Raspad SFRJ

[cedo]

Da, i nisu bili jedini sa izborima bez izbora. Rat koji je pokrenut zbog granica, a ne zbog 'prava' samo je pogoršao stvari, n'se pa? Inače, imam i ja (i imao, pokojni su) nešto Srba među rodbinom i prijateljlukom rodbine, ima onih koji su ostali i ništa im nije bilo, imamo prijatelja kojem je došla naoružana stambena komisija (možda su se istakli time što je on bio oficir i nije bio iz Hrvatske, a možda je to bilo nebitno), eto samo nemamo nikog tko je bio ubijen ili zatvoren. Pa zato, zamjeram i na generalizaciji, nadam se da je to OK.Bold? Nije niko izbrisan iz državljanstva, ni iz zemljišnih knjiga ako su ostale. Susjedi & komšije su ponajviše izbrisani, među sobom.

Drugi bold ... izvini na generalizaciji :) ... no, ako postoji (a postoje) Srbin u Hrvatskoj koji nije shikaniran, bilo od zvanichnih organa vlasti, bilo od komshija, to nije razlog da ne kazhem shta se deshavalo ... no nije to neshto nepoznato ...Evo, dacu i linkove sa dva popisa (valjda su verodostojni (poshto zvanichni za '91 ne nadjoh, a prikaz mi se chini dovoljno preglednim)) ... 1991. i 2001. ... gde cu izdvojiti samo Zagreb ... a tu se vidi da je od ~50 000 izjashnjenih Srba ostalo ~20 000 ... 16 000 Jugoslavena takodje nema, a verujem da je i tamo poprilichan broj progonjene manjine.E sad ... prvi bold ...Zaista je lepo shto mislish (potvrdjujesh) da Srbi i nisu imali nekog izbora, vec da su gurnuti u rat ...Opet, ne mogu da uzvratim istom merom i da kazhem da to vazhi za hrvatsko rukovodstvo/Hrvatsku. Iz vishe razloga ... a naveshcu, za sada, samo jedan ...Mislim (siguran sam) da ti(Hrvati) Srbe dozhivljavash kao jedan korpus (u to vreme je bila vrlo popularna rech "srbochetnici"), masu koja nema nikakovih posebnosti kada se posmatra iz kog podneblja dolaze i da ce npr. Srbi u Krajini skochiti na nozh na prvi(svaki) mig iz Beograda ... a nije to tako, nije bilo ni kroz istoriju ... Ja sam mishljenja da, npr. Krajishki Srbi imaju vishe zajednichkog sa svojim komshijama ... oni pak u Vojvodini sa svojima, Sarajlije, Beogradjani, Zagrepchani ...U tom smislu, Srbima u Hrvatskoj je bila potrebna silna potpora njihove drzhave Hrvatske da bi se smanjio uticaj Beograda ... ta potpora ne da nije bila silna, vec se radilo sve suprotno od toga ... ustvari, radilo se sve da se oni okrenu protivu svoje tadashnje(buduce) drzhave ... Tu se ogleda mogucnost izbora za Hrvate a nemogucnost istoga za Srbe. Nadam se da cesh se i ovde slozhiti sa mnom ... Edited August 25, 2010 by cedo

[Roger Sanchez]

 Nisam pisao o jebenom hrvatskom rukovodstvu, nego o Hrvatima. Naravno, ne onima u Zagrebu, nego tamo gdje su bili manjina. Ne znam ustvari zašto se zamaram.. 

Edited August 25, 2010 by Roger Sanchez

[cedo]

 Nisam pisao o jebenom hrvatskom rukovodstvu, nego o Hrvatima. Naravno, ne onima u Zagrebu, nego tamo gdje su bili manjina. Ne znam ustvari zašto se zamaram.. 

Pokushaj da budesh precizniji kada pishesh ... tema je hronologija, motivi, uzroci i posledice ... svakako da je to shto si sada rekao posledica i kao takova jednako zhalosna kao i sve ostale ... ti ljudi su imali nesrecu da zhive tamo gde su zhiveli, jednako kao i Srbi u Hrvatskoj, jednako kao i svi u BiH, a na kraju krajeva i svi u bivshoj SFRJ ....Kao shto sam ti nekoliko puta rekao i na temi o tuzhbi ... mene mnogo manje interesuju posledice od uzroka ... no ti tu temu veshto zaobilazish ... bash kao i ovoga puta.

[Ros]

Znaci, Srbi su cinili 36% populacije SFRJ a bilo ih je 57% u oficirskom kadru vojske dok bi bilo zanimljivo videti sastav viseg oficirskog kadra. Crnogoraca (danas bi to verovatno bili crnogorski Srbi) je bilo jos mnogo vise. Dakle, cinjenica je da ta institucija kao i druge centralne institucije nisu u potpunosti dozivljavane od svih bas kao jugoslovenske. E sad, hrvatski nacionalisti ce reci da je to sve bio deo nekog veliko-srpskog plana sto je glupost ali zato ove brojke i neravnoteza u centralnim institucijama stoji. Da je ta armija zaista bila jugoslovenska ona bi nasla nacina da se odupre Milosevicu cak iako je bilo jasno da se drzava raspada. Cilj joj je onda morao biti da se ta drzava raspadne na prihvatljiv nacin a ne kao klanica kojoj su oni kumovali.

