Sta citate?

[Indy]

On 28. 9. 2023. at 5:53, namenski said:

Istina o Buhenvaldu...

Knjigu nisam čitao, ali apropo ovog "Bas me zanima kakvu to istinu o Buhenvaldu otkrivaju danas, posle dobrih 80 godina" - sigurno znaš i sam da su se u skorijem periodu (a posebno iza 1990-tih) mnoge arhive otvorile po prvi put. Samo kao 1 primer, Simon Sebag Montefiore u predgovoru fascinantne "Stalin The Court of the Red Tzar", kaže:

 

[ultra plasticni]

I otac Darka Bajica, Milos, imao izlozbu krokija iz Mathauzena 1967. izdata i monografija

[Gojko & Stojko]

 

 

Kakva hronologija propadanja iz TV novosti koje nisam čitao te nisam ni znao da Munitić za njih piše. Kakva maksimalna, skoro samurajska, posvećenost idealu svog posla tako da je uspeo da na smiren način secira gomilu banalnosti koje su nas obasipale sa malih ekrana, a takođe i da jako veliki broj tekstova ispiše u pozitivnom tonu, pišući o ljudima poput npr. Vlatka Gilića o kome je i ovo gostovanje dole. Kaže CIP beleška na kraju knjige da je tiraž ovog prvog izdanja 200 primeraka. Šteta.

 

 

Share & Enjoy

[kud u maglu Simoviću]

ne znam gde bi bilo pametnije za postaviti, a ovo mesto je najposećenije

 

evo jedne fine paralele

 

mi malograđani: bekim, knausgor i jugonostalgija

[Sandens]

čita mi se nešto neki skandi i ta neka atmosfera i izmedju nesbea (policija), adler-olsena (leptirov efekt) i mankela izbor je pao na inspektora valandera. dosta dobro za sada.

 

 

[Frau Gabrijela]

On 23. 9. 2023. at 14:26, Tihajeza said:

 

A da li neko zna zašto se serija Vuk skoro nikad nije reprizirala? Nisam sigurna, ali mislim da su je samo jednom ponovili od osamdesetih.

ako se dobro sećam, serija nosi duh prosvećenosti, racionalizma koji su ovde stigli samo u naznakama zbog opšte nepismenosti izazvane istorijskim okolnostima. 

opismenjavanje većine smanjilo bi nivo privilegija manjine. prikazana je specifična borba za opšte dobro, pa cenim da javni servis ne bi da daje ideje. 

 

sad kad razmislim, stvarno bi se serija 'vuk karadžić' mogla doživeti kao antirežimska. 

 

 

praštajte na off-u, jeza je kriva. 

Edited October 6, 2023 by Frau Gabrijela

[Ras]

23 minutes ago, Frau Gabrijela said:

sad kad razmislim, stvarno bi se serija 'vuk karadžić' mogla doživeti kao antirežimska. 

 

praštajte na off-u, jeza je kriva. 

zabranjujem joj da o prevratu sniva!

[slepa živana]

On 5.10.2023. at 3:10, kud u maglu Simoviću said:

ne znam gde bi bilo pametnije za postaviti, a ovo mesto je najposećenije

 

evo jedne fine paralele

 

mi malograđani: bekim, knausgor i jugonostalgija

danas je sve na jugoslaviju izvadilo đoku!

 

iznervirao me ovaj ko da u život nije pročitao ništa osim sejranovića i knausgora

[kud u maglu Simoviću]

1 hour ago, slepa živana said:

danas je sve na jugoslaviju izvadilo đoku!

 

iznervirao me ovaj ko da u život nije pročitao ništa osim sejranovića i knausgora

znači da je ubo u sridu

 

ko sinjski alkar

[Svemir Zeka]

On 5. 10. 2023. at 3:10, kud u maglu Simoviću said:

ne znam gde bi bilo pametnije za postaviti, a ovo mesto je najposećenije

 

evo jedne fine paralele

 

mi malograđani: bekim, knausgor i jugonostalgija

Sjajan tekst. Neviđeno strava

[Svemir Zeka]

Jugonostalgija ionako ništa, ovo je priča o nečemu drugom

[kud u maglu Simoviću]

35 minutes ago, Svemir Zeka said:

Jugonostalgija ionako ništa, ovo je priča o nečemu drugom

o čemu?

