Not-just-now playing

[Indy]

Ovaj album mi je preporučen kao "najbolji živi album ikada snimljen" (tačka). Sa takvim bremenom, prionuo sam preslušavanju istog, i zaključio da je taj koji je to prvi rekao znao šta govori.John Cale - Circus Live (2007)1 Venus in Furs Reed 6:22 2 Save Us Cale 3:20 3 Helen of Troy Cale 5:42 4 Woman Cale 5:27 5 Buffalo Ballet Cale 4:07 6 Femme Fatale/Rosegarden Funeral of Sores Cale, Reed 6:33 7 Hush Cale 3:42 8 Outtathebag Cale 4:44 9 Set Me Free Cale 4:43 10 The Ballad of Cable Hogue Cale 5:06 11 Look Horizon Cale 5:15 12 Magritte Cale 4:12 13 Dirty Ass Rock and Roll Cale 6:30 14 Walking the Dog Thomas 6:11 15 Gun Cale 12:59 16 Hanky Panky Nohow Cale 4:59 17 Pablo Picasso/Mary Lou Cale, Richman 12:25 18 Drone-Intro Amsterdam Suite Cale 4:07 19 Zen Cale 5:43 20 Style It Takes Cale, Reed 5:14 21 Heartbreak Hotel Axton, Durden, Presley 6:52 22 Mercenaries (Ready for War) Cale 8:42 23 Outro Drone Cale 2:43 24 Jumbo in the Modernworld [DVD] Cale 25 Graveldrive [multimedia track] Cale 26 Big White Cloud [2007 Version] Cale Album dolazi na 3 CD-a, a snimljen je na evropskim turnejama 2004 i 2006. Treći disk je DVD i sadrži snimke sa proba, jedan muzički video i dve pesme. Album počinje sa zvukom drone-a i sa njim završava (naklon Caleovoj karijeri avangardnog kompozitora). Između toga su usendvičene poznate Caleove stvari, ali u potpuno novom ruhu. Neke su rearanžirane do granice neprepozatljivosti, u svim slučajevima sa fascinantnim rezultatima. (Ja sam zapanjen da Helen of Troy nije izdat kao singl i nije na 1. mestu svih rock top lista... to je hebački headbanging rock'n'roll za kakav bi mnogi 3x mlađi od Calea mogli da daju mooda da budu u stanju da to izvedu, a kamoli napišu). Bend je neverovatno precizan i tesno napakovan, nema tapacirunga nigde. Tu su i 2 posvete slikarima, jedna Magritteu, druga Picassou, i ubeđen sam da bi obojica bila hebeno ponosna na njih. U stvari, tu je i treća slikarska, posredno, "Style it takes", sa predivnog "Songs for Drella", celokupno posvećenog prijatelju Warholu. U celini, ovaj "Dirty ass rock'n'roll" album u sebi savršeno oličava veru Roberta Frippa da je moguće biti intelektualac i razbijati rock'n'roll ("I mean, you may have brains, and be very intellectual, and rock - rock out"). Najveće moguće preporuke.

Edited October 23, 2007 by Indy

[kobni zelaya]

John Cale - Circus Live (2007)

Ovo će Mula da nagna. U međuvremenu....Snimak čitavog, sedmočasovnog nastupa u klubu Rote Sonne u Minhenu. Mešavina djinga i živog nastupa, mnogo brljotina, često ispadanje iz ritma, prilično pijani mcing, kako kome padne na pamet. S druge strane mnogo trenutaka briljantnog nežnog house opuštanja, evergreen cvrčanje trista trojke i odlična zabava.

[I*m with the pilots]

