Jump to content
IGNORED

Ko je za MASPOK!


hausmaistor

Recommended Posts

  • Replies 119
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

  • Prospero

    16

  • Dr Arslanagić

    15

  • Tribun_Populi

    12

  • hausmaistor

    11

ili je trebala jos tvrdja diktatura koja bi ujedinila jugoslavene u mrznji i otporu

 

 

ma probalo se i to, samo ranije, pa je baš takav pokušaj neslavno završio. Federalizam ili ne, Jugoslavija se nije mogla držati zajedno nedemokratskim putem. Tu su sjebali i Aleksandar i Broz, nebitno koje su razlike. Prva Jugoslavija sa majorizacijom Hrvata, a Druga preglasavanjem Srba su teško ranile jugoslovensku ideju i to skoro samo radi lične vlasti. 

Link to comment
  • 2 months later...

Ne javlja se to čisto politički niti u vakuumu.

 

Ustav 1946. je na izvestan način kopija sovjetskih modela, onda dolazi 1948. i stvari se zapravo dele - kreira se samoupravljanje u ekonomiji a potom se iz ekonomije prenosi i u poitiku, pa recimo KPJ od 1952. postaje SKJ. To je sve krenulo kao ideološki odgovor Staljinu i vremenom postalo credo jugoslovenskih komunista, deo njihove međunarodne legitimacije, pored nesvrstanosti. Na taj način je unutrašnje uređenje postalo neraskidivo vezano sa percepcijom međunarodnog položaja, nešto što je Titu lično bilo kardinalno bitno, a time vezano i sa osećanjem bezbednosne nužde. U unutrašnjoj politici teško je bilo argumentovati ostavljanje velikih nadležnosti na nivou federacije dok se osnivaju radnički saveti, dakle približavanje odluka građanima je nužno vodilo u dominaciju ideje o devoluciji saveznih nadležnosti republikama. To se uvodi od kraja 60ih ustavnim amandmanima, a 1974. je samo finalni izraz ideje da je republika starija od federacije a da je federacija samo ono što se dogovore republike. Paralelno s time od '62. se u partiji počinje obraćati pažnja na naciju i na republičke ključeve.

 

U nekom trenutku, a ja bih rekao već u drugoj polovini 50ih, sve to dobija life of its own, i kao kredencijal prema spolja i kao "naša partijska priča", uslov avangardnog položaja partije i njene vodeće pozicije u zemlji. To teče na više koloseka, ne istom brzinom ali se međusobno dopunjuje.

 

Dakle nije samo bubnulo odjednom, imalo je svoje turbulentne faze. Ključni izvori su zapravo u 1948. a određene ideološke crtice postoje i pre toga.

 

Mislim da bi se, nadovezujući se na citirani post, ovo trebalo umetnuti kao dodatno pojašnjenje kako su tehnički/u detaljima izgledale suprotstavljene ideološke koncepcije u pogledu ustrojstva države.

 

 

Polemika Ćosić-Pirjevac o socijalističkom jugoslovenstvu

 

RSE: Kao dugogodišnji vojvođanski politički funkcioner bili ste u prilici da iz dana u dan pratite stalne sukobe unutar Srbije, sukobe koji su nastajali na izvesnoj konstitucionalnoj dvosmislici posle ustava iz 1974. godine, po kojoj su Vojvodina i Kosovo bile autonomne pokrajine u sastavu Srbije, ali su istovremeno bile i konstitutivni delovi federacije, što će reći federalne jedinice "sa sopstvenom odgovornošću za razvoj". Kada ste shvatili da će zahtev Srbije za "redefinisanje odnosa unutar republike" prerasti u političku akciju za "redefinisanje Jugoslavije" po gotovo imperijalnoj, staroj koncepciji povređenog srpskog nacionalizma? Ili, opreznije rečeno, da li se u vreme ustavnih rasprava u Srbiji polovinom osamdesetih, pa i ranijih rasprava o "Plavoj knjizi" srpskog rukovodstva o odnosima unutar Srbije, mogao osetiti pritisak za drugačiju koncepciju jugoslovenskog federalizma od onog koji je uspostavljen Titovom "decentralizacijom" početkom osamdesetih?

