Izdržavanje države

[Prospero]

@syme i mayUspelo je da vam promakne napisano u stavkama 4 i 5.Dakle, ja ne trazim konsekventnu i doslednu primenu nacela meritokratije niti nevidljive ruke trzista. Samo smatram da bi stvari u Srbiji trebalo vise pogurati u tom pravcu. Kako se niste setili da mi odrzite lekciju da sam etatista jer se zalazem za ocuvanje sistema drzavnog skolstva i zdravstva, te da mi ukazete na pogubne posledice konsekventne primene etatistickih i kolektivistickih nacela?Послато са HTC ChaCha A810e користећи Тапаток 2

[Turnbull]

@syme i mayUspelo je da vam promakne napisano u stavkama 4 i 5.Dakle, ja ne trazim konsekventnu i doslednu primenu nacela meritokratije niti nevidljive ruke trzista. Samo smatram da bi stvari u Srbiji trebalo vise pogurati u tom pravcu.Kako se niste setili da mi odrzite lekciju da sam etatista jer se zalazem za ocuvanje sistema drzavnog skolstva i zdravstva, te da mi ukazete na pogubne posledice konsekventne primene etatistickih i kolektivistickih nacela?Послато са HTC ChaCha A810e користећи Тапаток 2

Bile, mislim da smo se razišli već oko toga oko čega se razilazimo. Moj problem je sledeće: moralizacija meritokratije, odnosno redukcija zasluge na tržišni uspeh. Tekst je užasan, jer insistira upravo na ovim aspektima.O svemu ostalom se može razgovarati, pogotovu o efikasnosti različitih sistema nagrađivanja. To je uostalom prvenstveno Mejdejkina oblast, pa se ja tu ne bih petljao.Konačno - o stanu za Milicu Mandić sam se već izjasnio na Ljubinom topiću. Da bi se tome usprotivio stvarno ne moraš da se pozivaš na protokole laissez-faire mudraca, te drviš o zdravom društvu i zdravim idejama. (Ne mislim ti, naravno, nego Pavle). Edited September 13, 2012 by Syme

[Prospero]

sve ok, samo mislim da si u text učitao mnogo više od onoga što je napisano.

[Turnbull]

Stvarno ne bih rekao, tekst je jako eksplicitan, nije potrebno nikakvo učitavanje. Mislim da si ti prosto odabrao pogrešan tekst za pokretanje dobre teme.

[mandingo]

E jbg, Syme. Ti pises o moralnosti t.j. o njenoj inferiornosti u korelaciji sa novcem (po tebi je valjda to najpreciznija definicija laissez-faire ili libertarijanske filozofije) a posle pises o nasledjenom bogatstvu i statusu i njihovim pogubnim uticajem na egalitarizam. Ja stvarno ne znam sta je na ovom svetu vise fer i moralno, nego da sopstvenoj deci ostavis nasledje i cak status u drustvu (sto je manje - vise ionako apstraktna konstrukcija, posto u mnogo slucajeva ne zavisi od dubine novcanika.) Osim toga, porodica je jedina struktura drustva gde se komunizam konstantno praktikuje. :P Trpanje svake individue u drustvenom okviru koji je arbitraran i po prirodi ne fer, je jedna od najvecih gluposti ikada smisljena od strane drustvenih inzinjera. Ustvari, pod egalitaristickim inzinjeringom su najvise stradali sirotinja, mentalno i fizicki ogranicene osobe i sl.Cela 'filozofija' klasicnog liberalizma je neiniciranje nasilja. A posto nikad nije postojala drzava koja nije primenjivala nasilje i retko kad je postojala osoba ili firma/korporacija (James J Hill, mozda) koja nije zelela da drzavno/privatnim partnersvom "poboljsa" zivot svima, sada se nalazimo u situaciji gde adolescentni/pubertetski levicari, koji su, slozeces se - mnogo brojniji od pubertetskih libertarijanaca, pozivaju na povratak sistemu koji se pokazao kao najefikasno oruzje za unistavanje ljudkog bogatstva, zivotne sredine a bogami i zivote. Daleko je Svet a Srbija jos dalje od laissez-faire i meritokratije.