Hvarf-Heim is a Sigur R?s double-CD compilation album. Hvarf contains studio versions of previously unreleased songs (with the exception of "Hafs?l", which was released as the b-side of Hopp?polla in 2005), while Heim contains acoustic studio versions of songs already released.The cover images are pinhole polaroid photographs. The Hvarf cover is a handheld image of the microphone stands just before the band arrived to play in the gentle rain. The Heim cover is a 7-minute exposure of the stage at Gamla Borg where Sigur Ros performed an acoustic set for friends and family in April 2006.The album will be released on November 5th in Europe and on November 6th in North-America. Prior to this release a limited 7" vinyl single of Hlj?malind will be released on October 22d.Hvarf ["disappeared" or "haven"] 1. "Salka" [The name of Georg's stepdaughter], previously unreleased 2. "Hlj?malind" (Formerly known as "Rokklagi?" ["The Rock Song"]), previously unreleased 3. "? G?r" (Formerly known as "Lagi? ? G?r") ["Yesterday"], previously unreleased 4. "Von" ["Hope"], original version on Von 5. "Hafs?l" ["Sea Sun"], same version as on Hopp?polla, original version on Von[edit] Heim ["home"] 1. "Samskeyti" ["Extension"], original version on ( ) 2. "Star?lfur" ["Staring Elf"], original version on ?g?tis byrjun 3. "Vaka" [The name of Orri's daughter], original version on ( ) 4. "?g?tis Byrjun" ["An alright start"], original version on ?g?tis byrjun 5. "Heys?tan" ["The Haystack"], original version on Takk... 6. "Von" ["Hope"], original version on Vonsajt jos nije dovrsen do kraja no bice uskoro, kad bude izasao album (zvanicno) http://www.hvarf-heim.com/pm ako neko zeli album ;]

[Indy]

Laibach - Wat (2003)1. B Mashina 3:50 2. Tanz Mit Laibach 4:18 3. Du Bist Unser 5:35 4. Achtung! 4:04 5. Ende 3:44 6. Now You Will Pay 6:04 7. Hell: Symmetry 5:02 8. Das Spiel Ist Aus 4:18 9. Satanic Versus 4:50 10. The Great Divide 5:0811. Wat 5:22 12. Anti-Semitism 5:37"Ne donosi nista inovativno (bas kao sto sam prizeljkivao)" (cit. korisnik amazon.com-a)Ako vas lomeci, militaristicki und :fashisto: tehno bit kombinovan sa zlim dubokim (ekvalizer na 200-500 Hz je odavrnut do distorzije) glasom koji uglavnom prica milozvucni nemacki jezik uzbudjuje, onda je ovo ploca za vas. Iza te povrsine plesabilnog kunstfasistoidnog goth tehnoa, na svu srecu, ima i mnogo zanimljivijeg sadrzaja. Povrsno preslusavanje donece neke zvukove na koje nismo navikli od Laibacha, naime vesto ukomponovane pseudoorijentalne napeve. To nije slucajno. Tema koja se proteze kroz ovaj skoro-koncept album je - sudar civilizacija. Naravno, zapadne i arapsko-islamske (ili, vise generalno, "civilizacija pod pretnjom barbara"). Laibach nam (tj. nama zapadnjacima) prete "Das ist Das Ende". DAF-ovski "Now You Will Pay" je eksplicitan (i na engleskom, sto pomaze). "Barbarians are coming, crawling from the East... Epic and powerfull, Wild in a Group... They'll enter your state, the Nation of losers, the Tribe full of hate, with Knives in their pockets and Bombs in their hands - they'll burn down your cities and your Disneylands". Nekim kriticarima je ovo previse, u smislu "previse poruke", a "premalo muzike" (muzika je zaista krajnje industrijska, simplisticka i namerno "neispolirana").Kako bilo, za Laibach fanove nema sumnje da je Wat mocan. Prava clash of civilizations techno rock opera.

[kobni zelaya]

