Odnos Velike Britanije prema saradnicima okupatora

[čekmeže]

7 hours ago, teacher said:

 

Još niste banovali govno?

[Ljuban]

29 minutes ago, vathra said:

To je po odredbama Međunarodnog ratnog prava o okupaciji.

 

Primera radi, žandari su nekog uhapsili. Ako toj osobi nije suđeno po zakonima KJ, već je npr streljana za odmazde, ubijena jer je Jevrej, Rom, komunista... onda su ti žandari samim tim saučesnici u zločinu.

 

Zanimljivo je da sudija Trešnjić ako se dobro sećam imena, uopšte nije razmatrao to pitanje pri procesu rehabilitacije žandara koje je ubio Žikica Jovanović 7. jula. A to pravi razliku da li su samo radili svoj posao kako on navodi ili bili kolaboracionisti.

U realnosti Hitler se nije mnogo obazirao na konvencije .Posebno  ne u okupiranom dijelu istočne Evrope pa  ni u Srbiji.I to je svima bilo jasno pa i onima koji su organizovali i pozivali na ustanak protiv okupatora.U nekim slučajevima se sigurno  može govoriti o saučeništvu u zločinima ali ne mogu se generalno pripadnici  formacija koje su sarađivali sa okupatorom  smatrati za zločince.Kad je o komunistima riječ,njihova aktivnost je i po zakonima Kraljevine Jugoslavije bila kažnjiva smrtnom kaznom.

 

Edited December 28, 2017 by Ljuban

[namenski]

E, do kurca... 

Vathra, vidis sta si napravio

[1234]

9 minutes ago, namenski said:

 narocito ako je pokusana onako kako je zapoceo lik koji je startovao topik ima samo 1 cilj: da malo promucka, smuti pa onda prospe takozvano novo citanje istorije.

 

Kakav je tvoj stav o odnosu Velike Britanije prema saradnicima okupatora?

[kurjak92]

Ne znam zasto i dokle ce moderacija da tolerise ovo divljanje namenske , treba ipak zadrzati neki nivo diskusije i foruma 

[namenski]

41 minutes ago, čekmeže said:

Još niste banovali govno?

 

@ Vathra:

prica o saradnji sa okupatorom ima danas ima smisla jedino na nivou tragedije pojedinca, naravno nikako a la price o Nedicu, djeneralu tuznog lika, koje su danas nista drugo nego sulud i jos jedan od samoubilackih pokusaja revizionizma koji ce se Srbiji - ako vec nije - itekako da obije o glavu. 

Onako usput, ima jedan Jergovicev tekst, deo knjige Sarajevo, plan grada, koji govori o Srbinu, prijatelju Ante Pavelica i ministru u vladi NDH; negde u toj ravni lezi prica o saradnji sa neprijateljem, motivima, tragedijama...

 

Quote

 

Savo Besarović, s kancelarijom u Kralja Aleksandra 61, jedna je od onih tragičnih figura u povijesti grada, čijoj se sudbini više neće smilovati ama baš nitko, pa je i sreća što mu nema groba, jer nema onog tko mu po grobu ne bi pljunuo, a kamoli da bi mu itko zapalio svijeću za pokoj duše.

Rođen 1889. u Sarajevu, odvjetak jedne od najuglednijih gradskih i srpskih porodica, studirao je pravo u Beču, pa u Zagrebu, gdje se, za svoju nevolju, zbližio s kolegom s godine Antom Pavelićem. Što ih je spojilo vrag će znati, i nije lako zamisliti, ako nije sklonost Pavelićeva bosanskim pjesmama i tvrdim bosanskim glavama, jer se, eto, pomalo i igrom slučaja, rodio u Bradini kod Konjica. Savo je u međuratnom vremenu bio jako daleko od Pavelićevih političkih i kulturnih nazora: kao član Samostalne demokratske stranke, koju je vodio Svetozar Pribićević, zalagao se za prava Srba prečana, te za njihov dogovor s Hrvatima i harmonizaciju političkih i nacionalnih odnosa, nasuprot diktaturi kralja Aleksandra i ambicijama velikosrpske buržoazije (kako se to nekada u školi zvalo). Koristio je porodični ugled, ali je znao i kako valja biti dostojan znatnog prezimena, beg među hrišćanima, kako je to već znalo biti u neformalnoj bosanskoj aristokraciji, koja je u socijalnom, obrazovnom i kulturnom smislu jednom dobacila do Beča.

