Kratke priče i pouke...

[bergasa19]

Marvine stavicu jedan tekst koji mi se svideo(malo patetican al sta da se radi)u kome Dezulovic odgovara na pitanje koje su mu najbolje knjige i koje su na njega ostavile najveci utisak pa ga ti stavi gde treba posto nisam nasao pravo mesto.Umjesto odgovora, evo jedan stari tekst, kao naručen. Malo je dugačak, pa ću ga morati postati u tri nastavka. Pa, ako ti se da čitat...Pitali su me jednom postoji li knjiga koja me trajno odredila i pokazala mi put, knjiga dakle koju bih mogao izdvojiti kao ključnu za moje razumijevanje svijeta. Ima, rekao sam, jedna takva knjiga, tako velika - gotovo dvadeset kilograma teška, pet tisuća stranica debela i od trideset milijuna sitnih slova napisana - da je trebalo štampati u šest debelih svezaka kako bi se uopće dala čitati. Što god da sam u životu napravio i što nisam, što god ću tek uraditi i što neću, sve je nekako počelo iz te čarobne knjige čije su mi velike smeđe korice - s neobičnim, misterioznim zlatnim znakom po sredini - bile teškim vratnicama vanjskog svijeta.U to vrijeme živjeli smo u maloj, vlažnoj podstanarskoj kućici na Bambinoj Glavici, pod južnim padinama Marjana. Grad je bio samo nekoliko autobusnih stanica daleko, a ja ga nisam vidio. Znao sam, istina, već tada da svijet nije ravna ploča - bilo je očigledno da je prilično neravna - ali i to da cijela stane u prozor naše kuhinje. Na sjeveru, moj je poznati svijet bio omeđen strmim liticama sa spiljom svetog Jere, na jugu tajanstvenom palačom druga Tita, sa zapadne strane skrovitom uvalom Kašjuni, do koje se spuštalo strmom stazom kroz grmlje divlje kupine, a s istočne dječjim vrtićem, u kojemu sam otkrio da sestra i ja nismo jedina djeca na svijetu.I kad nam je onoga ljeta Neil Armstrong iz drvenoga crno-bijelog televizora škripavim glasom oduševljeno pričao kako je planet Zemlja odozgo tek sićušna točkica, ja sam vrlo dobro znao o čemu govori. Otprilike isto tako izgledala je Zemlja gledana s Bambine Glavice.U tom svijetu, prvom od mnogih koje ću kasnije spoznati, nije bilo velikih zgrada, ulica i automobila. Umjesto kasnih autobusa, pjesme pijanaca, sirena hitne pomoći i noćnih zvukova grada, mene su iz sna budili lavovi i pantere, zavijanje vukova, krikovi pavijana, rika tigrova i drugih zvijeri što su živjele u šumi pred našom kućom. Malo tko mi i danas to vjeruje, ali stvar je jednostavno bila u tome da se u gustoj borovoj šumi pred našom kućom, gore na obodu Marjana, nalazio - a i danas je tamo - zoološki vrt. Čuvari su u proljeće običavali u prirodu puštati srne, i kao dječak znao sam ih nalaziti na pojilima na rubu šume. Vjerovao sam tada da se i Bambina Glavica, stijena pod kojom je bila naša mala kućica, zove po Bambiju: tek mnogo godina kasnije saznat ću da se zove po splitskoj familiji Tudor, koja je nekad posjedovala zemlju na kojoj smo živjeli, a kojima je nadimak bio Bambo. Bilo je to u vrijeme kad sam već znao da je život okrugao, pa se i nisam previše iznenadio saznavši da mi je žena, Marija Tudor, upravo od roda Bambinih.Moj su najraniji svijet nastanjivale tako divlje zvijeri, domaće kokoši, dvije mačke, pas i jedna koza, i više smo u susjedstvu imali afričkih majmuna nego ljudi. Ipak, znao sam da negdje u šumi ima i njih.Na rubu male udoline pred kućom, u dnu borove šume, nalazila se Gospa od Sedam žalosti, mala crkvica vazda zaključanih vrata. Gospinih začudnih sedam žalosti bile su mi jednako zagonetne i nedokučive kao i unutrašnjost njene zatvorene crkvice, u koju nikad nisam uspio ući. Mogao sam tek viriti kroz prorez na vratima u koji su ljudi ubacivali milodare u novčanicama od pet ili deset dinara, koje je moj stric dugačkom žicom izvlačio vani, pravdajući se da je taj novac potrebniji njemu nego Gospi. Kroz prorez se, međutim, vidio samo komadić kamenog poda posijan srebrnim kovanicama i šarenim novčanicama: Gospinu kućicu, izvana ne veću od naše kuhinje, neprovidna je tmica iznutra činila velikom poput rimske katedrale. Jedno od ukupno dva moguća objašnjenja, da ste mene pitali, bilo bi da u njoj danju živi noć, mrkla i gusta, pa kad joj dođe vrijeme kroz onaj prorez curi, kulja i prekriva svijet. Po drugoj, mnogo ozbiljnijoj i prihvatljivijoj teoriji, zaključane vratnice male crkve u dnu šume bile su kapija nepoznatog vanjskog svijeta.Nije, međutim, ta mala, bijela kućica bila zagonetna samo iznutra. Njeni su vanjski zidovi cijeli bili prekriveni neobičnim porukama pisanim drhtavim rukama nepoznatih ljudi, kojima su se molili Gospi za ozdravljenje od bolesti, udaju kćeri, zaposlenje muža, rođenje zdrave djece, upis na fakultet i sve one stvari kojima se već bavi Gospa od Sedam žalosti.Te su poruke bile među prvim stvarima koje sam čitao kad sam sa četiri godine naučio neobične, kvrgave znakove, najveće otkriće mog života - slova. Čitati sam naučio sričući naslove u Slobodnoj Dalmaciji, ali poruke na crkvici Gospe od Sedam žalosti bile su nešto drugo, to su bila slova pisana rukama živih ljudi, dokaz da ljudi postoje. Dešifrirao sam te poruke Champollionovom strašću i čitao ih kao romane, priče o ljudima iz šume i njihovim nesrećama koje su, kako se iz zahvala dalo pročitati, nerijetko završavale sretno, sve zahvaljujući našoj susjedi čudotvornoj Gospi, prvom superheroju mog djetinjstva.Takav je bio moj svijet s kraja šezdesetih, u šumi pod brdom na kraju grada u kojemu sam živio a da to nisam ni znao. Ključni događaj mogao je stoga biti onaj kad je stara od poduzeća dobila stan na Gripama, kad smo konačno doselili u grad i kad sam krenuo u školu. To, međutim, nije bio svijet koji sam maštao osluškujući lavove i čitajući poruke šumskih ljudi. Djeca u školi bila su ista kao ona u vrtiću, samo malo veća, kuće su bile iste kao one oko starog vrtića, samo malo veće, čak su i borovi oko tvrđave na Gripama bili isti kao oni na Marjanu, samo malo veći. Jedino crkva u susjedstvu nije bila ista, bila je novija i ružnija od naše male šumske crkvice, i na njenim zidovima nije pisalo ništa. Sveti Roko iz Ulice 8. korpusa, prevarant koji nikada nikoga nije izliječio ni upisao na fakultet, nije bio do koljena Gospi od Sedam žalosti.Dan koji je promijenio sve bio je onaj kad je otac kući donio veliki paket i iz njega izvadio šest golemih knjižurina. Bilo je to, naime, još nevino vrijeme vedrog socijalističkog poleta, kad su radnici brodogradilišta i strojobravari poput mog oca, umjesto klima uređaja i plazma televizora, na kredit kupovali knjige: svako hrvatsko domaćinstvo iz toga doba još uvijek ima sabrana djela Cronina, Dostojevskog ili Pearl Buck. Pored uredno posloženih kompleta od 1 do 8, keramičkih krigli s likom vojaka Švejka - uspomene sa sindikalnog putovanja u Čehoslovačku - plastičnih amforica s ljetovanja na Hvaru i porculanskih balerina, policama masivnih hrastovih regala i danas dostojanstvom starih mudraca vlada šest velikih, smeđih knjiga u kojima je - još pamtim očeve riječi - "sva pamet ovoga svijeta".To da se u knjigama čuva ljudska pamet znao sam i prije, tako sam otprilike i shvatio njihov smisao, ali da postoji knjiga u kojoj se čuva sva pamet svijeta duboko je dojmila moj dječji um, koji je ljudsku pamet nevino doživljavao tako velikom da je i knjiga u kojoj bi bila pohranjena morala biti takva - barem dvadeset kilograma teška, pet tisuća stranica debela i od trideset milijuna sitnih slova napisana - da bi je trebalo štampati u šest debelih svezaka.