Various artists - monza_club_ibiza_vol_2_mixed_by_damian_lazarus_and_dj_t.mp3Gotovo sentimentalna uspomena na letošnji neuspešni party serijal koji je organizovala nemačka etiketa Get Physical i njen vlasnik DJ T u klubu Monza na Ibici. Nežni, ljubavni i pomalo tužni zvuci deep house-a nisu privukli kokainsku konjicu i serijal je pre kraja leta morao da se prekine. Ostao je ovaj dvostruki CD, sa dva živa mixa koje su izveli Damian Lazarus i DJ T.Tracklisting:CD#1:01. Nathan Fake - You Are Here (Fourtet Remix) 6:0002. Pier Bucci - Glasgo 3:0103. Dennis Ferrer - Son Of Raw (Loco Dice Remix) 5:4804. Efdemin - Just A Track 4:3205. Patrick Zigon - Mental Draining 4:1706. Outlines - Listen To The Drums 8:1607. Marc Ramboy - Helen Cornell (Stefan Goldman Remix) 6:3208. Jamie Jones - Astranews.org Strangers 7:2609. Phonique - Bang 1:3110.Szenario - Pleaseasy (Raudive Remix) 4:3611.Danton Eeprom - One Thing Leads To Another 4:5112.Snax - Honeymoon?s Over (Konrad Black Remix) 4:4713.Henrik Schwarz - Walk Music 4:4614.Trentemoller & DJ Tom - An Evening With Bobbi Bros 6:4215.Findlay Brown - Losing The Will To Survive (Wizards Of The Sleeve Remix) 6:31CD#2:01. Max Berlin - Elle & Moi (Joakim Remix) 5:3002. Boundzound - Louder (Martin Buttrich Remix) 3:5403. DJ Koze VS Sid Le Rock - Naked (DJ Kaze Remix) 4:3504. Martin Landsky - Let Me Dance 3:5105. Raz Ohara - Whitmey Na 2:3606. Einzelkind - Maferefumeco 4:2207. Matthias Tanzmann - Procon 4:3208. Johnny Wagner - Intercity (Daniel Stefanik Remix) 4:5809. DJ T - The Astranews.org Dawn 4:4810.Junior Boys - Like A Child (Carl Craig Remix) 5:1311.Mike Shannon - Ghost Writer Blues 5:0312.Arto Mwambe - Ombala Mbembo 6:5113.Schatrax - Mispent Years (Original) 4:0614.Claude VanStroke & Christian Martin Groundhog Day - 4:2215.Efdemin - Bergwein 6:1816.Pantha Du Prince - Saturn Strobe 7:36

[Indy]

Providing you with a?perfect parapsychopathological soundtrack to your perfectly parapsychopathological lives since 1976... Igra Staklenih Perli, straight from?the Novobeogradski soliteriA hidden psych-prog gem from my days and my old Belgrade neighbourhood. Really worth 4 stars only because of poor production and very short timeplay (28 min; apparently at the time of recording master tapes with 2 extra tracks were lost). On the positive side, the surviving 5 tracks are?all equally succesfull space-prog-rock pieces, with a very strong psychedelic quality. This was actually quite dated and derivative at the time of release (1979), although I remember liking it immediately as a teenager back then. From this time distance the dated character is completely irrelevant. Just goes to show how time is relative.

[Chivo D'Arbo]

Slusam ovaj album celo leto i evo, jesen... Sto je veliko cudo, jer mi u proteklih par godina nije nikako uspevalo da se svrtim k jednom bendu, a kamo li tek k jednom albumchetu. I otkud to da bas ovi muZikanti zalutaju medj' moje favourite? Odgovor u vetru huci. Sasvim su atipisni mracnome mi ukusu (sve sto je Bristol, nije mi strano, a tek gothic)... A i Amerikanci su ... (Bila sam ubedjena da samo ostrvski ton prija mojoj uzengiji, cekicu & nakovnju...) Pa ipak, eto me kako iznova slusam "I Am Not Afraid of You and I Will Beat Your Ass" sa osmehom...K'o da me neko kleo...

[kurdi]

