Jump to content
IGNORED

Preminuo Milorad Pavic


Аврам Гојић

Recommended Posts

Evo, i ja mu se pridruzujem, mozes mirne duse da smatras da i ja mislim:1. da se radi o sofisticiranoj verziji Dobrice Cosica, otprilike na relaciji ruralno - urbano, sto je, kao sto svi znamo dovelo do pobede PRIgradske Srbije i njenih vrednosti2. da je bio lokalna verzija koelja, prilagodjena dnevnim potrebama prosecnog srpskog malogradjanina3. da se radi o losem piscu, izvikanom, koji se uzdigao na talasu znamoveccega, to dobro unovcio i pri tom imao obraza da deli moralne lekcije okolini, blizoj i daljoj;4. da je uzasavanje ovde nad takozvanim 'igranjem na grobu' - Pavicev problem. Mogao je, naime, da ostane NEjavna licnost, pa bi prema tome, svaki komentar o njemu bio neukusan. Ovako, zao mi je, ali on nije zasticena vrsta;5. i da ne nabrajam dalje, doci cemo do price kakav je, posle svega, bio kao covek, takozvani dobar ili los... A to necemo. Naime, znamo.Toliko - o kulturi.A, da: za vas ostale - RIP je zaista, ali zaista ogavno.Ako je vec do izrazavanja sucuti, a na nju ima prava svako, dovoljno je 'laka mu zemlja', 'bog da mu dusu prosti' ili vec nesto slicno (ne zezam se). Glupo je i u ovakvim stvarima primenjivati takozvane - evropske vrednosti. I smesno.
nemam nameru da na ovoj temi polemisem o tome kakav je Pavic bio pisac a jos manje covek..njegov post je obrisan i to iz pravog razloga a pod kulturom ne podrazumevam citanje Pavicevih knjiga, jos manje Koeljovih ili Habjanovickinih, vec nacin i termini koji se koriste za iznosenje svog misljenja...Ti si napisao sta mislis a ne sta "jako mislis" tako da se nadam da si razumeo moj sarkazam ;) Edited by Jessy
Link to comment
где је нашао баш Хазаре... питајте мало Јевреје за њих, ако их је још остало, колико ја контам Хазари су им ушли и преузели радњу
Da, tako pise na mnogim referentnim white supremacy sajtovima, a bogme i veliki naucnik Dejan Lucic je pisao o tome. Ne mogu da verujem da verujes u te budalastine.  Edited by vasudeva418
Link to comment
Da, tako pise na mnogim referentnim white supremacy sajtovima, a bogme i veliki naucnik Dejan Lucic je pisao o tome. Ne mogu da verujem da verujes u te budalastine.
Немам шта да верујем или не... радио у јеврејској фирми.Тј питао шефа за Хазаре, он "јел мислиш на Оног Хазара"... и испостави се да је реч о некој легенди, о некој врсти бабароге о којој нерадо причају. Нисам наваљивао. Edited by расејан
Link to comment
Немам шта да верујем или не... радио у јеврејској фирми.
I to je dokaz da oni nisu Jevreji nego potomci Hazara koji se izdaju za Jevreje? To ima toliko gresaka u razmisljanju da me mrzi da pocinjem.  No, posto jako postujem tvoj forumski opus, zadrzacu se na tome da inteligentni ljudi visokog obrazovanja cesto imaju poneki quirk koji ih samo cini koloritnijim, ne kvareci opstu sliku o njima.
Link to comment
I to je dokaz da oni nisu Jevreji nego potomci Hazara koji se izdaju za Jevreje? To ima toliko gresaka u razmisljanju da me mrzi da pocinjem. No, posto jako postujem tvoj forumski opus, zadrzacu se na tome da inteligentni ljudi visokog obrazovanja cesto imaju poneki quirk koji ih samo cini koloritnijim, ne kvareci opstu sliku o njima.
Кажем да се човек неодређено али лоше изразио (тј смандрљао нешто себи у браду, ал' није звучало добро). Иначе, ако те занима која су грана - драгуљари пореклом из Пољске.Ту причу да су Хазари ушли Јеврејима дубоко сам чуо више пута, са више страна, али се стварно нисам удубљивао у изворе. Нисам историчар, и не знам ни где бих тражио а да не морам да прочитам цео интернет. Не занима ме ко се све и зашто окачио о ту причу и са којим намерама. У причи мора да има нечега - питање је само докле се то развило.Него је ту мени код Павића било занимљиво зашто је он потпуно избегао да пропрати историју; нигде у Речнику не каже да су Хазари примили јудаизам, иако се делови догађају у шеснаестом, деветнаестом, двадесетом веку, кад је резултат морао да буде познат. Посебно ми не иде у главу да је то урадио зарад некакве драмске напетости, у књизи која се чита произвољним редом.
Link to comment
Него је ту мени код Павића било занимљиво зашто је он потпуно избегао да пропрати историју; нигде у Речнику не каже да су Хазари примили јудаизам, иако се делови догађају у шеснаестом, деветнаестом, двадесетом веку, кад је резултат морао да буде познат. Посебно ми не иде у главу да је то урадио зарад некакве драмске напетости, у књизи која се чита произвољним редом.
Prica o Hazarima koji se izdaju za Jevreje pocela je od Artura Kestlera, i ukorenila se u anticionistickim grupama, bilo da su pro-palestinske bilo da su naprosto neonacisticke. Antropoloski gledano, jedino u Gruziji postoje Jevreji za koje se moze sa sigurnoscu reci da vode poreklo od hazarskih plemena.Problem sa tezom o Hazarima-uzurpatorima je trojak: prvi je u tome sto celom jednom narodu, Jevrejima Askenazima, ukida neotudjivo pravo na askripciju, tj. da kazu "Mi smo Jevreji", sto je jednostavno bezobrazluk (naciju definise mnogo faktora, a ne samo geografsko poreklo), a drugi, mozda i veci problem je u tome sto ova teorija dosledno prati ideologiju "krvi i tla": ako Hazari maskirani u Jevreje NE polazu pravo na Svetu Zemlju zato sto sa nje ne vode poreklo, iz toga proishodi da je dovoljno reci "moji preci su ovde gazili pre 2.000 godina, dakle to je moje". Treci problem je u tome sto, veruj mi a mozes i proveriti, ne zelis da budes na istoj strani sa propagatorima ove teorije.Ontopic: mislim da je Pavic pokusao da kaze da su Hazari utopljeni u sve nas, da ih svi, i muslimani i Jevreji i hriscani, nosimo u sebi, i upotrebio Hazare kao metaforu za narod koji nestaje (sto nije odmoglo prodji knjige u vreme nacionalisticke histerije sredine osamdesetih), a istoriju je ostavio istoricarima. Verovatno je i on citao Kestlera ali ga je upotrebio na jedan razigran, nezlobiv, mada ponesto banalan nacin.
Link to comment
...a drugi, mozda i veci problem je u tome sto ova teorija dosledno prati ideologiju "krvi i tla": ako Hazari maskirani u Jevreje NE polazu pravo na Svetu Zemlju zato sto sa nje ne vode poreklo, iz toga proishodi da je dovoljno reci "moji preci su ovde gazili pre 2.000 godina, dakle to je moje".
Што је управо код Јевреја проблем, јер они себе дефинишу преко своје вере; јеврејство не мора нужно да се наслеђује, може да се прими.А то са крвљу и тлом, можемо само да се цењкамо докле да се иде у прошлост - јер скоро свакоме су преци некад давно били негде другде, а да не спомињемо да ду и преци релативна ствар. Ја могу да се осећам овако или онако, али су ми преци са бар две стране из пограничних села, и то врло мешовитих, а што кажу, њиве близу а кукурузи високи, ништа се ту не зна.
Treci problem je u tome sto, veruj mi a mozes i proveriti, ne zelis da budes na istoj strani sa propagatorima ove teorije.
Углавном се трудим да не знам ко је на којој страни око неког питања. Радије питам себе шта мислим о томе. После чујем, и изненадим се. Невезано за ово, некад ми се нека идеја учини недовољно јака да издржи све оне који би да се окаче о њу.Мене је ова привукла из сасвим других разлога - прича о дивљима који дођу и ни не растерају питоме, него их зајашу, ми се више пута догађала.
Ontopic: mislim da je Pavic pokusao da kaze da su Hazari utopljeni u sve nas, da ih svi, i muslimani i Jevreji i hriscani, nosimo u sebi, i upotrebio Hazare kao metaforu za narod koji nestaje (sto nije odmoglo prodji knjige u vreme nacionalisticke histerije sredine osamdesetih), a istoriju je ostavio istoricarima. Verovatno je i on citao Kestlera ali ga je upotrebio na jedan razigran, nezlobiv, mada ponesto banalan nacin.
