Jump to content

Permanentna kriza domaće ekonomije

Featured Replies

  Quote

Neka osetljiva pitanja ekonomije u Srbiji

 

19 oktobar 2015

 

 

Kada se pogledaju osnovni makroekonomski pokazatelji Srbije utisci su pomešani. Neki imaju dobar, drugi loš razvoj (Tabela 1). U one koji se poboljšavaju spada inflacija, čija stopa je sa desetak i više odsto pre nekoliko godina pala na oko 2% poslednjih godina. To je dobar rezultat, ali treba imati u vidu da u Srbiji poslednjih decenija monetarna stabilnost nije kontinuirana. I kada se postigne, ona ne traje dugo, a cena je obično visoka, kao ovaj put, pošto je Narodna banka Srbije snažno intervenisala da očuva kurs, dok je kamatne stope držala na nivou 5-12%, u vreme kada su one u SAD i evro-zoni bile oko 0%.

 

Povoljno je i kretanje tekućeg računa%5B1%5D, koji je i dalje negativan, ali je sa preko 20% pre nekoliko godina, pao na oko 6% od BDP u 2014. Rast izvoza takođe je na pozitivnoj strani. Time se spisak pozitivnih kretanja iscrpljuje. Lista negativih kretanja je mnogo duža. Nacionalni dohodak je od 2008. u stagnaciji. Čak i ako se ostvari projektovani rast od 0,9% u 2015. nacionalni dohodak 2015. biće manji nego 2008. za 0,4pp (procentnih poena). Broj zaposlenih se neprestano smanjuje i 2008-2014. opao je sa 2,00 na 1,72 miliona. Pošto je ostvareni dohodak ostao približno isti, sledi da je sa odlaskom oko 280.000 zaposlenih porasla produktivnost, što znači da su oni bili višak, tj. da su bili nepotrebni. Stopa nezaposlenosti se kolebala u rasponu 13,6-23,9% bez jasne tendencije.

 

 

Tabela 1: Makroekonomski pokazatelji Srbije.

tabela_1-_makroekonomski_pokazateljio_srCreator: Ministarstvo finansija Republike Srbije, razne publikacije. 80x15.pngOva slika je pod Creative Commons License licencom[/size]

 

Najveći hronični problem Srbije je neprestani rast javnog duga u svetlu stagnantne privrede. Dug je porastao sa 28,3% od BDP 2008. na 72,2% sredinom 2015. Kao što sam pisao u prošlom prilogu%5B2%5D za HBS, Srbija spada u dve zemlje Istočne Evrope kojima javni dug najbrže raste, što povećava rizik državnog bankrotsva. Pored toga, rast javnog duga ima i druge loše posledice, jer ukazuje na više poreze i niži ekonomski rast u budućnosti. U svetlu rastućeg javnog duga postoji kontroverza o kretanju budžetskog deficita u 2015, koji je proteklih godina bio jedan od najviših u Evropi. Postoje i neki drugi ekonomski problemi u Srbiji, koji su ovde izostavljeni, kao što je pad populacije, iseljavanje mlađih i kvalifikovanih, rastuća centralizacija zemlje, rast sume nenaplativih kredita, nelikvidnost firmi, vrlo rđavo kretanje na berzi.

 

           Samo dve ilustracije. Indeks najlikvidnijih hartija (Belex 15) pao je sa 3.300 poena u 2007. na oko 650 u 2015. Pošto je berza ključni instrument finansijskog tržišta, iz prethodnog  podatka je očito kako se oseća kapital u Srbiji. Nenaplativi krediti su dostigli 24% ukupnih kredita (među tri najviše stope u Evropi), što će u narednim godinama biti jedan od većih problema. On će jednog dana uzdrmati ne samo bankarski sistem, već i javne finansije, realni sektor, pa i čitavu državu.

 

Problema je očito više nego dobrih vesti i o svima njima ne može biti reči u jednom tekstu. U ovome što sledi osvrnuću se samo na tri stvari.

          Prvo, prema zvaničnim podacima, zaposlenost u Srbiji raste iako nacionalni dohodak pada ili stagnira. Liči na zanimljiv pardoks.

          Drugo, koliko su tačne izjave zvaničnika da je došlo do naglog smanjenja budžetskog deficita. I koliko su postojeći rezultati održivi?

