Fragmenti

[Jolly Roger]

Što ne bi ovde čitali po maaalo filozofije? Evo, ja ću da krenem, pa ko želi nek se priključi... i tako dok ne stvorimo riznicu... :)

Iskustvo?Proces iskustva je bitno negativan [naravno, ne u vrijednosnom smislu, nego utoliko što je odriječan, nešto negira, op. d.]. On se ne može opisati kao cjelovita izobrazba tipičnih općenitosti. Do te izobrazbe, naprotiv, dolazi tako da se, zahvaljujući iskustvu, stalno opovrgavaju pogrešna uopćavanja. (...) To se već i jezično izražava tako da o iskustvu govorimo u dvostrukom smislu: jednom o iskustvima koja se prilagođavaju našem očekivanju i potvrđuju ga, a potom o iskustvu koje ''stječemo''. To, pravo iskustvo, uvijek je negativno. Kad stječemo iskustvo na nekom predmetu, to znači da dotad nismo pravilno vidjeli stvari i sad znamo bolje kako je s njima. Ta negativnost iskustva ima dakle svoj produktivni smisao. (...) Predmet iskustva ... mora biti predmet na kojem se stječe bolje znanje ne samo o njemu nego i o onome što smo ranije mislili da znamo, dakle, o nečem općem. (...)Iskustvo koje stječemo mijenja cijelo naše znanje. Strogo govoreći, ne možemo dvaput ''steći'' isto iskustvo. Uz iskustvo, doduše, spada da se ono uvijek potvrđuje. Ono se stječe tako reći tek ponavljanjem. Ali kao ponovljeno i potvrđeno iskustvo ono se više ne ''stječe'' nanovo. Kad smo neko iskustvo stekli, onda to znači da ga imamo. Od tad predviđamo ono što nam je prije toga bilo neočekivano. To isto nam ne može još jednom postati novo iskustvo. Pružiti neko novo iskustvo onome tko ima iskustva može samo nešto drugo, neočekivano.Tako se iskušavajuća svijest obrnula – naime vratila na samu sebe. Onaj tko iskušava postao je svjestan svoga iskustva – on je iskusan: tj. zadobio je jedan novi horizont u okviru kojeg mu nešto može postati iskustvo. (...) Hegel, dakle, tvrdi da je istinska bit samog iskustva da se tako preobrće.Zapravo je, kao što smo vidjeli, iskustvo u prvom redu iskustvo ništavnosti: nije onako kako smo pretpostavljali. Suočeni s iskustvom koje stječemo na nekom drugom predmetu mijenja se i jedno i drugo, naše znanje i njegov predmet. Mi sada znamo drugo i bolje, a to znači: sam predmet ne izdržava. Novi predmet sadrži istinu o starom predmetu. (...)Jer samo iskustvo nikad ne može biti znanost. Ono je u neraskidivoj suprotnosti prema znanju i prema onoj poduci koja proistječe iz teorijskog ili tehničkog općeg znanja. Istina iskustva stalno sadrži odnos prema novom iskustvu. Stoga onaj koga nazivamo iskusnim nije postao takav samo zahvaljujući iskustvima, nego je i otvoren za iskustva. Nasuprot onome koji već sve poznaje i sve već bolje zna, iskusni se pokazuje više kao radikalno nedogmatičan, kao onaj tko je – upravo zato što je stekao tako mnogo iskustva i iz iskustava naučio – posebno sposoban stjecati nova iskustva te iz njih učiti. Dialektika iskustva se ispunjava ne u nekom zaključenom znanju, nego u onoj otvorenosti za iskustvo, otvorenosti koju samo iskustvo omogućuje. (...)To je ono iskustvo koje čovjek uvijek mora steći sam i čega nitko ne može biti pošteđen. Iskustvo je nešto što spada u povijesnu bit čovjeka. Koliko god to bilo neki ograničeni cilj odgojne brige, kao recimo kod roditelja za njihovu djecu, poštedjeti ih određenih iskustava, ono što je iskustvo u cjelini nije nešto čega itko može biti pošteđen. Iskustvo u ovom smislu, naprotiv, nužno pretpostavlja višestruka razočaranja u ono što smo očekivali, i samo zahvaljujući njima se stječe iskustvo. To što je iskustvo prije svega bolno i neprijatno iskustvo ne znači, recimo, da se ono posebno ocrnjuje... Samo preko negativnih instanci, što je znao već Bacon, dospijevamo do novog iskustva. Svako iskustvo (koje zaslužuje to ime) prekrižuje neko očekivanje...Uvid je nešto više od spoznaje ovog ili onog stanja stvari. On uvijek sadrži jedno odvraćanje od nečega čime smo bili zahvaćeni kao da smo zaslijepljeni. Utoliko uvid uvijek sadrži moment samospoznaje i predstavlja nužnu stranu onoga što nazivamo iskustvom u pravom smislu...Ako za ovaj moment biti iskustva, koji stječemo, hoćemo navesti nekog svjedoka, najbolji će biti Eshil. On je pronašao formulu, ili, bolje reći, on je spoznao u njezinom metafizičkom značenju formulu koja iskazuje onu unutarnju povijesnost iskustva: učiti kroz patnju (pathe mathon). Ova formula znači ne samo da mi postajemo pametni zahvaljujući šteti i da pravilniju spoznaju stvari moramo zadobivati tek preko toga da se varamo i razočaravamo. Tako shvaćena, ta bi formula morala biti stara koliko i samo čovjekovo iskustvo. Ali Eshil misli više. Ono što čovjek treba naučiti kroz patnju nije ovo ili ono, nego je to uvid u granice ljudskosti, uvid u neukidivost granice ka božanskom. To je, konačno, religijska spoznaja – ona spoznaja iz koje se rodila grčka tragedija.Iskustvo je, dakle, iskustvo čovjekove konačnosti. Iskusan u pravom smislu je onaj tko je svjestan te konačnosti, tko zna da nije gospodar vremena i budućnosti. Iskusni, naime, poznaju granice svoga predviđanja i nesigurnost svih planova. (...) Iskustvo uči da se prizna zbiljsko. Priznati ono što jest je tako pravi rezultat sveg iskustva, kao i svake želje za znanjem uopće...Pravo iskustvo je ono u kojem čovjek postaje svjestan svoje konačnosti. U njemu umješnost i samosvijest njegovog planirajućeg uma nalazi svoju granicu... Priznavanje onog što jest ovdje ne znači: spoznavanje onoga što je jednom tu, nego uvid u granice unutar kojih je još otvorena budućnost za očekivanje i planiranje – ili još načelnije: da je sve planiranje konačnih bića konačno i ograničeno. Pravo iskustvo je, prema tome, iskustvo vlastite povijesnosti.(Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda)uvod.blog.hr

EDIT: Istina i metoda je efin remek-delo, koga zanima filozofija i nije pročitao nek obavezno pročita. Ko jeste, ponovo. :) Edited September 1, 2010 by Jolly Roger

[kim_philby]

super ideja.

new left review 64 july aug 201085slavoj žižekA PERMANENTECONOMIC EMERGENCYDuring this year’s protests against the Eurozone’s austerity measures—in Greece and, on a smaller scale,Ireland, Italy and Spain—two stories have imposed themselves.1 The predominant, establishment story proposes a de-politicized naturalization of the crisis: the regulatory measures are presented not as decisions grounded in political choices, but as the imperatives of a neutral financial logic—if we want our economies to stabilize, we simply have to swallow the bitter pill. The other story, that of the protesting workers, students and pensioners, would see the auster- ity measures as yet another attempt by international financial capital to dismantle the last remainders of the welfare state. Theimf thus appears from one perspective as a neutral agent of discipline and order, and from the other as the oppressive agent of global capital.There is a moment of truth in both perspectives. One cannot miss the superego dimension in the way the imf treats its client states—while scolding and punishing them for unpaid debts, it simultaneously offers them new loans, which everyone knows they will not be able to return, thus drawing them deeper into the vicious cycle of debt generating more debt. On the other hand, the reason this superego strategy works is that the borrowing state, fully aware that it will never really have to repay the full amount of the debt, hopes to profit from it in the last instance.

ostatak posle prekida

[Jolly Roger]