Да, читање Речника уз дењак историографије би било спорт за себе - све одгонетајући шта је измислио, шта изоставио, шта преместио, ште приписао другима, и надасве зашто, зашто баш то... једно велико "што је пјесник хтио ријет".А да ћемо нестати, нестаћемо. Ево, нико се није потрудио ни да преведе овај форум.
Link to comment
 Што је управо код Јевреја проблем, јер они себе дефинишу преко своје вере; јеврејство не мора нужно да се наслеђује, може да се прими.
Pojednostavio si ovo pitanje preko svake mere i izostavio karaitske Jevreje, koji su tokom pet vekova imali 0 (nula) konverzija, ne verujuci uopste u verski prozelitizam. Jevrejstvo se ne definise preko vere, vec je vecinski stav da su vera i nacija jedno, a i oko ovoga se kolju i po talmudskoj i dnevnopolitickoj osnovi, u sta spada i cuvena zabrana konverzija u dijaspori od pre 10-15 godina. Uostalom, nije bitno: kakve veze ima sta neki fanatik misli, zar nas to obavezuje da sledimo njegovu logiku?Nego, zapetljao si se kao pile u kucine: prvo kazes da su Hazari nesto kao lazni Jevreji, a sada priznajes da se jevrejstvo moze i primati? Pa naravno da moze, Hazari su ga primili i eno ima nesto malo njihovih potomaka na Kavkazu. Ideja da je jedna etnicka skupina uspela da se infitrira u drugu i da posle 15 vekova i dalje cuva u tajnosti svoj identitet, pri tome odgurnuvsi sve ostale Jevreje i "Jevreje" je vrlo bizarna i zanimljiva samo kao podloga za softcover roman za plazu. A ako Hazari vise ne osecaju da su Hazari, ako jedan ceo milenijum niko od Hazara nije izvrsio ni jedan hazarski verski obred, rekao hazarsku rec, sanjao o hazarskoj zemlji i pisao hazarskim pismom, niti posvetio Hazarima nijednu aktivnu misao, onda Hazari vise ne postoje. If it ain't quacking, its dead. edit: I ako se vec frljamo sa vezama sa Jevrejima, ja sam izvesno vreme bio u jednom ponesto prisnijem odnosu sa izabranim narodom nego ti koji si za njih radio   <_< Edited by vasudeva418
Link to comment
... da je bio lokalna verzija koelja, prilagodjena dnevnim potrebama prosecnog srpskog malogradjanina
... samo da se potpishem i dodam: ne samo srpskog. Upakovao se u formu latinoamericke knjizevnosti a sustina se negde na tom putu upadljivo zagubila.I, naravno - bog da mu dushu prosti. Nisam ga mnogo citao, ne zato sto sm cool - vec zato sto se, naprotiv, ne osecam posebnim.
Link to comment
gentlemen of the road michael chabonzabavnije stivo od recnika a eto vam i hazari. sto rece sam autor zanr 'jews with swords'
a jos bolje the yiddish policemen's union.verovatno jedna od deset najboljih knjiga ovih godina.
Link to comment
Pojednostavio si ovo pitanje preko svake mere i izostavio karaitske Jevreje, koji su tokom pet vekova imali 0 (nula) konverzija, ne verujuci uopste u verski prozelitizam.
Нисам изоставио него нисам ни знао. Кад смо код врста Јевреја, књиговођа у фирми је спомињао и кардиолошке - они су, каже, "Јевреји у срцу", али не практикују веру, па је био киван на њих.
Jevrejstvo se ne definise preko vere, vec je vecinski stav da su vera i nacija jedno, a i oko ovoga se kolju i po talmudskoj i dnevnopolitickoj osnovi, u sta spada i cuvena zabrana konverzija u dijaspori od pre 10-15 godina. Uostalom, nije bitno: kakve veze ima sta neki fanatik misli, zar nas to obavezuje da sledimo njegovu logiku?
Мене не обавезује, али има увек притиска околине и оних који му подлежу. Па ако је то већински став, ош узводно ил ћеш низводно, бираш.
Nego, zapetljao si se kao pile u kucine: prvo kazes da su Hazari nesto kao lazni Jevreji, a sada priznajes da se jevrejstvo moze i primati? Pa naravno da moze, Hazari su ga primili i eno ima nesto malo njihovih potomaka na Kavkazu. Ideja da je jedna etnicka skupina uspela da se infitrira u drugu i da posle 15 vekova i dalje cuva u tajnosti svoj identitet, pri tome odgurnuvsi sve ostale Jevreje i "Jevreje" je vrlo bizarna i zanimljiva samo kao podloga za softcover roman za plazu. A ako Hazari vise ne osecaju da su Hazari, ako jedan ceo milenijum niko od Hazara nije izvrsio ni jedan hazarski verski obred, rekao hazarsku rec, sanjao o hazarskoj zemlji i pisao hazarskim pismom, niti posvetio Hazarima nijednu aktivnu misao, onda Hazari vise ne postoje. If it ain't quacking, its dead.
Сценарио много добро звучи - приме веру, а у потаји чувају оно своје, а јавно изводе све најгоре ствари које ће се онда приписати њиховој новој вери, не би ли је оцрнили. Што има смисла ако ће једног дана да изађу на видело, као што је рецимо било са православним комунистима. Ал' што кажеш, хиљаду година је мало много.
Link to comment
хиљаду година је мало много.
Za Židove i Hazare? Za židovske kriptohazare? Ne bih rekao.edit: mislim na one reptilijance, iluminate, taj rad. Edited by king louie
Link to comment
a jos bolje the yiddish policemen's union.verovatno jedna od deset najboljih knjiga ovih godina.
nisam jos citao ali se kanim. gentlemen of the road imaju prednost kod ovog ljubitelja istorijske fikcije i maca i sandala iako su gotovo izvesno 'slabija' knjiga.plus, posveceni su murkoku i fric lajberu! moze li bolje?
Link to comment
  • 1 year later...

Au...čega sve ovde ima/nema...

Besomučno ubijanje Milorada Pavića Jasmina MihajlovićBesomučno ubijanje Milorada Pavića od strane Srba je počelo nepunih 24 sata posle njegove smrti i nije prestalo do dan danas, a prošlo je ravno godinu dana od njegove fizičke smrti. Mobing nad mrtvim čovekom može da postoji!Pavić je umro 30. novembra 2009. u 13.10.h, a već u utorak 1. decembra mi je direktorka opšte službe Srpske akademije nauka i umetnosti, Dragana Rađenović, saopštila da što pre ispraznim Pavićev kabinet u SANU i vratim ključeve, jer mnogo akademika čeka da se useli, a Akademija nema dovoljno prostora.Pisala sam odmah posle sahrane Upravnom odboru SANU i Odeljenju jezika i književnosti da mi omogući neki razumni rok za selidbu, makar šest meseci od smrti, valjda se zna red u Srba! Dozvolili su mi zvanično da se u roku od 40 dana iselim. Po ciči zimi, dok u kabinetu nije radilo grejanje selila sam 10 dana ravno 3.000 knjiga potpuno sama. Nisu mi dozvolili da mi iko spolja pomogne, jer je kabinet „pod specijalnim tretmanom“, pa treba posebna papirologija, a opet, oni nemaju službu koja bi mi pomogla, tako da sam u tregerušama mic po mic iselila sve. Ispred ulaza u zgradu SANU bi me čekao nosač i tek tada mogao da mi pomogne.Pločica sa imenom Milorada Pavića na kabinetu, skinuta je odmah po predaji ključeva.Pavićevu sahranu sam platila potpuno sama do poslednje pare. Ravno 130.000 dinara, uključiv i upotrebu mikrofona. Bila su dva govornika, tako da su mikrofoni plaćeni 2x po 6.000 dinara. Ne mogu da grešim dušu, grobnicu u Aleji velikana je dao Grad, a sin je platio uklesivanje slova na ploču.. Piše: „Milorad Pavić, književnik“. To je sve. Slovo je koštalo 130 dinara komad.Na sahrani se nije pojavio ni Ministar za kulturu, ni njegov izaslanik. Niti bilo koji zvaničnik osim gradonačelnika Dragana Đilasa i Prestolonaslednika sa suprugom. Milorad Pavić je 25 godina aktivno reprezentovao svoju zemlju na svim jezicima sveta i bez ikakvog preterivanja kažem da je predstavljao i predstavlja srpski brend u svetskoj kulturi. Druga je stvar što to znaju sve zemlje osim Srbije.Komemoraciju posle Pavićeve smrti organizovali su samo ambasadori Srbije u Crnoj Gori i Mađarskoj. Prva „srpska“ komemoracija održana je gotovo 2 meseca po smrti. Prvo u PEN centru, a zatim u SANU. Niko od brojnih Pavićevih izdavača do dan danas nije napravio makar veče sećanja na svog pisca od kojeg je decenijama