pussy riot vs rpc

[Anonymous]

U ponedeljak 23. decembra Nadežda Tolokonikova je po objavljenoj amnestiji izašla na slobodu.?

[kobni zelaya]

Veselo....http://www.youtube.com/watch?v=b0zgRhyrHo4

[Indy]

Hahaha

[kgmr]

http://www.brooklynvegan.com/archives/2014/02/pussy_riot_memb_2.html

[Tolaa]

http://www.huffingtonpost.com/2014/02/18/former-pussy-riot-members-arrested_n_4806911.html?ncid=edlinkusaolp00000009

 

 

Two members of the punk rock band Pussy Riot were arrested near the Olympics in Sochi on Tuesday, The Associated Press reported.

Nadezhda (Nadya) Tolokonnikova and Maria (Masha) Alekhina took to Twitter to discuss their protest plans.

Tolokonnikova said the goal of being in Sochi was to perform a song about Russian President Vladmir Putin called "Putin will teach you to love your motherland."

 

Russian activist Semyon Simonov said the two women were accused of theft, and that several other activists were also detained by police.

Simon Shuster, a reporter in Moscow for TIME, said journalists were taken into custody as well.

Edited February 18, 2014 by Naa

[Roger Sanchez]

Ovako se radi da ti se ne događa #euromaidan

 

http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=z574CEtM6LY

[Prospero]

pusirajotski kazačok

 

aj što su one lujke ali kakvi su to brkati napaljenici sa državnom licencom da mlate, bogo moj.

[Roger Sanchez]

Si primjetio ovoga koji je odma iskusno opičio Nadeždi sprej u facu?

[DarkAttraktor]

postoji i underlying reason za performance fail. raspala im se dosadasnja logisticka podrska:

 

 

 

We wish Nadia and Masha well – but they're no longer part of Pussy Riot

It is harmful to the collective to confuse a campaign for prisoners' rights with our all-female separatist art performances

 

 

'Our performances are always illegal, staged in unpredictable locations not designed for traditional entertainment.' We, the anonymous members of Pussy Riot, would like to say many thanks to all the people who have supported us, those who demanded the release of our members, those who sympathised with us and sympathised with our ideology. We are very grateful to all of you; we deeply appreciate and respect everyone who has contributed to the Pussy Riot campaign.

 

Our joint efforts were not in vain: Vladimir Putin had to bend under the pressure of the international community and let Nadia and Masha free. Thus, 23 December was a real celebration for us – the liberation day of prisoners of conscience and the liberation of the entire Pussy Riot. But the amnesty is certainly not the end of our dreams. We demand real justice: that is, the complete abolition of the verdict and the recognition that the entire criminal case against Pussy Riot was illegitimate. We hope that justice will be restored on 21 February, the anniversary of our teasing performance in Christ the Saviour Cathedral, with the song "Mother of God, put Putin away!"

 

We are very pleased with Masha and Nadia's release. We are proud of their resistance against the harsh trials that befell them, and their determination by all means to continue the struggle they had started during their time in the colonies. Unfortunately for us, they became so carried away with the problems in Russian prisons that they completely forgot about the aspirations and ideals of our group – feminism, separatist resistance, the fight against authoritarianism and personality cults, all of which caused their unjust punishment. It is no secret that Masha and Nadia are no longer members of the group, and will no longer take part in radical actionism. Now they are engaged in a new project, as institutionalised advocates of prisoners' rights.

But such advocacy is hardly compatible with radical political statements and provocative works of art – just as gender conformity is not compatible with radical feminism.

 

Institutionalised advocacy can hardly afford a critique of fundamental norms and rules that underlie modern patriarchal society. Being an institutional part of society, such advocacy cannot go beyond the rules set forth by this society. Yes, we have lost two friends, two ideological teammates, but the world has acquired two brave human rights defenders – fighters for the rights of Russian prisoners. Unfortunately we cannot congratulate them in person because they refuse to have any contact with us. But we appreciate their choice and sincerely wish them well in their new career. At the moment we are witnessing an outrageous collision: even though Nadia and Masha are the focus of the media and the international community and crowds of journalists heed their every word, so far no one is listening to them.

 

In almost every interview they repeat that they have left the group, that they are no longer Pussy Riot, that they act in their own names, that they no longer engage in radical art activities. However, headlines are still full of the group's name, all their public appearances are declared as performances of Pussy Riot, and their personal withdrawal from Pussy Riot is treated as the termination of the entire collective, thus ignoring the fact that, at the pulpit of Christ the Saviour Cathedral, there were not two but five women in balaclavas, and that the performance in Red Square had eight participants.