Edited July 18, 2011 by bergasa19

[bergasa19]

Nikad poslije nijednu knjigu nisam otvorio s toliko neizdrživo slatkog straha - jesam li već tada znao da se ljudske pameti valja bojati? - kao tog poslijepodneva, poslije ručka, kad sam podigao tešku, smeđu koricu prvog sveska i pročitao naslov: ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA - 1 - A-Ćus - ZAGREB MCMLXVI - JUGOSLAVENSKI LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD. Preskočio sam nekoliko stranica sa direktorom Miroslavom Krležom i nerazumljivim etimološkim elementima i prefiksalnim morfemima, te se konačno probio do početka priče, do stranice na kojoj se kočilo veliko slovo A, do dana današnjeg najljepše slovo koje sam ikad vidio. Već na prvoj stranici velike knjige svjetske pameti, u vrhu njenoga prvog stupca, pod velikim rimskim A i usuprot njegovoj kraljevskoj eleganciji, postrojila se vrsta nezgrapnih, kvrgavih slova kakva sam već negdje vidio. Bio je to, kako sam pročitao, grafički prikaz razvoja slova A - od egipatskog hijeroglifa, preko starog kretskog i arhajskog latinskog, do glagoljice i bosančice - ali ja sam u tih dvadesetak neobičnih znakova prepoznao ljudsku ruku, ista ona nespretna slova kakvima su svoje priče pisali ljudi iz šume. Bio je to uzbudljiv početak, poput lozinke za ulazak u čudesan svijet koji se krio iza teških, smeđih vratnica vanjskog svijeta, s misterioznim zlatnim znakom za koji ću tek mnogo kasnije saznati da je tek stilizirani akronim Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. Tog trenutka, čitajući historijski razvoj slova A kao poruku, shvatio sam da su to ona ista vrata kroz koja sam virio u mračnu neznan, i da sam konačno našao ključ Gospe od Sedam žalosti. Najzad, i unutrašnjost katedrale u Aachenu na crno bijeloj fotografiji u dnu iste te prve stranice bila je upravo onako neobična, velika i zagonetna kakvom sam zamišljao unutrašnjost zaključane male crkvice na rubu marjanske šume. Kročio sam unutra i više nikad nisam izašao vani. U njenih šest odaja, u kojima je pamet svijeta bila pažljivo složena po abecedi, otkrio sam djecu drugačiju od onih u vrtiću i ljude drugačije od njihovih roditelja, otkrio sam borove drugačije od onih na Marjanu i kuće drugačije od onih u gradu, čak i crkve drugačije, starije, veće i ljepše od naših. Da, bio je to svijet upravo onakav kakav sam maštao osluškujući lavove i čitajući poruke šumskih ljudi. Već na drugoj stranici mog putovanja vidio sam prekrasnu, veliku bijelu građevinu arhitekta Paula Abadieja, crkvu nerazumljiva imena Sacré-Coeur, i odlučio da ću jednog dana otputovati u Pariz i popeti se njenim strmim stubištem. Na sljedećoj stranici vidio sam slike Abd el-Kadera i Abdula Hamida II, muškaraca s maramama na glavama i kićenim odorama kakve nikad do tad nisam vidio, i odlučio da ću, kad narastem, upoznati te ljude. Hodao sam dalje kroz fantastičan novi svijet i vidio redom Abu Simbel, egipatski hram uklesan u živoj stijeni, baš kao naš Sveti Jere na Marjanu, samo veći, pa mišićavog Michelangelovog Adama s istim pišulincem među nogama kao moj, samo manji, pa Johna Adamsa, američkog predsjednika koji je sa smiješnom bijelom perikom izgledao kao moja baka Kata, pa Addis Abebu, daleki grad koji ima veliki toranj i strašni top: na svaku stanicu tog putovanja stizao sam čvršći u odluci da jednog dana tamo otputujem i vidim sve te ljude, gradove, hramove, tornjeve i topove. Došao sam tako do Afrike, ogromnog otoka prošaranog zelenim, plavim, žutim i narančastim crtama. Stari mi je objasnio da su te crte granice država, da su male točkice u njima zapravo gradovi, da su tanke plave linije rijeke, da je uostalom već kasno i da se enciklopedija ne čita po redu, od prve do zadnje stranice, kao bajke braće Grimm, već da se odgovori na pitanja u njoj traže po abecedi. Na primjer, Split - rekao je otac, uzeo posljednji, šesti svezak, Ska-Žv, i otvorio ga na riječ "Split". Evo, ovo je Split - pokazao je veliku crno bijelu fotografiju na 88. stranici, uprijevši zatim prstom u točku negdje u njenom vrhu - a ovo ovdje je naša kuća. Bio sam potpuno opčinjen. U enciklopediji cjelokupne svjetske pameti bila je i naša kuća, skrivena u borovoj šumici oko tvrđave na Gripama! Tada, vidjevši je tek kao jednu sićušnu, bijelu mrljicu na jednoj od osam stotina stranica jedne od ukupno šest teških