imalo, ako ništa drugo, bar priličnu materijalnu dobit. Sticajem okolnosti kada je Miroslav Dereta umro, ja sam mu održala zvanično posmrtno slovo u knjižari „Dereta“ pred brojnim novinarima i poštovaocima njegovog izdavačkog pregnuća.Za komemoraciju Paviću u PEN centru sam saznala iz novina tog dana kada se održavala. Kada sam pozvala funkcionera PENa, Mihajla Pantića sa pitanjem zašto niko od porodice nije obavešten, rekao mi da to i nije predviđeno za porodicu nego za članove i simpatizere PENa!!! Inače, komemoracija u SANU je bila jedinstvena zato što nije bilo minuta ćutanja. Govornici su odmah počeli svoja izlaganja. Ko će još da se zamajava odavanjem poslednje počasti svom redovnom članu?!Pošto su me zamolili iz SANU da dostavim spisak zvanica i institucija koje bi trebalo da se pojave na komemoraciji, ja sam napravila sledeću listu: predsednik republike, ministar inostranih poslova, ministri za kulturu, nauku i obrazovanje, dekani i rektori Beogradskog i Novosadskog univerziteta, predstavnici inostranih kulturnih centara i ambasada sa kojima je moj muž sarađivao ili bio u njima funkcioner. Niko se nije pojavio. Baš niko, sem prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića. Moj muž je bio predsednik Britiš koncila, bliski saradnik Gete instituta, predsednik Srpsko-ukrajinskog društva prijateljstva, ima više od sto izdanja svojih knjiga na ruskom i spomenik u centru Moskve, da ne nabrajam izdanja na japanskom, engleskom, ivritu, španskom, katalonskom, litvanskom, nemačkom, kineskom, švedskom, norveškom, finskom, estonskom, korejanskom, grčkom, bugarskom, rumunskom, slovenačkom, mađarskom, francuskom, moldavijskom, gruzijskom, portugalskom, mongolskom, turskom.... sva ova izdanja se mogu videti na – www.khazars.com. Lično mislim da Srpska akademija nauka nije nikom poslala pozive, što sam se uostalom i osvedočila u razgovoru sa nekim diplomatama.Idemo dalje u nabrajanju apsurda: Srpsko književno društvo je ad hoc napravilo posle gotovo tri meseca od smrti - komemoraciju. Bila su petorica govornika. U publici je bilo petoro slušalaca. Od tog broja, dvoje smo bili Pavićev sin Ivan i ja. Direktnih kolega je bilo troje. Od njih troje jedna je bila Ljiljana Šop, dosledni kritičar Pavićevog rada i života. Ovom prilikom joj iskreno, bez ikakvog cinizma, zahvaljujem.Moram da podsetim čitaoce da je Milorad Pavić bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i Novom Sadu. Bio je i dekan Novosadskog filozofskog fakulteta i sticajem okolnost je imao dekanat kada se gradila nova zgrada fakulteta na Limanu, tako da ju je on predao na upotrebu Novom Sadu, profesorima i studentima. Niko sa beogradskog niti novosadskog fakulteta nije se pojavio na sahrani, niti na komemoraciji, niti je uputio saučešće.Kada je naslednik Pavićeve katedre u Novom Sadu, redovni profesor Sava Damjanov, uputio zvanični dopis Filozofskom fakultetu Novog Sada da se amfiteatar u zdanju na Limanu koje je sagradio moj muž nazove „Milorad Pavić“, rekli su mu da podnese detaljnu bio-bibliografiju Pavićevu i navede razloge zašto bi fakultet to učinio.Moj muž je umro mesec dana posle svog osamdesetog rođendana. Njegovu osamdesetogodišnjicu života i šestedsetogodišnjicu rada nije obeležio gotovo niko, sem što mu je u sred Moskve podignut spomenik ispred Doma inostrane literature, i što je u Bajinoj Bašti održan naučni skup na Danima račanske baštine, čiji je Pavić bio predsednik.SANU, čiji je Milorad Pavić bio redovan član, nije ništa organizovala, a Matica srpska je preko svog predsednika Čedomira Popova namerno minirala već pripremljen internacionalni naučni skup u čast Milorada Pavića, o čemu je NIN oktobra 2009. detaljno pisao iz pera organizatora ovog neuspelog simpozijuma, profesora Aleksandra Jerkova i Save Damjanova.Odmah po smrti, „Njujork Tajms“, „Gardijan“ i sve velike svetske novinske i elektronske agencije objavile su dostojanstvene nekrologe, bez ikakvih političkih insinuacija, što ne verujem da se skoro desilo ijednom Srbinu, ali je zato srpski novinar Teofil Pančić, sutradan posle smrti objavio u hrvatskom „Jutarnjem listu“ bestidan politički antinekrolog. Zanimljivi su komentari čitalaca na ovaj antinekrolog. Hrvati su bili mnogo manji mrzitelji i gotovo da su branili književno delo M. Pavića!!!http://www.jutarnji.hr/majstor-u-raljama-olako-stecene-slave/382833/http://www.nytimes.com/2009/12/16/arts/16pavic.htmlhttp://www.guardian.co.uk/books/2009/dec/17/milorad-pavic-obituaryMoram da napomenem da mnoge male države plaćaju za lobiranje u svetu oko svojih nacionalnih interesa, u ovom slučaju niko ništa iz Srbije nije morao da plati ni BBC-ju, CNN-u, „Njujork Tajmsu“, „Gardijanu“, itd, itd, ali srpski mediji nisu našli za shodno da prenesu vesti najvećih svetskih agencija o svom sunarodniku. Poslala sam svim srpskim štampanim medijima adrese sajtove i prevod nekrologa. Niko nije objavio ni slovo!Milorad Pavić je valjda jedini uglednik kome javni servis RTS, nije emitovao po smrti nikakvu klasičnu In memoriam emisiju. Puštena je jedino repriza zabavne emisije „Balkanskom ulicom“ (s obzirom da smo u „Balkanskoj ulici“ oboje bili gosti, nije bilo moguće izmontirati da budu samo Pavićeve izjave, tako da je sve postalo i moja in memoriam emisija!). Zbog svega toga sam uputila pisma direktoru RTS-a, glavnim urednicima kulturnog i naučnog programa, kao i predsedniku Izvršnog odbora RTS-a sa molbom da na Pavićev rođendan, ili po isteku godinu dana od smrti puste jednu klasičnu In memoriam emisiju iz svoje ogromne arhive. Makar i na svom digitalnom programu za kulturu. Ništa od toga se nije desilo. Baš ništa.Na dan godišnjice u Jutarnjem programu, urednica Marija Miljević je na moju inicijativu i uz moju saradnju emitovala par vesti objavljenih i na sajtu Milorada Pavića, www.khazars.com.Pavić je umro u intenzivnoj nezi Koronarne jedinice Kliničkog centra Srbije od posledica infarkta koji je usledio pak od posledica operacije kuka i tromba koji je krenuo, pa udario na srce. Trebalo mi je puna dva dana i bezbroj urgencija da mu obezbedim noćni stočić, kako ne bi držao stvari i čašu na podu ispod kreveta, i dva dana da mu obezbedim jastuk. Naime, posle operacije kuka pacijent mora držati jastuk između nogu, tako da je moj muž ostao bez jastuka ispod glave. Da mu doktor Seferović, iz čisto humanih razloga nije obezbedio nahtkasnu i jastuk, umro bi uz odličan stručni nadzor, ali bez čaše vode pored uzglavlja i jastuka ispod glave.Te, 2009. godine čitava beogradska čaršija brujala je kako sam ostavila svog muža u bolesti, kako sam ga naterala na operaciju kuka, pa verzija kako mu nisam dozvoljavala da se operiše, uglavnom sijaset najstrašnijih ogovaranja. Da, priznajem protivila sam se muževljevoj operaciji do poništavanja same sebe; da, priznajem, pretila sam razvodom ukoliko ode na operaciju; da, priznajem, Milorad je poslednjih meseci živeo u stanu svoje tetke u Jevremovoj ulici zato što ima lift... Da, imala sam u toj godini ravno osam bolnica: VMA, Banjica, Interna B klinika, bolnica „Sveti Sava“, rehabilitacioni centar „Radon“ u Nišu... Kao što to obično život ume pakleno da smisli, borila sam se u istoj godini za majčin i muževljev život. Naime, u istoj godini su oboje imali operaciju kuka. Moja majka je od posledica operacije i tromba imala moždani udar koji je udario na centar za govor, a muž od iste operacije tromb koji je udario na srce i odneo mu život. Bukvalno sam ih smeštala u bolnice, jednog pa drugog, ponekad i u roku od 48 sati!Februar 2009.: smeštam majku na