February 14, 20251 yr Cedo, ovo si propustio (proverio sam)! Ne znam zasto je meni ovo toliko dobro. Pure love. Ritam kojim su osvajali srca i slamali svaki otpor, nevino sarmirali zadnjeg deku pored puta. Edited February 14, 20251 yr by Fins fleet
February 14, 20251 yr Author Irena Joveva, poslanik Evropskog Parlamenta poreklom makedonka, rodjena u Jesenicama novinarka i politicar kakav bi trebao da bude svaki koji se bavi tim poslom njen govor u evropskom parlamentu i njeno gostovanje na n1, treba svi da odgledaju
February 14, 20251 yr Author Iva Anzulović – “čovjek okom ne vidi bitno nego samo kad srcem gleda” Autorka: Iva Anzulović, Izvor: Facebook post Prije točno dva tjedna promijenila se Srbija. I ja isto. I nikad više niš’ neće bit’ kak’ je bilo. Ni ja isto. Jer znam, bila sam tam’ i izbacila bum to sad svima iz srca van; zato kaj vas volim i razumijem više nego kaj sami sebe volite i shvaćate. I zato kaj znam pun kufer više od velike većine vas i tišinu molim. Dakle; kad je nadstrešnica u Balaševićevom gradu pala i ubila nevinih petnaest duša, jedini refleks revolta kojeg su javno pokazali bili su – studenti. Htjeli su samo da odgovorni za smrt petnaest ljudskih nezamjenjivih života odgovaraju. Niš’ neprirodno, niš’ kaj ih nisu učili doma, niš’ nezakonito. I vrlo brzo ispred ‘Fakulteta dramskih umetnosti’ u Beogradu dobili su batine, odma’. Izliječili su ozljede, odležali bol, okupili na Plenumu, razgovarali i odlučili – idu dalje. Onda su blokirali promet, namjerno činili ljude ljutima i žifčanima jer ti piceki znaju – ljutnja eksplodira i ostaje tišina. A kaj ostaje? Problem koji nije riješen. I? Išli su još dalje. Uz svakodnevne blokade i petnaestominutne šutnje, kreativne i duhovite transparente, blokade fakulteta i Gimnazija koje su se brojčano povećavale, odlučili su se prije dva tjedna na – osobnu žrtvu i bol. Baš poput vjernika u Međugorju ili Lourdesu, niš’ novoga. Ali, to je ono kaj je Srbiju promijenilo zauvijek. I krenuli su. Kukec i ja smo ih gledali ispred ‘Fakulteta dramskih umetnosti’ u Beogradu uoči polaska kako, poput pčelica organizirano, stavljaju šatore u kombi, boce vode, deke. I kreću. Pjevajući “mi šetamo, o-o-o-o, cijeli dan i noć”. I odoše, van Beograda, ka Novom Sadu. Ne skidajući osmjehe sa ličeka svojih. Kukec me prvi puta vidio da plačem na terenu, zato kaj mi je i bilo prvi puta da plačem na terenu. A onda je on otišao za Novi Sad dočekati te cicibane, a ja ostala u Beogradu i doživjela kako tim gradom odjekuju urlici iz stanova;”Stigli su!” Naime, cijela Srbija je prije točno dva tjedna bila budna znajući kako je načelnik Inđije odbio ustupiti dvoranu i pustio cicibane da spavaju vani na hladnoći. I ja sam, u toplom stanu i krevetu, zaspala tek u 4 ujutro. Sutra se, dan nakon Valentinova, sa 250 strana okupljaju, pješice, u Kragujevcu. I nemam nikakvu mudru za zaključit’ ovu objavu o osobnom mi iskustvu izuzev citata iz “Malog Princa” kad veli kak’ “čovjek okom ne vidi bitno nego samo kad srcem gleda”. I Srbijo, digni se u nebeske visine jer nisi ni kriva ni dužna zbog tih nekoliko tisuća idiota a imaš cicibane koji su trag Ljubavi. Tvoje Ljubavi, uzduž i poprijeko. I evo, stoga, javno najveći krimen Hrvata – Srbijo, divim ti se i volim te.
Create an account or sign in to comment