Da Li Volite..

Želio bih umrijeti u sunčanom danu.

Klicu te male tajne želje nosim u sebi od djetinjstva. Što me kod smrti najviše plaši, to je predstava mraka s kojom je ona skopčana.

Divim se religijama Istoka, koje su uspjele da čovjeku dočaraju svijetlu, sunčanu smrt, da mu usade predstavu beskrajnog jása za grobom. One su, možda, učinile čovjeku najveće dobro koje se smrtniku može da učini.

Želio bih umrijeti izvaljen nauznak na dobroj, vrućoj zemlji, sav u suncu i jásu, umrijeti u jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. U sat kad sanjivo šute povijena žita i nijemo bujaju oteščali grozdovi, u sat vrele popodnevne tišine. Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.

Smrt je ono što stvarima daje posvetu. Ona im pridaje znamen realnosti, ozbiljnost odistinskog. Ona svakoj stvari daje njeno dostojanstvo pred licem života.

Ima ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti nema.

Svaka je smrt sveopći događaj, svačiji događaj. Jedan mali kataklizam.

Jedna crna rupa bez dna u tijelu kozmosa. Smrt iskupljuje svaki život. Živjeti se može i neozbiljno, i neodgovorno. Čitav naš život može da bude puka jedna fikcija, jedna strasna igra u zagrljaju bunila, jedna usijana iluzija prosanjana na rubu stvarnosti. Jedino smrt je realna.

Ona je jedino što nam se u životu stvarno događa.

"Proljeća Ivana Galeba"