VMA na operaciju kuka. Dva dana potom Milorad dobija po ko zna koji put totalnu aritmiju, pred moždanim udarom je, subota je, naravno, hitna pomoć ga prevozi u Urgentni pa na Internu B.Mart: posle tri nedelje provedene na raznim odeljenjima VMA, majku odvodim na postoperativnu rehabilitaciju u Nišku Banju.April: moja sestra odlučuje da se venča na kolektivnom venčanju ispred Skupštine grada. Nedelju dana pred svadbu mojoj majci pozli na ulici i dobije moždani udar. Ponovo VMA.Maj: sestra se venčava, ja na svadbi izigravam i sestru i majku, jer kod kuće su mi rođena majka koja ne može da govori i muž koji ne može da hoda.Jun: Milorad odlučuje da putuje u Moskvu na otkrivanje svog spomenika. On je jedini Srbin koji ima spomenik podignut za života u sred prestonice Rusije, u Aleji svih svetskih pisaca koji su zadužili čovečanstvo od Dantea do Džojsa. Kumim ga i molim da ne ide, jer neće izdržati put, već ne može da izdrži izlet do Avale. Neće da me posluša. Zovem Radovana Popovića njegovog biografa, zovem Miodraga Ostojića njegovog kardiologa, zovem Savu Damjanova naslednika katedre u Novom Sadu, pokušavajući da mi pomognu u odvraćanju od putovanja. Stvar razrešava SANU, tako što mu pomaže u davanju, sva sreća, neadekvatne vize i Pavića sa aerodroma vraćaju, jer nema validnu rusku vizu.Jul: provodimo mesec dana na Zlatiboru. Poslednjeg dana boravka javljaju mi da mi je majci pozlilo i da je u bolnici „Sveti Sava“. Navrat nanos sedam u autobus i stižem u Beograd. Beogradsko-zlatiborski džet-set bruji kako sam ostavila muža iako se on sutradan vratio kolima u Beograd.Avgust: Pavić odlazi na VMA, rešen da operiše kuk. Konzilijum lekara VMA odbija da ga operiše zbog lošeg kardio statusa i visokog rizika.Septembar: lečim se od depresije i iscrpljenosti.Oktobar: polutajno od mene Pavić zakazuje operaciju na Banjici. U jeku je pomama oko svinjskog gripa.Novembar: Milorad odlazi na operaciju, ona je uspešna, posle tri nedelje izlazi iz bolnice, dolazi kući i dva dana kasnije, bez obzira na sve antitromb terapije doživljava snažan infarkt. Ugrađuju mu i četvrti stent na intenzivnoj nezi u Kliničkom centru, ali nedelju dana kasnije dolazi do rupture srca.Tokom Pavićevog boravka na Banjici besomučno zovu iz „Glorije“ da dam intervju. Dajem nevoljno izjavu o njegovom zdravstvenom stanju. Nedugo potom Milorad umire. Istog dana ponovo zovu iz „Glorije“ da dam uporedni intervju sa bivšom ženom. Ukoliko to ne uradim čuće se njen stav, a moj ne. Traže da nas slikaju za naslovnu stranu. Pola ona, pola ja. Zgrožena sam i naravno odbijam. Na dan sahrane objavljuju intervju sa Brankom Bastom, Pavićevom bivšom ženom, u kojem izjavljuje da je porodica živela u bedi i da su morali da izdaju stan u Parizu koji je sin od studentske stipendije kupio u centru francuske prestonice!!!!Milorad Pavić je umro na dan proglašenja vizne liberalizacije. Ostavinska rasprava u redovnom sudskom postupku, bez ikakvog podizanja parnice, sa validnim testamentima, nije okončana ni posle godinu dana po smrti. Podsećam da se zvanično, bez regularnih papira o završenoj ostavinskoj raspravi, ne može ozvaničiti nijedan posao u zemlji i inostranstvu, pa je time zapravo onemogućen kulturni diplomatski uticaj Srbije u svetu, od strane same Srbije.S obzirom da je reforma sudstva započela 2010. godine, iako su papiri za ročište bili predati u januaru, prva rasprava je bila zakazana za kraj aprila. Miloradov sin Ivan i ja smo uputili zvanično pismo predsednici I osnovnog suda u Beogradu da se ročište pomeri što ranije, ali sada kompjuteri određuju listu čekanja, pa to nije bilo moguće.U zakonske naslednike spadamo ja kao supruga, sin Ivan Pavić i maloletna unuka koju zastupa otac Petar Popović. Milorad Pavić je ostavio dva zaveštanja. Jedno gde Gradu Beogradu poklanja sve svoje rukopise, knjige, prepisku, biblioteku, slike iz XVIII veka i svoj pisaći sto iz XVIII veka. Celo to zaveštanje je regulisano još 1992. godine Ugovorom o Legatu između Milorada Pavića i Skupštine grada Beograda. Za izvršioce tog testamenta određeni smo ja i sin. Moram da napomenem da smo Pavić i ja stanovali u stanu koji je Legat i čiji je vlasnik Skupština grada i za to redovno preko infostana plaćali kiriju. Mi nismo vlasnici tog prostora. Ugovorom je precizirano da u tom stanu ja mogu ostati do svoje smrti, ali da sam posle smrti ostavioca dužna, kao i sin Ivan Pavić, da otvaram Legat za javnost, da se staram o zaostavštini, primam proučavaoce književnog dela, omogućim im pristup informacijama, dam mogućnost stručnim institucijama da popišu poklonjenu imovinu, itd, itd.Privatni testament pak kaže da Milorad Pavić svoju imovinu kao i autorska prava ostavlja meni, a da je svoju decu za života namirio.U imovinu ostavljenu meni spada 46 km2 stana u Jevremovoj koji je Milorad nasledio od svoje tetke i 7.000 evra na računima. Imovina u vidu nekretnina nije prezentovana sudu, jer se to čini samo ako neko od naslednika pokrene parnicu za određivanje nužnog dela. Papiri iz banke su naravno dati sudu, jer u protivnom novac ne može da se podigne.Moram da napomenem da autorska prava ne spadaju u nužni deo, niti u klasičnu materijalnu imovinu, ona su nešto hipotetičko što može ali ne mora doneti materijalnu korist. Mačka u džaku. Zbog toga zakon dozvoljava da se autorska prava dodele instituciji, ili bilo kojoj osobi koja ne mora biti ni u kakvoj naslednoj vezi sa ostaviocem. Važno bi, naravno, bilo da je stručna da obavlja posao oko autorskih prava.Sina i zeta sam odmah po smrti obavestila o svim papirima, napravila im kopije istih i predložila samoinicijativno da ispunim neku svoju moralnu obavezu, te da prilikom proglašenja testamenta izjavim na sudu da se određenih naslova odričem u korist sina i unuke. Precizirali smo i koji bi to naslovi knjiga bili.Pakao nastaje veče pred prvo zakazano ročište u aprilu, gde me zet Petar Popović, koji je inače u braku sa Jelenom Pavić bio mesec dana a sve ostalo vreme do njene smrti živeli su razdvojeno i u brakorazvodnoj parnici, dakle, zet mi kaže da poklon pred sudom podrazumeva plaćanje određenog poreza, da on na to nije spreman i da je bolje da privatno potpišem papir kojih se unapred odričem tih naslova. Na to nisam pristala, jer time de facto rušim testament svog supruga i činim krivično delo pošto raspodeljujem imovinu koju još nisam zvanično stekla.Za svog advokata sam još u decembru izabrala kancelariju iz Knez Mihailove, nisam želela zvučna imena, nego pravne praktičare. Nevolja je nastala što su pozivi sinu i zetu na prvo ročište otišli na adrese porodilišta!!!! Naime, u svakoj krštenici postoji adresa porodilišta. Kako i zašto ne znam, ali sudski pozivi su otišli u Višegradsku i ul. Narodnog fronta! Takođe, sud je opomenuo pismeno moju advokaticu da nisu svi papiri oko Legata dostavljeni, ali ništa nije preduzeto. Morala sam da promenim advokata. Zamolila sam ovog puta Pavićevog prijatelja, poznato ime, nekadašnjeg javnog tužioca, da preuzme slučaj ostavinske rasprave.Uglavnom, da skratim priču, ja sam naslednu izjavu kojom prihvatam obaveze oko Legata Milorada Pavića i privatni testament prihvatila 11. maja 2010. na sudu uz prisustvo gradskog javnog pravobranioca koji je tu bio u ime Grada Beograda. I da još skratim priču, sina i zeta sam manje-više videla na prvom ročištu, gde je zet Petar dao nevažeću adresu stanovanja sudu, a svog novog advokata sam ukupno srela tri puta za šest meseci.Reformisano srpsko pravosuđe, to sam se osvedočila, radi efikasno, nezavisno i krajnje profesionalno, ma ko šta