nije bas all-time preporuka, al jeste preporuka i prosirena neocekivana informacija.jebote ladno mi se svidja novi savage republic. bas.zapravo ovo mi sada prija vise od vecine njihovih albuma iz osamdesetih (to mislim pod nerealnom pretpostavkom da ih sada iskopam i pustim)i did not see this coming... kada sam u nekom 2nd handu naleteo na promo kopiju izdanja koje po svim pravilima zdravog razuma ne bi smelo da postoji, pomislih jebiga tamni vilajet - nema sanse da nije sranje, al pitanje dal ovo uopste moze da se nadje u nekoj normalnoj distribuciji, pa ako ne uzmem sad posle cu da se pitam. pa reko ajde, para mi je manje zao.kad ono.nazalost prva pesma je vokalno-instrumentalna i mada muzika nije losa to je... jebiga (tragi)komicno.cak i u osamdesetim savage republic vokali i tesktovi su cesto izazivali neprijatnost (u njihovo ime), osim na zivim snimcima gde je opsta haoticnost nekako opravdavala naivni kvazi-intelektualni-punk-gothic-whatever stav i cinila da sve to ipak nekako zvuci nepatvoreno.danas kada su u pitanju matori ljudi koji su nicim izazvani objavili povratnicku plocu, ovo (wave of destruction... wave of agression... waiting for the fall... bljuv) je stvarno neoprostivo, cringe-worthy kolko i kasni radovi sch, u najmanju ruku. al onda krecu (uglavnom) instrumentali i to jebiga zapravo zvuci jako dobro. bez problema na nivou najboljih trenutaka ceremonial-a ili trudge ep-a, daleko bolje od customs, pa i od tragic figures.i ne zvuci zapravo ni mnogo drugacije, samo mozda zrelije i modernije... i dalje je to prilicno hipnoticka kombinacija plemenskih ritmova, industriala, post-punka, joy division, pustinje, srednjeg istoka... s tim da sada ima malo i te mekse filmske morikoneovske prizvuke, kojima su se u medjuvremenu posvetili scenic (post s.a. band), ali nije bas tako njanjavo, ima vise definisanu rock strukturu.ironicno, modernim jezikom bi se zapravo moglo reci da ovo lici na godspeed you black emperor! & friends, mada je uticaj svakako isao u obrnutom smeru, i u pesmama gde se zaista pojavljuje i violina ja pre cujem prizvuk michael nymanovih gudackih kvarteta. s tim da meni savage republic ipak zvuce organskije, vise rock, manje intelektualni chamber (od gybe!, a i od nymana )sve u svemu, na vlastito iznenadjenje, ozbiljna preporuka.

[kurdi]

and if i think that you don't care... ...you probably do.pomen supermenovoj sestrici prolog: pre par nedelja sam gledajuci kroz prozor voza u neku bestragiju sa slusalicama na usima cini mi se po prvi (ili makar poslednji) put zaista shvatio o cemu je no sense in lovin' i jedva sakrio suzu. da u startu otklonimo bilo kakve dileme glede moje objektivnosti, anodyne je post-moderna country-rock ploca spram koje sweetheart of the rodeo, the gilded palace of sin i grievous angel zvuce kao plava trava zaborava. kada su pre sedamnaest godina uncle tupelo izdali svoj prvenac po kojem je citav no depression pokret dobio ime, ushiceni teenage kurdi je dobio prvi svoj [sic] veliki americki bend. da parafraziram ambrozicevu najbolju recenicu ? ne samo sto su stvorili utisak da se obracaju bas meni, nego su to i (u)cinili (looks like we [were] all looking for a life worth livin'...). i svakome ko je zeleo ili morao da slusa sam tada iznosio svoju tezu da su uncle tupelo zapravo reinkarnacija husker du, starring jay farrar as bob mould and jeff tweedy as grant hart. kasnije se pokazalo da su huskeri bili samo pocetak. uncle tupelo su (mi) kanalisali sve od angazovanih i cinicnih minutemena do emotivno razgolicenih pijanih replacementsa, i od gram parsonsa do woody guthria. da se ne lazemo, ja sam tada zapravo samo naslucivao kako bi to trebalo da zvuci woody, ali kome je uopste trebao original kada autenticni protestni folk nije mogao zvucati bolje (ni autenticnije) od besramno straight-face coalminers ili (obrade tradicionala) satan, your kingdom must come down. i nije, ispostavlja se. a glede (koncepta) autenticnosti - people really wanted to believe we were coal miners: ?they?ve been sitting on the back porch playing these songs with their granddaddies.? no, man. we learned the songs at the library (jeff). yap, at the library. uncle tupelo su bili muzicki geekovi i njihov eklekticizam je bio gotovo akademski, a da pritom to nista nije oduzimalo od njihove kreativne autenticnosti. nekoliko godina pre nego sto je, po konstrukciji cerebralna, post-anything estetika postala zvanicna dominanta forma americke alternative, uncle tupelo su definisali fin de siecle country-rock (if i may). i to pomirenje cerebralnog i emotivnog, besramne iskrenosti i (samo)ironijskog odmaka, mi ih je ucinilo posebno bliskim i razumljivim. uz njih sam se osecao sigurno i slobodno u uverenju da intelektualna (samo)svest ne potire emotivnu iskrenost. dok se moja interakcija sa vecinom zajednickih nam (pretezno sjebanih) heroja svodi(la) na emotivno voajerstvo iz perspektive nekoga ko realno nikada nije, niti je zeleo da prozivi iste stvari, uncle tupelo su delovali kao ljudi sa kojima bih mogao da budem prijatelj. anodyne - vec sam naslov (ne) boli - je poslednje i najdraze mi poglavlje uncle tupelo price. te 1993-e godine sam ja krenuo na faks sa rukom prijatelja napravljenom still feel gone majicom, a uncle tupelo su bili na granici raspada usled licnih razmimoilazenja izmedju dugogodisnjih prijatelja farrara i tweedya. i to se cuje, makar with a 20/20 hindsight. i jebiga, ploca od toga profitira. nikada ranije uncle tupelo nisu bili blizi duhu gram parsonsa i nikada se nisu direktnije bavili licnim medjuljudskim odnosima, pri cemu se sve kljucne pesme na albumu bave istom temom - rastancima. duga je istorija velikih breakup albuma u rocku, ali ovaj je specifican (ne kazem i jedini) jer ga tenzija rastanka definise ne samo tematski nego i na nivou kreativne dinamike samog njegovog nastanka, time intenzivirajuci sukob patosa i ega. ploca je snimljena uzivo u studiju i lako je zamisliti kako se jay i jeff gledaju preko sobe i ponosno nadmecu, i tesko je oteti se utisku da pevaju (i) jedan drugom, od i don't ever wanna taste these tears again?(jay) do there is no sense in lovin? anyone? (jeff). kada u steal the crumbs (a sta drugo mozemo ukrasti?), zavrsnoj pesmi ploce i uncle tupelo karijere, jay ponavlja no more, no more will i see you, no more will i see you? vise kao da nista nije ni bitno, kao da prelom srca vise ni ne boli i tup pogled je sve sto ostaje... a onda se ploca zavrsi i zivot ponovo pocne, i verujem da je i njima drago. (zajebite reizdanje, bonus pesme su ok, ali sto rece neko ne treba menjati kraj casablance.) epilog: kada sam ustajao da izadjem iz voza, primetim da devojka preko puta mene cita new yorker; i osmehnem se, i pomislim jebiga veliko je... kosmicko.