Čisto kao dodatak na ovo Andurilovo:Što se tiče nacionalne predstavljenosti u JNA, da ne bismo pričali napamet:Neravnomerna zastupljenost u JNA je postojala od samog nastanka Jugoslavije pa do njenog kraja. Krajem 1945. godine u nacionalnoj strukturi kadra JNA dominirali su Srbi kojih je bilo 50,97% (42,27%), sledili su Hrvati 22,72% (29,69%), Slovenci 9,71% (8,58%), Makedonci 3,58% (5,01%), Crnogorci 9,20% (2%), Muslimani 1,88% (11,45%) i ostali 1,94%(1%).1970. godine generalski kor JNA: Crnogoraca je bilo 19,3%, Hrvata 21,0% Makedonaca 3,9%, Slovenaca 6,5%, Srba 46,4% i ostalih 2,8%. Zahtev za ravnomernim predstavljanjem u JNA je sproveden tek ustavom 1974. Međutim on nikada nije bio ispoštovan. Petnaest godina kasnije, 1985. godine: Crnogoraca je bilo 11,1%, Hrvata 19%, Makedonaca 4,9%, Slovenaca 10,4%, Srba 46,5%, Muslimana 2,8%, Albanaca 1,4% i Jugoslovena 4,9%.JNA jeste bila vojska dominirana Srbima, međutim očigledno je da takva situacija nije nastala usled porasta srpskog nacionalizma već je ona konstanta tokom celokupnog trajanja SFRJ. Slična i gora situacija je bila i u vreme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. Ono što nam ove cifre govore jeste da je Milošević samo iskoristio projugoslovenski karakter ove vojske i njenu srpsku dominaciju i nije imao potrebne da u njoj vrši neke posebne izmene.

nekako po tonu mi zvuci da mi vas dvojica nesto kontrirate, ali nema potreba za tim jer ni ne sporim te cifre. ja samo tvrdim da je sastav oficirskog kadra jna bio takav kakav je jer je bio uglavnom punjen kadrovima iz pasivnih krajeva, koji su opet bili mahom naseljeni srbima/crnogorcima. bilo bi super videti procente po regionima.po sumama, gorama i katunima nisi bas imao previse izbora za zivot. ili ces prvesti zivot medju ovcama i medjedima ili u jna, popove i dijasporu. i to nije samo tako bilo u sfrj. uglavnom se vojske sveta pune kadrovima iz siromasnijih regiona.

[Anduril]

............Ja sam mishljenja da, npr. Krajishki Srbi imaju vishe zajednichkog sa svojim komshijama ... oni pak u Vojvodini sa svojima, Sarajlije, Beogradjani, Zagrepchani ...U tom smislu, Srbima u Hrvatskoj je bila potrebna silna potpora njihove drzhave Hrvatske da bi se smanjio uticaj Beograda ... ta potpora ne da nije bila silna, vec se radilo sve suprotno od toga ... ustvari, radilo se sve da se oni okrenu protivu svoje tadashnje(buduce) drzhave ... Tu se ogleda mogucnost izbora za Hrvate a nemogucnost istoga za Srbe. Nadam se da cesh se i ovde slozhiti sa mnom ...

Ovo je delimicno tacno i u tome se i ogleda deo odgovornosti Tudjmana i HDZ-a, tj. atmosfere koju su stvorili a koja je vodila slucajevima poput porodice Zec.

[cedo]

Ovo je delimicno tacno i u tome se i ogleda deo odgovornosti Tudjmana i HDZ-a, tj. atmosfere koju su stvorili a koja je vodila slucajevima poput porodice Zec.

U chemu se tachno ogleda delimicna tachnost?

[Eraserhead]

Odgovornost Hrvatske i Tuđmana za ono što se dogodilo ogromna. Takođe mislim da Srbima u Hrvatskoj 92. ne bi bilo lako u nezavisnoj Hrvatskoj, ali da bi se ta situacija vremenom popravljala. Međutim to sve ne znači da te okolnosti umanjuju krivicu Srbije koja je te ljude gurnula u rat niti vođa Srba koji su iz svojih interesa uveli te ljude u rat sa svojim komšijama. Čak i ako te vođe Srba percepiramo kao budale vođstvo Srbije koje je u godini pada Berlinskog zida i komunizma, te demokratskih promena u istočnoj evropi rat videla kao rešenje krize nikakvog opravdanja nema i prošli su prema zaslugama.Ros, verovatno delom ima i toga, ali mislim da je daleko uticajniji faktor to što je Jugoslavija daleko više percipirana kod Srba kao njihova država nego kod Hrvata. Takođe krajem osamdesetih je to pomoglo da se pod plaštom Jugoslovenstva provuku Miloševićeve ideje.