[Turnbull]

Ja stvarno ne znam sta je na ovom svetu vise fer i moralno, nego da sopstvenoj deci ostavis nasledje i cak status u drustvu (sto je manje - vise ionako apstraktna konstrukcija, posto u mnogo slucajeva ne zavisi od dubine novcanika.) .

Više bi fer i moralno, pa to je valjda jasno, bilo da ostaviš ne svom detetu, nego detetu koje je najzaslužnije, odn, najuspešnije na tržištu. Pavle objasnio.

[đorđe geprat]

očekivao sam, na osnovu naslova, postove o tome da li naša država mora da troši koliko troši. ne bih se upuštao u raspravu.samo da kažem da sve treba da košta onoliko koliko mora da košta.i, da ponovim da država treba da zalužnima za njenu promociju daje priznanja a ne pare i nekretnine. da im olakša da se uspešnije bave svojim poslom (bazen, hala, atelje, filmski studio.......) a ovim paraolimpijcima baš kao i svima sa hendikepom ravnopravnost u odnosu na ostale.

[hazard]

Nijesi pažljivo čitao:

Ne vidim sta je tu sporno teoretski. Fakat je da vecina stvari u modernom drustvu najbolje funkcionise kada nekako stavis cenu na njih i pustis ih na trziste (kazem - vecina, ne sve). Kazem, i sam autor ostavlja mogucnost "moralnih potreba" i ako je naravno mnogo lakse izmeriti potrebu kada se moze iskazati novcano nego kada nije moguce to uraditi, sto je i naglaseno u tom pasusu. A za nekih 90% stvari u drustvu i svakodnevnom zivotu moze se odrediti nekakva cena.

Što se tiče ostali primedbi, vidi odgovor Mandingu.

Realno, ti si na ovoj temi krenuo djonom, a posle se cudis kako ti drugi odgovaraju.

naravno samo sapun nije samo sapun vec je i radna mesta i testiranje na bebama foka i istorija imperijalizma. trziste ne moze da odlucuje o ovim aspektima potrosnje. zato je hajek zapravo nalicije staljinisticke telologije progresivizma: s jedne strane sigurni hod u istoriju a s druge nevidljiva ruka. ovaj tekst u srbiji moze da bude u najboljem slucaju 'plemenita laz' koja treba da natera ljude da reaguju i da se bave svojim zivotom. stavise sam poslednji pasus koji nam sugerise da glasamo novcanicima i ucinimo zenski tenis popularnijim je problematican. ali o tome kasnije.

Naravno da je sapun samo sapun. Kimfilbujes™ bez potrebe. I da, moze li proci jedan topik o drustveno-politickim temama a da ti u roku od 2 posta ne spomenes staljinizam?

Pa naravno, zato nam Hazard, Bil i ekipica^tm ( :P ) stalno namiguju kako je ovaj tekst za "početnike". Da parafraziram Viljamsa - ovo je Governement house libertarianism. Mi smo svesni da stvari ne funkcionipu na ovaj način, i da zapravo nikada i neće, ali dobro je da običan svet veruje da tako funkcionišu.

