnjanski na kraju uspostavio „metafizičku vertikalu“: „Ta najviša tačka priče sugerisana je i pojavom zvezde kao poslednje reči romana u okviru komparacije koja svetlost svetionika upoređuje sa svetlošću zvezde.“ (331) Na osnovu čega, dakle, ovo Vladušić tvrdi? Na osnovu posljednje rečenice u romanu koja dolazi nakon samoubistva Rjepninovog: „Samo je sa svetionika, na visini te velike stene, kojom se park završavao treperila, jedne svetlost, cele noći, trepetom, kao da, tu, zemlja pokazuje neku zvezdu“ (360) Na osnovu jedne ironično upotrijebljene figure koja ima cilj dati još besmisleniju dimenziju Rjepninovom samoubistvu, na osnovu te zvijezde kojom će bljesnuti Tehnika oličena u svjetioniku, Vladušić će profesorski benevolentno na kraju čitaoce politi sosom svoje humanističke apoteoze navevši da ta zvijezda „spuštena na zemlji, umesto uspinjanja od zemlje ka nebu svedoči o jednoj drugačijoj vertikali, vertikali koja se konstituiše dizanjem zemlje upravo onako kako to savetuje Velingtonova pobeda nad Napoleonom. Zvezda koja se pojavljuje kao svetlost svetionika, dakle kao horizontalna, a ne vertikalna svetlost, ukazuje na napor da se urbana horizontala humanizuje. Svetlost svetionika jeste ono što je preostalo od spasa Fausta i uspinjanja Dantea: to je posljednji znak ljudskosti koja više ne može da se pozove na nebo, pa tako ostaje nema i gotovo slepa u mraku Megalopolisa. Svetlost svetionika ukazuje otuda da je Rjepninova smrt bila ipak ljudska smrt, i da, označena svetlošću neke nemoderne, dakle arhajske ljudskosti, ona nije uzaludna.“ (334) Vladušić ovom interpretacijom humanizuje urbane vertikale! On vjeruje u svetionik kao posljednji znak neke arhajske ljudskosti! To sve ima veze sa podizanjem Velingtonove vojske! Naravno, Vladušić ima pravo na svoje petparačke izljeve militantnog humanizma, to mu je dopušteno, ali su oni gnusniji tim više što ih on pripisuje jednom od najpesimističnijih evropskih pisaca, Milošu Crnjanskom, i to na kraju jednog romana koji ne ostavlja nikakvu nadu! Ovakvu interpretaciju kraja „Romana o Londonu“ najavilo je već njegovo pogrešno shvatanje sumatraizma: on je u tome poetičkom konceptu prepoznavao čudesnu energiju ličnosti koja na tome konceptu insistira (332). Treba li ovdje govoriti o tome koliko je rat provalio u sumatraizam, koliko je hinjenja jednog bespomoćnog subjekta u uspostavljanju tih čudesnih veza, koliko se ironičnošću te utjehe naglašava ludilo i groza stvarnosti. Koliko je tu crnog humora: gospodo, smiješite se, neko će na Sumatri to osjetiti! Mnoštvo ubijenih i neke zlatne, crvene, mlade šume; ubijanje i sloboda u plavetnilu neba; sanjarija umjetnosti i radost klanja; smradna, vašljiva, derna kasarna i zaljubljenost u vode i drveće; i bolje stoljeće koje uvijek dolazi.[4] To ironično hinjenje sklada ne može prepoznati stalna profesorska žudnja za optimizmom i utjehom! Oni to shvataju bukvalno, i to su onda interpretativne groteske. Otud nije čudno da je Vladušić u sličnom smislu pročitao i „Roman o Londonu“.