mislio. Uspeli su za relativno kratko vreme da pribave preko policije zetovljevu ispravnu adresu, da pozivaju sina i zeta više puta na ročišta, sve dok se konačno nisu pojavili pred sudom. Tako su Ivan Pavić i Petar Popović (u ime maloletne unuke, tj. svoje kćeri) neopozivo prihvatili privatni testament 1. jula 2010. Da li je Ivan prihvatio i svoje obaveze oko očeve javne zaostavštine Gradu, to ne znam.Prema administrativnim propisima, kada se daje nasledna izjava u ime maloletnog deteta, resorni centar za socijalni rad mora da da svoju saglasnost. Sud je papire Centru za Socijalni rad opštine Zvezdara i referentu Vesni Nedeljković poslao početkom jula. S obzirom da centar nije odgovarao, sud je slao opomene iz meseca u mesec, da bi krajem oktobra, dakle, četiri meseca od prijema papira Centar odbio da da saglasnost na naslednu izjavu oca. Obrazloženje je bilo da unuka gubi identitet ukoliko nema autorska prava. Time je de facto srušen Pavićev testament, a otac proglašen nesposobnim da donosi odluke u ime svog deteta. Naravno da me niko iz Centra nije obavestio da donosi neku odluku koja se tiče ostavštine mog supruga, niti je tražen bilo kakav dokaz o tome šta je Pavić mislio pod time da je svoju decu za života obezbedio. Testament je srušen samim tekstom poslednje volje Milorada Pavića i ničim drugim „opipljivim“, od strane Centra za socijalni rad opštine Zvezdara.S obzirom da je time bio bazno poljuljan moralnu ugled mog muža i njegova poslednja volja, obratila sam se mnogima: retkim preostalim prijateljima i saradnicima Pavićevim, Krunskom savetu, poslenicima kulture u zemlji i svetu, državnim i gradskim organima, baznom Gradskom centru za socijalni rad, ali mi je jedino odgovorilo i pomoglo Ministarstvo za rad i socijalnu politiku. Oni su sproveli nadzor nad centrom Zvezdara, utvrdili nepravilnosti i naložili odgovarajuću pravnu proceduru. Istovremeno je postupajući sudija u ostavinskom postupku dao nalog da se postavi zakonski kolizioni staratelj maloletnoj unuci. Tragedija do tragedije... Deda posthumno proglašen nemoralnim, otac deteta nepodobnim da donosi pravilne odluke! Trenutno smo svi pod „starateljstvom“ porodičnog savetnika Vesne Nedeljković: posthumna sudbina mog supruga, njegova autorska prava, sudbina mog života i celokupnog minulog rada, roditeljski odnosi između Pavićeve unučice i njenog oca.Ostavinska rasprava traje godinu dana a da niko nije podigao parnicu i da su svi naslednici prihvatili testament!!!! A za to vreme Pavićevo delo umire i zamire jer niko ni u zemlji ni u svetu ko hoće da uradi bilo kakav posao ne može bez finalizovanih papira, a ne može ni da mi veruje kako ostavina bez ikakvog sudskog parničnog procesa traje godinu dana.U međuvremenu ja putujem u Segedin gde na poziv ruske katedre tamošnjeg Univerziteta držim predavanje o delu Milorada Pavića (na kojem se nije pojavio niko od brojnih pozvanih Srba iz Segedina i Budimpešte, na opšte zaprepašćenje tamošnjih profesora i doktoranta Turija Roberta koji brani disertaciju o celokupnom delu Milorada Pavića). Putujem u Banja Luku, i držim predavanje, gde u okviru Kočićevih dana Srbi iz Republike Srpske prave međunarodni okrugli sto o životu i delu M. Pavića, ukazujući mu posthumno najveće državne počasti preko pokrovitelja skupa, Milorada Dodika.S obzirom da u međuvremenu ne mogu nikako da dođem do svog advokata ni putem telefonskih poziva, zakazivanja sastanaka, imejlova, sms-ova, počinjem sama da odlazim u pisarnicu Prvog osnovnog suda i pratim slučaj, dopisujem se sa sudijama koji daju informacije od javnog značaja kako bih saznala šta se uopšte događa. Čekam redove, stojim strpljivo na brojnim šalterima, vodim potpuno sama borbu za spas Milorada Pavića od ponovnog sahranjivanja i zatiranja imena i dela. Neprekidno pišem pisma i Ivanu Paviću, moleći ga da mi pomogne, ali on mi ne odgovara.Tako dolazim do novih apsurda. Azerbejdžanska ambasada odlučuje da uloži dva miliona evra u rekonstrukciju Tašmajdanskog parka i da tada postavi spomenik Miloradu Paviću. Delegacija ambasade na čelu sa ambasadorom dolazi u Legat zajedno sa gradskim arhitektom Dejanom Vasovićem, ukazujući neverovatne počasti Paviću. Sastanku prisustvuju Pavićevi sin i snaja koje je na moju inicijativu obavestila Skupština Grada. Međutim, papire oko spomenika nema ko da potpiše, jer ostavinska nije završena.Ruski vajar Grigorije Potocki, autor Pavićevog spomenika u centru Moskve (koji je odobrio gradonačelnik Luškov!), moli Skupštinu grada da predstavnici Ruske Federacije o svom trošku dođu i postave besplatno spomen ploču na ulaz u Legat i repliku biste iz Moskve, na godišnjicu smrti Milorada Pavića, 30. novembra. Ne dobijaju nikakav zvanični odgovor, a i kako bi kada ostavinska nije gotova.Na Pavićev rođendan, 15. oktobra delegacija Azerbejdžana polaže venac na Pavićev grob u Aleji velikana. Prisustvujem samo ja. U Moskvi istog dana delegacija ruskih umetnika raznih struka, njih pedesetak, polaže venac na spomenik, a onda sledi svečana premijera filma „Staklena lampa“ koju je po motivima Pavićeve proze snimio Nikolaj Čepurškin. U Beogradu tog dana Milja Milosavljević emituje na Drugom programu Radio-Beograda emisiju „Kod dva bela goluba“ posvećenu Paviću u kojoj govore Svetlana Velmar-Janković, Dragan Simeunović, Sava Damjanov i ja.Od trenutka Pavićeve smrti obasuta sam molbama iz celog sveta da dam dozvolu za knjige, pozorišne predstave, strip... I sada pod punom krivičnom odgovornošću izjavljujem javno da sam sklopila besplatne predugovore za izdavanje sledećih knjiga: „Hazarskog rečnika“ u Seulu, „Hazarskog rečnika“ u Tirani (ova knjiga nije prevedena jedino na albanski jezik; prilikom sklapanja ugovora tražila sam klauzulu da promocija bude na najvišem državnom nivou), sklopila sam predugovore sa Slovačkom za „Predeo slikan čajem“ i „Veštački mladež“; ostvarila sam Pavićevu najveću želju i amanet sa samrtne postelje da mu se u okviru amazon.com kindl projekta pojave romani na engleskom jeziku u elektronskom obliku. Pavić je prvi srpski pisac koji svoje knjige ima u formi ibuka (e-book). Organizovala sam dve premijere jednu u Moskvi – mjuzikl „Krevet za troje“ i jednu u Bukureštu – „Zvezdani plašt“. U Brazilu sam uspela da se iz meseca u mesec pojavljuju u vodećem književnom časopisu table stripa po „Hazarskom rečniku“. U Srbiji nisam uspela ama baš ništa. Ostavinska nije gotova! Ilustrovano srpsko jubilarno izdanje „Hazarskog rečnika“, povodom 25-ogodišnjice od prvog štampanja čeka već godinu ipo da ugleda svetlost dana.Pred mene se tokom ovih godinu dana stalno postavljala dilema da li treba da budem saučesnik u ponovnom, ovog puta književnom sahranjivanju svog muža, a posredno i svoje zemlje, ili da radim svoj posao uprkos svemu. Savetovala sam se sa advokatom (uzaludno), sa Goranom Petrovićem (koji mi jedini nikada ništa nije odgovorio ni na jedan vapaj), Ivanom Pavićem (koji mi takođe nikada ništa nije odgovorio), Aleksandrom Jerkovim, Savom Damjanovim, Zoranom Stefanovićem..., koji su me zdušno pomagali savetima.Moj profesionalni rad se već dvadeset pet godina tiče dela Milorada Pavića i lako je činjenično i bio-bibliografski proverljiv:Jasmina Mihajlović (1960), supruga Milorada Pavića, književnica i književni kritičar, završen Filološki fakultet u Beogradu, (diplomirala na pripovedačkoj prozi Milorada Pavića 1985.), radila naučne i stručne poslove kao književni kritičar i istoričar u Institutu za književnost u Beogradu, bila stalno zaposlena oko 10-ak godina, posle toga u statusu slobodnog