 

e

mislim koji je tvoj doživljaj, moj je da priča o nama koji sada živimo taj život srednje klase(ne i viktoriji bekam)

Spoiler

KULTURA

Mi, malograđani: Bekim, Knausgor i jugonostalgija

Zar je jugonostalgija išta drugo već žal nekadašnje srednje klase za svojim malograđanskim životom?  

Piše Goran Vojnović

 

Jugonostalgija / Foto: Ahmed Hadrovic / Sipa Press / Profimedia 

OKT 04 2023,05:00

PODELI  

Čitajući knjigu Bekima Sejranovića Tvoj sin Huckelberry Finn, neprestano sam se vraćao desetak godina unazad, u Graz, gdje sam Bekima upoznao. Jednom vrlo dobro raspoloženom literarnom društvu Bekim je tada pokazao dokumentarni film o svojoj plovidbi Savom prema Crnom moru, film o ničemu, kako ga je sam u knjizi opisao, dok ga ja pamtim kao film o ljudima u potrazi za drugim oblicima života. Slično sam čitao i Bekimovog Hucka Finna, a tako mi i on sam iz te svoje knjige izranja.

Glavni junak tog autofikcijskog romana uporni je tragač za životom po vlastitoj mjeri koji u jednom trenutku postaje svjestan svoje nesposobnosti da zaživi nečim imalo nalik onome što većina nas živi. Ne bez cinizma Bekim u romanu priznaje da je jednom davno u Norveškoj, živeći sa ženom koju je volio i njenom kćerkom, propustio posljednju priliku da bude normalan. I godinama kasnije on skoro svjesno bježi od te normalnosti, bježi na rijeku, bježi u narkotičku omamljenost.

Govorim, naravno, o književnom liku Bekimu i dodajem da pisac u knjizi sam za sebe na više mjesta priznaje kako voli pretjerivati, izmišljati i lagati, ali meni je ipak bilo fascinantno uspoređivati tog Bekima i njegov život sa glavnim junakom knjiga jednog drugog Norvežanina koji, slično kao Bekim Sejranović, detaljno opisuje vlastiti život i slično je bespoštedan do sebe i drugih. Samo što taj drugi Norvežanin sebe doživljava mnogo ozbiljnije od Bekima Sejranovića pa mu stoga na kraj pameti ne pada da prizna kako pretjeruje, izmišlja i laže.

 

Riječ je, naravno, o Karlu Oveu Knausgårdu i njegovom romanu u šest tomova Moja borba, koji se spominje čak i na koricama knjige Tvoj sin Huckelberry Finn, a i Bekim se u knjizi nakratko osvrće na njega dok razmišlja o norveškoj literarnoj sceni i norveškom društvu. K tome, ja sam se zadnjih godinu dana intenzivno bavio Knausgårdom adaptirajući njegov roman Jutarnja zvijezda za Slovensko narodno gledališče, pa je bilo prosto nemoguće ne uspoređivati ta dva pisca i njihove knjige.

U toj ipak pomalo usiljenoj komparaciji dva odlična pisca zanimljivo je što se možda i ne razlikuju toliko kao pisci, koliko se razlikuju po životu koji pokušavaju voditi odnosno opisati. Dok Knausgård opisuje kako se i pored zlostavljanja okrutnog oca i drugih trauma jednog preosjetljivog dječaka pokušava, a u velikoj mjeri i uspijeva, izboriti za jedan običan porodični život (Bekim će reći učmali život), Bekim Sejranović, naprotiv, od tog istog života zazire i bježi što je dalje moguće. Jer niti je on sposoban takav život živjeti, niti to istinski želi. Napušten i od oca i od majke, nomad pogođen ratom, vječni iseljenik i vječni povratnik, Bekimove su rane mnogo dublje od Karl Oveovih, a Bekimov porodični život djeluje kao kad bi na život Karla Ovea netko bacio granatu i raznio ga u paramparčad.