Komunizam?Čak i ako dopustimo da je staljinistički teror bio nužan ishod socijalističkog projekta, još imamo posla s tragičnom dimenzijom jednog emancipatorskog projekta koji je pošao naopako, jednog pothvata koji je na fatalan način potcjenio posljedice vlastite intervencije, za razliku od nacizma kao anti-emancipatorskog pothvata koji je predobro uspio. Drugim riječima, komunistički je projekt bio za bratstvo i dobrobit svih, dok je nacistički projekt izravno bio projekt dominacije.(Slavoj Žižek, O vjerovanju)Tragedija je počela već u prvim danima Ruske revolucije, kad se pokazalo da je Lenjinova trezvenost moralno skinula čaroliju s radikalne ljevice – za prihvaćanje tog nestanka čarolije bilo je potrebno nekoliko generacija. Već u jesen 1918. radnici su Petrograda pozvani na masakr protiv ruskih socijaldemokrata: ''Drugovi, tucite desno socijalne revolucionare bez milosti, bez sućuti, sudovi i suđenje nije potrebno. Neka se vidi radnički gnijev... istrijebite neprijatelje.'' Nije, dakle, tek slamanjem mornarske pobune u Kronštatu ožujka 1921. sa strane boljševičkog vodstva, kada su se najvjerniji sljedbenici Lenjina pobunili sa zahtjevima za sovjetsku demokraciju, a protiv monopoliziranja revolucije, postalo jasno kuda ide revolucionarni put. To da se organizator Crvene armije i kasniji nositelj nade antistaljinističkih iluzija, Lav Trocki, istaknuo u klanju kronštatske opozicije, znakovito je za silaznu putanju kojom se kretala stvar revolucije u Rusiji ništa manje jasno nego i činjenica da se Lenjin osobno nije ustručavao da na 10. partijskom kongresu Komunističke partije Rusije, koji se održavao nekako u to vrijeme, denuncira veliku većinu bona fide socijalističkih ustanika kao malograđanske kontrarevolucionare.Lenjin je već 1918. prihvatio dogmu da se u borbi protiv barbarstva mogu prihvatiti i barbarske metode. Čovjek koji je u trenutku uskakanja na vlast zapisao: ''Povijest nam neće oprostiti ako sada ne prigrabimo vlast'' ili ''Oklijevanje sada postaje naprosto zločinom'' očito nije bio sklon tome da propusti priliku, ma koliko gruba sredstva osvajanja i monopoliziranja vlasti bila u oštrom kontrastu spram plemenitoga cilja cijeloga pothvata. Već se tada moglo predvidjeti da će se revolucija zapravo pretvoriti u trajni puč, pa će biti potrebni sve groteskniji postupci kako bi se odglumila vjernost programu. Time što je lenjinizam masovni teror postulirao kao recept za uspjeh revolucionarnog stvaranja države razorio je onu vezu punu elana između ogorčenja i idealizma, a koja je do 1917. bila privilegija utopijske politike ljevice.To je imalo dalekosežne posljedice za ono što je kasnije nazvano ''političkom suspenzijom morala''. Svaki suvremenik 1917. godine mogao je vidjeti da je nastupilo razdoblje izvanrednog stanja. Ipak, nitko nije bio pripremljen na zaoštravanje revolucionarnog ekstremizma koji se je tako reći od prvog dana pojavio na sceni u punoj opremi. Prema Lenjinu prva je dužnost revolucionara bila da si uprlja ruke. S jasnim osjećajem za nove prilike boljševici su u svojem glasilu, novini Pravda, 31. kolovoza 1918. objavili svoj program: ''Himna radničke klase od sada će biti pjesma mržnje te osvete!'' Kao prvo eksplicitno dokidanje pete zapovijedi ''Ne ubij!'' lenjinski je nauk o nužnosti revolucionarne brutalnosti doveo do otvorenog prekida sa židovskom, kršćanskom i civilnom moralnom tradicijom stare Europe, iako je taj prekid još uvijek proglašavan kao privremeni. Dosljednošću vatrenog konvertita Georg Lukacs je već 1920. krenuo promisliti nova pravila ubijanja u dobru svrhu pod naslovom ''Druga etika''. Druga zato što se, doduše, priznaje postojanje ubijanju neprijateljske etike judeo-kršćanske tradicije, ali se svjesno odustaje od nje, kako bi se bez opterećenja krenulo u revolucionarno djelovanje. Apsolutni idealizam revolucionarnoga angažmana potiče totalni instrumentalizam u uklanjanju prepreka novome. Za Lenjina, kao i za Lukacsa, bilo je izvan svake sumnje da je revolucija koja se realno zbiva obdarena i funkcijom pročišćenja: iz logike međucarstva između klasnog društva i komunizma nužno slijedi obrazac djelovanja ''čišćenja''. Budući da se svjetska povijest pretvorila u svjetski sud, istinski revolucionar mora biti tvrd protiv ostataka prošlosti. Nije formula ruske avangarde uzalud glasila: ''Vrijeme je uvijek u pravu''. Kad budućnost kuca ona ulazi kroz vrata strave.U manje suptilnim kontekstima političko se suspendiranje morala – jednostavnije, dužnost da se čine zločini – pozivalo na jednostavno kvantitativno razmišljanje. Kako bi se spasilo živote mnogih milijuna, mora se pristati na žrtvovanje nekoliko tisuća osoba – nijedan razuman čovjek neće odbiti takav račun. Brzo nakon toga vidjet će se prizor kako se milijuni žrtvuju da bi se na vlasti održalo najprije nekoliko tisuća, a na kraju jedva tucet pod vodstvom nepovjerljivog kralja filosofa – ma koliko ova nekolicina i dalje tvrdila da svoju moć koriste u interesu najuzvišenijih nada čovječanstva. Nikada paradoks egalitarnosti nije jasnije došao do izražaja nego u vrijeme boljševizma: tada je alfa životinjama besklasnosti uspjelo da u svojim rukama akumuliraju čitavu moć. Uostalom, već rano su se pojavile i grublje varijante tih tragičnih računa. U bliskom okruženju Lenjina formulirane su teze poput ove: kod tako brojnog naroda kao što je ruski može se bez daljnjeg žrtvovati desetina ako se ostali mogu uspješno obraditi. Autor ovih klasno genocidnih fantazama, Lenjinov bliski suradnik Zinovjev, ne bi tako nešto nikada izgovorio da nije bio siguran u podršku vođe revolucije. Sve od 1918. arhetip decimiranja provlači se kroz dekrete partijskog vođe: da se tu i tamo svaki deseti eleminira ostali bi se po sebi pretvorili u podatnu masu. O Trockom se također izvještava da je kao komandant Crvene armije kod neznatnih povoda naredio strijeljanje svakog desetog vojnika. Lenjinovo objašnjenje da je represija potrebna samo još u prijelaznom razdoblju od kapitalizma u komunizam možda nikad nije bila ništa drugo nego parola kojom su se suspendirali moralni skrupuli. Argument koji se ponekad dodavao, da je ovaj put riječ o potlačivanju manjine sa strane većine, pokazao se kao formula smirivanja koja je aktivistima prikrivala fatalni smjer kojim je krenuo njihov projekt. U retrospektivi su – svakome tko nema razloga da to ne želi znati – očiti motivi zašto je komunizam kao državna vlast od prvog dana bio vrijeme prelaženja od najgorega na najgore.Prihvatimo li tezu po kojoj je ''fašizam'' u svojoj početnoj fazi značio pokušaj da se elan ratnih socijalizama prenese na životne forme poslijeratnih društava, nije moguće zanijekati: Lenjinove direktive iz kasne jeseni 1917. potaknule su prve autentično fašističke inicijative 20. stoljeća. Prema njemu su se Mussolini i njegovi klonovi mogli ponašati samo kao epigoni. Tezu da je Lenjin inaugurirao fašizam izgovorili su u pedesetim godinama sovjetski znanstvenici, na primjer dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Lav Davidovič Landau. I Romain Rolland (koji je nakon znakovitog susreta sa Staljinom 1935. postao stjegonošom zapadnog prosovjetizma) krajem je tridesetih godina zabilježio da je komunizam proizveo fašizam utoliko što je fašizam tek ''obrnuti boljševizam''. Landauova je teza u usporedbi točnija i radikalnija budući da lenjinizam ne identificira samo ''dialektički'' kao provokacijsko žarište fašizma nego i kao njegov prototip.Na lijevo-fašističkom originalu lenjinske vrste značajke novoga političkog stila, koji nikada nije tajio svoje porijeklo iz realizma svjetskoga rata, izrazile su se do kraja. Među njima valja nabrojati: latentna ili manifestna koncepcija monologičnosti odnosa između vođe i vođenih; trajna mobilizacijska agitacija ''društva''; prenošenje vojnog habitusa na ekonomsku proizvodnju; rigorozni centralizam štabova vodstva; kult militantnosti kao forme života; asketski kolektivizam; mržnja spram liberalnih oblika ophođenja; prinudni entusijazam za revolucionarnu stvar; monopoliziranje javnoga prostora partijskom propagandom; obuhvatno odbijanje građanske kulture i uljuđenosti; podređivanje znanosti zakonima partijnosti; prezir spram pacifističkih ideala; nepovjerenja spram individualizma, kosmopolitizma i pluralizma; stalno špijuniranje vlastitih sljedbenika; eksterministički model postupanja s političkim protivnikom te konačno od jakobinskig terora preuzeta sklonost kratkim procesima u kojima optužba već uključuje osudu.Na vrhu tog popisa značajki tipičnih za fašizam izričito je opozivanje pete zapovijedi pa makar i samo za vrijeme nekog ''prijelaznog razdoblja'' do iskorijenjivanja klasnog neprijatelja (na početku još nazivanog ''narodnim neprijateljem''). Pritom se, valja naglasiti, ne radi o onim iznimkama od starozavjetne zabrane ubijanja koja se oduvijek priznavala židovskim borcima i kršćanskim vojnicima. Korisnici iznimnih zakona ovaj puta su pripadali napola civilnoj eliti koja kao osvetnička avangarda čovječanstva nije morala slušati obični moral. Samo za pripadnike toga reda žrtvovanja važila je oznaka ''profesionalni revolucionar'', čijim je izumom Lenjin učinio presudni korak u praksu hipermoralno motiviranog amoralizma. Kada je Camus u svome pametnom sažetku Hegelovog amoralizirajućeg utjecaja na mišljenje revolucionara u 19. i 20. stoljeću zabilježio: ''Svaki moral postaje privremenim'', to upućuje na sve veće otuđenje revolucionarnog aktivizma od njegovih idealističkih početaka. Pragmatični razlozi za privremenost morala u vrijeme permanentne borbe pokazali su se u modusu operandi Ruske revolucije kada je ubijanje zbog Dobra poprimilo kronične, profesionalne i institucionalne osobine. Već nakon kratkog vremena praksa ubijanja je habitualizirana, sistematizirana i birokratizirana, a da nikada nije izgubila svoj nepredvidljivi karakter. Kako nitko nije bio u stanju reći hoće li moralno iznimno stanje ikada završiti, nije čudno da su se uskoro pojavili glasovi koji su tražili moral podobniji za stalni rat.Aktivisti su o ubijanju u službi Velike stvari govorili kao o tragičnom odustajanju od osobnog morala u korist božice Revolucije. Među komesarima se umijeće ubijanja hvalilo kao svećenička kompetencija koja revolucionara razlikuje od buržuja. Nespremnost na ubijanje je u očima aktivista bila najsigurniji znak za postojanje građanske inertnosti. Dio je legende o Lenjinu, kao što znamo, jaka doza moralnoga kiča, zasnovanog na pohvalama vođe revolucije previše osjetljivog za svoju zadaću.Kasniji fašistički pokreti na nacionalističkom krilu, o čijoj se ugroženosti zbog pretjerane osjetljivosti doista nije trebalo brinuti, samo su morali zamijeniti objavu rata klasnome neprijatelju objavom rata nacionalnom ili rasnom neprijatelju da mogu lenjinistički model prenijeti na nacionalne pokrete srednje i južne Europe. Njihov bijes – ni to se ne smije osporiti – sigurno nije bio samo imitativne prirode. Vlastiti doprinosi njemačkih, talijanskih, rumunjskih, hrvatskih itd. radikalno-nacionalističkih stranaka cjelokupnoj slici eksterminističkih pokreta u Europi doista su dovoljno teški u cjelokupnoj bilanci. Zadovoljimo se ovdje s gotovo resigniranom spoznajom da je obični moral preopterećen kod vrednovanja makro-kriminalnih kompleksa. Suha statistika govori o tomu da su u 20. stoljeću na jedno ubojstvo u ime rase dolazila dva ili tri u ime klase.Što se ostalog tiče, dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Čim su se prepoznali, proglasili su borbu s onim drugim za prvi razlog svojega opstanka. Antiboljševizam fašističkog pokreta i antifašizam kominterne poklapaju se kvazi a priori. To da su nominalno iskazani fašizmi svoje poslovne ciljeve od samoga početka oglašavali kao antiboljševičke proizlazilo je iz vremenske i stvarne prednosti komunističkih fenomena. Radikali s desnoga krila imali su pred očima primjer lijeve konkurencije kada su počeli kopirati formulu njenog uspjeha. Komunizam je pričekao neko vrijeme dok nije prepoznao svoju priliku u mobiliziranju svih snaga u borbi protiv konkurenta na desnici.Time što se vođa boljševizma, Staljin, pred svijetom presentirao kao jamac otpora protiv nacističke Njemačke, naložio je Hitlerovim protivnicima svake vrste ''antifašizam'' kao jedinu moralnu opciju epohe – pa je tako Sovjetski Savez imunizirao od unutrašnjih i vanjskih kritičara. Ti su se morali bojati da će ih denuncirati kao profašiste čim izreknu i najmanji prigovor Staljinovoj politici. Koliko je taj strah bio opravdan dokazuje Staljinova propaganda koja je Trockog i Hitlera spominjala zajedno kao personificirane opasnosti za otačbinu svjetskoga proleterijata.Sve od Lenjinovih Dekreta o crvenom teroru od 5. rujna 1918. uzimanje talaca i masovna strijeljanja ''elemenata neprijateljskih revolucija'' proglašeni su revolucionarnom dužnošću. Navodno je samo 1919. strijeljano pola milijuna ljudi; a već je godinu dana ranije teror poprimio masovne crte – Čeka je naročito voljela objavljivati popise strijeljanih kako bi stanovništvu objasnili smisao mjera. Prijelaz od ustanka protiv staroga društva na teror protiv vlastitoga naroda, pa onda na teror protiv vlastitih nedovoljno odlučnih sljedbenika, stvorili su klimu koja je došla blizu onog ''amorfizma'' što ga je zahtijevao Bakunjin. Kolovoza 1918. Lenjin je, potaknut aktivističkom groznicom, slao telegrame po čitavoj zamlji u kojima zahtjeva masovno vješanje buntovnih seljaka – ''učinite to tako da narod vidi u udaljenosti od stotine vrsta i da se strese''. U istom je duhu narodni komesar za pravosuđe, Kriljenko, od svojih podređenih zahtjevao da likvidiraju i očito nedužne: takvo će tek postupanje stvoriti pravi utisak u ''masi''.Kalkulacija spomenutoga komesara doista je duboka: zar nećemo jednog dana iz prekomjernih ekscesa zaključivati o pravednosti stvari zbog koje su bile potrebne takve žrtve? Poljski je pjesnik Alexander Wat logiku hladnoga bijesa opisao u svojim razgovorima sa Czeslawom Miloszom: ''Znaš, riječ je o toj apstraktnoj krvi, nevidljivoj krvi, krvi na drugoj strani zida – koliko čista i uzvišena mora biti stvar za koju se prolijeva toliko krvi, toliko nedužne krvi. Već je i to izazivalo neizmjernu privlačnost...'' Tamo gdje je sve pokazivalo ka neumjerenosti i masovnosti, zar nije bilo samo po sebi razumljivo da se i kod uništavanja protivnika radi u takvim omjerima? Ostap Mandeljštam već je 1922. shvatio da se Sovjetski Savez pretvara u orientalnu despociju. ''Možda smo doista Asirci pa se stoga odnosimo tako ravnodušno prema masovnom ubijanju robova, zatvorenika, talaca i neposlušnih?'' Statistike historičara neumitno pokazuju da se pod Lenjinovom vlašću iz tjedna u tjedan likvidiralo bez procesa više ljudi nego u carskim procesima tijekom stoljeća.Kako boljševici nakon završetka građanskog rata od 1921. pa nadalje nisu više imali neprijatelja kojega bi se moglo dostatno eksternalizirati, morali su otvoriti novu frontu iz duha čiste mobilizacije. Tom je operacijom započelo najmračnije poglavlje u inače tamnoj povijesti revolucionarnih poslova sa srdžbom. Govorimo o namjernom preusmjeravanju ''masovnoga gnijeva'' na dobrostojeće seljake Sovjetskoga Saveza, naročito one u Ukrajini, koji su na žalostan način postali poznati pod imenom kulaka. Oni su još uvijek najveći kolektiv žrtava genocida u povijesti čovječanstva – ujedno i skupina koja se najmanje može obraniti od zaborava nepravde koju su pretrpjeli.U skladu s marksističkom doktrinom sovjetsko bi vodstvo u seljaštvu svoje zemlje moralo vidjeti klasu proizvođača, djelomično analognu proleteijatu. Budući da su ipak pripadali predindustrijskom univerzumu, bili su kategorija proizvođača krive vrste, o kojoj se znalo da su historijski osuđeni na propast. Tako su seljaci Rusije već rano bili na dvostrukoj meti revolucionara – s jedne strane kao utjelovljenje neprihvatljive zaostalosti koju valja dokinuti prisilnim mjerama moderniziranja, a s druge strane kao proizvođeči životnih namirnica na koje su revolucionarni elementi od prvih dana nemira polagali pravo. Lenjin sam je predvodio u grubom tonu kulačke politike kada je samostalne seljake, pored buržoazije, klera (''što ćemo više predstavnika reakcionarnog svećenstva pobiti, to bolje''), te menjševičkih reformatora , svrstao u prvi red ''klasa'' koje je trebalo likvidirati. ''Dekulakizacija'' je samo u hladnoj zimi 1932.-33. koštala do osam milijuna ljudskih života.Publika još nije shvatila koliko je klasizam ispred rasizma kada je riječ o oslobađanju genocidnih energija u 20. stoljeću. Ono što tim zbivanjima daje njihovo uznemirujuće značenje jest lakoća s kojom je vođama sovjetske KP uspjelo kod mnogih sudionika zlih akcija izazvati onu opijenost zloćom čiji nositelji postaju podobni da sudjeluju kao pomagači kod brisanja obezvrijeđenih ''klasa''. O motivima Hitlerovih dobrovoljnih pomagača istraživanje je mnogo toga pokazalo; što se tiče Staljinovih pomoćnih četa, skrivaju se u katakombama povijesti. Doista se kod genocidnih ekscesa u ime klase pokazuje u kojoj mjeri socijalna povezanost, koju prizivaju sociolozi, uvijek sadrži i mržnju koja veže one koji su zanemareni i prividno ili doista privilegirane. Tamo gdje zavist oblači odjeću socijalne pravde dolazi do izražaja želja za uništavanjem koja je već na pola puta do uništavanja.Od te mrlje boljševički se sistem nikada više ne bi oporavio da staljinizam nije spašen ratom što ga je Hitler unio u Sovjetski Savez. Antihitlerovski impuls se pobrinuo za to da je što se tiče staljinističkih grozota prevladao interes da ih se ne vidi upravo kod zapadnih sljedbenika i simpatizera koji su u snazi svoga uvjerenja ostali nedodirnuti činjenicama. Ingeniozno predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma, i preko toga u novoj ljevici, prevladavajućom jezičkom igrom poslijeratnog vremena – s dugoročnim posljedicama koje se može vidjeti sve do današnjeg dana kod disidentskih subkultura Zapada. Nije pretjerano reći da je bijeg radikalne ljevice u ''antifašizam'' najuspješniji manevar jezičke politike 20. stoljeća.Nastavljanje te igre kod zapadne ljevice nakon 1945. dogodilo se prije svega zbog potrebe za obuhvatnom samoamnestijom. Nije teško objasniti zašto je ljevici bilo potrebno pomilovanje. S obzirom na poraznu bilancu staljinizma, imala je višak pogrešaka, propusta i iluzija koje trebalo prikriti, ispričati, relativirati. Dobronamjerni su suputnici znali što nisu htjeli znati – Sartre je, na primjer, bio upoznat s postojanjem deset milijuna zatvorenika u sovjetskim logorima, ali je šutio da ne bi narušio frontu antifašista. Ekstremna ljevica Europe nakon Drugog svjetskog rata bila veoma velikodušna u suosjećanju sa samom sobom. Time što je uvijek iznova spominjala antifašizam smislila je višu moralnu matematiku po kojoj netko treba važiti za nedužnoga ukoliko dokaže da je netko drugi kriminalniji od njega. Da bi se skrenula pažnja s vlastitoga angažmana s ideologijskim premisama najopsežnijih akcija umorstava u povijesti čovječanstva, inscenirali su se montirani procesi u kojima se sve svodilo na kaplara iz svjetskoga rata koji je dovršio povijest Zapada.Doista je došlo dotle da se gotovo svaka kritika komunizma denuncirala kao ''antikomunizam'', a antikomunizam kao nastavljanje fašizma liberalnim sredstvima. Nakon 1945. doista nije više bilo otvorenih bivših fašista, ali nije nedostajalo bivših komunista, alternativnih komunista i radikalno nedužnih s krajnjeg ruba koji su glavu držali tako visoko kao da su se razbojstva Lenjina, Staljina, Maoa, Ceausesca, Pol Pota i drugih komunističkih vođa dogodila na planetu Pluton.(Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme: političko-psihološki ogled)

