Jump to content
IGNORED

Robert Allen Zimmerman


Indy

Recommended Posts

Dilana sam gledao prije par mjeseci. Kada se pojavio na sceni, nesto mi se stislo u grlu, neki me zmarci prosli.Eto tridesetak godine je proslo od kako sam po prvi put cuo Dilana od albuma Desire, pa do trenutka da ga gledam uzivo.Na zalost nije odpjevao ni jednu stvar sa tog albuma i koncert je bio uzasan, okrenut bocno publici svirajuci klavijature,sa izborom pjesama uglavnom sa posljednjih albuma. Par klasika nije bilo dovoljno da popravi opsti utisak.Osim toga bio sam jako gladan, jer je koncert odrzan radnim danom, i izadjem u hol da kupim neki slajs pice, negdje oko 9 sati,ali sve je vec bilo zatvoreno i na kraju kad sam izlazio kupim neku majicu od svercera za 20 dolara, da nisam dolazio dzaba.Desire, Street Legal i Slow train coming, to je trilogija onako za mene, the best of Dilan, plus album Live at Budokangdje izvodi legendarnu Knoc, knock iz filma Pat Garet i Bili Kid i ne znam sa kog albuma Lay Lady Lay...

Link to comment
Changing of the Guards
Smjena straze, jako duboki i komplikovani tekstovi na toj ploci, ali meni je ipak najdrazi Desire sa pjesmama Sara ili Jos jedna solja kafe.Slow train coming, kada prelazi na Hriscanstvo, je album koji je sokirao javnost, pogotovu kod nas u to doba socijalizma,da jedan pjevac protestnih pjesama koji je bio do tada jako pogodan sa kritikom americkog drustva, nuklearnog oruzja itd(poslusati Masters of War i naravno Hard rain) odjednom postane religiozan...Album na srecu nije bio zabranjen, muzicki jak ko zemlja, sa Knopflerom na gitari, cak se pusto i po diskotekama sa rege hitomMan gave names to all the animals... ali najjaca stvar je tu You gotta serve somebody...Jos jedna solja kafe (One more cup of coffee)Tvoj dah je sladakTvoje oci kao dva dragulja na nebuTvoja ledja su prava i kosa glatkapruza se na jastuku Ali ja ne osjetim uzbudjenjeni zahvalnost niti ljubavTvoja vjernost nije za mene nego zvjezdama iznad nasJoš jedna šolja kafe pred putJoš jedna šolja kafe za tudaleku dolinuTvoj tata, odmetnik on je I lutalica po zanatuUci' cete kako da bacas nozI kako da biras kartuOn pazi na kraljevstvo svojeNema mjesta za ljude straneNjegov glas drhti kada zoveza jos jedan tanjir hraneJoš jedna šolja kafe pred putJoš jedna šolja kafe za tudaleku dolinuTvoja sestra buducnost vidi kao tvoja mama i ti sama Da citas i pises naucila nisi Nema knjiga na policamaI uzivanju tvom granica nematvoja glas je kao cvrkut mioAli tvoje srce kao okeantajanstveno i tamno sivoJoš jedna šolja kafe pred putJoš jedna šolja kafe za tudaleku dolinu Edited by CrniRok
Link to comment

You gotta serve somebody je jedna od retkih Dylanovih pesama za koju mogu da kazem da je bas onako zesce bez veze. Ovo sto sad radi je za 2 reda velicina jace.

Link to comment
Novi album odlican! Deda razbija :Hail: Deda, a mladic u dusi! :)Evo sta o albumu kaze Zorica Kojic :D
na ovom ptfu je zabranjen ejdzizam. samo zbog pohvala nisi dobio zuti karton.(za 118 sati mi stize 300 grama tezak ekstra bonus plus itd. ko neka siparica, nisam ni pogledala sta sve ima, to cu kad mi dodje u ruke wub)
Link to comment
  • 2 weeks later...

Zalomilo mi se da sam u poslednjih 6 meseci imao priliku da u Oslu uzivo gledam Dylana i Cohena (ostao jos Waits za svete tro(j)ice). Cohen sharmantan i neposredan sa onim retkim talentom da dok se obraca gomili od 25k ljudi, imash osecaj da se obraca lichno tebi. Gospodje in certein age su proplakale pola koncerta - emocija bilo na vagone.Dylan tudj i dalek - bice sa druge planete sishlo medj puk da podeli par dragocenih trenutaka sa njima(nama). Pankeri su pljuvali i psovali publiku, Dylan nas lagano ignorishe i iz njega prosto zrachi poruka - pun mi vas je qurac ali od nechega mora da se zivi...I uprkos svemu tome, kod mene osecaj da prisustvujem necemu vrrrrlo specijalnom i po prvi put istinski kontam Bodriardov koncept "stvarnije od stvarnosti".Zakljucak, moj hadziluk Dylanu je isposhtovan a na Cohenov koncert cu otici opet ako bude bilo prilike.

