Jump to content
IGNORED

Umesto EURO 2020


MocaVukotic

Recommended Posts

Ok, obzirom da nema ništa od fudbala ove godine, pa ni EURO-a, možda da napravimo topik na kome ćemo da se podestimo ranijih EP-ova, da vidimo kako su igrali naši, pa onda o najboljim igračima i utakmicama, najboljim strelcima itd, sve to da ova izolacija nekako lakše i brže prođe. Počeo bih sa učešćima Srbije tj. Jugoslavije, obzirom da Srbija nije nikad pod tim imenom učestvovala. Za početak prva tri učešća, ko god hoće da se priključi, vamos, ispravljajte greške, dodajte informacije, ili prosto komentarišite....

 

1960 Francuska

 

Bio je to prvi turnir, tada još znan kao Kup nacija, osmišljen od strane Francuza, i počeo je otkazima nekih velikih zemalja, pre svih Nemačke, Italije i tradicionalno Engleske. U kvalifikacije je ušlo 17 timova, i igrala su se dve runde (home and away) posle kojih su se izdvojile 4 reprezentacije koje će igrati na prvom finalnom turniru. U prvoj rundi (praktično 1/8-finala), Jugoslavija je prošla solidnu ekipu Bugarske ukupnim rezultatom 3-1 (2-0, 1-1), a drugoj rundi (praktično 1/4-finale), lako je eliminisan tada još ne naročito dobri Portugal, ukupnim rezultatom 6-3 (5-1, 1-2), i tako se Jugoslavija plasirala na prvi finalni turnir Kupa nacija, zajedno sa domaćinom Francuskom, Sovjetima i Čehoslovacima. Najefikasniji naši igrači bili su Bora Kostić i Milan Galić. Od zanimljivosti iz kvalifikacija možemo istaći meč druge runde između Sovjetskog Saveza i Španije koji su FrankoŠpanci predali, ne želeći da igraju sa komunistima koji su podržavali Republiku. Kada je bilo poznato koje 4 reprezentacije idu na finalni turnir, trebalo je odrediti i domaćina iz redova ta 4 tima, i sasvim prigodno, ta čast je pripala Francuzima. Žreb je u polufinalu spojio Čehe i Sovjete, a na drugoj strani Francuze i Jugoslovene. Odlični Sovjetski tim je lako u Marseju savladao Čehoslovake (koji će svoj zenit dostići dve godine kasnije na Mundijalu u Čileu) rezultatom 3-0, a prava drama viđena je na drugom polufinalu, na Parku prinčeva. Pre svega, treba nešto reći o tom jugoslovenskom timu. Tokom 50-ih igrači iz slavnog Olimpijskog tima polako su izlazili iz najboljih 11, i do tog prvog EP u njemu je ostao još samo njegov najmlađi član, Branko Zebec (31). Uz dodatak 30-godišnjeg Bore Kostića, ostatak ekipe činili su mahom mladi igrači, između 21-24 godina starosti. Bio je to sasvim novi jugoslovenski tim, sa novim mladim nadama, od koga se nije nešto naročito mnogo očekivalo u Francuskoj. Ovaj tim će par meseci posle EP uzeti prvo i jedino jugoslovensko fudbalsko zlato na OI u Rimu (posle tri uzastopna srebra), a svoj vrhunac dostići će, kao i Česi uostalom, na Mundijalu u Čileu 1962.
Da se vratimo na polufinale sa Francuzima. U pitanju je prvi klasik Evropskih prvenstava, začinjen preokretima i masom golova, bilo ih je čak 9. Francuski tim je takođe bio u rekonstrukciji, posle velikih uspeha na Mundijalu u Švedskoj, tako da više tu nije bilo Kope i Fontena, mada su i dalje igrali Vincent, Wisniewski i Lucien Muller. Zanimljivo je da su Plavi igrali u svojoj standardnoj opremi, a Francuzi u "obrnutoj" crveno-belo-plavo. Dakle, Jugoslavija je povela vrlo brzo, golom svog najboljeg igrača, Milana Galića, ali je već u sledećem napadu izjednačio Vincent. U 53' Francuzi su već imali dva gola prednosti (3-1, Heutte i Wisniewski), ali je dva minuta kasnije Žanetić smanjio na 3-2. Kada je Heutte u 62' doveo Francusku u vođstvo od 4-2, činilo se da su Francuzi jednom nogom u finalu. Međutim, u poslednjih 15 minuta, furioznom igrom Jugosloveni su preko Kneza i Jerkovića (2x) došli do velike pobede - 5-4. U finalu su čekali Sovjeti, predvođeni Yashinom, Nettom, Ponedelnikom i Ivanovim. Najveća promena u našem timu bio je izostanak prvog golmana, Šoškića, umesto koga je branio Vidinić. Ponovo je Galić doveo Jugoslaviju u vođstvo i rezultatom 1-0 završeno je bilo prvo poluvreme. Na početku drugog Sovjeti izjednačuju, preko Slave Metrevelija, i regularni tok se završava rezultatom 1-1. U 113' Viktor Ponedelnik dovodi Ruse do 2-1 i to je rezultat kojim je završeno finale, Sovjetski Savez bio je prvi pobednik Kupa nacija.

Selektor je bio neuništivi Aleksandar Tirnanić (treneri Ljubomir Lovrić i Dragomir Nikolić), a tim su činili:

 

- Milutin Šoškić (Partizan)
- Blagoje Vidinić (Radnički Beograd)
- Tomislav Crnković (Dinamo)
- Vladimir Durković (Crvena zvezda)
- Fahrudin Jusufi (Partizan)
- Žarko Nikolić (Vojvodina)
- Jovan Miladinović (Partizan)
- Željko Perušić (Dinamo)
- Ante Žanetić (Hajduk)
- Branko Zebec (Crvena zvezda) (cap.)
- Milan Galić (Partizan)
- Dražan Jerković (Dinamo)
- Tomislav Knez (Borac Banja Luka)
- Borivoje Kostić (Crvena zvezda)
- Željko Matuš (Dinamo)
- Muhamed Mujić (Velež)
- Dragoslav Šekularac (Crvena zvezda)


Malo je snimaka iz ovog perioda, ali velikim požrtvovanjem režije uspeli smo da obezbedimo materijal...

