NDH

[vathra]

Рочиште је било затворено за јавност, значи да ће тек по објављивању пресуде бити познато коју су процесно-правну кваку искористили?

[hausmaistor]

A sta mislite o teksticu? Ko ga je napisao? :)

[Hamlet Strašni]

Jelena Milić?

 

 

Sent from my iPad using Tapatalk

[hausmaistor]

Ne moz ona da napise ovako nesto.

[Hamlet Strašni]

Brana Crnčević?

 

 

Sent from my iPad using Tapatalk

[Dr Arslanagić]

Može ovde, što da ne 

 

Međunarodni znanstveni skup "Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941.-1945.: Istina i monstruozne laži"

[Lord Protector]

Kako je krenulo tražiće beatifikaciju cele Katoličke akcije i družbi sestara milosrdnica, spasilaca kozaračke siročadi...

[namenski]

Može ovde, što da ne 

 

Međunarodni znanstveni skup "Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941.-1945.: Istina i monstruozne laži"

 

 

Kako je krenulo tražiće beatifikaciju cele Katoličke akcije i družbi sestara milosrdnica, spasilaca kozaračke siročadi...

 

Pogresili ste topik, mislim, koji cete na istoriji? 

[Prospero]

POVIJESNI EKSLUZIV: ‘STEPINAC JE PAVELIĆA jednom toliko razjario da su mu se usne i čeljust tresle od bijesa’

 

Autor NACIONAL -

15. 06. 2016. 21:33

 

POVIJESNI EKSLUZIV: ISKAZ SLAVKA KVATERNIKA OZNI O OZBILJNIM SUKOBIMA ZAGREBAČKOG NADBISKUPA I USTAŠA

Prijetnje Stepincu: ‘Mi znamo da ste vi naš najveći protivnik, ali vam dajemo do znanja da, ako nastavite govoriti protiv nas kao do sada, da ćemo vas, usprkos rimskom crvenom pojasu, ubiti nasred ulice kao psa’’

 

 

 

Već neko vrijeme Katolička crkva u Hrvatskoj nastoji, osobito nakon pokušaja prvaka Srpske pravoslavne crkve da ospore proces kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa blaženog kardinala Alojzija Stepinca, dokazati da nije trebalo dugo da se Stepinac, nakon početnoga oduševljenja zbog uspostave NDH, sukobi s ustašama. Nacional je u prošlom broju, donoseći faksimil zapisnika susreta Josipa Broza Tita i Stepinca od 4. lipnja 1945., prvi dobio na uvid rukopis knjige Gordana Akrapa ”Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e” koju će objaviti ovoga tjedna. Oslanjajući se na dokumente do kojih je Akrap došao u Stepinčevu dosjeu koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu i koji je donedavno bio zaštićen oznakom tajnosti, Nacional je uspio rekonstruirati široj javnosti nepoznat dio sukoba ustaša i Stepinca i dosad skrivene detalje toga relativno nepoznatog poglavlja hrvatske povijesti.

Gestapo je redovito bilježio sadržaj propovijedi na misama diljem NDH, a posebno propovijedi koje je izgovarao nadbiskup Stepinac. Akrap se poslužio dvjema Gestapovim analizama vjerskih zajednica, od 25. kolovoza 1942. (”Crkveno pitanje u Hrvatskoj”, dokument 2124/42) i 10. studenog 1943. (napisane povodom ”oštrog napada nadbiskupa dr. Stepinca protiv režima u njegovoj propovijedi od 31. listopada 1943….”) te drugim dokumentima policijskog atašea Gestapa u Zagrebu Hansa Helma.

 

STEPINAC JE OSUĐIVAO RASIZAM

 

Gestapo je jasno naveo da Vatikan, odnosno papa Pijo XII., nije gajio simpatije ni prema NDH ni prema Anti Paveliću pa se citira njegova izjava: ”… mlada hrvatska država može opstojati i bez papina priznanja.” Očekuje se da će mješovita pravoslavno-katolička komisija koju je papa Franjo odlučio osnovati radi analize Stepinčeva djelovanja prije eventualnoga Papina pravorijeka oko njegove kanonizacije, sasvim sigurno dobiti na uvid građu (ogromna je) pape Pija XII. koja se digitalizira. To je bila Franjina odluka čim je postao poglavar Katoličke crkve. Ta će građa pokazati i koliko se intenzivno nadbiskup Stepinac zalagao za vatikansko priznanje NDH (što je nedvojbeno činio), ali i zašto papa Pijo XII. nije želio priznati NDH te je u Zagrebu imao tek legata, benediktinca Ramira Marconea i njegova tajnika don Giuseppea Masuccija.