Sloterdijk je izvanredan. Od novijih filozofa on mi je omiljen.

[Jolly Roger]

Kad smo već kod čitanja...

Čitati?''To što svatko smije naučiti čitati – trajno kvari ne samo pisanje nego i mišljenje'' - napisao je Nietzsche prije više od stoljeća. Dok svakako podržavam to da ''svatko smije'', čini mi se kako to da ''svatko mora'' doista kvari čitanje. Jer, čitanje je najslobodniji vid razgovora – ne svidi li nam se to što se kazuje, uvijek možemo prestati, bez da nam pri tom bude neugodno i bez da moramo izmišljati izlike ili biti grubi. Obavezno obrazovanje ide protiv bitne slobode čitanja.Kao da se prisiljeni čitači naknadno osvećuju time da – u nekoj verziji stockholmskog sindroma – čitaju i kad ne moraju. Pri tom ostaju zamrznuti u jednom stavu kojeg nažalost olako zamjenjuju za ''vlastito mišljenje'', ''kritičnost'' i slično: tekst, naime, doživljavaju kao školskog učitelja kojemu konačno mogu u lice skresati što misle o njemu i njegovom natjeravanju na čitanje.Čitati nešto što ne poštujemo tek se drugotno ogrešuje o drugog čovjeka koji nam je poklonio svoje misli zapisujući ih – jer, ako ijedan poklon smijemo bezbolno odbiti, onda je to ovaj. Ne samo bezbolno, nego i s pravom, budući da ovaj poklon traži nešto zauzvrat - moje vrijeme, koje ga jedino može oživjeti. Stoga bi čitanje nečega što ne poštujem prvenstveno značilo manjak poštovanja spram sebe i svoje slobode odabira.Zato, ako neki tekst već čitam, nastojim pristupiti mu onako kako to opisuju ovi pisci koji su najprije znali biti vrsni čitatelji. (Descartes, Jaspers, Gadamer, Barbarić).

[Otto Katz]

Sloterdijk je izvanredan. Od novijih filozofa on mi je omiljen.

Ea baš čitam Der Zauberbaum. Od-lično! Kad naiđem na citat, dostojan ovog plemenitog topića, odma mećem.

[Jolly Roger]

Ea baš čitam Der Zauberbaum. Od-lično! Kad naiđem na citat, dostojan ovog plemenitog topića, odma mećem.

Long live the king! :)Tako je, rodilo se, valja ga ljuljati... ;)

[kim_philby]

cisto kao posalica :P

Walter Benjamin on Martin Heidegger #1:____________________________________Walter Benjamin to Gerhard (Gershom) Scholem: Munich November 11, 1916 Dear Mr. Scholem, I am very grateful that you supplied me with the information so quickly. A week ago I began a letter to you that ended up being eighteen pages long. ... ...An essay (originally held as a lecture when he received the venia legendi in Freiburg*) on "Das Problem der historischen Zeit" [The Problem of Historical Time] has appeared in the last or next to last issue of the Zeitschrift für Philosophie und philosophische Kritik, and documents precisely how this subject should not be treated. An awful piece of work, which you might, however, want to glance at, if only to confirm my suspicion, i.e. that not only what the author says about historical time (and which I am able to judge) is nonsense, but that his statements on mechanical time are, as I suspect, also askew. ..." __________________ * Martin Heidegger's inaugural lecture, July 27, 1915. [From The Correspondence of Walter Benjamin, 1910-1940, edited & annotated by Gershom Scholem & Theodor W. Adorno, trans. by M.R. & E.M. Jacobson, Chicago: Univ. of Chicago Press, 1994, 81-83.]

