Jump to content
Jolly Roger

Fragmenti

Recommended Posts

Jolly Roger
Znati da ne znaš? Vi ste sigurno upoznali Herefonta … i vidjeli ste kako je bio žustar kad god bi se nečega prihvatio. Jednom se, otišavši u Delfe, odvažio pitati proročište – ljudi, kako rekoh, nemojte galamiti – pitao je, dakle, ima li koga tko bi bio mudriji od mene. Pitija je odgovorila da nema nikoga tko bi bio mudriji. … Pošto sam to bio čuo, ovakve su mi misli došle na um: ”Pa što to govori bog? Što znače te nejasne riječi? Ja sam pak svjestan da nisam niti jako niti malo mudar. Što pak hoće reći [bog] kad kaže da sam najmudriji? Sigurno ne laže: to bogu nije dozvoljeno.” – Dulje vremena bijah zbunjen tim riječima; potom se, oklijevajući, odvažih istražiti o čemu se radi. Odoh do jednog, kojeg se drži mudrim, da bih kod njega, ako uopće igdje, preispitao proročanstvo i pokazao proroštvu da je taj mudriji od mene, dok je ono tvrdilo da sam to ja. Dok sam ispitivao ovoga – ime mu ne trebam spominjati, bijaše to jedan od političara o kojem sam, Atenjani, motreći [ga] stekao takav nekakav dojam – u razgovoru mi se učinilo da taj čovjek, iako se mnogim drugima prikazao mudrima i ponajviše sebi samome, uistinu nije [mudar]. I stoga sam mu pokušao pokazati kako samo misli da je mudar, a u stvari nije. Odonda me on zamrzio, a i svi oni koji su bili uz njega. – Odlazeći od njega, ovakve sam misli prevrtao: ”Od ovog sam čovjeka mudriji – izgleda naime da nijedan od nas dvojice ne zna ništa, niti što je dobro niti što je lijepo. Samo što ovaj misli da nešto zna, dok ja, budući da ništa ne znam, niti mislim da išta znam. Izgleda da sam doista samo u ovoj sitnici mudriji od njega: da ne mislim da znam ono što ne znam.” Nakon toga sam otišao drugome koji se smatrao još mudrijim od onog prvog i stekao sam isto takav dojam – i opet sam se zamjerio i ovome i mnogima oko njega. Nakon toga sam obilazio redom [ljude ispitivajući ih] i primjećujući s tugom i nelagodom da im omrznjujem, dok mi se u isto vrijeme činilo nužnim najviše držati do božanskih stvari. A da bih saznao što proročište poručuje, morao sam ići do svih onih koji su mislili da nešto znaju. I, tako mi psa, Atenjani, – moram vam reći istinu – ovakav sam stekao dojam: istražujući prema božanskom [naputku], učinilo mi se da su oni koji su na najboljem glasu gotovo potpuno lišeni mudrosti, dok se oni koji se smatraju lošijim razumnije ponašaju. – Moram vam opisati svoja lutanja kao napore učinjene da bih ustanovio nepobitnost proročanstva. – Nakon političara obratih se tragičkim, ditirampskim i inim pjesnicima da bih se tamo nepobitno pokazao kao veća neznalica od njih. Uzeo sam njihova djela koja su mi se učinila najbolje sastavljenima i ispitivao sam ih o čemu se radi, tako da bih u isti mah mogao i nešto naučiti od njih. Sramim vam se, o ljudi, reći istinu; ali istina se mora dovesti na vidjelo! Da tako kažem, gotovo svi prisutni znali su govoriti bolje o stvarima koje su ti pjesnici bili zapisali, nego što su to sami pjesnici mogli! Nije mi trebalo dugo da također o pjesnicima doznam da ono što čine ne čine mudrošću nego prirodnim darom i zanosom poput vidjelaca i proroka; pričaju mnoge lijepe stvari, ali niti sami ne shvaćaju što govore. Učinilo mi se da se slična stvar događa i pjesnicima, i u isti mah sam shvatio da oni, zbog svojih pjesama, smatraju sebe najmudrijima od svih ljudi – u ovim a i u drugim stvarima u kojima to ne bijahu. Odoh dakle i odavde, misleći da nad njima imam istu prednost kao i nad političarima. Na poslijetku sam otišao do obrtnika. Zapravo, bio sam svjestan da, ukratko, ništa ne znam, a isto tako uvjeren da ću kod njih pronaći znanje o mnogim lijepim stvarima. I doista se nisam prevario! Saznao sam neke stvari koje prije nisam znao i u tome su mnogi bili mudriji od mene. – Međutim, Atenjani, učinilo mi se da pjesnici i naši dragi obrtnici čine istu grešku: zbog toga što dobro obavlja svoju vještinu svaki pojedni od njih se smatra [ujedno] najmudrijim i u ostalim najvažnijim stvarima – i upravo ova nadutost zasjenjuje onu mudrost [koju već posjeduju]. Zbog toga sam sebe upitah nad proročanstvom: mogu li prihvatiti stanje u kojem se nalazim, odnosno, da nisam niti mudar kako su oni mudri, niti neznalica kakvi su oni neznalice, ili sam pak poput njih, odnosno da posjedujem i njihovu mudrost i njihovo neznanje. I odgovorih sam sebi i proroštvu da je meni korisnije biti onakav kakav jesam. Zbog toga propitkivanja, Atenjani, stekao sam mnoga vrlo mučna i žalosna neprijateljstva, tako da su iz toga nastale mnoge klevete, a i pronio se glas da sam mudrac; prisutni su podrazumijevali da mora da se ja razumijem u sve one stvari koje sam drugome dokazivao da ne zna. No, zapravo je ovako, ljudi: jedino bog je mudar i upravo to je ono što proročište poručuje – ljudska mudrost ne vrijedi mnogo, zapravo ne vrijedi ništa. Netko bi pomislio da se bog obraća upravo Sokratu, ali bog je iskoristio moje ime kao primjer želeći reći: ”Najmudriji od vas, ljudi, je onaj koji je, poput Sokrata, saznao da mu vlastita mudrost uistinu ne vrijedi ništa.”(Platon, 4. st. pr. Kr.)

