Srpski film

[Jimmy Kowalski]

Mad Max sa šljivovicom. Srbi su uspjeli snimiti dobar postapokaliptični film

HTJELI to drugi u okolici priznati ili ne, srpska kinematografija u ovom trenutku djeluje gigantski u odnosu na gotovo sve regionalne. Tako je u gotovo svakom aspektu filmske umjetnosti - režiji, glumi, scenariju, a ponajviše u produkciji, u čiji je razvoj susjedstvo uložilo dovoljno, očigledno metodično i kontinuirano, da su projekti o kojima se nekada moglo samo sanjati, poput Volje sinovljeve, postali mogući.

 

Više puta smo u recenzijama filmova i serija koji dolaze iz Srbije spominjali kako se i dalje traži ona magična nit kojom će se ostvariti i globalni, a ne samo regionalni uspjeh - ono nešto specifično po čemu će njihova pop-kultura postati svjetski prepoznatljiva. Možda je potrebno da dobiju malo vjetra u leđa s američke strane da bi se to dogodilo, a možda i ne; o tome nekom drugom prilikom.

 

No, sasvim je jasno da Srbi u tom smislu kopaju najizdašnije, istražujući dubine koje čak ni u vrijeme zajedničke države nisu bile eksploatirane ni zamislive. Ovoga puta riječ je o podžanru distopijskog SF-a ili, kako se obično kaže, postapokaliptičnom filmu na tragu Mad Maxa.

 

Film je najavljen kao istinska prekretnica u povijesti srpske kinematografije, a automatski i svih povezanih (voljno ili nevoljno). Čekali smo nestrpljivo da saznamo više o tom svijetu koji nam se otkrivao samo kroz fragmente dijaloga.

 

Slijepi guslar svira Volju sinovljevu, Kula objavljuje da se traži Marija od Krvavih Glava, neka balkanska verzija Immortan Joea ili Lorda Humungusa govori distorziranim glasom kroz masku okupljenim podjednako zastrašujućim nakazama, sablja bira onoga tko će je nositi i njome sjeći... i tako dalje.

 

Pa što je sve to? Kakva se mitologija krije iza svega? Je li to zaista Mad Max s aromom šljivovice? Je li sadržaj podjednako jak kao i predstavljeno pakiranje ili je u pitanju samo jedno dobro skrojeno Potemkinovo selo?

 

Nešto poput velebnoga grada na obali rijeke napravljenog tako da bude izvana blještav i gizdav, simulirajući bogatstvo i blagostanje neupućenom promatraču, dok je iznutra u stanju raspada… No dobro, nećemo dalje s ovom usporedbom da nas poslije ne optuže da smo zlonamjerni ili zavidni.

 

Dakle, Volja sinovljeva izgleda odlično! U više od dva sata trajanja ambijent i prostranstvo postapokaliptičnog svijeta prikazani su nam izdašno i bez ustezanja. Ono što je u tom smislu nedostajalo njegovom Džeju i Dorćolu sedamdesetih i osamdesetih Nemanja Ćeranić je u Volji uspio ostvariti te nas kamera vodi i daje izdašan uvid u pustoš ostalu nakon nuklearne katastrofe.

 

Krunski dragulj u tom smislu je, naravno, vizual GRADA - mjesta koje nema ime, već je to, vjerojatno, jedina velika preostala urbana naseobina ovoga svijeta sa središtem u zloslutnoj Kuli, koju vrlo detaljno vidimo i izvana i iznutra, kao i njeno okruženje u vidu slamova koji se protežu unedogled.

 

Svijet Volje sinovljeve je budućnost nakon velikog uništenja koje se dogodilo ne znamo kada i ne znamo gdje. Veze s današnjicom i bilo čime iz nama poznate socijalne, kulturne ili geopolitičke stvarnosti svedene su na minimum.

 

S druge strane, izravnije veze sa srpskom kulturom, mitologijom, narodnom epikom, običajima, a ponajviše povijesnim i političkim posebnostima više su simbolične. To će nekima biti sjajno, a nekima, moguće je, pokvariti dojam jer su se možda nadali nečemu jasnijem u tom smislu.

