Ko je za MASPOK!

[Prospero]

Odnos slovenske politike prema “maspoku”

ALEŠ GABRIČ

 

 

...

Prvi susret između predstavnika Slovenije i Hrvatske održao se 1. lipnja 1970. u Otočcu, dakle na mjestu koje je približno na pola puta između obiju prijestolnica, Ljubljane i Zagreba.[...] Sjednici u Otočcu prisustvovali su vodeći dužnosni-ci iz republičkih političkih organizacija, predsjednika dviju vlada i još neki. Razgovore je vodio predsjednik CK SKS France Popit, a hrvatsku delegaciju predvodila je predsjednica CK SKH Savka Dabčević Kučar. Političko stanje u republikama uvodnim su riječima ocijenili sekretari republičkih saveza komunista Andrej Marinc i Pero Pirker, a predsjednici obiju vlada, Stane Kavčič i Dragutin Haramija, usredotočili su se isključivo na gospodarska pitanja. U političkoj raspravi u prvom se redu govorilo o koordinaciji odnosa s Katoličkom crkvom i graničnom pitanju s Italijom, jer su tada već tekli razgovori sa zapadnim susjedom, koji su nekoliko godina poslije doveli do potpisa Osimskih sporazuma. U vezi s prvom temom, Marinc je ocijenio da je “crkvena hijerarhija u Sloveniji konzervativnija, nego drugje u Jugoslaviji” i da se zato Slovenija protivila “podizanju odnosa s Vatikanom na diplomatsku razinu” i nije shvaćala popuštanje Hrvatske. Pirker mu je odgovorio “da se svećenici kod nas nekako popravljaju, a kod vas se kvare i tako dolaze na istu razinu”. Hrvati su dodali i to da se i biskupi u Istri iz patriotskih razloga protive pritiscima esula i emigracije u Trstu, što je bilo moguće razumjeti kao potporu Jugoslaviji u graničnom pitanju. Slične ocjene iz slovenskih krugova nije bilo. Savka Dabčević Kučar naglasila je da Hrvatska podupire podizanje odnosa između Jugoslavije i Vatikana jer bi to imalo za posljedicu i jačanje moći Komunističke partije Italije u zapadnom jugoslavenskom susjedu. Na kraju su se dogovorili da bi trebalo koordinirati politiku prema Katoličkoj crkvi kako bi poništili prigovore o razlikama u politici Hrvatske i Slovenije.

 

U vezi sa slovenskom manjinom u Italiji Hrvati su naglašavali da će poduprijeti sve slovenske prijedloge. U razgovorima o gospodarskoj problematici Hrvati su se složili s većinom uvodnih Kavčičevih prijedloga. Kavčič je sma-trao da bi morali federaciju “što više rasteretiti ekonomskih funkcija i suziti ih na nebitne stvari”. Protivio se paralelizmu dviju ekonomskih sustava, jedan za razvijene, a drugi za nerazvijene. Haramija se složio i s Kavčičevim prijed-logom “za konvertibilni dinar”. To bi, ako bi prijedlog potvrdili na saveznoj razini, ojačalo “blok razvijenih” u državi. Haramija je naglasio “jadransku orijentaciju” Hrvatske s jačanjem pomorskog prometa i turizma, zbog čega bi u borbi protiv Trsta “izvanrednoga značenja bio dogovor između Rijeke i Kopra”. Isto je tako predsjednik hrvatske vlade Slovence pozvao neka među prioritetne veze uključe i autocestu Rijeka – Trst, a potvrdio je i spremnost za suradnju na zajedničkom projektu gradnje atomske elektrane. Iz rasprave je bilo očito da su Hrvati bili pod snažnim dojmom zbog kritika na svoj račun, koje su se čule nakon 10. plenuma CK SKH. Sergej Kraigher o tome je izjavio: “Možda je za vas pitanje postupka protiv Žanka nevažno, ali mi to nismo tako razumjeli. Za nas je taj postupak bio sporan. Ne govorim to zato da bi kritizirao postupak, nego zato jer mislim da bi morali kod takvih odluka uložiti više truda u to da bi svi te odluke bolje razumjeli.” Pero Pirker mu je odgovorio da su u Hrvatskoj zahtijevali još gori obračun sa Žankom, ali da su to oni uspjeli spriječiti i da su i medijima onemogućili da od Žanka naprave velikoga političkog protivnika.

 

...

 

Dok su za slovensko političko vodstvo u odnosu prema federaciji bila aktualnija gospodarska pitanja, u hrvatskom vodstvu razabrali su sljedeće: “U prvi plan postavljali su pitanja političkog sustava i odnosa između republika i federacije.” Osjećaj da su Hrvati više nego na gospodarska usredotočeni na politička pitanja kod slovenskih je predstavnika bio sve očitiji. Slovenski predstavnici bili su sve više suzdržani prema tiješnoj suradnji s Hrvatskom i zato što su, kao i predstavnici drugih republika u Jugoslaviji, ocjenjivali da jačanje hrvatskog nacionalizma ne donosi ništa dobroga. Na sve češće prigovore iz ostalih dijelova države o buđenju “ustaškog” naslijeđa, hrvatsko političko vodstvo odgovorilo je 6. travnja 1971. na sjednici CK SKH. Osudilo je “neprijateljsku djelatnost”, međutim ne toliko hrvatske nacionalističke, odnosno šovinističke ispade, koje su im zamjerali u ostalim dijelovima Jugoslavije, nego organiziranu akciju za diskvalifikaciju političkog vodstva Hrvatske, što bi proizlazilo iz tvrdnji o njegovoj mogućoj povezanosti s ustaškom emigracijom. Prema informaciji koju je vodstvo SKH dostavilo vodstvu saveza komunista u drugim republikama, ta bi strana neprijateljska djelatnost bila neposredno povezana s otporom protiv centralizma i unitarizma u državi, koji su već bili osuđeni na Brijunskom plenumu prilikom političkog rušenja Aleksandra Rankovića. Oštrinu kritike hrvatski su komunisti, više nego protiv šovinističkih ispada u Hrvatskoj, usmjerili protiv centralizma i nekih saveznih tijela vlasti, a među njima i protiv predsjednika Saveznoga izvršnog vijeća, dakle Ribičiča. U informaciji su, između ostalog, napisali: “Konstatirano je da je politička propaganda u nekim sredinama, posebno u nekim listovima i časopisima koincidirala sa tim neprijateljskim akcijama, što nameće potrebu da se i u tom pravcu poduzme odgovarajuća politička analiza i akcija.”