umetnika. Član UKS i Srpskog književnog društva. Piše beletristiku i književnu kritiku, ima objavljenih 10 knjiga od kojih je jedna književna monografija o Miloradu Paviću (Prosveta, 1992; prva stručna monografija o Paviću na srpskom jeziku) i nekoliko knjiga u kooautorstvu sa Pavićem. Priređivač je njegovih knjiga (sabrana i izabrana dela), pisac predgovora, bibliograf, biograf (sve objavljeno u knjigama i naučnim publikacijama; bibliografija za SANU i 2 bio-bibliografije u okviru Sabranih dela - Prosveta, Draganić). Od osnivanja Legata Milorada Pavića (1992) vodila je sve poslove oko Legata, učestvovala u prepisci oko njegovih knjiga i svih drugih poslova. Tokom zvaničnog rada u Svetskoj srpskoj zajednici sa sedištem u Ženevi (1992-1999) radila je poslove oko lobiranja za Nobelovu nagradu Miloradu Paviću u književnosti, za šta postoje pisani dokazi. Organizovala je naučne skupove u inostranstvu (USA, Brazil, Grčka) koji se tiču dela ovog pisca. Trinaest godina održava trojezični sajt Milorada Pavića www.khazars.com. U srpskoj i svetskoj stručnoj javnosti važi za eksperta oko književnog rada Milorada Pavića.videti sajt: http://www.khazars.com/sajt-jasmine-mihajlovic-sa-fotografijama/http://www.khazars.com/en/jasmina-mihajlovic/http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%88%D0%B0%D1%81%D0%BC%D0%B8%D0%BD%D0%B0_%D0%9C%D0%B8%D1%85%D0%B0%D1%98%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%9BPošto je Milorad Pavić, kao rođeni Beograđanin i autor dvojezične srpsko-engleske „Kratke istorije Beograda“, ostavio Gradu svoj Legat, morala sam da pristupim ostvarivanju njegove poslednje volje, iako ostavinska rasprava nije gotova. Uz nesebičnu pomoć Gorice Škipine, zamenice gradske ministarke za kulturu, petočlana delegacija Skupštine Grada na čelu sa gradskom sekretarkom za kulturu Ivanom Avžner i predstavnicima Biblioteke grada Beograda, odredila je dve bibliotekarke koje su mesec dana svakodnevno popisivale rukopisnu i književnu zaostavštinu. Na žalost, zaveštani Pavićev pisaći sto iz XVIII veka je ostao kod bivše supruge, a ona nije htela da ga preda ni posle trinaestogodišnje podele bračne tekovine. Ta maratonska podela se završila tako što je njoj pripalo – sve! Kuća, antikvitetni nameštaj, galerija slika iz XVII i XVIII veka, lične stvari Milorada Pavića. Moj muž je iz bivšeg života i braka izašao samo sa koferom rukopisa. Nije mogao da dobije ni svoj pisaće sto zaveštan po smrti Beogradu. Ali, zato je Branka Basta dobila od bivšeg muža lokal u kojoj se sada nalazi njena galerija „Feniks“ pokraj Kalemegdana.Cela srpska javnost tokom 17 godina Pavićevog i mog života i braka pričala je bajke o našem materijalnom statusu. Mogu da im kažem da ni Milorad ni ja ne bismo bili ludi da živimo u stanu koje nije naše vlasništvo i držimo auto na ulici, da smo raspolagali nekakvim bogatstvom zarađenim od književnosti! Živela bih u vili i bar imala garažu. Ali, Pavić je obezbeđivao druge. Pre svega porodicu. Počev od kupovine onog stana u Parizu za koji bivša žena tvrdi da je obezbeđen od sinovljeve studentske stipendije!Ovde prilažem imovinsku listu naslednika, koju ću morati da prezentujem, iako nije dignuta parnica, Centru za socijalni rad opštine Zvezdara i referentkinji Vesni Nedeljković, jer je sudbina autorskih prava Milorada Pavića sada u njenim rukama. Ona je arbitar posthumne sudbine Milorada Pavića, ona određuje moju sudbinu, i sudbinu odnosa Miloradove unučice i njenog oca. Drugo pitanje, SUŠTINSKO, jeste kakav je to centar za brigu o mladim osobama koje brine o identitetu na osnovu naseđa, a mora devojčici da imenuje staratelja zbog toga? Zar to ne utiče na razvoj deteta? Šta znači za dete kada se sruši dedin testament, a otac proglasi nepodobnim jer je prihvatio testament? Da li je za identitet važano nasleđe ili vaspitanje? Kako se razara porodica kada se izmedju oca i ćerke ispreči staratelj? Kakva je to stručna državna briga koji razara porodicu? 1. Ivan Pavić, sin (1960), akademski slikar- Za života je M. Pavić sinu i snaji poklonio svojih 4/10 idealnih delova suvlasništva kuće svojih roditelja u ul. Koste Jovanovića, tj. njen fizički deo koji se sastoji od stana u prizemlju zgrade sa dvorištem. Površina stana 79,19 m2.- Poklonio je ogroman deo nameštaja i skulptura svojih roditelja koje su M. Paviću po smrti majke njemu pripale. Jedan deo nameštaja je dat na pozajmicu.- Kupio mu je automobil marke toyota.- Tokom 90-ih godina prošlog veka mesečno je sinu isplaćivao devizni deo kirije od izdavanja stana u Parizu.- Posle prodaje stana M. Pavića u Parizu (2003) (sin je i finalizovao prodaju tog stana) uplaćen mu je njegov deo novca. (Stan je prodat za oko 180.000 evra)- Zaposlio je sina kao kustosa u Narodnom muzeju u Beogradu, preko tadašnjeg posredovanja akademika Dragoslava Srejovića. Snaja je u statusu slobodnog umetnika.- Prilikom podele porodične kuće, ćerki pok. Jeleni Pavić je tada pripao atelje u prizemlju zgrade, koji je ona kasnije prodala bratu. Atelje se nalazi u celini kuće i površine je 16,30m2. Tako da sada Ivan i Olivera Pavić raspolažu celom porodičnom kućom sa pripadajućim vrtom. 2. T. P., unuka (8), učenica, ćerka Pavićeve ćerke Jelene Pavić, preminule 2008.g. u 43. godini života. Jelena je završila gimnaziju, studirala je na Stomatološkom fakultetu, nije ga završila, ali je pred smrt završila kurs za umetničkog fotografa. Radila je jedno vreme kao urednik u izdavačkoj kući „Dereta“, gde ju je otac zaposlio da vrši redakturu na njegovim knjigama.- Otac joj je kupio 1993. stan u Starine Novaka, od 45m2 za tadašnju sumu od oko 64.000dm i potpuno ga opremio nameštajem, belom tehnikom, aparatima, sve do poslednje stvari. Kasnije je ona taj stan prodala i kupila stan u Resavskoj ulici. Posle njene smrti, Jelenin muž i otac T.P. sudskim putem je ostvario nasledstvo nad tim stanom.- Poklonio joj je lokal u ul. Tadeuša Košćuškog.- Poklonio joj je 1/10 idealnih delova suvlasništva kuće svojih roditelja u ulici Koste Jovanovića, površine 16,30m2.- Poklonio joj je ½ idealnih delova suvlasništva na stanu koji je bio bračna tekovina Milorada Pavića i Branke Pavić i nalazi se u ul. Vojvode Brane.- Poklonio joj je ½ idealnih delova suvlasništva na stvarima i umetničkim slikama iz XVIII veka koji se nalaze u majčinoj kući u Vojvode Brane .- Tokom 90-ih godina prošlog veka mesečno je ćerki isplaćivao devizni deo kirije od izdavanja stana u Parizu.- Otvorio joj je podračun u pariskoj banci.- Posle prodaje stana M. Pavića u Parizu (2003) Jeleni je uplaćen njen deo novca od 45.000 evra.- U Erste bank je otvorio račun na ime mal.T. P.- Njenom ocu, Petru Popoviću dao je na ruke u maju 2009., 25.000 evra (od prodaje svojih celokupnih dela na rusko tržište)3. Jasmina Mihajlović, supruga (1960), književnica, profesor književnosti, od zaposlenog lica prešla 1999. g. u status slobodnog umetnika, a od 2004.g.. bila na birou zbog regulisanja porodičnog zdravstvenog osiguranja.- Poklonio mi je polovinu (46m2) svog nasleđenog od tetke stana u ul. Gospodar Jevremova. Druga polovina stana je već meni pripadala, jer sam je otkupila od drugog naslednika. Tako je stan u Jevremovoj 2007. g. pripao meni.