 
Major: Srbijansko rukovodstvo u ime ravnopravnosti Srbije s ostalim republikama neprekidno je težilo ka sužavanju autonomija pokrajina, ali u raspravama o ustavnim odnosima unutar Srbije nikada nije zahtevana drugačija koncepcija jugoslovenskog federalizma. U privatnim razgovorima, dakako, bilo je često i takvih zalaganja. Međutim, i na osnovu žestoke javne kritike da je vlast u zemlji navodno dospela u ruke nacionalne oligarhije, instalirane u republikama i pokrajinama, te povika protiv ustanove međurepubličkog dogovaranja i sistema veta, moglo se zaključiti da se razmišlja i o redefinisanje Jugoslavije. Naime, u drugim republikama iste pojave nisu izložene tako žestokoj kritici i animozitetu kao u Srbiji. Znam samo za jedan slučaj kada je federacija iz Rankovićevih vremena javno veličana kao "jugoslovenski socijalizam", odnosno "socijalizam XX veka", a ona iz ustava 1974. godine kuđena kao "regionalistički socijalizam", odnosno "socijalizam XIX veka", pa je zagovaran povratak na socijalizam od pre 1966. godine. Tako se izjasnio Sreten Petrović, tada predsednik ideološke komisije srbijanske državne partije, u jednom intervjuu datom omladinskom listu u Vojvodini, u martu 1984. godine. Zvučao je kao prethodnica budućeg Memoranduma SANU. Niko mu - sem mene - nije uputio javnu kritiku. Pokušaću da razjasnim šta je karakterisalo federaciju koja je ovde povezana s imenom Rankovića. Počeću s time da je Titova Jugoslavija sa stanovišta razvoja državnog uređenja imala tri perioda. U prvom, do početka pedesetih godina, uprkos tome što je zemlja bila federacija, sva je moć bila koncentrisana u rukama centralne vlasti, kao i u svim staljinskim zemljama. U drugom, od početka pedesetih godina, državna vlast je i dalje koncentrisana na federalnom vrhu, ali - da bi se razlikovalo od sovjeta - stvorene su komune u kojima bi građani oblicima neposredne demokratije sami upravljali u domenu zadovoljavanja svakodnevnih potreba. Višepartijski sistem pod Titom nije dolazio u obzir, pa su korišćeni oblici neposredne demokratije. Komunisti su imali iluzije o njenim stvarnim vrednostima. Naravno, i ja sam gajio iste iluzije. Dugo je izgledalo da će komuna biti osnovni oblik zajednice u Jugoslaviji. U čitavom periodu sve do sredine šezdesetih godina izgledalo je da će srednji oblici između federacije i komuna, naime republike i pokrajine, stagnirati. Možda će se čak i unazaditi. Položaj pokrajine je, naprimjer, iz ustava u ustav, 1946., 1953. i 1965. godine sve više slabio. Postojali su i ideološki razlozi za blago potiskivanje srednjih oblika organizovanosti. Naime, proleterski internacionalizam je kao imperijalno sredstvo sovjetske države odbačen, tačnije, zamenjen domaćim internacionalizmom, naime socijalističkim jugoslovenstvom. Razvijanju tog socijalističkog jugoslovenstva služili su sve raznovrsniji oblici međurepubličke kulturne saradnje i sve više forsirano međusobno prožimanje nacija i njihovih kultura. Kada