 

...

 

U ostalim dijelovima Jugoslavije time, dakako, nisu bili zadovoljni. Slovenski politički vrh raspravljao je o zaoštravanju odnosa u Jugoslaviji, kojima su kumovali događaji u Hrvatskoj, na proširenoj sjednici Sekretarijata CK SKS 16. travnja 1971. Stane Dolanc je, kao uvodničar, sukobe stavio u okvir zaoštrenih srpsko-hrvatskih odnosa te upozorio da su primjedbe na razini onih prije Drugog svjetskog rata. Mitja Ribičič je spomenuo da su istražili više kon-kretnih hrvatskih kritika na račun djelovanja saveznih tijela vlasti i da su se iskazale kao neutemeljene. Hrvatsko stajalište, naglasio je Ribičič, doživjelo je gotovo jednak negativan odnos u cijeloj Jugoslaviji: “Mislim da je u tom pogledu raspoloženje gotovo 5:1.” Hrvatska su stajališta potporu zbog zaoštrenih odnosa sa Srbima dobila samo na Kosovu.

 

...

 

Rasprave slovenskoga političkog vodstva uglavnom su se vrtjele oko zaoštrenih srpsko-hrvatskih odnosa i zaključka da su hrvatski i srpski studenti u svojim demonstracijama bili izmanipulirani prihvaćajući šovinistička stajališta. Stajališta hrvatskoga političkog vodstva ocijenili su kao neodgovorna jer su krivca tražili isključivo izvan svoje okoline i kod drugih u Jugoslaviji. Posebnu pozornost posvetili su pitanju hoće li slovensko političko vodstvo javno objasniti svoje poglede na probleme koje su zakuhali drugi, napose Hrvati i Srbi. Ako bi bilo nužno zauzeti jasno stajalište onda, kako je Milan Kučan sintetizirao razmišljanje slovenske politike, neka se “Hrvatima kaže da su uživali veliku potporu Slovenaca kad su se načelno odupirali centralizmu i hegemonizmu srpskih krugova, ali da su sada s tim problemom to izgubili i da su krenuli u situaciju od koje se slovenski narod sklanja i ne daje im nikakve podrške”. Na kraju su se dogovorili da Slovenija, odnosno njeno vodstvo, ne ide u javnost s izjavom. Ali, dodali su, njeni će predstavnici u saveznim tijelima, ako budu pozvani i ako će to morati učiniti, naglasiti suzdržanost Slovenije prema sukobima između drugih i neslaganje s bilo kakvim naciona-lističkim svađama u skladu s načelom da Slovenci “ne smijemo biti ne suci, ne odvjetnici, ne tužitelji”

 

...

 

Hrvatsko je vodstvo, prema Miki Tripalu, shvatilo da više ne uživa potporu slovenskog vodstva u vrijeme manevra Sloboda ‘71. Na večernjoj vojničkoj zabavi, u prisutnosti dijela političkoga i vojnog vrha, pale su i nešto oštrije riječi, potekle iz in vino veritas. Tripalu su Kardelj i Popit držali propovijed, pa je Tripalo shvatio da je vjerojatno optužnica hrvatskom vodstvu već u izradi: “Ideja je data, Slovenci su mogli ostati u pozadini, drugi će to iznositi i dalje razrađivati.” Vrhunac političke i međunacionalne napetosti uslijedio je u jesen 1971., kad se hrvatski pokret radikalizirao zahtjevima studenata hrvatskih sveučilišta, a njima su odgovorili mladi iz srpskih gradova. Na manifestacijama su bile, prema mišljenju vodećih u državi, izrečene brojne protudržavne, nacio-nalističke i šovinističke parole. Među Slovencima, koji su o tim stvarima bili bolje informirani, nakon vijesti o štrajku studenata u Hrvatskoj u studenome 1971. osjećala se suzdržanost. Ocjene o povezanosti dijela studentskog vodstva s “neprijateljskim” skupinama izvan države, koje su dobivali i od vodstva SKH, nudile su veliki broj razloga za zabrinutost i učvršćenje stajališta da pokret neće poduprijeti, odnosno da se za nj neće konkretno opredijeliti, nego će na temelju republičke nadležnosti smatrati da će vlast u Hrvatskoj teškoće riješiti sama. Slovensko vodstvo imalo je već učvršćenu političku liniju, koju je Franc Popit odredio sljedećim riječima: “Često puta se postavlja pitanje da li se uplitati u poslove druge republike ili ne. Mi smo se baš zbog toga nekako, da tako kažem, držali po strani jer nismo hteli da ispadnemo kao da se mešamo u stvari neke druge republike, jer na kraju krajeva svako republičko rukovodstvo snosi pred svojom nacijom, pred svojom radničkom klasom odgovornost za svoju politiku.” Navedene riječi Popit je izgovorio na sjednici Predsjedništva SKJ 1. prosinca 1971. u Karađorđevu. Vodeći jugoslavenski komunisti s Titom na čelu oštro su napali hrvatsko vodstvo koje je u obračunu koji je uslijedio nakon sjednice morao napustiti političku pozornicu. To je vrijedilo za vodeće ličnosti tzv. hrvatskog proljeća Savku Dabčević Kučar i Mika Tripala, ali i za brojne druge osobe iz vodstva SKH. Tripalo je već nakon uvodne Titove kritike najužim suradnicima iz hrvatskoga vodstva predlagao da demonstrativno daju ostavke. Međutim, suprotno tome, vođe makedonskih i slovenskih “partijskih liberala” Krste Crvenkovski i Stane Kavčič nagovarali su ga neka se brane, ka-zavši “ako sruše vas, onda smo i mi gotovi”. Slutnja da bi unutarnji partijski obračun mogao dosegnuti i druge dijelove države nije bila bez osnove i poslije se pokazala kao točna.