knjižurina, shvatio sam još dvije važne stvari: da taj svijet zaista postoji i da je nepojmljivo velik. S novim saznanjima o kartografiji i abecednoj upotrebi ljudske pameti uputio sam se u novu pustolovinu i krenuo kartom svijeta na veliko putovanje. Uputio sam se iz Jugoslavije i tražeći prstom najbliži grad stigao u Rim, svezak 5, P-Sjo, stranica 479: "glavni grad Republike Italije i najveći grad na Mediteranu, 2 188 160 stanovnika, leži u središtu valovite ravnice Campagna Romana, kroz koju protječe rijeka Tiber". Pročitao sam cijelu priču o geografskom položaju, industrijskim granama, kulturnim spomenicima i historiji grada, razgledao fotografije Campidoglia i Trga Svetog Petra, pa prstom po karti krenuo dalje na zapad i stigao u Madrid, svezak 4, Lagh-Ož, stranica 162: "glavni grad Španjolske i središte istoimene pokrajine, 2 558 583 stanovnika; najviša prijestolnica Evrope, leži na visini 580-699 m, smješten je gotovo u središtu države, uz lijevu obalu rijeke Manzanares, na obroncima gorja Sierra del Guadarrama". Pročitavši priču o Madridu, produžio sam mapom svijeta do Lisabona, "glavnog grada Portugala i glavne luke u blizini ušća rijeke Tejo u Atlantski ocean, 809 800 stanovnika", spustio se do Gibraltara, "arapski Džebel al Tarika, Tarikovog brda, 6 km2, 24 287 stanovnika", jednim potezom prsta preskočio uski morski tjesnac i našao se u Rabatu, "političkom i administrativnom centru Maroka na utoku rijeke Bou Regreg", pa nastavio Afrikom preko Marakeša i Ifnija, umakao drumskim razbojnicima i pobješnjelim slonovima, jureći sve dalje, do Dakara, Luande i Capetowna, "glavnog grada i luke provincije Kaapland i Južnoafričke Republike, 732 487 stanovnika". Otisnuo sam se iz Capetowna i zaplovio golemim oceanom, brodio prstom preko Tristan da Cunhe, "britanske kolonije Saint Helena, 188 stanovnika", i Južne Georgije, "gorovitog vulkanskog otoka pretežno pokrivenom ledom", preživio orkansku oluju i doplovio do Ognjene zemlje, "Tierra del Fuego", pa na sjever preko obje Amerike, iz grada u grad, preko rijeka, morskih prolaza i šarenih granica, krstario golemim prostranstvima Sovjetskog Saveza, podizao logore na Himalajama, borio se s morskim psima u Indijskom oceanu, prstom ostavljao trag u pijesku Saudijske Arabije, kupao se u tajanstvenom Mrtvom moru, penjao na egipatske piramide i istraživao grčke hramove. Moglo je biti dva iza ponoći kad sam se preko Sofije i Beograda konačno vratio kući, u Split, "grad i luku u središnjem dijelu istočne jadranske obale, 84 405 stanovnika". Pun dojmova pričao sam sutradan babi o čudesima svijeta kojeg sam proputovao i veličanstvenim gradovima koje sam na tom putu vidio. Od tada, šest teških svezaka Enciklopedije leksikografskog zavoda bile su mi najdraže igračke. Otac je kasnije kupio i debeli, zeleni atlas svijeta i moja su putovanja postala duža: sad sam olovkom prelazio preko velikih geografskih karata i prolazio kroz male gradiće, gazio rijeke i penjao se planinama, zapisujući u bilježnicu dnevnik ekspedicije. Počeo sam skupljati razglednice i lijepio ih u dnevnik, gutajući iz velikih knjiga sve o tim dalekim gradovima, ali i njihovim osnivačima i osvajačima, graditeljima i rušiteljima. Upoznao sam Aleksandra Makedonskog, Bismarcka i Cezara, upoznao sam Vespazijana, Zrinskog i maršala Žukova, vidio sam eksploziju atomske bombe, Viktorijine slapove, bitku u Navarinskom zaljevu, viteški oklop iz Augsburga, kamene glave Rapa Nuija i let Mercuryjeve kapsule, gledao sam život u paleozoičkom moru i svojim očima svjedočio otmici Sabinjanki i Leukipovih kćeri, čije su gole grudi bile prve koje sam u životu vidio. Razumnu čovjeku može zvučati smiješno kad mu kažeš da si maštati naučio iz enciklopedije, ali razumni ljudi ionako ne maštaju. Da su pametni koliko i razumni, znali bi da mašti treba čvrsto tlo i dugačka pista da uzleti i poleti visoko. Znali bi da mašta raste iz znanja i da joj znanje treba kao slikaru boje. Jer davno je Sokrat, naučit ću to kasnije, saznao da ništa ne zna, davno su pametni ljudi sa svakim novim saznanjem otkrivali koliko malo znaju. Što su više znali, znali su sve manje, što su manje znali, više su maštali. Da li bi čovjek mogao maštati o letenju kad ne bi znao da ljudi letjeti ne mogu, i da li bi ikad poletio da nije maštao o letenju? I kako bi maštao o letenju svemirom da ne zna letjeti nebom?