[Anduril]

U chemu se tachno ogleda delimicna tachnost?

Moj komentar se odnosio pre svega na Srbe van Krajine. Srbi u Krajini nisu bas pomogli celoj situaciji kad su veoma brzo i mnogo efikasnije od Tudjmana isterali gotovo sve Hrvate sa teritorije Krajine a to nije bio mali broj. Kako kazes, u Zagrebu je ostalo jos i 20K Srba ali u celoj Krajini nije ostalo toliko Hrvata a cinili su cini mi se oko 40% stanovnistva na zauzetim teritorijama. Takvo ponasanje svakako nije olaksalo situaciju Srbima van Krajine ali cini mi se da za njih niko nije ni brinuo ukljucujuci i njihove sunarodnike u Krajini posto bi u suprotnom tri puta razmislili pre nego sto bi dozvolili proterivanje svojih hrvatskih komsija. Hocu da kazem da se ovde prebacuje Hrvatima kako nisu brinuli o svojim komsijama Srbima a sami Srbi su se jos mnogo manje brinuli za svoju bracu. Slicna paralela se moze povuci i sa Severnim Kosovom u odnosu na podrucje juzno od Ibra. Tu je Krajina izgubila i svaki legitimitet kao neka iole demokratska autonomna tvorevina. A da je autonomija bila potrebna i sto veca nezavnisnost od Tudjmanove vlasti, tu nema spora. Na zalost, izabrali su najgori moguci nacin i pokazali se jos gorim od druge strane.

[Ros]

Ros, verovatno delom ima i toga, ali mislim da je daleko uticajniji faktor to što je Jugoslavija daleko više percipirana kod Srba kao njihova država nego kod Hrvata. Takođe krajem osamdesetih je to pomoglo da se pod plaštom Jugoslovenstva provuku Miloševićeve ideje.

naravno. to je sasvim jasno.mene su samo nervirale tvrdnje kako je srbizovana jna bila deo neke vekovne velikosrpske zavere protivu lijepe nase i ostalih porobljenih naroda. nego, govoreci o procentualnoj zastupljenosti u sfrj nije lose pomenuti da od 1967-e do raspada nijedan srbin ili kadar iz srbije nije bio predsednik vlade sfrj, a od 1978-e do raspada nijedan ministar inostranih poslova.

[cedo]

Moj komentar se odnosio pre svega na Srbe van Krajine. Srbi u Krajini nisu bas pomogli celoj situaciji kad su veoma brzo i mnogo efikasnije od Tudjmana isterali gotovo sve Hrvate sa teritorije Krajine a to nije bio mali broj. Kako kazes, u Zagrebu je ostalo jos i 20K Srba ali u celoj Krajini nije ostalo toliko Hrvata a cinili su cini mi se oko 40% stanovnistva na zauzetim teritorijama. Takvo ponasanje svakako nije olaksalo situaciju Srbima van Krajine ali cini mi se da za njih niko nije ni brinuo ukljucujuci i njihove sunarodnike u Krajini posto bi u suprotnom tri puta razmislili pre nego sto bi dozvolili proterivanje svojih hrvatskih komsija. Hocu da kazem da se ovde prebacuje Hrvatima kako nisu brinuli o svojim komsijama Srbima a sami Srbi su se jos mnogo manje brinuli za svoju bracu. Slicna paralela se moze povuci i sa Severnim Kosovom u odnosu na podrucje juzno od Ibra. Tu je Krajina izgubila i svaki legitimitet kao neka iole demokratska autonomna tvorevina. A da je autonomija bila potrebna i sto veca nezavnisnost od Tudjmanove vlasti, tu nema spora. Na zalost, izabrali su najgori moguci nacin i pokazali se jos gorim od druge strane.

Voleo bih da se javi netko tko je zhiveo na podruchju Krajine u to vreme i da pokusha da da neki komentar na deo pre bolda. Mislim da je jako vazhno razgranichiti momenat do kojega je bilo moguce ici nazad ... kada pochne oruzhje da radi, kasno je ... Slazhem se za prvu rechenicu u boldu ...U vezi druge ... ono shto je karakteristika toga vremena, jeste da ti najvishe zla mozhe napraviti upravo komshija, on zna/zna tko si, shta si ... a bilo je i dobrih ljudi ... kao i uvek. No, nije najveca moja zamerka komshijama, zamerka je drzhavi/izabranom rukovodstvu ... u njenom/njihovom odnosu prema svojim gradjanima ... posebno pre i do samoga pochetka sukoba.

“Tamo gdje je nasilje ozakonjeno ili gdje se ‘selektivno’, ‘ciljano’ primjenjuje, tamo je na djelu državni terorizam. Za prosudbu državnog terorizma nije bitno tko faktički terorizam vrši, nego kako se država spram toga odnosi. Ako su na djelu prijetnje, ucjene, protjerivanje s posla, promjena nacionalnosti i religijske pripadnosti, miniranje kuća, automobila i gospodarskih objekata, a država ne poduzima ništa, ili samo fingira da nešto čini, onda se sigurno radi o teroru države.” Uz to ide i označavanje uzročno-posljedične veze: “Nije, u pravilu, teror i totalitarizam države posljedica nego uzrok pobune i grupnog terorizma.”