 

Nakon sjednice u Karađorđevu vodstvo SKS je vodstvu SKJ javljalo da su Titove riječi u Karađorđevu naišle u Sloveniji na potporu i da narod u Sloveniji pozdravlja odluke Predsjedništva SKJ. Prema tom izvještaju, Slovenci su naglašavali potporu borbi protiv svih onih koji djeluju protiv državnog uređenja i protiv bratstva i jedinstva, pri čemu nisu osuđivali samo hrvatski nacionalizam i šovinizam, nego i slične pojave u drugim republikama. Ocjene o odazivu ljudi na odluke sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu i njihovu realiza-ciju u Sloveniji nisu se razlikovale od izvještaja iz drugih republika. Posvuda je bilo govora o tome da se slažu s Titovom kritikom i da treba obračunati s nacionalističkim ispadima u Hrvatskoj, ali da isto tako treba reagirati i na nacionalizam u vlastitoj republici. O rezultatima sjednice u Karađorđevu morala su raspravljati i republička politička vodstva. Slovensko vodstvo nije odstupilo od stajališta da to zapravo nije slovenski problem. Zato i nije zanemariva činjenica da su na sjednici CK SKS 15. prosinca 1971. ovu temu uvrstili tek na kraj dnevnog reda kao petu točku prije točke “razno”. Nakon dugog uvoda France Popita, koji je objašnjavao stajališta vodstva SKJ sa sjednice u Karađorđevu i prepričao mišljenja koja su tamo zagovarali slovenski predstavnici, u nastavku su drugi govornici rjeđe spominjali Hrvatsku, a više se pitali o mogućim sličnim pojavama u Sloveniji i o slovenskom odnosu prema nekim stajalištima iz drugih dijelova Jugoslavije koja su kumovala napetim nacionalnim odnosima u državi. No, vodstvo slovenskog SK u skladu s dotadašnjom politikom nije zauzelo nikakva konkretna stajališta u odnosu prema Hrvatskoj, nego je smatralo da je samo po sebi razumljivo da promjene u Hrvatskoj moraju obaviti hrvatski komunisti sami.

 

Pred najvećim iskušenjem da promijeni “neutralnu” politiku, odnosno po-litiku nemiješanja u pitanje druge republike, slovensko je vodstvo bilo kad je Republički sekretarijat za unutarnje poslove Slovenije primio poziv Saveznoga sekretara za unutarnje poslove neka pripremi bataljun policije za slučaj po-trebe za policijskim posredovanjem u Zagrebu. Slovenski sekretarijat unutarnjih poslova o tom je zahtjevu odmah obavijestio vodstvo SKS i naglasio da bez njihova stajališta neće djelovati. Predsjednik CK SKS zato je 12. prosinca 1971. pozvao neke od najznačajnijih ljudi u Sloveniji. Pored Popita na razgo-voru su bili još Andrej Marinc, Stane Kavčič, Sergej Kraigher, Mitja Ribičič i Janez Vipotnik. Popit ih je obavijestio o molbi za moguće posredovanje slovenske milicije u Hrvatskoj i naglasio da se u Saveznom sekretarijatu unutarnjih poslova boje da bi do izgreda koji bi zahtijevali intervenciju milicije moglo doći već isti dan poslijepodne na nogometnoj utakmici Dinamo–Borac. Popit je predložio da se dogovore sljedeće: “a) ili je naše stajalište da u slučaju potrebe damo na raspolaganje zahtijevani bataljun milicije; b) ili da javimo da neka ne računaju na to”. Slovensko je vodstvo bilo jako suzdržano prema pri-jedlogu da bi sa svojim snagama represije posredovali u drugoj republici, iako su se pitali mogu li unaprijed odlučno otkloniti bilo kakvu pomoć mogućem suzbijanju težih sukoba ako bi do njih zaista došlo. Smatrali su da bi bilo još gore ako bi za smirivanje unutarnjih konflikata morali pozvati u pomoć voj-sku. Neke je smetalo što je za pomoć molio Savezni sekretarijat za unutarnje poslove, a ne hrvatsko vodstvo koje bi trebalo biti mjerodavno za rješavanje sukoba na svom području. Najviše je molbu, dakako, podupirao predsjednik savezne vlade Mitja Ribičič, a najodlučnije je bio protiv, odnosno za pozitivan odgovor samo u najgorem slučaju, Vipotnik. Međutim, Stane Kavčič nije htio odstupiti od načela da smiju pristati na pomoć isključivo ako bi molbu poslala Hrvatska, a ne na zahtjev savezne vlade. No, svi su bili jedinstvenog mišljenja da je uvijek bolje da moguće još gore izgrede rješava milicija, a ne da na ljude šalju vojsku. Najznačajniji slovenski političari odlučili su se na kompromis kompromisa, koji zapravo nije bio izravno odbacivanje molbe savezne vlade, ali korište-njem mnogih “ako” i uvjeta naznačili su da se Slovenija želi svakako izuzeti iz posredovanja u nemirima u susjednoj republici.