Ali dok Bekim otvoreno prezire taj učmali život koji nikada neće imati i istovremeno pritajeno žudi za njim, ja, koji živim tim istim učmalim životom, kao čitatelj istovremeno osjećam fascinaciju njegovom avanturom (onako baš u stilu „I tata bi, sine“) i duboko sažaljenje nad njenim nestašnim i neodraslim junakom. Zapravo, dok sam čitao Huckelberryja Finna, osjećao sam se kao da stojim na brijegu rijeke i promatram Bekima koji polako otplovljava. Dio mene je htio krenuti s njim, a dio je slutio kamo ga rijeka odnosi. A on je gledao sa rijeke prema meni i nije mogao razumjeti kako mogu tek tako stajati tamo i gledati život kako protječe pored mene.

Bekim Sejranović i Karl Ove Knausgård zapravo su vrlo slični. Obojica su na gotovo isti način opsjednuta svojim intimnim dramama i vanjski je svijet tek zrcalo u kojem se one ogledaju

No možda baš zato što to mogu, oduševljava me i priča Karla Ovea Knausgårda čiji je učmali život uvelike nalik mom učmalom životu. Zapravo me toliko oduševljava način na koji Karl Ove opisuje tu učmalost da sam sâm za sebe razvio teoriju kako je, pišući knjigu o sebi, Karl Ove napisao knjigu o svima nama koji od Malmea do Ljubljane i od Seula do Lime živimo te svoje uredne, dosadne, odgovorne, monotone, neslobodne porodične živote, i to sa baš onakvim talentom i baš onakvom strašću sa kojima je o svojim putešestvijima nekoć pisao Jack Kerouac.

I kao što je nekoć generacija naših roditelja čitala kako Jack i Dean kreću prema Denveru maštajući o tome da i sami krenu na jedno beskonačno putovanje, tako sad mi čitamo kako Karl Ove sa dječjim kolicima krene na aerobiku za bebe pa se tamo zagleda u atraktivnu voditeljicu aerobike znajući dobro da je to prikriveno zagledanje sve što mu život u tom trenutku nudi. Mi tako ne sanjamo o avanturama, mi čitamo Knausgårda i tješimo se da nismo usamljeni u svojoj muci te se zabavljamo prepoznajući se u njegovim jadanjima.

Ali dok nas Knausgård tješi i postavlja spomenik ovom našem malom, skromnom životu te nas zavodi da povjerujemo kako smo se i mi sami morali za taj život mukom izboriti, Bekimova nas knjiga tjera da preispitamo ispravnost tog života i da posumnjamo u legitimnost svog konformizma, svog zadovoljstva onim što imamo, što jesmo, što mislimo i vjerujemo. Bekim Sejranović nas svojom pričom nagovara da se prepoznamo kao malograđani i da i sami osjetimo prezir prema svom beskrajno sebičnom i besmislenom postojanju.

I gledajući tako na svoj život mutnim očima džankija sa palube lađe koja plovi Savom i na riječnim adama traži nestalog umirućeg oca, opet sam pokušao sam sebi odgovoriti na pitanje, na koje na neki način pokušava odgovoriti i Karl Ove Knausgård: tko smo mi koji se neprestano borimo sami sa sobom da bismo u svakidašnjici pronašli duševni mir, da bismo svaki dan iznova otkrivali zadovoljstvo u svojim malim, svakodnevnim ritualima, da bismo uživali u pustoj odsutnosti straha i tjeskobe?

Za Bekima, koji nas promatra sa svoje rijeke i koji je uza sve svoje demone ipak i čovjek pun nježnosti i razumijevanja, mi smo tek strejteri za koje on iskreno priznaje da s njima ne može. Da nema ništa protiv njih, ali da jednostavno s njima nema ništa zajedničko.