[Otto Katz]

Evo fragmenta k Čarobnom drvetu i austrijskoj životnoj filozofiji. Ich habe mich mit dem Grundprinzip der österreichischen Lebensphilosophie vertraut gemacht, das heißt mit einem ernsten Unernst oder besser unernsten Ernst, aus dem sich der welke Geist in jeder Richtung gehen läßt, bis alles denkbar wird, aber nichts mehr gilt.Bolje nego zenbudizam, a?

[Аврам Гојић]

Nije bolje.Aj sad ako moze, da se citati stavljaju na BHS-u a ne na gnusnim stranim jezicima koje govori 3% ljudi na forumu

[Otto Katz]

Aj sad ako moze, da se citati stavljaju na BHS-u a ne na gnusnim stranim jezicima koje govori 3% ljudi na forumu

Ovo su filozofski fragmenti. -_- Bez njemačkog pristup zabranjen. Šalim se, evo na brzinu i nevješto: Upoznao sam se s osnovnim načelom austrijske filozofije života, to znači s ozbiljnom neozbiljnošću, ili bolje s neozbiljnom ozbiljnošću, iz koje se uveli duh pušta na sve strane, sve dok ne postane moguće misliti sve, ali i sve prestane važiti.Jebiga, ispade rogobatno. Ako nađem inspiraciju, uglačat ću.edit: promijenio Edited September 2, 2010 by king louie

[Аврам Гојић]

hvala na naporu, a citat je sjajan

[Jolly Roger]

hvala na naporu, a citat je sjajan

+1

Bolje nego zenbudizam, a?

Kad već pomenu... ne mogu da odolim a da ne postavim sjajan tekst koji verno oslikava zen filozofiju:

