Jump to content
IGNORED

Josip Broz Tito i njegovo vreme


fonTelefon

Recommended Posts

Šta to okuplja naprednjake, demokrate, DSS, URS, Novu Srbiju.

NEPOŽELJAN: Za Tita nema mesta u UžicuUžički odbornici posle dva sata diskusije na skupštinskom zasedanju nisu izglasali da se spomenik Josipu Brozu Titu vrati na Gradski trg, odakle je uklonjen pre 22 godine.Titov-spomenik-u-Uzicu.jpgOva tema se pred odbornicima našla pošto je Gradski odbor Saveza boraca narodnooslobodilačkog rata prikupio 4.477 potpisa Užičana i podneo Skupštini građansku inicijativu za vraćanje Titovog spomenika na trg. Sekretar SUBNOR-a Milić Vukić izjavio je da je razočaran odlukom odbornika.Na Skupštini se uopšte nije glasalo o našoj inicijativi, već o predlogu poslanika DSS-a Zoran Pejića da se odbije inicijativa SUBNOR-a. Za taj predlog glasala su 32 odbornika, dok je samo 11 odbornika SPS-a i jedan DS-a bili protiv, rekao je Vukić. On ističe da je bio iznenađen ostrašćenošću pojedinih odbornika koji su se uključili u diskusiju o vraćanju Titovog spomenika na trg. Protiv su bili naprednjaci, demokrate, DSS, URS, Nova Srbija. Očekivao sam da bude mudrosti, ali je na delu bila ostrašćenost i nacionalizam , ocenio je Vukić. On naglašava da će užički SUBNOR razmotriti mogućnost podnošenje žalbe Ustavnom sudu zbog procedure kako je doneta odluka, i prikupljanje potpisa za referendum.Nismo još sigurni da li bi referendum imao smisla. Ne bi bio problem sakupiti 7.000 potpisa Užičana. Veći je problem što i sami građani nisu dovoljno zainteresovani za inicijativu da se Titov spomenik vrati na Gradski trg. To je naše iskustvo posle prikupljanja potpisa za ovu inicijativu , kazao je Vukić.Vukić ističe da je SUBNOR od početka insistirao da se politika isključi iz cele priče, već da se ljudski i civilizacijski postupi i ispravi greška koja je, po njima, učinjena 1991.godine uklanjanjem Titovog spomenika sa Trga partizana. Već 22 godine Titov spomenik nalazi se u dvorištu, iza zgrade Narodnog muzeja Užice.
Link to comment
  • 4 weeks later...

Pojava legendarnog Oluje na bgd ulicama u znak podrske demonstrantima po BH gradovima budi secanja na disidentske godine...

Slavna prošlost unutrašnjeg neprijatelja

Dragomir Olujić Oluja, jedan od osnivača "Otvorenog univerziteta", podseća na te dane