[onamonamo]

mislim da je tema preuranjena, molim moderaciju da je zakljuca, dok se i vojvodina ne odvoji

[Roger Sanchez]

“Tamo gdje je nasilje ozakonjeno ili gdje se ‘selektivno’, ‘ciljano’ primjenjuje, tamo je na djelu državni terorizam. Za prosudbu državnog terorizma nije bitno tko faktički terorizam vrši, nego kako se država spram toga odnosi. Ako su na djelu prijetnje, ucjene, protjerivanje s posla, promjena nacionalnosti i religijske pripadnosti, miniranje kuća, automobila i gospodarskih objekata, a država ne poduzima ništa, ili samo fingira da nešto čini, onda se sigurno radi o teroru države.” Uz to ide i označavanje uzročno-posljedične veze: “Nije, u pravilu, teror i totalitarizam države posljedica nego uzrok pobune i grupnog terorizma.”

Naravno da nikad nećeš shvatiti. 'Teror' koliko je terora stiglo biti od početka lipnja do početka kolovoza (dva mjeseca i dva tjedna, da ih pobrojimo), bio je u velikim gradovima gdje se Srbe moglo nabrojati u nekoliko bilježnica. 'Pobunili su se' (o toj pobuni je dosta stvari rečeno u Haagu, od anlasera pa do metodologija) Srbi tamo gdje su bili debela većina (a zbog čega, šahovnice na kapi? kraj nje prolaze i pod njom danas žive nebrojeni Srbi pa nitko nije doživio tešku neurozu) i upalili u Hrvatima lampicu 'gle otimaju nam svetinje, domayu, put za more', koja se pali na svim stranama Balkana, nismo mi tu nešto posebno osjetljivi. Time su jako 'pomogli' ovima 'pod terorom' u gradovima, a koliko su pomogli sebi vidjelo se za 5 godina.Kad bi se svi danas bunili jer žive pod kokardama, šahovnicama, ljiljanima i orlovima, ovdje na našim divnim prostorima bi nas bilo upola manje.

[cedo]

Naravno da nikad nećeš shvatiti. 'Teror' koliko je terora stiglo biti od početka lipnja do početka kolovoza (dva mjeseca i dva tjedna, da ih pobrojimo), bio je u velikim gradovima gdje se Srbe moglo nabrojati u nekoliko bilježnica. 'Pobunili su se' (o toj pobuni je dosta stvari rečeno u Haagu, od anlasera pa do metodologija) Srbi tamo gdje su bili debela većina (a zbog čega, šahovnice na kapi? kraj nje prolaze i pod njom danas žive nebrojeni Srbi pa nitko nije doživio tešku neurozu) i upalili u Hrvatima lampicu 'gle otimaju nam svetinje, domayu, put za more', koja se pali na svim stranama Balkana, nismo mi tu nešto posebno osjetljivi. Time su jako 'pomogli' ovima 'pod terorom' u gradovima, a koliko su pomogli sebi vidjelo se za 5 godina.Kad bi se svi danas bunili jer žive pod kokardama, šahovnicama, ljiljanima i orlovima, ovdje na našim divnim prostorima bi nas bilo upola manje.

Dobro bre Rodzhere ... ovo sam stavio na onoj temi o tuzhbi ... no ajde da probam opet ... mozhda ovaj put bude imalo efekta ...