Ne gledam na tekst kao na plemenitu laz vec kao na uvod. Tekst nije za akademsku raspravu vec za siroke (i neuke) narodne mase. Cak u tekstu se ostavlja mogucnost da nesto ne bude definisano samo novcem i placanjem vec na drugi nacin.Mislim, kada kod kreces da ucis nesto novo, uvek ti kazu da je A samo A a B samo B, i da se C nikada ne sme raditi. Onda kada savladas osnove kako treba objasne ti da je ovo od ranije "samo" pravilo koje vazi u 80% slucajeva, a za ostalih 20% je dobar rule of thumb ako nemas informacije o D, E i F, ali kada ih imas, da je nekada moguce da B bude A i A bude B, a i C je moguce raditi pod odredjenim uslovima.Tj. sto bi reko moj cale nakon sto sam polozio voznju i prvi put nakon toga seo sa njima u kola: "do sada si vozio da polozis ispit, a sada vozi da vozis". U Srbiji tek treba da se savlada osnovno gradivo. Treba postaviti drustvo tako da u vecini slucajeva stvari funkcionisu, u svom bazicnom smislu, onako kako je opisano u tekstu ili vrlo slicno tome, i teziti takvom funkcionisanju gde god je moguce uzimajuci u obzir ogranicanja koja postoje u stvarnosti.I btw ne razumem zasto uporno trpate Hajeka i liberterijance u isti kos - covek nije libertarijanac bio. To je covek koji kaze da trziste ne moze da resi sve i da drzava mora da uskoci u odredjenim slucajevima - da je OK da drzava regulise ono oko cega se (skoro) svi ljudi u slobodnom drustvu mogu sloziti. Jos i kaze da bogato i napredno drustvo kao sto je nase (misleci na Zapad svoga vremena) treba da obezbedi (putem drzave, ili drugacije) da niko ne bude gladan i na ulici, tj. da se ne umire od gladi i hladnoce. Hajek je promovisao ogranicenu drzavu, a ne liberterijanizam, narocito ne onaj anarho tipa.

[hazard]

Cvrc. Meritokratija u praksi nagrađuje one koji su imali bolje genetske predispozicije, više talenta, ... Ništa od svega ovoga nije naša zasluga - niko nije zaslužio svoje talente (mada je naravno mogao da ulaže trud u njihovo razvijanje),

Ajde da stavim na stranu to sto nisam ljubitelj bioloskog redukcionizma i determinizma (ne kazem da geni nemaju veliki uticaj, niti da je na pocetku zivota tabula rasa), to sto je talent nesto nasledjeno a ne "zasluga" je potpuno irelevantno.Pod jedan, kao sto sam primecujes, meritokratija ne nagradjuje talenat nego njegovo iskoriscavanje - neko moze biti talentovan ali lenj, pa da taj talent uopste ne iskoristi ili da ostvari osrednji uspeh (ali uz manje truda nego drugi, jer je talentovan) dok neko moze biti dosta manje talentovan od te osobe ali dosta uporniji i vredniji, pa tako ostvariti mnogo veci uspeh. Zapravo, egalitaristicko-socijalisticka drustva cesce nagradjuju samo talenat kao takav (medju ljudima zapravo postoji rasireno misljenje da je "fer" da neko ko je pametniji dobije nekakvu nagradu za to, bez obzira na to kako koristi svoju pamet, tj. da li istom doprinosi drustvu ili ne) nego sto to cine meritokratsko-trzisna.Pod dva, to sto meritokratija nagradjuje one koju su talentovaniji (ako svoj talenat iskoriste i uposle) je zapravo dobro - u globalu je dobro za sve nas i za drustvo da onaj koji je najtalentovaniji za hirurgiju bude hirurg, pa i prvi medju svim hirurzima, a onaj koji je najtalentovaniji za menadzment da bude direktor najvece ili najvaznije firme, itd. Jednostavno kada odredjena mesta u drustvu zauzimaju ljudi koji su najbolji za to, pa makar bili najbolji samo zbog genetskih predizpozicija, to je onda dobro za sve nas.E sad, mi to onda uzmemo pa tretiramo kao "zaslugu" i ako mozda nije skroz, ali to radimo da bi stimulisali najtalentovanijeg za X da se bavi oblascu X jer tu moze najvise da zaradi - bez te monetarne stimulacije, mozda bi se najtalentovaniji za elektrotehniku bavio heklanjem, jer u tome vise uziva, i ako proizvod njegovog heklanja i nije nesto. Dakle meritokratija tezi ka najefikasnijoj eksploaticiji ljudskog talenta, i to u globalu moze biti samo dobro. Ne vidim nijedan nacin da se to posmatra kao nesto lose. Da, osoba koja je ometena u mentalnom razvoju nikada nece biti kontrolor letenja, i ne treba da bude. Ekstremni primer ali jasno je na sta mislim.