Nezaobilazna ličnost naše jednopartijske prošlosti, nikada umireni buntovnik protiv socijalne nepravde i gluposti, birokratrije, dogme i represije,
Dragomir Olujić Oluja (1948, Sivac kod Sombora)
, zauvek će imati svoje mesto među retkim i hrabrim ljudima koji su u pravo vreme rekli šta su imali. Dragomir Olujić Oluja, likom i delom jedna upadljiva figura, sasvim je odgovarao zahtevima ove zajednice slobodnomislećih ljudi, potpuno suprotno nametnutom stilu ispeglanih birokrata nastupajućeg samoupravnog socijalizma, sasvim protivno podmukloj "crvenoj buržoaziji", preteči današnjih "tajkuna".
Sa grupom istomišljenika osnivate 1976. godine "Otvoreni univerzitet". U vreme obećanog ulaska u raj bilo je to ravno zločinačkom udruživanju, a ondašnja vlast vas je nazivala "podrivačima sistema", "kontrarevolucijom"...
-
Rasturanjem - šezdesetosmaškog - studentskog (i omladinskog) pokreta (1972-75.) i redakcija "Studenta" i "Vidika" (1971.), ukidanjem Saveza studenta kao samostalne političke organizacije (1972), kao i izbacivanjem deset profesora i asistenata sa Pravnog fakulteta (1972) i osam profesora i asistenata sa Filozofskog fakulteta (1975), te "zatvaranjem" Korčulanske letnje škole i kritičkih časopisa (pre svih "Praxisa" i "Filozofije"), gotovo je onemogućeno javno političko i kritičko delovanje opoziciono nastrojenim ljudima
. Takođe, sprečavano je objavljivanje drugačijeg mišljenja, uskraćivana su putovanja u inostranstvo (oduzimanjem ili neizdavanjem pasoša), ometani su naučno - istraživački rad i predstavljanje rezultata takvog rada, zabranjivane su knjige, nemoguće je bilo zapošljavanje "moralno - politički nepodobnih"...
Veštom kombinacijom represije, demagogije i apologije Titov režim je ugušio studentske pobune 1968. u Beogradu i drugim univerzitetskim gradovima bivše Jugoslavije, gušio emancipatorske pokrete u medijima, kulturi i umetnosti, sprečavao razvoj radničkog štrajkačkog pokreta... U takvoj situaciji, posle povratka sa robije (i iz JNA) trockističke grupe Imširović - Kljajić - Nikolić, Vladimira Mijanovića, Lazara Stojanovića, Danila Udovičkog, Mihaila Đurića i drugih, mi smo tražili način da dospemo do javnosti, da progovorimo o realnosti koju smo živeli, da - malo šale ne smeta - uđemo u istoriju.
Malo smo kopirali naše prijatelje Poljake iz "Letećeg univerziteta", Sovjete iz Samizdata, "praške prolećare", naše predratne komuniste... i stvorili "Otvoreni univerzitet"! Iako iz različitih grupa i različitih političkih (i ideoloških) orijentacija, zajedničku "platformu" za delovanje smo pronašli u tzv. Trećoj korpi (ljudska prava) Helsinške povelje (1975.). Te 1976. godine, prvom, osnivačkom sastanku prisustvovalo je dvadesetak ljudi, uglavnom intelektualaca - da pomenem samo nekoliko imena, nepomenuti prijatelji se neće naljutiti: Vladimir Mijanović (Vlada Revolucija, vođa pobunjenih studenata 1968.), Pavluško Imširović, Stojan i Stanko Cerović, Lazar i Vojislav Stojanović, Neda Nikolić, Jelka Imširović, Miodrag Milić, opštepoznat kao Mića Doktor, Ilija Moljković... - ali je, prikladno "duhu vremena" i našim idejama, bilo i radnika i seljaka. Naprosto, odlučili smo da živimo i radimo kao da smo slobodni, hteli smo da mislimo naš "svet i okolicu".
Zašto je "Otvoreni univerzitet" toliko smetao ondašnjem režimu, zbog čega je permanentno proganjan?
- Nismo mi, bar u početku, bili toliko jaki i opasni po sebi koliko smo delovali "zarazno". "Otvoreni univerzitet" se opasno širio - od prve sesije sa dvadesetak učesnika, brzo se stiglo do osam sesija mesečno sa po tridesetak učesnika u proseku. Čim smo počeli da radimo, počela su prisluškivanja, privođenja na informativne razgovore Tamo Gde Treba, hapšenja, pritisci i pretnje, medijske kampanje protiv nas... Sve je to bilo kontraproduktivno. Na primer, mi smo voleli da nas štampa napada - čim se u nekim novinama pojavi tekst protiv nas, eventualno sa temama koje smo obrađivali, mi smo dobijali nove ljude.
Š
ta ste konkretno radili?
-
Sve do Procesa šestorici (1984/5.), dakle punih osam godina, osnovna delatnost "Otvorenog univerziteta" bile su rasprave o konkretnim problemima yu-društva, poznate kao "kućne tribine", rasprave po privatnim (ili iznajmljenim) stanovima, jer javnog prostora za nas nije bilo
. Takođe, mada nezavisno od "Otvorenog univerziteta", kao svojevrstan nusproizvod, pojavljivali smo se i na javnim tribinama u Domu omladine, Kolarcu i SKC-u, koje su u to doba - kao Njujork Living teatrom ili Pariz uličnim hepeninzima - Beograd svrstavale među značajne destinacije svetskog "političkog turizma". Kompartija se tada još smatrala dovoljno jakom, sposobnom i misionarskom, pa je slala svoje intelektualce na te tribine, sa kojih su, uglavnom, odlazili poraženi i frustrirani "realnim istinama".