Link to comment
Zalomilo mi se da sam u poslednjih 6 meseci imao priliku da u Oslu uzivo gledam Dylana i Cohena (ostao jos Waits za svete tro(j)ice). Cohen sharmantan i neposredan sa onim retkim talentom da dok se obraca gomili od 25k ljudi, imash osecaj da se obraca lichno tebi. Gospodje in certein age su proplakale pola koncerta - emocija bilo na vagone.Dylan tudj i dalek - bice sa druge planete sishlo medj puk da podeli par dragocenih trenutaka sa njima(nama). Pankeri su pljuvali i psovali publiku, Dylan nas lagano ignorishe i iz njega prosto zrachi poruka - pun mi vas je qurac ali od nechega mora da se zivi...I uprkos svemu tome, kod mene osecaj da prisustvujem necemu vrrrrlo specijalnom i po prvi put istinski kontam Bodriardov koncept "stvarnije od stvarnosti".Zakljucak, moj hadziluk Dylanu je isposhtovan a na Cohenov koncert cu otici opet ako bude bilo prilike.
ovo je jebeno dobro sroceno
Link to comment
Zalomilo mi se da sam u poslednjih 6 meseci imao priliku da u Oslu uzivo gledam Dylana i Cohena (ostao jos Waits za svete tro(j)ice). Cohen sharmantan i neposredan sa onim retkim talentom da dok se obraca gomili od 25k ljudi, imash osecaj da se obraca lichno tebi. Gospodje in certein age su proplakale pola koncerta - emocija bilo na vagone.Dylan tudj i dalek - bice sa druge planete sishlo medj puk da podeli par dragocenih trenutaka sa njima(nama). Pankeri su pljuvali i psovali publiku, Dylan nas lagano ignorishe i iz njega prosto zrachi poruka - pun mi vas je qurac ali od nechega mora da se zivi...I uprkos svemu tome, kod mene osecaj da prisustvujem necemu vrrrrlo specijalnom i po prvi put istinski kontam Bodriardov koncept "stvarnije od stvarnosti".Zakljucak, moj hadziluk Dylanu je isposhtovan a na Cohenov koncert cu otici opet ako bude bilo prilike.
Takodje sam gledao obojicu u prosloj godini i gotovo identicno iskustvo.I cekam jos Toma ;) Koen mi je inace zakon, i njegov koncert smatram jedan od najboljih u zivotu,kad je Dilan izasao na scenu, nesto mi se stislo u grlu, ko da sam klinac, i to ce biti sve sto pamtim sa koncerta,i miris trave koji se siri, samo ne znam odakle ? Obicna tezga...
Link to comment
Poem Written By Teenage Bob Dylan Up For AuctionA two page poem hand-written by Bobby Zimmerman (better known as the one and only Bob Dylan) has been discovered and is being auctioned at Christies.com, reports Rolling Stone. The poem, titled "Little Buddy," was written by Dylan in the mid-1950s while he was just a teenager. The poem was originally submitted to The Herzl Herald, a newspaper for Wisconsin?s Herzl Camp, which Dylan attended as a youth. It tells the story of a boy?s beloved dog who is beaten to death by a drunken stranger. You can read the poem below: Little Buddy Broken hearted and so sadBig blue eyes all covered with tearsWas a picture of sorrow to see Kneeling close to the sideOf his pal and only prideA little lad, these words he told me He was such a lovely doggyAnd to me he was such funBut today as we played by the way A drunken man got mad at himBecause he barked in joyHe beat him and he's dying here today Will you call the doctor pleaseAnd tell him if he comes right nowHe'll save my precious doggy here he lay Then he left the fluffy headBut his little dog was deadJust a shiver and he slowly passed away He didn't know his dog had diedSo I told him as he criedCome with me son we'll get that doctor right away But when I returnedHe had his little pal upon his kneeAnd the teardrops, they were blinding his big blue eyes Your too late sir my doggy's deadAnd no one can save him nowBut I'll meet my precious buddy up in the sky By a tiny narrow graveWhere the willows sadly waveAre the words so clear you're sure to find Little Buddy Rest In PeaceGod Will Watch You Thru The YearsCause I Told You In My Dreams That YouWere Mine Bobby Zimmerman The poem is currently listed with an estimated price of $10,000 - $15,000 and anyone can bid on it. Proceeds from the sale will go to improving cabins and other camp facilities at Herzl Camp. Report by David Lowe-Bianco.
Link to comment
Zakljucak, moj hadziluk Dylanu je isposhtovan a na Cohenov koncert cu otici opet ako bude bilo prilike.
"The future, for me, is already a thing of the past"
Link to comment