ali i bolje mogućnosti da se školuju i, naravno - više social capital-a. (Tako ne bi bilo jedino kada bi svaka generacija počinjala od nule, ne samo po pitanju akumiliranog bogatstva, nego i po pitanju društvenog statusa). niko nije zaslužio social capital koji dolazi sa nasleđenim statusom, niko nije zaslužio svoje incijalno mesto u društvu. Reći - zasluga je ono što zaradiš na tržišu, znači ideološki redukovati pojam zasluge.

Inicijalni status u drustvu zasluzili su roditelji doticnog (ukoliko, je, naravno, i u prethodnim generacijama bilo meritokratije). Bolju startnu poziciju koju ce moja deca imati (nadam se) u odnosu na neku drugu, zasluzicu ja svojim radom - to ce biti moja zasluga koju cu ja preneti na njih. Kao sto su moju bolju startnu poziciju u odnosu na druge zasluzili moji roditelji, i sve tako unazad itd. Ljudi rade ne samo za sebe, nego i za svoju decu. Zasluge se prenose s kolena na koleno. Uzdizanje uz drustvenu lestvicu je multigeneracijski proces. Social capital, onaj generalni, manje-vise je isti za sve te ne utice na ovu pricu. Onaj partikularni (ove ili one drustvene grupe, porodice, i sl.) je nesto sto je izgradjeno vremenom od strane pojedinaca, tokom generacija - i ako je tokom tih generacija takodje postojala meritokratija, onda je taj social capital zasluzen.

Da bi se eliminisao uticaj nasleđenog bogatstva i statusa, bila bi neophodna opsežnija revolucija od one bolješevičke. Ali čak i kad bi to učinio, ne bi eliminisao razlike u prirodnim talentima, koji takođe nisu zasluga pojedinaca koji ih poseduju. Problem sa meritokratijom je, stoga, što nikada nije dovoljno meritokratska. Uistinu meritokratska meritokratija bila bi revolucinarnija odMaove kulturne revolucije. A njeno uspostavljanje verovatno mnogo krvavije. A bez toga, meritokratija ti je samo ovo što kaže Brokoli - novo opravdanje za staru stratifikaciju.

Ako je drustvo dovoljno dugo meritokratsko, sa nasledjenim bogatstvom problema nema, kao sto napisah gore. Ovo za talenat i prirodne predispozicije sto ti uzimas kao neki minus, je zapravo plus i pozeljno je.Ovo za stratifikaciju je tacno ukoliko uzmes neko npr. feudalno drustvo, pa ga transformises u slobodno trziste ali bez oduzimanja poseda feudalcima. Tu bi sigurno stratifikacija ostala slicna kao ranije (mada bi zasigurno i neki feudalci propali). No, je ne znam ni za jedan primer gde su se stvari odvijale bas tako. Takodje, buffalo bill je lepo primetio - mi ovde govorimo o Srbiji. O kojoj je tu stratifikaciji rec? Srbija je zemlja gde bar 70% ljudi ima nekretninu u vlasnistvu, itd. I ovi sto su sada na vrhu, na krhkim su nogama - uvedimo pravo slobodno trziste pa ce svi tajkuni bankrotirati u roku od 2 godine. OK, nece licno postati siromasi, ali nece biti ni blizu onoga sto su sad. Srbija nije Dikensija niti je Juzna Amerika pa da pricamo u tim okvirima.

