Monday at 19:323 days ayme nije mi dbr kakav benger....antemica u rangu 4 strings, take me away, neverica da je iz ove godineroberta harrison izvađena iz naftalinaa o ai spotu nećemo raspravljati
4 hours ago4 hr Dobili smo nastavak posle 20 godina i nekoliko albuma koji u međuvremenu nisu ponovili uspjeh ludog šiza na štiklama iz vremena kada je Madam bila apsolutno na vrhuncu. Svega.Ovo preslušavam kao legacy album, koktel od probranih, vrhunskih sastojaka, po receptu iza kojeg stoji iskustvo i umijeće veličanstvene karijere koja je krojila muzičke, modne i medijske pop-trendove. Originalni Confessions je bio energijom nabijeni disko ples, za raskošne koreografije, ali sa snažnim singlovima, hitovima koji su pojedinačno dominirali na listama. Ovaj je drugačiji, urađen je kao elektronični haus-miks, songovi i plesni ritmovi su više za amatersko đuskanje, nižu se bez pauze, kao da dobar DJ radi za pultom sa kutijom pažljivo selektovanih ploča, sve do aftera i par laganica na kraju.Tematski je album jedan mračni klub u kojem se sehy pleše, muva, znoji, zaljubljuje.. Nisam zapazio da je political na bilo koju aktuelnu temu, ali Madam odavno ne mora ništa da dokazuje. Galamila je i talasala dovoljno u vrijeme kada je to moglo mnogo da je košta.Sa tehičke strane je zvuk mračniji u odnosu na na momente preoštri Confessions 2005. Koplja će se sigurno lomiti oko upotrebe autotjuna na vokalu, ali u ovakvom produkcijskom stilu to u mom uhu funkcioniše. Uz Confessions II ponovo prelistavam Madonnu nasumično na Jutjubu i zapravo se podsjećam na to koliko sam naložen na nju od djetinjstva i koliko je zdrava i pozitivna ta njena tjelesno i duhovno slobodarska, oslobađajuća priča.
Create an account or sign in to comment