NAJAVE KRVAVIH ZBIVANJA NA OBJE STRANEU kanadskom listu “Glob end meil”, krajem 1996, pod naslovom “Balkanski podlaci”, Markus Gi dao je jezgrovitu ocjenu o pozadini krvavih zbivanja na području nekadašnje Jugoslavije.Ističući da su se Slobodan Milošević i Franjo Tuđman na tajnom sastanku u martu 1991. prvi put dogovarali o komadanju Jugoslavije, ili, tačnije rečeno, o podjeli Bosne, ovaj kanadski novinar (kako je citirano u “Našoj borbi” od 4. i 5. januara 1997), ističe da su za jugoslovenske ratove, koji su usljedili nakon toga, uobičajeno okrivljivane “prastara mržnja” i neizbježna erupcija vjekovima starog rivalstva Srba, Hrvata i Muslimana. U stvari, zaključak je Markusa Gija, ratovi su bili direktan rezultat planiranja ova dva čovjeka. Jer, iako su često bili na suprotnim stranama u ratu, njihovi ciljevi su komplementarni.Milošević, koji je od “komuniste” postao nacionalista sa ubjeđenjem, želio je, ističe dalje Markus Gi, da oblikuje veliku Srbiju za Srbe; Tuđman, nacionalni fanatik, želio je veliku Hrvatsku za sve Hrvate. Obojica su vjerovali da Bosna i Hercegovina nema pravo na nezavisnost i da treba da je podjele među sobom. Otuda rat, po Gijovom uvjerenju, nije izbio zato što su Jugosloveni iznenada postali krvožedni, već što se Milošević i Tuđman nisu složili gdje bi trebalo da budu granice velike Srbije i velike Hrvatske.I jedan i drugi do postavljenih ciljeva mogli su stići samo rasturanjem Jugoslavije kao zajednice koja se zasnivala na ravnopravnosti konstitutivnih naroda. Prema tome, samo im je retorika bila dijametralno različita. Tuđman je otvoreno išao na razbijanje Jugoslavije putem separatizma, da bi došao do izdvojene hrvatske države, dok je Milošević faktički razbijao Jugoslaviju, zagovarajući njeno očuvanje nametanjem koncepta koji nije bio prihvatljiv za većinu njenih federalnih jedinica i naroda, da bi se na kraju kao katastrofa sručio na glavu naroda u čije je ime zastupan. Ako se do sada najava rata, s pravom, više pripisivala Miloševiću i njegovom poznatom vidovdanskom govoru na Gazimestanu, juna 1989. godine, nešto kasnije, međutim, izbija na vidjelo da mu Tuđman osporava i ovaj prioritet i da su i u nagovještaju krvavog raspleta “balkanski podlaci”, kako ih naziva pomenuti Kanađanin, i u tom pogledu ravnopravni.Čovjek koji je kao diplomata dosta vremena proveo na Balkanu, sadašnji direktor Instituta za proučavanje spoljne politike “World Affairs” iz San Franciska, Dejvid Fišer govoreći na promociji knjige “Poreklo katastrofe”, čiji je autor bivši ambasador SAD u SFRJ Voren Cimerman, rekao je, između ostalog: “Sjećam se konferencije diplomatskog kora u Nemačkoj 1989. godine, na kojoj je bio prisutan i budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i koji je tom prilikom istakao da kad on bude - ne ako bude postao predsednik Hrvatske - da će tlo u Krajini postati crveno od srpske krvi”lstom prilikom, Cimerman je (vidjeti: Jasmina Bojić, “Nacionalisti se kuvaju u sopstvenom sosu”, “Naša borba”, 4. i 5. januar 1997), naglasio da se jedna od pogrešnih teorija jugoslovenske katastrofe zasniva na tvrdnjama da su narodi u bivšoj Jugoslaviji živjeli vjekovima u međusobnim etničkim sukobima i mržnji i da se tu ne može ništa promjeniti. Po Vorenu Cimermanu, glavni razlog raspada vezan je za svjesnu akciju ekstremnih nacionalista.A za bliskost sa ekstremnim nacionalizmima, strani komentatori u vezi sa zbivanjima na kraju 1996. godine, direktno optužuju i kler svih glavnih vjeroispovijesti na jugoslovenskom tlu. Pariski “Figaro” tako konstatuje da “zakasnelo svrstavanje uz demokratski pokret na beogradskim ulicama nije, ipak, navelo Crkvu da se odrekne svog nacionalističkog kreda”, dok briselski “Soar” smatra da je Srpska pravoslavna crkva oduvjek bila “vatreni branilac pan-srpskog nacionalizma i metoda kojima je on (Milošević) pokušavao da po svaku cenu uspostavi svoju dominaciju u bivšoj Jugoslaviji... a ne (branilac) ljudskih prava, naročito ne ako su ti ljudi bili muslimani ili katolici, Bošnjaci ili Hrvati”.Novinar Pol Matil u komentaru “Jevanđelje i nacionalizam”, takođe podsjeća da se Srpska pravoslavna crkva prvi put jasno distancirala od Slobodana Miloševića kada je avgusta 1994. prekinuo veze sa bosanskim Srbima, a ne kada je, dvije godine ranije, slao preko Drine paravojne snage odgovorne za etničko čišćenje i ratne zločine. Pol Matil riječi oštre kritike upućuje, međutim, i drugim crkvama. Po njemu ni jedna se nije istakla u odbrani demokratije i ljudskih prava: “Pojedini apeli Srpske pravoslavne crkve su doprinosili da rat u Bosni povremeno poprima karakter ‘krstaškog pohoda’... Hrvatska katolička hijerarhija, koja je tokom Drugog svetskog rata podržala stvaranje nacističke države u Zagrebu, nije nikada, nakon raspada jugoslovenske federacije, kritikovala zločine hrvatskih nacionalista, a poglavari Muslimanske verske zajednice su preuzeli na sebe ciljeve i akcije Izetbegovićeve partije bošnjačkog nacionalizma.”Sa Tuđmanom, koji još 1989. obećava krv, i s katoličkom crkvom tradicionalno bolećivom prema hrvatskom nacionalizumu, već za izborne potrebe HDZ-a formulisana je politika koja je, pored antikomunizma i antijugoslovenstva, u borbi za vlast od samog početka igrala i na antisrpsku kartu. Bez obzira što joj je Milošević (kao i ona njemu, uostalom) davao alibi i podsticaje, takva politika je u temelju bila loša i za srpski, ali i za hrvatski narod, a kako kaže prof. dr Jovan Mirić, u logici je loše politike da postaje sve gora: “Bivati sve gorom - to je način njenog opstojanja. Loša se politika ne da popraviti, poboljšati. Jedini način njezina “popravljanja” jest njezino rušenje.”Događaji su, na žalost, potvrdili stavove ovog poznatog zagrebačkog sociologa, koji je i prije masovnog egzodusa Srba iz Hrvatske u avgustu 1995. godine, analizirao elemente i posljedice te politike. Njegove teze, izložene u feljtonu “Hrvatska demokracija i srpsko pitanje” (“Novosti”, Zagreb, 7. do 19. lipnja 1994), posebno objašnjavaju one uzroke i podsticaje rata u Hrvatskoj, koji su tu i nastali, te ih treba navesti, kako bi se, uz već pomenute uzroke i podsticaje sadržane u Miloševićevoj “odbrani Jugoslavije”, ukazalo na sva bitna izvorišta tragičnih zbivanja i rata u Hrvatskoj.Da je bilo mudrosti, smatra dr Mirić, a s njim su u tom pogledu saglasni i mnogi srpski i hrvatski intelektualci, hrvatska politika i nova hrvatska vlast bi nastojale da, pri konstituisanju hrvatske države, imaju uz sebe i Srbe iz Hrvatske, kao dio njene prošlosti i sadašnjosti, kao dio njene kulture i ukupnog bića. Taj ispit nije, međutim, položen na tom najznačajnijem i najdelikatnijem pitanju. Umjesto da Srbe u Hrvatskoj bez rezerve i u svemu tretira kao svoje građane, a “srpsko pitanje” kao političko pitanje svoje državotvorne konstitucije i svoje demokratske opstojnosti, da ih smatra za svoje političko dobro, ta politika ih je tretirala kao nužno zlo i učinila sve da ih ne samo konfrontira protiv sebe, nego da ih preda na milost i nemilost majstorima političkih manipulacija, što će nanjeti mnogo zla i hrvatskom i srpskom narodu.