Pavelić je imao vlastite špijune i informatore, osobito među svećenicima nadbiskupije i drugdje, ali se itekako oslanjao na Gestapove informatore kako bi otkrio Stepinčeve stavove. Paveliću tako nije moglo proći nezapaženo da je Stepinac 1938. bio savjetnik tada već preminulog pape Pija XI. koji je želio objaviti encikliku u kojoj bi se osudile nacističke (a kasnije i ustaške) rasne teorije. Enckliku je napisao američki isusovac francuskog porijekla John LaFarge i nazvana je „Humani generis unitas“ (Jedinstvo ljudskog roda), ali nije nikada objavljena jer je Pijo XI. umro tri dana prije zakazane objave. Pijo XII. ju je zaključao jer je smatrao da bi objavljivanje toga dokumenta još više razljutilo naciste. Stepinac će iz nje preuzeti neke misli o jedinstvu rasa za svoju glasovitu propovijed izrečenu 31. listopada 1943., ali to je bilo prekasno jer je tada židovsko pitanje već bilo gotovo riješeno u NDH. Dio kritika Židova i Srba prema Stepincu inače se oslanja na to da je on ili kasnio s osudom režima ili je previše taktizirao u odnosu s ustašama.

 

KAMENOM NA NADBISKUPA

 

Kada je točno počeo spor između Stepinca i Pavelića, teško je odrediti, ali Stepinac je reagirao već kod prvih masovnih zločina nad Srbima u Glini. Iako taktično i u rukavicama, Stepinac je Paveliću napisao prosvjedno pismo 14. svibnja 1941. ”da se ne ubije nijedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti…” Bilo je više svećenika koji su kritizirali poglavnika, ali jedan od njih (zvao se Lončar) Paveliću se toliko zamjerio da je, iako je bio kanonik i dužnosnik u katedrali, zbog uvrede Pavelića osuđen na smrt. Kazna mu je poslije smanjena na 20 godina zatvora i to nakon Stepinčeve intervencije kod Pavelića. Svećenika koji je Lončara ”cinkao” kod ustaša Stepinac će sankcionirati ekskomunikacijom, napisao je Gestapo.

 

Da se Stepinac ljutio na ustaše, svjedočio je i veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović: ”Sutradan sam pošao k nadbiskupu, da mu kažem da odlazim i reknem zbogom. Stepinac je sjedio za pisaćim stolom i imao pred sobom snopić pisama, pritisnutih grubim komadom kamena u veličini šake. Pa mi reče: ‘Ovaj pozdrav (misli se na kamen, op. D.P.) sam pred koji dan dobio u rame od naših fašista, kad sam se vozio u kolima, a ova pisma su mi prijetnje od Nijemaca i ustaša. Sastavljena su na hrvatskom i njemačkom, a sadržaj im je gotovo isti: ‘Mi znamo da ste vi naš najveći protivnik, ali vam dajemo do znanja da, ako nastavite govoriti protiv nas kao do sada, da ćemo vas, usprkos rimskom crvenom pojasu, ubiti nasred ulice kao psa.’ Neće me ustrašiti, razbojnici jedni!’ rekao mi je Stepinac.” Meštrović svjedoči da je nadbiskup stiskao zube, a suze su mu tekle niz lice. “Najednom je pošao k vratima i odškrinuvši ih, uzviknuo: ‘Sram vas bilo, zar je to dostojno vas?!’ Vratio se i sjeo sav blijed u stolicu te mi je rekao: ‘Vidite li da nisam ni u svom dvoru siguran od špijuna? Poslijepodne će Pavelić sve znati što smo razgovarali.’ Rekao mi je i ime onoga koji je slušao kroz ključanicu” (Meštrović, 1969., str. 325-326).