 

 

 

1968 Italija

 

Pre nego što pređemo na EP u Italiji, treba reći da smo preskočili ono održano u Španiji 1964. jer smo u kvalifikacijama ispali od Šveđana (0-0, 2-3).
To učešće na EP 1968. u Italiji bilo je zapravo samo mali zastoj na inače strmoj liniji neodlazaka na velika takmičenja u periodu 1962-1974. Propuštena su dva Evropska i dva Svetska prvenstva, ali je bar na ovom EP u Italiji postignut lep uspeh i odigrana je još jedna od legendarnih utakmica jugoslovenske reprezentacije. Bio je to opet jedan novi tim, sastavljen od mladih igrača, koji su prethodno igrali izuzetno mali broj utakmica za reprezentaciju (bilo je čak 6 debitanata), a jedini igrač stariji od 25 godina bio je Ivica Osim (27). Selektor je bio Rajko Mitić, a najviše utakmica u timu (25) imao je dvadesetdvogodišnji Dragan Džajić, dakle jedan tim sa relativno malo reprezentativnog iskustva. Za razliku od prethodna dva prvenstva, kvalifikacije za treće EP karakteriše uvođenje kvalifikacionih grupa (8), da bi zatim 8 pobednika grupa odigrali play-off dvomeč za plasman na finalni turnir. Jugoslavija je bila žrebana u grupu 4 zajedno sa Nemačkom i Albanijom, i bile su to još jedne zanimljive kvalifikacije. Prolazak je rešavao poslednji meč u grupi, koji se igrao u Tirani, između Albanije i Nemačke, a bilo koja pobeda vodila je Nemce u play-off. Nisu uspeli da pobede (0-0), tako da su Jugosloveni, uz pomoć Albanaca, otišli u doigravanje. Inače, Nemci su bili pobeđeni u Beogradu 1-0 (Skoblar), postignute su obe pobede protiv Albanije (2-0, 4-0), a jedini poraz (1-3) dogodio se u Hamburgu. U play-offu čekao nas je dvomeč sa starim rivalima - Francuskom. Prvi meč odigran je u Marseju i završio se sa obećavajućih 1-1 (Di Nallo - Musemić). Francuzi su ponovo imali dobar tim, sa Di Nallom i Combinom, i očekivao se težak meč u revanšu na Marakani. Međutim, bila je to prava rapsodija Plavih, koji su već na poluvremenu imali 4-1, i završila se kao jedna od najboljih igara u istoriji jugoslovenskog tima. konačan rezultat bio je 5-1, strelci za Jugoslaviju bili su Petković (2x), Musemić (2x) i Džajić. Ostala tri kvalifikanta bili su Sovjeti, Italijani i aktuelni Svetski prvaci, Englezi.

 

 

Za domaćina finalnog turnira određena je Italija. Na žrebu, Italija je dobila Ruse, a Jugoslavija Bobija Mura i ostale članove Svetskog prvaka. Italija i Sovjetski Savez igrali su u Napulju bez golova, čak i posle produžetaka, pa je, u skladu sa tadašnjim pravilima, koja su važila samo za polufinale (nema penala, nema nove utakmice) Italija prošla u finale posle bacanja novčića (pismo/glava pa ko pogodi). Nešto slično dogodilo se i u drugom polufinalu, u Firenci, i ulazi u antologiju najvećih mečeva (i pobeda) jugoslovenske reprezentacije. Bila je to tvrda utakmica, bez mnogo prilika, bez golova, u kojoj je Jugoslavija bila i značajno hendikepirana ranom povredom Osima, koji je statirao gotovo ceo meč zbog nepostojanja pravila o izmeni igrača, ali je ipak rešena pet minuta pre kraja, kada je Musemić sa levog krila uputio jednu dubinsku loptu na peterac Engleza, tamo ju je maestralno na grudi primio Džajić, istovremeno izbacivši iz igre čuvara Wilsona, i zakucao iz blizine loptu u mrežu nemoćnog Gordona Banksa, tada verovatno najboljeg golmana na svetu. Bila je to velika pobeda Jugoslavije, a izfrustrirani Englezi su pojačali loš utisak na kraju, kada je Mullery dobio crveni karton zbog namernog udaranja jednog protivničkog igrača s leđa. Dakle, bila je to nova šansa za Jugoslaviju da se dokopa jednog velikog trofeja, no videćemo da to iz raznih razloga protiv Italije nije bilo moguće. Finalni meč igrao se u Rimu, a ako pitate Jugoslovene obeležio ga je švajcarski sudija Gotfrid Dinst. Naime, Jugoslavija je bila mnogo bolji protivnik tog dana u Rimu, pogotkom Džajića povela sa 1-0 u 39', a Dinst je navodno "kočio" naše igrače ne sudeći očigledne faulove ni u ni van šesnaesterca, pri tom izmišljajući faulove za Italijane, koji su iz jednog takvog slobodnog udarca izjednačili u 80' preko Domenghinija. U produžecima nije bilo golova, tako da se morao odigrati novi meč (podsećam, u polufinalu su važila druga pravila) samo dva dana kasnije. Treba još reći da su Italijani imali izuzetno jak sastav, prepun vedeta Intera i Milana, koji su tih godina po Evropi osvajali sve što može da se osvoji, sastav koji je dve godine kasnije igrao finale Mundijala u Meksiku. U drugoj utakmici, dva dana kasnije, Italijani su promenili čak petoricu igrača, uveli Mazzolu, De Sistija, Điđija Rivu, dok je Mitić izvršio samo jednu promenu (Hošić - Petković), i u toj utakmici, kako je jednom prilikom rekao i sam Džajić, Italija je bila bolja i zasluženo osvojila svoj prvi i jedini naslov prvaka Evrope - 2-0. Jugoslavija je propustila, ispostaviće se, svoju poslednju dobru priliku (dakle, finalni meč) da osvoji neki veliki trofej, usput je uspostavljen trend igranja na svakom drugom EP, koji je trajao sve do 2000. godine, sa izuzetkom 1992. gde se tim plasirao, ali nije nastupio zbog već poznatih stvari.