[Indy]

Steve Jansen - Slope (2008)... za web site kliknuti donju slicicuIzdanje najavljeno za januar 2008. Kaže Jansen: "With this album I approached composition attempting to avoid chord and song structures and the usual familiar building blocks. Instead I wanted to piece together unrelated sounds, music samples, rhythms and 'events' in an attempt to deviate from my own trappings as a musician".1. grip: zanimljiv elektronika instrumental, podseća pomalo na sakamotoa (sa više percussions i više jazzy) - odlično otvaranje2. sleepyard: vokal (jansen), acid-jazzy (refleksije električnog majlsa), spacious & dreamy (trippy) - maestralno3. cancelled pieces: vokal (anja garbarek, takodje koautor), shades of rani massive attack, u svakom slučaju trippy elektronika (bogato začinjeno sa percussions) - hit potential u nekom boljem svetu4. december train: elektronička atmosferičnost se nastavlja, ovaj put nagoveštava jon hassella. ambijentalnije nego 1-35. slow the salt: pomalo robert wyattovska vokalna elektronika, lepo i tužno, baš ponese pri kraju6. gap of cloud: vrlo ambijentalno (baš prema naslovu)7. playground martyrs: vokal (sylvian), lepo, elegično8. a way of disappearing: (instrumental) kratko, atmosferično, neoklasično9. ballad of a deadman: vokal (sylvian, plus neidentifikovani ženski vokal, ne zvuči kao garbarekova), kao neki japanski blues, zanimljivo to say the least10. conversation over: ambijentalni, "sakamotovski" instrumental, emotivan i lep11. life moves on: bazirano na klaviru, ambijentalno, pomalo eno-vski12. playground martyrs (reprise): slično kao 7, medjutim ovde peva anja garbarekSve u svemu, više nego solidan album. Ljubitelji Sylviana, Sakamotoa, kao i uopšte ambijentalne elektronike će biti prijatno obradovani.