 

...

 

Nakon sjednice u Karađorđevu slijedile su ostavke i čistka među vodećim hrvatskim političkim kadrom. Slovensko se vodstvo nije željelo uplitati u te događaje, nego se o događajima informiralo neposredno od novoga hrvatskog vodstva. Zato je izaslanstvo SKS u sastavu Milan Kučan, Andrej Marinc, France Popit i Sergej Kraigher 7. veljače 1972. posjetilo Zagreb. Hrvatski su im kolege objasnili da je “eskalacija nacionalizma u Hrvatskoj prodrla jako dubo-ko u mase i u cijelu društvenu organizaciju” i da “sada otkrivaju uvijek nove činjenice o kojima u prvoj fazi borbe i suradnici u izvršnom komitetu nisu bili informirani”. Hrvatsko je vodstvo upozoravalo kako na hrvatski, tako i na srpski nacionalizam u Hrvatskoj.

 

...

 

U odnosu prema gospodarskom razvoju Jugoslavije i problemu nerazvijenih, Slovenija i Hrvatska ostale su na istom stajalištu. Naime, i novo hrvatsko vodstvo smatralo je da ne bi smjeli prihvatiti nijednu mjeru “koja bi otkrivala dvije ekonomske politike ili dva ekonomska sistema u Jugoslaviji”. Predstavnici obaju republičkih partijskih vodstava isto su tako jedinstveno naglasili suprotstavljanje centralizmu ili bilo kojoj restauraciji starih, već prevladanih odnosa u Jugoslaviji. Zanimljiva je i zabilješka slovenskih sugovornika o stajalištu hrvatskog vodstva o obnovi SKH: “Kažu da im je potrebna neke vrste kulturna revolucija europskoga tipa. Smatraju da moraju plebejske mase dovesti u Partiju jer drukčije Partija neće biti avantgarda radničke klase i plebejskih masa. Oni su doslovno rabili taj izraz. Uz to kažu da treba Savez komunista odlučno očistiti malograđanskog činovništva i malogra-đanskog te činovničkog mentaliteta i svega korumpiranog što se u tom vremenu navuklo u Savez komunista.” Stajalište novoga hrvatskog vodstva naznačilo je djelomični povratak na staro, što je zatim ojačalo u idućim godinama, kad su obračun s hrvatskim “maspokovcima” slijedili i obračuni s “liberalnim” vodstvima u drugim repu-blikama.

 

U Sloveniji je u jesen 1972. predsjednik slovenske vlade Stane Kavčič bio prisiljen napustiti političku scenu, a morali su ga slijediti i brojni njegovi pristaše. I Kavčič je u sjećanjima, koja je napisao nakon svoje smjene, naglašavao da je slovenska suzdržanost prema tješnjem povezivanju s hrvatskim vodstvom u vrijeme maspoka izvirala djelomice iz toga što su, prema mišljenju većine slovenskoga političkog vodstva, zahtjevi maspoka u političkim pitanjima više naglašavali hrvatstvo nego liberalizaciju. Poteze hrvatskoga vodstva ocjenjivali su kao nedorečene i brzoplete, što je moguće, primjerice, iščitati iz sljedeće ocjene Stane Kavčiča: “Hrvati se dižu i padaju. Sve ili ništa. Gorljivost u ništa, gorljivost za sve! I tako od Zrinskoga i Frankopana, gdje su padale glave, preko mađarske revolucije sre-dinom prošloga (19., prim. A. G.) stoljeća, kad su dobili za nagradu ono, što su Mađari dobili za kaznu, i u staroj Jugoslaviji kad su na početku agitirali za sve (jugoslavenstvo, prim. A. G.) i dobili ništa, i od Mike (Tripala, prim. A. G.) i Savke (Dabčević Kučar, prim. A. G.), kad su opet letjele glave.”

 

Kavčič je za poraz partijskih “liberala” optuživao prije svih neke ljudi iz partijskog vrha. Za poraz svoje vlade i “kavčičevaca” u Sloveniji je, kao i za “maspokovce” u Hrvatskoj, posve opravdano krivio Edvarda Kardelja, “koji je zajedno s Bakarićem odigrao i još igra glavnu ulogu u obračunu koji je počeo u jesen 1971. godine”. Ali “pravi smisao (obračuna) je osloboditi se svih osobnih političkih protivnika i konkurenata”. Ocjenjivao je da je u obračunima vjerojatno najviše izgubila Srbija jer je, kaže, ostala bez najboljih kadrova. Na pitanje što će budućnost donijeti narodima na jugoslavenskom prostoru, Kavčič je 28. studenoga 1972. u svoj dnevnik nekako proročanski zapisao: “Ne bojim se za Sloveniju. Ali muče me Srbija i Hrvatska. I što ako su moji straho-vi i slutnje opravdane?

 

...

 

[Tribun_Populi]

Ali koji provizorijum od države...

 

S jedne strane široke narodne mase, skroz izvan politike, a ispod površine suštinski žestoko podeljene. Jedna grupa za koju je Jugoslavija država, koja indoktrinirana do bola kliče Titu, partiji, bratstvu-jedinstvu (Srbi, Crnogorci, Bosanci i Makedonci), druga grupa za koju je Jugoslavija nužno zlo i u najavi savez suverenih država (Slovenci i Hrvati).