Photo: slobodanvladusic.com

Na početku interpretacije Vladušić je istaknuo svoje uvjerenje da između različitih čitanja ne treba voditi tihi rat za nadmoć, putanje raznih čitanja su različite, razna čitanja su neuporediva, nije se nužno opredjeljivati za jedno ili drugo, nego ih zadržati u horizontu teksta (239). To sve Vladušić misli u najboljem duhu poststrukturalističkih teorija. Tako bi možda trebala biti dopustiva i njegova interpretacija. Oglušivši se na manire i dobar takt Megalopolisa, nakon što smo provjerili njegove sudove u samom tekstu, mi možemo sada sasvim neakademski zaključiti da Vladušićevo čitanje „Romana o Londonu“ nije nikakvo čitanje, nego najobičnija mistifikacija i falsifikovanje literature.7. Zaključak: romantizam i nacijaVidjeli smo da Vladušić kritikuje „nadnacionalnu strukturu civilizacije“ zato što unutar sebe nije lišena svake hijerarhije (266). U tome moralizatorskom zamahu nije dosljedan, kao da konačna nacional-rješenja ne podrazumijevaju izvjesnu hijerahiju. Kao da ta nadnacionalna struktura ne podrazumijeva i izvjesnu nacionalnu konstituisanost unutar sebe. To i Vladušić zna: jer na početku, vidjeli smo, govori o samo „nominalno transnacionalnim“ korporativnim računima. Vladušić koristi Crnjanskijevo djelo da bi potkrijepio svoju tezu o romantičarskom kosmopolitizmu kojim se prijestonice ponovo uvezuje sa državama (261). Taj kosmopolitizam je opreka hibridnom identitetu i raskorijenjenosti koju nameće Megalopolis. Poetička struktura koja dokazuje taj Crnjanskijev kosmopolitizam je navodno sumatraizam kojim se povezuju različiti prostori i narodi, nadilaze nacionalne granice, prema Vladušiću (260). No Vladušić ignorira činjenicu da sumatraizam nije usmjeren ka prevazilaženju nekakvih granica i spajanju naroda, to je jedan literarni koncept, djelotvoran samo u okviru date literarne konstrukcije, on svojim dejstvenim namjerama stoji izvan tih teorijskih apstrakcija. Vladušić opet misli književnost utilitarno. Sumatraizam stoji protiv svog tog nedostojnog teoretičkog pletenja, on nema nikakve veze sa razdvajanjima i spajanjima naroda i zemalja, prijestonica i država, on nema nikakve veze sa dekonstruisanjem urbanih diskursa i Megalopolisa, to nema nikakve veze sa funkcijom koju sumatraizam ima u djelima Crnjanskog. On uopšte nije usmjeren u tom smislu; ta evociranja različitih prostora i gradova nisu uopšte upotrijebljena doslovno, kako misli Vladušić. Oni su tek ilustracija, metonimija. Sumatraizam je prije svega anacionalan. To je naprimjer očigledno na osnovu scene iz „Dnevnika o Čarnojeviču“ (kojeg Vladušić apsolutno ignoriše, iako hoće poimati Crnjanskijev opus) u kome svećenik tjera Čarnojeviča da se izjasni o svojoj pripadnosti, na što mu ovaj anarhistički sentimentalan junak odgovara da je sumatraista! On mu je isto tako mogao odgovoriti da njegovo nacionalno i vjersko opredjeljenje zavisi od nekog cvijeta koji se upravo otvara na Sumatri. Možda bi i tada Vladušić našao neku interkulturnu vezu!Rješenje koje Vladušić predlaže na kraju knjige jeste ustvari jedan, kako kaže, defanzivni kosmopolitizam romantizma: „naime, konstituisanje vlastite kulture kao okvira za stvaranje, ne znači nužno niti njenu afirmaciju na račun drugih kultura. Ono pre upoznaje subjekt sa fenomenom drugih kultura i pobuđuje njegovo interesovanje za njih.