Jump to content
IGNORED

Liberalizacija SPC


ObiW

Recommended Posts

PS

Nekome se ovde žuri sa izvinjavanjima, mora de je neki građevinski proekat na vidiku. Posle BG na vodi možda se planira neko Trebinje na suvom?

 

Grigorije je igrao na pogrešnu političku kartu i sada je shvatio da je napravio veliku grešku. Kladio se na pogrešnog iz samo njemu znanih razloga. Kakvu korist sada vidi od toga, teško je reći. Meni se lično ne sviđa to njegovo petljanje u dnevnu politiku. Ni njegovo ni drugih vladika koji to čine.

Link to comment

Može. Ali taj stav pre toga mora da usaglasi sa drugim vladikama, kako bi nastupile konkretne posledice. U protivnom, stav patrijarha bio bi zabeležen i stavljen ad akta.

OK, samo da nije to od strane SPC namerno i svesno podrzavan stav koji im omogucava da se ponasaju kako im kada odgovara.

Ni luk jeli, ni luk mirisali, prostora za manipulaciju i licemerno skrivanje iza neceg sto su takozvana crkvena pravila za cije su tumacenje samo oni odgovorni.

U protivnom, zasto bi mene boleo K za gradjanina Tomu, vernika, kome se izvinjava gradjanin episkop; Toma trosi vreme placeno od strane svih poreskih obveznika, vernih i neverujucih, da petlja oko nekog izvinjenja koje se tice samo njega kao vernika.

Ako ga se tice kao predsednika, onda nece biti da ima posla samo sa episkopom, nego sa celom SPC, jer zasto bi drzavu Srbiju bilo briga za teritorijalnu ili sta ja znam kakvu organizaciju crkve i nadleznosti unutar nje.

Neka smisle portparola, neka ga isture i neka stanu iza njegovih izjava, zasto bi ma ko sracunavao sta misli ili radi episkop ovaj ili onaj?

Obaska Bodiroge kao moderatori.

 

Patrijarh je mogao je da se ogradi onda kada je Amfilohije pozivao na upokojenje Vlade. Zašto se tada oglašavao ako Amfilohije nije iz njegove eparhije?

Upravo to, kao sto rekoh: sad nam se moze, sad ne, uvek smo pokriveni ma kako i koliko da talasamo.

Link to comment

evropska iskustva, nemački kačavenda   :D

 

DW

Nemačka
Zašto država finansira crkvu
?


Rasipnost u biskupiji u Limburgu, i u Nemačkoj je otvorila bolno pitanje: zašto crkve dobijaju novac i od države, dakle i od vernika i ateista? Doduše, to je samo delić njihovih prihoda.

Iako bi glavni zadatak trebalo da im bude briga za besmrtne duše vernika, obe velike crkve u Nemačkoj, i katolička i evangelistička su u stvari i ogromni koncerni – tačnije bi bilo reći, holdinzi. Veliki deo njihovog prihoda dolazi od crkvenog poreza koji moraju da plaćaju svi vernici, a to je oko devet milijardi evra. To je nedavno otvorilo pitanje da li oni koji ne plaćaju crkveni porez mogu da prime crkvene sakramente – i tu je i svetovni nemački sud odlučio da onaj ko ne plaća, ne može ni da bude član crkvene zajednice.

Ali to nije kraj priče o prihodima crkava: one upravljaju čitavim nizom institucija, od vrtića i škola, pa do bolnica i staračkih domova. Ništa od toga nije za državu i građane besplatno: kod škola, država plaća troškove obrazovanja kao i kod svih drugih, a crkvenim bolnicama i staračkim domovima je takođe naloženo da „posluju u plusu“, dakle da ubiru prihode od zdravstvenog osiguranja i od penzionera koji žive u tim domovima. Ako oni nemaju potreban novac, onda se razlika ubire od – opet državnih, socijalnih službi.

Dobročinstvo – s tuđim novcem

0,,17154431_403,00.jpg
Tebarc van-Elst je svojom velelepnom novom rezidencijom u Limburgu još jednom otvorio pitanje - ko sve to plaća?

 

Štaviše, čak i institucije kojima je glavni zadatak humanitarni rad, objašnjava nam politikolog Karsten Frerk, samo malim delom žive od novca iz crkvene blagajne: „Humanitarne organizacije 'Caritas' (Katolička crkva) i 'Diakonie' (Evangelistička crkve) crkve finansiraju sa dva odsto. Dakle toliko plaćaju crkve i to znači da je priča o crkvenom dobročinstvu u stvari legenda. One to rade, ali ne plaćaju.“ Ostala potrebna sredstva dolaze od donacija – i opet, ogromnim delom iz državne kase.