- Testamentom mi je ostavio svu preostalu pokretnu i nepokretnu imovinu (nepokretne imovine zapravo nema), starateljstvo nad Legatom u ul. Braće Baruh, čiji je vlasnik Skupština grada i sva svoja autorska prava.Da bi kompletna apsurdna groteska bila još veća, sada sam korisnik porodične penzije. Po Zakonu o porodičnim penzijama, „za razliku od svojih kolega koji primaju starosne ili invalidske penzije, porodičnim penzionerima zakon ne daje mogućnost da obavljaju bilo kakav dodatni posao. Ni samostalnu delatnost, ni da se zaposle, niti da obavljaju poslove po osnovu ugovora o delu, kao ni pravo na autorski honorar. Jedino na šta mogu da računaju jeste autorski honorar stečen nasleđem“. Tako sam ja u 50. godini života, nasledivši porodičnu penziju, onemogućena da se bavim svojim poslom književnika, ali i bilo kakvim drugim poslom. Nisam u mogućnosti da legalno primim novac ni za književne večeri, niti za putne troškove, ni za delatnosti koje su precizno utvrđene u Ugovoru o Legatu između M. Pavića i Grada Beograda iz 1992. godine. Ma, ne mogu legalno izdavati svoje knjige! Za knjige koje su pisane u kooautorstvu sa M. Pavićem mogla bih eventualno da dobijem honorar namenjen Miloradu Paviću, ali ne i dobit za onu polovinu knjige koju sam sama pisala tj. koja je moje autorsko delo. Da bih reizdala svoj roman „Pariski poljubac“ koji je ove godine izašao u izdanju Zavoda za udžbenike, morala sam svoja autorska prava da prenosim na sina, pa je on umesto mene sklapao ugovor, čak je preuzimao moje autorske primerke knjige (10 komada). Trenutno sam pod „starateljstvom“ svog sina.Od Milorada Pavića se posthumno traži, a od mene žive, da poništimo svoje živote, dela, da budemo zatrveni jednom i za svagda, jer u Srbiji se uspeh i rad ne praštaju. Ljubav i sreća takođe. Kako ćete, bre, Srbi u Evropu kada sami sebe zatirete, kao Hazari? Ne možemo sami sebe da pomognemo, jer od nasleđa negujemo samo poraze, nesreću i patnju. Zavičajnom lobiju srpskih pisaca, koji dalje od trule tarabe sve smatraju neprijateljskom teritorijom jer su plašljivi provincijalci, laknulo je kada je Milorad Pavić kao remetilački faktor – umro. No ni to nije dovoljno, treba poništiti delo, preokrenuti istinu, pretvoriti Srbiju u moralnu nakazu i pretvoriti je u zabran glupe podaničke stoke koja se klanja partijskim, kvazipartijskim i intelektualcima iz sumnjive sive eminencije. Niko ne treba da valja, svi su lopovi, zločinci, sumnjivci. Cele ove godine imala sam osećaj da je moj muž učinio nekakvo ogromno zlo za svoju naciju, prijatelje, saradnike i porodicu.Moj advokat mi je posle uljudnog pismenog obaveštenja o otkazivanju punomoćja pretio da će me krivično goniti, jer sam protivpravno sklapala predugovore pre okončanja ostavinske rasprave. To je bio Miloradov prijatelj, koji preti ženi, udovici i to na antiadvokatski način. Da sam nekog ubila i to priznala advokatu, on bi morao da me brani, bar po službenoj dužnosti.Gotovo svi prijatelji i prijateljice su me ostavili. Bez reči. Venčani kumovi mi se nikada nisu javili! Od srpskih intelektualaca niko nije rekao reč protiv ovakvog besomučnog zatiranja imena, iako sam ih redovno obaveštavala šta se dešava. Očigledno da sam naivno mislila kako je javni interes ravan nacionalnom interesu. Kako će bar sin, saradnici ili država biti zainteresovani da iskoriste ono što im se nudi na tanjiru, i to sada kada se svi zaklinju u EU i Rusiju!Poslednji test koji sam sprovela, bio je na godišnjicu Pavićeve smrti. Medijima sam blagovremeno javila sve novosti oko književnog dela M. Pavića. Stavila sam vesti i dokumentovala ih (što na internetu nije teško) originalima knjiga, snimcima iz pozorišnih predstava, tablama stripa, tekstovima sa međunarodnih okruglih stolova, linkovima na amazon.com kindle e-book. Jednu noticu je objavila Politika u svom štampanom izdanju (ne i u elektronskom), i u jutarnjem programu RTS je pušten trominutni prilog na godišnjicu smrti.Skupštinu Grada sam molila da neko prisustvuje pomenu, jer me je bilo sramota da azerbejdžanska ambasada ponovo šalje delegaciju, a da se niko od srpskih zvaničnika ne pojavi. Niko se naravno nije pojavio, dok je delegacija Azerbejdžana brojala šestoro ljudi!A propos tog „azerbejdžanskog“ spomenika, moram da kažem da se oni zbog teritorije na kojoj žive smatraju potomcima Hazara, da im je Milorad Pavić kultni pisac, kao uostalom i drugim nacijama, tačnije svima sem Srbima. Povodom tog spomenika već čitam reakcije dušebrižnika kako je neprimereno da Pavić bude na Tašmajdanu, kako je to nepatriotski, kako spomenik nije lepog izgleda (iako ga niko nije video). Molim vas, dragi Srbi, odlučite se već jednom da li ste za sebe ili protiv sebe! Pavić vas je hazarskom sudbinom iščeznuća jednog naroda već opomenuo, a tu „vest“ su preneli svi svetski jezici!U nastavku:Ko stoji iza knjige Jasmine Ahmetagić protiv Pavića. Sprega srpskih intelektualaca i hrvatskih i britanskih krugova.Ko stoji iza tragične sudbine Pavićeve ćerke.Ko stoji iza onemogućavanja Jasmine Mihajlović da objavljuje svoje knjige i kolumne.Ko stoji iza onemogućavanja da Milorad Pavić dobije Nobelovu nagradu za književnost
Nastavak:
Posmrtno ubijanje Milorada Pavića, 2. deo Jasmina MihajlovićMoram priznati da nisam znala koliko veliki je odijum srpskog establišmenta prema Miloradu Paviću, sve dok nije umro! Tek tada su buknule polupritajena mržnja, zavist, licemerje u svoj svojoj razbokorenosti, apsurdu i u krajnjoj liniji – gluposti.Posthumni život jednog umetnika može biti uzbudljiv koliko i njegov zemni život. Može biti zaboravljen, slava mu može bledeti, može biti osporavan, ili mu vrednost može naglo porasti odmah. Nekada posthumni uspeh dođe za 100 godina, ponekad za dvadesetak...Tako je, doduše, bilo u prošlosti. U turbo vremenu koje živimo stvari se očigledno odvijaju drugačije, naročito u sporoj Srbijici koja je bila uvek sklona brzom zaboravu.Postoji nekoliko osnovnih „srpskih“ grehova Milorada Pavića: nije pripada nijednoj dnevnopolitičkoj opciji, finansijski je bio nezavisan, obožavao je književnost a ne ideologiju, izgledao je i držao se gospodski i bio je moralno nepotkupljiv. Uz sve to još svetski slavan, uspešan, voljen, istovremeno popularan a elitistički. Takve stvari se ni živom, a ni mrtvom ne opraštaju.Nacionalisti su mu zamerali što nije bio radikalnije nacionalan (!), globalisti su ga proglašavali nacionalistom, tobožnji „disidenti“ iz 90-ih su ga prezirali što nije napustio Srbiju, zapenušane novodemokrate su se grozile nad Pavićevim balkansko-srpsko-mediteransko-vizantijsko-srednjoevropskim pripadništvom. U Srbiji ionako niko nikome ne valja... Zato nam ovako i ide, to jest uopšte nam ne ide!Postoji još jedna antiantropološka začkoljica u Srba. Ukoliko nekome pomogneš – nadrljao si! Uvreda će se zaboraviti, zataškati ropskom poniznošću, pomoć kojem nekom uputiš svi shvataju posle izvesnog vremena najvećom uvredom. Tako je bilo i u Pavićevom životu.Srbin najviše nadrlja ako pomogne porodici, najbližima. Da se ne lažemo! Sledeću turu večno nezahvalnih čine prijatelji, a najgore je ako pomogneš nekome iz čistog altruizma. To je tek uvreda.Zadržaću se malo na Paviću i Rusiji. Ovaj pisac ima preko stotinu izdanja svojih knjiga u Rusiji, izvođene su mu pozorišne predstave od Moskve preko Sankt Petersburga, Voronježa do malih gradova u Sibiru. Filmovan je u Rusiji. Pavić je jedini Srbin koji ima svoj spomenik u centru Moskve. Rusi ga smatraju ruskim piscem.U Srbiji nijedna od tih predstava nije nikada izvedena! Pavićeva interaktivna drama „Zauvek i dan više“ imala je premijeru u MHAT-u, čuvenom pozorištu koje su osnovali Čehov i Stanislavski. Jovan Ćirilov je godinama pokušavao da postavi tu predstavu i u Srbiji, ali mu nije pošlo za rukom. Da podsetim uzgred, pozorišnu adaptaciju „Hazarskog rečnika“ je postavio Slovenac, Tomaž Pandur i samo tri puta gostovao sa njom u Srbiji.Elem, da se vratimo