Ali naravno, ako prave meritokraije nema, to ne znači da nema ideologije meritokratije, i da ona nije potpuno natopila javnost, u meri u kojoj Hazard, Bil i ekipa, dakle ljudi koje stvarno poštujem ka o sagovornike, uopšte ni ne vide šta nije u redu sa ovakvim konceptom zasluge, odnosno sa načinom na koji on ignoriše prirodne talente, to jest broji ih u naše lične zasluge. Koncal objasnio:

Ja ne znam cemu ova "hajka" na prirodne talente. Pa u praksi je nemoguce odluciti koliko neciji ucinak zavisi od prirodnog talenta a koliko od ostalih stvari. A ucinak je ono sto je bitno ovde. Kada govorimo o meritokratiji, zapravo govorimo o nagradjivanju srazmerno necijem ucinku. Zasluga je daleko manje opipljiv termin i moze se rastegliti i definisati na n nacina. Bitno je nagradjivanje po ucinku.Elem, wiki lepo to sumira kada kaze

In a more general sense, meritocracy can refer to any form of government based on achievement.

Edited September 13, 2012 by hazard

[kim_philby]

...

aha.

[Turnbull]

Hazarde, čovječe, pa tebi po ovim pitanjima vlada potpuno zbrka u glavi.1. Zaslugu nisam potegao ja, nego tekst o kojem pričamo. Zapravo, jedna od mojih glavnih primedbi njemu jeste upravo što redukuje pojam zasluge na tržišni uspeh. Ovo je jako bitna stvar jer iz toga sledi da su svi koji su uspeli na tržištu to i zaslužili, doklen su svi koji su propali, opet zaslužili svoju propast - što je onako jedna bedna kapitalistička teodikeja. Na to ti zbunjeno odgovaraš - što, šta nije u redu s tekstom?, super je tekst, bar za početnike. A onda mi prebacuješ - a šta si zapeo sa zaslugom, bolje da pričamo o učinku. Pa znaš šta, nema problema, ali - reci to autoru teksta.2. Ti brkaš stimulaciju (incentive) i zaslugu (desert), odnosno, ne baš da ih brkaš, nego bi nekako da ih poistovetiš - pa to je ustvari isto! Ali ne da nije isto, nego je upravo tu suštinska razlika. Jedno je reći ovo što ti govoriš - najbolje je za celo društvo da najbolji dolaze na odgovarajuća mesta (ko bi pa to sporio), pa ako je to potrebno finansijski stimulisati, onda to treba i da učinimo; a sasvim drugo je reći da se ovaj stimulans tretira kao zaslužen. Ne, ako stimulišeš nekog zarad opšteg dobra, to ne govori baš ništa o njegovog zasluzi. Ovo je suštinska razlika - razlozi koje ti daješ su utilitarni i oni stoje, ali pretvoriti ove utilitarne razloge u moralne razloge (onaj ko je uspešniji na tržištu, zaslužuje više) jeste prosto čist rad ideologije.3. Zbrka kulminira kada ispadne da je za tebe i nasleđeno bogatstvo akumulirano tokom više generacija - takođe zasluženo! Dakle, ako si rođen sa posebnim genetskim predispozicijama - zaslužio si. Ako si rođen kao dete bogatih roditelja - opet si zaslužio! Ako nisi - pa bato moj, zašto nisi? Što kaže Nušić u Ožalošćenoj porodici - pa da je ona poštena devojka, ne bi se rodila kao vanbračno dete! A posle celog ovog eskpozea o zasluženom naslednom bogatstvu (hebote, pa i Paris Hilton zaslužila), još me pitaš - sa iskrenom zbunjenošću - kakva sad pa stratifikacija?Dakle nisi ni primetio da si progutao sopstveni rep - prvo ti je meritokratija da najsposobniji dobiju najviše, a onda, kako napredujemo, ispada da je tebi meritokratija i da oni sa nasleđenim bogatstvom imaju najviše. Drugim rečima, ako trčimo trku na sto metara, i ja pobedim - meritokratija. Ako trčimo trku na sto metara, i daju mi pedeset metara fore, jerbo je moj ćaća svojevremeno pobedio na ovoj istoj trci - opet meritokratija. Pa da izvineš - jebo ti tu meritokratiju.