[palfoot]

@ kurdine znam, ja nisam uspeo da se navuchem na taj njihov "povratnichki", chak sam ga i sa nekim relativnim nestrpljenjem ochekivao (prvo sam slushao onaj ranije objavljeni siam EP); i dalje ravnodussan, te njihove middle-eastern drounirane, tribal etc avanture su malo (bolje) used (najbolje na ceremonial, scenic je iritantan u svim svojim kreshendo-bledunjavim intertekstualnostima) and abused (od strane dobrog dela novog folk improva sa posebnim osvrtom na hm, cudne, egzoticcne instrumente, perkusije predominantno)...dok su na poccetku karijere (tragic figures npr koji je vrlo amaterski i sirov, jedna od najokusnosti im tad, ali ne bass i half-japaneisish primitivisticckih)... (zlo)upotrebljavali sve i svashta od konzervi, metalnih shipki i 55-galonskih bubnjeva, da bi svoju post-punk (ne)atraktivnost mimikrirali raznim eklekticcnim sazvuccjima (secjam se nekog intevjua gde je licher stalno insistirao na tome da nijedna pesma, jam, shtavecj ne lichi na drugu, shto je na poslednjem pojelo samo sebe, u jednostavno, nedostatku vecje inspiracije ;teshko je opravdati takav stravichan hiatus od (chini mi se njihovog) najshizoidnijeg albuma customs,(ako ne ukljuchimo u celu prichu i off-projekat 17 pygmies, josh jedan od bizarnijih i zaboravljenih avant-pop bendova 80-tih, chini mi se da je njihov EP hatikva zvuchao kao extended jam za jamahiriyu sa svim ochekivanim "ritmovima"), temu birds of pork jednom okarakterisao kao najbolji apdejt kraut-roka pre :onog: so-called revizionistichkog talasa u 90-tim )naravno, ono shto je najgore je to shto se vishe niko ni ne secja savage republic, 2007-a je i ima tona bendova sa tako :loosier: :svevisnjim: :moderno ritualnim: tendencijama etc, pa chak i sa zvucnim izdavachem kao shto je neurot nekako ne verujem da cje bilo kako uspeti da relive-uju interes za njihovu transformativnu ( da ne kazzem prilagodjavajucju) proshlost kod "novih" fanova....a chini mi se da su uvek pucali na tu morriconeovsku crtu, implicitno, negde i occiglednije... (chikam te da ih izvadish sa ropotarnice povijesti/podsvesti for few spins they deserve:)o live nastupima sam samo slushao hvale i hvale, mogu samo da nagadjam (ako me youtube ne obraduje), evo i kako licher opisuje zvuk benda via '86-te, funny indeed:"combination of buddist monks chants, a ventures record, a beatles record, a pink floyd record, Throbbing Gristle and neubauten, test patterns on tv and cement mixer" :dizzy:za believe-it-or-not kategoriju ove godine mi je ipak comeback NZ legendi terminals...sjajnoviti kao i uvek, ako ne bash i radikalno promenjeni

Edited December 9, 2007 by palfoot

[kurdi]

e ako nesto nisam ocekivao to je rasprava o savage republic, sta sve ovaj pdf nece doziveti :)ne kazem ni ja da je 1938 sad neko ultra remek delo koje ce mi nuzno biti zanimljivo i za par godina, ali uoci iz koje perspektive ja pisem - ja toliko u ovim godinama nista nisam ocekivao, ni od njih ni od sebe, da su mi slusljivost i prijatno budjenje nostalgije bez obostrane celavost-i-stomaci-na-skupu-generacije neprijatnosti cist car, nenadani poklon.pogotovo kad uzmemo u obzir da je meni vec customs u svojoj (ne)kompletnosti i pre pet, pa i deset godina vec bio neslusljiv. secam se kanda sucker punch-a i birds of pork (neka srpska veza?) i adonisa, ali secam se bome i rapeman's last ep-a .slazem se za morikonea (u scenic je on bio glavni), ali ovde je eksplicitno prisutniji nego na bilo kom savage-u. pigmeje imam samo jednu pesmu na best of radio tokyo tapes kompilaciji, evo sada si me naterao to da pustim, a lepo sam slusao rufusa wainwrighta <_<nego sada vidim da i oni kanda imaju novo izdanje iz ove godine???(sto je jako bitno kad uzmemo u obzir da ni originalne albume nisam cuo... ali tajna nostalgicna blaga imaju specificnu vrednost, a i onda nije bilo amazona)posle cu da probam live in europe 1988, za to sam ipak najvise vezan, a i izgleda da je sve ostalo u beogradu.i stand beside myselfand still i'm next to nothing edit: za neurot kao zvucnu etiketu. sense of scale my dear watson, sense of scale.---------nego ovde je inicijalna zamisao bila da se ne troluje komentarima. doduse tvoj post moze da se kvalifikuje kao legitimna replikativna recenzija, al sad ovaj moj bas i ne moze....mozda luba da nas splituje, ne verujem da ce topic bas mnogo izgubiti nedostatkom savage republic.

