Jump to content
IGNORED

Serija "Porodica" - That 90's Show


renne

Recommended Posts

ČJ nastavlja:

Mira Marković je bila Ledi Magbet a ne neka luda baba koja cvili i valja se po krevetu.

Koštunica nije lik iz Nikad izvini Srđana Ćešića nego ozbiljan čovek!

A Zoran... Zoran je tada bio u mojim godinama sada. 

Edited by msv
  • Haha 3
Link to comment
3 minutes ago, Arkadija said:

Ali devojčica novinarka, koja pita ko je Stambolić? Alo bre, pa i pijačni barometar da je radila na toj kvazi televiziji, kako je mogla da propusti Stambolića i njegov nestanak????

To je bila i moja pomisao, no malo kad razmislim, u seriji je prikazana kao klinka koja je u senci pokojnog oca (očigledno, režimskog novinara), pa je verovatno mogla da bude u bablu koji je bio blaženo nesvestan tih dešavanja. Onaj Ivan Marković je, uostalom, na novinarsko pitanje o Stambolićevom nestanku odgovorio sa: "Pitajte njegovu ženu gde je".

 

Jebote, koji ološ, opet sam se iznervirao. Još budala, uzeo da guglam detalje za ovog ološa gore (da me ne ošinu forumski fakt-čekeri)...

Link to comment

Ali novinarka rtsa koja pita sta je sad sa ovim covekom, govoreci o stambolicu 😂

Link to comment
Quote

Recenzija serije "Porodica"

Jelena Đurović

Hapšenje Miloševića sam dočekala u jednom kafiću u Novom Sadu sa drugarima, članovima tamošnjeg „Otpora“. Tada sam radila u agenciji koja se bavila marketingom za inostrana alkoholna pića (tzv. strana žestina:) i celu noć smo pili na „naš račun“. Ujutru smo se nekako iskobeljali iz kafane a jedan Vojvođanin je duhovito rekao „ E ja bih ga sad samo dao Sarajlijama“. Poslednjim iskrama čiste svesti sam odgovorila: „Ajde, pa oni kako su fini skuvali bi mu kaficu“. Nasmejali smo se.

Bila je to dobra noć, noć velike pobede za moju generaciju.

Pažnju javnosti ovih dana zaokuplja serija „Porodica“ (RTS) koja govori o poslednjim danima i satima pred hapšenje Slobodana Miloševića prvog aprila 2001. godine. Miloševića je uhapsila tadašnja vlast (i dalje definisana kao DOS, iako je ovo skraćenica za Demokratska opozicija Srbije), a uz delimičnu pomoć vođe paravojne formacije Crvene beretke, čiji je vođa bio Milorad Ulemek Legija. Nedugo potom Milošević je prebačen u Hag gde je i umro 11. marta 2006. 

Postoje dva centralna punkta na kojima se odvija radnja – onaj u vili „Mir“ u Užičkoj ulici u kojoj se nalaze članovi porodice Milošević i njihovi saborci, i onaj u Predsedništu gde Zoran Đinđić (Uliks Fehmiju) sa saradnicima pokušava da nađe dostojanstven način da utamniči Miloševića (Boris Isaković). Tu su i fiktivni likovi oslonjeni na neke realne: urednik u nacionalnoj televiziji (Ljubomir Bandović) i njegove koleginice i kolege, kao i baka (Svetlana Bojković) koja odlazi da podrži Miloševića, ali na Dedinju u opštoj gunguli, gubi unuka.

Neću ponavljati očigledno, ono što smo već čitali u kritikama - likovi iz Užičke jesu bez dimenzije i bez pravog dijaloga ostavljeni da brane neodbranjivo, pa kao da su izleteli iz skeča Indeksovog radio pozorišta. Napomenula bih da postoji vidljiva razlika u načinu na koji su pisani, režirani i glumljeni segmenti Užička – Predsedništvo. Događaji na Dedinju deluju kao proba za neku pozorišnu predstavu recimo Ateljea 212, dok testosteronski dijalozi i nervoza u Predsedništvu više liče na ono što bi se moglo nazvati kinematografijom ili televizijskim ugođajem. Problem sa prenaglašenjim „imitiranjem“ zbog koga gubimo fokus na dijalog i radnju ima i popularna serija „Kruna“, ali očigledno je da širem auditorijumu ovo ne smeta.