Kada je došla 1941. i kada je za Srbe u Sarajevu postalo jednako strašno, a možda i malo strašnije nego u drugim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske, Savo je učinio nešto bezumno, o čemu bi se, međutim, moralo u tišini promisliti: odazvao se pozivu svoga šulkolege Poglavnika, i došao mu na noge u Zagreb. Tada su već tisuće ljudi završile u logoru smrti u Jadovnom, a po Hrvatskoj i Bosni su, pod Luburićevim stručnim rukovodstvom, nicali koncentracijski kampovi, u kojima se uz neviđeni entuzijazam “rješavalo srpsko pitanje”. A Besarović je išao Paveliću da ga moli za intervenciju, da neki ljudi budu oslobođeni, drugi pošteđeni, treći pušteni da odu u Srbiju… Mnoge je tako spasio, ali ta se činjenica nikoga na kraju neće ticati, jer je pristao platiti najveću moguću cijenu. Nije žrtvovao svoj imutak, niti je dao život, nego je za spas drugih žrtvovao svoju nacionalnu i ljudsku čast. Kada mu je Poglavnik ponudio da kao predstavnik Srba uđe u Hrvatski Državni Sabor, kupujući tom ponudom blagonaklonost Nijemaca, kojima su masovni ustaški zločini nad Srbima, to jest genocidna kampanja koja je provođena s još i više entuzijazma nego kampanja protiv Židova, pričinjavali ozbiljne probleme, jer su ustaški zločini motivirali Srbe da se priključuju partizanskom pokretu, Savo Besarović tu je ponudu prihvatio. Na taj je način Anti Paveliću vraćao uslugu, i računao je da će tako još ponekog spasiti. Računica mu je izlazila iz okvira općeprihvaćenog morala. Jer svako će žrtvovanje ljudi podržati, proglasiti ga moralnim uzorom, ali će žrtvu časti prezreti i oni koji su na taj način spašeni od noža. Pogotovo oni. I nije to samo u nas tako. Svugdje je u Europi bilo isto. Nigdje se takvima nisu zaračunavale zasluge za tuđe živote, ni Judenratu, ni Chaimu Rumkowskom u židovskome getu u Lođu. Da, Savo Besarović usporediv je s Rumkowskim.

Sredinom listopada 1943, Savo Besarović postaje državni ministar, u Vladi svoga starijeg kolege Nikole Mandića. Kao i Mandić, ostat će do kraja lojalan Paveliću. Nikola Mandić će u svibnju 1945. bježati iz zemlje, ali će ga Britanci izručiti partizanima, a Besarović će oslobođene dočekati kod kuće, uvjeren da nije kriv. Njemu će suditi sarajevski sud, i naravno da će ga osuditi na smrt. Za književnost, biografija Save Besarovića mogla je biti vrlo zanimljiva. Trebalo je na vrijeme razgovarati s onima koji su ga poznavali, istražiti zapisnike sa suđenja (ako uopće postoje), proniknuti u motive ovoga čovjeka i ispričati priču. Ali danas je već kasno. Suvremenici su mrtvi. Jedva da ima onih koji bi razumjeli takvu priču.

Svoj obraz, čast i život Savo Besarović mogao je spasiti samo da je pobjegao glavom bez obzira, zaboravivši studentska prijateljstva, ali i to tko se, kad i kako u stočnim vagonima, sve uz blagoslov katoličkog svećenstva i muslimanskih imama, nadbiskupa Stepinca i jeruzalemskog muftije El Huseinija, vozi u koncentracijske logore, pod nož, metak ili malj. Taj čovjek nije skrivio ničiju smrt, osim svoje vlastite, a živote je spasio mnogima. Čast bi sačuvao da nikoga nije spašavao. Ima li veće i važnije književne teme od ove? Ima li teme na koju smo danas manje spremni?

 

 

[namenski]

 

Mada, postoje saradnje i saradnje sa okupatorom, problem je samo sto su uvek beznadezne.