Share this post


Link to post
Jolly Roger
Sapere aude!Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjekov iz stanja samoskrivljene nezrelosti. Nezrelost je nemoć da se svoj razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog. Ta je nezrelost samoskrivljena onda kad njen uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovodstva. Sapere aude! Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom! – to je dakle lozinka prosvjetiteljstva.Lijenost i kukavičluk su uzroci zbog kojih tako veliki dio ljudi, mada ih je priroda odavno oslobodila tuđeg upravljanja, ipak dragovoljno do kraja života ostaje nezreo i zbog kojih drugima biva sasvim lako nametnuti im se za tutore. Vrlo je udobno biti nezreo. Ukoliko imam knjigu koja misli umjesto mene, dušobrižnika koji umjesto mene ima savjest, liječnika koji mi propisuje dijetu, itd., tad mi zacijelo nije potrebno truditi se. Nema potrebe da sam mislim kad mogu samo platiti i netko će drugi za mene obaviti mrski posao. Da najveći dio ljudi (među kojima cijeli ljepši spol) korak ka zrelost, osim teškim, smatra i vrlo opasnim, za to se već brinu oni tutori koji su nadzor nad njima najljubaznije primili na sebe. Kad su najprije zaglupjeli domaću stoku, brižno priječeći da se ta mirna stvorenja ne odvaže ni na jedan korak iz tora u koji su ih zatvorili, ti tutori potom ukazuju na opasnost koja im prijeti ako pokušaju ići sami. Ta opasnost, uistinu, nije toliko velika, jer bi oni kroz nekoliko zamki konačno naučili dobro hodati, pa ipak, samo jedan primjer te vrste plaši, i uopće odvraća od svih daljnjih pokušaja.Svakom se pojedincu, dakle, teško izvući iz nezrelosti koja je skoro postala njegovom prirodom. On je nju čak i zavolio, jer mu nikada nije bilo dopušteno da taj pokušaj učini. Pravila i formule, ta mehanička oruđa umne upotrebe, ili čak zloupotrebe, …su okovi neprestane nezrelosti. Onaj tko bi ih i odbacio, ipak bi napravio tek nesiguran skok preko uskog jarka, budući da nije naviknut na tako slobodan pokret. Otud je samo malobrojnima pošlo za rukom vlastitim njegovanjem svoga duha izbaviti se iz stanja nezrelosti i svoj hod učiniti sigurnim. (Immanuel Kant, 1784.) Kant Aufklärung definira na posvema negativan način, kao Ausgang, »izlazak«, »ishod«. U drugim njegovim tekstovima o povijesti događa se da Kant postavlja pitanja o porijeklu ili da definira svrhu nekog povijesnog zbivanja. U tekstu o Aufklärungu pitanje se tiče čistoga aktualiteta. Ne pokušava shvatiti sadašnjost polazeći od nekoga totaliteta ili buduća ozbiljenja. On traži razliku: kakvu razliku donosi danas spram jučer? … Kant odmah naznačuje da je taj »izlazak« koji karakterizira Aufklärung proces koji nas riješava stanja »maloljetnosti«. A pod »maloljetnošću« shvaća određeno stanje naše volje koje nas nuka prihvatiti autoritet nekoga drugoga kako bi nas uveo u područja gdje treba upotrijebiti um. Kant daje tri primjera: u stanju smo maloljetnosti kad nam knjiga drži mjesto razuma, kad nam duhovni vođa drži mjesto savjesti, kad liječnik odlučuje mjesto nas onašoj prehrani (zamjetimo uzgred kako se lako prepoznaje registar triju kritika, premda to tekst ne kazuje izrijekom). U svakome slučaju Aufklärung se određuje promjenom već opstojećega odnosa između volje, autoriteta i upotrebe uma. Potrebno je također napomenuti kako taj izlazak Kant predstavlja na poprilično dvoznačan način. Karakterizira ga kao činjenicu, proces koji se odvija; ali ga također i predstavlja kao zadatak i obavezu. Već od prvoga odjeljka naznačuje kako je čovjek sam odgovoran za svoju maloljetnost. Treba dakle pojmiti kako će on iz nje izaći jedino promjenom koju će izazvati sam nad sobom. Znakovito, Kant kaže da ta Aufklärung ima »slogan« (Wahlspruch): tako je taj slogan znamen razlikovanja po kojemu se prepoznaje; to je također i nalog koji se zadaje samome sebi i predlaže drugima. Ta koja je to krilatica? Aude sapere, »imaj hrabrosti, odvaži se znati«. Potrebno je dakle imati u vidu da je Aufklärung istovremeno proces u kojemu ljudi imaju udjela kolektivno i čin hrabrosti koji treba poduzeti osobno. Oni su istovremeno dijelovi i čimbenici istoga procesa. Mogu biti njegovi akteri utoliko ukoliko u njemu imaju udijela; a on se zbiva utoliko ukoliko ljudi odluče biti dobrovoljni akteri. … Ne znam hoćemo li ikada postati punoljetni. Mnogoštošta u našemu iskustvu nas uvjerava da nas povijesni događaj Aufklärunga nije učinio punoljetnima, te da još uvijek mi to nismo. Ipak, čini mi se kako se tom kritičkom propitivanju sadašnjosti i nas samih, koje je Kant formulirao reflektirajući o Aufklärungu, može dati smisao. Čini mi se kako upravo taj način filozofiranja nije bio bez značaja, a ni bez učinka, u protekla dva stoljeća: … svakako [ga] ne treba uzimati kao kakvu teoriju, doktrinu, niti čak kao kakav trajni korpus znanja koje se nakuplja; treba ga zamisliti kao stav, ethos, filozofski život u kojemu je kritika onoga što mi jesmo istovremeno povijesna analiza ograničenjâ koja su nam postavljena kao i dokaz njihovoga moguća prekoračenja. … Ne bih znao treba li danas kazati kako kritički posao još uvijek uključuje vjeru u prosvjetiteljstvo; no on iziskuje, mišljenja sam, rad na našim ograničenjima, to jest strpljivi trud koji daje obličje nestrpljivosti slobode.(Michel Foucault, 1984.)
Edited by Jolly Roger

Share this post


Link to post
Jolly Roger
Svjetonazor? Filosofijom se često smatraju stvari subjektivne i privatne poput vlastitog pogleda na svijet koji umišlja da je iznad svih zahtjeva znanstvenosti. Naprotiv, ona (…) i pored sve razlike u odnosu na pozitivne znanosti ostaje ipak s njima u jednoj obvezujućoj bliskosti koja je odjeljuje od područja pogleda na svijet zasnovanog na subjektivnim uvidima. Indikativno je da je prodor znanosti kao određujućeg obilježja epohe, doduše, okončao klasičnu funkciju filosofije, ali nije spriječio njeno daljnje postojanje u izmijenjenom obličju. Devetnaesto stoljeće je bilo doba pogleda na svijet, što je izraz koji je u svom izvonom značenju obnovio obećanje tumačenja cjeline za koje znanost više nije bila sposobna. Oni koji su odredili devetnaesto stoljeće bili su veliki autsajderi poput Schopenhauera i Nietzschea. U to doba je ušla u modu riječ Weltanschauung [pogled na svijet, svjetonazor], koja već kao riječ izražava relativnost onih pogleda na svijet koji su se, doduše, pozivali na znanost ali zapravo nisu omogućavali nikakvu punu znanstvenu legitimaciju. … Wilhelm Dilthey vidio je filosofski zadatak baš u tome da se mnoštvenost pogleda na svijet utemelji u ”misaono-tvoračkom [''ideacijskom''] radu života”. Ali je za cjelinu tumačenja svijeta (…) to značilo da filosofija više uopće nije shvaćana ozbiljno u svojoj spoznajnoj pretenziji, nego da je, poput ostalih kulturnih tvorevina čovječanstva (umjetnosti, prava, religije, itd.), važila za izraz života; on je doduše kao fenomen izražavanja morao postati predmet znanstvene spoznaje, ali ne i predstavljati samo znanje. Tako se došlo u situaciju iz koje izvire otuđenje filosofije od znanosti u dvadesetom stoljeću. Samo u obrani od tog svjetonazornog mišljenja filosofija je, zadržavajući svoj zadatak da ostane znanstvena, sve više postajala filosofijom znanosti, njenih logičkih i spoznajnoteorijskih osnova. Nasuprot tome, na stranu svjetonazornog mišljenja stupila je umjetnost. (Hans-Georg Gadamer, 1976.)Budnima jedan i zajednički svijet/red (kosmos) jest [a oni spavajući svaki se u svoj odvraća]. (Heraklit, 6. st. pr. Kr.) Razlikovanje “znanstvene filosofije” i “svjetonazorske filosofije” posljednji je odjek filosofske bespomoćnosti 19. stoljeća, tijekom kojega je “znanost” došla do osebujnog tehničkog kulturalnog značenja, a s druge je strane “svjetonazor” pojedinca kao nadomjestak za nestalo tlo, nedovoljno snažan, još trebao održavati vezu “vrijednostî” i “idealâ”. “Svjetonazor” je, jednako kao i vladavina “slika svijeta”, plod novoga vijeka, posljedica novovjekovne metafizike. U tome je i razlog što se “svjetonazor” tada pokušava postaviti iznad filosofije. Jer s pojavom “svjetonazorâ” mogućnost neke volje za filosofiju nestaje do te mjere da se svjetonazor naposljetku mora odupirati filosofiji. To mu uspijeva tim prije što je dublje u međuvremenu morala tonuti sama filosofija, postajući samo još učenošću. Ta čudnovata pojava vladavine “svjetonazorâ” pokušala je – i to ne slučajno – u svoju službu staviti i posljednju veliku filosofiju: Nietzscheovu filosofiju. To je uspjelo tim lakše stoga što je sam Nietzsche nijekao filosofiju kao “učenost” i time naizgled stao na stranu “svjetonazora” (kao “filosof pjesnik”!). Filosofiji već nedostaje nužnost i to što ju se “njeguje” ona zahvaljuje svojem karakteru “kulturalnog dobra”. U naumu “znanstvene” filosofije još živi poriv same filosofije da spasi svoju najvlastitiju stvar od proizvoljnosti svjetonazorskog mnijenja koje postaje samovoljno i nužno ograničavajućeg i zapovijednog stila svjetonazora uopće. (Martin Heidegger, 1936.)Poput psihoanalize, to je govorna terapija; no za razliku od nje, u njoj nema izvanjskog autoriteta niti ideala kojemu bi morala odgovarati.”U filosofiranju ne smijemo okončati bolest misli. Ona mora ići svojim prirodnim tokom, i stoga je nadasve važno polagano liječenje. (Wittgenstein)”