PROSVJED ZBOG PLJENIDBE KATOLIČKOG LISTA

Akrap obilato dokumentira negativna mišljenja Gestapa o Stepincu, zatim i neke kritike ustaša, a spomenuta Stepinčeva propovijed o jedinstvu rasa iz listopada 1943. zauzela je zapaženo mjesto u ustaškim analizama. Tako je 29. studenog 1943. Mijo Tolj, pročelnik odjela za tisak i slikopis u ”Glavnom ravnateljstvu za promičbu”, poslao dopis predsjedniku Vlade NDH Nikoli Mandiću u kojem navodi da ”neprijateljske krugovalne postaje (misli prvenstveno na Radio London) u posljednje vrijeme iskorištavaju poznatu propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca na način koji njima najbolje odgovara”. Izvješće je završeno riječima: ”U izvještajima se javlja da je jugoslavenska kvislinška štampa objavila da je nadbiskup rekao sljedeće: ‘Katolička crkva priznaje sve rase i narodnosti kao Božju tvorevinu i svi su oni jednaki pred crkvom.’ Kvislinzi kažu da je nadbiskup pokušao da opravda partizansku borbu i da je predstavio bombardiranje Njemačke kao božansku odmazdu.” (NDH, Ministarstvo narodne prosvjete – Glavno ravnateljstvo za promičbu, Zagreb, brojVT251/43. Predmet: Odjek propovijedi nadbiskupa Stepinca, od 31.11.1943., potpisnik dokumenta: Mijo Tolj, pročelnik Odjela za tisak i slikopis. Izvor: HR–HDA-1561, SDS RSUP SRH, dosje A.Stepinac).

U analizi djelovanja Katoličke crkve u NDH, napisanoj 9. studenog 1943. (dva mjeseca nakon kapitulacije Italije) i sastavljene od izvještaja Gestapa i SS-a, kaže se da Vatikan nije po međunarodnom pravu priznao postojanje NDH i posebno se govori o papinu izaslaniku, benediktincu Marconeu koji ”ima više karakter jednog promatrača, nego li legata u smislu medjunarodnog prava” (svi su dokumenti Gestapa uneseni u HDA u prijevod službenika OZNA-e). Ističe se da je ustaška vlast bila spremna potpisati konkordat s Vatikanom koji su trebali potaknuti hrvatski biskupi. Međutim, biskupi taj proces nikad nisu pokrenuli. Zbog toga su ustaše bile nezadovoljne i ogorčene, a posebno zbog nadbiskupa Stepinca. Ističe se i da su se mnogi svećenici na nižim razinama udaljili od ustaškog pokreta. Akrap je pronašao i pismo Stepinca ministru bogoštovlja i nastave Mili Budaku, u kojem je protestirao zbog pljenidbe Katoličkog lista. Dana 15. svibnja 1941., dakle na samom početku formiranja ustaške vlasti, Stepinac je napisao Budaku: ”Sa žalošću moram konstatirati da ni beogradska cenzura nije bila tako zagrižljiva prema Katoličkom listu kao što je Hrvatski Novinski Ured (…) Ali ako Hrvatski Novinski Ured smatra da će od nas učiniti puzavce, onda se vrlo vara” (HDA, fond SDS RSUP SRH, fond A. Stepinac).

 

STEPINAC PROTIV SVEĆENIKA U SABORU

 

Pisma koja je nadbiskup Stepinac upućivao vlastima NDH, kao i samom Paveliću, jasno pokazuju da je nadbiskup bio osoba s jasno izraženim nacionalnim i vjerskim stavovima i identitetom, ali i osoba kojoj je kršćanska humanost određivala djelovanje, smatra Akrap. Stepinac se nije libio uputiti snažne kritičke riječi zbog kojih je, kako je rekao Meštroviću, bio u stalnoj opasnosti. U pismu upućenom Paveliću 8. veljače 1942. o razlozima zbog kojih zabranjuje svećenicima sudjelovanje u političkom životu NDH, nadbiskup je ponovio da ostaje kod zabrane koju je izrekao još 1938. te da je sudjelovanje svećenika u politici uvijek Crkvi donosilo probleme, odnosno da ih političko angažiranje čini neobjektivnima i ovisnima i uzrokuje unutarcrkvene sukobe. Stepinac je zamolio Pavelića da četvoricu svećenika ne poziva u sazvani Hrvatski sabor. Na kraju mu je poslao jasnu poruku koju Pavelić sasvim sigurno nije htio čuti jer je ona bila jasan odmak od ustaških vlasti: ”Ako bi pak tko prigovarao ovom mojem stavu, koji je potpuno u skladu s duhom Katoličke crkve, radije ću podnijeti neopravdane prigovore, nego da stradaju istinski interesi crkve i domovine” (isto).