Neke i beznadeznije od drugih, mogle su da donesu samo odlaganje: Jüdische Ghetto-Polizei, Jüdischer Ordnungsdienst, samo varsavski geto ih je imao oko 2,500 sa sve aberom da su znali da budu i nemilosrdniji od sponzora nalogodavaca. 

Imali su i obaveznog teoreticara^tm, predratnog poljskog policajca po imenu Josef Szerynski ili Szenkman, Jevrejin konvertovan u tvrdog Poljaka i sve sto uz to ide.

 

 

 

 

 

 

Malo podalje od kanalske idile doduse:

 

Sa sve bobijima i belim rukavicama...

 

... i sahranjivanjem poginulih neprijateljskoh vojnika sa svim vojnim pocastima kako i dolikuje civilizovanom svetu, a ne tamo nekim Istokima^tm ....

 

 

 

 

[MancMellow]

Ides onom tackom 3. (3. What are the most important principles governing occupation) ima tipa 20 stavki i bukvalno nema nijedna jedina koju Nemci nisu prekrsili  

 

Edited December 28, 2017 by MancMellow

[vathra]

2 hours ago, Ljuban said:

U realnosti Hitler se nije mnogo obazirao na konvencije .Posebno  ne u okupiranom dijelu istočne Evrope pa  ni u Srbiji.I to je svima bilo jasno pa i onima koji su organizovali i pozivali na ustanak protiv okupatora.U nekim slučajevima se sigurno  može govoriti o saučeništvu u zločinima ali ne mogu se generalno pripadnici  formacija koje su sarađivali sa okupatorom  smatrati za zločince.Kad je o komunistima riječ,njihova aktivnost je i po zakonima Kraljevine Jugoslavije bila kažnjiva smrtnom kaznom.

 

Који комуниста је осуђен на смрт у предратном периоду?

Ја не знам за неког, а стотине су осуђене, укљ. и Титу.

 

Припадницима формација које су биле под командом окупатора је по закону КЈ следовала смртна казна (ко у ратно време ступи у непријатељску војну формацију).

 

Ово за оправдавање Хитлерових злочина је по мени за шут са форума, не треба га ни коментарисати.

[1234]

Barely three months after the onset of the occupation, the Nazis demanded the first anti-Jewish measures: anybody with more than two Jewish grandparents was defined as a Jew; all Jews were to be registered; and businesses owned by Jews were to be clearly marked as a “Jewish undertaking.”

 

None of that was surprising; more so was the manner in which the Channel Island authorities raised no objections. There was but one honorable exception. Sir Abraham Lainé, a member of the Guernsey parliament, refused to vote for the measures when they were presented to the Royal Court. Ambrose Sherwill, the island’s bailiff and president of the Controlling Committee which was the main point of contact between the Germans and the Channel Islands’ governments, later wrote of his shame at his failure to object, while defending his inaction on the basis that he believed all the Jews had already been evacuated.

 

Some Jews correctly sensed the impending danger and decided not to register. Others complied. Twelve Jews registered in Jersey, and a further five in Guernsey. As Madeline Bunting — whose 1995 book, “The Model Occupation,” delved into the murky story — suggested, “Their trust in the island authorities and their desire to be law abiding unwittingly led them into a noose which grew tighter.”

Further measures were soon announced. Businesses owned by Jews — including those who had already left the islands — were “Aryanized” and sold to non-Jews. Jews were barred from many jobs, had their radios confiscated, were banned from entering public buildings and were only allowed into shops for an hour in the afternoon.

 

At each stage, the Channel Islands’ leaders received the Germans’ orders without protest, passed them down the chain of command, and then faithfully reported back once they had been implemented. Indeed, as one expert on the occupation has argued, the official in Jersey who was chiefly responsible for enforcing the anti-Jewish measures, Chief Aliens Officer Clifford Orange, displayed “a troubling tendency… to overdo his job.”

Tragedy inevitably followed. In the spring of 1942, the Germans demanded the Guernsey government hand over three foreign Jews on the island: Therese Steiner and Auguste Spitz, who were born in Austria, and Marianne Grunfeld, who was Polish.

 

Delivered to the Nazis by the local Guernsey police, the three women were taken to France and murdered at Auschwitz within weeks.

The following year, many of the remaining Jews were deported as part of a wider transportation ordered by Hitler in revenge for a British commando raid on Sark.