popboks: Albumi | 23.05.2009. BOB DYLAN - Together Through LifeNenad PejovićOtkako je sa albumom Oh Mercy (1989) poništio sopstvena muzička i religiozna lutanja iz 80-ih, Bob Dylan sa svakim novim delom može da računa na bezrezervnu podršku kritike, publike, medija, promotera, političara, akademika?ukratko, kompletne današnje civilizacije.Iako su te 1989. godine, nazvane i godinom trijumfa geronto-roka, mnogi drugi velikani (Neil Young, Lou Reed, Paul McCartney?) popločali dostojanstven put ka starosti koji traje do naših dana, uvažavanje koje Dylan kao prvi pesnik naše epohe uživa je bez premca. Kako drugačije objasniti činjenicu da je njegov novi album momentalno zauzeo prva mesta zapadnih top lista prodavanosti sa zvucima koji neretko sežu u vreme pre njegovog rođenja, a uz to ni ne spada u izuzetna ostvarenja Dylanovog opusa? Together Through Life, 33. albumski odlivak Dylanovog toka svesti, sasvim je u skladu sa Time out of Mind, Love and Theft ili Modern Times. Upadljiva razlika se odnosi na trajanje ovih 10 pesama, koje su sa svojih 45 minuta znatno kraće od sva tri pomenuta albuma iz za sad poslednje Dylanove dekade. Činjenica da svega 4 pesme prelaze trajanje od 5 minuta govori da je njegova poslovična raspričanost ovde ustuknula pred nešto konciznijim lirskim iskazima.Otvarajuća Beyond Here Lies Nothin sadrži većinu elemenata koji se na ploči mogu čuti: gusto bluz tkanje u braku sa marijači trubama i meksičkom polka harmonikom prvim stihom Oh well I love you pretty baby nagoveštava zbivanja u sledećim pesmama. Pretežno ljubavna tematika, poezija bez mistifikacija i nedokučivih značenja, prošlost kao nesnosan teret i ništavilo budućnosti sa varljivom ljubavlju ovde i sada, i, konačno, Dylanov starački glas koji i dalje balansira između odbojnosti na prvo slušanje i nepogrešive isporuke emocija koje želi da iskaže.Pošto još uvek jednostavno ne postoji razumno objašnjenje kako mu je uspelo da sa ovakvim glasom pola veka opstane kao svetski trubadur broj jedan, ostaje da mu se, kao i toliko puta do sada, prepustite bez okolišanja.Nakon čemerne ljubavne lirike u prvoj pesmi, lagana jazzy progresija akorada u stilu Djanga Reinhardta u sledećoj Life Is Hard donosi opet stihove lake za identifikaciju, dovoljno da razumete da ćete jednog dana ako omatorite i vi šetati bulevarom uspomena, mudro zaključujući da je život teška rabota.Dylan posle dosta vremena u instrumentarijum ubacuje harmoniku, čije je korišćenje u većini pesama derivat pravca poznatom kao tex-mex, a u samom Meksiku pod nekim drugim imenima (norteno, corrido, ranchero?). Album naravno teče sa nepogrešivim dylanovskim spojem melanholije, ironije, pronicljivosti, enigmatičnosti u naizgled sasvim jasnoj poeziji, i ostalog što će u decenijama koje dolaze biti predmet bezbrojnih studija, eseja ili doktorskih disertacija.Na kraju hipnotičkog bluza o paklu kao rodnom gradu žene glavnog junaka pesme My Wife?s Home Town, Dylan se zločesto zasmeje, da bi odmah posle ovog cerekanja u mraku krenula relaksirajuća If You Ever Go to Houston, dovoljno vedra da bi je bilo koja hjustonska turistička organizacija komotno mogla uvrstiti kao soundtrack na prezentaciji svojih tura.Together Through Life je ploča na kojoj je Dylanov bend svirački razuzdaniji u odnosu na zrelo detaljisanje sa prethodnih ostvarenja. Ono što se gubi u takvom postupku snimanja pesama ?na keca? jeste poliranje koje je nekolicinu pesama iz prošle decenije već nakon prvog slušanja smestilo u gornji dom prebogate Dylanove pesmarice. Drugim rečima, biseri se ovde ne ukazuju odmah, osim eventualno pesme Forgetful Heart, čiji crazyhorseovski uvod potvrđuje da Dylan zaista sluša Youngove ploče, ali i da je ljubav trošna materija i da je zaborav uvek pobednik u bitkama sa svom ljubavlju koju imamo.Ipak, kraj novog Dylanovog javljanja je nedvosmisleno optimističan: ka zalasku sunca njegovi junaci jašu sa umirujućim zvucima I Feel a Change Comin' On, da bi na samom kraju prešli u borbeni kas sa živahnom It's All Good. Emocije blede, svakim danom smo sve bliži času susreta sa zvezdama, političari lažu, para je sve manje, tonemo u živom pesku beskrajnih kriza?ali, sve je to dobro. Sve je to život, predviđen za ljude. Simple as that.Uz povremene trube, ceo album kao da je soundtrack imaginarnog špageti vesterna, podkategorija zapata-vestern, u kojem Dylan kao ostareli revolucionar i autsajder za svoju zabavu peva svoje romantične pesme na periferiji neke meksičke zabiti, bez zanesenosti i bez ikakve potrebe da moćnom, korumpiranom generalu objašnjava da odgovor lebdi u vetru.A kad iscuri deseta pesma, Dylan seda u limuzinu i kreće ka novom mjuziklu, saradnji sa McCartneyem, novim porcijama prastarih neobjavljenih pesama, novim priznanjima?i tako sve do kraja.Bob Dylan je jedan od retkih ljudi koji svoj odnos sa celokupnim čovečanstvom može da svede na reči koje čine naslov ovog albuma - zajedno kroz život. Vrednost ove razglednice iz pozne faze Dylanove karijere neće, naravno, pomračiti sjaj klasika kakvi su Highway 61 Revisited, Blonde on Blonde ili Blood on the Tracks, ali će ostati kao uspomena na trenutak slave do koje stižu najmalobrojniji. Edited by Sludge Factory
Link to comment
  • 2 months later...