Rusiji u koju se zaklinje vekovima tri četvrtine Srba. Pavić je imao četiri izdavača u Rusiji. Čim je video da može da iskoristi sopstveni uticaj u ovoj zemlji, počeo je neštedimice da preporučuje srpske pisce. To je bilo u periodu kada je Goran Petrović imao samo roman „Atlas opisan nebom“ i još bio nepoznat pisac. Milorad Pavić, a zašto ne bih rekla - i ja, smo sve učinili da Goran doživi svetsku slavu preko ruskih prevoda svojih knjiga. Moram da napomenem da mi uopšte tada nismo poznavali Gorana Petrovića lično. Ja sam kupovala njegove knjige, nosila ih u Rusiju, pisala mu predgovor, Milorad je pregovarao sa izdavačima i tek kada se pojavio prvi prevod Goranove knjige, tada smo mu se javili! Situacija kao da imate ujku ne iz Amerike, nego iz Rusije.Druga osoba kojoj je Milorad Pavić pomogao za ruski prevod njene knjige je Neda Todorović, sa naslovom „Hrana kao drugi sex“.Valjda ne treba da pominjem da nisam odavno ni u kakvom kontaktu sa ove dve osobe. Oba ova pisca su zbog nečega ljuta na mene, jer ja sam već odavno univerzalni krivac za sve što je u vezi sa Miloradom Pavićem. Divna i nepogrešiva logika! Svi su nevini, Jasmina je kriva.Na ogromnu Pavićevu žalost, on nije uspeo da omogući ruske prevode druga svoja dva omiljena pisca – Radovana Belog Markovića i Silvije Monros (njene knjige o Kortasarovoj prepisci i prepisci Olje Ivanjicki sa Šejkom). Verovatno je suvišno reći da sam sa njima u kontaktu što pismima, što lično, i dan danas.Moram da otkrijem čitaocima još jednu posrednu vezu Pavića, Rusa i nepojavljivanja na sahrani aktuelnog ministra za kulturu, Nebojše Bradića. Pošto me mrzi da na jezički pristojan način objašnjavam celu stvar, prilažem epizodu koju sam opisala u svom privatnom pismu jednoj osobi. Oni ispod 18 godina ne moraju da čitaju sledeći pasus, postoji jedna nepristojna reč:“S Bradićem je još gora stvar. Jedina osoba s kojom smo se zavadili Milorad i ja je Bradić, još dok je bio upravnik Beogradskog dramskog. Sedeli smo mu na svakoj premijeri da ga podržimo, on nas jednom izvede na večeru, traži od Milorada komad da ga postavi, Milorad mu da "Bundu". Počnu pripreme predstave, Bradić organizuje konferenciju za štampu, čak izvede scenu iz predstave na toj konferenciji, bruje novine. U međuvremenu Milorad sa "Monom" ugovori finansijska sredstva, jer predstava treba da bude raskošna, sve se vrti oko bundi. Bradić odugovlači, zajebava “Monu”, Milorada, kostimi sašiveni. Novac obezbeđen! Izađu na drugu večeru Bradić, njegova žena, Milorad i Momirovići (iz “Mone”), ja udarim čifte, ne odem na večeru, kažem Miloradu, zeza vas maneken u zdrav mozak. I tako je i bilo. Bradić kaže da nije obezbeđeno dovoljno sredstava!!!! E tu ja ne izdržim, nego kada sam ga prvi put srela na ulici, kažem mu da je on običan maneken i da je mogao da uštedi za predstavu tako što će sam da igra glavnu ulogu manekena. Eto, zavadila sam se šta mogu!Zato sam iz inata sada uspela da u Moskvi bude premijera, u aprilu. Tamo se drama "Bunda" zove "Krevet za troje". Prerasla je u mjuzikl pod režijom Marije de Valjukhov. Šaljem ti sajt, ima video klip, božanstveno izgleda mjuzikl.http://www.teatrspektakl.ru/I sada kaži ti meni, s Bradićem nismo mogli da ugovorimo predstavu godinu dana, ja sam s Rusima posao mejlovima obavila za mesec dana ! Pa da li je to normalno?! I još nijedne novine ne objave iako sam im poslala tu vest! Kao da Srbi imaju svaki dan premijere u Moskvi!A sujetni maneken Bradić koji izigrava i Tadića i Đinđića istovremeno, ne shvata da je on sada država, ministar za kulturu, da nije Nebojša Bradić, nego državni činovnik i ne dođe na sahranu Paviću!Živ me sram pojeo kada me je urednik "Njujork tajmsa" (morala sam da odobrim sliku za nekrolog, da ti ne pričam, to je tek birokratija...), kada me je urednik pitao: Jel vi u Srbiji imate nekog zvaničnika za kulturu! Mi mislimo da nas svet ne posmatra! Zabili smo glave ko nojevi. Posmatra nas svet već 20 godina (ne samo da posmatra nego i slikom prenosi gluposti i užase) i s pravom misli da smo divljaci, tu više dvoumljenja nema.”Sad ću opet da budem pristojna, nastavljam tekst u neutralnom tonu svedoka, faktografa, pisca biografije, ni po babu ni po stričevima...Razmišljala sam šta će mi se desiti posle ovih i potonjih tekstova u „Svedoku“. Kako će da mi se sada svete, da me čereče, misleći da to rade meni, a ne sebi. Misleći da to rade Jasmini Mihajlović, a znajući vrlo dobro da se time svete Miloradu Paviću. Nemajući pri tome svest da zapravo sve čine protiv svoje nacije. Nek rade što god hoće ja ću svoju verziju istine da kažem u sred demokratije, u kojoj su sva manjinska prava sem većinskih – zaštićena.Milorad Pavić je bio prevodilac Puškina. Kao takav je poznat i u Srbiji i u Rusiji. Deca (i odrasli) i dan-danas čitaju „Evgenija Onjegina“, „Poltavu“, „Cigane“ iz Pavićevih prevoda. A Puškinovu bistu u Beogradu otkrio je neko drugi.Ta druga osoba stoji iza gotovo svih ometanja koja su bila u vezi sa Miloradom Pavićem tokom njegovog života i posle smrti. To je osoba čiji upliv seže od besumučnog propagiranja knjige Jasmine Ahmetagić protiv Pavića, do zastrašujućeg mešanja u privatni život.Ali, o tome u sledećem nastavku. Nastavak je, inače, napisan, kovertiran i poslat na adrese na koje treba da bude poslat.(Nastaviće se...)P. S.Dugujem čitaocu prethodnog teksta o posmrtnom ubijanju Milorada Pavića obaveštenja da se celovita verzija može pročitati i na crnogorskim internet portalima:http://www.in4s.net/index.php/magazin/kultura/3405-besomuno-ubijanje-milorada-paviahttp://www.knjizaraso.com/novitade/303-besomuno-ubijanje-milorada-paviaTakođe, dugujem i nastavak priče šta se desilo u Centru za socijalni rad opštine Zvezdara, koji već šest meseci drži blokirana Pavićeva autorska prava, onemogućavajući da se ostavinska rasprava ni godinu dana po smrti – ne završi.Na nalog Ministarstva za rad i socijalnu politiku, stručni tim Centra za socijalni rad opštine Zvezdara, koji štiti prava Pavićeve maloletne unuke, saslušao je konačno i moje mišljenje.Pitali su me otprilike zašto se ne sažalim i dam unuci autorska prava na Pavićev dečiji roman „Šareni hleb“. Pre svega, nemam ja ništa da dam ili ne dam. Postoji testament. Nije ovo španska serija, nego zakon! Osim toga Milorad Pavić je taj roman štampanom posvetom zauvek posvetio svojoj unuci pod imenom i prezimenom. Suštinski joj ga je darovao dokle god se ta knjiga bude štampala, ali stručni tim Centra očigledno ne razlikuje autorska prava od štampanih posveta. Ne razlikuje darove koji su zanavek, od materijalnih poklona.Moja advokatica je, pak, imala preciznu računicu da bi detetu (kojim se odvratno manipuliše i od čega mi je muka) otprilike svake četvrte godine od autorskih prava na tu knjigu pripalo 50 evra. Milorad Pavić je za školovanje devojčice ostavio 25.000 evra i otvorio joj je specijalni račun u Erste bank. Znajući vrlo dobro, da je deponovan novac za školovanje mnogo važniji od krhkih autorskih prava u književnosti.No sve to zapravo nije bitno. Važno je da je Centar za socijalni rad doveo u pitanje moralni ugled i pedagoški rad mog muža, koji je predavao generacijama studenata, mladih ljudi od Sorbone, preko Regensburga, do Novog Sada i Beograda. A više nego sramno je da se manipuliše osmogodišnjom devojčicom, koju je Pavić obožavao, na ovakav način. Nije ovde reč ni o kakvoj brizi nego o zmijarniku raznoraznih prljavih, niskih interesa u koji je Centar za socijalni rad uvučen. Ali, o tom potom...
Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...