Legendarno je "rasturanje" Stipe Šuvara i državno - partijske nacionalne politike, naravno i ondašnjih nacionalizama, tu intelektualnu obdukciju, kao Rembrantov doktor Tulp na času anatomije, obavili su zagrebački profesor dr Milan Kangrga i beogradski profesor dr Ljubomir Tadić
.
I danas u (pod)sećanjima ljudi živi zagrebačko - beogradski ekonomist dr Branko Horva
t, koji je naučnim radovima i ličnim nastupima na ovim tribinama ukazivao na "staklene noge" ondašnjeg privrednog sistema i epohalnu laž o njegovoj stabilnosti. Njegove, i danas sveže, analize lako bi našle mesto u kritici aktuelnih zbivanja.
Nije se, valjda, ta "kontrarevolucija" završila samo na tome, zvuči kao jeftina bla-bla priovokacija moćnog ustrojstva kakva je bila Titova država?
- Naravno da ne! Drugi oblik delovanja je bio upozoravanje na aktuelne probleme, pa i ukazivanje na moguća rešenja, najčešće preko, do tada malo poznate ili sasvim nepoznate metode - peticije. Tzv. peticionaštvo smo mi uveli "u modu".
Prvim peticijama smo tražili ukidanje člana 133 KZ, kojim je inkriminisana tzv. neprijateljska propaganda
, a korišćen je kao "pravno pokriće" za obračun sa onima koji su drukčije mislili, i ukidanje diskrecionog prava policije da odlučuje o tome kome će dati pasoš, a kome ne.
Epoha peticionaštva završava se zahtevom da se - formalno ili neformalno, svejedno - zabranjeni filmovi izvade iz "bunkera" i osudom drastičnih kazni mladih Albanaca (sa Kosova) koji su kažnjavani sa po 20 godina robije za bezazlene prestupe (na primer, nošenje kaseta sa nacionalnim pesmama
). Recimo, prvo "javno" pojavljivanje Milovana Đilasa bilo je na peticiji koju su organizovali Laza Stojanović i Paja Imširović 1982. Sve ove peticije Vesna Pešić je "smestila" u knjigu i objavila je krajem osamdesetih u Sloveniji, ni tada to u Beogradu nije moglo.
Organizovali smo i razne manifestacije, kao što su bili različiti oblici podrške poljskom sindikalnom pokretu "Solidarnošć" i demonstracije protiv državnog udara koji je tamo izveo general Jaruzelski 1981. Tri "zanimljivosti"! Prvu javnu peticiju na ovim prostorima ja sam organizovao, na Kolarcu, iste večeri kad je u Poljskoj izvršen državni udar.
Zatim, kada smo šest meseci kasnije,
u julu 1982. godine, demonstrirali u znak podrške "Solidarnošći", na ondašnjem Trgu Marksa i Engelsa u Beogradu, današnjem Trgu Nikole Pašića, nas osam je uhapšeno, osuđeno i zatvoreno sa obrazloženjem da smo "narušili nacionalna osećanja jugoslovenskih naroda i narodnosti". Takođe, uhapšeno je nešto kasnije još osam ljudi (Nebojša Popov, Milan Nikolić, Boris Tadić, Vesna Pešić...), koji su demonstrirali protiv hapšenja nas osmoro
. Valja reći da je tadašnje Predsedništvo SKJ na tajnoj sednici donelo zaključak da oni verbalno podržavaju pokret "Solidarnošć", ali da nas treba osuditi "da se zaraza ne bi širila". Naravno, mi smo, zahvaljujući našim vezama došli do toga papira i ja ga i danas imam u svojoj arhivi.
Najzad, Gordan Jovanović, Veselinka Zastavniković (tadašnja devojka, posle prva supruga današnjeg predsednika Srbije Borisa Tadića) i ja smo uhapšeni i zatvoreni kada smo u policiji, po zakonu, prijavljivali demonstracije protiv Jaruzelskog.
Supruga Borisa Tadića? Otkud ona sa vama? Boris Tadić?
-
Vesela je oficirsko dete iz Osjeka, studirala je političke nauke, prelepa devojka, vrlo radikalno nastrojena, spremna i bombe da baca, u duhu tadašnjih gradsko - gerilskih pokreta u Evropi i svetu (Bader-Majnhof u Nemačkoj, Crvene brigade u Italiji, japanska "Crvena armija", Tupamarosi u Urugvaju)... Bilo je prirodno da bude sa nama
. Moram reći da je bilo više devojaka među nama i sve su bile radikalne i militantne levičarke - Branka Katić, Jelka Imširović-Kljajić, Ljiljana Jovičić...
A današnji predsednik Srbije Boris Tadić, kad već pitate za njega, naše je "disidentsko dete", sin akademika Tadića, sa mesec dana "robijaškog staža" zbog ovakvih aktivnosti...
Kako je "Otvoreni univerzitet" bio organizovan? Očigledno je da su tu bile neke grupe za sebe, a opet u nekoj koordinaciji...
- Naravno, iako smo bili na istoj strani, iako je vladalo mišljenje da smo homogena grupa, unutar nas je postojalo nekoliko struja, od boljševika do anarhista. Recimo, Laza Stojanović (autor zabranjenog filma "Plastični Isus" zbog kojeg je osuđen na tri i po godine robije, odležane do poslednjeg dana) za sebe je tvrdio da je "konzervativni anarhista" (?!)... Takođe, bili smo i generacijski podeljeni. Zatim, zbog toga što smo naše susrete održavali u privatnim ili iznajmljenim stanovima, nedostatak prostora nas je primorao da se racionalnije organizujemo, pa je "Otvoreni univerzitet" radio u tri "škole".
Prvu ili Veliku školu su "pohađali" šezdesetosmaši i grupa profesora izabačena sa (Filozofskog i Pravnog) fakulteta, među kojima su bili i Ljubomir Tadić, Mihailo Marković, Mihailo Đurić i Stevan Vračar iz Beograda, Gajo Petrović, Rudi Supek i Milan Kangrga iz Zagreba, Veljko Rus iz Ljubljane... Velika škola se bavila velikim, epohalnim temama, uglavnom teorijski.