Selektor je bio Rajko Mitić, a 22 prijavljena igrača bili su:

 

1. Ilija Pantelić (Vojvodina)
2. Mirsad Fazlagić (Sarajevo) (cap.)
3. Milan Damjanović (Partizan)
4. Borivoje Đorđević (Partizan)
5. Blagoje Paunović (Partizan)
6. Dragan Holcer (Hajduk)
7. Ilija Petković (OFK Beograd)
8. Ivica Osim (Željezničar)
9. Vahidin Musemić (Sarajevo)
10. Rudolf Belin (Dinamo)
11. Dragan Džajić (Crvena zvezda)
12. Radomir Vukčević (Hajduk)
13. Ratomir Dujković (Crvena zvezda)
14. Rajko Aleksić (Vojvodina)
15. Miroslav Pavlović (Crvena zvezda)
16. Jovan Aćimović (Crvena zvezda)
17. Mladen Ramljak (Dinamo)
18. Ljubomir Mihajlović (Partizan)
19. Ivica Brzić (Vojvodina)
20. Boško Antić (Sarajevo)
21. Dobrivoje Trivić (Vojvodina)
22. Idriz Hošić (Partizan)


imamo jako loš snimak legendarnog meča sa Engleskom, ali bolje išta nego ništa. Režija?

 

 

 

1976 Jugoslavija

 

Dakle, sad već po utvrđenom obrascu, preskočili smo EURO 1972, čiji se finalni turnir održao u Belgiji (osvojila Nemačka). Jugoslavija je prošla relativno lako grupu sa tada još nedovoljno dobrim Holanđanima, ali je zatim u play-offu lagano ispala od Sovjetskog Saveza (0-0, 0-3). Posle razočarenja na Mundijalu u Nemačkoj 1974, ušlo se u kvalifikacije za EURO 1976, i ovog puta je Jugoslavija unapred bila određena za domaćina, čak iako ne prođe među 4 ekipe. Bio je to prvi put da zemlja iz tzv. Istočnog bloka dobije tako veliko domaćinstvo (pre toga, 1973. , Beograd je takođe bio prvi grad iz istočne Evrope koji je bio domaćin finala KEŠ). U kvalifikacije se ušlo pod vođstvom selektora Anta Mladinića, a tim je bio relativno isti kao onaj koji je učestvovao neslavno na prethodnom Mundijalu u Nemačkoj. U grupi su još bili Severna Irska, Švedska i Norveška. Problem u grupi predstavljali su lokalni nemiri u Severnoj Irskoj, no ipak je sve okončano na fer i sportski način, Jugoslavija je sa 5 pobeda i jednim porazom nadmoćno osvojila grupu, tako se plasiravši u play-off u kome je za protivnika dobila reprezentaciju Velsa. Protivnik je u to vreme imao veoma dobar tim, predvođen centarforom Liverpoola, Johnom Toschakom, no u prvom meču, na zagrebačkom Maksimiru, nije bilo puno problema, izvojevana je pobeda 2-0, strelci su bili Vukotić (1') i Popivoda (54'). Znatno teže bilo je u revanšu, u Kardifu, pred neobično neprijateljski raspoloženom publikom, i u jednoj jako napetoj atmosferi Jugoslavija je povela golom Katalinskog sa bele tačke. Dosuđeni penal dodatno je podgrejao atmosferu, kako na tribinama tako i na terenu, a Vels je došao do izjednačenja krajem poluvremena. Pokušavali su domaći na sve načine da postignu još koji gol, međutim rezultat je ostao 1-1. Na kraju, naši su morali da beže u svlačionicu, jer su velški navijači preplavili teren, a Jerković se na ulazu u tunel skoro potukao sa jednim od njih. Bila je to vrlo teška utakmica, ali Jugoslavija se plasirala na završni turnir, na kome će biti domaćin sa izuzetno velikim ambicijama.

 

 

gledao sam puno puta taj snimak iz Velsa, ali eto sada ga nema na tjubu

 

Pored Jugoslavije, na EP su se plasirale još i Čehoslovačka, aktuelni Svetski šampion Nemačka i aktuelni vice-šampion Holandija. Domaćini polufinala bili su Beograd i Zagreb, a žreb je spojio Čehe i Holanđane na Maksimiru, i Jugoslaviju i Nemačku na Marakani. Česi su u Zagrebu iznenadili Holandiju (3-1 posle produžetaka), a prava poslastica očekivala se dan kasnije na Marakani. U prvom poluvremenu te utakmice Jugoslavija je, po rečima mnogih kao nikad u svojoj istoriji, igrala sjajno i već posle pola sata igre vodila protiv Nemačke 2-0, golovima Popivode i Džajića. Kao što rekoh, mnogi kažu da je to bilo najbolje poluvreme u istoriji jugoslovenske reprezentacije, no, sve i da jeste tako, problem sa Nemcima je što mora da se igra i drugo poluvreme, a na koje su Jugosloveni izašli pomalo relaksirano, Nemci su preuzeli konce igre u svoje ruke, izvršili dve taktičke izmene, ušli su Flohe i Dieter Muller, i upravo su ta dva igrača dovela Nemačku do izjednačenja u regularnom toku utakmice. U produžecima, Muller je dovršio posao, postigao još dva gola i tako het-trikom poslao Jugu u utešno finale sa Holanđanima. U potpuno nebitnom meču razočaranih luzera, na Maksimiru, Holanđani su dobili 3-2, posle produžetaka. Nemci su, pak, dobili svoju porciju u finalu, Česi su pobedili na penale, a proslavio se izvođenjem jedanaesterca njihov igrač Antonin Panenka. Bio je to jedini turnir na kome su svi mečevi išli u produžetke, i poslednji na kome su na finalnom turniru učestvovale 4 ekipe.