With one exception, these Jews were not separated from their fellow Channel Islanders and spent the rest of the war in internment camps in France and Germany, thus allowing them to escape the fate of Steiner, Spitz and Grunfeld. Nonetheless, the persecution of the Channel Island Jews exacted a heavy toll. Victor Emmanuel committed suicide during the war; Nathan Davidson was admitted to a Jersey mental hospital in 1943 and died shortly afterwards; Samuel Simon was found dead of a suspected heart attack the night before he was due to be deported.

 

In August 1945, a British intelligence report stated, “When the Germans proposed to put their anti-Jewish measures into force, no protest whatever was raised by any of the Guernsey officials and they hastened to give the Germans every assistance.” The author went on to note that, by contrast, there were considerable efforts made to protect the islands’ Freemasons.

 

No Channel Islanders were prosecuted for collaboration. Not Victor Carey, the baliff of Guernsey, who described the British military as “enemy forces” and offered £25 rewards to informers who betrayed those who daubed the V sign — a symbol of resistance — on buildings. . Not John Leale, a Methodist minister who succeeded Sherwill as president of the Controlling Committee, and passed along the names of Jews collected by Carey’s police to the Germans. Nor Alexander Coutanche, Carey’s opposite number in Jersey, who claimed for years that the Channel Islands’ Jews had not suffered, but whose annotations on the Germans’ orders indicated his complicity.

 

“At the liberation,” believed Carey’s grandson, “the government didn’t know whether to hang my grandfather for treason, or knight him.”

It soon came to a decision. Carey, Coutanche and Jersey’s attorney general, Duret Aubin, all received honors. Their defenders claimed the authorities acted as a “buffer” between the Germans and the local population, but it was a buffer which was to offer little protection to Jews or, indeed, the 1,200 English-born islanders who were deported to internment camps.

 

https://www.timesofisrael.com/new-film-on-nazi-occupation-of-channel-islands-prompts-disquieting-questions-for-brits/

 

 

 

[April]

20 hours ago, namenski said:

mani me tih pravna drzava i pravo iznad svega rezona, svaka prica, narocito ako je pokusana onako kako je zapoceo lik koji je startovao topik ima samo 1 cilj: da malo promucka, smuti pa onda prospe takozvano novo citanje istorije.

Uostalom, znas isto toliko dobro kao i ja: neka se spremi djeneral Milan Nedic...

 

Da, da svako potezanje diskusije o Milošu Miniću i njegovim banditima je zavera zlih revizionista. Jasno da je jedina istina doneta na bajonetima Crvene armije, pa su i metode morale biti crvene: stižu pobednici, neka se pripreme Žanke.

 

Meni je diskusija o razumevanju za britansku lokalnu vlast pod okupacijom odlična ideja. Mogla bi da uvede i u diskusiju o ceni ratne pobede.

[namenski]

Mogao si to i krace: Srbija dobija u ratu, a gubi u miru.

I da ne zaboravis potpis.

 

Aj cao i srecna nova, sa sve bonusom da u njoj bude rehabilitovan Nedic, a istina o zlim komunistickim bandama bude konacno isterana na cistinu  

[April]

Jeftina asocijacija. Pokušavam da diskutujem upravo suprotno: da je Srbija izgubila u ratu. 

 

Recimo mog dedu i dvojicu pradeda. Ali je zato napad na Rusiju odložen za cela dva meseca.

[bradilko]

ne tako kruto i emotivno.ništa rehab nedića i ostalih hulja ili revizija istorije ali moglo bi se povesti ovde rasprava na ovu temu.možda nije velika tema ali zanimljivo jeste 

[April]

4 minutes ago, bradilko said:

ne tako kruto i emotivno.ništa rehab nedića i ostalih hulja ili revizija istorije ali moglo bi se povesti ovde rasprava na ovu temu.možda nije velika tema ali zanimljivo jeste 

Nedića niko ne spominje sem Namenskog. 

 

Kad god se spomenu revolucionarni sudovi, krezuba krvožedna publika, Žanka i ini nepodobni civili skraćeni za glavu, odmah se zaziva rehabilitacija Nedića i revizija istorije.

 

A sam topik u sebi krije upravo to pitanje - zašto se život nije nastavio kao u Velikoj Britaniji? Mogao je i tako da se nastavi.