         Treće, izgleda da MMF ima pozitivno mišljenje o razvoju ekonomskih prilika i upravljanja u Srbiji. Pitanje je, naravno, da li je takva procena MMF opravdana.

 

U svemu valja imati u vidu da se debate o ovim pitanjima vode i ocene iznose u politizovanoj atmosferi, pred izvesne lokalne i pokrajinske, i moguće republičke izbore, koji bi, ako budu održani, bili prevremeni. Da bi na te izbore išla, vlast želi da delimično umanji efekte politike štednje time što bi nešto povećala plate i penzije, iako je štednja uslov stand by aranžmana sa MMF. A da bi se MMF sa opozivanjem dela mera štednje složio, potrebne su određene brojke.

 

 

Reveal hidden contents

 

 

Zaključak

 

          Osnovni problem privrede Srbije je nizak ekonomski rast, praktično višegodišnja stagnacija. Time su problemi deficita, duga ili niske zaposlenosti pojačani, ako ne prouzrokovani. Brži razvoj bi se mogao postići samo otresitom reformom, koja bi se oslanjala na poboljšanje poslovnog okruženja, vladavinu prava i smanjivanje javnog sektora. Ali takve reformske agende nema.

 

           U svetlu stagnantne privrede fiskalni problemi izbijaju u prvi plan. Oni se sastoje u visokoj državnoj potrošnji koja se delom finansira iz zaduživanja, ali i u neracionalnoj potrošnji uzetih kredita, koji se koriste za kupovinu socijalnog mira, umesto ulaganja – npr. u infrastrukturu. Dakle, Srbija se zadužuje preko granica u kojima dugoročno može da servisira dug, a sredstva koristi neracionalno. I kada je okolnosti nateraju da nešto ograniči tako opasnu politiku, vlast u Srbiji to čini zakasnelo i nedovoljno – a i tako skromnu štednju teži da što pre ukine i da se vrati populističkoj politici.

 

           To je visoko rizična politika koja je postala navika. Rizik bankrotstva s takvom politikom ostaje visok, tako da ga mogu aktivirati razne stvari, kao što su poskupljenje novca i zaduživanja na svetskom tržištu ili veća recesija kod kuće. A može to biti i nepoverenje kreditora u sposobnost Srbije da servisira javni dug, kada pređe 80% ili 90% ili kriza koju će izazvati nenaplativi krediti u bankarskom sektoru. Okidač može biti i nešto drugo, što se u  ovom času ne vidi kao akutni problem.

 

         Tako rizična politika se ne može dugo voditi a da se za nju ne plati odgovarajuća cena, tako da Srbiju u predstojećem periodu čekaju „godine opasnog življenja“. U nešto manje od 40 godina Srbija bi se mogla suočiti sa četvrtim bankrotsvom, od kojih se tri (1994, 2001, ?) knjiže na nju, a jedno na SFRJ (1983). Iako su okolnosti tih događaja bile različite, a i bankrotstva su bila različite težine, svima im je zajednička prevelika državna potrošnja. Krajem 1983. SFRJ se više nije mogla zaduživati, pa je pribegla suspenziji servisa duga, ograničenju uvoza i restrikcijama u nabavci čak i osnovnih roba. Drugo bankrotstvo je došlo kroz hiperinflaciju 1992-4. Ona je bila rezultat težnje države da troši mnogo više od raspoloživog, a pošto zbog sankcija nije bilo mogućnosti spoljnjeg zaduživanja, preostala je jedino štamparska presa kao izvor nedostajućeg novca, što je rezultiralo hiperinflacijom i slomom privrede i javnih finansija. Konačno, posle političkih promena s kraja 2000. Srbija se suočila s nemogućnošću servisiranja duga, koji je prelazio 200% BDP. Rešenje je nađeno delom opraštanjem dugova, a delom njihovim restrukturiranjem. Izlasku iz bankrotstva i lakšem nošenju tereta dugova pomogli su tadašnji brz rast privrede Srbije i dobra volja kreditora – a to su elementi kojih danas nema. Bez obzira što je teško anticipirati okolnosti eventualnog budućeg bankrotstva zemlje, ono nije u interesu građana Srbije i trebalo bi ga izbeći, čak i ako je oštrija štednja od ove jedini put da se to postigne.

