Ko je za MASPOK!

[hausmaistor]

eh taj maspok...

 

 

Elem, u Srbiji se Maspok smatra za najveci ustaski pir od 1945 i za pretecu Tudjmanovog nacionalsocijalistickog rezima, ukratko za nepatvoreno, neoprostivo zlo. U Hrvatskoj i ostalim republikama, pa i medju izvesnim intelektualcima gradjanske Srbije, Maspok, predvodjen Savkom Dabcevic Kucar i Mikom Tripalom, vazi za mozda najpozitivniji pokret liberalizacije i decentralizacije SFRJ koja se tih godina (pozne 60-te nakon pada Rankovica), po njihovom misljenju, morala menjati i transformisati, kako ekonomsko tako i politicki. Nekima je bila dojadila centralizacija, nekima okostala birokratija, nekima velikosrpstvo, nekima zaostala nefleksibilina privreda...

 

Svejedno, Maspok (Masovni pokret) ostaje jedan od najbitnijih, a mozda i najbitniji politicko-nacionalni pokret u bivsoj SFRJ, koji je, iako na skrajnut sa svim njegovim akterima isteranim iz politike ili uhapsenim, bitno izmenio odnose snaga u tadasnjoj zajednici, isterao neke stvari na cistac, i uticao na donosenje ustava 1974.

 

A evo i Savke Dabcevic Kucar iz tih dana.

 

 

„Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. lipnja 1971. (Savka je pogriješila datum, op.a.) U Srbu je (a vodila se rasprava je li tamo ili u Sisku počeo ustanak u Hrvatskoj) i prije bilo proslava, i sama sam im bila nazočna, i pučanstvo me dobro dočekivalo. Ali, događaj iz 1971. bio je osobit.

Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu.

Bez našega znanja (znali smo samo da će organizirani i pozvati i Dražu Markovića, u to vrijeme predsjednika Skupštine Srbije) nekoliko su desetaka autobusa dovezli na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine, i iz uže Srbije. I to će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj hrvatskoj proslavi.

Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi.
Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično.

Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti!

Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću.

Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!

S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj!

Pero Pirker je, uza me, bio nekako zbunjen, osjećala sam da se i on osjeća krajnje nelagodno. Bio je napet, ozbiljan, ukočen. „Pero“ – šapnula sam mu pomalo šaljivo, kad su nam rekli da se pomaknemo naprijed – „sad se čuvaj, dolaze rajčice i jaja, bit ćemo kao Indijanci“. Osjetio je da mu tim zapravo namještenim „zafrkavanjem“ na vlastiti račun želim odagnati tjeskobu, pogledao me i odgovorio u istom tonu: „Ti pazi haljinu“, aludirajući na moje novo odijelo. Osjetila sam da se umirio. Još sam prišapnula, opet šaljivo: „Ja ću se skloniti iza Jakova (Blaževića), pravo je da u Lici on – kao lički medvjed – strada.“ A Jakov Blažević je zaista poput medvjeda išao teškim korakom ispred nas prema samom rubu tribine. I, kad smo stigli do sama ruba, zbilja sam jednom trećinom tijela stala iza njega. Peru je, valjda od napetosti, uhvatio smijeh. Ali ukočenosti je nestalo, zahvalno me pogledao još jednom.

Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti? I odmah zatim pomisao: e, bogme, nećete više!

U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno. Sjećam se da sam si neprekidno ponavljala: Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno. Mi smo u pravu, oni su opasni huškači.

U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu – na povratku – svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine.

Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!
Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.“

 

 

 

Misljenja?

Edited September 30, 2015 by hausmaistor

[Dr Arslanagić]

Sere kao foka. Kada je ovo pisano?

[hausmaistor]

Cini mi se 90 i neke.

[hausmaistor]

Dvije velike greške Josipa Broz

Nenad Pejic

 

Sjetio sam se tog vremena krajem prošlog tjedna kada je sa životne scene otišla Savka Dapčević Kučar jedna od najuglednijih lidera SK Hrvatske koja je prije neku godinu opalila žestoku pljusku tadašnjim, pa u mnogome i nekim sadašnjim političarima u Zagrebu i ne samo u Zagrebu kada je rekla: “Morate biti netko da udjete u politiku, a ne ulaziti u politiku da biste postali netko!”

 

Savka Dapčević Kučar je, zajedno sa Mikom Tripalom otišla sa političke scene na zahtjev Josipa Broza. Vodila je tada pokret koji se nazivao “maspokom” i bio obilježen u javnosti kao nacionalistički pokret. Kada je u kasnijim godinama Hrvatsku zapljusnuo val pravog nacionalizma Savka Dapčević se tome žestoko suprotstavljala, odbila je Tudjmanov poziv i osnivala stranku koja se na izborima suprostavila HDZ-u. Dokazala je svojim radom da sa nacionalizmom nije imala ništa. Optužba je bila lažna.

 

Nekako u isto vrijeme dva politička lidera u Srbiji, Marko Nikezić i Latinka Perović vodila su SK Srbije drugačijim vodama nego što je to tražio Broz. Uskoro su dobili etiketu anarholiberala i - smijenjeni. Vrijeme je pokazalo – optužba je bila lažna. Brozu je to poslužilo kao dobra protivteža smjenama u Hrvatskoj, pa je i jedna i druga smjena rukovodstava dviju republika bila lako predstavljena kao spašavanje Jugoslavije od onih koji je ruše.