Koliko Stepinac nije mario za to što će reći Pavelić, govori podatak da je istoga dana, 8. veljače 1942., nadbiskup iskazao nezadovoljstvo Crkve ustaškom vlašću s jasno napisanom optužbom za veleizdaju hrvatskih nacionalih interesa. U pismu se protestira zato što su 3. veljače 1942. policijski organi NDH, na pritisak Talijana, zabranili održavanje misa u crkvi Sv. Blaža u Zagrebu i kod franjevaca na Kaptolu, jer su Dubrovčani htjeli slaviti Sv. Vlahu, a Kotorani Sv. Tripuna. Stepinac je zaprijetio da će sljedeći put naložiti ignoriranje zabrane. Koliko je Stepinac bio ogorčen, pokazuje ovaj dio pisma: ”A kao Hrvat i sin ovoga naroda moram reći: ta valjda ne misle naši susjedi Talijani da smo bešćutna srca i da ćemo im još zahvaljivati za to, što su nam odrezali dobar komad živoga mesa sa narodnog tijela (…) Ako to ima biti novi poredak, o kojem i oni toliko govore, onda ne znam u čemu se taj razlikuje od toliko omraženog Versaillesa, osim u promjeni gospodara. Mislim da su barem oni imali prilike čuti, što sudi o ovom poretku Pijo XII. u svom Božićnom govoru” (Drugo pismo koje je 8.2.1942. nadbiskup Stepinac uputio A. Paveliću. Izvor: HR–HDA-1561, SDS RSUP SRH, dosje A. Stepinac). Nadbiskup je više puta prigovarao i zbog nasrtaja nacista na ljude tijekom misa i svećenike u Slavoniji.

 

USTAŠE NAMJERAVALE UHITITI STEPINCA

 

Da su ustaše bile pomućena razuma, govori i to što su nakon pada Italije (u rujnu 1943.) uhićivali talijanske državljane. Tako su dva policajca u civilu došla i u nadbiskupski dvor (gdje je imao ured papinski legat, op. D.P.) s naredbom da uhite predstavika Svete Stolice, opata Marconea. Njega je opet spasila izravna intervencija nadbiskupa Stepinca koji je poručio Paveliću da će zapovijediti ”da sva crkvena zvona zvone na uzbunu”.

Akrap donosi dijelove dviju izjava koje su istražitelji OZNA-e dali maršal NDH Slavko Kvaternik i bivši poslanik NDH u Berlinu i Budimpešti Vladimir Košak. Iako se te dvije osobe karakterno razlikuju (Kvaternik ne uljepšava svoju aktivnost za vrijeme rata, dok Košak to zdušno radi), vrijedi upozoriti na neke važne naglaske. Ti izvadci su pokazali da je odnos ustaških vlasti prema Stepincu bio sve drugo samo ne onakav kakvim su ga prikazali komunistička propaganda i vlast koja mu je sudila. Košak je iznosio tvrdnje da se ”Katolička crkva otvoreno stavila na stranu ustaškog režima odmah na početku postojanja NDH“, međutim naknadno je ipak kazao da je ”nakon prvog oficijelnog kontakta crkvenog vodstva s ustašama došlo do izvjesne zategnutosti odnosa”. Ne sjeća se Košak što je tomu bio povod, ali se sjeća da je Pavelić jednom namjeravao i uhititi Stepinca. Ipak je poslije došlo do pomalo boljih odnosa pa je Stepinac pozdravio Pavelića prilikom otvaranja Sabora, koncem veljače 1942. (Izjava dr. Vladimira Košaka djelatnicima OZNE na 4 strane. Izvor HR–HDA-1561, SDS RSUPSRH, dosje A. Stepinac, prilikom njegova izručenja iz Njemačke u veljači 1946.).