Zar se nismo izborili za svoje živote dok smo radili kao kelneri za vrijeme studija, dok smo godinama živjeli kao podstanari, dok smo prekovremeno rintali da bismo jednog dana konačno otplatili sve svoje kredite?

Za mnoge druge mi smo pak leglo modernog fašizma, leglo svih strahova i predrasuda; mi smo ta prokleta srednja klasa koja uzajamno održava sistem koji održava nju; mi smo konformisti koji ne sanjaju o boljem i pravednijem sutra, već strahuju da bi mogli još danas ostati bez onog što su stekli, ili bolje reći naslijedili; mi smo povlašteni nesvjesni svojih povlastica; mi smo uvjereni da nam naši udobni životi pripadaju jer smo dovoljno vrijedni, talentirani i pošteni odnosno jer smo iz svojih borbi izašli kao konačni pobjednici.

I zar se nismo za sve to uistinu izborili? Zar se nismo izborili za svoje živote dok smo radili kao kelneri za vrijeme studija, dok smo godinama živjeli kao podstanari, dok smo prekovremeno rintali da bismo jednog dana konačno otplatili sve svoje kredite, dok smo noćima previjali i uspavljivali jedno po jedno svoje dijete, dok smo se rastajali od bivših žena i muževa, dok smo se borili sa depresijama i neurozama, dok smo brinuli za ostarjele roditelje, dok smo se razbolijevali i ostajali sami? I zar ne možemo nakon svega reći da nismo nikome ništa dužni i da smo sa pravom ponosni na ono što imamo?

 

Edited October 6, 2023 by kud u maglu Simoviću

[Svemir Zeka]

35 minutes ago, kud u maglu Simoviću said:

o čemu?

 

e

mislim koji je tvoj doživljaj, moj je da priča o nama koji sada živimo taj život srednje klase(ne i viktoriji bekam)

  Hide contents

KULTURA

Mi, malograđani: Bekim, Knausgor i jugonostalgija

Zar je jugonostalgija išta drugo već žal nekadašnje srednje klase za svojim malograđanskim životom?  

Piše Goran Vojnović

Jugonostalgija / Foto: Ahmed Hadrovic / Sipa Press / Profimedia 

OKT 04 2023,05:00

PODELI  

Čitajući knjigu Bekima Sejranovića Tvoj sin Huckelberry Finn, neprestano sam se vraćao desetak godina unazad, u Graz, gdje sam Bekima upoznao. Jednom vrlo dobro raspoloženom literarnom društvu Bekim je tada pokazao dokumentarni film o svojoj plovidbi Savom prema Crnom moru, film o ničemu, kako ga je sam u knjizi opisao, dok ga ja pamtim kao film o ljudima u potrazi za drugim oblicima života. Slično sam čitao i Bekimovog Hucka Finna, a tako mi i on sam iz te svoje knjige izranja.

Glavni junak tog autofikcijskog romana uporni je tragač za životom po vlastitoj mjeri koji u jednom trenutku postaje svjestan svoje nesposobnosti da zaživi nečim imalo nalik onome što većina nas živi. Ne bez cinizma Bekim u romanu priznaje da je jednom davno u Norveškoj, živeći sa ženom koju je volio i njenom kćerkom, propustio posljednju priliku da bude normalan. I godinama kasnije on skoro svjesno bježi od te normalnosti, bježi na rijeku, bježi u narkotičku omamljenost.

Govorim, naravno, o književnom liku Bekimu i dodajem da pisac u knjizi sam za sebe na više mjesta priznaje kako voli pretjerivati, izmišljati i lagati, ali meni je ipak bilo fascinantno uspoređivati tog Bekima i njegov život sa glavnim junakom knjiga jednog drugog Norvežanina koji, slično kao Bekim Sejranović, detaljno opisuje vlastiti život i slično je bespoštedan do sebe i drugih. Samo što taj drugi Norvežanin sebe doživljava mnogo ozbiljnije od Bekima Sejranovića pa mu stoga na kraj pameti ne pada da prizna kako pretjeruje, izmišlja i laže.