Selektor je bio Ante "Biće" Mladinić, a 18 izabranih bili su:

 

1. Ognjen "Olja" Petrović (Crvena zvezda)
2. Ivan Buljan (Hajduk)
3. Enver Hadžiabdić (Charleroi)
4. Dražen "Frfa" Mužinić (Hajduk)
5. Josip "Škija" Katalinski (Nice)
6. Ivica Šurjak (Hajduk)
7. Danilo Popivoda (Eintracht Braunschweig)
8. Branko Oblak (Schalke 04)
9. Jovan "Kule" Aćimović (Crvena zvezda) (cap.)
10. Jurica Jerković (Hajduk)
11. Dragan Džajić (Bastia)
12. Enver Marić (Velež)
13. Vahid Halilhodžić (Velež)
14. Edhem Šljivo (Sarajevo)
15. Franjo Vladić (Velež)
16. Momčilo Vukotić (Partizan)
17. Slaviša Žungul (Hajduk)
20. Luka Peruzović (Hajduk)

 

ponovo nema ni jednog kratkog snimka meča protiv Nemačke, nije mi jasno kako, i to sam gledao sto puta, sa komentarom Vladanka Stojakovića, pa onda umesto toga evo tekme sa Holandijom

 

 

 

p.s. izvinjavam se i za ubuduće zbog pravopisnih grešaka, velika slova, mala slova, ski ški čki, ko će to pohvatati...

Edited by MocaVukotic
Link to comment
  • Replies 84
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • MocaVukotic

    18

  • Meazza

    10

  • omiljeni

    6

  • Glass Joe

    6

Top Posters In This Topic

Posted Images

5 hours ago, MocaVukotic said:

bio je 5-1, strelci za Jugoslaviju bili su Petković (2x), Musemić (2x) i Džajić. Ostala tri kvalifikanta bili su Sovjeti, Italijani i aktuelni Svetski prvaci, Englezi.

Cela utakmica, inace odlican youtube kanal, gasen nekoliko puta. Pitajte ako vas zanima neka utakmica, vidim da si Moco spomenuo Vels-Juga, covek odgovara na poruke i uslisava zelje. Briljirao je Sestko na tom mecu, a zanimljivo je bilo gledati Osima kako dribla. kao da osmak igra sa decurlijom iz recimo treceg razreda osnovne.

Spoiler

 

Bila je i zanimljiva anegdota za polufinale Rusija-Italija na pokojnom 4dfoot sajtu. Uglavnom,  prvo bacanje novcica nije proslo jer se zavukao/otisao niz slivnikk valjda, a ceo dogadjaj se odigravao u kupatilu, sa sudijama i kapitenima ekipa. Ne zna se sta je taj prvi pokazao, ali drugi je ubacio Italiju u finale. Inace sve ove meceve mozete relativno lako skinnuti sa rutrackera, a verovatno ih ima i na footballia.net, pa tako proveriti navode o kradji u finalu sa Italijom.

 

5 hours ago, MocaVukotic said:

ali je zatim u play-offu lagano ispala od Sovjetskog Saveza (0-0, 0-3

na rts planeti se moze naci snimak drugog poluvremena, to su neuspesne kvalifikacije za euro 1972.

 

 

Edited by Zico
Link to comment

@MocaVukotic Gledam tim Jugoslavije iz 1968.godine. Tih godina se dešavaju najveći uspjesi klupskog fudbala u Jugoslaviji (Partizanovo finale KEP-a i Dinamo osvajanje KVG). Zbog čega su ti klubovi imali tako malu zastupljenost u Mitićevom timu?

Link to comment

Do 68 partizanove bebe, a i dosta dinamovih, vec su bili preko, a tada smo jos imali praksu nepozivanja igraca iz inostranstva. Kad odes, otisao si, cao. Ovi sto su ih nasledili nisu bili dovoljno dobri, tu negde pocinje dominacija zvezde i hajduka. To se promenilo tek sredinom 70-ih, pogledaj sastav iz  '76

 

Edited by MocaVukotic
Link to comment

Sezdesete zlatno doba reprezentacije, sve sama polufinala i finala, borba za dres i grb, steta sto nije uzet bar jedan trofej... Sto se tice odabira igraca to je uvek tesko komentarisati kod nas, svega je tu oduvek bilo.

Edited by W.F.C.
Link to comment

ok, nastavljamo sa učešćima naših....

 

 

1984 Francuska

 

 

Sledeće na redu je Prvenstvo Evrope u Francuskoj 1984, no prvo par reči o EURO 80, koje je održano u Italiji. Ovo prvenstvo je bilo prvo sa 8 učesnica, i prvo sa klasičnim sistemom kvalifikacija po grupama, bez plej-ofa, dakle pobednici 7 grupa išli su direkt na EURO + domaćin, koji nije igrao kvalifikacije. Takođe, aktuelni šampion (Čehoslovačka) nije imao garantovano mesto na završnom turniru, morao se kvalifikovati kroz grupu. Na kraju, a zaista i najmanje važno, EURO 80 bilo je prvo EP za koje je Panini štampao zvaničan album sa slajbama (nije izlazio u Jugi). Jugoslavija nije igrala u Italiji jer je u svojoj kvalifikacionoj grupi bila samo druga, iza Španije, a ispred Rumunije i Kipra. No, već u kvalifikacijama za EURO 84, bili smo dosta uspešniji, a odigrali smo i nekoliko infarkt-mečeva. Gotovo ceo tim sa Mundijala u Španiji bio je raspušten, a novi selektor, Todor Veselinović, pokušao je sa novim snagama da napravi neki bolji rezultat. Nije više bilo Pantelića na golu, nije bilo ni Šurjaka, ni Pižona Petrovića, nova imena bili su Zoran Simović, Srečko Katanec, Meša Baždarević i među njima i jedan dečko iz Niša, najmlađi član ekipe, 19-godišnji Dragan Stojković. Kvalifikaciona grupa bila je iznimno teška i dramatična, a pored nas tu su još bili Vels, Bugarska i Norveška. Već na startu doživeli smo šokantan poraz od "konobara" u Norveškoj (3-1, Dušan Savić), da bismo se opet vratili u igru pobedom u Sofiji nad Bugarskom (0-1, Nenad Stojković). Usledio je zatim dramatični meč u tadašnjem Titogradu i 4-4 sa Velsom (Z.Cvetković, Živković, Kranjčar, Ješić), onda i pobeda protiv Norveške na JNA (2-1, Zl.Vujović, Sušić), i u pretposlednjem kolu, remi u Velsu (1-1, Baždarević). Ostala je da se odigra i poslednja utakmica u grupi, između Jugoslavije i Bugarske, u Splitu, a svoju računicu su imale tri ekipe. I Jugoslaviji i Bugarskoj je odgovarala samo pobeda za prolaz na EP, dok bi u slučaju remija u Francusku otišao Vels. I imala je ta utakmica na Poljudu u poslednjem minutu rezultat koji je odgovarao Velšanima, ali ipak nisu otišli na Evropsko prvenstvo. Bugari su poveli 1-0 u 28', izjednačio je Sušić dva minuta kasnije. Kada je Pape postigao i drugi gol za Jugoslaviju, u 53', činilo se da neće biti problema za naše, međutim Dimitrov donosi novo izjednačenje u 60' - 2-2. Usledilo je sumanutih pola sata, u kojima su oba tima pokušavala bezuspešno da postignu taj gol koji će ih odvesti dalje, Jugosloveni su jalovo napadali i tako ostavljali puno prostora Bugarima za kontranapade 2 na 1, pa i 3 na 1, ali ovi to raznoraznim sticajem okolnosti nisu uspevali da iskoriste. Već je istekao poslednji minut kad je Simović u očaju degažirao loptu na sredinu terena, sećamo se svi komentara Mladena Delića "nema više vremena za bilo što...45..38...", lopta je došla do Vujovića na levom krilu, ovaj je smesta zakovrnuo u bugarski šesnaesterac, a tamo je iz trave iznikao Ljuba Radanović i sa nekih 5-6 metara zakucao loptu u gol za delirijum oduševljenja, kako na stadionu, tako i u celoj zemlji... "ljudi moji, jeli to moguće?" vikao je Delić, a mi smo deca skakali ispred TV-a, i danima kasnije na ulici imitirali Radanovićev gol, baš kao klinci u Londonu, bar oni kojima je Arsenal u srcu, kada je Čarli Džordž zavalio gol Liverpulu u inalu FA Kupa sedamdeset i neke.