Nakon skandala u Limburgu i rasipnosti tamošnjeg biskupa Tebarva-van Elsta u javnosti se postavlja pitanje i oko još jednog novčanog izvora crkvama – koji direktno plaćaju država i pokrajine. Prošle godine je to iznosilo oko 460 milina evra koje su, kroz budžet, platili baš svi građani Nemačke – i vernici i ateisti.

Ko još pamti Napoleonove ratove?

Ta, takozvana „dotacija“ potiče zapravo iz pradavnih vremena i doba kad je Napoleon zaplenio sva crkvena dobra na područjima koja je zauzeo – pa tako i u Nemačkoj. Nakon poraza Napoleona početkom devetnaestog veka, deo te imovine vraćen je crkvama. Ali deo nije. Kao nadoknadu za to, država se obavezala da će plaćati dotacije i to je u međuvremenu potvrđeno kroz više sporazuma sa Vatikanom.


Koliko su bogate crkve? To je zaista teško proceniti jer su neke dragocenosti, baš kao i nekretnine – neprocenjive.

Visina tih dotacija nije ista u svim nemačkim pokrajinama, jer su na tim prostorima i nestajale i nastajale brojne države i tek kasnije je došlo do ujedinjenja Nemačke pod Bizmarckom, da bi i carstvo nestalo u Prvom svetskom ratu. Došla je Vajmarska Republika koja se i Ustavom obavezala da će crkvama plaćati, baš kao što je to pristala i nacistička Nemačka pod Hitlerom.

U socijalističkoj, Istočnoj Nemačkoj toga doduše nije bilo, ali zapadna, Savezna Republika Nemačka je brižljivo plaća za Napoleonovu odluku sve do današnjih dana. Zato političarka socijaldemokrata Ingrid Mateus-Majer nikako nije jedina koja misli da se crkvama već odavno platilo sve što je trebalo da se plati i da su te dotacije u stvari kršenje Ustava koji nalaže strogo razdvajanje crkve i države.

Biskupi primaju platu od države!

Štaviše, ona podseća da se još u 19. veku planiralo da se crkve isplate konačnom svotom, a činjenicu da se i danas svake godine plaća crkvama smatra, blago rečeno, neprimerenom vremenu. S njom se slaže i politikolog Frerk koji ističe da se još u Vajmarskoj Republici tadašnjim Ustavom tražilo da se to plaćanje prekine – ali se ni jedna vlada ili političar nisu usuđivali da se „zakače“ sa crkvama i, što je još važnije, vernicima-biračima.

Tako ispada da država plaća čak i plate biskupima, crkvenim nameštenicima – i za održavanje i izgradnju crkava i crkvenih zdanja. Samo pokrajina Bavarska na primer, za održavanje oko 700 crkava, odvaja iz budžeta 40 miliona evra. Pokrajinska kancelarija za reviziju beleži i stavku „plata za crkveno osoblje“, što iznosi dodatnih 90 miliona evra. Problem je u tome što taj novac ne odlazi svim verskim institucijama, nego samo onima koje su i priznate kao crkve – a to su u prvom redu Katolička i Evangelistička crkva.

Rab Božiji, sa rezidencijom od 31 milion evra

Biskup Limburga u Nemačkoj nalazi se pod salvom kritika – propovedao je skromnost, a bezočno trošio novac crkve. „Biskup je optužen da je propovedao vodu, a pio vino“, jedan je od brojnih komentara štampe
.

Daleko od toga da su te crkve u Nemačkoj siromašne. Političarka Mateus-Majer podseća da crkve spadaju među najveće zemljoposednike u Nemačkoj i da je list „Špigel“ svojevremeno izračunao da je u njihovom posedu oko 6,8 milijardi kvadratnih metara zemlje i zemljišta. Tu dolaze još i crkve – po pravilu u centrima gradova, riznice, umetnički predmeti... Sve u svemu, nagađa se da je ukupan imetak dve glavne crkve u Nemačkoj negde oko bilion (milion miliona!) evra.

Koliko crkve zaista imaju novaca?

Kad kažemo „nagađa", to je drugi, još veći problem i zato ipak crkve ne mogu da se porede sa koncernima i holdinzima. Naime, svetovne institucije obavezne su da objave svoju imovinu i način na koji je troše. Crkve nisu, čak ni kada je reč o platama crkvenih nameštenika, one su se izborile za pravo da o tome odlučuju kako ih je volja i van svih sindikalnih sporazuma.

Takva netransparentnost veoma ljuti političarku Mateu-Majer: „Samo dotacija pokrajine Severna Rajna Vestfalija iznosi šest miliona evra. Ali koliko od toga onda odlazi kao plata kardinalu Kelna Majsneru, to ne zna niko u državnim institucijama.“ Ona smatra da je „dosta tog posebnog statusa“ crkava i da su i one, kao javne institucije, obavezne da objave koliko zarađuju i kako troše novac.