 

S druge strane političke elite, sa svojim viđenjima situacije, uključujući i saveznu, od kojih izgleda jedna s jednom nije bila.

 

SSUP 1971. moli republičko rukovodstvo Slovenije da im pošalje bataljon milicije (!?), rukovodstvo vaga da li će poslati bataljon milicije u Zagreb i na kraju šalje samo zato da ne bi pendrečila vojska jer će ispasti veliko sranje, ali zato bez problema 1981. godine šalje brigadu milicije u Prištinu.

 

Bog sveti to ne bi mogao na okupu da održi, kakva federacija kakvi bakrači.

[Prospero]

Link za ceo pdf, zaboravio sam da okačim.

[Yoda]

Savka Dabčević Kučar naglasila je da Hrvatska podupire podizanje odnosa između Jugoslavije i Vatikana jer bi to imalo za posljedicu i jačanje moći Komunističke partije Italije u zapadnom jugoslavenskom susjedu

 

 

Jao, jao, jao...pa ovo je boldrikovska logika skroz!

 

Steta sto nije ostala u nauci i drzala se Kejnsa....

 

edit: Inace, i ova epizoda pokazuje da su Slovenci igrali strpljivije i disciplinovanije od svih ostalih  i po pravilu jedni drugima drzali ledja. Kada je Kardelj trebalo da zglajzne nesto ranije, Tito je naisao na otpor u celom slovenackom rukovodstvu, tu nije bilo Milke Planinc ili Pere Stambolica, Draze Markovica kao rezervnih igraca.

 

Kavcic odlicno vrednuje mesta i uloge Bakarica i Kardelja, koji su resavali stvari birokratski, institucionalizovano, kuloarski, bez suvisnih reci i patetisanja. Sto bi rekao Tripalo u svojim secanjima - kad malo bolje pogledam Ustav iz 1974, tu je skoro sve od onoga zasta smo se mi borili.

Edited October 11, 2015 by Yoda

[hausmaistor]

google zabasurio link, evo bolji

link

 

Savka humor. Intelektualni patuljak za svoje saputnike Latinku, Marka i Mika.

 

 

Milka:

>>

ZABLUDE O MASPOKU
Kao jedan od ključnih protagonista zbivanja s početka 70-ih, ne slažete se s tvrdnjom, danas često izricanom, da je Maspok (odnosno Hrvatsko proljeće) zaslužan za donošenje Ustava iz 1974., koji je Hrvatsku, kao i sve ostale jugoslavenske republike, proglasio državom?
- Ne. Istina je upravo obrnuta. Maspok je za neko vrijeme bio odgodio i čak doveo u opasnost tada već prilično zahuktali posao oko donošenja ustavnih promjena u Hrvatskoj i SFRJ, koji su pokrenuli i za koji su bili daleko najzaslužniji Tito, Kardelj i Bakarić. Poznato je da je u Hrvatskoj Bakarić bio prvi koji je otvorio pitanje odnosa između federacije i republika. Glasovita je njegova izjava da "federacija treba federirati". Ali i sam Miko Tripalo u svom intervjuu Josipu Šentiji (objavljenom kao knjiga) otvoreno kaže, otprilike: "Nismo mi odredili te pravce, nego Tito, Kardelj i Bakarić." Čak direktno izjavljuje: "Da nije bilo njih, od svega toga ne bi bilo ništa."
U memoarima Savke Dabčević-Kučar, "'71: Hrvatski snovi i stvarnost", piše, međutim, drugačije...
- Ta Savkina knjiga u mnogo čemu nije autentična. Savka ništa ne govori o tome da smo mi isti koji smo na ustavnim promjenama radili prije 1971. nastavili to i kasnije, a da su oni, lideri Maspoka, u međuvremenu u sve to ubacili nešto drugo, mitinge i nacionalističku euforiju, što s ustavnim amandmanima kao takvima nije imalo nikakve veze. Savkina knjiga samo pridonosi stvaranju mita o 1971., a naročito o njima kao "progresivnom" dijelu rukovodstva u Hrvatskoj.

SAVKA ŽELJNA PLJESKA
U svojim vlastitim memoarima, koje upravo pišete, vi takve mitove pokušavate demitologizirati?
- Poslužit ću se jednim primjerom koji će objasniti kako je Savka 1971. gubila orijentaciju u koju smo se svi mi nakon Desete sjednice zaklinjali. U središtu te orijentacije bio je dalji razvoj samoupravljanja u okviru decentralizirane socijalističke Jugoslavije, a ne sklapanje savezništava s nacionalistima koji su se tom kursu suprotstavljali. U želji da je slijede mase i da u tim masama bude omiljena, Savka je istodobno htjela biti na obje strane. Htjela je biti lider, i to je postala. I u tome je uživala.
Početkom studenoga 1971., nedugo prije Karađorđeva, održana je 22. sjednica CK SK Hrvatske, na kojoj je Savka podnijela vrlo opsežan referat, koji je po svom sadržaju bio koncipiran tako kao da je pisan za sjednicu Vlade, a ne za sjednicu političke organizacije poput CK. Kad ga je sastavljala, rekla mi je: "Milka, daj mi napiši nekoliko stranica o samoupravljanju i dohotku, o tome gdje smo sada i koji su nam glavni zadaci!" Te su stranice ušle u konačnu verziju referata, mislim da je riječ bila o decentralizaciji dohotka, i ona je to pročitala kao svoje. Žao mi je što nemam taj primjerak jer je u tematsku cjelinu o spuštanju dohotka do radnih organizacija i položaju radnika Savka dodala riječ "menadžeri", što je sadržajno bilo u priličnoj koliziji. Ni o tome u njezinoj knjizi nema ni riječi.
U pauzi sjednice, pošto je referat pročitan, bilo je različitih komentara. Sjedi nas petero-šestero za stolom, u restoranu CK, i velike su kritike na taj Savkin govor, kao - što joj je to trebalo, nije ovo sjednica Sabora ni skup direktora, referat je predugačak i neprimjeren sjednici CK... A Vladimir Bakarić, koji je bio tu s nama, glasno kaže: "Ali dobar joj je onaj dio o dohotku i samoupravljanju!" Na to mu ja reknem: "Vlado, ja sam taj dio napisala!" Prema tome, razumijete li u čemu su bile bitne razlike među nama, tadašnjim čelnicima hrvatskoga CK? Bakarićeva je deviza glasila: "Jesam za hrvatsku državu, ali socijalističku i samoupravnu"; znao je katkad onako zločesto reći: "Oduzeto od naroda treba dati narodu na upravu!" A moje je bilo, budući da je to bila linija na kojoj sam radila, da tražim kako. Kako da se to realizira, provede u djelo. Savki je međutim, iako je kao profesorica na Sveučilištu pripadala tzv. bakarićevskoj grupi, ta problematika - tada, 1971. - bila strana. Njoj je to bila fraza, a meni zadaća. Krenula je putem mitinga i aplauza narodnih masa, skroz ju je to povuklo.