 

Riječ je, naravno, o Karlu Oveu Knausgårdu i njegovom romanu u šest tomova Moja borba, koji se spominje čak i na koricama knjige Tvoj sin Huckelberry Finn, a i Bekim se u knjizi nakratko osvrće na njega dok razmišlja o norveškoj literarnoj sceni i norveškom društvu. K tome, ja sam se zadnjih godinu dana intenzivno bavio Knausgårdom adaptirajući njegov roman Jutarnja zvijezda za Slovensko narodno gledališče, pa je bilo prosto nemoguće ne uspoređivati ta dva pisca i njihove knjige.

U toj ipak pomalo usiljenoj komparaciji dva odlična pisca zanimljivo je što se možda i ne razlikuju toliko kao pisci, koliko se razlikuju po životu koji pokušavaju voditi odnosno opisati. Dok Knausgård opisuje kako se i pored zlostavljanja okrutnog oca i drugih trauma jednog preosjetljivog dječaka pokušava, a u velikoj mjeri i uspijeva, izboriti za jedan običan porodični život (Bekim će reći učmali život), Bekim Sejranović, naprotiv, od tog istog života zazire i bježi što je dalje moguće. Jer niti je on sposoban takav život živjeti, niti to istinski želi. Napušten i od oca i od majke, nomad pogođen ratom, vječni iseljenik i vječni povratnik, Bekimove su rane mnogo dublje od Karl Oveovih, a Bekimov porodični život djeluje kao kad bi na život Karla Ovea netko bacio granatu i raznio ga u paramparčad.

Ali dok Bekim otvoreno prezire taj učmali život koji nikada neće imati i istovremeno pritajeno žudi za njim, ja, koji živim tim istim učmalim životom, kao čitatelj istovremeno osjećam fascinaciju njegovom avanturom (onako baš u stilu „I tata bi, sine“) i duboko sažaljenje nad njenim nestašnim i neodraslim junakom. Zapravo, dok sam čitao Huckelberryja Finna, osjećao sam se kao da stojim na brijegu rijeke i promatram Bekima koji polako otplovljava. Dio mene je htio krenuti s njim, a dio je slutio kamo ga rijeka odnosi. A on je gledao sa rijeke prema meni i nije mogao razumjeti kako mogu tek tako stajati tamo i gledati život kako protječe pored mene.

Bekim Sejranović i Karl Ove Knausgård zapravo su vrlo slični. Obojica su na gotovo isti način opsjednuta svojim intimnim dramama i vanjski je svijet tek zrcalo u kojem se one ogledaju

No možda baš zato što to mogu, oduševljava me i priča Karla Ovea Knausgårda čiji je učmali život uvelike nalik mom učmalom životu. Zapravo me toliko oduševljava način na koji Karl Ove opisuje tu učmalost da sam sâm za sebe razvio teoriju kako je, pišući knjigu o sebi, Karl Ove napisao knjigu o svima nama koji od Malmea do Ljubljane i od Seula do Lime živimo te svoje uredne, dosadne, odgovorne, monotone, neslobodne porodične živote, i to sa baš onakvim talentom i baš onakvom strašću sa kojima je o svojim putešestvijima nekoć pisao Jack Kerouac.

I kao što je nekoć generacija naših roditelja čitala kako Jack i Dean kreću prema Denveru maštajući o tome da i sami krenu na jedno beskonačno putovanje, tako sad mi čitamo kako Karl Ove sa dječjim kolicima krene na aerobiku za bebe pa se tamo zagleda u atraktivnu voditeljicu aerobike znajući dobro da je to prikriveno zagledanje sve što mu život u tom trenutku nudi. Mi tako ne sanjamo o avanturama, mi čitamo Knausgårda i tješimo se da nismo usamljeni u svojoj muci te se zabavljamo prepoznajući se u njegovim jadanjima.