There are a variety of social forces that tend to suppress, neutralize, or even negate the effects of merit in the race to get ahead. We might collectively refer to these forces as “social gravity.” These forces tend to keep people in the places they already occupy, regardless of the extent of their individual merit. First and foremost among these nonmerit factors is the effect of inheritance, broadly defined as the effects of initial class placement at birth on future life chances. Inheritance is not just bulk estates that are transferred upon the death of parents. Inheritance refers more broadly to unequal starting points in the race to get ahead. The race to get ahead is like a relay race in which we inherit an initial starting point from parents. For a while, we run alongside our parents as the baton is passed, and then we take off on our own. In this relay race, those born into great wealth start far ahead of those born to poor parents, who have a huge deficit to overcome if they are to catch up. Indeed, of all the factors that we might consider, where we start out in life has the greatest effect on where we end up. In the race to get ahead, the effects of inheritance come first and merit second, not the other way around. Inheritance provides numerous cumulative nonmerit advantages that are available in varying degrees to all those born into at least some relative advantage, excluding only those at the very bottom of the system. Included among these nonmerit advantages are high standards of living from birth, inter vivos gifts (gifts between the living) such as infusions of cash and property bestowed by parents on their children at critical junctures in the life course (going to college, getting married, buying a home, having children, starting a business, etc.), insulation from downward mobility (family safety nets which prevent children from skidding in times of personal crises, setbacks, or as the result of personal failures), access to educational opportunities as well as other opportunities to acquire personal merit or to have merit identified and cultivated, better health care and consequently longer and healthier lives (which increases earning power and the ability to accumulate assets during the life course). Another advantage of inheritance is access to high-powered forms of social and cultural capital. Social capital is one’s “social resources” and refers to essentially to the value of whom you know. Cultural capital is one’s cultural resources and refers essentially to the social value of what you know. Everyone has friends, but those born into privilege have friends in high places with resources and power. Everyone possesses culture—bodies of knowledge and information needed to navigate through social space. Full acceptance into the highest social circles, however, requires knowledge of the ways of life of a particular group a kind of “savoir faire” that includes expected demeanor, manners, and comportment associated with the upper class. Those born into these high powered circles are trained from an early age in the cultural ways of the group, which allows them to travel comfortably in these circles and to “fit in.” Outsiders who aspire to become part of these high-powered circles must learn these cultural ways of life from the outside in a more difficult and daunting task that continually carries the risk of being exposed as an imposter or pretender.

4. Konačno, neverovatno je sa kakvom lakoćom zapravo potvrđuješ moju tezu, ali ne izvlačiš nikakve zaključke iz toga. Recimo:

Ja ne znam cemu ova "hajka" na prirodne talente. Pa u praksi je nemoguce odluciti koliko neciji ucinak zavisi od prirodnog talenta a koliko od ostalih stvari.

Pa upravo, u praksi je nemoguće, ili jako teško razdvojiti prirodne talente od ostalih stvari, ali i od lične zasluge. Upravo zato je pojam zasluge strašno porblematičan, a posebno je pogrešno izjednačavati ga sa tržišnim uspehom.Na drugom mestu pak, sa iznenađujućom naivnošću uzimaš pojmove lenjost, vrednoća, itd, kao neproblematične pokazatelje zasluge, iako ove osobine - radna etika, disciplina, sposobnost za delayed gratification, itd, itekako zavise od okolnosti u kojima smo rasli i bili vaspitavani. Dakle, opet nisu lična zasluga.