Share this post


Link to post
Streberka

erm,ovaj...Je l' mogu da zamolim za uslugu ?:)Imam neki Heraklitov fragment iz filozofije koji sam kao razumela ali nisam sigurna, a treba da ga tumachim za ocenu[ -.- ] pa ako mozhe neko da mi pomogne?:DD hvala unapred"Granice duse neces u hodu naci makar pregazio svaki put;tako dubok logos ima."

Share this post


Link to post
kim_philby
The Maoism of Alain BadiouAn Essential Philosophical Thesis: "It Is Right to Rebel against the Reactionaries"by Alain BadiouTranslated by Alberto ToscanoWe are familiar with Mao Zedong's formula: "Marxism comprises many principles, but in the final analysis they can all be brought back to a single sentence: it is right to rebel against the reactionaries." This phrase, which appears so simple, is at the same time rather mysterious: how is it conceivable that Marx's enormous theoretical enterprise, with its ceaselessly and scrupulously reworked and recast analyses, can be concentrated in a single maxim: "It is right to rebel against the reactionaries"? And what is this maxim? Are we dealing with an observation, summarizing the Marxist analysis of objective contradictions, the ineluctable confrontation of revolution and counterrevolution? Is it a directive oriented toward the subjective mobilization of revolutionary forces? Is Marxist truth the following: one rebels, one is right?1 Or is it rather: one must rebel? The two, perhaps, and even more the spiraling movement from the one to the other, real rebellion (objective force) being enriched and returning on itself in the consciousness of its rightness or reason (subjective force).A. Practice, Theory, KnowledgeWe are already handed something essential here: every Marxist statement is—in a single, dividing movement—observation and directive. As a concentrate of real practice, it equals its movement in order to return to it. Since all that is draws its being only from its becoming, equally, theory as knowledge of what is has being only by moving toward that of which it is the theory. Every knowledge is orientation, every description is prescription.The sentence, "it is right to rebel against the reactionaries," bears witness to this more than any other. In it we find expressed the fact that Marxism, prior to being the full-fledged science of social formation, is the distillate of what rebellion demands: that one consider it right, that reason be rendered to it. Marxism is both a taking sides and the systematization of a partisan experience. The existence of a science of social formations bears no interest for the masses unless it reflects and concentrates their real revolutionary movement. Marxism must be conceived as the accumulated wisdom of popular revolutions, the reason they engender, the fixation and detailing of their target. Mao Zedong's sentence clearly situates rebellion as the originary place of correct ideas, and reactionaries as those whose destruction is legitimated by theory. Mao's sentence situates Marxist truth within the unity of theory and practice. Marxist truth is that from which rebellion draws its rightness, its reason, to demolish the enemy. It repudiates any equality in the face of truth. In a single movement, which is knowledge in its specific division into description and directive, it judges, pronounces the sentence, and immerses itself in its execution. Rebels possess knowledge, according to their aforementioned essential movement, their power and their duty: to annihilate the reactionaries. Marx's Capital does not say anything different: the proletarians are right to violently overthrow the capitalists. Marxist truth is not a conciliatory truth. It is, in and of itself, dictatorship and, if need be, terror.Mao Zedong's sentence reminds us that, for a Marxist, the link from theory to practice (from reason to rebellion) is an internal condition of theory itself, because truth is a real process, it is rebellion against the reactionaries. There is hardly a truer and more profound statement in Hegel than the following: "The absolute Idea has turned out to be the identity of the theoretical Idea and the practical Idea. Each of these by itself is still one-sided" (Hegel, Science of Logic). For Hegel, absolute truth is the contradictory unity of theory and practice. It is the uninterrupted and divided process of being and the act. Lenin salutes this enthusiastically: "The unity of the theoretical idea (of knowledge) and of practice—this NB—and this unity precisely in the theory of knowledge, for the resulting sum is the "absolute idea" (Lenin, Philosophical Notebooks). Let us read this sentence very carefully, since, remarkably, it divides the word "knowledge" into two. That is a crucial point, on which we shall often return: knowledge, as theory, is (dialectically) opposed to practice. Theory and practice form a unity, that is to say, for the dialectic, a unity of opposites. But this knowledge (theory/)practice contradiction is in turn the very object of the theory of knowledge. In other words, the inner nature of the process of knowledge is constituted by the theory/practice contradiction. Or again, practice, which as such is dialectically opposed to knowledge (to theory), is nevertheless an integral part of knowledge qua process.In all Marxist texts we encounter this scission, this double occurrence of the word "knowledge," designating either theory in its dialectical correlation to practice or the overall process of this dialectic, that is, the contradictory movement of these two terms, theory and practice. Consider Mao, "Where Do Correct Ideas Come From?": "Often, correct knowledge can be arrived at only after many repetitions of the process . . . leading from practice to knowledge and then back to practice. Such is the Marxist theory of knowledge, the dialectical materialist theory of knowledge" (Mao Zedong, Five Philosophical Essays). The movement of knowledge is the practice-knowledge-practice trajectory. Here "knowledge" designates one of the terms in the process but equally the process taken as a whole, a process that in turn includes two occurrences of practice, initial and final. To stabilize our vocabulary,2 and remain within the tradition, we will call "theory" the term in the theory/practice contradiction whose overall movement will be the process of "knowledge." We will say: Knowledge is the dialectical process practice/theory.On this basis we may expose the reactionary illusion entertained by those who imagine they can circumvent the strategic thesis of the primacy of practice. It is clear that whoever is not within the real revolutionary movement, whoever is not practically internal to the rebellion against the reactionaries, knows nothing, even if he theorizes.Mao Zedong did indeed affirm that in the theory/practice contradiction—that is, in a phase of the real process—theory could temporarily play the main role: "The creation and advocacy of revolutionary theory plays the principal and decisive role in those times of which Lenin said, 'Without revolutionary theory there can be no revolutionary movement'" (Mao, On Contradiction). Does this mean that, at that moment, theory amounts to an intrinsic revolutionary possibility, that pure "Marxist theoreticians" can and must emerge? Absolutely not. It means that, in the theory/practice contradiction that constitutes the process of knowledge, theory is the principal aspect of the contradiction; that the systematization of practical revolutionary experiences is what allows one to advance; that it is useless to continue quantitatively to accumulate these experiences, to repeat them, because what is on the agenda is the qualitative leap, the rational synthesis immediately followed by its application, that is, its verification. But without these experiences, without organized practice (because organization alone allows the centralization of experiences), there is no systematization, no knowledge at all. Without a generalized application there is no testing ground, no verification, no truth. In that case "theory" can only give birth to idealist absurdities.We thus come back to our starting point: practice is internal to the rational movement of truth. In its opposition to theory, it is part of knowledge. It is this intuition that accounts for Lenin's enthusiastic reception of the Hegelian conception of the absolute Idea, to the point that he makes Marx into the mere continuation of Hegel. ("Marx, consequently, clearly sides with Hegel in introducing the criterion of practice into the theory of knowledge," Lenin, Philosophical Notebooks.) Mao Zedong's sentence lends its precision to Lenin's enthusiasm. It is the general historical content of Hegel's dialectical statement. It is not just any practice that internally anchors theory, it is the rebellion against the reactionaries. Theory, in turn, does not externally legislate on practice, on rebellion: it incorporates itself in the rebellion by the mediating release of its reason. In this sense, it is true that the sentence says it all, an all that summarizes Marxism's class position, its concrete revolutionary significance. An all outside which stands anyone who tries to consider Marxism not from the standpoint of rebellion but from that of the break; not from the standpoint of history but from that of the system; not from the standpoint of the primacy of practice but from that of the primacy of theory; not as the concentrated form of the wisdom of the working people but as its a priori condition.B. The Three Senses of the Word "Reason"If this sentence says it all, it nevertheless does so according to the dialectic, that is, according to a simplicity that divides itself. What concentrates and sustains this division, while apparently cloaking it, is the word "reason" or "rightness": one is right, the rebellion is right, a new reason stands up against the reactionaries. The fact is that, through the word "reason," the sentence says three things, and it is the articulation of the three that makes the whole.1. It is right to rebel against the reactionaries does not mean in the first place "one must rebel against the reactionaries" but rather "one rebels against the reactionaries"—it is a fact, and this fact is reason. The sentence says: primacy of practice. Rebellion does not wait for its reason, rebellion is what is always already there, for any possible reason whatever. Marxism simply says: rebellion is reason, rebellion is subject. Marxism is the recapitulation of the wisdom of rebellion. Why write Capital, hundreds of pages of scruples and minutiae, of laborious intelligence, volumes of dialectic often at the edges of intelligibility? Because only this measures up to the profound wisdom of rebellion.The historical density and obstinacy of rebellion precede