 

 

 

Nije moglo bez drame, ali eto, uspeli smo nekako da se dokopamo smotre najboljih evropskih timova, međutim kako smo tamo prošli, možda bi bilo bolje da je Radanović protiv Bugara ostao na svojoj polovini. Elem, taj tim je skrpljen posle velikog lutanja sa igračima u kvalifikacijama, i iako smo uspešno prošli kroz njih, na samom prvenstvu bilo je jasno da tim nema ni glavu ni rep, da se oslanjamo na individualni kvalitet par vedeta, i već u prvom meču, protiv Belgije u Lansu, videlo se da tu neće biti selameta. Izgubili smo sa laganih 2-0, golovima primljenim još u prvom poluvremenu. Usledilo je drugo kolo, meč sa Danskom na Gerlandu u Lyonu. Toza je promešao sastav, promenio golmana (Simović - Ivković) i centarfora (Halilović - Cvetković), međutim prošli smo još gore, bili smo torpedovani od odlične danske reprezentacije 0-5. Ostalo je da odigramo revijalni meč sa Francuskom, na Parku Prinčeva. Opet je Toza tumbao sastav, međutim ako je nešto dobro uradio, onda je to činjenica da je dao šansu i najmlađem igraču u timu - Draganu Stojkoviću. Kao i uvek kad igramo bez presije, odigrali smo solidan meč, izgubili sa 3-2 od mnogo boljeg tima (het-trik Platinija), usput pruživši šansu mladom Piksiju da igra protiv velikog Mišela, čak i da postigne gol iz jedanaesterca. Bio je to zalog za budućnost. Od kurioziteta izdvajamo da je za vreme utakmice sa Francuskom na našoj klupi pozlilo fizioterapeutu Milenoviću, koji je zatim izdahnuo u jednoj pariskoj bolnici.

 

Selektor Todor Veselinović u Francusku je vodio sledeće igrače:

 

1. Zoran Simović (Hajduk)
2. Nenad Stojković (Partizan)
3. Mirsad Baljić (Željezničar)
4. Srećko Katanec (Olimpija)
5. Velimir Zajec (Dinamo Zagreb) (cap.)
6. Ljubomir Radanović (Partizan)
7. Miloš Šestić (Crvena zvezda)
8. Ivan Gudelj (Hajduk)
9. Safet Sušić (Paris St-Germain)
10. Mehmed Bažarević (Željezničar)
11. Zlatko Vujović (Hajduk)
12. Tomislav Ivković (Crvena zvezda)
13. Faruk Hadžibegić (Sarajevo)
14. Marko Elsner (Crvena zvezda)
15. Branko Miljuš (Hajduk)
16. Dragan Stojković (Radnički Niš)
17. Josip Čop (Hajduk)
18. Stjepan Deverić (Dinamo Zagreb)
19. Sulejman Halilović (Dinamo Vinkovci)
20. Borislav Cvetković (Dinamo Zagreb)

 

videćemo taj meč sa Francuzima, da pogledamo još jednom mladog Piksija a i da vidimo još jednom da je Zizu, kolko god bio dobar, ipak samo br.2 u francuskom fudbalu (ako se ne varam bio je jedan od dečaka koji skupljaju lopte na utakmicama igranim u Marseju).

 

 

 

1992 Švedska

 

Iako nismo igrali u Švedskoj, mislim da to EP zaslužuje da se tretira kao i ova na kojima jesmo učestvovali. Prethodno smo igrali kvalifikacije za EURO 88, nismo ih prošli. Bili smo u grupi sa Engleskom, S.Irskom i Turskom. Novi selektor je bio Ivica Osim, koji je bio nasledio Miloša Milutinovića, koji je, pak, imao neuspešne kvalifikacije za Mundijal u Meksiku. Bio je to tim u tranziciji, Osim je na početku lutao tražeći najbolje rešenje, i do njega je stigao tek na Mundijalu u Italiji, za EURO u Nemačkoj bilo je prerano. Nismo imali puno problema sa Ircima i Turcima, glave su nam došli Englezi, još jedan tim koji će u špicu biti tek na sledećem Svetskom prvenstvu. Elem, izgubili smo obe utakmice od Engleske, a i danas se pamti rastavljanje na proste činioce, na Marakani, kada smo već u 25' imali rezultat 0-4. Tada sam prvi put u životu video da selektor menja golmana na poluvremenu, a da nije zbog povrede (Ravnić - Radača). Nije lep prizor, ali evo da pogledamo kako je to izgledalo...