TRAGANJE ZA BUDDHOM: SVJETILJKA ZA SEBE SAMEJack Kornfield*(11. poglavlje knjige "Staza sa srcem" Jacka Kornfielda)Kad se suočimo s raznolikim duhovnim učenjima i praksama, moramo održati pravi osjećaj istraživanja. Kako ova učenja i prakse djeluju na mene i druge? U svojim zadnjim riječima, Buddha je rekao da trebamo biti svjetiljka sebi samima.Ovo su izvanredna vremena za duhovnog tragača. Moderne duhovne knjižare obiluju tekstovima o kršćanskim, židovskim, sufijskim i hinduističkim praksama. Prethodna poglavlja o duhovnom toboganu i proširenju i rastvaranju sopstva postaju tek još jedan prikaz među stotinama duhovnih priča. No, mnogi su među ovim prikazima protuslovni. Već smo vidjeli kako se snažno mogu razlikovati perspektive u budističkim tradicijama, od škola koje traže prosvjetljenje kroz pročišćenje i izmijenjena stanja svijesti do onih koje kažu da nas samo ovo traganje priječi od ostvarenja svog istinskog prosvjetljenja ovdje i sada. Mnogobrojne protuslovne perspektive koje susrećemo nameću jednu od velikih dilema duhovnog života: što da vjerujemo?Ispočetka smo u svom entuzijazmu prema praksi skloni uzimati sve što čujemo ili čitamo kao evanđeosku istinu. Ovaj stav često postaje još jačim kad se pridružimo nekoj zajednici, slijedimo učitelja, poduzmemo disciplinu. No sva učenja iz knjiga, mapa i vjerovanja imaju malo veze s mudrošću ili samilošću. U najboljem su to slučaju putokazi, poput prsta koji pokazuje prema mjesecu, ili sačuvani dijalozi iz vremena kad je netko primio neku istinsku duhovnu hranu. Da bi oživjeli duhovnu praksu, moramo otkriti u sebi svoj vlastiti način da postanemo svjesni, da živimo životom duha.Prije više godina me u Massachusettsu, u veoma zbunjenom stanju, posjetila jedna žena po imenu Jean, koja je bila učenik meditacije. Bila je udana za doktora s kojim je imala dvoje djece. Njen je suprug patio od napadaja depresije, a usred jednog od njih prošle godine počinio je samoubistvo. To je za nju bilo veoma tužno i bolno, a za djecu još i više. Živjeli su van Amhersta i učestvovali u mnogim duhovnim zajednicama u tom području. Učili su s tibetanskim budistima i sa sufijima, a nakon njegova samoubojstva čitava je ova duhovna mreža priskočila u pomoć porodici. Svakog dana tijekom više mjeseci prijatelji su dolazili kuhati obroke, brinuti se o djeci, donoseči utjehu i podršku. Mnogi su od njih uključili duhovne ceremonije za ovu porodicu i za oca koji je umro.Jednog je dana blizak prijatelj iz tibetanske zajednice uzbuđeno prišao Jean i rekao, "Radio sam zadnjih četrdeset dana tibetanske molitve i vizualizacije mrtvih, a sinoć sam ugledao njega. Tvoj suprug je dobro. Vizija je bila tako jasna. Ulazio je u bardo svjetlosti Zapadnog Kraljevstva s Bodhisattvom Amitabhom. Osjećao sam sve tako jasno. Sve je u redu." Jean je ovima bila veoma ohrabrena. No, u gradu je nekoliko dana kasnije susrela prijatelja iz lokalne kršćanske mističke zajednice koju je i sama nekoć pohađala. Ovaj joj je uzbuđeno rekao, "Dobro je. Vidio sam ga. Imao sam duboku viziju prošle noći za vrijeme moje molitve u meditaciji, a on je okružen bijelim svjetlom u nebu uzašlih majstora." Jean je bila malo pogođena i zbunjena ovim komentarom.Kad je došla kući, odlučila je nazvati jednog svog starog i poštovanog učitelja, inače Sufi majstora. Kad je stigla tamo, prije negoli je uspjela izložiti svoju dilemu, on joj se obratio, "Tvoj suprug je dobro. Već je ušao u utrobu i rodit će se u ženskom tijelu kroz roditelje koji žive u području Washingtona, D.C. Slijedio sam njegovu svijest u meditaciji." Zbunjena i uznemirena, nastojeći raščlaniti što je istina, došla je k meni.Zamolio sam ju da pažljivo razmotri što ustvari sama zna. Ako odloži u stranu tibetanska učenja, sufijska učenja, kršćanska mistička učenja i pogleda u vlastito biće i srce, što je to što već zna s tolikom sigurnošću da čak i kad bi Isus i Buddha sjedili u istoj sobi i rekli, "Ne, nije tako," da ih može pogledati ravno u oči i reći, "Ipak je tako." Tražio sam od nje da odloži sve svoje filozofije i vjerovanja, mape prošlih i budućih života i drugo, podsjećajući ju da ono što sama zna može biti veoma jednostavno. Konačno, iz tišine je progovorila, "Znam da sve se mijenja i skoro samo to. Sve što se rodi umire, sve je u životu u procesu promjene." Pitao sam je zatim nije li to možda dovoljno - da li bi iz te jednostavne istine mogla živjeti život puno i pošteno, ne držeći se onog što neizbježno mora otpustiti. Možda bi ovo jednostavno razumijevanje bilo dostatno za življenje mudrog i duhovnog života.To što sam tražio od Jean, da odloži sva učenja koja je čula i razmotri što sama doista zna, zadaća je koju svi moramo obaviti. Stvari koje znamo često su veoma jednostavne, no u ovoj jednostavnosti, koju je korejski Zen majstor Seung Sahn nazvao "umom koji ne zna," možemo osjetiti živući duh. Možemo osjetiti misteriju rođenja u ovom tijelu, bivanja ovdje sa bojama i zvukovima ovog plesa. U ovoj se jednostavnosti nešto obnavlja, nešto se upotpunjuje što već je potpuno. Ono što je prekrasno može se pokazati u njenoj tišini. Elizabeth Kubler-Ross piše o pronalaženju toga u trenu smrti. Oni koji imaju snage i ljubavi sjediti s umirućom osobom u tišini koja se stare onkraj riječi znati će da ovaj tren nije ni zastrašujuć, ni bolan, vec je to mirni prestanak funkcioniranja tijela. Promatranje mirne smrti može nas podsjetiti na mir koji pronalazimo u gledanju padajuće zvijezde.Nekako, u trenutku prepoznavanja da sve se mijenja, Jean je ponovo pronašla svoj put. Religija i filozofija imaju svoju vrijednost, ali na koncu sve što možemo jest otvoriti se misteriji i živjeti stazu sa srcem, ne idealistički, ne bez poteškoca, već kao što je to Buddha ucinio, usred svoje ljudskosti u svom životu na ovoj zemlji. Da li vrijedi da se pitamo: što možemo vidjeti i znati izravno sami? Nisu li ove jednostavne istine dovoljne? Postavljao sam ova pitanja na mnogim meditacijskim grupama i obično ljudi odgovaraju jednostavnim istinama poput, "Kojegod moje mišljenje bilo, shvaćam da postoji neko drugo." "Ovaj svijet ima dan i noć i svjetlost i tamu i ugodu i bol. Sastoji se od suprotnosti." Ili, "Kad prianjam - patim." Ili, "Upravo mi je ljubav u ovom životu donosila sreću."Naše oslobođenje i sreća izniču iz vlastite duboke spoznaje, i nema nikakve veze što bilo tko drugi kaže suprotno. Naš duhovni život postaje nepokolebljivim samo kad smo povezani s vlastitim ostvarenjem istine.Moderna vremena imaju neku sličnost s duhovnom klimom drevne Indije. U vrijeme Buddhe povijesni iskazi opisuju mnoge druge učitelje, yogine, mudrace i majstore kako nude gomilu duhovnih praksi. I kao u naše vrijeme, ljudi su u vrijeme Buddhe postali zbunjeni u susretu s mnoštvom ovih majstora. Jedno od najpoznatijih Buddhinih učenja predano je u selu plemena Kalama. Nakon što su ugostili niz majstora koji su iznosili proturječna duhovna učenja, ostali su zbunjeni. Kad je Buddha stigao i čuo za to, rekao je:I možete biti zbunjeni, Kalame, i u sumnji, a sumnja je vaša o stvarima u koje treba sumnjati. Ni meni ne vjerujte. Ako želite znati duhovnu istinu, morate ispitivati na slijedeći način. Ne budite zadovoljni, o Kalame, stvarima po čuvenju ili tradicijom, legendama ili onim što zapisano je u velikim spisima, naslućivanjem ili logikom, ili gledištem koje je dopadljivo ili nedopadljivo, ili govoreći, "Ovo dolazi od velikog majstora ili učitelja." Već pogledajte u sebe. Kad znate u sebi koja su učenja nekorisna, štetna, koja mudri odbacuju, koja primjenjena i pretočena u djelo vode u nevolju i patnju, trebate ih napustiti. Ako vode u laž i pohlepu, u krađu ili opsjednutost, u narastanje mržnje ili obmane, napustite ih. Ponovo, o Kalame, ne budite zadovoljni stvarima po čuvenju ili tradicijom, ili bilo kojim učenjima, bez obzira kako do vas dolaze. Tek kada znate u sebi koja učenja su povoljna, neosporiva, koja mudri hvale, koja primjenjena i upražnjavana vode dobrobiti i sreći, ta učenja trebate upražnjavati. Kad vode u vrlinu, poštenje, blagonaklonost, jasnoću i slobodu, ta učenja morate slijediti.Tako možete misliti: ako ima drugih života, plod dobrote u ovom životu biti će dobrota nadalje, a ako nema drugih života, onda će se plod dobrote doživjeti ovdje i sada.Kad se suočimo s raznolikim duhovnim učenjima i praksama, moramo održati izvorni osjećaj ispitivanja: koje je djelovanje ovog učenja i prakse na mene i druge? Kako to funkcionira? Kakav je moj odnos s time? Da li me hvata nedoumica, strah, zbunjenost? Da li me vodi većoj blagosti i većem razumijevanju, većem miru ili slobodi? Samo mi možemo otkriti da li nas naša staza mora voditi kroz najviša stanja samadhija ili kroz liječenje rana u svom srcu. U svojim posljednjim riječima, Buddha je rekao da moramo biti svjetiljka sebi samima - moramo pronaći svoj istinski put.Duhovna praksa se nikada ne može ispuniti imitiranjem vanjskog oblika savršenosti. Ovo samo vodi u "duhovnu glumu." Iako možemo biti istinski nadahnuti primjerima mudrih učitelja i tradicija, samo nam njihovo nadahnuće može isto tako stvoriti probleme. Želimo ih imitirati umjesto da u sebi budemo pošteni i iskreni. Svjesno ili nesvjesno, pokušavamo hodati poput njih, govoriti poput njih, djelovati poput njih. Stvaramo veliki sukob u svom duhovnom životu kad uspoređujemo slike koje držimo o sebi sa svojim slikama prosvjetljenih učitelja, ili likova poput Buddhe, Isusa, Sv. Franje, Gandhija ili Dalai Lame. Naše srce prirodno čezne za potpunošcu, ljepotom i savršenošću, ali dok se pokušavamo ponašati poput ovih velikih majstora, namećemo si njihovu sliku savršenosti. Ovo može biti veoma obeshrabrujuće, jer mi ipak nismo oni.Ustvari, ispočetka se može činiti da nas duhovna praksa vodi u suprotnom smjeru. Kako se budimo, skloni smo vidjeti svoje pogreške i strahove, svoja ograničenja i sebičnost, puno jasnije nego ikada prije. Prve poteškoće na stazi uključuju poneka gruba probuđenja. Možemo se pitati da li smo na stazi sa srcem ili da li smo uopće na dobrom putu. Mogu se javiti sumnje. Praksa se može dojmiti više poput fizičkog rada negoli rada ljubavi, a slike savršenosti koje držimo samo pojačavaju obeshrabrenost sobom i svojom praksom. Kad počnemo izravno susretati svoja ograničenja, možda ćemo pokušati pronaći drugi oblik prakse, brži put, ili ćemo možda odlučiti korjenito promjeniti svoj život - preseliti se, razvesti se, otići u samostan.U svom početnom obeshrabrenju, možda ćemo za sve optužiti praksu ili zajednicu oko nas, ili pak optužiti učitelja. Ovo se meni desilo u prvoj godini redovničkog života. Prakticirao sam ustrajno, no nakon nekog sam vremena postao prilično frustriran. Nemir, sumnja, reaktivnost i osuđivanje s kojima sam se susreo bili su mi veoma naporni. Premda sam znao da je to djelimično moja greška, osjećao sam da je za velik dio toga kriv okoliš u kojem sam se nalazio. Živio sam u šumskom samostanu pod vodstvom priznatog meditacijskog majstora, a kao dio dnevnog rasporeda, pored pet sati meditacije, trebali smo pojati, vaditi vodu iz bunara, šivati odore, sređivati poslove zajednice, te izjutra hodati skupa u skupljanje hrane. Sve je ovo trebalo biti dijelom naše meditacije. No saznao sam o drugim tipovima samostana gdje se pojedinac mogao zaključati u sobu i prakticirati u neometenoj tišini po dvadeset sati dnevno. Počeo sam osjecati da, kad bih samo bio na takvom mjestu, moja bi se meditacija produbila kako treba i mogao bih se prosvjetliti.