Drugu grupu su činili šezdesetosmaši i njihova generacija intelektualaca, ali i grupa radnika i seljaka. Ona se bavila konkretnim temama, aktuelnim problemima jugoslovenskog društva, kritikujući vladajući sistem i nudeći alternativna rešenja. Iz ove grupe su uglavnom poticale sve konkretne inicijative (peticije i drugi oblici "operativnog rada").
Treća grupa, Mala škola sastavljena od studenata i starijih srednjoškolaca, bila je i doslovno organizovana kao škola. Njeni "polaznici" su nama "matorcima" zadavali teme, a onda bi neko od nas iz prve dve grupe odgovarao na njihovim skupovima, držao predavanja i učestvovao u raspravama...
Pored ove "oficijelne" tri škole, ja sam nekoliko godina držao na "okupu" i četvrtu grupu, sastavljenu od naših "disidenata". Bili su tu, među ostalim, Goranko Đapić, Laza Sekicki,
Milovan Brkić (danas glodur "Tabloida")
, Goran Bjedov, Žaneta Sironić, Veselinka Zastavniković... Između ostalog, ova grupa je služila i kao "mobilizacijska rezerva".
Takođe, moram reći "zbog istorije" da su se poneki od nas, pored ovih oblasti, bavili i drugim aktivnostima. Tako smo Mića Doktor, Mića Samardžić, Gordan Jovanović, ja i još nekolicina, u julu 1982. planirali formiranje socijademokratske partije, ali je policija hapšenjem i zatvaranjem sprečila ovu akciju.
Dobro, kako je izgledao jedan sastanak?
- Uobičajeno je mišljenje da smo mi bili konspirativci. Naprotiv, mi smo sve radili javno i nismo krili šta radimo, gde radimo i kada radimo... Konkretno, uvek se dva meseca unapred znalo koja će tema biti, u čijem stanu i kada. Mogao je da dođe svako ko je želeo. Jedino ograničenje bila je veličina stana u kojem je održavana rasprava, mada se nekoliko puta desilo da je bilo i po 150 ljudi u stanovima od tridesetak kvadrata. Uvek smo određivali dva uvodničara po sistemu "pro et contra". Posle uvodničara išla je rasprava od 4 do 5 sati. Na kraju, predlozi za "konkretan rad", primedbe i, naravno, "tačka pod razno". Posle "oficijelnog rada", išla su "tekuća pitanja" i druženje do zore... Ili, dokle ko izdrži.
Sve je to trajalo do 1984, do hapšenja Grupe 28, uključujući i Đilasa, u mom stanu, u Knez Miletinoj 40, i otpočinjanja Procesa šestorici, najvećeg političkog suđenja ikad održanog u Jugoslaviji
. Priča o Procesu šestorici trajala bi danima, pa je ostavimo za neku drugu priliku.
U pripremi procesa protiv vas Šestorice tokom 1984/5. godine, Vaš saborac Radomir Miraš Radović "umro je u prisustvu vlasti". Kako objašnjavate ovaj tragičan događaj?
- Radović je bio naš "sindikalac", on je krajem sedamdesetih, neposredno posle X kongresa Saveza sindikata Jugoslavije, u svom građevinskom preduzeću, organizovao prvi nezavisni sindikat u Istočnoj Evropi!
Po mom sudu, Miraš je ubijen u SDB-u tokom saslušanja.
Naime, policija je pokušavala da od njega napravi, što bi se danas reklo, "svedoka saradnika", na šta on nije pristajao. Oni su ga šikanirali, tukli i najverovatnije, opet po mom sudu, jedan od debeovaca, iznerviran njegovim otporom, "postupio je jače nego što je situacija zahtevala", usled čega je nastupila smrt, koja je napravila haos u SDB-u (različita saopštenja o uzroku smrti), sudskoj medicini (obdukcija bez prisustva advokata i porodice, te protivrečan obdukcijski nalaz), državi... Ni tada, ni danas država ne dozvoljava da se utvrdi puna istina o Radovićevoj smrti.
Kako danas, nakon svega što se zbivalo, nakon raspada dve Jugoslavije i mučnog stvaranja novih državica vidite sve ovo?
- Većina nas je mislila, tvrdila i dokazivala, praktično i teorijski, da u Jugoslaviji nije bilo ni revolucije (čak ni "izdane"), ni socijalizma (pogotovo ne komunizma), ni vlasti radničke klase, samoupravljanja... O demokratiji, "humanizmu i renesansi", ljudskim pravima... da i ne govorim.
Titoizam, u suštini yu-staljinizam, bio je "humanizovani" oblik vladavine jedne od mnogobrojnih frakcija kapitala, tek jedan od oblika uspostavljanja svetske dominacije (diktature) buržoazije. Jugoslavija se, između ostalog, i raspala kao posledica ove (savremenim jezikom rečeno) globalizacije. Antiglobalizacijski i alterglobalizacijski pokreti su uvod u novu revoluciju tako potrebnu svetu, ako nam je stalo da on bude "svet (za) čoveka", revoluciju čije vreme tek dolazi!
Nemojte se plašiti, pogledajte bilo koji i bilo čiji udžbenik istorije! Sve revolucije su izvedene bez kapi krvi (na primer, napad na Bastilju 1789. ili preuzimanje Zimskog dvorca 1917. u Petrogradu, u ?paniji 1936. čak izborima), ?rtve su uvek dolazile sa kontrarevolucijom i restauracijom ancien regimea.
Đilas
Na prvom, osnivačkom sastanku postavljeno je pitanje: "Saradnja sa Đilasom - da ili ne?" Tada smo zauzeli stav da dokle god ijedan od nas bude protiv, mi sa njim nećemo imati ništa.
Konsenzus o potrebi saradnje sa njim postigli smo početkom 1984