Marxism, accumulating the conditions and necessity of its appearance, because they instill the conviction that, beyond the particular causes that provoke the proletarian uprising, there exists a profound reason, which cannot be uprooted. Marx's Capital is the systematization, in terms of general reason, of what is given in the historical summation of causes. The bourgeoisie, which cognizes and recognizes class struggle, is happy to admit and investigate the particular causes of a rebellion, if only in order to forestall its return. But it ignores the reason, which when all is said and done the proletarians hold onto—a reason that no absorption of causes and circumstances would ever satisfy. Marx's enterprise amounts to reflecting what is given, not so much in the particularity of battles but in the persistence and development of the class energy invested in them. The thinking of causes does not suffice here.3 The reason for this persistence must be accounted for in depth. The essence of the proletarian position does not reside in the episodes of class struggle but in the historical project that subtends them, a project whose form of practical existence is given by the implacable duration and successive stages of proletarian obstinacy. That is where reason lies. Only its clarification and exposition—simultaneously in the guise of reflections and directives—do justice to the movement, which rebellion brings to light, of the class being of phenomena.Today only the Maoist enterprise integrally develops what proletarians do and allow us to know through the unconditional and permanent character of their rebellion. Only thus can we say: yes, contradiction is antagonistic, yes, the workers' rebellion, which is the fire at the heart of this contradiction, is the very reason of history. "It is right to rebel against the reactionaries" means above all: the obstinate proletarians are right, they have all the reasons on their side, and much more besides.2. "It is right to rebel against the reactionaries" also means: the rebellion will be right, it will have reason on its side. At the tribunal of history, the reactionaries will have to provide reasons, to account for all their misdeeds of exploitation and oppression. The obstinacy of proletarian rebellion is certainly—and this is the first meaning of the word "reason," or "rightness"—the objective, irreducible character of the contradiction that pits the workers against the bourgeois, but it is also the practical certainty of the final victory; it is the spontaneous, ceaselessly renewed critique of worker defeatism. That the state of affairs is unacceptable and divided—this is the first reason for the rebellion against the reactionaries. That it is transitory and doomed is the second. It is reason, no longer from the standpoint of the motivation or of the moment, but from the standpoint of the future. It is reason in the sense of victory, beyond reason in the sense of legitimacy. Rebellion is wisdom because it is just, because it is founded in reason, but also because it is rebellion that legislates about the future. Marxism repudiates any conception of reason solely based on justification. The proletariat does not simply have true reasons to rebel, it has victorious reasons. "Reason" is here at the crossroads of revolutionary legitimacy and revolutionary optimism.Rebellion is allergic to Kant's moral maxim: "You must, therefore you can." Besides, Kant concluded that an act thus regulated in terms of pure duty had doubtless never taken place. Morality is a defeated prescription. But the workers' rebellion has indeed taken place, and it finds in Marxism its place of victorious prescription. Marxist reason is not an ought, a duty to be, it is the affirmation of being itself, the unlimited power of what stands up, opposes, contradicts. It is the objective victory of popular refusal. Materialistically, workers' reason says: "You can, therefore you must."3. But "reason" means yet another thing, and this thing is the split fusion of the first two senses. This time, "it is right to rebel against the reactionaries" means: rebellion can be strengthened by the consciousness of its own reason. The statement itself "it is right to rebel against the reactionaries" is both the development of kernels of knowledge internal to the rebellion itself and the return into rebellion of this development. Rebellion—which is right, which has reason—finds in Marxism the means of developing this reason, of assuring its victorious reason. That which allows the legitimacy of rebellion (the first sense of the word "reason") to become articulated with its victory (the second sense of the word "reason") is a new type of fusion between rebellion as a practice that is always there and the developed form of its reason. The fusion of Marxism and of the real workers' movement is the third sense of the word reason, that is to say, the dialectical link, both objective and subjective, of its first two senses.We encounter here once again the dialectical status of Marxist statements, all of which are divided according to reflection and according to the directive: grasping, beyond its causes, the reason of class energy. By the same token the theory formulates the rule whereby reason can prevail over the cause, the ensemble over the local, strategy over tactics. Rebellion formulates its reason in practical duration; but the clarified statement of this reason breaks with the still-repetitive rule that commands this duration. Rebellion arms itself with its own reason, instead of simply deploying it. It concentrates its rational quality: it organizes its reason and sets out the instruments of its victory.Knowing that one is right to rebel against the reactionaries, by delivering the (theoretical) reason of this (practical) reason, allows one to make the subjective (organization, the project) equal to the objective (class struggle, rebellion). "Reason," which initially voiced revolutionary legitimacy and optimism, now speaks of the consciousness and mastery of history.C. Reason as Contradiction"It is right to rebel against the reactionaries" is indeed a sentence that says everything about historical movement, because it voices its energy, its sense, and its instrument. Its energy is class struggle, the objective rationality internal to rebellion. Its sense is the ineluctable collapse of the world of exploitation and oppression—that is, communist reason. The instrument is the possible direction of the relation, within history, between energy and sense, between class struggle (which is always and everywhere the motor of history) and the communist project (which is always and everywhere the value promoted by the rebellion of the oppressed). The instrument is reason become subject, it is the party."It is right to rebel against the reactionaries" voices the whole, because it speaks of class struggle and the primacy of practice, communism and the withering away of the state, the party and the dictatorship of the proletariat. The sentence voices integral reason, which is to say divided reason, according to the subjective and the objective, reality and project, the endpoint and the stages. And we can see how this integral reason is contradiction: it is impossible to be right, to have reason alone and for oneself. One is right, one has reason, against the reactionaries. One is always right against the reactionaries, the "against the reactionaries" is an internal condition of the true. That is also why Mao Zedong's sentence summarizes Marxism; it says: every reason contradicts. "True ideas emerge in the struggle against false ideas," reason is forged in the rebellion against unreason, against what the Chinese invariably call "reactionary absurdities."Every truth affirms itself in the destruction of nonsense. Every truth is thus essentially destruction. Everything that simply conserves is simply false. The field of Marxist knowledge is always a field of ruins.Mao Zedong's sentence tells us the whole dialectic: the class essence of reason as rebellion lies in the struggle to the death of opposites. Truth only exists in a process of scission.The theory of contradictions is wholly implicated in the historical wisdom of rebels. That is why the dialectic has always existed, just like rebellions. The dialectic philosophically concentrates the conception of the world of the exploited who stand up against the existing world and will its radical change. That is why it is an eternal philosophical tendency, which unremittingly opposes itself to conservative metaphysical oppression: "Throughout the history of human knowledge, there have been two conceptions concerning the law of development of the universe: the metaphysical conception and the dialectical conception, which form two opposing world outlooks" (Mao Zedong, On Contradiction).It is always a question of continuing the dialectic, of continuing it against metaphysics, which means: to give reason to the rebels, to say that they are right. Today, to give reason to the true Marxism against the false. To the Maoists, against the revisionists.--------------------------------------Alain Badiou, a professor emeritus of philosophy at the Ecole Normale Supérieure, Paris, works with Organisation Politique, a postparty organization. He is the author of several successful novels and plays as well as more than a dozen philosophical works.Alberto Toscano is a member of the sociology faculty at Goldsmiths College, University of London. He is the editor, with Ray Brassier, of Alain Badiou's Theoretical Writings (2004).EndnotesThis is a translation of chapter 1 of Alain Badiou's Théorie de la contradiction (Paris: Maspero, 1975).1. On se révolte, on a raison. Throughout this chapter, Badiou plays with the resonance between being right, avoir raison, or considering right, donner raison, and the concept of reason, raison, recast in a partisan Marxist/Maoist guise.—Trans.2. Marxism-Leninism-Maoism is not a formalism. In it words are caught up in the movement of destruction/construction, which is the movement of real knowledge. If the target is attained, the signs matter little. Whence the fact that words can move around: only their power counts. Yet again, force prevails over the respect of places.3. Lenin strongly underlines the insufficiency of the category of causality when he argues that Hegel, rather than Kant, is right not to give it any pride of place: "When one reads Hegel on causality, it appears strange at first glance that he dwells so relatively lightly on this theme, beloved of the Kantians. Why? Because, indeed, for him causality is only one of the determinations of universal connection." Lenin, Philosophical Notebooks.Find this and other articles at: http://positions.dukejournals.org/content/vol13/issue3/