 

 

 

Dakle, prelazimo na to nesrećno prvenstvo u Švedskoj. Ušli smo u kvalifikacije posle odličnog nastupa u Italiji 1990, sa nekolicinom iskusnih asova, i jednim talasom sjajnih mladih igrača, od kojih su neki 1987. u Čileu osvojili Svetsko prvenstvo za mlade, a uz pomoć velikog uzleta koji se tih godina dogodio u Crvenoj zvezdi, ekipi koja je 1991. konačno osvojila prvi jugoslovenski Kup Šampiona. Znači, Osim je konačno došao do dobitne kombinacije u Italiji, i trebalo je to samo održavati u novim kvalifikacijama, u grupi sa Danskom, Austrijom, ponovo Severnom Irskom i simpatičnim ribarima sa Fraskih ostrva. Prošetali smo se kroz te kvalifikacije, 7 pobeda i 1 poraz, na kraju od Danske, kada više nije mogao da utiče na plasman, međutim, tim se negde na polovini kvalifikacija prilično promenio. Počeo je građanski rat u Jugoslaviji, i tim je ostao bez članova iz Hrvatske i Slovenije (neki igrači, oni koji su igrali u beogradskim klubovima, još uvek su bili tu), a do kraja kvalifikacija, zbog eskalacije sukoba u Bosni, iz ekipe su otišli i igrači iz te republike. No, plasman je bio obezbeđen, i sada je na stručnom štabu bilo da oformi najbolji mogući tim iz preostalih republika. To da im je bilo do fudbala, kao što nije, a posebno ne selektoru Ivici Osimu, koji je u momentu kada se u njegovom rodnom gradu, Sarajevu, dešavalo to što se dešavalo, sazvao vanrednu konferenciju za štampu, i u verovtno njemotivnijem selektorskom obraćanju u istoriji, objasnio da neće moći voditi tim u Švedsku.

 

 

 

Niko normalan nije ga krivio, no, show must go on što kažu, tako da je tim prešao u ruke dvojici trenera iz saveza, Ivanu Čabrinoviću i Slobodanu Santraču. Ovi su pozvali 20 igrača, izbor je bio znatno sužen, ali i dalje je to bio sasvim dobar tim, i konačno su otputovali u Švedsku, u momentu kad su sankcije Ujedinjenih Nacija visile u vazduhu. Jugoslavija je bila žrebana u prvoj grupi, sa domaćom Švedskom, Francuskom i Engleskom. Kako smo otišli u Švedsku, tako su došle i te sankcije, koje su uključile i sportska takmičenja, pa je UEFA postupila u skladu sa preporukama UN, i izbacila Jugoslaviju sa Evropskog prvenstva. Koliko je situacija bila ozbiljna, videlo se i po tome što se avion sa igračima na jedvite jade vratio iz Švedske, i bio je to kraj jugoslovenske reprezentacije, međunarodni fudbal neće nas videti narednih 3 i po godine, a tada je to već bila neka druga reprezentacija. Amin.
Umesto nas otišli su Danci, uzeli prvenstvo, bila je to poslednja pesma i za Sovjetski Savez (pod imenom ZND), poslednje prvenstvo sa osam timova. Ubrzo se u Evropi nakotilo mnogo novih, malih, malecnih, država, fudbal je sve više postajao veliki biznis, a kulminiralo je sve uvođenjem "bosmanovog pravila", pole koga ništa više u evropskom fudbalu nije bilo isto. Na šta je to izašlo, možemo da vidimo u današnje vreme, kada je fudbal "bolji nego ikad". Verujem da mnogo uživate u njemu.

 

Treneri su bili Ivan Čabrinović i Slobodan Santrač, a nesuđeni učesnici EP, njih 20, bili su:

 

1. Dragoje Leković (Crvena zvezda)
2. Vujadin Stanojković (Partizan)
3. Slobodan Dubajić (Stuttgart)
4. Slaviša Jokanović (Partizan)
5. Ilija Najdoski (Crvena zvezda)
6. Branko Brnović (Partizan)
7. Vladimir Jugović (Crvena zvezda)
8. Dejan Savićević (Crvena zvezda)
9. Predrag Mijatović (Partizan)
10. Dragan Stojković (Olympique de Marseille) (cap.)
11. Siniša Mihajlović (Crvena zvezda)
12. Fahrudin Omerović (Partizan)
13. Budimir Vujačić (Partizan)
14. Dejan Petković (Radnički Niš)
15. Gordan Petrić (Partizan)
16. Darko Milanič (Partizan)
17. Džoni Novak (Partizan)
18. Slobodan Krčmarević (Partizan)
19. Dragan Jakovljević (Royal Antwerp)
20. Duško Radinović (Crvena zvezda)


2000 Belgija / Holandija

 