 

ZAZIVANJE RUSA
Vi mislite da mase na tako važnom projektu kao što je donošenje novog Ustava SRH i SFRJ nisu imale što tražiti?
- Masa može biti i rulja, može imati razne poticaje i razna usmjerenja. Može biti podrška ili odbijanje, ali, ipak, nečemu što je unaprijed prezentirano. Ne možeš ti na mitinzima mijenjati Ustav. Ne mislim pritom samo na hrvatski Maspok nego i na sve ostale "maspoke" u Jugoslaviji, sve do "antibirokratske revolucije" u Srbiji 1988. Ustavne promjene podrazumijevaju stručan i temeljit rad, a ne mitinge i aplauze.
U vašim memoarskim bilješkama naišao sam na jedan vaš vrlo zanimljiv istup na zajedničkoj sjednici Izvršnog komiteta CK SKH i Koordinacije SR Hrvatske, koja je održana u lipnju 1971. u Vili Weiss...
- Najbolje je da direktno iz stenograma pročitam što sam tom prigodom izjavila: "Meni su i jedna i druga varijanta, i ova unitaristička, ali i ova druga (nacionalistička, maspokovska), bez obzira na to što one subjektivno žele, u krajnjoj liniji iste, prosovjetske; i jedna i druga će u Hrvatsku dovesti 'Ruse', bilo u kojoj varijanti - domaćoj ili stranoj, svejedno..."
Što ste razumijevali pod "Rusima"?
- To moje "Rusi" bilo je pod navodnicima; mislila sam, naravno, na urušavanje cijelog sistema koji smo počeli izgrađivati - ipak jednoga samoupravnog, demokratskijeg sistema. I vraćanje na staljinizam iz 40-ih. Mislila sam na "Ruse" i u vojničkom smislu, ali i kao ideologiju. Tj. vraćanje na 1945.

Kakve su bile reakcije na taj vaš istup?
- Pero Pirker, koji je vodio sjednicu, dao je nakon moje diskusije pauzu. Malo kasnije on i ja našli smo se na maloj terasi ispred dvorane u kojoj se sjednica održavala. Pirker je bio vidno uznemiren tom mojom diskusijom. Inače smo nas dvoje bili u vrlo dobrim odnosima, zajedno smo radili još u Gradskom komitetu SK Zagreba, tako da je među nama postojalo i ljudsko povjerenje. Sav zaprepašten upitao me: "Milka, pa kako ti to misliš da je ovaj naš pokret toliko opasan te će u Hrvatsku uvesti Ruse?" Čudio se toj mojoj ocjeni. Objasnila sam mu što sam željela reći, na što mi je uzvratio: "Ali pogledaj kako je u Poljskoj to jednostavno: oni su jedna nacija i nemaju ovakvih problema kao mi!" Eto vidite kako je i Pero Pirker, moj dragi drugar i divan čovjek, bio doveden u situaciju da priželjkuje i da čak mene počne uvjeravati u to kako je jedini izlaz iz problema u kojima smo se našli jednonacionalna država, odnosno da cijeli problem vidi u postojanju Srba u Hrvatskoj i činjenici da se s njima, Srbima, moramo sukobljavati!

RAZGOVOR S PREDSJEDNIKOM
Tito mi je rekao: Milka, nemam povjerenja u Vrhovca
Godine 1977., kad je nekoliko vaših kolega iz CK SKH zatražilo od Tita da vas smijeni, Tito vas je pozvao na razgovor...
- Da. U svojim bilješkama od 11. studenoga 1977. ovako sam interpretirala Titove riječi: "Nisam vjerovao da bi netko radi lične ambicije spleo takve intrige. Nemam povjerenja u Vrhovca... Ako dobiješ podršku, morat ćeš to prihvatiti (htio je reći: morat ćeš ponovno prihvatiti dužnost predsjednice CK SKH). Ne dajte Partiju takvima. Ti si to (mislio je na moju dužnost predsjednice CK SKH) primila u najtežoj situaciji. Takav odnos prema tebi je nepošten i podao. To najviše ide iz Zagreba. Kao da su neprijatelji izmislili način da mi truju život i zdravlje (Tito je u to vrijeme bio vrlo teško bolestan). Još i oni problemi oko Jovanke... To treba čvrsto prekinuti. Ne dati da intrige uspiju. Mirno. Prilično su me uspjeli dezinformirati. Ipak sam brzo uvidio o čemu se radi. Pomogli su Vlado (Bakarić) i Kardelj. Ali i ovi svi u jugoslavenskom rukovodstvu: Branko (Mikulić), Stane (Dolanc)... Na tebe ovo ide iz Zagreba. Nije samo Jovanka... Ja neću zaboraviti Zagreb. Onakav doček nije moguć na silu. To pokazuje i utjecaj i podršku rukovodstvu. Ovom intrigom oni bi poremetili čitavo rukovodstvo. Tjerali su do ruba ponora. Izdrži, mirno... Ti si sposobna da i ovo svladaš. Ja se neću miješati. Oni će snositi odgovornost..."