“Nova hrvatska vlast”, ističe dr Mirić, “Srbe u Hrvatskoj brutalno je politički desubjektivirala, a srpska politika ih još brutalnije gurnula u rat protiv Hrvatske”. Jer, oni nisu znali politički da odgovore na hrvatsku politiku dekonstitucionalizacije, političke desubjektivizacije i diskriminacije. Odgovorili su - pobunom, nasiljem i terorom, pa na taj način i sami učinili legitimnom represivnost nove hrvatske vlasti. Te pobune u takvom oružanom obliku najvjerovatnije ne bi bilo da srpska manjina u Hrvatskoj nije imala iza leđa “starijeg brata”, ali je sasvim sigurno da u Srbima u Hrvatskoj ni Srbija (Milošević, Šešelj, Drašković, ni Armija) ne bi imali uporište da su oni u Hrvatskoj imali demokratsku vlast i državu koju bi osjećali svojom.Ta antisrpska politika u Hrvatskoj mogla je privremeno da bude produktivna sa stanovišta isfrustriranih političara, ali ne i sposobnih državnika, koji gledaju dalje od trenutnih interesa. Što vrijeme odmiče, ta politika se neminovno sve više ispoljava i kao antihrvatska, ako se pod trajnim i suštinskim interesima hrvatskog naroda podrazumjevaju demokratija i ljudska prava kao tekovine moderne civilizacije i kao znak pripadnosti savremenoj međunarodnoj zajednici i progresivnom čovječanstvu. Još 1867. godine, navedeno je u Izjavi hrvatskog sabora: “Sabor Trojedne kraljevine izjavljuje svečano da Trojedna kraljevina priznaje narod srpski, koji u njemu stanuje, kao narod s hrvatskim narodom istovijetan i ravnopravan.”Od tada, pa do 1990, Srbi su u čitavoj novoj povijesti hrvatske državnosti bili, uz Hrvate, posebno isticani kao konstitucionalno-politički činilac. Zato sasvim netačno, a krajnje licemjerno, zvuči tvrdnja u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske da se “uvažavaju povijesne činjenice”. Jer, 31. svibnja (maja) 1990. “Srbi su jednostavno pristupnim govorom vođe HDZ-a i predsjednika Republike Hrvatske izbrisani iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti”, ističe dr Jovan Mirić, i dodaje: “Ne samo da je nova hrvatska vlast ukinula srpski narod u Hrvatskoj kao konstitutivni element hrvatske državnosti, nego je Srbe kao građane diskriminirala, a kao državljane razdržavila, dijeleći ili uskraćujući domovnice (državljanstvo) kao indulgencije.”Srbi u Hrvatskoj su, dakle, imali ne jedan, već više razloga za osjećanje opšte ugroženosti. Javna i preteća rehabilitacija ustaške NDH započela je već prvom konvencijom HDZ-a, a posebno izjavom Franje Tuđmana: “NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz stoljetne težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom.” To su učinila još uvjerljivijim učestala pojavljivanja bivših ustaša u medijima (Crljen, Korsky, Pšeničnik, Marica Pavelić), koji ne samo da nisu krili svoja opredjeljenja, nego su o mnogim događajima bezočno lagali.Sve je bilo propraćeno bezbrojnim konkretnim oblicima pretnji i ucjena, diskriminacije, nasilja i terora, što je višestruko ugrožavalo sve aspekte života Srba, pa i sam život. Utoliko je gore što hrvatska država ne goni i ne kažnjava počinitelje nasilja, terora, očiglednih krivičnih djela, te tako i sama preuzima odgovornost za zločine. “Oko deset hiljada srpskih kuća minirano je na području što ga kontrolira hrvatska vlast, a nema ni istrage, ni počinitelja zločina”, izjavio je, na primjer, 30. septembra 1993. godine na tribini Zagrebačkog sveučilišta američki ambasador u Hrvatskoj, Piter Galbrajt (“Novi list”, 1. oktobra 1990). U mjesto pretnje srpskom narodu, pretvorio se i hrvatski Sabor, a toj su atmosferi uveliko doprinosili i zvanični mediji.Zato dr Jovan Mirić, sa pravom, zaključuje: “Tamo gdje je nasilje ozakonjeno ili gdje se ‘selektivno’, ‘ciljano’ primjenjuje, tamo je na djelu državni terorizam. Za prosudbu državnog terorizma nije bitno tko faktički terorizam vrši, nego kako se država spram toga odnosi. Ako su na djelu prijetnje, ucjene, protjerivanje s posla, promjena nacionalnosti i religijske pripadnosti, miniranje kuća, automobila i gospodarskih objekata, a država ne poduzima ništa, ili samo fingira da nešto čini, onda se sigurno radi o teroru države.” Uz to ide i označavanje uzročno-posljedične veze: “Nije, u pravilu, teror i totalitarizam države posljedica nego uzrok pobune i grupnog terorizma.”Kada se sve sabere i oduzme, nisu male “zasluge” aktuelne hrvatske politike u stvaranju najvećeg jaza u istoriji između Srba i Hrvata, u pretvaranju Srba u protivnike i neprijatelje ne samo te politike, nego i države kojom je ta politika vođena. Bez pretenzija da se umanje pogubni efekti isto tako loše politike Tuđmanovog pandana u Srbiji, to, ipak, znači da oružanu pobunu Srba u Hrvatskoj nisu izazvali samo izvanjski manipulatori, već je ova pobuna izazvana i “subjektivnim osjećanjem ugroženosti velikog broja Srba u Hrvatskoj”, kako tvrdi Darko Bekić (“Vjesnik”, 23. srpnja 1991). Spoljni manipulatori su to osjećanje ugroženosti iskoristili i zloupotrebili, baš kao što je i Tuđman njih koristio da svoje vučje lice zagrće kožom jagnjeta uvjek kada su drugi, Milošević prije svega, bez ustručavanja preuzimali svoje razorne uloge.Vukovi i bojovnici su ispred sebe isturali i žrtvovali svoje narode pošto, kako ističe dr Jovan Mirić, “ne proizvode ratovi totalilarne sisteme, nego totalitarni sistemi proizvode ratove i neprijatelje“, nedemokratski totalitarni sistemi žive od neprijatelja, pa ih stoga moraju stalno proizvoditi; ako to nisu Židovi, masoni, separatisti, Srbi, buržuji, onda će biti izdajnici, petokolonaši, truli liberali, komunjare...”. Pri tome, svojom logikom “rat može staviti ljude i narode u neprijateljske relacije, može stvoriti neprijatelje postrojavajući ljude jedne protiv drugih. Ali svaki rat se i okonča. Uvijek ostaju ljudi i njihovi međusobni odnosi”.Samim tim, i poslije besmislenog rata ostaju pitanja koja se ratom i ne mogu razrješiti, jer su stvar dogovora i sporazumjevanja, jer se ni dobijenim ratovima ne mogu savladati narodi ni ukinuti nasušna potreba za demokratijom i elementarnim ljudskim slobodama. Prije ili kasnije, a bolje što prije, sići će sa političke scene ekstremisti i nerazumnici sa svih strana i svih stranaka: “Ostaju ljudi i narodi kojima je živjeti zajedno...”A pošlo se katastrofalna politika ne može poboljšali, već samo ukinuti, odnosno korjenito izmjeniti, sviđalo se to nekome ili ne, predstoji vraćanje na raskršće od koga se stranputicom rata krenulo pravo u ambis, da bi se dalje išlo boljim putem kojim se, da je bilo razuma, dijaloga-kompromisa, moglo krenuti i bez plaćanja krvave cestarine-putarine.