Što sam više bio frustriran, to se samostan činio traljavijim i manje pogodnim za prosvjetljenje. Čak se i moje viđenje majstora počelo uklapati u ovaj način gledanja. Kako može voditi samostan na takav naćin? Ustvari, zašto ne prakticira meditaciju čitavo vrijeme da pruži bolji primjer, umjesto što sjedi naokolo okružen čitav dan redovnicima i podučavajući sve seljake koji dođu? Tako sam otišao suočiti se s njim. Naklonio sam se i iskazao poštovanje i rekao mu da želim otići u stroži samostan, jer ovdje nemam dovoljno vremena za meditiranje. "Eh," rekao je, "nema dovoljno vremena da budeš svjestan?" "Ne," odgovorio sam, ponešto iznenađen njegovim pitanjem. Ali moja je frustracija bila snažna, pa sam nastavio, "Osim toga, redovnici su previše traljavi, a čak ni vi niste dovoljno tihi. Nedosljedni ste i proturječni. Čini mi se da to nije ono što je Buddha poučavao." Samo bi Zapadnjak rekao nešto takvo, pa ga je to nasmijalo. "Dobro je da ne izgledam poput Buddhe," odgovorio je. Pomalo uznemiren odgovorio sam, "Oh, da, a zašto to?" "Zato," rekao je, "jer bi ti još uvijek gledao Buddhu van sebe. On nije ovdje vani!" S time me poslao natrag da nastavim s meditacijom."Upravo naše traganje za savršenstvom van sebe uzrokuje našu patnju," rekao je Buddha. Svijet promjenjivih fenomena, čije je cikluse nazvao beskrajnom samsarom, po svojoj je prirodi frustracija bilo kojoj predodžbi savršenosti koju mu možemo nataknuti. Čak i najsavršeniji trenutak ili stvar već će se slijedećeg trenutka promijeniti. Ne trebamo tragati za savršenošću, već za slobodom srca. Sjetite se ponovo riječi Buddhe: "Kao što sve vode velikih oceana imaju samo jedan okus, okus soli, isto tako sva istinska učenja imaju samo jedan okus, okus oslobođenja."Treći Patrijarh Zen budizma objasnio je da oslobođenje izniče kad smo "bez tjeskobe o nesavršenosti." Svijet i ne treba biti savršen prema našim idejama. Tako smo dugo nastojali promijeniti svijet, no oslobođenje se ne nalazi u mijenjanju svijeta, u usavršavanju svijeta ili sebe samih. Bilo da prosvjetljenje tražimo kroz izmijenjena stanja ili u zajednici ili u svakodnevnom životu, ono nam nikada neće doći dok tražimo savršenost. No, gdje onda da nađemo Buddhu usred svega toga? Buddha se javlja kad smo sposobni vidjeti sebe i svijet iskreno i samilosno. U mnogim duhovnim tradicijama ima samo jedno važno pitanje za odgovoriti, a to pitanje je: Tko sam ja? Kad ga počnemo odgovarati, ispunjeni smo predodžbama i idealima - negativnim predodžbama sebe koje želimo promijeniti i savršenim i pozitivnim predodžbama nekog velikog duhovnog potencijala - no duhovna staza nije toliko mijenjanje sebe, koliko je osluškivanje temelja našeg bića.Jedna suvremena priča o Mullah Nasrudinu, sufijskom učitelju i svetoj ludi, govori kako je ušao u banku i pokušao unovčiti ček. Službenik ga je zamolio da se identificira. Nasrudin je posegnuo o svoj džep i izvadio malo zrcalo. Gledajući u njega, reče, "Da, to sam upravo ja."Meditacija i duhovna praksa su isto takve - poput gledanja u zrcalo. Ispočetka smo skloni vidjeti sebe i svijet na uobičajene načine, prema predodžbama i modelima koje smo tako dugo održavali. "Ovo sam ja." "Ja sam pametan" ili "tup." "Ja sam krasan" ili "bezvrijedan." "Ja sam mudar i velikodušan," ili "ja sam plašljiv i stidljiv." Onda ćemo možda pokušati popraviti ili prepraviti svoju sliku, ali takav mehanički pristup ne djeluje. Znam ljude koji su prihvatili strogu meditaciju kao istinski put jedne godine, samo da bi se okrenuli i zapjevali posvećeničke pjesme kao istinsku stazu druge godine. Henry Miller je shvatio kako fiksne ideje mogu postati smiješne, rekavši, "Sve što sam napisao o čovjeku, shvatio sam kasnije, mogao sam isto tako napisati i obrnuto."Koje predodžbe održavamo o sebi, o svom duhovnom životu, o drugima? Da li su sve ove predodžbe i ideje ono što doista jesmo? Da li je to naša istinska priroda? Oslobođenje ne nastupa kao proces samo-poboljšanja, usavršavanja tijela ili osobnosti. Namjesto tog, živući duhovni život, od nas se traži da otkrijemo drugi način viđenja, umjesto viđenja svojim uobičajenim slikama, idealima i nadama. Učimo vidjeti srcem, koje voli, umjesto umom, koji uspoređuje i određuje. Ovo je radikalan način bivanja koji nas vodi onkraj savršenosti. To je kao da se naša duhovna praksa, sa svojim usponima i padovima, može obgrliti u srcu Buddhe. Iz ove perspektive, sve može biti uključeno kao naša praksa.Usred našeg tromjesečnog povlačenja koje se održava svake godine, jedan se prijatelj došao raspitati o nekoliko članova zajednice koji su sjedili. "Kako je Jill?" pitao je. Rekao sam, "Dobro." "A kako je Sam?" "Dobro mu ide." "Kako je Claudia?" "Pa, prošla je kroz teško razdoblje, ali ide joj dobro." Nastavio sam odgovarati na pitanja o šestoro ljudi: svakom je išlo dobro. Konačno me pitao, "Što misliš kad kažeš da im ide dobro?" Zastao sam na trenutak razmotriti i odgovorio sam, "To znači da još nisu otišli." Nasmijali smo se, premda je to bio ozbiljan odgovor, jer u području probuđenja nije bitno koje zasebno iskustvo imamo, već da li se i to može pretvoriti u našu praksu, da li možemo ostati otvoreni prema onom što je prisutno, učiti voljeti i na tom mjestu.Od našeg prvog sjedenja i nužnog liječenja koje susrećemo u praksi, postepeno se otvaramo novom i nepoznatom tlu. Mogu nastupiti izmijenjena stanja, ili ne moraju, no konačno ono što smo čitavo vrijeme tražili nalazi se ovdje, u trenutku našeg spokoja, u našem suštinskom sopstvu, u našoj Buddha prirodi ili osnovnoj dobroti. To se otkriva kad smo sasvim prisutni, a ipak ne tražeći ni jednu stvar, kad pronađemo spokoj u ovom trenutku. Tada se javlja osjećaj potpunosti i integriteta, snage i ljepote. Ono za čime smo trčali oko svijeta ovdje je pred našim vratima. Ponovo i ponovo učimo ovu jednostavnost.Ako smo tražili snagu kroz kontrolu nad sobom i drugima, otkrivamo da to je bila samo lažna verzija snage, da se istinska i prirođena snaga javlja u trenucima duboke tišine i potpunosti kad nesmetano počivamo sa stvarima kako jesu. Ako smo tražili ljepotu ili ljubav kroz druge ili u stanjima koja usavršavaju naš um, ovo se također javlja cijelo i nepozvano kad same želje i cežnje pronađu spokoj. To je probuđenje u svojoj Buddha prirodi.Ono za čim tragamo je ono tko jesmo, a u ispunjenju svoje prakse otkrivamo da naše je razumijevanje bilo ovdje čitavo vrijeme. Papa Ivan XXIII govori kako je to, čak i za papu:Često se desi da se probudim noću i počnem misliti o ozbiljnom problemu i odlučim kako moram reći papi o tome. Zatim se potpuno razbudim i sjetim se da ja sam papa.Ovo je meditacija: povratiti svoju istinsku prirodu i otkriti neizmjeran osjećaj spokoja i mira, prostornost u svom srcu usred života; dozvoliti sebi da postanemo providni za svjetlost koja uvijek sjaji. "Nije daleko," kaže jedan Zen majstor. "Bliže je no blizu." To nije stvar mijenjanja ičeg već ne zahvaćanja ničeg, te otvaranja svojih očiju i srca.Buduć se sve ovo može učiniti previše jednostavnim, idemo korak dalje. Uzmimo jednu situaciju poteškoće u vlastitom životu i vidimo kako bi mogli otkriti svoju Buddha prirodu čak tamo. Radit ćemo jednostavnu meditaciju koja može evocirati univerzalne arhetipe, energije samilosti i mudrosti koje su uvijek u nama kad god se sjetimo otvoriti njihovom glasu. Nakon što pročitate naredna tri odlomka, zatvorite oči i zamislite se usred slučaja jedne od najvećih poteškoća u svom životu. To može biti problem na poslu ili pak u nekom osobnom odnosu. Možete ga se sjetiti, predočiti, zamisliti, misliti, osjetiti - na koji ga god način vaše srce i um najbolje osjećaju. Dopustite si ponovo iskusiti ovaj prizor životno, ljude koji su tamo, poteškoće i kako na njih reagirate. Dopustite da dosegne svoj najgori vrhunac. Zamijetite kako se tijelo osjeća usred toga i kako djelujete i u kojem je stanju vaše srce.Zatim zamislite da vam netko kuca na vrata i da se morate javiti. Ispričajte se i krenite van, a tamo otkrivate da vas čeka netko poput Buddhe, Isusa, Majke Marije, ili velike Boginje Univerzalne Samilosti. Jedno vam je od ovih bića došlo u posjet. Promatra vas blago i pita, "Da li ti je teško? Evo," predlaže, "dopusti da se zamijenim s tobom. Daj mi svoje tijelo i dopusti da ti pokažem kako se ja snalazim u takvoj situaciji. Ti možeš ostati nevidljiv dok ti pokazujem što je moguće." I tako ustupate svoje tijelo boginji ili Buddhi, Isusu ili kome već, i nevidljivo ih slijedite natrag medu svoje poteškoće. Dopustite da se razgovor i problemi nastave kao prije, te jednostavno zamijetite što vam je pokazano. Kako Isus, Buddha, Marija, ili bilo tko odgovara na situaciju? Šutnjom? Kojom energijom? Koje riječi odabire? S kojim stanjem srca u ovim okolnostima? S kojim stanjem tijela? Dopustite da vam pokaže put. Ostanite dok vas podučava.Zatim će se ispričati na trenutak i udaljiti se do mjesta gdje ste se susreli. Ljubazno vam vraća tijelo, a prije odlaska vas ljubazno dodiruje na najljekovitiji nacin i šapuće nekoliko rijeci savjeta u vaše uho. Počujte ove srdačne riječi mudrosti i dobrote. Čujte ih, zamislite ih, osjetite ih, znajte ih na koji bilo način možete, i dopustite im da budu sve što vam treba za mudro življenje.Vođene meditacije ne mogu svi raditi lako, ali većina ljudi kroz praksu razvija sposobnost da se sjete svojih poteškoca i da ih otkriju ili zamisle na sasvim nov način. Za pristup ovoj mudrosti može biti potrebno jedno razdoblje tihe prakse, ili pak možete otkriti da izniče sasvim brzo i lako. Bez obzira - ona je tu u vama.Nakon ove vježbe postavite si pitanje: otkuda je došao Buddha, Isus, Marija ili Boginja Samilosti? Ta izvanredna mudrost ili samilost ili bilo što drugo što ste naučili u ovoj meditaciji bila je već tu u vama! Već je ovdje. Ne trebate ju stvarati ili imitirati, već osluškivati ju i otkrivati u sebi. Riječi savjeta od naše nutarnje duhovne pojave biti će često jednostavne. "Voli svih." "Pamti dobrotu." "Ustraj za sebe i za istinu." No ove riječi poprimaju novo značenje kad ih čujemo u vlastitom srcu. Svi problemi poprimaju novo značenje kad smognemo osjetiti nov način držanja tijela, kad možemo zamisliti ili osjetiti kako se snaga i mudrost, kako se samilost i jasnoća osjećaju usred upravo naših najvećih poteškoća.Evo nekoliko jednostavnih rješenja ove vođene meditacije nastalih u grupama koje sam vodio. Netko je vidio Buddhu kako ga dolazi zamijeniti u suceljavanju s ljutim gazdom po pitanju zakašnjelog projekta. Buddha je ostao pribran i snažan, a ipak zadržao tijelo mekim. Jedino što je rekao bilo je, "Mora da osjećate veliku odgovornost radi držanja sveg ovog na okupu." Gazda je odmah omekšao, pa su mogli nastaviti s razgovorom. Jedna je druga osoba bila u porodičnoj posjeti veoma kritičnim roditeljima. Boginja Samilosti je preuzela njeno tijelo i umjesto da se s njima bori, jednostavno sjela gledati TV s njima i nastojala ih ipak voljeti. Dok je boginja odlazila, šapnula je u uho frustrirane kceri, "Ne idi kući prečesto." U još jednoj slici bila je Majka Marija, koja je prišla jednoj majci već rano ujutro izmučenoj uz troje zahtjevne djece, bez imalo vremena za sebe, u velikoj borbi sa situacijom. Majka Marija je ušla, sjela na pod i počela se igrati s djecom. Odredila je jasne granice, te ih poslala da idu kad je došlo vrijeme za školu, ali uglavnom ima je dala ono što su htjeli. Kad je odlazila, šapnula je u uho zabrinutoj majci, "Samo ih puno voli i ne brini o kućnim obavezama."Duhovno postignuće nije posljedica specijalnog ezoteričnog znanja, studiranja velikih tekstova i sutri, te sustavnog učenja velikih djela religije, niti se pronalazi u području kontrole ili moći; ne vezuje se uz to da stvari budu ovako ili onako; i ne optužuje. Ne uključuje niti kontrolu nad drugom osobom, niti čak kontrolu nad sobom samim. Ono istječe iz neizmjerne mudrosti srca.Prije niz godina sreo sam jednog starog redovnika u šumskom samostanu u jugoistočnoj Aziji. Bili smo noću na jednom proplanku i vidjeli smo ljudski satelit kako putuje među zvjezdama. Pokazao je prema njemu, govoreći kako su takve zvjezde novopridošle na nebu. Pokušao sam mu objasniti o raketama i satelitima, i na moje veliko iznenađenje nije baš prihvatio ideju da je zemlja okrugla. Njemu se oduvijek činila ravnom. Osnovno ili srednje školovanje koje je primio 1920-ih očito ga nije uvjerilo drukčije, pa ipak je od mnogih smatran mudracem. Njegovo je srce bilo ispunjeno samilošću i mudrošću koje su mnoge ljude privukle k njemu da iznesu svoje nevolje i zamole za savjet. Njegovo razumijevanje ljudske prirode i života bilo je duboko i predivno, premda nije znao ni da je svijet okrugao.Mudrost srca može se naći u bilo kojim okolnostima, na bilo kojoj planeti, okrugloj ili ravnoj. Ona ne izniče kroz znanje ili prikaze savršenosti, niti kroz usporedbu i prosuđivanje, već viđenjem očima mudrosti i srcem ljubazne pažnje, dodirivanjem samilošću svega što postoji u našem svijetu.Mudrost srca je ovdje, upravo sada, u bilo kojem trenu. Oduvijek je ovdje bila i nikad ju nije prekasno naći. Potpunost i sloboda za kojom tragamo naša je istinska priroda, ono što doista jesmo. Kadgod započnemo duhovnu praksu, čitamo duhovnu knjigu ili kontempliramo što to znači dobro živjeti, počeli smo neizbježan proces otvaranja prema ovoj istini, prema istini života samog.Dopustite da ovo poglavlje završim jednom ohrabrujućom pričom. Jedan je mladić našao put do malog stana Nisargadatte, mog starog hinduskog gurua u Bombaju, postavio mu duhovno pitanje i zatim otišao nakon tog jednog pitanja. Jedan od redovnih učenika pitao je, "Što će se desiti s ovim čovjekom? Da li će ikada dostići prosvjetljenje ili će odustati od staze i ponovo zaspati?" Nisargadatta je rekao, "Za njega je prekasno! Već je počeo. Sama činjenica da je došao ovdje i pitao koja je njegova istinska priroda znači da se ono mjesto u njemu koje zna tko on doista jest počelo buditi. Čak i ako potraje dugo, dugo vremena, nema više povratka."* Jack Kornfield je učitelj budističke meditacije i psihoterapeut. Živio je i prakticirao u Burmi i Tajlandu kao Theravada budistički redovnik pod majstorom Ajahn Chah i drugim učiteljima. Matični mu je Spirit Rock centar za Vipassana meditaciju, no podučava diljem Amerike i u Europi. Od njegovih knjiga izdvajamo A Path with Heart, i After the Ecstasy, the Laundry.mandala.hr