 

Zanimljive su Kvaternikove izjave koje nadopunjuju i u objektivniji, pravilan i istinit kontekst stavljaju Košakove riječi. Nalaze se u posebno izrađenom dokumentu ”Moja saznanja o Katoličkoj crkvi, kleru i djelovanju Crkve u Hrvatskoj” (Izjava maršala S. Kvaternika na 5 stranica od 21. rujna 1946. IzvorHR.HDA-1561, SDS RSUP SRH, dosje A. Stepinac). Nakon vrlo upečatljiva opisa dojma koji je Stepinac ostavio na Kvaternika nakon njihovih susreta (”Moj utisak je bio da tom zgodom nije bio ni topao, ni mrzao, nego ravnodušan. Nije mi ni čestitao. Prije bi rekao da je bio potišten, što sam shvaćao zbog dolaska Njemaca ili je imao kakve zle slutnje ili predvidjanja…”) Kvaternik je govorio o biti njihova odnosa i raskrinkao je Pavelića.

 

PAVELIĆ KIPTI OD BIJESA NA STEPINCA

 

”U tom razdoblju (kraj ljeta 1941.) sam čuo o ponovnim koracima nadbiskupa kod Pavelića u pitanju divljih ustaša, židovskim i srpskim progonima. Pavelića i njegovu ženu, koji su kiptili od bijesa, ostavila je čak njihova prokušana gluma, oni su ispali na prostački način i krstili nadbiskupa riječima: ‘Taj hrvatski izdajica, solunski dobrovoljac, gdje je bio kad su jugoslavenski žandari i policija Hrvate mučili i ubijali?’ (…) Mi smo u vrtu (jesen 1941.) šetali nasamo, više od pola sata. Tu je nadbiskup, i ako veoma diplomatski, osudio Pavelića, ustaše i našu vladavinu. S riječima da će ovi progoni i zulumi, dovesti hrvatski narod u najveću nesreću i nevolju. Njemu da ne preostaje drugo, nego moliti i opet moliti Svevišnjega da nas rasvjetli i oprosti grijehe hrvatskom narodu, koji nije kriv…”

Zatim je Kvaternik izrekao nešto zaista šokantno, što je rasvijetlilo odnos nadbiskupa i Pavelića: ”Na vratima crkve (veljača 1942.) dočekao je Pavelića i zastupnike (riječ je o crkvi sv. Marka nakon zasjedanja Hrvatskog sabora) kler na čelu s nadbiskupom. Tom prilikom je nadbiskup očitao Paveliću bukvicu. Koliko se sjećam, naglasio je nadbiskup, da svaka vlast od Boga dolazi, da je zlouporaba vlasti smrtni grijeh s katastrofalnim posljedicama. Uputio je na ljubav bližnjemu, da su svi ljudi pred Bogom jednaki, da je dobrota i pravednost temelj vlasti. Tako nekako slično. Pavelić je bio blijed kao krpa, usnice i čeljust su mu se tresli od uzbuđenja. Nakon dolaska u Banske dvore, Pavelić je od same srdžbe i ljutitosti iznemogao i nije ni rieč govorio, a ona (Mara Pavelić) je mene samo promatrala i mrko gledala” (isto).

Kvaternik je možda znao ili je očekivao da će taj iskaz popraviti njegov status pred komunističkim vlastima, ali je svjestan da je OZNA već uhitila Stepinca 17. svibnja 1945., da je uhićen ponovno u srijedu, 18. rujna 1946., i da su komunističke vlasti uhitile, mučile i likvidirale brojne osobe. Tako je dao iskaz koji je potvrdio odmak Crkve od ustaša te opisao ozbiljne sukobe između Stepinca i Pavelića. Ti su se sukobi, zaključio je Akrap, temeljili na bitno drugačijem pogledu o uređenju države i društva, kao i odnosu prema manjinama. Pavelić je totalitarist, a Stepinac humanist. Pavelić uvodi rasne zakone, a Stepinac govori – pa i dvije godine kasnije, ali snažno – da su svi ljudi od Boga stvoreni jednaki. Pavelić se zalaže za rat, a Stepinac traži mir. I to u vrijeme kad su antifašistički partizani i partizanski pokret bili tek u povojima. Može li sve to ekskuplirati Stepinca od drugih propusta? Može li izaći neokaljan nakon suda povijesti? Hoće li se priznati da Stepinac nije samo ”ćutao”, nego i na svoj način govorio? Ili će prevagnuti zaključak da je morao manje moliti Svevišnjega, a više glasno tražiti pravdu za progonjene (Židove, Srbe, Rome i druge)? U svakom slučaju, oni koji misle da poznaju Stepinca i oni koji tvrde da im je sve jasno, moraju uzeti u ruke Akrapovu knjigu ”Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e”. Neće požaliti.