When factors associated with individual “merit” are related to income and wealth, it turns out that these factors are often not as uniquely individual or as influential as many presume. Most experts point out, for instance, that “intelligence,” as measured by IQ tests, is partially a reflection of inherent intellectual capacity and partially a reflection of environmental influences. It is the combination of capacity and experience that determines “intelligence.” Even allowing for this “environmental” caveat, IQ scores only account for about 10% of the variance in income differences among individuals (Fisher et al. 1996). Since wealth is less tied to achievement than income, the amount of influence of intelligence on wealth is much less. Other purportedly innate “talents” cannot be separated from experience, since any “talent” must be displayed to be recognized and labeled as such (Chambliss 1989). There is no way to determine for certain, for instance, how many potential world-class violinists there are in the general population but who have never once picked up a violin. Such “talents” do not spontaneously erupt but must be identified and cultivated. Applying talents is also necessary. Working hard is often seen in this context as part of the merit formula. Heads nod in acknowledgment whenever hard work is mentioned in conjunction with economic success. Rarely is this assumption questioned. But what exactly do we mean by hard work? Does it mean the number of hours expended in the effort to achieve a goal? Does it mean the amount of energy or sheer physical exertion expended in the completion of tasks? Neither of these measures of “hard” work is directly associated with economic success. In fact, those who work the most hours and expend the most effort (at least physically) are often the most poorly paid in society. By contrast, the really big money in America comes not from working at all but from owning, which requires no expenditure of effort, either physical or mental. In short, working hard is not in and of itself directly related to the amount of income and wealth that individuals have. What about attitudes? Again, the story here is mixed. First, it is not clear which particular mix of attitudes, outlooks, or frames of mind are associated with economic success. The kind of mental outlook that would be an advantage in one field of endeavor, may be a disadvantage in another field of endeavor. A different set of “proper attitudes,” for instance, may be associated with being a successful artist than being a successful accountant. Second, the direction of influence is not always clear. That is, are certain attitudes a “cause” of success or are certain attitudes the “effect” of success? An example of the difficulty in discerning the impact and direction of these influences is reflected in the “culture of poverty” debate. According to the culture of poverty argument, people are poor because of deviant or pathological values that are then passed on from one generation to the next, creating a “vicious cycle of poverty.” According to this perspective, poor people are viewed as anti-work, anti-family, anti-school, and anti-success. Recent evidence reported in this journal (Wynn, 2003) and elsewhere (Barnes, Gould ;1999, Wilson, 1996), however, indicates that poor people appear to value work, family, school, and achievement as much as other Americans. Instead of having “deviant” or “pathological” values, the evidence suggests that poor people adjust their ambitions and outlooks according to realistic assessments of their more limited life chances. An example of such an adjustment is the supposed “present-orientation” of the poor. According to the culture of poverty theory, poor people are “present-oriented” and are unable to “defer gratification.” Present orientation may encourage young adults to drop out of school to take low wage jobs instead staying in school to increase future earning potential. However, the present orientation of the poor can be an “effect” of poverty rather than a “cause.” That is, if you are desperately poor, you may be forced to be present oriented. If you do not know where your next meal is coming from, you essentially have no choice but to be focused on immediate needs first and foremost. By contrast, the rich and middle class can “afford” to be more future oriented since their immediate needs are secure. Similarly, the poor may report more modest ambitions than the affluent, not because they are unmotivated, but because of a realistic assessment of limited life chances. In this sense, observed differences in outlooks between the poor and the more affluent are more likely a reflection of fundamentally different life circumstances than fundamentally different attitudes or values.

Edited September 14, 2012 by Syme

[Bat Bat]

Zar i na ovom topiku rat slikama ^TM, sunce ti!

[bigvlada]