Pre nego pogledamo kako je prošlo prvo učešće SR Jugoslavije na EURO, možemo reći da je EURO 96 u Engleskoj preskočen, nismo učestvovali ni u kvalifikcijama, a sve zbog već pominjanih sankcija, koje su ukinute prekasno da bismo i mi ušli u takmičenje. Igrali smo prvi put posle sankcija na Mundijalu u Francuskoj, ali tamo se proslavila neka druga bivša YU republika, Plavi nisu uspeli da odu dalje od 1/8-finala, uz relativno loš utisak, uprkos veoma iskusnom i prilično kvalitetnom timu. Santrač je dobio pedalu, a na njegovo mesto je došao iskusni fudbalski stručnjak, Milan Živadinović. Kvalifikacije za EURO 2000, u Belgiji i Holandiji (prvo ko-domaćinstvo) bile su vrlo zanimljive, ponajviše zbog toga što smo bili u grupi sa nekadašnjom braćom, Hrvatima, zatim Ircima, Makedoncima i Maltežanima. Prva tri meča vodio je Živadinović, pobeda protiv Irske u Beogradu (1-0, Mijatović), i dve pobede protiv Malte, prvo na Malti (0-3, Nadj 2x, Milošević), neposredno pre početka bombardovanja NATO alijanse, a zatim i u Solunu (4-1, Mijatović, Milošević 2x, Kovačević), samo dva dana pre prestanka bombardovanja. Sukob sa NATO se završio, simpatični Živa je napustio reprezentaciju, a kormilo na upravljanje je dobio iskusni vuk, Vujadin Boškov, taman malo pred prvi od ključnih mečeva, sa Hrvatskom, ponovo u Beogradu. Bila je to slaba utakmica, sa puno grča, bez golova, koja se možda i najviše pamti po nestanku struje u prvom poluvremenu. Usledio je poraz u Irskoj (2-1, Stanković), pa pobeda nad Makedonijom na stadionu JNA (3-1, Stojković 2x, Savićević). Zatim smo putovali u Skoplje, lagano pobedili i tamo (2-4, Milošević, Babunski (a.g.), Stanković, Drulović), i došlo je na red poslednje kolo, u trenutku kada je Jugoslavija bila prva na tabeli sa 16 poena, Irci su imali 15, a Hrvatska 14. Jugoslavija je išla u Zagreb, a Irska u Skoplje, sa nadom da eventualnom pobedom u Makedoniji sačeka remi ili poraz Jugoslavije u Hrvatskoj, i tako se dokopa Evropskog prvenstva. No, naše su misli bile okrenute velikom meču u Zagrebu, računalo se da bi bodom obezbedili drugo mesto, koje je vodilo u play-off. Trebalo je preživeti u paklu Maksimira, na terenu zvanično treće reprezentacije na Svetu. Počelo je loše, domaći su leteli po terenu i već u 20' bilo je 1-0 za Hrvatsku, strelac je bio Bokšić. Hrvati su se zadovoljili golom, naši su prodisali, počeli da igraju, i u ciglo 5 minuta uspeli da preokrenu rezultat, sa dva pogotka posle Mihajlovićevih slobodnjaka, strelci gotovo identičnih golova bili su Mijatović i Stanković, na golu Hrvatske master klas je držao Dražen Ladić. Krajem prvog poluvremena Mirković bespotrebno reaguje na provokaciju Jarnija, sudija Garsija Aranda daje mu crveni karton, i u drugo poluvreme ulazimo puni zebnje, posebno pošto su Hrvati već na startu drugog dela izjednačili golom Stanića. Ipak izdržali smo sve nalete do kraja meča, Jokanović je odigrao utakmicu života, skakali su naši na centru terena posle meča, posebno kada su saznali da je Irska remizirala u Makedoniji (1-1, Stavrevski u 90', blagodaram) i tako smo otišli direkt na EURO da im tamo svima pokažemo kako se igra fudbal.

 

 

Tim je bio iskusan i preiskusan, sa teškim kvalifikacijama iza sebe, bilo je puno starijih igrača iz stare YU škole, a od mlađih nade su polagane najviše u Dejana Stankovića i Mateju Kežmana. Grupa se činila da je baš po našoj meri, sa Španijom, Norveškom i Slovenijom. Prvi meč igrali smo sa bivšim zemljacima u Charleroi, u Belgiji, i posle prvih 60' izgledali smo kao mrtav konj, imali smo 0-3 i igrača manje, Mihajlović je zaradio crveni karton zbog guranja jednog protivničkog igrača. Onda smo izvršili 2 izmene, ušli su Savo Milošević i Ljubinko Drulović, i dok dlanom dlan, za 6 minuta, bilo je 3-3, Savo je dao 2, oba na asistenciju Drulovića, da bi i samo Ljubinko postigao jedan gol. Slovenci su bili kao u buretu, zviždalo je oko gola, ali nismo uspeli da damo i četvrti gol. No, na kraju su svi bili zadovoljni bodom, a sledeći meč, protiv Norveške, dobio je zbog toga na još većoj važnosti. Kiks više nije smeo da se dogodi, a za to se postarao tandem Drulović-Milošević, i već u petom minutu postignut je jedini gol na meču, strelac je bio Savo - 1-0. Pamtimo i crveni karton koji je dobio mladi Kežman, samo 60 sekundi pošto je ušao u igru. Kakav debi! Pred poslednji meč, sa Španijom, bili smo prvi u grupi sa 4 boda, Španci i Norvežani imali su po 3, a Slovenija samo 1. Meč sa Španijom u Brižu bio je jedan od najuzbudljivijih u istoriji državnog tima, sedam golova, crveni kartoni, penali, sudijske nepravde, svega je tu bilo. Poveli smo golom Miloševića, ubrzo je izjednačio Alfonso Perez i to je bio rezultat kojim se završilo prvo poluvreme, dakle 1-1. Na početku drugog dela ponovo smo u vođstvu, preko Dejana Govedarice, ali samo minut kasnije Španci ponovo dolaze do izjednačenja, Munitis - 2-2. Pola sata pred kraj utakmice, sada već po navici, ostajemo sa 10 igrača, Jokanović je morao u svlačionicu, ali iako sa igračem manje dolazimo do novog vođstva u 75', strelac je bio desni bek Komljenović. Bio je to trenutak kada Španija više nije imala šta da čeka i krenuli smu svim silama u napad, Jugoslavija se držala zubima sve do isteka regularnog toka, a onda je duboko u nadoknadi Španija izjednačila sa bele tačke (3-3, Mendieta 90+4'), da bi već u sledećem napadu Španci postigli još jedan gol (4-3, Perez 90+5'). Izgubili smo meč, navijači su vijali po terenu nesrećnog Žila Vezija, sudiju iz Francuske, a vesti iz Arnhema, gde su Slovenija i Norveška igrale bez golova, na kraju su nam išle naruku, tako da se Jugoslavija plasirala u drugi krug kroz iglene uši. Tamo nas je čekao dužnik iz Francuske, jedan od domaćina, Holandija, i to je bio jedan od mečeva koji bismo svi želeli da zaboravimo. Ponovo je scenario "prosti činioci" bio na snazi, izgubili smo 1-6, a jedini gol postigao je Savo Milošević, ukupno 5, što mu je bilo dovoljno da sa Patrikom Kluivertom podeli naziv najboljeg strelca prvenstva.