[bergasa19]

Što sam dublje uranjao u suhe enciklopedijske rečenice, rastvarale su mi se šire poljane mašte, što sam dublje lutao crno bijelim fotografijama boje su bile življe i jasnije, ponekad tako neobične da im ni naziva nisam znao. Gledajući Taj Mahal naučio sam maštati takve neviđene palače da im sličnih nije bilo na svih pet tisuća stranica svjetske pameti, čitajući astronomske karte naučio sam maštati svemir tako velik da ne bi stao niti u crkvicu Gospe od Sedam žalosti. Mašta, uostalom, i nije ništa drugo doli sposobnost građenja novih cjelina od raznih elemenata reproduktivne i apstrahirajuće svijesti. Znam to, jer tako piše u četvrtom svesku, Lagh-Ož, na stranici 264, pod "mašta", točno između "mašine" i "matematike". Kao što znam da ni mašina ne bi bilo bez ljudi koje je matematika naučila maštati o čudesnim strojevima kojima će putovati tako lako i tako brzo kao da prstom klize po karti svijeta. Lutajući enciklopedijom sakupio sam toliko tih, kako se zovu, elemenata reproduktivne i apstrahirajuće svijesti, da sam od njih mogao sagraditi što god sam htio: kuću od morske mjesečine, svemirski brod koji ide na tišinu, stroj za osunčavanje nedjelja, klavir što svira u bojama ili, recimo, crkvicu za čuvanje noći. Upoznao sam tako vanjski svijet, ljepši i uzbudljiviji od svih koje sam maštao pod Bambinom glavicom, osluškujući lavove i čitajući poruke šumskih ljudi. Nakon enciklopedije stari je na kredit kupio tri velika sveska glasovite Opće povijesti umjetnosti Gine Pischel, a ja sam u toj velikoj knjizi ljudske mašte već bio kod kuće, glavinjao pećinama s crtežima nalik porukama prethistorijskoj Gospi, skitao Boschovim paklom i plutao na splavu Meduza, bio sam ondje kad je Boticellijeva Venera izrasla iz morske pjene, i kad je Sloboda jurišala s barikada, i kad je strijeljalo Goyine pobunjenike, sve do trećeg sveska u kojemu se moja razigrana mašta radosno predavala novim cjelinama od Mooreovih oblika, Picassovih linija, Pollockovih mrlja i Mondrianovih boja. Moja slika svijeta bila je završena, i kad sam poslije širom rastvorio njegova vrata i napustio onu kuću na 88. stranici, da negdje među pet tisuća stranica nađem svoju, ja sam bio spreman. Danas, trideset i nešto godina kasnije, taj svijet više nije isti. U ono vrijeme imao je tri milijarde i 285 milijuna stanovnika, danas ima dvostruko više. Neki od tih tri milijarde ljudi iz enciklopedije postali su nam loši, neki su zlikovci postali dobri. Čovjekovo znanje naraslo je od tada petnaest puta, i devedeset posto cjelokupnog današnjeg ljudskog znanja nastalo je nakon što je Krležina enciklopedija već odštampana. Nema u njoj ni Ramonesa, a kamoli mikroprocesora i mape ljudskog genoma, ali nema više ni nekih njenih država, nema Rodezije, Zaira, Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, narančaste i plave linije na mapama nisu više tamo gdje su bile, zbrisani su na njima cijeli gradovi, sravnjeni poput iranskog Bama ili potopljeni umjetnim jezerima, poput kineskog Yongana ili prelijepog vojvođanskog gradića Oršave, drugi su promijenili ime, nema više Staljingrada i Titograda, Sajgona i Carl Marx Stadta, nestali su cijeli narodi, izumrli su u međuvremenu pueblo Indijanci iz plemena Pojoaque, istrijebljene su brojne biljne i životinjske vrste, ne postoji više američki dubinski losos, plavi golub s Mauricijusa, javanski tigar ni istarska riđovka, nema nekih čudesnih građevina, spomenika i umjetnina iz stare enciklopedije, nestala je glasovita Cellinijeva soljenka, nestao je Munkov Krik, ne postoje više gigantske kamene Bude iz Bamyana i Stari most u Mostaru. Čak je i onaj čarobni hram s početka mojih putovanja, veličanstveni egipatski Abu Simbel, u međuvremenu izrezan i premješten na drugo mjesto, a razornim potresom gotovo četrdeset metara jugozapadno premješten je i cijeli vrh otoka Sumatre. Kasnije sam putovao tragovima dječjeg kažiprsta iz enciklopedije, vidio sam Sacré-Coeur u Parizu i Michelangelovog Adama, kupao se u Mrtvom moru i istoj onoj plaži na Cipru iz čije je morske pjene izronila Afrodita, vidio sam Rim i Trg svetog Petra, gole Sabinjanke i Boschov pakao, upoznao neobične ljude u maramama, penjao se na egipatske piramide, istraživao grčke hramove i u Jeruzalemu zastao na svakoj od sedam stanica Gospine žalosti. Vidio sam kako se promijenio svijet iz Enciklopedije leksikografskog zavoda, a bit će da sam se promijenio i ja. Postao sam stariji i pametniji, naučio razlikovati znanje i pamet, i shvatio da nisam učio iz knjige ljudske pameti, nego znanja. Jer davno je Heraklit shvatio da znanje ne opamećuje. Naučio sam na tom putu mnogo nepotrebnih stvari, ali i zapamtio da ljudski mozak još uvijek u jednoj jedinoj sekundi procesuira milijun puta više informacija nego što ih se čuva u svim svjetskim bibliotekama zajedno. Naučio sam da ljudi koji znaju nisu uvijek pametni, kao što i pametni ljudi ponekad ne znaju. I da svijet u koji sam onomad kročio i nije tako lijep kakav mi se tada činio, i da je takav upravo zbog ljudi koji su svojom pameću i znanjem maštali tek svoju sliku u enciklopediji, u kićenim uniformama i smiješnim perikama. Leksikografska strast gurnula me u novinarstvo, a mašta mi omogućila da čitam između suhih enciklopedijskih redaka i od njih "gradim nove cjeline". Osluškujući lavove oko sebe i čitajući na zidovima poruke nesretnih ljudi, i danas strašću djeteta maštam neki drugi, pravedniji i ljepši svijet. Onaj mali, plavi - što ga s Mjeseca možete vidjeti vireći kroz ozonske rupe - nije isti, i ne bi bilo dobro da jest. Pa iako se njegovi tajanstveni portali nalaze na Internetu umjesto na bijelim šumskim crkvicama, koje se sad zovu Yahoo ili Google od Sedam žalosti, iako se u tanke proreze na njihovim vratima umjesto novca ubacuju brojevi kreditnih kartica, a kroz njih viri upisujući tražene pojmove, jedna je stvar ostala ista kao nekad: tim se svijetom i danas putuje prstom dječje ruke. Da, to je isti onaj stilizirani mali kažiprst na vašem kompjuterskom ekranu, kojim lutate tražeći najbržu vijest ili najbliži grad, preskačete u djeliću sekunde morske tjesnace i oceane, penjete se na egipatske piramide, istražujete grčke hramove i ostavljate trag u pijesku Saudijske Arabije. Ja, međutim - ako mi ne trebaju baš rezultati izbora u Turkmenistanu ili neka takva tehnička novotarija - još uvijek nekako više povjerenja imam u šest debelih knjiga Krležine enciklopedije. Oprezno otvorim teške korice s tajanstvenim zlatnim simbolom i uđem u katedralu u Aachenu, pa polako, s noge na nogu, tumaram kroz njenih šest velebnih odaja tražeći odgovore. I svaki put kad izađem i zaklopim veliku smeđu knjigu, zatvaram vrata one crkvice na rubu šume, kapiju vanjskog svijeta, i učas sam opet znatiželjni klinac pred Gospom od Sedam žalosti. Ni svijet toga znatiželjnog dječaka više nije isti. Split je tri puta veći nego onda, mala je vlažna podstanarska kućica pod Bambinom glavicom postala urbana vila, u šumi preko puta više ne žive lavovi i tigrovi, nema kokoši, koza, ni srna na pojilima, a naša skrovita plaža na Kašjunima nasuta je tonama zemlje i pretvorena u parkiralište za lijene kupače iz grada. Pa ipak, ako se s ceste iznad uvale popnete u borovu šumu, vidjet ćete jednu malu crkvicu vazda zaključanih vrata, čiji su vanjski zidovi i danas prekriveni neobičnim porukama pisanim drhtavim rukama nepoznatih ljudi, kojima se mole Gospi za ozdravljenje od bolesti, udaju kćeri, zaposlenje muža, rođenje zdrave djece, upis na fakultet i sve one stvari kojima se već bavi Gospa od Sedam žalosti. Ljudska je nesreća ostala ista, baš kao i gusti mrak koji ćete vidjeti kroz prorez na vratima crkvice. To je mrak ljudskog neznanja i nepameti, to ste naravno shvatili, kao što sad znate i to da je tanki trag svjetla na kamenom podu sve što smo od te tame uspjeli osvijetliti. I prekriti srebrnim kovanicama i šarenim novčanicama. Svejedno, ako vas neki klinac pred crkvicom bude pitao što je unutra, nemojte mu reći ništa o šest njenih odaja, šest svezaka ljudskog znanja, šest dakle Gospinih žalosti, i onoj sedmoj, posljednjoj i najvećoj, petnaest puta većoj od svih onih šest zajedno, onoj što se upravo piše. Recite mu da danju unutra živi noć koja će, kad joj dođe vrijeme, izaći vani da se prostre nad Marjanom. I da će onda u crkvicu, kroz tanani prorez, ući bijeli dan i prespavati tu do jutra, sanjajući daleke gradove i nezamisliva čudesa koja će sutra vidjeti. Kasnije će ionako sam shvatiti da je to jedina prihvatljiva teorija. ... Eto.