Međutim, i danas je malo političara koji su spremni da „isterati na čistac“ poslovanje crkava, mada je rasipnost u Limburgu polako počela da menja opšte raspoloženje. S druge strane, neke biskupije zaista jesu već objavile svoje poslovne knjige – u Hamburgu, Esenu, Minsteru i Špejeru. Ali to je samo mali deo biskupija u Nemačkoj.

Edited by slow
Link to comment

 

 

Koliko bi Srba prepoznalo Hrista?IZVOR: B92

Beograd -- SPC je danas na istoj poziciji kao celokupno srpsko društvo, u traganju, pa je i njoj potrebno svojevrsno preosmišljavanje, smatra sveštenik Vukašin Milićević.

 
 
20337478215350df5a7186a133331160_orig.jp
 
Foto: B92
 

Sveštenik crkve Sveti Vaslije Ostroški i asistent na Bogoslovskom fakultetu je gostujući u "Kažiprstu" rekao da se to pre svega odnosi na društveno delovanje.

Uloga crkve je na mnogim mestima, smatra Milićević, a jedno od njih je ključno za izvor celokupne krize u našem društvu, a to je problem obrazovanja. Kako kaže, u rešavanje treba da se uključe svi.

"Pitajte danas decu zašto uče to što uče. Nisam siguran kakav bi odgovor bio. Siguran sam da ne znaju zašto idu u školu, zašto se obrazuju. To polje obrazovanja je mesto gde SPC treba da bude angažovana, zajedno sa svim društvenim činiocima, drugim verskim zajednicama, civilnim sektorom. Stanje u obrazovanju je generator problema i tu svi treba da sarađuju", kaže on. 

 

Na pitanje zašto crkva i pravoslavlje mnogima služe kao izgovor i štit za napade na druge i drugačije, Milićević odgovara: 

 

"Upravo zbog toga što neke stvari nisu jasno razdvojene. Povezanost crkve sa identitetom kulturnim i nacionalnim nije nužno loše, to postoji svugde u Evropi, ali je pitanje kako se to tumači. Danas nije jasno šta znači biti pravoslavni hrišćanin. Da li je obavezno da svaki pravoslavni hrišćanin bude Srbin ili da svaki Srbin bude pravoslavni hrišćanin? Naravno da nije, to je besmisleno. Pitanje je da li je uopšte moguće? Nije, kao što nije bilo moguće da svaki Jevrejin prepozna Hrista kao svog mesiju. Prepoznala ga je samo manjina, isto koliko bi Srba danas prepoznalo Hrista kada bi ponovo došao među njih", kaže Milićević. 

 

On dodaje da je siguran da bi među Srbima bilo čak i manje onih koji ne bi bili pod krstom i vikali "raspni ga, raspni". 

 

"Upravo su to ti koji najviše viču i govore drugima kako da se ponašaju. To se vidi u Jevanđeljima,jasno se vidi jasna psihološka struktura ličnosti onih koje sada vidimo da idu po ulicama i tuku one koji im se ne sviđaju, i onih koji su tukli i pljuvali Hrista i govorili mu da je lažni mesija. Hrista nisu raspeli ateisti, već prvosveštenici, prvoznanci, ljudi učeni u veri. Zašto je moguće da se ljudi pozivaju na crkvu? Sve to je već viđeno. Živimo kontinuirano promene na nivou paradigme društva, pa to pogađa sve u našem društvu, pa i odnos prema veri", kaže on.

"Nije poenta da svi veruju, već kako verujemo"

 

O kalendaru 2016. godine

Govoreći o crkvenim neslaganjima u kalendarima, Milićević podseća da će to biti tema 2016. godine na Svepravoslavnom saboru.

"Pitanje odnosa prema kalendaru i vremenu u velikoj meri korespondira našem odnosu prema svetu. Crkva kada je nastala nije izmislila svoj kalendar, već je kalendar svoje epohe ispunila sadržijima koji su je povezali sa Jevanđeljima. To je dobar primer koga danas treba da se pridržavamo. Ne bi trebalo da pribegavamo ma koliko lepim stvarima koje nisu realnost našeg života, već realnost našeg života iskoristimo da ga ispunimo vrednostima".

 

Govoreći o poziciji našeg društva i Srpske pravoslavne crkve, on kaže da je u Srbiji konsenzus oko toga zašto društvo uopšte postoji postavljan na potpuno različitim nivoima pre 100 godina, pre 50 godina i danas i da zbog toga danas praktično "ne znamo čemu nešto što se zove Srbija". 