Selektor Vujadin Boškov na EURO je vodio sledeće igrače:

1. Milorad Korać (Obilić)
2. Ivan Dudić (Crvena zvezda)
3. Goran Đorović (Celta)
4. Slaviša Jokanović (Deportivo La Coruna)
5. Miroslav Đukić (Valencia)
6. Dejan Stanković (SS Lazio)
7. Vladimir Jugović (Internazionale)
8. Predrag Mijatović (Fiorentina)
9. Savo Milošević (Real Zaragoza)
10. Dragan Stojković (Nagoya Grampus Eight) (cap.)
11. Siniša Mihajlović (SS Lazio)
12. Željko Cicović (Las Palmas)
13. Slobodan Komljenović (Kaiserslautern)
14. Niša Saveljić (Bordeaux)
15. Goran Bunjevčević (Crvena zvezda)
16. Dejan Govedarica (RKC Waalwijk)
17. Ljubinko Drulović (Porto)
18. Darko Kovačević (Juventus)
19. Jovan Stanković (Mallorca)
20. Mateja Kežman (Partizan)
21. Albert Nađ (Real Oviedo)
22. Ivica Kralj (PSV Eindhoven)

 

https://www.youtube.com/watch?v=saBXTZC20Ks


Bilo je to poslednje EP na kom je učestvovala naša zemlja, kako god da se zvala, pa ostaje još samo da vidimo kako smo propustili poslednja 4 prvenstva.


EURO 2004 bio je u Portugalu, a žreb nas je svrstao u grupu 9, sa Italijom, Velsom, Finskom i Azerbejdžanom. Prva dva meča odigrali smo pod imenom Jugoslavije, ostale kao Srbija i Crna Gora. Selektor je bio Savićević, počelo remijem u Italiji (1-1, Mijatović) i pobedom protiv Finske (2-0, Kovačević, Mijatović pen.), a onda je sve otišlo u krasni, u dva meča sa Azerbejdžanom uzeli smo 1 bod, izgubili u Finskoj 3-0, Dejo je otišao, došao je Ilija Petković, kada više nije mogao ništa bitno da promeni, iakoje zabeležio duplu pobedu protiv Velsa, i remi sa Italijom u Beogradu (1-1, Ilić). Završili smo kao treći u grupi. Možda da vidimo kako je izgledao meč u Napulju, režija?

 

 

 

U kvalifikacije za EURO 2008, u Austriji i Švajcarskoj, ušli smo kao Srbija, bili smo u grupi sa čak 7 drugih timova, bili su tu još i Portugal, Poljska, Finska, Belgija, Kazahstan, Jermenija i Azerbejdžan. Selektor je bio prvi stranac u istoriji reprezentacije, Javier Clemente. Nismo gubili ni od Poljaka, ni od Portugalaca, koji su na kraju otišli na EURO, ali smo izgubili od Kazahstana, Belgije, remizirali sa Finskom, i na kraju bili opet tek treći. Možemo se podsetiti meča sa Portugalom.

 


Zatim su na red došle kvalifikacije za EURO 2012, u Poljskoj i Ukrajini. Posle razočarenja na Mundijalu u Južnoj Africi, dobili smo lepu grupu, sa Italijom, Slovenijom, S.Irskom, Estonijom i Farskim ostrvima. Antić nije mogao da vodi tim na prva dva meča zbog kazne sa Mundijala (menjao ga Rešad Kunovac), pobeđeni su Farani u gostima, remizirali smo sa Slovenijom na Marakani, i onda je Antić otišao, a igračka je došla u ruke Pižona Petrovića. Startovaoje Pižon porazom protiv Estonije na stadionu JNA (1-3), i kola su tu krenula nizbrdo bez zaustavljanja. Sledeći meč igrali smo sa Italijom u Đenovi, napravili skandal prekidanjem meča od strane "navijača", naravno izgubili smo službenim rezultatom 0-3. Ipak, uspeli smoda se dovučemo do poslednjeg kola sa šansom da možda budemo drugi u grupi ukoliko pobedimo u Sloveniji. Naravno da nismo to učinili, iako se Slovenci nisu mnogo trudili, promašili smo penal, primili smo gol sa centra, i na kraju završili iza Italije i Estonije. Evo meča sa Italijom na Marakani.

 

 

 

I na kraju, imamo EURO 2016, u Francuskoj, prvi put 24 ekipe, dakle pola Evrope, nije išao samo ko nije hteo, što opet nije bilo dovoljno da prođemo na završni turnir. Bili smo u grupi sa Portugalom, Albanijom, Danskom i Jermenijom. Ponovo je selektor bio stranac, Dick Advocaat, i ponovo katastrofalne kvalifikacije, remi sa Jermenijom, onda ona farsa sa dronom protiv Albanaca, poraz od Danske 1-3, posle čega je Advocaat odleteo ko kufer. Kvalifikacije je završio veseli Radovan Ćurčić, i to na četvrtom mestu sa samo 4 boda. Meč sa Portugalom:

 

 

 

the end

Link to comment

Ni danas mi nije jasno kako je repstacija stigla 0-3 protiv Slovenije. Stojkovic poceo mec sa klupe, misim da je usao vec u prvom poluvremenu, kasnije protiv Norveske odigrao najbolju partiju na turniru. Protiv Spanije ludacki mec, uz neke price sa smo pustili, ali to nije sprecilo ljude da zauzmu " sta nam rade"  stav. Secam se komsije koji posle utakmice pijan izlazi iz kuce i dernja se nesto i spominje nepravdu. Mozda je bio u pravu.   Sudija je dobio svoju porciju, napao ga je neki navijac, ili je pogodjen necim, dovoljno da mu pusti krv. Protiv Holandije je problem bio izostanak Jokanovica, pa je uleteo nesrecni Govedarica, plus cudna odluka da Djukic igra levog beka, a Saveljic nesrecni stopera. Naigrao se Klajvert pored Nise i ocajnog Mihajlovica, uz naravno za liniju zakovanog Kralja. Pre prvog primljenog gola imali smo sjajnu priliku, Mijatovic sa 5,6 metara sutira, Van der Sar brani, slede dva brza gola, dva gola na isti nacin  i prica je tu bila zavrsena. Ne pamtim da je neki stoper imao tako los turnir kao Mihajlovic tada, uzasan je bio, sa sve ofarbanom kosom.

 

Euro 84

 Nedostaje samo gostovanje Norveskoj iz  ovih ludackih kvalifikacija.

Spoiler

 

 

 

 

 

 

 

 

Link to comment
38 minutes ago, Zico said:

Ni danas mi nije jasno kako je repstacija stigla 0-3 protiv Slovenije

  Reveal hidden contents

 

 

 

 

 

 

Mozda je ovo, mozda ono, ali mislim da su se prosto uplasili pobede. Kad su primili prvi gol, ko da su pojeli esid, mogli smo i do pobede. 

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...