[rada]

Usko mestasce koje zauzimam toliko je sicusno u usproredbi sa prostranstvom gde me nema i gde nikom i nije stalo do mene; i deo vremena koji uspem proziveti toliko je nistavan prema vecnosti gde me nije bilo, niti ce biti..A u ovom atomu, ovoj matematickoj tacki kola krv, radi mozak, takodje se nesto zeli..Kakva drskost! Kakve besmislice!I.S.Turgenjev - Ocevi i deca

[dare...]

BOŽE MOJ, POMOLI MI SE SA IKONE. USLIŠIĆU TI MOJU MOLBU!Nosim u sebi prirodno pravo da se osećam slobodan. Pre svega slobodan od grešne religije sebe, sve više opranog na ivicama dostojanstva. Zato i ne mogu da kleknem, bože. Izvini me. Stojimo jedan prema drugom. Ovo trgujemo nas dvojica mojom i tvojom nežnošću. Evo ti. Daj mi. Pa ćemo na kraju sabrati. Ovo je moja poslednja molitva.Ti imaš vekovima sebe. Pa šta još onda hoćeš? Prestani da me proganjaš bar ovih nedelja, ovde u Lenjingradu, i ostavi me na miru.Lutam. Tražim hotel "Angleter" gde se ubio Jesenjin. Pričala mi je Julija Sonceva, supruga pokojnog Dovženka, kako je Majakovski doživeo tu smrt. Ne kao u pesmi sa posvetom. Hotela "Angletera" nema. Prekrstili su ga. Moji pratioci izbegavaju da me tamo odvedu, nego me vode kod Puškina. Bože, pa njegova je radna soba bila prolazna. Kao čekaonica na stanici.Gospode, molim ti se, ostavi pesnike na miru i u životu i u smrti. Dosta nas je nas samih. Jedino, ako si bio u nekoj našoj budućnosti, prišapni mi pošteno, priznaj mi kao čovek, ličimo li na sebe?Nebo polako otežava od oreola jare. Naslikam stazu do Piskarevskog groblja, odlutam tamo bos, a noge mi u povratku ostavljaju pastelne tragove. Odem ponovo. Zalutam. Nestanem. I svi se užasavaju i dugo me oplakuju.Onda polako počinjem da crtam daleke predele. Naslikam sebi kolevku na onoj istoj stazi i vidim kako se vraćam ozaren i opet živ.Pomagaj bože, kakva je to čarolija kojom umem da pomirim obe opne ovog sveta? Možda to nije snaga? Možda je orijaško čuđenje koje se u nama javi kad ipak konačno shvatimo da nismo usplahireni?Oljušteno od magle, jutro je siromašnije od tišine. Nedostaje mu, sigurno, moja uobrazilja da iz svakoga nestajanja put vodi u nastajanje. Krila ne rastu iz tela, nego iz dubine duha. Zašto se mučim da utvrdim da li postoji ili ne suprotno klupče svesti?Ja nisam rođen hotimice, niti mi se taj oblik iznenada dogodio. Ja sam nešto od sebe samog i polako se vraćam sebi potpuno prirodno, kao što mi se vraća srce, čvrstina pršljenova ili dar disanja.Bože moj, pomoli mi se sa ikone. Uslišiću ti moju molbu!M.A.