Edited December 9, 2007 by kurdi

[palfoot]

sve pohvale za nesudjeni split topic i sam pomen sr, predivno aham, trebao sam da stavim tu neke navodnike, jelda, da ljudi ne pomisle da se ne radi o nekim barely-alive-and-kicking sound artistima :P evo jednog nice pokajnicckog primera u liku i delu svemocjnog justin k. broadricka also titled "you cut off one hydrahead, you get another" (zamisljeni quote: when my band died, i listened to red house painters and shoegazers, now i'm not far off from reedeming myself completely, reaching gira's sense of cleansing, modern life is too repelling to really cut off all those noisy layers, they are the collective psyche warped in celestial drones and isolated moans of my intrinsic self-discovery, it's the captured sensitivity that really matters ) necju se smiriti dok savage republic ne objave neku emulaciju ciganskog etnoa sa prstopoletnim sir richard bishopom, the cycle will be complete then, dear h. da ne bude jos malo trola, odluchih se na brzopoteznu "in capsule" jedne bastardizujucje prljavshtine:pissed jeans - hope for menuz svu ljubav koji ovi dechki osecjaju prema jesus lizard i ostalim nenadjebivim "bukaccima" i :zakivaccima: treba uzeti u obzir dve stvari, P4K je njesra a ochigledno u zzivotu nisu slussali lubricated goat, otud i zvucce toliko neuverljivo stinky u poredjenju sa ovim razgoropadnijima sve u svemu, na kraju radnog dana, treba se odista zapitati, who's really scarier than jandek

p.scover je dodushe odlichan, kao da sam ga sam pravio Edited December 9, 2007 by palfoot

[luba]

ovaj post zasluzuje mesto ovde, ali posto nisam vicna tehnici, ocu da ostane i tamo, pa zato kvot. a i malo estetskog uredjivanja.podsetnik na dane kad se pisalo :)