[Roger Sanchez]

Još jedna glupa dosadna plahta s porukom™? Hvala lijepa™, imamo i mi takvih gdje se namjere srboćetnika započinju ostvarivati već 1986 prerasporedom armijskih zona JNA.. Oćeš da ti okačim jednog Domazeta-Lošu? Samo da izguglam.Dosadan si progresivno.Ajmo malo uspoređivati neuspoređivo. NDH se stvara 10. IV., početkom petog lokalni pokolji (slični ovima u ovim ratovima) već kreću širom nje. Ta država uopće ne taji što želi od samog početka. Pobuna, ona prava izbija tek krajem srpnja, nakon skoro 3 mjeseca.Primopredaja vlasti 1990. je tu početkom lipnja, pokolja nema nigdje, nema ni izjava 'pobit ćemo vas ili raseliti' iz vrhova vlasti, SDSovi MPs sjede u Saboru, Simu Rajića u srpnju biraju za potpredsjednika sabora. Yet, već 17. 8. idu barikade, tada je objašnjenje bilo da je to zato jer na Srbina ne može šahovnica. Tih dana čak u Kninu primaju Boljkovca i ostale ustaše na tribinu, da malo proćakulaju.Dakle, prođi me se sa svojim plahtama. Pravo razračunavanje na sitno i u krupno krenulo je tek kad su karte otvorene s obje strane.edit: reci ti meni bolje konkretno: koje su se neugodnosti tebi i tvojoj familiji dogodile od 30. 5 do 17. 8. To me zanima. Ne poslije, ne 1991., u ta dva i pol mjeseca.