“ (353) Vladušić taj model konstituiše na jednom prostoru koji je i dalje povezan jezikom i hiljadama kulturnih i povijesnopoetičkih cirkulacija, čak i godinama nakon što je urušen politički projekt koji je taj prostor objedinjavao, i pri tom tvrdi, u ime kosmopolitizma, da stvaranje nacionalne kulture neće ići na štetu drugih kultura. On ponovo u ime nacional-koncepta ignorira žive empirijske podatke u presudnom trenutku.Konstituišući alternativni koncept tog romantičarskog kosmopolitizma, on će Crnjanskom pripisati romantičarske impulse koji se međusobno logički opovrgavaju: šlegelovsku ironiju i univerzalnu progresivnu poeziju koja obuhvata sve, novalisovsku fantazijsku igru kao prostor prema beskonačnom, kantovsku uzvišenost u dodiru sa apsolutnom veličinom (sve te sumnjivo apstraktne pojmove, s jedne strane) i vezu individue i istorije/naroda. (348-349) U ovoj studiji nije jasno dokazano prisustvo nijednog od ovih impulsa u Crnjanskijevom djelu. Pitanje je da li bi se oni uopšte mogli i složiti negdje, u jednom djelu, ako bi neko uopšte i odgonetnuo njihovo tačno značenje.Vladušić se u svojoj studiji neprestano trudio misliti alternativu. Vidjeli smo da je kritikujući Megalopolis pisao ustvari dekonstrukcionističkim jezikom tog Megalopolisa. Kritikujući utilitarni model koji je nametan postmodernističkoj književnosti, dogodiće se da će svojom metodom Crnjanskog osvijetliti kao ništa manje „reprezentativnog“ manjinskog pisca. I krajnja rješenja koja predlaže doći će u istom smislu: Vladušić vjeruje u herderovski vrt raznolikosti, gdje narodne kulture u razgraničavanju, razmjeni i uzajamnom oplođavanju razvijaju svoje najbolje mogućnosti. (351) Ovo se odnekud čini poznato. Zar to nije opet onaj koncept Megalopolisa koji ipak u sebi sačuvava nacionalni identitet, podstičući interkulturno razmjenu i hibridizaciju identiteta? Šta se dogodilo? Najobičniji i najproskibiraniji interkulturni sistem (kojeg kritikuje naprimjer i Badju) Vladušić je prepakovao u pojam romantičkog kosmopolitizma, pripisavši ga niodakle jednom velikom piscu i njegovom djelu, i servirao ga kao rješenje. Šta podrazumijeva ovaj koncept raznolikosti? – Drugi je prihvatljiv sve dok njegovo prisustvo nije napadno, dok je stvarno Drugi, dok drži sigurnu distancu; biti tolerantan znači ne prilaziti preblizu. To je u najnovijoj marksističkoj kritici odavno označeno kao kulturna politika unutar kasnokapitalističkog društva. Dakle, Megalopolisa!Donijevši opštepoznatu i neoriginalnu kritiku Megalopolisa, ova je studija u svojim krajnjim sudovima ipak pledirala za koncepte koji ustvari idu na ruku mehanizmima koje kritikuje. Opšte mjesto neomarksističke kritike je također teza da su proizvodnja i reprodukcija homogenih identiteta itekako znakovite u konstelaciji liberalnog tržišta, gdje se ti proizvedeni identiteti otkrivaju u ostvarivanju rivalstva i hegemonije, a nikako jednakosti i ekvivalentnosti. Otuda je jačanje nacionalnog identiteta, što zagovara Vladušić u ime stvaranja novog znanja, kao otpor Megalopolisu, paradoksalno, apsurdno, simptomatično!Riječju, prostor koji se trudila alternativno promišljati – ova studija svojim konačnim rješenjima kao da želi otjelotvoriti na sliku i priliku Megalopolisa kojeg je cijelo vrijeme u ime alternative kritikovala. To ponajprije svjedoči o nedosljednosti njenog autora i logičkoj neusaglašenosti metoda kojim taj autor provodi analizu. Otuda ova studija nije mogla ispuniti svoje ambiciozne pretenzije koje je sama sebi zadala na početku.

Bold, negde u sredini teksta je moj. Skandalozna rečenica, prema kojoj je kritičarka isuviše blaga. U pitanju je ni manje, ni više, nego sablažnjavanje nad misceganation-om dostojno jednog Lavkrafta. Vladušić je gotov nacoš. Edited September 28, 2012 by Syme

[Prospero]

jbt koji kreten - sve su "manjine" iste - jevreji, lgbt, tj. iste su "korenite razlike" koje ih dele od većine, i to na potezu centar - periferija.koje paralele

[Turnbull]

jbt koji kreten - sve su "manjine" iste - jevreji, lgbt, tj. iste su "korenite razlike" koje ih dele od većine, i to na potezu centar - periferija.koje paralele

Ma ima još bisera. Ali najbolje je što (i tu ga autorka odlično hvata u protivrečnosti) - s jedne strane kritikuje partikularističke diskurse (postkolonijalne, et al.), a onda, odušvljeno prihvata jedan od njih - nacionalizam, naravno.