, odmah odredili datum (20. april), temu (Nacionalno pitanje u KPJ i NOB), ko-uvodničara (Iliju Moljkovića), (moj) stan u kojem će sesija biri održana... Na taj skup je upala policija, uhapsila sve prisutne... i "zatvorila" "Otvoreni univerzitet". Sve ostalo je istorija!
Jedna "zanimljivost" koja bi mogla interesovati današnje čitaoce! Među onima koji su bili najveći zagovornici saradnje sa Đilasom bio je pripadnik treće generacije disidenata Aleksandar Saša Simić (danas među državnim pregovaračima u Beču o Kosovu, prim.ur.), a Zoran Obrenović (danas profesor u Australiji) među žučnim protivnicima te saradnje. Slučaj je hteo da se veče uoči održavanja sastanka sa Đilasom u SKC-u nađemo Saša Simić, Zoran Obrenović, ja i još neki ljudi, pa smo o predstojećem susretu "obnavljali argumentaciju". Rastali smo se sa "Doviđenja do sutra". Međutim, sutradan, na sastanku se Saša Simić nije pojavio, a Zoran Obrenović jeste i bio uhapšen sa svima nama!
UŠI UDBE
Među ondašnjim debeovcima, smatralo se da sam ja disidentski kontraobaveštajac, verovatno zbog toga što sam sa većinom njih zajedno studirao i što sam ih sve znao.
Na primer, sredinom osamdesetih, na jednom skupu u UKS, u Francuskoj 7, prvi put je bio "službeno prisutan" Živko Rotarević. Ja sam po običaju stajao sa strane i "nadgledao situaciju". U jednom trenutku primetim da se Rotarević, sedeći ispred pesnika Sinana Gudževića, Novakovića i Šćekića (u trenutku ne mogu da im se setim imena), opasno nagnuo, sa glavom gotovo među njihovim glavama, prisluškujući šta ovi pričaju. Uzeo sam parče papira i napisao Sinanu poruku: "Sinane, pazite šta pričate, pred vama je policajac! Sinan me pogledao, klimnuo glavom, pa onda od voditelja zatražio vanrednu i hitnu reč. Čim se našao za govornicom, obratio se skupu čitajući moju poruku sa papira. Prisutni u sali su se okrenuli u pravcu mesta gde su oni sedeli. Rotarević se takođe okrenuo, kao gledajući na koga se to odnosi... Posle pet minuta, Živko je mirno izašao, kao da se ništa nije desilo, prošao pored mene i procedio: "Oluja, j...ću ti mater!"
Drugi primer! Sredinom osamdesetih, Predsedništvo SFRJ je odlučilo da se ide u reforme kompletnog sistema. Napravili su komisije i dokumenta za svaku oblast života i pustili ih u javnu raspravu. U Domu omladine su odlučili da se u nju uključe serijom tribina - po troje iz građanstva i iz državno-partijskog aparata i publiku, naravno. Bilo je zami?ljeno da se na kraju serijala napravi komisija od prisutnih, koja bi obradila rezultate rasprave i dostavila ih Predsedništvu. Ja sam se prvi javio i predložim prof. dr Branka Horvata, dr Kostu Čavoškog, te nekoliko mojih prijatelja (među njima Paju Imširovića i Radomira Radovića) i "dve osobe (imenom i prezimenom) koje ovde nisu po slobodnoj volji, nego po službenoj dužnosti". Gomila ljudi me potom pitala: "šta, zar su i oni policajci?"
Zoran Stojković, Jevreji i biciklisti
Na čuvenom suđenju 1984/5, postupajući sudija bio je Zoran Stojković, današnji ministar pravde
. Negde na sredini suđenja, "scenaristi" su zamislili proširenje optužnice, uz pravljenje TV emisije u kojoj su hteli da pokažu našu saradnju "sa albanskim iredentistima". Iz fioke su izvukli recenziju Milana Nikolića, pisanu za potrebe britanskog časopisa "Marksizam danas", a o Kosovu. Istog dana u Ljubljani se održavao godišnji susret Zajednice jevrejskih opština SFRJ, sa kojeg su nam učesnici poslali telegram sledeće sadržine: "Nas Jevreje su tokom istorije optuživali za sve i svašta. Verujte, sa vašim procesom nemamo ništa!" Mi optuženi nismo morali, ali smo se mogli izjasniti o proširenju optužnice, ali mi je ovaj telegram bio šlagvort i ja se odmah izjasnim pred sudijom Stojkovićem: "Izjavljujem da nemam veze sa Nikolićevim tekstom, ali ja kao Jevrej i biciklista u celosti prihvatam svoju odgovornost za njega! Pola prisutnih u sali koji su znali vic su se grohotom smejali, a druga polovina malo kasnije, kad im je vic ispričan, i tako redom, sve dok sudija Stojković nije osetio potrebu da se i sam izjasni: "Olujiću, nemoj misliti da mi ne znamo taj vic! Rekoh: "Zato sam ga i ispričao što sam siguran da ga znate!"
(Prim.ur.: Bila je reč o vicu u kome dva Nemca razgovaraju 1945. Jedan ka?e: "Znam ko je kriv za sve ovo ?to nam se događa - Jevreji i biciklisti! Drugi ga upita: "Zašto biciklisti?").
Savet tajne policije
Uobičajeno je mišljenje da su u vreme komunizma istočnoevropske policije sarađivale..
.
- Generalno gledano je tako. Međutim, bilo je slučajeva koji pokazuju da ta saradnja nije bila uz puno poverenje. Tako, na primer, kada je SDB zatražio podatke o mom prijatelju i našem "disidentskom kuriru", inače Nemcu, istočnonemačka tajna policija, čuveni ŠTAZI, taj zahtev je "proknjižio" ovako: "Uljudno odgovoriti, ali ništa ne dati". Na? "disidentski kurir" je video i taj zahtev i "sugestiju" ŠTAZI-ja u svom dosijeu koji je dobio nakon pada berlinskog zida.
http://www.magazin-t...r=105&clanak=20 Edited by Yoda
Link to comment
  • 2 weeks later...