Edited August 26, 2010 by Roger Sanchez

[cedo]

Još jedna glupa dosadna plahta s porukom™? Hvala lijepa™, imamo i mi takvih gdje se namjere srboćetnika započinju ostvarivati već 1986 prerasporedom armijskih zona JNA.. Oćeš da ti okačim jednog Domazeta-Lošu? Samo da izguglam.Dosadan si progresivno.Ajmo malo uspoređivati neuspoređivo. NDH se stvara 10. IV., početkom petog lokalni pokolji (slični ovima u ovim ratovima) već kreću širom nje. Ta država uopće ne taji što želi od samog početka. Pobuna, ona prava izbija tek krajem srpnja, nakon skoro 3 mjeseca.Primopredaja vlasti 1990. je tu početkom lipnja, pokolja nema nigdje, nema ni izjava 'pobit ćemo vas ili raseliti' iz vrhova vlasti, SDSovi MPs sjede u Saboru, Simu Rajića u srpnju biraju za potpredsjednika sabora. Yet, već 17. 8. idu barikade, tada je objašnjenje bilo da je to zato jer na Srbina ne može šahovnica. Tih dana čak u Kninu primaju Boljkovca i ostale ustaše na tribinu, da malo proćakulaju.Dakle, prođi me se sa svojim plahtama. Pravo razračunavanje na sitno i u krupno krenulo je tek kad su karte otvorene s obje strane.edit: reci ti meni bolje konkretno: koje su se neugodnosti tebi i tvojoj familiji dogodile od 30. 5 do 17. 8. To me zanima. Ne poslije, ne 1991., u ta dva i pol mjeseca.

:D '86 kazhesh ... ma shto '86 ... od '45 bre ... od tada je Hrvatska ugrozhena ...a edit ... ne moramo chekati Svibanj ... tokom drugog polugodishta sam imao nekoliko tucha na nacionalnoj osnovi (do Septembra i mog odlaska iz Zagreba, ukupno shest, sve sa poznatim ljudima, dve od njih sa drugarima iz kraja), do mog odlaska, ostala mi dvojica drugara od 12ak ... moj otac je imao neugodnosti na poslu ... majka takodje, ubrzo je i dala otkaz(mozh' mislit koliko joj je bilo lepo, dodushe to se desilo posle famoznog 17.8. ... mislim otkaz) ... komshije ... e komshije su posebna pricha, neke komshije ... primer, na ulici ispred moje zgrade jednog jutra osvanuo natpis "Zhivjela NDH" izbrisan je, istina, ali pochiniocu nije falila dlaka s glave (pouzdan info ... rekli da je lud ... a chovek samo bio u trendu)... znali lopovi da u toj zgradi zhivelo pola Srba ... glupo je da ljudi sa kojima si do juche zhiveo, odjednom prestanu da komuniciraju, mnogo je glupo ... jadnosad ... mozhda svega toga ne bi bilo, da sam cutao i klimao glavom ... shta mislish? ... shta mislish da bi bilo da sam ostao?i da ... posebno me dojmio chist hrvatski zrak u limenci ... ajde, jedna forumashica iz Srbije je rekla da je sa folklorom bila u to vreme u Zagrebu i da je to njoj izgledalo kao dobra zajebancija ... zhivo me interesuje tvoje mishljenje o tomeedit: ja mogu samo da pretpostavim kako je bilo ljudima u manjim mestima ... mislim, ja sam mogao da odem (izadjem) gde hocu i da se izduvam ... dovoljno je da se ne predstavim i ne kazhem tko sam ... ali u manjim mestima, gde svatko zna shta tko ima za ruchak ... strashno Edited August 26, 2010 by cedo