The apotheosis of this misunderstanding was the announcement by Amnesty International of Masha and Nadia's appearance in Barclays Center in New York as the first legal performance of Pussy Riot. Moreover, instead of the names Nadia and Masha, the poster of the event showed a man in a balaclava with an electric guitar, under the name Pussy Riot, while the organisers smartly called for people to buy expensive tickets.

 

All this is an extreme contradiction of the very principles of the Pussy Riot collective: we are an all-female separatist collective – no man can represent us either on a poster or in reality. We are anti-capitalist – we charge no fees for people to view our artwork, all our videos are distributed freely on the web, the spectators at our performances are spontaneous passersby, and we never sell tickets to our "shows". Our performances are always illegal, staged only in unpredictable locations and public places not designed for traditional entertainment. The distribution of our clips is always through free and unrestricted media channels. We are anonymous because we act against any personality cult, against hierarchies implied by appearance, age and other visible social attributes. We cover our heads because we oppose the very idea of using female faces as a trademark for promoting any sort of goods or services. The mixing of the rebel feminist punk image with the image of institutionalised defenders of prisoners' rights is harmful to us as a collective, and harmful to the new role that Nadia and Masha have taken on. Hear them finally!

 

Since Nadia and Masha have chosen not to be with us, please, respect their choice. Remember, we are no longer Nadia and Masha. They are no longer Pussy Riot. The campaign "free Pussy Riot" is over. We, as an art collective, have an ethical right to preserve our art practice, our name and our visual identity, distinct from other organisations.

[Prospero]

pratili su ih od početka klipa, vide se u pozadini, rutinsko sprejanje i onda šibom par puta da se zapamti performans i po modricama

[Turnbull]

postoji i underlying reason za performance fail. raspala im se dosadasnja logisticka podrska:

 

 

O čemu se, na sebi svojstven način, oglasio i Pančić Teofil.

 

 

Nije da nije Mačkice su odrasle

Autor: Teofil Pančić/ 14. Veljača 2014./ Objavljeno u Nije da nije / Ostavi komentar

14. Veljača 2014.

• LinkedIn
• Facebook37
• Twitter
• Ispis
• E-mail
•  

U životu postoje bar dva prokletstva koja vas – to jest, bar jedno od njih – pre ili kasnije sačekaju: prokletstvo neuspeha i prokletstvo uspeha. Sve ostalo je manje-više u redu… Uistinu, može li im se uopšte pobeći, tim zlim kobima naizgled suprotnih životnih ishoda? Verovatno može, ali samo tako što nećete ništa raditi, ničemu ne težiti, ništa ne želeti i ničemu spolja ne dopuštati da utiče na vas.

 

Drugim rečima, tako što ćete živeti otprilike kao biljka ili bar onako kako mi, iz svoje zoocentrične perspektive, zamišljamo da biljka živi. Odlična je to stvar – ali samo za one dubokoumne zen priče s neobično mudrom, a jezgrovitom porukom, one koje te ostavljaju bez daha tamo negde u gimnazijskoj dobi, dok još misliš da život može da stane u neku dobru poentu. U stvarnom životu – koji je uglavnom rasuta i nekonzistentna tvar, neretko i neprijatnog mirisa – to ipak malo teže ide (čak i u budističkom manastiru, kažu očevici!).

 

Kako god bilo, po svakom suvislom kriterijumu naše epohe, Nadežda Tolokonikova i Marija Aljohina vrlo su uspešne osobe. Za početak, verovatno se većina vas odmah dosetila o kome se radi, što ih čini globalno javno prepoznatljivim.

Sasvim ozbiljno, cure su beskrajno šarmantne, elokventne i televizične, Tolokonikova je uz to i ajme-meni-prezgodna – sve u svemu, prvoklasan su superstar materijal; ako ste gledali onaj dokumentarac o suđenju Pussy Riot koji je pre godinu ili dve poharao valjda baš sve svetske fensi-šmensi alternativne i buntovničke festivale, verujem da vam je jasno o čemu govorim

 

Da, to su one dve Pussy Riot cure koje su učestvovale u famoznom ‘‘blasfemičnom“ antiputinovskom performansu u onoj veličajnoj moskovskoj crkvi; bilo ih je tamo više, ali njih tri su uhvatili, pa im sudili, jednoj je na kraju udelilo aboliciju, a ove dve su zaglavile u zatvor, nimalo neozbiljan, nego onako vanvremeno sovjetsko-ruski zajeban. Nije vam to nekakva rekreativna ustanova skandinavskog tipa gde s tobom pričaju brižni pedagozi i svi nešto silno poštuju tvoja prava i slične gluposti, nego mesto na kojem se zaista pati i ispašta, duboko i totalno i na svaki zamisliv način.