 

  • Replies 2.7k
  • Views 168k
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

Most Popular Posts

  • Početak godine:     Pozni Septembar:     Možda grešim, jer za pare uopšteno sam budak bosanski, ali sve manje sumnje imam da svaka, ali apsolutna svaka politička kosk

  • James Marshall
    James Marshall

    Mozes li da da na srpski prevedes sta si napisao? Moze i na engleski, sve je bolje nego ovo iznad.

  • Tribun_Populi
    Tribun_Populi

    Svemu dođe kraj, pa i ekonomskoj politici motanja kablova uz poreskim parama finansirane stranvesticije.

Posted Images

  • Author
  On 27. 2. 2016. at 8:04, Prospero said:

 

  Quote

Prokopijević

 

Osnovni problem privrede Srbije je nizak ekonomski rast, praktično višegodišnja stagnacija. Time su problemi deficita, duga ili niske zaposlenosti pojačani,ako ne prouzrokovani. Brži razvoj bi se mogao postići samo otresitom reformom, koja bi se oslanjala na poboljšanje poslovnog okruženja, vladavinu prava i smanjivanje javnog sektora. Ali takve reformske agende nema.

 

           U svetlu stagnantne privrede fiskalni problemi izbijaju u prvi plan. Oni se sastoje u visokoj državnoj potrošnji koja se delom finansira iz zaduživanja, ali i u neracionalnoj potrošnji uzetih kredita, koji se koriste za kupovinu socijalnog mira, umesto ulaganja – npr. u infrastrukturu. Dakle, Srbija se zadužuje preko granica u kojima dugoročno može da servisira dug, a sredstva koristi neracionalno. I kada je okolnosti nateraju da nešto ograniči tako opasnu politiku, vlast u Srbiji to čini zakasnelo i nedovoljno – a i tako skromnu štednju teži da što pre ukine i da se vrati populističkoj politici.

 

 

 

Opet saveti u vidu maglovitog i nedefinisanog poboljšanja ekonomskog ambijenta. Kao papagaji, bez ikakve privredne strategije. I što Prokopijević nije spomenuo 2008. godinu kao godinu bankrotstva, kad je već spomenuo 1983, 1993, 2001, već je samo stavio upitnik?

 

Pazi tek ovaj biser:

 

  Quote

 

 

Pošto je ostvareni dohodak ostao približno isti, sledi da je sa odlaskom oko 280.000 zaposlenih porasla produktivnost, što znači da su oni bili višak, tj. da su bili nepotrebni. Stopa nezaposlenosti se kolebala u rasponu 13,6-23,9% bez jasne tendencije.

 

Izgleda da je jedina otresita reforma ta da se što više ljudi otrese sa posla. Bože sačuvaj da neko da savet kako da se poveća zaposlenost.

Edited by slow

Koja zaposlenost, formalna ili stvarna/produktivna?

 

 

Možeš doneti političku odluku da formalno zaposliš ljude, tj. izmisliš im radno mesto i obezbediš bruto platu, ali to košta. Onda moraš biti spreman da nađeš pare za ta radna mesta, ili kroz kresanje dosadašnjih rashoda i prelivanje na novootvorena radna mesta, ili kroz zaduživanje, ili oba što jem zapravo jedino verovatno.

 

Sve može, samo je pitanje cene i spremnosti da se ona plati.

 

 

Što se tiče stvarne zaposlenosti, za to, u suštini, moraš da pitaš privatni sektor šta mu treba i može li se gde pomoći a da se ono malo ostvarene konkurentnosti ne sjebe kroz davanja prednosti Peri jer je dobar sa vlašću naspram Žike koji to nije.

Meni se koža ježi od same pomisli da je javni dug od 2008. naovamo gotovo utrostručen.

 

TT tj. CZ M57

^

 

Još strašnije je što se osim pojedinca na ivici cenzusa niko ozbiljnije ne bavi tim problemom(mada ni on nije nešto bacio akcenat na tu stranu).

Rešićemo se duga kao i ostali - ili otpisom, ili velikom inflacijom evra ili nekim većim ratom :D

Pa kad su nepopularne teme, jbg. Niko se time na pravi način nije bavio, počev od Đinđića pa naovamo. Privatizacioni prihodi nisu gurani u investicije ili jeftine start-up kredite (jbg Prospero, razvojna banka) nego u potrošnju i socijalna davanja, onda se racionalno od države, takve raspale kakva je, očekuje još - i na toj priči dobijaju izbori; onda presuše privatizacioni prihodi pa krene kriza i voilla - za sedam godina dug od 29 na 75% BDPa.