 

Osim što govore srpski, ovi ljudi nemaju ni jezik, ni naciju, ni vjeru, niti imaju bilo kakvo sjećanje na svijet koji je nestao. Na nama je da ih pokušamo povezati s nečim poznatim te je onda i težina potencijalne greške na našim plećima ako to previše izravno napravimo.

 

Kao što smo rekli, izravnih veza s našim svijetom nema, a autori filma svoj kulturni kod ispisuju i upisuju u tkivo filma upravo ovakvim postupcima - slijepi guslar nalik legendarnom Filipu Višnjiću, potom epizoda s otmicom mlade, arhaičnim imenima poput Aberdara, Barjaktara ili evokativnim poput Jovanove pratilje Anđelije (Isidora Simijonović) - neminovna je pomisao na istoimenu vjernu ljubu Banović Strahinje, srpskog junaka iz pretkosovskog ciklusa, koju je nekoć glumila Sanja Vejnović u filmu Vatroslava Mimice.

 

Naravno, Sergej u svemu tome funkcionira kao spoj Vuka Brankovića i Vlaha Alije, turskog despota s imidžem antagonista iz Kurosawinih filmova. Dakle, osim što su ponosni Srbi, Ćeranić i Madžarević, kao i njihova ekipa, više od svega su i posvećeni filmofili, pa osim srpsko-epskih, ovdje, makar u smislu vizualnih rješenja, prevladavaju omaži američkoj kinematografiji, vesternima, ali i samurajskoj estetici u njezinom pop-kulturnom derivatu.

 

Ako želimo biti potpuno objektivni, ta vrsta omaža im je prilično uspjela i bez trunke zadrške treba priznati da je napravljen respektabilan žanrovski pastiš koji otvoreno slavi i priznaje svoje filmske uzore. S druge strane, evociranje visina i dubina srpskih epskih junačkih pjesama, jednog od najvećih spomenika svjetske književnosti, ipak nije ni načeto te motivi s kojima se na tu mitologiju pokušavalo nadovezati, nažalost, ostaju samo okviri za prepoznavanje, bez istinskog utjecaja.

 

Naš je dojam prije da će Volja sinovljeva izazvati ushićenje filmofila nego što će postati neki moderni filmski odraz mitološkog srpstva i izvor nacionalnog ponosa.

 

Ako već govorimo o ponosu, srpstvu ili kulturnom kodu (riskirajući optužbu za srbofiliju), naš je dojam da je sve to, kada je u pitanju kinematografija ove zemlje, puno više, jače i bolje živjelo u nekoj drugoj vrsti filmova. Upravo u onome od čega se žanrovski, estetski i idejno Volja sinovljeva želi odmaknuti, objavljujući "novo doba".

 

Lijepo je evocirati sve te sablje, junake, guslare, megdane, zrna pšenice, otpore tuđinu, običaje, ali bez živog duha naroda sve je uzalud. A taj duh živio je moćno i jako upravo kroz dijaloge srpskih filmova, koji su oduvijek bili najsočniji, najsmješniji, najživotniji, najmemorabilniji.

 

Replike legendarnih glumaca iz ovog dijela kinematografije bivše Jugoslavije, i prije i poslije rata, najviše su se prepričavale od Triglava do Đevđelije. Čak i hard-core nacionalisti drugih konfrontiranih naroda ponavljali su rečenice iz antologijskih filmova koje su, unatoč pretpostavljenoj mržnji, još uvijek nazivali i nazivaju "domaćim".

 

I ako sebi želimo dopustiti makar jednu izravnu kritiku na Volju sinovljevu (riskirajući optužbu za prikrivenu srbofobiju), onda je to upravo izostanak tih dijaloga. Film će izazvati poštovanje, ali prilično smo sigurni da se nijedna legendarna replika iz njega neće izdvojiti. Za ta dva i kusur sata nitko se u dvorani nije skoro nijednom nasmijao.

 

Falilo je upravo toga - sočnosti, duhovitosti, humora.

 

Moguće je da je prikazana nuklearna katastrofa to ubila. U filmskom svijetu, dakako. A moguće je i da u svom tributu Kuli u ovome našem, stvarnom svijetu u Srbiji prije žele, umjesto dobrog starog domaćeg, podariti neki po stranoj licenci skrojeni proizvod, tek s aromom lokalnog, nikako prejakog okusa, čak i u slučaju da će ga na kraju konzumirati samo oni i eventualno njihovi susjedi.