Službena beleška Like a Rolling Stone...Autor: Miloš VasićA sada nešto sasvim drugačije, bez Ace i Tome, Borisa i Bože. Obratite pažnju na ovo što ću vam ispričati, jer ne mogu da odolim.Hodao tako jedan čovek ulicom u nekoj zabiti New Jerseya, malo dalje od Tonija Soprana, gledao kuće i pevušio sebi otprilike na temu „Billy, you’re so far away from home“, malo kroz nos. Imao je nekoliko sati slobodnog vremena za sebe, pa je rešio da se prošeta gde još nije bio. Onda je neki bezbednosno kulturan stanar pozvao 911 i prijavio da ulicom hoda neuredan stariji čovek i upadljivo gleda kuće. Dežurni se uhvatio za mikrofon i preko radio veze upitao ima li koga blizu. Javila se mlada i otresita policajka od 24 godine, rođena, dakle, kad je album Boba Dylana „Slow Train Coming“ već izlazio iz mode (osim hita „Man Gave Names to All the Animals“). I hoda čovek tako ulicom, a iza leđa mu se prikrada veliko i tiho patrolno vozilo koje u jednom trenutku upali crvena i plava svetla, pusti onaj zvuk „Auu!“ i prepreči mu put. Iz vozila izađe mlada cura sportskog izgleda u besprekorno ispeglanoj uniformi, s jednom rukom na „Glocku 17“ i drugom na zvučniku „Motorole“ i kaže: „Ej, vi tamo, gospodine! Stanite! Policija.“ Čovek pomisli „Every little sound just might be thunder, thunder from the barrel of his gun“ i stane: „Ko? Je l’ ja?“. „A ima li još nekoga osim vas?“ naljuti se cura: „Dokumenta!“ i drži se za pištolj. „Your empty-handed army is going home“, pomisli čovek i polako izvadi novčanik iz ofucanog letnjeg kaputića. Cura oprezno uzme nešto od plastike sa slikom koja ne obećava i kaže: „Odstupite!“. Onda kaže u zvučnik „Motorole“: Zimmerman, Robert“ i datum, mesec i godinu rođenja. Čovek stoji i čeka dok dežurni ne provuče ime kroz kompjuter, misleći „Can you tell me where we’re going, Senor“. Dežurni kaže „Ne prolazi“, a čovek kaže „Probajte Dylan, Bob Dylan“. Cura gubi strpljenje: „Ovde piše Zimmerman. Gospodine. Ne piše Dylan. Osim ako nemate još neki dokument. Gospodine.“. Čovek sleže ramenima. Cura pita: „Šta radite ovde?“. „Šetam i gledam“, kaže on. „Zašto?“ „Eto tako: šetam i gledam. Je l’ zabranjeno?“. „Ruke na haubu od auta, raširite noge!“, kaže ona i počinje stručno da ga pretresa; „Čist“, kaže u mikrofon, „Dovodim ga. Ruke na leđa (krc, krc), pazite glavu! Gospodine“. Dok se vozi ka policijskoj stanici čovek ćuti, jer je dovoljno iskusan. „Something is happening and you don’t know what it is, Mr. Jones“, misli. U policijskoj stanici dežurni narednik gleda starijeg gospodina sitne građe i neurednog izgleda; kao da mu je odnekud poznat, ali video je raznih u svojoj karijeri. „Can you tell me who to contact here, Senor?