 

Pare idu u potrošnju, uvoznički lobi trlja ruke, prave se koalicije, svi srećni i zadovoljni.

 

U vrhu.

 

TT tj. CZ M57

Pa nije blesav narod da steže kaiš dok ne mora, a ako bude morao biće mu kasno.

Ono, poenta je da se ne radi ovde o narodu, hoću da kažem. Narod je ovde poprilično dugo u "država duradi nešto" fazonu, nije kriviti ga zbog toga, ali ipak. Problem je u tome koji i kakvi ga vode.

 

Zato ti i rekoh onomad, da razvojna banka, ali ne ovakvima u ruke. Prvo da se sistem uredi da takvi više ne dolaze, onda da se uredi sistem da se za učinjeno odgovara, a onda možemo o razvojnoj banci.

 

A ako mi daješ izbor odmah sad, onda bolje ne, bolje to koliko ima para uložiti u infrastrukturu i reformu političkog i pravosudnog sistema, pa ako neko investira dobrojes', ako ne nikom ništa.

 

TT tj. CZ M57

  On 27. 2. 2016. at 14:35, Tribun_Populi said:

Zato ti i rekoh onomad, da razvojna banka, ali ne ovakvima u ruke. 

 

čak i ovakvima u ruke je manje zlo od 10k eur za radno mesto multinacionalkama, jedino rešenje su domaće investicije, koje su nemoguće ne zato što nema para, nego zato što ustrojavamo zakone tako da ne odgovaraju domaćim ncvesticijama, mora da postoji sveto trojstvo banke&molovi ovog ili onog tipa&prerana regulacija, jebao vas putin nato i eu, ne tebe lično, nego sve vas u paketu na ovoj temi, naročito libertarijance nabijem ih na kurac

Auuu, opasno te naljutili, a? :D

 

Ama OK, ali jebeš razvojnu banku koja se na kraju svede na poklanjanje para, koje se operu kroz kombinacije i ne vrate nikad, a banka propadne. Ono, ajd da nismo imali, ali gde je sada RBV? To je samo antireklama za jedan u osnovi pozitivan koncept razvoja. Ovako je bar transparentnije, znaš da smo poklonili i koliko smo poklonili. Ne kažem da su subvencije dobra mera, nisu, to je kompenzacija za nesposobnost i to od narodnih para - ali se ne može sakriti kao što su prethodni skrivali kroz razvojnu banku.

 

TT tj. CZ M57

Edited by Tribun_Populi

prošle nedelje sam bio u 16 firmi u srbiji, hrvatskoj i sloveniji, jedino se razlikuju po tome što su plate veće zapadnije, a pomeranjem ka istoku opadaju

 

nije problem što plate opadaju, nego što je to jedina razlika

 

smešno je pričati o tehnološkom razvoju, pa sunce mu žarko u sred pustinje sam u perfektnoj fabrici finansiranoj domaćim parama u zemlji u kojoj je zabranjeno zakonom da kopt oženi muslimanku, a imaju proizvode kao i usrani švabo, zato što su platili švabu penzionera umesto da potroše bogatstvo na razvoj, sranje mi je kada ovde seru o tehnološkom razvoju, a kinezi imaju proizvod 6 meseci posle patenta, a moja ekipa je skidala proizvode instrumentalnim metodama za par nedelja + vreme za implementiranje procesa, besmisao generalno

 

samo i jednino je potrebno napraviti sistem koji ne jede svoju decu, ali kod nas do toga neće doći nikad, mi smo izabrali put održanja vlasti zarad tuđih ciljeva, a ne svojih, zato je i nepotrebna rb bilo koja, pa znam bar 100 firmi koje matična država sprečava da budu šta biti ne mogu

  On 27. 2. 2016. at 13:58, Tribun_Populi said:

Pa kad su nepopularne teme, jbg. Niko se time na pravi način nije bavio, počev od Đinđića pa naovamo. Privatizacioni prihodi nisu gurani u investicije ili jeftine start-up kredite (jbg Prospero, razvojna banka) nego u potrošnju i socijalna davanja, onda se racionalno od države, takve raspale kakva je, očekuje još - i na toj priči dobijaju izbori; onda presuše privatizacioni prihodi pa krene kriza i voilla - za sedam godina dug od 29 na 75% BDPa.