Share this post


Link to post
kim_philby
* O Novostima * Uvjeti korištenja * KontaktiPromjene u načinu proizvodnje: “globalizacija“aktiv / Broj 591Tagovi: aktivDatum objave: 16.04.2011. Piše: Rastko MočnikKako misliti globalizaciju?Želimo li razmišljati o globalizaciji, moramo se osloboditi dvaju mitova. Prvi govori da je globalizacija nešto novo. Drugi pak smatra da je neizbježna. Zanimljiva je logička struktura tog dvojnog mita suvremenosti. Zajedno, onako kako mitovi djeluju u popularnoj misli, naturaliziraju sadašnja događanja: utapaju nas u nejasno i zato još snažnije uvjerenje kako je globalizacija posebnost, te ujedno neminovnost naše epohe. No, ako ju negiramo, kao što nam to nalaže prosvjetiteljski refleks, dospijevamo u proturječje: ako je naime globalizacija već od nekoć sa nama, onda se nameće barem nužnošću onoga što je odavno odlučeno.To nas upozorava da divlja misao informacijskog društva nije ništa manje divlja nego li u naroda koji ne poznaju metale. Na isti način reproducira postojeće odnose. Jednako je, za “domoroce“ tih odnosa, neprimjetan eter njihova života i opće osvjetljenje, koje daje obrise njihovome svijetu. “Domoroci“ naravno mogu negirati pojmovnu mrežu, kroz koju filtriraju svoj svijet, da bi iz taloga ideološkog variva razabrali neki smisao; ali tada se nađu u besmislu.Želimo li izaći iz mita, nije dovoljno da ga jednostavno negiramo; moramo promijeniti misaoni horizont. A tada već mislimo i izvan horizonta toga činjeničnog svijeta, kojemu mitologija pomaže da se održava i obnavlja. Hoćemo li analizirati ustroj sadašnjega svijeta, moramo ga, barem u “mislima“, već i nadmašiti; “objašnjavanje svijeta“ je revolucionarniji postupak no što je mislio mladi Marx.Ta revolucionarna, makar i “samo“ misaona praksa, koja uspijeva nadići horizont mitologije, zato što je sposobna poseći preko horizonta postojećega, ta praksa je eto – teorija. U teoriji nikada ne počinjemo od nule, pa je i o globalizaciji teorija već štošta rekla – čak i prije no što se pojavio taj izraz, “globalizacija“. Razlog je jednostavan: pošto je globalizacija niz procesa koje pokreće sistemska logika kapitalizma, analize kapitalizma nužno su analizirale i to što sada nazivamo “globalizacijom“. Teorije globalizacije imamo dakle već od samog početka političke ekonomije – a to znači, kako je Marx napisao, još od kada “je počela samokritika buržoaskog društva“.Kada se oslobodimo popularnih shvaćanja, za početak možemo reći slijedeće: globalizacija proizlazi iz sistemske logike kapitalizma – ili, točnije, globalizacija “je“ sama logika kapitalizma. U tome smislu je sistemski nužna – otkako postoji i sve dok traje kapitalizam. Baš zato je u okviru te sistemske “nužnosti“ moguće više različitih politika globalizacije. Kroz historiju se i stvarno afirmiralo više različitih “politika globalizacije“, a to znači politika u okviru kapitalizma kao svjetskog sistema. Te politike nastajale su u okviru trenutnih konjunktura, pod utjecajem najrazličitijih pobočnih, lateralnih faktora, pobuda i prepreka, i naposljetku su proizlazile iz svjesnih strategija historijskih aktera. U povijesti su se suočavale razne politike globalizacije, ponekad su surađivale, češće su se sukobljavale – pogotovo naravno u borbama za prevlast, za hegemoniju u sistemu svjetskog kapitalizma. Zato niti jedna pojedinačna politika globalizacije nije nužna – pa tako niti sada vladajuća neoliberalna politika globalizacije nije neizbježna. Stoji li da je kapitalistički sistem već iscrpio sposobnost da se i dalje održava u ravnoteži, te da polako ističe, onda su naravno politike utoliko manje pod sistemskim pritiskom: manje su “nužne“, tj. manje su iznuđene i ujedno su “slobodnije“, tj. lakše utječu na povijesno događanje.Globalizacija nije ništa novoNajprije, dakle, globalizacija nije ništa novoga. Neortodosni ekonomist André Gunder Frank godine je 1993. sa suradnikom Barryjem Gillsom, izdao zbornik provokativnog naziva: Svjetski sistem: pet stotina ili pet tisuća godina? Istina, nekoliko godina ranije već su odgovorili da je, barem što se njih tiče, svjetski sistem svjetskim, već nekih pet tisuća godina. Ovi autori globalizaciju uopće ne povezuju sa kapitalizmom.Ali ako smo i skromniji, pa globalizaciju pripišemo kapitalizmu, moramo joj priznati barem nekih pet stoljeća. A vjerojatno čak nešto više. Ako hoćete dobiti kapitalizam, na raspolaganju morate imati nekoliko uvjeta. Jedan od tih uvjeta je da raspolažete s velikim količinama nevezane vrijednosti – da imate velike količine raspoloživoga “novca“, koji ćete “kapitalistički investirati“. Te velike količine raspoložive vrijednosti, u Evropi su nastale kao utržak trgovine na velike udaljenosti, točnije: trgovine s Azijom. Kapitalizam uopće ne bi mogao nastati, da već prije njega nije postojao nekakav “svjetski sistem“.Prema Frankovoj analizi, Evropa se u tu trgovinu na duge pruge mogla uspješno uključiti tek kada je počela tako reći “badava“ dobivati zlato i posebno srebro iz Amerika. Pomoću robovskog rada prvotnih američkih stanovnika, za troškove prijevoza, Evropa je jeftino dobivala plemenite kovine srebro i zlato, koje je potom u Aziji upotrebljavala kao novac. Tako se Evropa pomoću “krvavog novca“ ugnijezdila na azijskim tržištima. No, tamo nije puno značila, sve dok nije, u drugoj polovici osamnaestog stoljeća, došlo do krize istočnoazijskog privrednog podsistema. Evropa je iskoristila krizu – i sada to “evroatlantska civilizacija“ samozadovoljno naziva “usponom Zapada“.I socijalno-ekonomski teoretičar Giovanni Arrighi prakticira sličnu vrstu humora kao i Frank. Teoretskoj konturi suvremenoga kapitalizma dao je naslov Dugo dvadeseto stoljeće, a započeo ju je analizom prvog kapitalističkog akumulacijskog ciklusa, do kojega je došlo u sjevernoj Italiji između četrnaestog i šesnaestog stoljeća. I Arrighi povezuje početak kapitalizma sa trgovinom na velike razdaljine, kojom su se bavili sjevernotalijanski gradovi, posebno pomorske trgovačke velesile Venecija i Genova.Kapitalističke globalizacije ne bi dakle niti bilo da već prije kapitalizma nije bilo prilično “globalnog“ svjetskog sistema. Taj sistem po skromnim procjenama traje već barem sedam stotina godina. Ali i prije toga je svijet bio povezan u sistem razmjene: samo što je zapadna Evropa, zbog polu-tisućljetne lokalne krize, bila iz njega isključena, ili je u njemu bila barem jako marginalizirana. Prvi pokušaj Evrope da se ponovo uključi u sistem svjetskih razmjena bio je karakteristično “europski“: križarski ratovi.Datiranja globalizacije uistinu se razlikuju, ali svim je zajedničko da obuhvaćaju duga razdoblja. Niti u jednoj ozbiljnoj analizi, globalizacija nema manje od pet stotina godina. Ali ne samo da sama pojava nije ništa novoga – razmjerno “stara“ je i svijest o njoj. Svijest o “globalizaciji“ stara je nekoliko stoljeća, a od prvih teoretskih analiza globalizacijskih procesa prošlo je barem dva stoljeća i četvrt. Adam Smith je inače vrlo eurocentrično mislio da su najvažniji događaji u dotadašnjoj povijesti čovječanstva bili evropsko otkriće Amerike, te isto tako evropsko otkriće prolaza oko Rta Dobre Nade – no ipak je u okvir svoje ekonomske teorije obuhvatio i globalizacijske procese, o kojima se izrazio prilično suvremeno:Otkriće Amerike i otkriće prolaza prema Istočnim Indijama oko Rta Dobre Nade najveći su i najznačajniji događaji što ih pamti povijest čovječanstva. …U priličnoj mjeri spojili su najudaljenije dijelove svijeta, omogućivši im da jedan drugome utoljavaju potrebe, da jedan drugome povećavaju užitke, da jedan drugoga potiču na radinost, te bi se zato moglo reći da su općenito pripomogli dobru Ali za domaćine, kako Istočnih tako i Zapadnih Indija, sve su tržišne koristi, koje su mogle proizaći iz tih događaja, potonule i izgubile se u strašnim nesrećama koje su oni prouzročili. Čini se da je do tih nesreća došlo prije slučajno, nego li zbog nečega što bi bilo u prirodi samih tih događaja. U tome vremenu, kad su ta otkrića učinjena, dogodilo se da je premoć na strani Evropljana bila slučajno tako velika da im je omogućila da u tim udaljenim zemljama nekažnjeno počine svakovrsne nepravde.