 

A znate kako vam je s tim: ko god u Rusiji zaglavi u zatvor ,a da to ima makar i najmanje veze s politikom (a šta u večitom kremaljskom carstvu koje menja ideologije, ali ne i svoju autoritarnu suštinu, može da nema veze s politikom?), taj je već – pod razumnim uslovom da preživi – prešao tri frtalja puta do svetske slave, pa bilo da ga je utamničio car, generalni sekretar KPSS-a ili postmoderni gasni hazjajin, dakle, bilo da se zove Dostojevski, Solženjicin ili Nadežda T.

 

Sasvim ozbiljno, cure su beskrajno šarmantne, elokventne i televizične, Tolokonikova je uz to i ajme-meni-prezgodna – sve u svemu, prvoklasan su superstar materijal; ako ste gledali onaj dokumentarac o suđenju Pussy Riot koji je pre godinu ili dve poharao valjda baš sve svetske fensi-šmensi alternativne i buntovničke festivale, verujem da vam je jasno o čemu govorim.

 

Kako god, njihova je robijaška pasija okončana naprasnom, ukalkulisanom milošću Hazjajina Putina (valjalo je učiniti nešto slatko pred Sochi), onog istog koji ih je, nemojmo se zavaravati, i dao utamničiti; i jedno i drugo bilo je savršeno besmisleno i bez ozbiljnog povoda, ali tako to ide sa žanrom orijentalnih despotija: Car je taj koji odlučuje, koji te zatvara i otvara po svom ćeifu. On će znati da li i kada i kako, on će već znati i zašto (ili neće, jer i ne mora). Na tebi je da to prihvatiš onako kako se prihvata neminovnost prirodnih pojava.

 

Sve ovo pišem zbog napred nagoveštenog prokletstva uspeha. Marija i Nađa jesu propatile, ali su bogme, po merilima današnje celebrity civilizacije (nezavisno od toga mare li one za to ili ne), i ‘‘uspele u životu“: teško da će one ikada više biti anonimni ruski curetci, ulične pankerice bez kopjejke u džepu koje cugaju votku sedeći na golom parketu i smišljajući zvizdarije kojima ‘‘ruše Sistem“, kako to već pankeri(ca)ma svima i svuda i dolikuje.

Sve ovo pišem zbog napred nagoveštenog prokletstva uspeha. Marija i Nađa jesu propatile, ali su bogme, po merilima današnje celebrity civilizacije (…), i ‘‘uspele u životu“: teško da će one ikada više biti anonimni ruski curetci, ulične pankerice bez kopjejke u džepu koje cugaju votku sedeći na golom parketu i smišljajući zvizdarije kojima ‘‘ruše Sistem“, kako to već pankeri(ca)ma svima i svuda i dolikuje

 

Njima više ne vredi navlačiti one kapuljače iliti balaklave na glave: ne, Marija i Nadežda više nikada neće biti anonimne. Samim tim, njihovi guerilla days zauvek su prošli, bilo to njima milo ili ne.

 

Štaviše, iz ugla onih cura koje su ostale tamo na onom parketu uz čašice najjeftinije votke Marija i Nadežda sada su deo establišmenta, prijatno ljutkasti začin Zlog Sistema, one su se svesno ili nesvesno prodale. Uzgred, prepoznajem taj sindrom: to vam je kao ono kad dobar punk bend posle prvog ‘‘čisto punkerskog“ albuma na drugom već proširi horizonte, pa tu bude i regea i psihodelije i ko zna još čega, a oni mu razdraženi bivoli iz prvih redova krenu urlati da se prodao, da je ‘‘potpisao ugovor za EMI“, pa svi osim dobro zaklonjenog bubnjara završe koncert prekriveni pljuvačkom…

 

Zato nije baš neko iznenađenje da su stanovite Garadja, Fara, Shaiba, Cat, Serafima i Shumacher (uistinu zvuči kao popis mačaka kakvog malo uvrnutijeg mačkoljupca!) napisale otvoreno pismo urbi et orbi tvrdeći da su one danas onaj pravi Pussy Riot (gle, sad mi pada na um da su inicijali benda baš zgodni: PR!), dočim Nađa i Marija s PR više nemaju veze i ne mogu govoriti u njihovo ime, utoliko pre što su ‘‘zaboravile na aspiracije i ideale naše skupine“, što se pojavljuju u društvu prebogatih ‘‘progresivnih“ pop ikona na glamuroznim Amnesty International akcijama umesto da se – kao Serafima, Cat i ekipa – bore za ‘‘levičarsku antikapitalističku ideologiju“.