 

Ali, baš kao ni vođstvo u Zagrebu, tako ni vođstvo u Beogradu nije nijednog trenutka rušilo Jugoslaviju nego je nastojalo demokratizirati i ojačati. Kao što ni rukovodstvo u Zagrebu nije podleglo nacionalističkim pokličima HDZ-a tako ni vođstvo u Beogradu nije pristalo na nacionalističke povike rukovodstva Srbije. Latinka Perović je danas jedan od najuglednijih historičara i njena je riječ, baš kao što je bila i ona Savke Dapčević Kučar, oduvijek imala veliku težinu.

.....

 

 

 

 

[Yoda]

Draza kao nacionalisticki mastermind, dovodi Srbe iz UZAS-a i Vojvodine (jbt, Vojvodine u to vreme ), Sloba je kasnije samo prepisao cuvenu epizodu iz '71 kad su Savkicu, Peru, Miku i Mrtvaca gadjali rajcicama u vugla.

Edited September 30, 2015 by Yoda

[Dr Arslanagić]

Strašno.

[Yoda]

Ma, bakutu devedesetih nagrizla memla u secanjima, krenula da iscitava stare beleske u kontekstu nove zbiljnosti, sve ok.

[Dr Arslanagić]

ali jebeni Draža Marković... pa taj je morao da pita CK da li sme da piša, a vamo dovodi četnike na pir.

[Dr Arslanagić]

no dobro, pošto je rođeno, valja ga ljuljati

 

zanimljivo bi bilo videti stvari iz Tripalovog ugla, jer je on ekšli bio skoro pa nevina žrtva Karađorđeva. piše li negde kako je taj veliki heroj nacije svo vreme stiskao kočnicu, pretio studentima, pa ih molio da prestanu, pa im obećavao da se primire i da će on raditi za njihovu stvar, da je pred njim velika budućnost u Beogradu?

[Prospero]

Savka je ničim zasluženo postala ruža™, prosto nije neki politički kalibar a njeni memoari su jako loše napisano štivo. Ismevajući Savku lako se dođe u situaciju da se jednostrano posmatra ta dinamika, što je pogrešno, jel.

 

Narodni odisaji, Matica Hrvatska, Deklaracija o položaju jezika itd - su hajde da kažemo razumljivi odbljesci vremena i možda jedan od vesnika nerešenih nacionalno-političkih problema.

 

IMHO, najbitniji su unutar-partijski odnosi, odnos matičnih republika prema svojim predstavnicima u saveznoj vlasti (odnos prema Žanku, odbijanje Kavčiča da preuzme SIV (Slovenac, ali je odnos isti), teško pristajanje Tripala da uđe u centralu SKJ ispred SKH, dakle percepcija da je poziv za odlazak u Beograd zapravo slabljenje partije na republičkom nivou), pitanje da li su preče političke ili ekonomske teme (gde je nastao formalni razlaz između Hrvatske i Slovenije, koja je možda mogla podržati SKH vođstvo u jesen '71). Iz Zagreba su padale optužbe da je Sekretarijat inostranih poslova fingirao prepisku Branka Jelića sa Zagrebom i da je naduvavao odnose pojedinaca u Zagrebu sa desnom emigracijom, pa je formirana komisija SIVa da ispita optužbe SKH, pa je Marko Bulc (Slovenac) rekao da su optužbe SKH lažne...  

 

Dakle, igranka kadrovima, zakulisna, kao metoda rešavanja™ nekih pitanja, u odsustvu smislenog foruma pošto su partiju stalno iznenađivale teme za koje je tvrdila da su u epohi socijalizma stavljene ad acta, uz grubi i napamet obračun sa mnogima, pravljenje lažne ekvidistance prema SK Srbije godinu dana kasnije, te prokazivanje nacionalizma (a Maspok je redukovan na to) uz kolaboriranje sa nacionalizmima svih republika i ugrađivanje njihovih postulata u svežu ustavnu reformu.

 

 

Maspok nije posebno relevantan kao nekakav krunski dokaz permanentnog hrvatskog nacional-separatizma (trivijalno, a da li je zaista nelegitimno?) nego kao demistifikacija upravljačke strukture partije kroz reakcije na njegovu pojavu.

[Dr Arslanagić]

ajd nek neko još proba pošto ja ne mogu da nađem... išao je na HRT-u prošle godine dokumentarac o studentskim protestima 1971. samo dokumentarni snimci, bez ikakvih komentara, siguran sam da je bilo i na jutjubu.

 

inače, +1 za sve što je Prospero napisao. najbitnija je unutarpartijska dinamika, posebno u Hrvatskoj. a gde su tu Srbi?

[Tribun_Populi]

Što se tiče legitimiteta hrvatskih separatističkih težnji, apsolutno su legitimne i žešći je problem druge Jugoslavije upravo nedostatak demokratske političke legitimacije upravljačkih elita. Neki bi rekli, da je toga bilo Jugoslavija bi nestala, što je verovatno tačno, ali je dokaz više da je i trebala da nestane. Ja bih rekao, što pre to bolje.

 

Percepcija Maspoka iz Srbije uglavnom zavisi od odnosa svakog pojedinačno prema pitanju Jugoslavije kao države, potpuno nezavisno od činjenice šta je taj pokret suštinski predstavljao.

[Dr Arslanagić]

Jasno, ali skaske o četničkom orgijanju u Lici 1971. godine su uvreda za zdrav razum. 

[zmanic]

U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu – na povratku – svi šutjeli.

 

Rasplaka me od smeha, helikopteri su baš super za ćaskanje 

[MancMellow]

 

 

inače, +1 za sve što je Prospero napisao. najbitnija je unutarpartijska dinamika, posebno u Hrvatskoj. a gde su tu Srbi?

 

Čekaju Dražu  ^_^