 

 

I Milka se slaze da maspok nije bio toliko bitan na kraju. Da li je "Spirit of '63" bio dovoljan da zavrsi posao decentralizacije i ispostovanja do tada zapostavljenih etnickih problema?

Edited October 11, 2015 by hausmaistor

[Tribun_Populi]

edit: Inace, i ova epizoda pokazuje da su Slovenci igrali strpljivije i disciplinovanije od svih ostalih  i po pravilu jedni drugima drzali ledja. Kada je Kardelj trebalo da zglajzne nesto ranije, Tito je naisao na otpor u celom slovenackom rukovodstvu, tu nije bilo Milke Planinc ili Pere Stambolica, Draze Markovica kao rezervnih igraca.

 

Može nešto više o ovome?

[Prospero]

Svađa sa Titom 1961, Tito tada zadnji put oštro i javno nastupa kao, ajde da kažem, pobornik jedinstvene Jugoslavije, dok se iza brda valja konfederalna koncepcija. Tito je ljut na Kardelja jer ga vidi kao nosioca te koncepcije, Tito to ne zeli, svakako ne u tom trenutku, a ne zna gde i kako da ga skloni. Kod njega dolazi slovenacka republicka delegacija koja otprilike kaze "ako sklonite Kardelja svi cemo podneti ostavke".

 

Kardelj odlazi u London na lecenje (bubrega, ako se ne varam), u stan koji je kupljen od Titovih dispozicionih fondova, i prakticno se sklanja dok Tito ne odluci da popusti u tom ideoloskom sukobu i pusta ostale u SKJ da se međusobno iza kulisa svadjaju. Paranoicna Pepca Kardelj je posle tvrdila da je Jovan Veselinov imao tajni nalog da tokom lova ubije Kardelja, a desilo se (ako se dobto sećam) neko slucajno ranjavanje.

 

Nadam se da je Yoda na to mislio ????

 

via TT

[Kampokei]

Svađa sa Titom 1961, Tito tada zadnji put oštro i javno nastupa kao, ajde da kažem, pobornik jedinstvene Jugoslavije, dok se iza brda valja konfederalna koncepcija.

 

Znaci, 15 godina posle rata se vec pojavljuje ozbiljna konfederalna opcija? Tesko se oteti utisku o Jugoslaviji kao provizorijumu, kako vec neko rece.

[bradilko]

Jel moze to de se "zaprati" kroz ustavna resenja,amandmane i sl ili promene u partijskoj reorganizaciji?mislim gde se najpre i najlakse vidi taj trend?

svidza mi se kako je milka planinc rekla- "doci ce nam ponovo rusi" a onaj pirker ne kapiruva

Edited October 12, 2015 by bradilko

[Yoda]

Mislim je nesreca u lovu bila u leto 1961, u Morovicu - Veselinov je opalio iz sacmare namenjene iskljucivo lovu na divlje svinje na lisicu, razneo je, ali deo sacme je rikosetirao i zario se kardelju u vratni deo kicme. Slucajno je preziveo, a sacma nije smela da se vadi iz vrata. Mislim da je zbog toga Bevc kasnije isao u Englesku, i da su tamo lekari takodje odustali od operacije, jer je najverovatnije ne bi preziveo. Pepca je naravno u svemu videla srpsku zaveru, pre svega prste Krcuna i Rankovica, ali se posle primirila i shvatila da je bila slucajnost.

 

Sukob sa Kardeljem je potpuno eskalirao marta 1962 na tajnoj sednici Izvrsnog komiteta CK SKJ. To je jedna od kljucnih epizoda u raspadu partijskog i drzavnog jedinistva, gde su Rankovic i Kardelj bili najkrupniji igraci obe strane. Tito je zestoko optuzivao "republicke etatizme", otudjena republicka rukovodstva za sve vece socijalne razlike i rast nacionalizma. U jednom trenutku Tito je zapretio ostavkom, da bi Kardelj uzvratio kako ce po tom scenariju Slovenija izaci van Jugoslavije i da je potrebno dati veca prava republikama.

 

U maju 1962. Tito drzi cuveni govor u Splitu iz koga je jasno da je spreman da sece glave u vrhu partije, ali su Slovenci, kao sto je rekao Prospero, otisli kod Broza i zapretili kolektivnim ostavkama, organizovali su i mitinge podrske Kardelju i - Broz se povukao.

[Prospero]

Znaci, 15 godina posle rata se vec pojavljuje ozbiljna konfederalna opcija? Tesko se oteti utisku o Jugoslaviji kao provizorijumu, kako vec neko rece.

 

Ne javlja se to čisto politički niti u vakuumu.