 

Pa dobro, a čime se to Nadežda i Marija bave umesto bistrenjem po kružocima ‘‘antikapitalističke ideologije“, jel’ možda reklamiraju Coca-colu i Chanel?! Pa, ne baš, nego su, vele Shumacher & co., ‘‘postale institucionalizirani advokati prava zatvorenika“. U svojoj sam naivnosti mislio da je to – biti ‘‘advokat prava zatvorenika“, pa makar i ‘‘institucionaliziran“ – nešto dobro i za svaku pohvalu, ali izgleda da sam i ja neoprostivo zapostavio proučavanje ‘‘antikapitalističke ideologije“, pa kaskam za trendovima.

 

Ozbiljno govoreći, a da čim bi se bavile posle svog iskustva?! I zašto bi pristale na tu progresivno-snobovsku demagošku zvrčku po kojoj suštinski udobna i nerizična borba za apstraktne i baš zgodno nedosegljive ciljeve ‘‘totalne promene sveta“ ima bilo kakvu – kamoli moralnu – prednost pred sasvim konkretnom borbom za konkretna prava konkretnih ljudi, a protiv više nego opipljivog protivnika?

A šta jeste namera? Eh, duga je to priča, ali valja napomenuti bar ovoliko: i svojevrsni društveni neuspeh ima svoju hijerarhiju i svoj glamur, a njegovi adepti takođe vole sebe da vide kao paralelnu aristokratiju; otpadnike od neuspeha - a to su svi koji po bilo čemu postanu istaknuti i priznati, ma koliko to bilo eventualno zasluženo i pošteno stečeno – shodno tome, gledaju kao izdajice

 

Možda su Marija i Nadežda u nekom trenutku bile samo nepromišljene cure iz velegradskih arty krugova kojima je bilo do (uostalom, vrlo opravdanog) zajebavanja Sistema, nesvesne mogućih konsekvenci. Ali eto, uhvatilo ih je i propustilo kroz flajšmašinu autoritarnog poretka, a one su se u svemu tome držale sjajno i mogu biti ponosne, i neka niko od nas ko se nije našao pred bar podjednako jakom opasnošću ne sudi o njima arogantno, neka pokaže bar elementarni ljudski respekt ako nije baš neizlečiva budala ili hulja.

 

Moglo je, dakako, biti i drukčije, mogle su ostati neprovaljene ili je moglo uhapsiti neke druge dve-tri pussy-buntovnice, pa bi možda one danas skakutale po sceni sa Bonom ili s kim već, dok bi Nadežda i Marija čantrale negde u nekom moskovskom predgrađu kako su ih ove ‘‘izdale“. Ali, bilo je kako je bilo. Marija i Nadežda, rekao bih, na teži, ali svakako dostojan način, proživljavaju growing up in public, uče kako stvari funkcionišu u stvarnom svetu, sa obe njegove strane: one koja donosi mizeriju i patnju i one koja donosi ‘‘uspeh“, šta god to tačno za bilo koga od nas bilo.

 

I s jednim i drugim bazično će dobro utemeljena osoba umeti da se nosi; ponekad je najteže nositi se s onim trećim elementom uglavljenim negde između: s potrebom anonimnih voajera da u tebe i tvoj život – kojem baš ničim ne doprinose – projektuju svoje opsesije, želje, strahove i ambicije i da kroz njih sude o tebi. A tako se, kroz taj filter, ništa ne vidi i ništa ne zna, niti su uvid i znanje, uostalom, namera.

 

A šta jeste namera? Eh, duga je to priča, ali valja napomenuti bar ovoliko: i svojevrsni društveni neuspeh ima svoju hijerarhiju i svoj glamur, a njegovi adepti takođe vole sebe da vide kao paralelnu aristokratiju; otpadnike od neuspeha – a to su svi koji po bilo čemu postanu istaknuti i priznati, ma koliko to bilo eventualno zasluženo i pošteno stečeno – shodno tome, gledaju kao izdajice.

 

Marija i Nadežda sada verovatno znaju mnogo o tome, ali pretpostavljam da za to malo mare. A i ne treba da mare. To je (često neizbežna) cena napretka u samoostvarenju: demonstrativni, koreografisani prezir od onih koji svoje Sebstvo pokušavaju da izgrade na ritualnom ne-Tebstvu…

 

[DarkAttraktor]

inace moskovski performans art krugovi imaju citavu istoriju tih potpuno sumanutih sizmaticih prepucavanja. needless to say, ljubljancani se nisu tako prepucavali preko medija u svoje vreme. valja procitati, ima interesantnih detalja.

[Roger Sanchez]

Jbt. Volodjini kerberi izgleda nazvali RT i rekli da im se neko tamo u web ofisu previše igrao trule zapadne demokracije..

 

Nadam se da postavljač videja nije dobio šut-kartu za sibirsko dopisništvo.

[Hella]

meni je ok kad publika učestvuje u performansima. 

[kobni zelaya]

 

smešno je, jbg.