se sve to spoji sa maglovitom pretpostavkom o odumiranju država, rađa se vizija o prirodnom stapanju svih u to socijalističko jugoslovenstvo, navodno radi savladavanja nacionalne isključivosti. Tako se počela širiti zamisao da će se Jugoslavija razvijati u pravcu preobražaja iz federacije republika u federaciju komuna. Dileme i protivrečnosti te ideje otkrivene su u čuvenoj polemici izmedu Dobrice Ćosića, tadašnjeg ideologa socijalističkog jugoslovensta, kome je u jednom intervjuu omakla izjava da će međurepubličke saradnje biti sve dotle dok bude republika, i Dušana Pirjevca, književnika iz Slovenije početkom šezdesetih godina. Pirjevec je zamerao da se socijalističko jugoslovenstvo shvata kao nadnacionalna integracija u kojoj se, kao prvi korak, Slovenci i Makedonci imaju stopiti u srpsko-hrvatsku jezičku zajednicu. Međutim, prema Pirjevcu, socijalističko jugoslovenstvo kao nadnacionalna integracija potpuno je izlišna, s obzirom da se sve nacije neposredno integrišu u procese čovečanstva i sveta. Zato Slovenci nemaju potrebu da se preko tog jugoslovenstva integrišu u čovečanstvo. Pirjevec je socijalističko jugoslovenstvo izjednačio sa tzv. integralnim jugoslovenstvom iz doba stvaranja prve Jugoslavije, jer su obe trebale da posluže kao sredstvo asimilacije u korist najbrojnije nacije. Prema Pirjevcu, razlika između ta dva pojma sastoji se u tome da prema integralnom jugoslovenstvu troimeni jedinstveni narod već postoji, dočim prema socijalističkom jugoslovenstvu, nova, stopljena nacija treba tek da se stvori. Prema Pirjevcu, ako jugoslovenstvo išta znači, značiće uvek ono u šta će se republike i pokrajine dogovoriti. Tada je Ćosić odbacio Pirjevčevu interpretaciju socijalističkog jugoslovenstva, ali kada je došlo do napuštanja centralizma, Ćosić se, zbog položaja Srba na Kosovu, sukobio sa državnom partijom. Prema sopstvenom kasnijem priznanju, Ćosić se oprostio od jugoslovenstva upravo onda kada je shvatio da ga Kardelj, navodno, tumači ne kao novi i trajni vid - i kvalitet - u integraciji, nego kao trenutnu i prolaznu stanicu. Njega takvo jugoslovenstvo nije interesovalo. Prema tome, glavne karakteristike jugoslovenske federacije rankovićevskog tipa predstavljaju socijalističko jugoslovenstvo i vizija o federaciji komuna. Bio je to hod ka dvopolnoj državi: na vrhu ostaje centralizovana državna vlast, a u bazi je široka samouprava. U sredini je nešto prolazno: republike i pokrajine. U Srbiji je uvek preferirana federacija koja se približava ovom tipu državne organizacije. I restauracija koju je Milošević krajem osamdesetih godina nagovestio stremila je u istom pravcu. U trećoj fazi Titove Jugoslavije, u suprotnosti s drugom fazom, najjaču poziciju su imale republike i pokrajine; one su, s jedne strane, zatvarale u sebe komune, a s druge strane, iz republika i pokrajina je izvedena federacija, koja je, ipak, bila zamišljena kao država. To nije bilo daleko od toga za šta se Pirjevec zalagao.
 