Zvučaće kao da pričam očigledne stvari, ali evo par primera za uštede: - elektronsko glasanje- digitalizacija baza podataka u zdravstvu i ostalim javnim službama, elektronska zdravstvena lična karta- elektronska uprava u svim lokalnim samoupravama- besplatno visoko obrazovanje za ljude koji bi da studiraju od kuće (postaviti sve kurseve na net kao što to radi MIT), uz plaćanje polaganja ispita i mentoraSve ovo vodi smanjenju broja ljudi koji rade za državu. Profesionalizacija državne uprave: morate završiti FON ili FPN da bi bili deo državne birokratije. Ja bih i ministre birao na javnom konkursu, uz minimalne uslove u vidu zvanja doktora nauka i određenog radnog iskustva u struci. Pa da lepo republička izborna komisija sprovede prvo pisani deo ispita pa onda usmeni. Glasa se tek ako više njih ima identičan najbolji rezultat. Ugovor na određeni rok od 4 godine. Posle tog roka ministar ima pravo da se ponovo prijavi za novi mandat i takmiči sa drugim pretendentima. Ministar recimo zdravlja bi morao da bude lekar po profesiji a pomoćnik opet neko ko ima diplomu FON-a ili FPN-a. Političke partije nam uopšte nisu potrebne u vladi. Sa mogućnošću elektronskog glasanja (ko nema kompjuter, elektronske glasačke mašine se mogu postaviti u opštinama, poštama itd...) referendum bi mogli da se sprovode češće i uz minimalne troškove. Čisto profesionalna vlada bi trebalo da bude oruđe parlamenta. Cepanje državnih monopola na hmm, proizvodni i distributivni deo, uz kresanje broja radnika. Ne bih privatuzovao javna preduzeća. Preusmeravanje sa drumskog na železnički transport. Jer uvozimo svu naftu a struja je domaća. Revitalizacija lokalnih pruga. Već nekoliko godina postoji više modela vozova koji imaju unutrašnjost kao tramvaj a saobraćaju između sela (http://en.wikipedia.org/wiki/Tram-train). Jedan takav sistem bi bio idealan za Vojvodinu, sa privatnim prevoznicima koji bi sa jednim ili dva takva tramtraina saobraćali brže i jeftinije od autobusa. Ponavljam kako papagaj ali još jednom: ukidanje svih subvencija u roku od četiri godine. Država treba da ulaže u revizalizaciju sistema kanala i gradnju novih. Ili će poljoprivrednici osavremeniti proizvodnju (radiću kako je radio moj deda u 19. veku nije pravi odgovor) ili će propasti a neko drugi efikasnije iskoristiti oranice. Penali za energetski neefikasna privredna postrojenja. Više cene komunalnih usluga za energetski neefikasne zgrade. Ukidanje pdv-a za štedljive sijalice i slične tehnologije koji obaraju potrošnju struje.

[ficfiric]

Ja bih i ministre birao na javnom konkursu, uz minimalne uslove u vidu zvanja doktora nauka i određenog radnog iskustva u struci.

I onda bi imao DSS na vlasti do kraja sveta :PDa bi se zaradila diploma, potreban je novac, a novac nemaju svi. Da si pre ovog uslova stavio potpuno besplatno skolovanje podjednako dostupno svima, onda bih se slozio sa tobom ;)

[Filipenko]

Ja bih sve što ima u zemlji rasprodao za dinar ljudima od poverenja da ne bi otišlo strancima na doboš, proglasio bankrot države, iskoristio kombinaciju nemira i nezadovoljstva i potrebe za ujedinjavanjem™ oko zajedničkog cilja da zavedem najstrašniju diktaturu, iz bankrota bih izašao sa koliko-toliko očuvanom državnom infrastrukturom koju bi mi gore pomenuti ljudi od poverenja vratili (ili bi ih pojeo mrak), od te tačke terao dalje od nule i bio najveći car Srba vo vjeki vjekov.Bilo bi tu još nekih mera, kao što bih recimo kao predsednik došao krišom na paradu ponosa pa potom sve huligane i dveri i njima slične stavio na smrtnu kaznu ili 40 godina robije zbog napada na predsednika i pokušaja državnog udara, zabrane rehabilitovanja kvislinga, izjednačavanje Karađorđevića sa Obrenovićima, iskorenjivanje ekonomskog terorizma i zatiranje vodećih terorista poput Miškovića, Beka, Kostića pametnim bombama, kao i članova njihovih porodica u stilu zapadnih demokratija, i tako dalje.Znate i sami kako se to zove - državnik.

Edited September 14, 2012 by Filipenko