Neumitno se nameće poređenje sa Olivera Hiršbigela „Pad“ (Der Untergang) o poslednjim danima Adolfa Hitlera u bunkeru u Berlinu.

„Porodica“ ne liči na „Pad“. Konstatuje, ali ne navodi gledaoce da iskuse vlastitu traumu a možda i krivicu.

AF74DDFA.jpg

Posle premijere nemačkog filma scenarista Bernd Ajnhiger je izjavio: „…glavna ideja bila je snimiti film o Hitleru i ratnoj Nemačkoj koji je bio vrlo blizak istorijskoj istini, kao deo teme koja će nemačkoj naciji omogućiti da "iskusi vlastitu traumu". Da bi to postigao, film istražuje Hitlerove odluke i motive tokom njegovih poslednjih dana, kroz perspektivu pojedinaca koji su živjeli u Führerbunkeru u to doba.“

Ovo je otprilike sve što mogu da kažem o ovoj seriji. Jer ne mogu da govorim o Miloševiću kad seriju koproducira njegova ministarka kulture koja je godinu u kojoj se dogodila Srebrenica proglasila za Godinu kulture uz slogan „lepše je sa kulturom“. Ne mogu da se skoncentrišem na glumačke finese dok živimo u državi koja svakim danom sve više liči na Kinu iz vremena Mao Ce Tunga i Gang of Four, uz modifikaciju da je za ikakav privid političke aktivnosti, uz bliskost partiji, bitna i bezrezervna odanost sabornosti i svetosavlju. Od kačenja jaja na društvene mreže do davljenja u emoji - zastavama svaki put kad Đoković ili reprezentacija kroči na teren, makar u pitanju bilo takmičenje u preskakanju lastiša. Ne mogu da ocenjujem vlasulje i masku dok Rusija i dalje, dve decenije od ovih događaja, drži SPS u vlasti a nama se upravlja iz Kremlja.

Nemam pojma da li je Uliks dobro „skinuo“ Zorana dok nam je opozicija toliko ispranog mozga da misli isto što i vlast, u nekim segmentima možda i crnje i gore. Ne znam šta bih vam rekla za ludi dens soundtrack dok Bane Ivković, Miškovići, Karići i svi ostali iz hunte čine nelustriranu elitu ovog društva. Kako da pravim ironičan odmak kad je kapital Miloševićeve i postmiloševićeve ere u rukama onih koji su njegovu demagogiju koristili za pljačku epskih razmera, a sve preko leševa predaka onih koje danas vakcinišu i od toga prave PR. Da li je Milan dobro dočarao Čedomira? Ne vidim, jer samo vidim da je Miloševićev Gebels Milorad Vučelić na čelu tiražnih dnevnih novina, sada fokusiran na hagiografiju članova „porodice“. Ma ej, Legija je Kostiću uloga života, a? Verovatno je vlažno sanjao o tome i superiška sve, ali um mi postaje vakuum pri pomisli da Miloševićevi ratni huškači Kapor i Crnčević imaju ulice u Beogradu. Da, postoji i nekakva nagrada koja nosi ime Mirjaninog dragog drugara Tijanića.

Svi se u seriji strašno paze da ne dođe do krvoprolića. Zasnovano je na svedočenjima, i znamo da je bilo tako, ali sad se pitam zašto? Lekovit bi bio rumunski scenario. Da su ih samo te noći između petog i šestog oktobra dali nama, nama kojima su uzeli najbolje godine života, uništili porodice i ideju o boljem svetu... Ali, nije bilo revanšizma, osim Miloševića lično svi su samo uznapredovali i otresli svoje zločine kao prašinu. Državu su pored okupljenog naroda ipak oslobađali i Legija i popovi. Niste valjda mislili da će dvadeset godina kasnije ovde biti istine, odgovornosti i pomirenja?

U parlamentu, opštinama, gradskim upravama u Srbiji pretežno sede ljudi koji su podržavali Miloševićevu politiku, i oni koji mu ne zameraju što je ratovao, nego što nije dovoljno dobro ratovao. Sloboda mišljenja kakvu znamo iz demokratskih društava je nešto čemu se iz dana u dan pomera graničnik, a svaka dublja i opasnija kritika vas može lansirati na naslovnicu nekog tabloida uz naslov tipa „Sve o Đurovićki, šiptarskoj madam: Držala javnu kuću za teroriste UČK“. 