Činjenica je da je ovaj srednji model od polovine pedesetih do polovine šezdesetih, centralizovane države i jake lokalne samouprave tj. federacije komuna, odvajkada u Srbiji bio najpriželjkivaniji.
Edited by Tribun_Populi
Link to comment
  • 1 month later...

Razgradnja zemlje uveliko teče a bitno je samo partijski centralizam da se očuva. :isuse:

Titovo držanje je sramotno.

Ja bih rekao očekivano.Kad se pazljivije čitaju Titove izjave o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji još od kasnih tridesetih pa do smrti,moze se primijetiti da on svoj hrvatski nacionalizam nije ni krio.Što su neki u njemu vidjeli "jugoslovena" nije njegova  krivica jer nije dao povoda za takav zaključak.

Edited by Rezident Sluzbe
Link to comment
  • 1 month later...

gle, gle

http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/s_latinkom_perovic_u_zagrebu.1083.html?news_id=312697

 

 

Zoran Panovic

 

 

Već se ovde prepričavaju purgerski fazoni na temu što je Kolinda upisala doktorske studije, pa kažu: "Razgovaraju Kolinda i Sanader, a on je pita da, ako je dobila ček za studentski kredit, to prepusti njemu da realizuje preko banke."

 

Latinka nam van promocije priča o proslavi 30 godina ustanka - Dan borca – 4. jul 1971. Centralna proslava je u beogradskom Narodnom pozorištu. Svi su tu. Tito dolazi zadnji, kao i uvek. Ali, nema aplauza. To je bio odgovor Srbije na njegovo solidarisanje sa čuvenom 10. sednicom CK Hrvatske.

 

Stojimo na glavnom zagrebačkom trgu gde je Savka Dabčević Kučar na velikom mitingu tokom "hrvatskog proljeća" 1971. održala govor u kome (in)direktno optužuje državno rukovodstvo SFRJ da je etatističko, unitarističko i velikosrpski-šovinističko. Sa izuzetkom Tita, koji je perfidno hvaljen. Parole nisu mogle da zamagle nacionalizam.

 

Istoričarka (Latinka) se donekle slaže s Cvetićaninovom i mojom tezom da je Hrvatska s MASPOK-om imala svoju "antibirokratsku revoluciju" i da ju je na vreme preležala. I nije Osma sednica srpskih komunista prva direktno prenošena na TV. To je trodnevna Deseta sednica CK SK Hrvatske.

 

Nije bas ni Baba blesava.

 

A jel ova budala Pupovac koji organizuje ove promocije knjige uopste zna sta i koga promovise, ili mu samo milo da bude dobar sa krugom dvojke?

Edited by hausmaistor
Link to comment

Možda i tako.

Ali je njeno upražnjeno disidentsko mesto, koje je u Hrvatskoj uredno i uprkos svemu popunjavala Savka, u Srbiji zauzeo Dobrica Ćosić.

Link to comment

Jbga. Da im je baka Lata, masovno pokrenutim i okupljenima ispred terase Starog dvora 1971. poručivala da ne pristaje da Srbija u Jugoslaviji kakva joj ne odgovara bude talac hrvatskih separatista i neoustaških (i tu-i-tamo oriđinal ustaških) šovinista na putu izgradnje samoupravnog socijalističkog društva, i srpski nacionalisti bi je danas dizali u nebesa. Obaška što su i ona i Nikezić, po sopstevnim priznanjima, to iskreno i mislili. Uostalom, kamo te lepe sreće da je to ona odradila na vreme i na finjaka, ne bi morala da se pokreće celokupna mašinerija krajem osamdesetih i da to radi Slobodan Milošević, sa poznatim krajem, ili bi srpski kontramaspok iznedrio niz "disidenata" koji bi stvari 1991. godine odradili na mnogo elegantniji način.

Treba ovde dodati i onaj Horvatov članak koji je Prospero citirao na temi o ekonomiji, gde ekonomisti vrište zbog nefunkcionalnosti administrativnog uređenja SFRJ i prelivanjima toga na privredna kretanja.

Link to comment

Možda i tako.

Ali je njeno upražnjeno disidentsko mesto, koje je u Hrvatskoj uredno i uprkos svemu popunjavala Savka, u Srbiji zauzeo Dobrica Ćosić.

 

Možda i tako.

Ali je njeno upražnjeno disidentsko mesto, koje je u Hrvatskoj uredno i uprkos svemu popunjavala Savka, u Srbiji zauzeo Dobrica Ćosić.

 

Pravo je pitanje zašto je puk hteo da sluša Ćosića a ne Popova ili Đurića. Takođe, ne bih se složio da su Savka i Tripalo bili stub disidenstva u Hrvatskoj u periodu 1971-1990. Možda za centraše i liberale. Sa druge strane, Njofra, ekipa iz Matice Hrvatske, Gotovac, katoličko parapublicističko podzemlje i slični su zapravo nosili šnjur, kao što se lepo i videlo 1989. i 1990. 

Link to comment

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...