[1]U usporedbi sa trijeznim skepticizmom Adama Smitha, pisci devetnaestoga stoljeća izgledaju poput nepromišljenih optimista:Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta dala kozmopolitski oblik proizvodnji i potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara ona je izmakla nacionalno tlo ispod nogu industrije. (…) Na mjesto starih potreba, zadovoljavanih domaćim proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljenje traže proizvode najudaljenijih zemalja i klimatskih područja. Na mjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i odvojenosti stupa svestrani promet, svestrana uzajamna ovisnost nacija. I to kako u materijalnoj, tako i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju opće dobro. Nacionalna jednostranost i ograničenost sve su manje mogući i iz mnogih nacionalnih i lokalnih književnosti stvara se svjetska književnost.To nije napisao nekakav novodobni pristaša globalizacije – to su napisali Marx i Engels u Komunističkom manifestu[2]. Otuda i optimizam: na globalizaciju su gledali s revolucionarnog stajališta, a kapitalizam je za njih bio “progresivan“ način strukturiranja društva. Ta je teza dugo vremena bila prihvaćena u svim marksizmima, a i šire u revolucionarnim i antikolonijalističkim pokretima. Po tome shvaćanju, kapitalizam bi djelovao svuda jednako, svuda bi industrijalizirao, modernizirao – i uspostavljao uvijete za proletersku evoluciju. Sve dok nije već spomenuti A. G. Frank godine 1969. svoju knjigu Kapitalizam i nerazvijenost u Latinskoj Americi počeo riječima: “Uvjeren sam … da je kapitalizam – svjetski i nacionalni, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti – proizveo nerazvijenost.“Globalizacija i modernizacijaS time je došao – barem u teoriji – kraj mitu o modernizaciji. Bio je to kraj onoga mita na kojemu su se temeljile revolucije dvadesetog stoljeća: socijalističke i antikolonijalne revolucije. Postalo je jasno da je formula “elektrifikacija i vlast sovjeta“, usprkos svemu, ipak prekratka. Nije bilo dovoljno modernizirati proizvodne snage – zato što proizvodne snage djeluju u okviru svjetskoga sistema, a taj je kapitalistički. Nije bilo dovoljno pored modernih proizvodnih snaga revolucionirati proizvodne odnose – zato što se proizvodni odnosi ne zaustavljaju na državnim granicama, već su to odnosi u svjetskom sustavu, a taj je kapitalistički. Neka su i tu i tamo lokalni proizvodni odnosi preuzimali “socijalističku“ ili barem više socijalnu prirodu – nikada nisu prestali biti nadodređeni sistemom kojemu su pripadali, a taj je bio kapitalistički. Socijalizam u jednoj državi je bio utopija. Bio je utopija čak i socijalizam u cijelom bloku. Državama realnog socijalizma nije uspjelo ništa više nego to da su razvile neku posebnu inačicu nešto više “socijalnoga“, ali ujedno i prilično manje demokratskog kapitalizma.O socijalizmima dvadesetog stoljeća sude danas mnogi, ali samo rijetki ih analiziraju. Nerazdvojivo su povezani sa antikolonijalnim revolucijama. Socijalističkim pokretima dvadesetog stoljeća moramo priznati da su barem nacionalno emancipirali većinu čovječanstva. Također im treba priznati da su uveli jednakost, kakve bez njih ne bi bilo – kako u socijaldemokratskim inačicama u bogatim zemljama središta svjetskog sistema, tako i u komunističkim inačicama u siromašnim zemljama na perifriji sistema. U obje varijante socijalistički su pokreti dosegli društvenu jednakost, kakve prije dvadesetog stoljeća još nije bilo – i borili su se protiv siromaštva sa uspjehom, kakvog prije njih također još nije bilo.Ali već u šezdesetima je postalo jasno da jednostavni obrazac “stići i prestići“ neće dostajati. U većini realnoga socijalizma bila su društva u tome trenutku već dugo plijen staljinističkog termidora, a njihove vladajuće kaste senilne i tupoglave. Ali čak i u tim okoštalim kamarilama tada se nešto pokrenulo – ako ne iz teorijskih razloga, onda svakako zbog prijeteće grmljavine tektonskih pomaka u narodnim masama od Baltika do Kineskoga mora, od Jadrana do Beringovog prolaza…Na istoku i na zapadu ključalo je od šezdesetih do osamdesetih, i tu povijest tek će trebati napisati. A sada znamo kako se završila: u suprotnosti sa nekadašnjim revolucijama, kod kojih je do restauracije došlo tek nakon prevrata, ovoga su puta stari mačci sa svojim 18. Brumairom pretekli revoluciju – a svoja su narode za neobavljen zadatak kaznili sa još jednim “prijelaznim razdobljem“, ovoga puta pod zvučnim neologizmom “tranzicija“.Tranzicija u centru i na periferiji: odaziv kapitalističke klase na krizu sistemaSuviše rado zaboravljamo da je “tranzicija“ počela u centru svjetskog sistema. Najprije su govorili o “energetskoj krizi“, zatim o “recesiji“, ubrzo i o “novoj ekonomiji“ i o “novome svjetskom poretku“. Tranzicija je od početka bila odaziv svjetske kapitalističke klase na krizu sistema. Društveno i ideološki bila je zato skroz na skroz nazadnjačka; najprije je otpravila socijalnu državu u centru sistema, tek desetljeće kasnije i na periferiji u realno postojećem socijalizmu. Ideološki je obnovila neoliberalnu doktrinu – ta je kao službena ideologija vladajućih klasa prevladala kako u centru tako i na periferiji.Na privrednome području je u osamdesetim godinama došlo do cikličke recesije, kakve spadaju u “normalno“ njihanje kapitalističkog svjetskog sistema. Recesivno ciklično kretanje ovoga se puta povezalo sa krizom koja nije spadala u sistemsko kretanje, te ju je izvorno prouzročila politička odluka: u sedamdesetim godinama došlo je do “energetske krize“, koju je pokrenula ekonomska konsolidacija zemalja proizvođača nafte, i ta kriza je najprije zahvatila najveće potrošače energije – države svjetskog centra. Te su, pomoću kombinacije financijskih i političkih manevara, krizu uspješno prebrodile; i više od toga, uspjelo im je prenijeti ju zemlje svjetske periferije – na “nerazvijene“ zemlje. Ako jako pojednostavimo, dogodilo se slijedeće: zemlje proizvođači nafte velike su količine “naftnoga novca“, koji su zaradile poskupljenjem nafte, uložile u banke svjetskog centra, a ove su ga ponudile kao zajmove perifernim (“nerazvijenim“) državama. Konačni rezultat je bila “dužnička kriza“, koja je zajmoprimce dovela u privrednu i političku ovisnost od međunarodnih financijskih ustanova, kakve su Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (nekadašnji GATT – Opći ugovor o trgovini i tarifama). Međunarodne financijske ustanove su pomoću država centra svjetskog sistema (i uz sudjelovanje lokalnih privrednih i političkih elita na periferiji) nametnule neoliberalni model razvoja i svjetskih odnosa, koji je periferne i poluperiferne zemlje potisnuo u potpunu ovisnost – a ona se sada čini trajnom.Istovremeno sa tim cikličnim i političko-privrednim potresima, svjetski je kapitalistički sistem zašao u krizu koja nije puko ciklička, već je duboko sistemska.[3] Neoliberalna politika je glavni odaziv s kojim se centar svjetskog sistema suočava sa krizom i pokušava sačuvati sadašnji svjetski sistem, koji mu osigurava privrednu, političku i vojnu prevlast. Ta politika ima dvije glavne posljedice[4]: 1. U “razvijenom“ svijetu, tj. u svjetskom centru, ponovo su se počele produbljivati društvene razlike; zaoštrile su se društvene napetosti, množe se pojave “društvene anomije“ i društvene dezintegracije. Socijalna država, velika tekovina 20. stoljeća, posvuda se raspada. 