Edited September 28, 2016 by Prospero

[Lord Protector]

Vatikan zaključao tajne o Stepincu

 

R. DRAGOVIĆ | 25. april 2017. 

Francuski opat Ardura "cenzuriše" istorijsku građu o hrvatskom kardinalu. Bojazan od odgovornosti Svete stolice za ratne događaje na Balkanu

 

UPRKOS obećanju pape Franje da će istoričarima i istraživačima genocida biti dostupna dosad neobjavljena građa vatikanskih arhiva vezana za kontroverznog hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca, Sveta stolica ove dokumente još drži pod ključem.

 

Ovo pitanje, između ostalih, otvoreno je na poslednjom, četvrtom po redu, sastanku Mešovite komisije Srpske patrijaršije i Hrvatske biskupske konferencije, koji je prošle nedelje održan u Slavonskoj Požegi. Tim srpskih vladika, pojačan istoričarima Ljubodragom Dimićem, Milanom Koljaninom i Radmilom Radić, na ovoj sesiji ukazao je i na problem "bunkerisane" dokumentacije. Namera delegacije SPC bila je da izvrši pritisak na moderatora sastanaka francuskog opata Bernara Arduru, koji je kao šef vatikanskog Odeljenja za istorijske nauke, preuzeo obavezu da otključa tajnovitu građu.

 

Iako među članovima Mešovite komisije vlada "zavet ćutanja" o razgovorima sa predstavnicima Katoličke crkve na temu kardinala Stepinca, u Patrijaršiji SPC nezvanično kažu da skrivena akta još nisu izašla na svetlo dana.

 

- Ova dokumenta Vatikan decenijama drži van očiju javnosti - navode u vrhu SPC. - Reč je o prepisci između nadbiskupa Stepinca i predstavnika Svete stolice u NDH opata Đuzepea Markonija sa jedne, i tadašnjeg vatikanskog državnog sekretara kardinala Luiđija Maljonea i samog pape Pija Dvanaestog, sa druge strane. Ova građa, kako se pretpostavlja, mogla bi da pokaže pravo lice ustaškog vikara Stepinca, ali i da otvori niz drugih pitanja o odnosu Svete stolice i politici genocida i pokrštavanja koju je od 1941. do 1944. sprovodila NDH.

 

Upravo ovim argumentom u crkvenim krugovima tumači se zatvorenost Vatikana za otvaranje arhiva. U delu Rimokatoličke crkve, navodno, postoji bojazan da bi objavljivanje ove prepiske ukazalo ne samo na krivicu Alojzija Stepinca za ratne događaje u NDH, već i širu odgovornost Vatikana za ratne događaje na Balkanu. Blokada istorijskih dosijea pripisuje se upravo opatu Arduri, koji je još pre gotovo godinu dana obećao da će članovi delegacija ući u arhiv Vatikana.

 

Da neispunjeno obećanje francuskog opata pod znak pitanja stavlja nastavak dijaloga smatra hrvatski teolog i publicista Drago Pilsel, koji se smatra najupućenijim u tok razgovora dve crkve o Stepincu. On ne isključuje ni da srpska strana o ovom problemu obavesti lično papu Franju.

 

- Ardura sprovodi tihi bojkot i onemogućava dobronamernim istražiteljima i pojedinim službenicima vatikanskih arhiva da dobiju važne dokumente. Neki su kazali da se po ovom pitanju nalaze "između čekića i nakovlja" i da su "onemogućeni" da urade ono što je do njih - objavio je Pilsel na hrvatskom publicističkom portalu "Autograf".

 

Pilsel navodi i da je opstrukcija obajavljivanja dokumenata izazvala nezadovoljstvo i "oštar diskurs" delegacije Srpske patrijrašije.