Edited August 5, 2011 by dare...

[Amos]

Vratio sam se kući sa osećanjem potpune usamljenosti. Uglavnom, ovo osećanje da si sam na svetu javlja se sa ponosnim osećanjem superiornosti: omalovažavam ljude, čine mi se prljavi, ružni, nesposobni, zavidni, škrti; ne plaši me moja usamljenost, ona je skoro olimpijska.E.Sabato - Tunel

[pt 2.0]

Kad dođe vreme da se u šest sati posle podne može čitati bez druge svetlosti sem dnevne - za mene počinje pravi život, dobra polovina godine. To vreme počinje prvih dana aprila i traje otprilike do početka oktobra.Lepa svetlost! Kad nestane mene i ovo malo moje svesti o sebi, hteo bih da postojim - ukoliko je neophodno da se postoji - bar jednim delom sebe kao malo dnevne svetlosti u vazduhu, na predmetima ili u očima ljudi.Andrić

Edited August 9, 2011 by PointTaken

[bergasa19]

U ćutanju, u nemicanju, u njihovoj namjeri da ne odu, iako je molitva završena, postalo mi je jasno ono što nisam htio da znam. Htjeli su da me vide kad sam saznao za nesreću, željeli su da pokažem šta sam u tom času. Ni sam ne znam šta sam, i ne znam kakav odgovor da im dam. Sve je od mene zavisilo. Mogao sam da ustanem i odem, da pobjegnem od sebe i od njih. I to bi bio odgovor. Mogao sam da ih zamolim da izađu, da ostanem sam u tišini prazne džamije. I to bi bio odgovor. Ali, sve bi tada ostalo u meni. Ništa ne bi doprlo ni do koga. Još pred tvrđavskom kapijom bojao sam se sutrašnjeg bola i kajanja, mogla bi da me sprži vatra, uguši tuga, zauvijek onijemi nekazani bijes i žalost. Morao sam da kažem. I zbog ovih što čekaju. Čovjek sam, bar sad. I zbog njega, neodbranjenog. Neka mu to bude tužna bratska dova, već druga danas, ali prva koju će ljudi čuti. Jesam li se bojao? Ne, nisam. Ničega, osim strepnje da li ću dobro izvršiti ono što moram. Osjećao sam čak mirnu spremnost na sve, spremnost što je donosi neminovnost čina, i duboko slaganje s njim, jače od osvete, jače od pravde. Ništa više nisam mogao protiv sebe. Ustao sam i zapalio sve svijeće, prenoseći vatru s jedne na drugu, htio sam da me svi vide, htio sam da ih sve vidim. Da se zapamtimo. Okrenuo sam se, polako. Niko neće otići, nijedan. Gledali su me, sjedeći na koljenima, uzbuđeni mojim tihim kretanjem, i plamenovima što su gorjeli duž cijelog pročelja, oslobađajući gusti miris voska. — Sinovi Ademovi! Nikad ih nisam tako nazvao. Nisam znao, ni samo čas ranije, šta ću reći. Sve se dešavalo od sebe. Tuga i uzbuđenje su nalazili glas i riječ. — Sinovi Ademovi! Neću držati propovijed, ne bih mogao i kad bih htio. A vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom času, teži ne pamtim u životu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo važnije ono što ću da kažem, a ne želim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saučešće u vašim očima. Nisam vas nazvao braćom, iako ste mi to više nego ikad, već sinovima Ademovim, pozivajući se na ono što je u svima nama zajedničko. Ljudi smo, i mislimo isto, naročito kad nam je teško. Čekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužna čovjeka, i uznemireni zbog zločina. I vas se tiče taj zločin, jer znate: ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži. Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav. Ovo što imam, sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora, moj život i moja smrt, sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni. Čuvajte veze rodbinske, naredio je Allah. Nisam ih sačuvao, sine majke moje. Nisam imao snage da od tebe i od sebe nesreću otklonim. Musa reče: Moj Bože! Daj mi pomoćnika od bližnjih mojih, Haruna, brata mojega, ojačaj njime snagu moju. Učini mi brata pomoćnikom u poslu mome. Moga brata Haruna više nema, i mogu samo da kažem: Moj Bože, ojačaj njim mrtvim snagu moju. Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima božjim, neviđenim i necjelivanim od svojih najbližih pred veliki put s koga povratka nema. Ja sam kao Kabil, što mu Bog posla vranu koja rovljaše zemlju, da ga pouči kako će zakopati tijelo mrtvoga brata. A on reče: — Jao meni, zar ne mogu učiniti ni koliko vrana, da zakopam tijelo mrtvoga brata svoga. Ja, nesrećni Kabil, nesrećniji od vrane crne. Nisam ga spasao živog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osirn sebe i tebe, Bože moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti, i da se ne otrujem mržnjom. Ponavljam riječi Nuhove: — Rastavi mene i njih, i sudi nam. Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu. A vas, braćo moja, molim, ne zamjerite zbog ovih riječi, ne zamjerite ako su vas zaboljele i rastužile. I ako su otkrile moju slabost. Ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema. A sad idite kući i ostavite me sama s mojom nesrećom. Lakša mi je sad, podijelio sam je s vama. Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeća, u najcrnjoj tami, ne olakšavši ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje riječi, a žalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja zbog iznevjerene nade da će se umanjiti), udario sam čelom u pod, i znajući, avaj, da je uzaludno, u očajanju izgovorio riječi Bakara sureta: Naš Bože, tražimo oproštenje tvoje. Veliki naš Bože, ne kazni nas ako zaboravimo ili pogriješimo. Veliki naš Bože, ne zaduži nas teretom preteškim za nas. Veliki naš Bože, ne obavezuj nas onim što podnijeti i izvršiti ne možemo. Oprosti nam, smiluj se i osnaži nas. Možda je oprostio, možda se smilovao, osnažio me nije. U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomoćno dijete. Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakva značaja, noć je crna i prijeteća izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istočiti se u suzama, ne dići se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tužni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam, i tužan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili čovjek izgubljen u gluhoj samoći svijeta. A onda je došla prazna tišina. Još je tutnjalo negdje u meni, sve dalje, još su se čuli krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama od sebe. Zbog suza, možda. Bio sam umoran, bio sam bolesnik koji je tek ustao. Pogasio sam svijeće, oduzimajući im život jednoj po jednoj, bez svečanog osjećanja s kojim sam ih palio. Uništila me tuga, i bio sam sâm. Ostaću u mraku dugo, bojim se. Sâm. Ali kad sam i posljednjoj utulio dušu, moja sjenka nije nestala. Ljuljala se, teška, na zidu, u polumraku. Okrenuo sam se. Pored vrata je stajao zaboravljeni Hasan, sa živom svijećom u ruci. Čekao me ćuteći. Derviš i smrt _Meša Selimović_