dobro je, sad mi je lakse sa tim poslednjim pasusom posto mi je jasno da si sve pogresno skapirao. amy winehouse i jeste zabava za nedeljno popodne, laka, perolaka, bantam ili srednja, o tome mozemo da tracimo piksele ali nije ni bitno. i to u najboljem smislu te reci, pop muzika kao najbolja zabava na svetu, as with: buddy holly, james brown, aretha, marvin gaye and many more. znaci razgovaramo o takvim kalibrima. i posebno mi je milo & drago sto si pomenuo toma waitsa, pored cije sam muzike proveo dosta vremena u zivotu, i ne mogu da kazem da ga ponekad ne stavim na gramofon, ali koji je klasican primer intelektualca sa ogranicenim izvodjackim talentima, koji je vesto sklopio milje u kome se njegovi kvaliteti i ogranicenja harmonicno preplicu. slicno kao i nick cave. mozes da ih konzumiras samo kao nekakav art, kao neku tesku simulaciju zivota, stanja ili situacije, ali tesko kao ono sto je za mene esencija pop muzike - cista, nepatvorena emocija koja izlazi iz necijeg izvodjackog umeca, vokalne fraze, akorda na gitari, sola na hammond orguljama. to su i jedan i drugi naucili, ali oni to nemaju. nista. nada.amy je potpuno druga vrsta umetnika, ona je na prvom mestu fantastican interpretator - meni licno najbolji zenski glas na sceni svetlosnim godinama unazad - ne trazim da se ovde slozimo, moj ukus je vrlo specifican i nista ne moze da me tako rastopi kao veliki soul glas - od irme thomas do mary j blige iz prve faze svoje karijere, i sve izmedju toga. a back to black je vrlo zajebano aranzirana ploca, sva je u duvackim aranzmanima, sa trombonima koji praste na sve strane pored kojih jedino stvarno veliki vokal moze da prezivi. a sto se tice analize pesama, mogu i to da uradim, to su vecim delom zanatski besprekorne ljubavne pop soul pesme, jeste to retro - ali so what, ovo je 21 vek i sve se vazi - a poseban momenat koji je tako unikatan kod nje je ta suverena disperzija emotivnog naboja u pesmama koju moze da ima samo neko ko tako intenzivno zivi pesme koje peva, ako budem imao slobodnog vremena malo cu da piskaram samo o "tears dry on their own", ashford & simpson su ovakvu pesmu poslednji put napisali za marvina gaya i tammi tarrel i za dianu ross, pre jedno 40 godina...industrija i mediji ce kao parni valjak poravnati sve i svakoga da to izgleda isto, pete doherty, kate moss, itd, ali amy je jedina moderna pop ikona koja mi je poznata cija je autodestrukcija direktno izvedena iz tih pesama i upravo je ona pokazatelj koliko je ta zena real. meni je potresno da gledam njene spotove snimljene u razmaku od godinu dana - recimo back to black, rehab, i'm no good i tears dry... na kojima se dramaticno vidi taj tok tragicnog samounistenja, i ne znam stvarno, nadam se da ce naci nacina da sacuva glavu i da nastavi da pravi ovakve pesme. (nije drunk posting, keve mi:))

[Indy]

Tuxedomoon - Vapour Trails (2007) 1 Muchos Colores 5:262 Still Small Voice 5:263 Kubrick 7:144 Big Olive 6:255 Dark Temple 7:076 Dizzy 6:427 Epso Meth Lama 9:108 Wading Into Love 4:26Posto mi se sa svakim slusanjem neumitno uvlaci pod kozu, ocenih da je red da ga ovde okacim... ali, nesto imam writer's block, pa umesto mog pisanija, prilazem prevod recenzije sa allmusica.Dugotrajna karijera Tuxedomoon-a kao uspesne samostalne umetnicke grupe, dugo godina iza perioda sa kojim ih vecina neobaveznih ljubitelja asocira, inspiracija je sama po sebi; medjutim, posebno je dobro cuti da i muzika takodje zadrzava visok kvalitet. Vapour Trails, snimljen u novom kucnom studiju Blaine L. Reiningera u Atini, nalazi njega i njegove kolege - permanentne, Stevena Browna i Peter Principlea, kao i novog, Luc Van Lieshouta - kako traze svoje muze kako god im padne napamet, miksujuci i uklapajuci zvukove na neobicne nacine, istovremeno direktno melodicno i izlomljeno po ivicama. Njihov osecaj boravka u sirokom svetu na svim frontovima se moze jasno primetiti i u tekstovima - Reiningerov vokal na prvoj pesmi je na spanskom ("Muchos Colores"), dok drugi tekstovi verovatno ocekivano uvode grcki (u pesmi "Epso Meth Lama", npr, sto je cini najdramaticnijom na albumu, to je jedna sporo-narastajuca minijaturna epska pesma). Osam numera na albumu kao da se stapaju jedna u drugu, obuhvatajuci sve od cool jazz duvaca preko udaljenih gudaca do krčkajucih ritam masina, sto rezultira u nekom gotovo chiaroscuro ekvivalentu, svetlost i tama stopljeni su u nesto novo i posebno. Brownov saksofon je cesto vodeci instrument, dodajuci lebdecu kontru stekecucem rezanju na "Still Small Voice" i mutnijem slobodnom toku na "Big Olive". Bendov smisao za uvrnuti humor takodje zasigurno nije nestao - "Kubrick", u startu prilicno uznemiravajuca kompozicija, na kojoj basovi predstavljaju usidrenje u dubokoj poplavi elektronike i klavira, dobija dodatni doprinos od netekstualnih vokala ocito kreiranih da podsete na slavne nezemaljske horove koji se mogu cuti u 2001: A Space Odyssey.Ned Raggett, allmusic

Edited January 12, 2008 by Indy