 

"Crkvu od društva ipak odvaja postojanje nekog kontinuiteta delovanja, pa takav problem u tom smislu ne postoji u crkvi. Međutim, ono oko čega je napravljena svojevrsna kohezija prosto ne može da izdrži pritisak i izazove savremenog sveta i savremenog društva. Tu govorim o nivou društvenog delovanja crkve i tu je nedvosmisleno jasno da je potrebno preosmišljavanje. To je sve jasnije, što je više crkva prisutna u javnosti u sve transparentnijem društvu uz razvoj medija", kaže Milićević. 

 

Suštinski problemi su, kaže Milićević, u osmišljavanju socijalnog delovanja, a ono na višim nivoima je manje važno. 

 

"Na parohijskom stvari moraju da se menjaju. To je jedini realni nivo. Konvecnije, obziri, institucionalni nivo odnosa, sve to je manje važno. Suštinski je da se na ovom nivou osmišljava jedan pristup koji će podrazumevati jasno određenje ko smo mi pripadnici crkve i ko su oni kojima se obraćamo. Mi i tu imamo problem", navodi on. 

 

Milićević ističe da su različite stvari mesto religije u svetu i mesto hrišćanstva u svetu, kao i da "nije poenta u tome da svi veruju". 

 

"Nije poenta da svi veruju, već da oni koji veruju, veruju toliko ozbiljno da njihov život svetli drugima i bude sud njihovim životima. Ne sud nekog izobličenja, osude, već da im bude neki putokaz. U Novom zavetu već imamo izražene skepsu i sumnju prema tome kako će svet prihvatiti Jevanđelja, služba hrišćana je da budu so svetu. Poenta je kako verujemo, a ne koliko nas je", kaže Milićević.

"Suština crkve je da služi svetu, kakav god da je"
17076091895350e85825fa6201993171_v4%20bi
 
Foto: B92

 

Za Milićevića je veliko pitanje i kakva je modernizacija crkvi potrebna. 

 

"Pitanje je i koliko se svet menja i kakva je nama modernizacija potrebna. Različite su paradigme u crkvi i oko nje, a crkva na to nekada ne odgovara najadektvatnije", kaže on i dodaje da najveća iskušenja moći i vlasti nisu zaobišla ni crkvu i da je mnogo toga bilo u neskladu sa onim što govori Jevanđelje. 

 

Za pitanja "zašto vladike voze audije i žive u izobilju", Milićević kaže da je to dobra ilustracija skretanje pažnje sa realnog problema. 

 

"Mene to nisu pitali, već me pitaju o postupanju. Ipak, ljudi zapanjujuće malo pitaju o tim temama, s obzirom na to koliko su te stvari prisutne u medijima", kaže Milićević. 

 

Milićević navodi da je suština crkve jasna i da se ona sadrži u spasenju sveta, služenju svetu, "bio on praistorijski ili postmoderni". 

 

Poimanje tog sveta je još nešto o čemu bi i crkva i hrišćani trebalo da razmisle. 

 

"Crkva treba da pokazuje sebe kao telo Hristovo, u to i celokupna crkva veruje. Odnos prema svetu je služenje, a za to je potrebno razumevanje i poštovanje prema tom svetu, kakav god on bio, koliko god paradoksalan. Hrišćani nemaju, odnosno ne bi trebalo da imaju, luksuz da izmišljaju paralelni svet, što često činimo, i da u njemu žive tako srećni i divni. Trebalo bi da se suočimo svetom takvim kakav je. Kao Gospod koji se na Veliki petak suočio sa najgorim od tog sveta, sa najgorim u čoveku, sa mržnjom, licemerjem, neverjem, lažnom verom, odvratnim malim ljudskim strahom. Ipak, on je znao da čovek ne samo da nije samo to, već je nešto potpuno drugo", kaže Milićević.

 
 

 

http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2014&mm=04&dd=18&nav_category=12&nav_id=838113

Link to comment

Ne znam da li je užasnije to što govori ili što B92 ovako nešto stavlja kao naslovnu vest na svoj sajt. A vrač kao vrač, mađija malo zdesna, malo sleva. Mudra je taktika vrhovnog vrača tzv. Irineja, poslati ovakve tipove okolo da pričaju da su svesni da crkva mora da se menja, evo samo što nije, samo da se izbore ovakvi ljudi za dominaciju u sinodu...oh, wait.

Link to comment

Ne znam da li je užasnije to što govori ili što B92 ovako nešto stavlja kao naslovnu vest na svoj sajt. A vrač kao vrač, mađija malo zdesna, malo sleva. Mudra je taktika vrhovnog vrača tzv. Irineja, poslati ovakve tipove okolo da pričaju da su svesni da crkva mora da se menja, evo samo što nije, samo da se izbore ovakvi ljudi za dominaciju u sinodu...oh, wait.

 

ti stvarno misliš da se to tako radi, Irinej jednom govori "kaži ovako", a drugom "kaži onako"?

Link to comment

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...