Komentari, jebo te!!!

:0.6:

 

Russians and Serbs are brothers and dont mess tham with rest of balkans nazi helpers like croats or albanians.SLAVA ROSII NI SAGU NAZAD!!
These drawings proves a famous Soviet/Russian "friendship" for Serbia & Yugoslavia... Putin, keep your hands of out of Balkans.
Русские? Николая и его супругу , наследницу прусского престола, принцессу гессенскую Аликс убили большевики, коих назвать русскими ну уж никак не поворачивается. Янкель Юровский, Ульянин м ЯнкельСвердлов с Моисеем Урицким .. В составе цареубийц один русский был по фамилии Стрекотин.. олигофрен и педе.. ст.. Мадьяры. латыши.. Следует почитать книгу Соколова "убийство царской семьи" там имена и фамилии всех исполнителей. Кстати, в современной сербии Николай второй числится святым еще с того 18 года.. фрески сам видел. Тито всего лишь типичный восточный диктатор , коему ни советы ни америкосы не нужны.. Стресснер, Перон, Чавес.. Дювалье.. ну и Тито.. Не будь убийства царской семьи, не было б позорнейшего "брестского мира", и всего дальнейшего кошмара большевизации.. с войной и междуусобицей. В общем-то согласен.. с цареубийства все и началось.. и Тито тоже.. Только все много извилистей и сложнее.. А Соколова почитайте, удивительная книга.. по профессионализм у и выводам соответственно. . мужественный человек следователь Соколов.

 

.

 

Если бы русские не убили святого мученика императора Николая, тиранические преступники как Тито никогда бы не случились сербами.