 

- Ako to ne pomogne, odnosno nastavi li se ili čak produbi ova vrsta bojkota, srpskim članovima Komisije neće ostati drugi izlaz nego da se direktno obrate papi, što neće proći bez međunarodnog skandala i novih rana i podela - smatra Pilsel.

 

 

http://www.autograf.hr/mogu-li-kardinal-bozanic-i-episkop-culibrk-zajedno-plakati/

 

 

Kako bi se na ta pitanja moglo odgovoriti, sasvim sigurno ne samo nakon susreta u Požegi nego tijekom cijelog rada Komisije, od izuzetne je važnosti da predstavnik Svete Stolice i moderator Komisije, francuski redovnik o. Bernard Ardura, ispuni zadanu riječ i omogući srpskim istražiteljima uvid u sve zatražene dokumente i arhive Svete Stolice.

A riječ je o fundamentalnim stvarima jer se tiču temeljnih primjedbi koje su na račun Stepinca, najprije papi Benediktu XVI. (koji je to pismo ignorirao), a zatim papi Franji iznijeli članovi Svetog sinoda SPC-a (nakon čega je papa Franjo stopirao Stepinčevu kanonizaciju i predložio osnivanje Komisije).

I tu leži problem jer, kako saznajem, izgleda da o. Ardura provodi tihi bojkot i onemogućava dobronamjernim istražiteljima i pojedinim dužnosnicima vatikanskih arhiva da se dobiju vrlo važni dokumenti (neki su kazali da se nalaze ”između čekića i nakovlja”, da su ”onemogućeni”).

Takvi su dokumenti npr. pismohrana papina legata u NDH opata Ramira Marconea (koji je živio na Kaptolu zajedno sa Stepincem), osobito njegovi izvještaji državnom tajniku Svete Stolice. Na primjer, srpska je strana dobila nekim kanalima dokument iz arhive kardinala Luigija Maglionea u kojem se kaže da je iz NDH (dio Hrvatske) potjerano preko stotinu pravoslavnih svećenika te da je to donijelo ”povoljan učinak”, jer da se nakon toga pravoslavni vjernici lakše i brže odlučuju za prijelaz u Katoličku crkvu.

Podrazumijeva se da takvo nešto i sve što bi bilo nepovoljno po Stepinca i po Katoličku crkvu treba provjeriti i u potpunosti razbistriti da se zna je li ustaška politika masovnog pokatoličenja imala ili nije imala podršku Svete Stolice, odnosno do koje je zaista mjere imala odobravanje, trpljenje kao nužno zlo (dok traje ludilo rata) ili osudu od strane Stepinca.

Elem, u mnoge druge arhive će trebati zaviriti. U arhive poput onog kardinala Eugène Tisseranta za kojeg postoji opravdana sumnja da je bio ključni vatikanski operativac (u dogovorima s argentinskim kardinalom Antoniom Caggianom) u prebacivanju ustaša i nacista iz Europe u Južnu Ameriku nakon rata, itd.

Hoće se kazati: mogu srpski historičari do savršenstva prikazati drugu stranu predmeta i pritom briljirati, ali bez dubokog uvida u vatikanske arhive sve će ostati manje-više kao dobra predstava, a članovi Komisije kojima je stalo do istine tapkat će u mraku.

Istina treba doći na vidjelo. Član hrvatskog dijela Komisije dr. Jure Krišto priznaje da je Stepinac o Srbima i srpskom pravoslavlju izrekao (zapisao) ”vrlo opore riječi” te da se nije sustezao državnom tajniku kardinalu Maglioneu napisati kako “Srbi neće prestati optuživati niti mrziti Katoličku Crkvu, bez obzira kakvo će držanje Crkve prema njima biti”. Napisao mu je također: “Katolička Crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan došla pod srpsku vlast”

Iz toga je razloga, kako saznajem, srpska strana u Požegi zaoštrila diskurs i pokazala stanovito negodovanje politikom o. Ardura. Ne pomogne li to, nastavili se ili čak produbi bojkot, srpskim članovima Komisije, zaključujem, neće ostati drugi izlaz nego se izravno obratiti Papi, a to ne bi moglo proći bez međunarodnog skandala i novih rana i podjela.