“ pita se čovek u sebi. Uskoro se stvar polako razjašnjava. Robert Zimmerman jeste Bob Dylan; muzičar, znate. Ima večeras koncert u New Jerseyu, potvrđuju telefonom. Nastaje situacija. Mlada policajka se pravda, tvrdi da pojma nema ko je to, a kolege likuju. „Let’s disconnect these cables, let’s overturn these tables“, misli čovek i ćuti. Neko nudi toj curi da joj donese gramofonske ploče, vinil, znaš, Boba Dylana, pa da vidi koga je digla sa ulice. „Vinil?“, pita cura. „Šta je to?“. Zavesa pada.„How does it feel when you’re on your own, with no direction home, like a rolling stone?“, pita se čovek u producentovoj limuzini dok ga voze iz policijske stanice na koncert. Doživljaj mu je poznat, još iz vremena kada su tata i mama te devojke bili u školi; možda i pre toga. Montgomerry, Alabama? Viet Nam War Moratorium Rally? Chicago Democratic Convention 1968? Martin Luther King, Joan Baez (oh!), Bobby Kennedy. Ko je još bio? Te večeri Robert Zimmerman svira i peva pred dobrim ljudima iz New Jerseya. „Modern Times“, naravno, ali i stare stvari. A negde iza u glavi, na drugom kanalu, misli za sebe: „This place don’t make sense to me no more. Can you tell me what we’re doing here, Senor?“. Sve ovo dogodilo se pre neki dan. Možda ne baš sasvim ovako kako je opisano, ali tako mi se dopalo. Uostalom, umetnička istina ostaje, a za kriminalističku istinu obratite se kapetanu iz te policijske stanice u NJPD; ionako mu je neprijatno zbog svega. Istini za volju, šta ja u stvari hoću s ovom pričom? Zašto bi ta otresita mlada cura morala da zna da je – fakat neuredan – stariji čovek na ulici, koji plaši komšiluk samom svojom inače sitnom pojavom, neka nekadašnja rok-zvezda? Madonnu bi svakako prepoznala, a tek ovog pokojnog Michaela Jacksona! Ali njih dvoje nikada ne bi hodali sami po njenom sektoru, misli jadnica dok se ždere kod kuće; kakva je to zvezda? Ide okolo sav nikakav i ofucan, bez pratnje, asistenata, telohranitelja; prava zvezda najavila bi se policiji, pa bi dobila pratnju, možda čak nju lično. Eto tako: „The times, they are changing“. U Malom Lošinju, o Velikoj Gospi 2009. :)

Link to comment
Dylan tudj i dalek - bice sa druge planete sishlo medj puk da podeli par dragocenih trenutaka sa njima(nama). Pankeri su pljuvali i psovali publiku, Dylan nas lagano ignorishe i iz njega prosto zrachi poruka - pun mi vas je qurac ali od nechega mora da se zivi...
Ja sam ga prosle godine gledao dva dana za redom. Prvo u Vancouver-u, a sutradan u Kamloops-u. Nisam imo trip da je tu zbog "od necega mora da se zivi". Vise mi je se cinilo da pred sobom imam istog onog mladog Dylana koji je '66 izasao na scenu sa elektricnom gitarom i promenio muzicku istoriju zauvek, pa ma koliko mu ti "od kojih zivi" zvizdali i dobacivali uvrede. Prati covek i dalje neki svoj unitrasnji trip, pa ma sta iko drugi o tome mislio. Kome se svidja nek uskoci na voz, a kome ne - neka ostane da ceka neki drugi. Kog' briga. Nema na tim nivoima ko je u prvu, ko je u krivu. Nema tu mesta za: ko je zabavniji, ko je dosadniji. Edited by yoyoman
Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...