 

 

А все ж не примкнул Тито к "социалистическ ому" лагерю... В результате политики Тито , Югославия стала самым комфортабельным бараком "социалистическ ого" лагеря. Мудр был Тито, и жесток.. а как иначе))? Иначе попадешь или под "советы" или под Амеров.. Не стал подобием современного Саакашвили да и подобием Живкова или Готвальда тоже. Независимость той Югославии была настоящей. Конечно, что америкосы, что большевики рисовали его именно в таком виде.

Link to comment
  • 1 month later...

 

ISPOVEST TITOVOG DOKTORA: Ja sam mu isključio aparate, na samrti je pevao na ruskom i sanjao Kineze! (FOTO)

Titov doktor, Predrag Lalević, na godišnjicu maršalove smrti otkriva poslednje detalje doživotnog predsednika SFRJ. On opisuje trenutke kada je morao da izgasi sa aparata najmoćnijeg čoveka države, kao i da je Tito na samrti buncao, pevao na ruskom i sanjao Kineze

Dr Predrag Lalević (87), hirurg i anesteziolog koji je tokom 16 godina sa predsednikom SFRJ Josipom Brozom bio na 106 putovanja u inostranstvu, opisao je poslednja četiri meseca Titovog života u bolnici u Ljubljani.

 

Dr Lalević bio je deo konzilijuma koji se četiri meseca grčevito borio za život maršala Josipa Broza Tita, doživotnog predsednika SFRJ. On je učinio ono po čemu će zauvek biti spominjan u istoriji nekadašnje države, ugasio aparate koji su Tita održavali u životu.

Titovo zdravlje je osim trovanja hranom u Egiptu 1964. i upale pluća godinu dana kasnije u Bugarskoj, bilo dobro. Da predsednik SFRJ boluje od šećerne bolesti je činjenica koja je skrivana od javnosti.

MG_1153.jpg

Reprodukcija: Marko Todorović

Ipak, zdravstvene tegobe koje su se pojavile 1979. nisu ga sprečavale da poseti Kuvajt, Irak, Siriju, Jordan, SSSR, Alžir, Libiju, Maltu, Kubu i Rumuniju.

- Najviše je patio od reumatskih bolova u nogama, zbog kojih se, dok je hodao, podupirao štapom. Na dočeku 1980. godine u vojnom lovištu u Karađorđevu postalo je očito da mu je kretanje bolno, pa smo stoga odlučili da Tito smesta ode u ljubljanski Klinički centar – priča dr Lalević.

Pred smrt je, kaže Lalević, Tito pevao na ruskom i sanjao Kineze.

MG_1146.jpg

Reprodukcija: Marko Todorović

U prepodnevnim satima počela je hemodijaliza. Međutim, posle izvesnog vremena, došlo je do pada krvnog pritiska koji se nije popravljao, pa je morala biti prekinuta. Svi članovi konzilijuma, dežurni lekari, ali i najbolje i najstručnije medicinske sestre koje su negovale predsednika, okupili su se oko kreveta. Tito se lagano gasio – priča dr Lalević.

Kako dodaje, iako je respirator normalno radio, na EKG-u su se zapažale promene koje su ukazivale na skori kraj.

MG_1156.jpg

Reprodukcija: Marko Todorović

- Konačno, u 15.05 sati EKG je pokazao ravnu liniju, znak da je srce prestalo da kuca. U punoj tišini proveli smo pokraj kreveta još 15-ak minuta, a onda sam pogledao profesora Bogdana Brecelja, najstarijeg u konzilijumu, pokazujući mu aparate koji su i dalje zvučnim signalima pokazivali da rade, na što je on kimnuo glavom. Bio je to znak da ih isključim. Isključio sam respirator, EKG monitor, pejsmejker i elektronsku pumpu za ubrizgavanje lekova u venu. Potom smo napustili sobu – i danas se živo seća ovaj 87-godišnji specijalista kome je trebalo šest meseci da se potpuno oporavi nakon Titove smrti.

Tito je preminuo u Kliničkom centru u Ljubljani, u nedelju, 4. maja 1980. godine. Na njegovoj sahrani u Beogradu 8. maja 1980. godine prisustvovalo je više od 200 visokih zvaničnika iz 127 zemalja.

Tan2014-5-4_111125842_0.jpg

Foto: Tanjug/Sava Radovanović

Sahranjen je u Kući cveća u Beogradu. Ovo je prva godina da njegova supruga, Jovanka Broz, neće prva položiti cveće na njegov grob, pošto je preminula 20. oktobra.

Iako se za njegovo ime vezuje dosta kontroverzi, bio je jedan od istaknutih lidera koji su obeležili jednu epohu. Njegovo ime se veže za komunistički i partizanski pokret, događaje iz Drugog svetskog rata koji su presudno uticali na sudbinu bivše zajedničke države, kao i za osnivanje Pokreta nesvrstanih.