Istina treba doći na vidjelo. Član hrvatskog dijela Komisije dr. Jure Krišto priznaje da je Stepinac o Srbima i srpskom pravoslavlju izrekao (zapisao) ”vrlo opore riječi”, te da se nije sustezao državnom tajniku kardinalu Maglioneu napisati kako “Srbi neće prestati optuživati niti mrziti Katoličku Crkvu, bez obzira kakvo će držanje Crkve prema njima biti”. Napisao mu je također: “Katolička Crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan došla pod srpsku vlast”.

Sve to treba ispitati, arhive otvoriti i sve raščistiti.

Pitali su me više puta kolege novinari mislim li da će u Vatikanu ispuniti obavezu? Moraju, obećali su.

Pretpostavimo da sve odjednom krene kako treba, da rasprave budu iskrene, da se konačno počne raditi na temelju dokumenata. Usput budi rečeno, u potpunosti sam siguran da je sve ovo što se događa u prvoj godini rada Komisije tek uvodnoga karaktera; naime, tek se ”otvaraju” teme, te sam siguran da će na jesen krenuti pravi posao, jer srpska strana neće prihvatiti da Komisija završi radom, kako priželjkuju katolici u njoj, samo komornom i neobaveznom, pa i površnom raspravom, nego će od Pape zatražiti da se istinski uđe u predmet.

Dakle, pretpostavimo da se to dogodi, da jedna i druga strana ”budu zadovoljne” raspravom, postiže li se cilj?

Ne.

Znate zašto ne? Jer bi cilj rada Komisije, kako je to zamislio papa Franjo i kako je državni tajnik Pietro Parolin pojasnio članovima hrvatskog episkopata u pismu predsjedniku HBK Želimiru Puljiću, trebao biti da se postigne duhovno stanje koje bi omogućilo ”zajedničko čitanje povijesti”, ”čišćenje memorije” i ”pomirenje”.

Siguran sam da će na jesen krenuti pravi posao, jer srpska strana neće prihvatiti da Komisija završi radom, kako priželjkuju katolici u njoj, samo komornom i neobaveznom, pa i površnom raspravom, nego će od Pape zatražiti da se istinski uđe u predmet

A to se ne može dogoditi bez empatije, bez sposobnost da se zaviri u golemu tugu drugoga, da ga se zagrli, a da se pritom na umu nemaju politički, nacionalni ili bilo koji drugi interesi.

Recimo i ovako: može li i je li kardinal Josip Bozanić sposoban kao brata zagrliti episkopa pakračkog gospodina Jovana Ćulibrka i kazati da mu je žao što su ustaše gotovo zaklali njegovu majku kada je bila malena?

Mogu li se ta dva čovjeka zagrliti kao dva brata i zajedno zaplakati?

Vraćao sam se iz Jasenovca i iz Mlake u Zagreb, gledao sam pustu zemlju oko sebe, razmišljao o preostalim Srbima u tim krajevima i imao sam knedlu u grlu sve do sada. I neću je se riješiti tako skoro.

O, Bože, daj nam milost da uđemo u cipele drugoga, da gledamo njegovim očima, da govorimo njegovim jezikom.

Edited April 25, 2017 by slow

[iDemo]

• Ratlines: How the Vatican's Nazi Networks Betrayed Western Intelligence to the Soviets, with John Loftus, William Heinemann, 1991 (US edition: Unholy Trinity: How the Vatican's Nazi Networks Betrayed Western Intelligence to the Soviets, with John Loftus, New York: St. Martin's Press, 1992). 372 pages.

[Lord Protector]

Sve ovo postaje jako ozbiljna priča, tragovi zločina vode do samog vrha...

[Simon]

Мислим да је најбоље наново директно се обратити папи Францеку.

[iDemo]

Sve ovo postaje jako ozbiljna priča, tragovi zločina vode do samog vrha...

Koje "ovo"??

Da li ima ista novo sto se ne zna vec cirka jedno 70+ godina???

 

Мислим да је најбоље наново директно се обратити папи Францеку.

Onom sto se zamonashio™?

[Lord Protector]

Koje "ovo"??

Da li ima ista novo sto se ne zna vec cirka jedno 70+ godina???

 

 

Mislim da ima, ne bi krili arhive da nema.