[расејан]

Nije bolje.Aj sad ako moze, da se citati stavljaju na BHS-u a ne na gnusnim stranim jezicima koje govori 3% ljudi na forumu

Укључив и енглески, који говори око 120%*----* бројао сам и енглески у српском :P

[Jolly Roger]

gde smo ono stali... a, da...

Nenasilje?Satyagraha [''nenasilni otpor''] znači doslovno ''čvrsto se držati istine'', pa prema tome označava snagu istine. Istina... isključuje primjenu nasilja, jer čovjek nije sposoban spoznati absolutnu istinu, pa zato nema ni pravo kažnjavati...Nenasilnost kao izraz snage znači svjesnu patnju. Ona nikako ne znači podložnost slabića volji zločinca, nego znači usmjerenost potpunoga duha protiv volje tiranina.(Mahatma Gandhi, Mlada Indija, navod prema Č. Veljačić, Filosofija istočnih naroda)Ahimsa [''nenasilje''] znači ne prouzročiti bol bilo kojem biću – ni na koji način i nikada. Obuzdavanje [yama] i discipline [niyama] koje se nastavljaju na ove, imaju svoj korijen u ahimsi i nastoje usavršiti ahimsu. Istinitost [satya] se sastoji u usklađivanju riječi i misli s djelima. Riječ i misao odgovaraju onome što se vidjelo, čulo i zaključilo. Riječ se izgovara da bi se priopćila spoznaja. Ne može se reći da se riječ upotrijebila za dobrobit drugoga, i ne na njegovu štetu, ako je ona prijevarna, zbrkana, ili bezvezna. A ako se pokaže da je riječ bila štetna za druga bića, čak i ako se, pritom, ne radi ni o prijevari, ni o zbrci, ni o zaludnoj riječi – ona ipak nije istinita: radi se o pogrešnoj riječi.(Vyasa, iz Yoga sutre, navod prema M. Eliade, Yoga)Dopustiti stvarimarasti, a ne prisvajati ih;(...)njegovati ih, a ne stvarima gospodariti (...)(Lao Ce, Dao De Jing, §51)Sloboda se sad otkriva kao puštanje bića da bude.O tom puštanju da bude obično govorimo kad, npr. odustajemo od nekog planiranog pothvata. ''Mi puštamo da nešto bude'' znači: u to više ne diramo i ne trudimo se da pri tome išta dalje činimo. Puštanje da nešto bude ima ovdje niječni smisao odustajanja od nečega, odricanja od nečega, ravnodušnosti, i čak propusta.Riječ o puštanju bića da bude ne misli ipak na propust i ravnodušnost, nego na suprotno. Pustiti da što bude jest sebeupuštanje u biće. Pustiti da što bude – naime biće kao biće koje ono jest – znači upustiti se u ono otvoreno i njegovu otvorenost u kojoj svatko stoji, a koju sa sobom tako reći nosi. To otvoreno zapadnjačko je mišljenje u svome početku pojmilo kao ta aletheia, ono neskriveno.Kad aletheia umjesto s ''istina'' prevodimo s ''neskrivenost'', onda to prevođenje nije samo ''doslovno'', nego upućuje na to da uobičajeni pojam istine u smislu ispravnosti iskaza mislimo drukčije i povratno s obzirom na ono još nepojmljeno te otkrivenosti i otkrivanja bića. To sebeupuštanje u otkrivenost bića ne gubi se u njoj [otkrivenosti], nego se razvija u uzmicanje pred bićem, da bi se ono [biće] očitovalo u tome što jest i kako jest, a predstavljajuće istovjećenje iz njega uzelo pravu mjeru. Kao to puštenje da što bude izlaže se ono biću kao takvom i premješta svaki odnos u ono otvoreno. Pustiti da što bude, tj. sloboda jest u sebi iz-stojeća, izlažuća, ek-sistentna. Ta, s obzirom na bit istine uočena bit slobode pokazuje se kao iz-stajanje, izlaganje u otkrivenost bića.Sloboda nije samo ono što obični razum pod tim imenom rado razglašava: kadšto čista samovolja, naginjanje u izboru ovome ili onome. Sloboda nije neobveznost da se nešto može činiti i ne činiti. Ali sloboda nije ni tek spremnost na nešto što se traži i što je nužno. Sloboda je prije svega toga (''negativne'' i ''pozitivne'' slobode) upuštenost u otkrivanje bića kao takvog. Otkrivenost sama je pohranjena u tom ek-sistentnom sebeupuštanju, po kojemu otvorenost toga otvorenoga, tj. to ''tu'' jest, što jest. (...)Tako shvaćena sloboda kao puštanje bića da bude ispunja i ostvaruje bit istine u smislu otkrivanja bića. ''Istina'' nije svojstvo ispravne rečenice koju neki ljudski ''subjekt'' iskazuje o nekom ''objektu'' i onda negdje – ne zna se u kojem području – ''važi'', nego je istina otkrivanje bića, po kojem otkrivanju bivstvuje otvorenost. U otvorenost toga otvorenog iz-stoji svekoliko ljudsko odnošenje i njegovo držanje.(Martin Heidegger, O biti istine)

[Jolly Roger]

Juče smo na Astronomiji pominjali prirodne zakone i Njutna, pa evo, još malo o tome...