2. Neke do sada “manje razvijene“ zemlje, a koje su “tehnološki sposobne“ (tj. imaju razvijenu tehnološku infrastrukturu – promet, veze itd. i naročito obrazovanu radnu snagu), u zadnjih su deset, petnaest godina dostigle izniman privredni razvoj i uspješno smanjuju zaostatak za bogatim državama svjetskog centra. Među te države stručnjaci uvrštavaju Kinu, Indiju i postsocijalističke zemlje srednje Evrope. Među njih spada i Slovenija.[5] Drugi sklop procesa bili su političko-ideološki procesi. Socijalističke i socijaldemokratske političke sile u zemljama centra nisu našle pravi odgovor na krizu svjetskog sistema, pa su se odlučile za više ili manje drastičnu neoliberalnu politiku. Pritisak sistemske krize, koji je još jačala antisocijalistička politika država centra, nekoliko desetljeća kasnije prisilio je i države “realnog socijalizma“ da napuste državni socijalni kapitalizam i da se usmjere u periferni neoliberalizam.Glavni uzrok tim prestrukturacijama jest taj što se u samome srcu proizvodnog načina temeljito izmijenio sam radni proces: sada je materijalna proizvodnja najmanje profitabilna, u njoj su nadnice najniže, a ekološka opterećenja, iskorištavanje i zatiranje, najveći.[6] Kapitalski produktivne su financijske transakcije, obrada i proizvodnja informacija, razvoj tehnologije i slične vrlo intelektualne i “nematerijalne“ djelatnosti. Ako u nekoj zemlji ili na nekom području prevladava materijalna proizvodnja, to je sada pouzdan pokazatelj “nerazvijenosti“ – tj. podređene uloge u svjetskoj podjeli rada i položaja iskorištavanoga partnera. U razvijenim privredama je u pojedinim sektorima (izrazito, uzmimo, na “osjetljivim“ područjima računarstva) već teško, ako ne i nemoguće, razlikovati između “obrazovanja“, “istraživanja“ i “proizvodnog rada“. Nisu se samo radikalno smanjili vremenski razmaci između tih djelatnosti, za koje je karakteristična velika fleksibilnost, inovativnost, stvaralaštvo, neortodoksni organizacijski modeli itd.Druga strana novoga stanja je da se po cijelome svijetu, u zadnjih dvadeset, trideset godina, povećava socijalna nejednakost i da prodire siromaštvo. To je pogotovo dramatično u zemljama centra kapitalističkog sistema, koje su u dvadesetom stoljeću razvile državu blagostanja, snažno smanjile socijalne nejednakosti, te, barem na sjeveru i dijelom na zapadu Evrope, uklonile siromaštvo. Ti procesi su počeli u najrazvijenijim državama (drastično u SAD i u Velikoj Britaniji za vladavina Ronalda Reagana i Margaret Thatcher), da bi se zatim raširili po cijeloj zapadnoj Evropi, a nakon kraja realnoga socijalizma, zahvatili i zemlje srednje i istočne Evrope, te nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. I na postsocijalističkom području bio je slom države blagostanja dramatičan, siromaštvo je svugdje u usponu, društvena nejednakost se isto tako skokovito povećava.[7]Tranzicija na periferiji: “modernizacija“ u ovisnostU postsocijalističkim zemljama, na talog starih lenjinističkih floskula o industrijskom napretku, plodno je nakalemljena vulgarna neoliberalna ekonomika – i istočna revolucija, koje nije ni bilo, presahnula je u još jednoj modernizaciji. Još ni jedna modernizacija do sada nije uspjela[8]. Iz toga se napajaju ideologije o “neuspješnim modernizacijama“, koje neuspjehe pripisuju kulturno-civilizacijskim karakteristikama područja ili čak svojstvima njegovih stanovnika: “zna se“ kakav je Balkan i kakvi su Balkanci, kako je sa Afrikancima i “Azijatima“, što su Meksikanci i Indijanci, da o Rusiji, Kini, “orijentalnom despotizmu“ uopće ne govorimo. “Kulturalističke“ ideologije, te suvremene inačice rasizma, tako ujedno nude alibi za strukturne učinke “modernizacije“ i pospješuju “modernizacijske“ procese, sa svim njihovim razarajućim učincima. Jer su Balkanci, Meksikanci, Rusi, Kinezi, Arapi kulturno zaostali, treba ih još više uključiti u svjetske privredne i kulturne tokove – a pošto se periferije sve bolje uključuju u svjetski kapitalistički sistem, sve su siromašnije, sve više “zaostaju“, sve manje su “kulturne“, sve više proizvode opasne ideologije i svojim primitivnim otporom protiv kulture i civilizacije sve više ugrožavaju “čovječanstvo“.Rezultati posljednje “modernizacije“ u postsocijalizmu su poznati: po svom “tranzicijskom“ području povećavaju se društvene nejednakosti i sve je više siromaštva. Nastale su nove eksploatatorske i parazitske klase – izniklenanitio-civilizacijskim z 1972.a knjiga iz 1972.derdevelopment in Latin Amerika. sada nije; godine 2002. imalo je šest drža su nove mase isključenih iz društva, koji se ne mogu prodati niti u iskorištavanje.Tranzicijska bilanca je uistinu gorka, ali i paradoksalna: baš u tim mračnim postignućima “tranzicija“ je uspjela. Upravo u siromaštvu, nejednakosti, u razbijanju države blagostanja postsocijalističkim zemljama je uspjelo “stići i prestići“ države svjetskog kapitalističkog središta, na koje su se, po vlastitim riječima, stvarno ugledale. Ti isti procesi pokrenuti su naime u središnjim zemljama već dvadesetak godina ranije – posebno u SAD i Velikoj Britaniji, gdje su vladajući reformirani konzervativci bez zapreka forsirali neoliberalnu politiku. Sjetimo li se kako režimi sovjetskoga bloka za nas nisu nikada bili ništa drugo do li u populističku retoriku preobučeni konzervativci, zapravo se ne treba čuditi što reformirani komunisti na Istoku nakon osamdesetdevete rade ono isto što su radili reformirani konzervativci u vrijeme Ronalda Reagana i Margaret Thatcher.***Neoliberalna globalizacija nije ništa nužnoGlobalizacija koju sada doživljavamo je dakle neka posebna globalizacija: ona koju provodi neoliberalna politika SAD i Evropske unije. Njeni glavni nosioci su dvije vrste: međunarodne ustanove, kakav je Međunarodni monetarni fond, Međunarodna trgovinska organizacija, Svjetska banka itd.; i onda vladajuće klase. Međunarodnim financijskim ustanovama uspjelo je razbiti svako moguće organizirano suprotstavljanje. Pojedine zemlje pred njima su nemoćne i u položaju da im se ili pridruže, i dopuste se iskorištavati – ili pak da ostanu vani i potonu u smrtonosno siromaštvo. Očito si niti Kina ne može priuštiti da bi ostala izvan toga.S druge strane, vladajuće klase intenzivno kolaboriraju, te se polako stapaju u nekakvu svjetsku parazitsku kastu. Možda je prava globalizacija u tome: u konsolidaciji vladajućih i eksploatatorskih klasa i njihovih pomoćnika.Temelji neoliberalne globalizacije su, prema tome, politički. Nisu, dakle, ništa “nužno“ i neizbježno: samo su rezultat klasne borbe vladajućih i iskorištavanih klasa. Ako se iskorištavani odupru, mogu srušiti temelje neoliberalne globalizacije i riješiti se neoliberalizma. Problem je, prema tome, u prvom redu politički.To je zapravo sasvim očito na područjima na kojima živimo. Periferna područja samo se s teškoćama uključuju u svjetske tokove – a kada se uključe, stiže ih jeftin rad, nizak standard, jeftin društveni okoliš bez socijalne sigurnosti, tolerantnog ekološkog uređenja… Na tim područjima najvažniji je nadzor nad stanovništvom, važno je da stanovništvo ostane doma i ne navaljuje u razvijeni svijet, važno je jasno i čvrsto razgraničenje između središta i periferije. Zato je, kao što možemo primijetiti, na periferiji sve više granica, granice su sve čvršće za ljude i sve propusnije za kapital. Kada globalizacija dolazi u svako periferno selo, onda i svaki plot postaje nova granica.Preveo sa slovenskog Srećko PuligUskoro i u knjizi: Rastko Močnik: Teorija za revolucionarnu politiku, Arkzin & Prosvjeta, Zagreb.