[dare...]

Ruko, ispruzena prema drugoj obali, kloniAko smo pali, bili smo padu skloni. B.M.

[dare...]

KO JE UBIO JEDNU RIBU? Deca imaju običaj, da kvare svoje igračkeJer traže u njima srce. Vade lutkama oči, da vide kako radi vid.Izvrću pajace na naličje, da opipaju obe straneDodira. Medvedima i tigrovima paraju plišane glaveDa im otvore misao i razumeju namere. Ona znaju majstoriju disanja unatraškeOd: posle smrti, do: pre rođenja. Zato, kad kidaju oblik da dodju do njegovog unutraZnači da, jednostavno, ne trpe završene stvari. Deca u sebi imaju nešto, od božijeg načina:Preveliku radoznalost početka.M.A.

RIBA1.Deca imaju običaj da kvare svoje igračke, jer traže u njima srce. Ja sam bio siromašan kao dečak i sam sam sebi pravio igračke, pa sam u njih unosio najveće svoje lepote i snove što trepere kao zvona. Ali kopkale su me žive stvari. Tako sam video srce žabe i srce konja. Video sam srce vrapca. I srce čoveka, jer je bio rat. Jedino nikad nisam video srce ribe.Čuvao sam pačiće u šarenoj hladovini kraj reke. Postoje ribe, video sam to, koje se rode u reci, odrastu u reci, zaljube se pod mostom, ožene se pod mostom, dobiju decu pod mostom, odžive svoj vek pod mostom, odu u penziju pod mostom, umru pod mostom i nikud dalje od mosta.Postoje ribe koje imaju snage i plivaju protiv matice prema izvoru. Razdiru trbuhe o kamenje, riju njuškama kroz mulj, ako naidju na slapove, one se bacakaju po obali, putuju preko trnja, puze po travi, dave se u vazduhu i najzad ipak stižu tamo kuda su krenule. Unatrag. Nikad ih nisam pitao čemu sve to, jer moja je radoznalost u detinjstvu bila od sasvim druge vrste. Postoje ribe koje nemaju snage. Mlitave su, pljosnate, bele kao moj dlan. Voda ih odnese u more i udavi u soli.Ali ima jedna riba, jedna čudnovata riba u šarenoj hladovini pod vrbom. Satima stoji u mestu, samo se zgrči ponekad, ali ne miče.2.Aha, ribo, rekao sam joj, vaše srce hoću da vidim. A ona se nasmejala: ne budite naivni, dečače, rekla je. Pa ja uopšte nemam srce, jer odavno sam ga podelila drugim rekama, morima, okeanima, barama, ko zna kakvim crvenperkama, ajkulama, kitovima ili šaranima. Ovo ovde što kuca u meni, to je druga reka, koja teče protiv ove i ne dozvoljava joj da me pomakne. Vi vidite, kaze mi ona, ja se samo malo zgrčim ponekad. Ali jača sam od svih matica na svetu.Pružio sam ruku. Nije se opirala. Izvadio sam je iz vode. Pokidao sam joj meka usta, rasparao sam joj školjkom trbuh i otvorio je. Ali nisam našao ni srce ni reku u njoj. Šta je to, ribo lažljiva, plakao sam, jer bio sam dečak i sve mi je trebalo pet puta objašnjavati da bih stvari do kraja razumeo.Danas ...3....danas kad uzalud tražim svoje srce, ja vidim da ga nemam, jer odavno sam ga podelio nekakvim morima, rekama, okeanima i barama, ko zna kakvim kitovima, crvenperkama, ajkulama i somovima. Ovo ovde što kuca u meni nije srce, nego reka, jedna žilava reka što teče protiv svih i nikom ne dozvoljava da me pomakne.Vi vidite: ja se ponekad samo malo zgrčim, ali sad sam sve razumeo.4.Trčim na obalu. Tražim šarenu hladovinu pod vrbama. I zamislite šta vidim! Vidim: tu riba, tamo riba, svuda bezbroj riba što stoje u mestu, samo se ponekad malo zgrče, ali matica im ništa ne može.Sad znam: mogu i da me sklone. Mogu da me utucaju maljevima u zemlju ili razveju vazduhom kao maslačak. Posle mene će uvek postojati bar jedna riba koja će, nepomična tako i napregnuta, biti jača od svih.Mika Antić Edited August 30, 2011 by dare...