Vječno?U pitanju je vječnost prirodnih ''zakona''. Kako to da se oni ne mijenjaju u vremenu, ako se s-tvari koje su određene njima mijenjaju u vremenu i evoluiraju? Jesu li prirodni zakoni nastali, ili su oduvijek tu? Ako su nastali, kada su nastali? Jasno je da nisu nastali u trenutku njihovog ''otkrića'' – tad se ne bi radilo o otkriću nego o izumu, ili čak izmišljotini. Biolog i filosof Rupert Sheldrake razmatra povezanost pojma nepromjenjivog prirodnog zakona s davnim tradicijama pitagorejskog i platonističkog načina mišljenja.Mehanički svemir kojega smo naslijedili od fizike devetnaestog stoljeća bio je vječan. To je golemi stroj upravljan vječnim zakonima. Početno se smatralo da ga je načinio Bog, pokrenula njegova volja, pa se neiscrpno kreće po njegovim nepromjenjivim zakonima. Ta bi se vječna mašinerija trebala se kretati zauvijek, baš kao što se kretala oduvijek, na potpuno deterministički i predvidiv način: ili barem na način koji bi u načelu bio potpuno predvidiv nekoj nadljudskoj sveznajućoj inteligenciji, kad bi takva postojala.Za velikog francuskog fizičara Pierrea Laplacea, i mnoge znanstvenike nakon njega, više nije bio potreban Bog da navija ili pokreće stvari. Postao je nepotrebna hipoteza. Preostali su njegovi univerzalni zakoni, ali ne više kao zamisli u njegovom vječnom umu. Nisu imali krajnji razlog za postojanje; bili su bez svrhe. Sve je, pa i fizičari, postalo neživa tvar koja se kreće u skladu s tim slijepim zakonima.Od znanosti devetnaestoga stoljeća naslijedili smo također i jedno veliko evolucijsko gledište, duha vrlo različitoga od vječnog svemira fizike. Tijekom našeg odrastanja i obrazovanja većina je nas, modernih ljudi, implicitno ili eksplicitno prihvatila oba modela stvarnosti: fizikalnu vječnost i evolucijski proces.Evoluiraju li prirodni zakoni? Ili fizička stvarnost evoluira dok prirodni zakoni ostaju jednaki? U svakom slučaju, što podrazumijevamo pod ''prirodnim zakonima''?Voda vrije na isti način u Škotskoj, Tajlandu i Novoj Gvineji, a i bilo gdje drugdje. Pod danim uvjetima vrije na predvidivoj temperaturi – primjerice na 100°C pri standardnom atmosferskom tlaku. Kristali šećera se oblikuju na uglavnom isti način pod istim uvjetima bilo gdje na svijetu. Zametci pilića se razvijaju na uglavnom isti način gdje god da se oplođeno kokošje jaje inkubira pod primjerenim uvjetima. Uglavnom pretpostavljamo da se sve te stvari događaju zato što su prikladne tvari, uz prikladne fizikalne i kemijske uvjete, pod utjecajem prirodnih zakona – zakona koji su nevidljivi i neopipljivi, pa ipak prisutni svugdje i uvijek. Postoji red u prirodi, i taj red počiva na zakonu.Ti su pretpostavljeni prirodni zakoni nekako neovisni o stvarima kojima upravljaju. Na njih ne utječe ni to što ljudi misle, pa čak ni što znanstvenici misle. Kristali šećera oblikovali su se savršeno dobro (koliko znamo) prije nego su organski kemičari pronašli strukturu molekula šećera i prije nego su kristalografi pronašli strukturu kristala; zapravo su se ti kristali savršeno dobro oblikovali i prije nego je bilo ikakvih znanstvenika. Znanstvenici su mogli više ili manje točno opisati zakone koji upravljaju oblikovanjem tih kristala, ali zakoni imaju neko objektivno postojanje prilično neovisno o ljudima, pa čak i neovisno o trenutnom postojanju samih kristala. Oni su vječni. Postojali su prije nego se prva molekula šećera pojavila bilo gdje u svemiru. Zapravo, postojali su i prije nego je uopće bilo svemira – oni su vječna stvarnost koja potpuno nadilazi prostor i vrijeme.No, pričekajmo malo. Kako bismo mogli znati da su prirodni zakoni postojali prije nego je postao svemir? Ne možemo se nadati da ćemo to ikad dokazati pokusom. To zacijelo nije ništa više od metafizičke pretpostavke. Pa ipak, tu pretpostavku većina znanstvenika, uključujući evolucijske kosmologe, uzima za zajamčenu, pa je inkorporirana u zdrav razum modernoga svijeta. Vjerojatno je svatko od nas može prepoznati u podlozi vlastitog razmišljanja.Ta pretpostavka da su prirodni zakoni vječni posljednje je preživjelo naslijeđe stare kosmologije. Rijetko smo uopće svjesni da to pretpostavljamo. Obratimo li, pak, pažnju na tu pretpostavku, možemo vidjeti da je ona tek jedna od nekoliko mogućnosti. Možda su svi prirodni zakoni postali u samom trenutku Velikog praska. Ili možda nastaju u fazama, i onda, nakon što nastanu, nadalje ostaju nepromjenjivi. Na primjer, možda su zakoni koji upravljaju kristalizacijom šećera nastali kad je prvi put negdje u svemiru kristalizirana molekula šećera; i od tada su univerzalni i nepromjenjivi. Ili su možda prirodni zakoni evoluirali zajedno s prirodom, i možda još uvijek evoluiraju. Ili možda to uopće nisu zakoni, nego više nešto poput navika. Možda je sama zamisao o ''zakonima'' neprimjerena.Pojam prirodnog zakona je metaforičan. Zasnovan je na analogiji s ljudskim zakonima, koji su obvezujuća pravila ponašanja propisana od autoriteta i protežu se na područje suverenove moći. U sedamnaestom je stoljeću metafora bila posve eksplicitna: prirodne je zakone postavio Bog, Gospodar svega stvorenoga. Njegovi su zakoni bili nepromjenjivi, njegove uredbe vrijede svugdje i uvijek.Mada mnogi ljudi više ne vjeruju u takvog Boga, njegovi su ga univerzalni zakoni nadživjeli do danas. Ali, ako se zaustavimo da bismo razmotrili narav tih zakona, oni ubrzo postaju tajanstveni. Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati ili dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Zapravo, čak i u odsutnosti Boga, oni još uvijek dijele mnoge od njegovih tradicionalnih svojstava. Oni su sveprisutni, nepromjenjivi, univerzalni i sebe-održavajući. Ništa im se ne može skriti, niti ležati izvan njihove moći.Vječni su zakoni imali smisla dok su bili zamisli u umu Boga, kao što su bili za osnivače moderne znanosti. Činilo se da još uvijek imaju smisla dok su upravljali vječnim svemirom iz koga je Božji um isključen. Ali, imaju li još uvijek smisla u kontekstu Velikog praska i evoluirajućeg svemira?Mnogi će filosofi poreći da ova pitanja imaju ikakvog smisla. S gledišta empirističke tradicije, to što mi nazivamo prirodnim zakonima jesu zapravo ljudski pojmovi koji se tek odnose na pravilnosti koje znanstvenici opažaju, opisuju i modeliraju. Oni nemaju stvarno, objektivno postojanje. Oni su teorije i hipoteze u ljudskom umu. Stoga nema smisla pitati kako su se pojavili kao objektivna stvarnost ili koja ih moć održava.Ali, što je onda s opazivim pravilnostima na koje se ti zakoni odnose? One ne mogu ovisiti o prirodnim zakonima ako su ti zakoni samo u ljudskim umovima.Zamisao o fizikalnoj vječnosti – vječnosti tvari u gibanju upravljanom vječnim zakonima – došla je do nas preko mehanističke znanosti, ali je utemeljena u daleko starijim tradicijama čiji su korijeni prije mistički nego znanstveni.Intuiciju nekog bezvremenog stanja bića, jedne zbilje u kojoj se ništa ne mijenja, opisivali su, onoliko koliko može biti opisana, mistici stoljećima. Za mnoge koji su je iskusili taj je pogled na jednu nepromjenjivu zbilju bio tako snažan i tako očito istinit da su zaključili kako je promjenjivi svijet svakodnevnog iskustva nekako manje stvaran. Netrajnost stvari ovoga svijeta tek je pojava ili odraz ili privid. U podlozi svega je istinska stvarnost gdje ništa ne postaje niti nestaje.Jedna od glavnih struja znanstvene misli može se pratiti sve do grčkih raligijskih zajednica koje je osnovao Pitagora u šestom stoljeću prije Krista. Zajedno s ostalim grčkim tragateljima, tražili su iza promjenjivog svijeta za iskustvom božanskoga, za koje su smatrali da nema početka ni kraja. To su počelo pronašli u brojevima. Brojevi su bili božanski, nepromjenjivo počelo pod promjenjivim svijetom iskustva. Kaže se da je sam Pitagora začetnik otkrića da se glazbeni tonovi mogu razumjeti pomoću matematičkih omjera.Pitagorejsko mistično iskustvo nije bilo u sporu s razumom, nego prije u suglasju s njime: jer je razum iznad svega smatran mogućnošću da se iskuse proporcije i omjeri. Zapravo je taj uvid pomogao oblikovati grčko razumijevanje racionalnoga – onoga što se bavi ratiom, omjerom.Pitagorejska vizija i dalje izaziva očaranost, ne samo zbog racionalnih metoda matematike, niti samo zbog uspjeha matematičke fizike: ''Važniji je osjećaj da postoji neka vrsta znanja koje prodire u samu srž svemira, koja nudi istinu kao nešto istodobno blaženo i utješno, i predstavlja čovjeka u kolijevci univerzalnog sklada.''Uvidi pitagorejaca imali su važan utjecaj na Platona i platoničku tradiciju koja je uslijedila. Pod dojmom pouzdanosti matematike, Platon je pretpostavio da znanje mora biti realno, jedinstveno i nepromjenjivo. Pa ipak, svijet je pun mnoštva promjenjivih stvari. Stoga one moraju biti u nekom smislu odrazi vječnih Formi, Ideja, ili biti, koje postoje izvan prostora i vremena i neovisno o bilo kojem pojedinačnom očitovanju u svijetu osjetilnog iskustva. Vječne forme ne mogu biti opažene osjetilno, nego shvaćene jedino intelektualnom intuicijom.To poimanje vječnih Ideja ostalo je kao središnje uvjerenje u platoničkoj i novoplatoničkoj tradiciji; a u kršćanskom novoplatonizmu, koji se razvio u Rimskom carstvu tijekom prvih nekoliko stoljeća kršćanske ere, platoničke su se Forme shvaćale kao zamisli u Umu Boga.Druga velika filosofska tradicija koju je iz klasičnog svijeta naslijedilo kršćanstvo je aristotelovska. Aristotel, Platonov učenik, poricao je postojanje transcedentnih Formi; umjesto toga je vidio forme pojedinačnih stvari kao svojstvene samim stvarima. U srednjevjekovnoj Europi se dogodila velika sinteza aristotelovske filosofije i kršćanske teologije. No, doba renesanse bilo je veliko oživljavanje pitagorejskih i platoničkih tradicija. Osnivači moderne znanosti nalazili su nadahnuće iz tih isprepletenih filosofija, preuzimajući od njih pretpostavku o vječnim Idejama koju su ugradili u temelje znanosti koju su stvorili. Odbacili su aristotelovsku filosofiju.Za Galilea se, također, priroda pojavila kao jednostavan, uređen sustav u kome se sve zbiva s nepromjenjivom nužnošću; ona ''djeluje jedino putem nepromjenjvih zakona koje nikad ne prekoračuje''. Ta nužnost slijedi iz njenog bitno matematičkog značaja:Filosofija leži u onoj velikoj knjizi koja nam je stalno pred očima – mislim na svemir – ali je ne možemo razumjeti ne naučimo li najprije shvaćati jezik i simbole u kojima je napisana. Ta je knjiga napisana matematičkim jezikom, a simboli su trokuti, krugovi, i druge geometrijske figure, bez čije je pomoći nemoguće shvatiti ijednu njenu riječ; bez koje se luta uludo tamnim labirintom.Taj se matematički red duguje Bogu, koji misli u njega svoju strogu matematičku nužnost, i koji također dopušta matematičkoj metodi jednu bezuvjetnu pouzdanost znanstvenog znanja.U skladu s tim pretpostavkama, Galileo je jasno razlikovao između onoga što je apsolutno, objektivno, nepromjenjivo i matematičko, te onoga što je relativno, subjektivno, i kolebajuće. Prvo je područje znanja, ljudskoga i božanskoga; drugo je područje mnijenja i privida. Predmeti koje znamo preko osjetila nisu realni ili matematički objekti; ipak, oni imaju stanovita svojstva koja, kada se upravljaju matematičkim pravilima, vode ka istinskom znanju. To se realna ili prvotna svojstva, poput broja, veličine, položaja ili gibanja. Sva druga svojstva, koja su tako važna osjetilima, jesu drugotna, podređeni učinci prvotnih svojstava; štoviše, ona su subjektivna.Ti okusi, mirisi, boje, i td. na strani objekta na kojem se čini da postoje nisu ništa drugo do puka imena, a svoje mjesto dobivaju jedino u tjelesnim osjetilima; tako da, kad bi se životinje uklonile, svako bi takvo svojstvo bilo napušteno i uništeno.Ta je razlika bila od velike važnosti u daljnjem razvoju znanosti i bila je glavni korak ka izgonu izravnog ljudskog iskustva iz područja prirode. Do Galileovog vremena se smatralo zajamčenim to da su čovječanstvo i priroda oboje dijelovi veće cjeline. Ali, sada su svi vidovi iskustva koji se nisu mogli svesti na matematičke principe isključeni iz objektivnog, vanjskog svijeta.(Rupert Sheldrake, Prisutnost prošloga)Možda će neki čitatelji smatrati da je olako samo spomenuta (i potom preskočena) mogućnost da su prirodni zakoni ''tek hipoteze u ljudskom umu'', dakle, jedno rješenje koje bismo mogli nazvati nominalističkim (vidi opće?). Jednom takvom gledištu su skloni mnogi znanstvenici, barem dok govore o epistemologiji. Recimo, Stephen Hawking:Stoga sam zauzeo stanovište da je neka fizikalna teorija tek matematički model koji rabimo pri opisu rezultata promatranja. Neka teorija je dobra ako je lijep model, ako opisuje širok raspon promatranja i ako pretkazuje rezultate budućih promatranja. Izvan toga nema smisla pitati odgovara li ona stvarnosti jer mi ne znamo kakva je stvarnost neovisna o teoriji.To bi onda značilo da nema prirodnih zakona bez prirodoznanstvenika. No, isti taj Hawking sasvim lako priča o kosmologiji koja prethodi ne samo pojavi prirodne znanosti, nego i pojavi čovjeka, planete Zemlje, i života uopće. U toj kosmologiji koristi upravo one prirodne zakone za koje tako spremno kaže da o njima nema smisla govoriti bez i prije prirodoznanstvenika. Sve to - Veliki prasak, evoluciju svemira, nastanak zvijezda, i td. - implicitno smatra stvarnošću koja prethodi čovjeku, pa onda i prirodoznanstvenoj teoriji. Pa ipak, kad eksplicitno govori o epistemologiji, daje postve drugačiji odgovor: nema stvarnosti izvan i prije teorije. Čini se da ga to proturječje baš ne zabrinjava.Naravno, bilo bi pogrešno shvatiti da ovo ukazivanje na ''platonički'' značaj prirodnih zakona (kako ih se shvaća u prirodoznanstvenoj praksi) hoće izravno povezati prirodnu znanost s Platonovom filosofijom. O toj granicama takvih povezivanja je više moguće pročitati u članku iz kojega ovdje nudim kratki izvadak (također i u članku ''Galileo i Platon'' prevedenom u Alexandre Koyré, Naučna revolucija, 1981.).Galilei je, kao i Kopernik i Kepler, bio uvjereni platoničar u smislu renesansnog platonizma, te, u jednakoj mjeri, pobožni katolik. Ipak, njegova je znanost znala svoja pitanja formulirati drugačije. Tako je upravo grčki smisao metafizike, a pritom i znanosti uopće, bilo pitati: Što je krug?, a ovo pitanje Galilei sada svjesno više ne postavlja. Njegova ravnodušnost spram čitave metafizike temelji se u postojanom znanju da njegova znanost prolazi bez metafizičkih pitanja, ''najviših stvari'' od kojih se njegova znanost, doduše skromno, ali time određenije, odmiče.Galilejeva je fizika zapravo platonička, ali ona to više nije u Platonovom smislu. Naime, Galilei zbiljski dokazuje nešto što se tvrdi s platoničke strane: njegova znanost iznosi na vidjelo matematičke odnose prema kojima treba biti izgrađen vidljivi svijet. Samo, ovu je tvrdnju postavio kršćanski izmjenjeni platonizam, nipošto sam Platon. U ovoj je znanosti platoničko samo povjerenje u matematički poredak stvarnosti, kao što je to naučavao kršćanski platonizam poput Augustinovog, a u novome usponu ponovio renesansni platonizam. Još u Galilejevoj znanosti je krajnja svrha ''ljubav za božanskog graditelja''. Gdje ova pobožna svrha kasnije uzmiče pred mišlju profanog ovladavanja svijetom putem znanosti i tehnike, tamo je također nestao i posljednji platonički ostatak iz ove znanosti. Galilejeva je znanost, doduše, ''skroz naskroz platonizam'', ali kršćanski platonizam; nastavak kojega ova znanost preuzima u novovjekovlju ne zavređuje više niti ovo ime, a kamo li ono Platonovog platonizma.(Jürgen Mittelstrass, Platonizam nove znanosti, u Ž. Pavić, Filosofijska hermeneutika)U prirodnim znanostima doista nema ničeg sličnog stupnjevanju ideja koje okončava u ideji Dobra, kao kad Platona. Pa ipak, i tu preostaje jedan platonizam, naime idealni karakter prirodnih znanosti, koji je sličan karakteru platoničkih ideja. Dakle, ideje i prirodni zakoni dijele ova obilježja: na neki način su matematički; konkretne osjetilne stvari ovise o njima, a oni ne ovise o s-tvarima; ljudi ih mogu spoznati ili ne spoznati, ali ih ta spoznaja ne mijenja; uvijek su jednaki; ne ovise ni o čemu drugome u svome postojanju; očituju se u bilo kojoj točki prostora i bilo kojem trenutku vremena, ali sami ne zauzimaju prostor niti imaju vremensko trajanje.

Sutra nastavak... ;) Edited September 4, 2010 by Jolly Roger