Ali dok nas Knausgård tješi i postavlja spomenik ovom našem malom, skromnom životu te nas zavodi da povjerujemo kako smo se i mi sami morali za taj život mukom izboriti, Bekimova nas knjiga tjera da preispitamo ispravnost tog života i da posumnjamo u legitimnost svog konformizma, svog zadovoljstva onim što imamo, što jesmo, što mislimo i vjerujemo. Bekim Sejranović nas svojom pričom nagovara da se prepoznamo kao malograđani i da i sami osjetimo prezir prema svom beskrajno sebičnom i besmislenom postojanju.

I gledajući tako na svoj život mutnim očima džankija sa palube lađe koja plovi Savom i na riječnim adama traži nestalog umirućeg oca, opet sam pokušao sam sebi odgovoriti na pitanje, na koje na neki način pokušava odgovoriti i Karl Ove Knausgård: tko smo mi koji se neprestano borimo sami sa sobom da bismo u svakidašnjici pronašli duševni mir, da bismo svaki dan iznova otkrivali zadovoljstvo u svojim malim, svakodnevnim ritualima, da bismo uživali u pustoj odsutnosti straha i tjeskobe?

Za Bekima, koji nas promatra sa svoje rijeke i koji je uza sve svoje demone ipak i čovjek pun nježnosti i razumijevanja, mi smo tek strejteri za koje on iskreno priznaje da s njima ne može. Da nema ništa protiv njih, ali da jednostavno s njima nema ništa zajedničko.

Zar se nismo izborili za svoje živote dok smo radili kao kelneri za vrijeme studija, dok smo godinama živjeli kao podstanari, dok smo prekovremeno rintali da bismo jednog dana konačno otplatili sve svoje kredite?

Za mnoge druge mi smo pak leglo modernog fašizma, leglo svih strahova i predrasuda; mi smo ta prokleta srednja klasa koja uzajamno održava sistem koji održava nju; mi smo konformisti koji ne sanjaju o boljem i pravednijem sutra, već strahuju da bi mogli još danas ostati bez onog što su stekli, ili bolje reći naslijedili; mi smo povlašteni nesvjesni svojih povlastica; mi smo uvjereni da nam naši udobni životi pripadaju jer smo dovoljno vrijedni, talentirani i pošteni odnosno jer smo iz svojih borbi izašli kao konačni pobjednici.

I zar se nismo za sve to uistinu izborili? Zar se nismo izborili za svoje živote dok smo radili kao kelneri za vrijeme studija, dok smo godinama živjeli kao podstanari, dok smo prekovremeno rintali da bismo jednog dana konačno otplatili sve svoje kredite, dok smo noćima previjali i uspavljivali jedno po jedno svoje dijete, dok smo se rastajali od bivših žena i muževa, dok smo se borili sa depresijama i neurozama, dok smo brinuli za ostarjele roditelje, dok smo se razbolijevali i ostajali sami? I zar ne možemo nakon svega reći da nismo nikome ništa dužni i da smo sa pravom ponosni na ono što imamo?

 

O izboru između dve vrste života, vrednosnom sudu jednog nad drugim kao neopravdanim. Jednoj i drugoj vrsti tuge, alternativnoj realnosti, smislu i besmislu. 

[kud u maglu Simoviću]

55 minutes ago, kud u maglu Simoviću said:

trebao je da bude kvot iz teksta

[namenski]

On 3. 10. 2023. at 0:09, Indy said:

Knjigu nisam čitao, ali apropo ovog "Bas me zanima kakvu to istinu o Buhenvaldu otkrivaju danas, posle dobrih 80 godina" - sigurno znaš i sam da su se u skorijem periodu (a posebno iza 1990-tih) mnoge arhive otvorile po prvi put. Samo kao 1 primer, Simon Sebag Montefiore u predgovoru fascinantne "Stalin The Court of the Red Tzar", kaže:

Otvaranje arhiva da, ali sumnjam da bi, ukoliko se radi o konclogorima, imalo sta bitno da se doda ili oduzme: sve je, naime, toliko monstruozno i van moci poimanja takozvanog obicnog i sire coveka da barem ja nisam do sada sreo coveka sposobnog da na bilo koji nacin - racionalno ili emocionalno sa svim nijansama izmedju - svari, procesurira cinjenicu koja se svodi na par hiljada ljudi, zena i dece uteranih u gasnu komoru...