 

Ustav 1946. je na izvestan način kopija sovjetskih modela, onda dolazi 1948. i stvari se zapravo dele - kreira se samoupravljanje u ekonomiji a potom se iz ekonomije prenosi i u poitiku, pa recimo KPJ od 1952. postaje SKJ. To je sve krenulo kao ideološki odgovor Staljinu i vremenom postalo credo jugoslovenskih komunista, deo njihove međunarodne legitimacije, pored nesvrstanosti. Na taj način je unutrašnje uređenje postalo neraskidivo vezano sa percepcijom međunarodnog položaja, nešto što je Titu lično bilo kardinalno bitno, a time vezano i sa osećanjem bezbednosne nužde. U unutrašnjoj politici teško je bilo argumentovati ostavljanje velikih nadležnosti na nivou federacije dok se osnivaju radnički saveti, dakle približavanje odluka građanima je nužno vodilo u dominaciju ideje o devoluciji saveznih nadležnosti republikama. To se uvodi od kraja 60ih ustavnim amandmanima, a 1974. je samo finalni izraz ideje da je republika starija od federacije a da je federacija samo ono što se dogovore republike. Paralelno s time od '62. se u partiji počinje obraćati pažnja na naciju i na republičke ključeve.

 

U nekom trenutku, a ja bih rekao već u drugoj polovini 50ih, sve to dobija life of its own, i kao kredencijal prema spolja i kao "naša partijska priča", uslov avangardnog položaja partije i njene vodeće pozicije u zemlji. To teče na više koloseka, ne istom brzinom ali se međusobno dopunjuje.

 

Dakle nije samo bubnulo odjednom, imalo je svoje turbulentne faze. Ključni izvori su zapravo u 1948. a određene ideološke crtice postoje i pre toga.

[ManicMiner]

Pa vec krajem pedesetih zahuktava se sukob izmedju centralista i decentralista, gde je centralisticku struju personifikovao Leka, a ovu drugu Kardelj.

 

Dugo je izgledalo da ce Lekina struja odneti prevagu, ali slovenacko komunisticko rukovodstvo je listom podrzalo Kardelja i on se, nekako, provukao kroz iglene usi. Posle nemogucnosti da nadje 'izdajnike' medju slovenackim komunistima koji bi izvrsili puc i Kardelja pustili niz vodu (kao sto je, nesto kasnije, uspeo u slucaju Rankovica), i velikog mitinga podrske Kardelju u Ljubljani, Tito se odlucio na zaokret. Cak je bilo price i o izlasku Slovenije iz federacije, ali pitanje je koliko je to tacno.

 

Inace koliko je situacija bila ozbiljna i u koliku paranoju je drug Bevc upao vidi se i iz tragikomicnog incidenta u lovu gde je jedno nesretno ispaljeno zrno okrznulo Kardelja a on je posle toga upao u potpunu paranoju i mislio da je u pitanju atentat UDBE.

Edited October 12, 2015 by ManicMiner

[bradilko]

Ne javlja se to čisto politički niti u vakuumu.

 

Ustav 1946. je na izvestan način kopija sovjetskih modela, onda dolazi 1948. i stvari se zapravo dele - kreira se samoupravljanje u ekonomiji a potom se iz ekonomije prenosi i u poitiku, pa recimo KPJ od 1952. postaje SKJ. To je sve krenulo kao ideološki odgovor Staljinu i vremenom postalo credo jugoslovenskih komunista, deo njihove međunarodne legitimacije, pored nesvrstanosti. Na taj način je unutrašnje uređenje postalo neraskidivo vezano sa percepcijom međunarodnog položaja, nešto što je Titu lično bilo kardinalno bitno, a time vezano i sa osećanjem bezbednosne nužde. U unutrašnjoj politici teško je bilo argumentovati ostavljanje velikih nadležnosti na nivou federacije dok se osnivaju radnički saveti, dakle približavanje odluka građanima je nužno vodilo u dominaciju ideje o devoluciji saveznih nadležnosti republikama. To se uvodi od kraja 60ih ustavnim amandmanima, a 1974. je samo finalni izraz ideje da je republika starija od federacije a da je federacija samo ono što se dogovore republike. Paralelno s time od '62. se u partiji počinje obraćati pažnja na naciju i na republičke ključeve.

 

U nekom trenutku, a ja bih rekao već u drugoj polovini 50ih, sve to dobija life of its own, i kao kredencijal prema spolja i kao "naša partijska priča", uslov avangardnog položaja partije i njene vodeće pozicije u zemlji. To teče na više koloseka, ne istom brzinom ali se međusobno dopunjuje.

 

Dakle nije samo bubnulo odjednom, imalo je svoje turbulentne faze. Ključni izvori su zapravo u 1948. a određene ideološke crtice postoje i pre toga.

rekao si pre neki dan stetocine al ja bih reko titoisti stetocine.

i te crtice se odnose na otpor rujama, kao juga je specificna i tako to.titovo vlastoljublje i neodlycnost su sjebali jugu u velikoj meri.ok 48. al daj demokratizuj malo.jos te vole i cene..i tako iz slucaja u slucaj.

ili je trebala jos tvrdja diktatura koja bi ujedinila jugoslavene u mrznji i otporu

najgore ispalo.mix zapada i paranoja i metod istoka.

[Prospero]

Kardelj, 1962, "Federacija i republike". Jezik je danas težak za dešifrovanje, ima svega pomalo, ja ga vidim kao ekvilibrijum federalizma/konfederalizma logično začinjen samoupravljanjem i relacijama radnog naroda koje prevazilaze nacije kao koncepte.

 

Ujedinjenje na bazi interesa (legitimno) svakako ima izvedenicu da se interesi mogu razići i zajedničku državu učiniti besmislenom i nepotrebnom, itd itd.
 

[Tribun_Populi]

najgore ispalo.mix zapada i paranoja i metod istoka.

 

+1