[ultra plasticni]

Сада се већ спустио мрак и сви су били гладни, те су се некако нашли горе у „Пластичном новчићу“ на Сепулведи. Унутрашњи зидови беху украшени сребрнастим пластичним репродукцијама главе новчића од пет цената, од којих је свака била отприлике величине пице. Вештачка живица, висока око шездесет центиметара, веома зелена и такође пластична, раздвајала је низове сепареа. Екипе непознатих стручњака за састављање живица пажљиво су уклопиле хиљаде малих, међусобно склопивих имитација гранчица с лишћем, разрађених готово до најситнијих појединости, како би створили то необично забавно грмље. С временом се у њему изгубила сва сила ситних предмета: штипаљке за џоинт, опушци џоинта и луле за хашиш, ситан новац, кључеви од кола, наушнице, контактна сочива, пакетићи коке и хероина у непропустљивом папиру и тако даље. Живот лакши од, рецимо, једног грама. Понеке муштерије би сатима пажљиво пребирале по живици, центиметар по центиметар, док им се кафа хладила – нарочито кад би биле на спиду. Ту и тамо би их, касно увече, прекинула једна од пластичних слика на зиду, кад би се Томас Џеферсон окренуо из левог профила до анфаса, одвезао траку којом му је коса била скупљена на потиљку, растресао косу тако да се претвори у блештави риђи ореол и обратио се одабраним наркосима, обично цитатом из Декларације независности или Повеље права, што је заправо много помагало многим судским одбранама које су се нарочито усредсређивале на околности претреса. Те вечери је Џеферсон сачекао да и Кленси и Тарик оду до тоалета, брзо се окренуо ка Доку и рекао: „Дакле, тако! ’Златни очњак’ не само што омогућава поробљавање већ и омета примену закона о слободи.“„Хеј... али као једног од отаца оснивача, зар те помало не избезуми ова прича о црнцима и апокалипси?“„Дрво слободе мора се с времена на време освежити крвљу патриота и тирана“, одговорио је Џеферсон. „То му је природно ђубриво.“„Аха, а шта ако се испостави да су патриоте и тирани једно те исто?“, упита Док, „као, имамо сад тог председника...“„Важно је само да крваре“, објаснио му је Џеферсон. „Кад смо већ код тога, шта ћеш урадити са информацијом коју си управо добио од господина Халила?“„Да видимо, које могућности имам? Да одем у ФБИ и откуцам Тарика и ЦНМРПЧ. Да нахушкам федералце на ’Златни очњак’, након што Тарика на време упозорим да се склони. Да кажем Бигфуту Бјорнсену све и да га пустим да то изнесе пред ПДИДије или кога већ, и да пустим њих да се позабаве тиме. Јесам ли нешто изоставио?“„Почињеш ли да увиђаш образац који се овде понавља, Лоренсе?“„Не могу да верујем никоме од ових људи?“„Сети се и да Гленов договор у вези са оружјем никад није спроведен у дело. Стога не мораш стварно никоме ништа да кажеш. Но оно што мораш да урадиш јесте...“ Нагло ућута и поново окрену профил с коњским репом.„Опет причаш сам са собом“, рече Кленси. „Мораш да пронађеш праву љубав, Док.“

[dare...]

Bila jednom četiri čoveka koji su se zvali SVAKO, NEKO, BILO KO i NIKO.Trebalo je završiti jedan važan projekat.I SVAKO je bio zamoljen da to uradi.SVAKO je bio siguran da će NEKO to da završi.BILO KO je to mogao da uradi ali NIKO nije uradio.NEKO se naljutio jer je to mogao SVAKO da završi.SVAKO je mislio da to može BILO KO da uradi.Ali NIKO nije ni pomislio da to NEKO neće da napravi.Završilo se tako da ja SVAKO krivio NEKOG,Ali NIKO nije uradio ono što je mogao BILO KO.I to je to... ;)

[gagilija]

Vislava Šimborska: MAČKA U PRAZNOM STANUMačka ne bi da umre. Jer šta da radi mačkau praznom stanu.Da se penje na zidove.Da se češe o nameštaj.Kao da je sve ostalo nedirnuto,pa ipak izmenilo se.Kao da ništa nije pomereno,pa ipak ispremeštalo se.I uveče lampa više ne gori.Čuju se koraci na stepeništu,ali nisu to ti.Ruka koja stavlja ribu u činijuopet nije ona stara.Nešto ovde više ne počinjeu svoje uobičajeno vreme.Nešto se ovde ne odvijakako treba.Neko je ovde bio i bio,a zatim odjednom iščezaoi uporno ga nema.Pregledala je sve ormane.Optrčala sve police.Zavukla se pod tepih i pregledala.Čak je prekršila zabranui razbacala papire.Šta ima više da se radi.Da se spava, da se čeka.Samo neka se vrati, samo neka se pojavi.Pokazaće mu većda se tako s mačkom ne može.Ići će mu u susretkao da to čini preko volje,polagano,na veoma uvređenim šapama.I bez velike radosti, za početak.

[dare...]

RODJENDAN1.Zašto mi nemamo iskustva? Zato što život shvatamo kao vatromet.Svakog se jutra ponovo kristalno rađamo i živimo do večeri po jedanljudski vek.Onda, u zoru, započinjemo novo stoleće.U sumrak, opet, umorno umačemo glavu u nov san o nekom sasvimdrukčijem trajanju, koje će početi ujutro, iz početka."Svakog dana ponesi korpu zemlje na isto mesto i sazidaćešplaninu" - kaže Konfučije.2.Ko stvara, a ne počne iz temelja, nikad neće ni ugledati krov.Ko voli, a zablene se u sebe u ogledalu, kao da nikad nije niprogledao.Ko živi, a ne rodi se mnogo puta na ovoj zemlji, kao da nikadnije ni postojao. "Ne primaj svet onakav kakav dobiješ, niti gaostavljaj takvim" - kaže dobri stari Tin Ujević.Sačuvaj i jedan list sa Davidovim psalmom: "Jer hiljade sugodina pred tvojim očima kao jedan jedini dan."Veruj mi, sve ih možeš proživeti od sumraka do svitanja. I kaošto je leptiru rođendan tvoje: ujutro, a starost tvoje: uveče,baš takvi neka budu i tvoji mnogobrojni životi, a ne jednoliki unedogled, kao vekovna trapavost jedne sekvoje ili kornjače.3.Ne veruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije herojsko doba.Ne veruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije ni čudesan,ni pravi.Svaki je trenutak istina, samo što poneki ima lažnog čoveka.Moraš da smogneš snage i sebi otvoreno obećaš da ćeš ostatitragač za večnošću u sebi, a ne za sobom u večnosti.To je jedini sat koji sam uspeo da ti kupim od ušteđevine ovenežnosti, sine moj.Mika Allmighty

[Willow]

Pišem da bih mogao da umrem zadovoljan.

Edited March 15, 2012 by Willow