 

Pare idu u potrošnju, uvoznički lobi trlja ruke, prave se koalicije, svi srećni i zadovoljni.

 

U vrhu.

 

TT tj. CZ M57

Ajd ovako: pare su otišle i na transformaciju 400k radnih mesta iz neproduktivne u produktivnu kategoriju.

 

Nismo mi 2001. bili livada koja je od 0 samo čekala investiciju da se na njoj ozida moderna fabrika. Nismo bili clean slate. Bili smo septička jama koju je prvo trebalo očistiti, pa isušiti, pa zatrpati fa bi postala livada na kojoj može da se gradi neka pozitiva.

 

Zbog pratećih gluposti, zbog mrzovoljnog ulaska u the tranzišn itd - sve je to rađeno sporije od idelanog ili zadovoljavajućeg ritma za većinu društva.

 

 

Drugim rečima, alo se nismo razvili od 0 do 10 razvili smo se od -10 do 0 jbg. Poslednja ekipa kojoj treba kenjati za ekonomske mere je ona iz 2001-200x.

 

by Tapatalk

Daj molim te, ovo je treći ili četvrti put da ti i ja vrtimo istu priču.

 

Nije poslednja, već prva. Nije Slobodan Milošević obećavao svojinsku transformaciju i privatizaciju - s njim nije bilo neizvesnosti. Naprotiv, oni koji su je obećavali izvrnuli su je u njenu suprotnost, obesmislili i ogadili.

 

Imaš silne članke na temu privatizacije posle 2000-te. Kad su ukapirali da to neće ići baš tako brzo i bombastično kako se očekivalo i u startu najavljivalo, onda su jasno i javno rekli da neće zagleđivati u poreklo kapitala - samo da prodamo, kolo da igramo.

 

I onda fino abolirali sav ološ koji je iznedrio prethodni režim, omogućivši mu da opere prljav novac, izvuče gornji iz donjeg dela trenerki i obuče odelo, te postane gospodin privrednik (a vispreniji i strani investitor sa Kajmanskih ostrva). I stvorili novu "elitu", sa odgovarajućim manirima u poslovanju, dakako, i vrednostima koje prihvataju i promovišu.

 

E pa ta i takva "elita" sada upravlja državom na način na koji jedini ume i zna, molim lepo. I zato je meni miliji svaki samoupravni socijalistički direktor, jer kakav god bio opet je i sposobniji i pošteniji od ovih megadunum mladih lidera.

 

edit: a post koji si citirao govori o efektima privatizacije - prodali smo što je vredelo, veoma malo odatle uložili u posao a više pojeli i popili, usladilo se pa se još i zadužili da bi jeli i pili, i zadužujemo se i dalje. Samo što sad isplaćujemo strancima investiciju. Da smo u minusu bili, bili smo, ruku na srce, ali nam je i oprošten dobar deo. I ostalo nam da uredimo privredu kako valja.

 

A ne da smo je uredili, svaka nam čast.

 

TT tj. CZ M57

Edited by Tribun_Populi

Sve tačno.

To je bila kontra®evolucija.

Možeš da je prihvatiš kao model sličan onim modelima koji su rađeni drugde u IE (negde direktna prodaja, negde vaučeri), sa srpskim specifičnostima koje ne moramo obrazlagati, i da žališ što nije cinculirala koji % na ovu ili onu stranu, pre svega ne gubeći iz vida ko je bio na suprotnoj strani.

Ili možeš da žališ za društvenom svojinom i samoupravnim sistemom sa pratećim institucijama, što je naravno legitimno.

Trećeg modela nije bilo, niti je imao ko da ga osmisli, niko nije bio spreman da čeka, a još manje je ko postojao da ga finansira sve i da ga je neko smišljao.

Oko elita moram ostati pri svom stavu, nejasan mi je taj šum u glavi koji tako ređa odgovorne za krize zadnjih 35 godina kao što ti radiš. Naravno da su mi manje štetni tašna mašna lopovi i Dinkarini privatizatori™ nego wall-to-wall pljačkaši poput 20-godišnjih štampara inflatornih dinara, na primer.
 

 

 

edit: otpisaću sve ovo na neke koncepcijske, filozofske razlike između nas.

 

by Tapatalk

Edited by Prospero

Create an account or sign in to comment

Background Picker
Customize Layout