I tako danima i nocima, mesecima i godinama, u 3 smene...

Obisao sam vecinu od znacajnih konclogora, tacnije onog sto je od njih ostalo, stajao u betonskoj prostoriji sivih zidova, nekih 10 x 10 metara, niskog plafona i znam, siguran sam u jedno: nema ni u kakvim arhivama ama bas nikakvog materijala koji bi mogao da bilo sta izmeni, donese neka nova saznanja/vidjenja/citanja toliko moderna u poslednja vremena.

Osim sve vise bujajucih manje-vise prikrivenih pokusaja da nam se pokaze i dokaze da sve to bas i nije tako bilo...

Naprotiv: arhivi sadrze materijale toliko monstruozne da su smatrani neprimerenim za prezentaciju cak i u 1 Nirnbergu.

I - nisu konclogori prica samo o Nemackoj, nacizmu, suocavanjima pa i revizijama svih pravaca: prica su o dometima Covecanstva, a na dusu svim post-WW2 generacijama sto danasnje generacije djaka na ekskurzijama zaobilaze lokacije konclogora na karti Evrope.

Ili - ukratko: nema druge istine o Buhenvaldima osim: Buhenvald je - Buhenvald.

A kome je do preciznog  utvrdjivanja da li je tamo ubijeno 150,000 ili samo 50,000 ljudi - nek se nosi u 3 pizde materine: uostalom, i ovde na ovom forumu imali smo smrtno ozbiljnu tvrdnju da nije isto ubiti 500 i 50,000 ljudi...

 

**************

 

Sto se fascinacije i popularnosti Montefjorea tice - nista licno naravno - oprezno: on jeste zajahao na gorbacovstini i jeste bio pripusten u nesto CCCP arhiva: muka je sto je priliku koja mu se pruzila ogavno komercijalizovao i banalizovao podilazeci citalackom ukusu takozvane siroke publike na Zapadu, dajuci prednost pikanterijama sa seksualnim primesama tako dragim prosecnom malogradjaninu, da bi na kraju zavrsio sa serijom romana  na sovjetske/ruske teme koji - i pored svog uvida u arhive ne izlaze iz uobicajenih stereotipa...

Tom i takvom prilazu imamo da zahvalimo sto cak i danas, kada je odbrojano 100+ godina od Oktobarske revolucije nemamo jacu^tm politicku biografiju 1 Staljina od Deutscher-ove, izasle 1948, dakle za zivota samog glavnog junaka...

Naglasio sam ovo politicku jer je ma i za pokusaj razumevanja istorije ne samo tog doba, mnogo, presudno vaznije pokusati razmrsiti^tm tokove politickih, idejnih sukoba koji su u krajnjoj liniji odredjivali sudbinu sveta i koji su se odigravali izmedju aktera kao politicka borba, sukobljavanje u kojem je ulog bila glava - jer politika - nego pricati istoriju u kojo je Napoleon obljubio^tm Mariju Lujzu jos u kociji, promptno posto su mu je carski roditelji urucili...

Ili o haljini Nadezde Alilujeva na dan kada je izvrsila samoubistvo...

Jer - nisu za Francusku revoluciju bili presudni licni odnosi izmedju Robespjera ili Sent Zista sa Dantonom: bilo je presudnije njihovo vidjenje i delovanje, bas kao sto i za Oktobarsku nisu bili presudni odnosi izmedju X i Y, bas kao ni Staljinov oci koje su znale da bljesnu zuckastim tigrovskim sjajem....  

I tako - kod Montefjorea se nece naci ni pokusaj tumecanja razlika izmedju leve i desne opozicije, Buharina, Trockog i Staljina...

Sve ovo manje-vise ne toliko radi nas i nasih smatranja^tm, nego zarad pokusaja da utvrdimo - gde pocinju, nastupaju - Talijeni.

Ili - propadaju 5. oktobri...

Edited October 7, 2023 by namenski