Prostor bez ideologije gde se čak i oprečne ideje koriste koliko je potrebno za korist vrhuške, to je patentirao starina Deng Sijaoping a perfektuirao Putin. Zato čvrstu ideologiju neće imati ni serija o kasapinu naše prošlosti, a svi će samo nastaviti da igraju svoje uloge: dvorski umetnici, disidenti i kritičari, opozicioni lideri kojima je mozak kao đevđir, vakseri i antivakseri, pomiritelji za prostor exYU koji tapšu vakcinama i malom Šengenu sede uz one koji sledećeg jutra govore da Hrvate ipak ne treba vakcinisati, nego ih treba eliminisati, mada "dragi kolega zašto tako oštro, ipak su oni samo pokatoličeni Srbi..." Sporedne role imaju pseudo istoričari, njihovi YouTube kanali i starletani domaćih Qanon zavera. U tom teatru realnog svoje mesto imaju i vladine NVO, LGBT levica i desnica, medijski moguli iz devedesetih koji su svoju slobodu nekako otkupili od „prve demokratske vlade“, pa noviji kao britki motherfuckin' mediji koji sa zameranjem idu samo donekle, i pojedinci koji mašu papirima za koje ni ne sumnjaju da im ih je poturila Služba.

Mogla je ova serija da bude i daleko brutalnija prema nekadašnjem ministru informisanja ali i portparolu SPS, jer popuštanje umetnicima na račun toga da bi se neko percipirao većim demokratom nije ništa novo niti originalno. Putin je recimo tolerisao Limonova i njegovo vršljanje po trgovima, dozvolio je da svetlo ugledaju Zvjagncevljevi filmovi „Levijatan“ i „Loveless“ koji kritikuju režim toliko precizno, duboko i suštinski. "Levijatan" je takođe sam izborio svog Oskara za strani film, nisu mu trebali iMDB botovi.

"Nisam li milostiv?" ponavlja Hoakin Feniks kao negativac Komodus u filmu "Gladijator", i time opisuje osnovni postulat autoritarnog vladanja. Oni misle da su milostivi jer je ipak preostao još neko ko ne razmišlja identično kao Vrhovni vođa. Model je da može malkice slobode, taman da osetimo kao da je ima, ali da ipak nikoga ne žulja. Kad počnu problemi, stvari se rešavaju brzo, u mraku: novinarka Ana Politkovskaja je ubijena, opozicionar Boris Nemcov takođe, a Navaljni se bori za život u zatvoru za koji kažu da liči na one iz Staljinovog vremena. Vruće je dok ovo pišem, i previše blizu kući.

Eto zato je teško govoriti o finesama u scenariju i malim simpatičnim zafrkavanjima na račun Vojislava Koštunice o tome „kako nije obavešten“. Narod koji upija seriju nije obavešten ni šta se događalo u Vukovaru, ni ko je Legija, ni šta je radio Arkan, ni šta je bilo u Banjaluci, ni ko je slao dobrovoljce, niti zašto je taj neki grad držan pod opsadom četiri godine, ni šta se to događalo u Srebrenici, a još manje šta je prethodilo bombardovanju. 

Naravno da će se Milošević i njegova sranja o patriotizmu i petoj koloni dopasti novim generacijama, onima koji su odrasli na podelama na "naše" i izdajnike i iluzijama o osveti za događaje od pre osam vekova.

Neću da zabavljam biračko tijelo dok padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu, rekao je Rambo Amadeus i opsovao majke gledalištu tokom manifestacije Beogradsko proleće 1992.

Trideset godina kasnije, ja odbijam sveopšti alibi *

22924230.jpg

Na fotografijama:

Knjiga Mire Marković ispred spomenika Ivanu Stamboliću čije je ubistvo naručila od pripadnika Crvenih beretki. Stambolić je streljan pa ubačen u živi kreč na Fruškoj gori, 25. avgusta 2000.

Mirjana Marković u najlon kesi, posle smrti transportovana u Srbiju iz Moskve gde je od Vladimira Putina dobila politički azil 2003. godine

 

  • +1 1
  • -1 1
Link to comment
5 minutes ago, roksi said:

smaras. sustina je tacna.

 

Svaka tebi čast ako si uspela da iskopaš suštinu ispod tri tone nabacanih gluposti koje veze ni sa čim nemaju.

 

Ako je suština "jebeš seriju kad nije bilo lustracije", mogla je to da kaže u dva-tri pasusa tops.

  • +1 2
Link to comment

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...