(Telegraf.rs / Izvor: Jutarnji.hr)

Link to comment

ISPOVEST TITOVOG DOKTORA: Ja sam mu isključio aparate, na samrti je pevao na ruskom i sanjao Kineze! (FOTO)

Titov doktor, Predrag Lalević, na godišnjicu maršalove smrti otkriva poslednje detalje doživotnog predsednika SFRJ. On opisuje trenutke kada je morao da izgasi sa aparata najmoćnijeg čoveka države, kao i da je Tito na samrti buncao, pevao na ruskom i sanjao Kineze

 

Ukupno komentara

14

Foto: Marko Todorović, titoville.comMG_1103-copy.jpg

 

Dr Predrag Lalević (87), hirurg i anesteziolog koji je tokom 16 godina sa predsednikom SFRJ Josipom Brozom bio na 106 putovanja u inostranstvu, opisao je poslednja četiri meseca Titovog života u bolnici u Ljubljani.

 

Dr Lalević bio je deo konzilijuma koji se četiri meseca grčevito borio za život maršala Josipa Broza Tita, doživotnog predsednika SFRJ. On je učinio ono po čemu će zauvek biti spominjan u istoriji nekadašnje države, ugasio aparate koji su Tita održavali u životu.

Titovo zdravlje je osim trovanja hranom u Egiptu 1964. i upale pluća godinu dana kasnije u Bugarskoj, bilo dobro. Da predsednik SFRJ boluje od šećerne bolesti je činjenica koja je skrivana od javnosti.

MG_1153.jpg

Reprodukcija: Marko Todorović

Ipak, zdravstvene tegobe koje su se pojavile 1979. nisu ga sprečavale da poseti Kuvajt, Irak, Siriju, Jordan, SSSR, Alžir, Libiju, Maltu, Kubu i Rumuniju.

- Najviše je patio od reumatskih bolova u nogama, zbog kojih se, dok je hodao, podupirao štapom. Na dočeku 1980. godine u vojnom lovištu u Karađorđevu postalo je očito da mu je kretanje bolno, pa smo stoga odlučili da Tito smesta ode u ljubljanski Klinički centar – priča dr Lalević.

Pred smrt je, kaže Lalević, Tito pevao na ruskom i sanjao Kineze.

MG_1146.jpg

Reprodukcija: Marko Todorović

- U prepodnevnim satima počela je hemodijaliza. Međutim, posle izvesnog vremena, došlo je do pada krvnog pritiska koji se nije popravljao, pa je morala biti prekinuta. Svi članovi konzilijuma, dežurni lekari, ali i najbolje i najstručnije medicinske sestre koje su negovale predsednika, okupili su se oko kreveta. Tito se lagano gasio – priča dr Lalević.

Kako dodaje, iako je respirator normalno radio, na EKG-u su se zapažale promene koje su ukazivale na skori kraj.

MG_1156.jpg

Reprodukcija: Marko Todorović

- Konačno, u 15.05 sati EKG je pokazao ravnu liniju, znak da je srce prestalo da kuca. U punoj tišini proveli smo pokraj kreveta još 15-ak minuta, a onda sam pogledao profesora Bogdana Brecelja, najstarijeg u konzilijumu, pokazujući mu aparate koji su i dalje zvučnim signalima pokazivali da rade, na što je on kimnuo glavom. Bio je to znak da ih isključim. Isključio sam respirator, EKG monitor, pejsmejker i elektronsku pumpu za ubrizgavanje lekova u venu. Potom smo napustili sobu – i danas se živo seća ovaj 87-godišnji specijalista kome je trebalo šest meseci da se potpuno oporavi nakon Titove smrti.

Tito je preminuo u Kliničkom centru u Ljubljani, u nedelju, 4. maja 1980. godine. Na njegovoj sahrani u Beogradu 8. maja 1980. godine prisustvovalo je više od 200 visokih zvaničnika iz 127 zemalja.

Tan2014-5-4_111125842_0.jpg

Foto: Tanjug/Sava Radovanović

Sahranjen je u Kući cveća u Beogradu. Ovo je prva godina da njegova supruga, Jovanka Broz, neće prva položiti cveće na njegov grob, pošto je preminula 20. oktobra.

Iako se za njegovo ime vezuje dosta kontroverzi, bio je jedan od istaknutih lidera koji su obeležili jednu epohu. Njegovo ime se veže za komunistički i partizanski pokret, događaje iz Drugog svetskog rata koji su presudno uticali na sudbinu bivše zajedničke države, kao i za osnivanje Pokreta nesvrstanih.

(Telegraf.rs / Izvor: Jutarnji.hr)

Možda je to ipak bilo na arhaičnom moskovskom ruskom jeziku i to je bila treća kletva!

 

 

Sent from my iPad using Tapatalk HD

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...