Share this post


Link to post
kim_philby
Marksizam: nauka ili komunizam?aktiv / Broj 571Datum objave: 26.11.2010. Piše: Darko SuvinPostavit ću ovdje dvije prethodne teze o tome kako danas ne valja i valja govoriti o marksizmu u smislu Marxove baštine, a zatim izvesti jednu posljedicu iz njih, u kojoj se dotičem i povijesnih “marksizama”. No sve što ovdje pišem temelji se na njihovim iskustvima, od Engelsa preko Kautskoga i Staljina do najvažnijih: Lenjina i pokušaja njegove primjene u Kini i Jugoslaviji, te “zapadnog marksizma”, kao i na mijenama kapitalizma. Ovakve teze ne pretendiraju na iscrpnost nego samo na pregnantnost.Ne valja prići Marxovoj baštini scijentistički, tj. pseudonaučnoScijentizam je ideologija tehnokratske inteligencije u kapitalizmu koja tvrdi da nauka jednako vrijedi uvijek i svugdje, te je u principu nezavisna od ljudi, društva i interesa među kojima je slučajno iznađena. Nauke su naprosto sustavi formalnih postavki i procedure za konstruiranje i potvrđivanje teorija. Taj scijentizam eliminira individualni i kolektivni spoznajni subjekt u korist “objektivnosti”, gdje je tijelo samo bestjelesno oko. Takva je, danas dominantna, nauka slijepa prema životu, i s pravom je nazvana “robni scijentizam”.Nasuprot tome, ljudi konstituiraju (stvaraju i utjelovljuju) spoznaju unutar povijesti i kao povijest. Marxov nauk je doduše formalizacija stoljetnih iskustava potlačenih i iskorištavanih klasa u kapitalizmu, kao i prije kapitalizma; ali ona nije platonska ideja koja nam domahuje iz svijetle budućnosti, nego je metoda, sustav uputa za izlazak iz kapitalizma i klasnog društva. Taj se egzodus dešava u konkretnim situacijama koje se mogu poopćiti samo u najgrubljim crtama i najvažnijim čvorištima (poslije Marxa to možemo učiti u Lenjina, Gramscija, Brechta, Bahtina, Sartrea, Merleau-Pontyja, Goldmanna ili Williamsa, a danas recimo u Donne Haraway i Davida Harveyja). Usto (vidi Wittgensteina ili mladog Lukácsa), svako je međuljudsko stanje stvari suoblikovano onime kako ga zamišljamo, dakle kultura ili vjerovanja su isto tako materijalne snage kao i tenkovi. Što su banke bez vjere u njih?Marx razvija Hegelovu veliku spoznaju “istina je konkretna” primjenjujući ju na “gusto” kapitalističko društvo. To znači da “istina” mora, kao svaki dijalektički shvaćeni pojam, oscilirati između apstraktne općenitosti i prisutne posebne, pa čak i pojedinačne, situacije u obliku povratne sprege koja omogućuje intervenciju u povijesnu situaciju. Kako je to Korsch formulirao, Marxov je pojmovni sustav ”uvučen u protjecanje stvari i bol borbi. Beskompromisno svjetovni, povijesni i klasni karakter onoga što spoznajemo postaje svojstvom same spoznajne forme”. Takva je spoznaja otvorena, a usto suodređena društvenim interesima subjekata koji tu spoznaju traže i koriste, te su njeni horizonti neizbježno mnogostruki a ne monolitni.Marxov je nauk duboko utemeljeni povijesni prijedlog ali nije objektivistička nauka. Tim bolje: jer takva je nauka uopće djelomičan i osakaćeni oblik spoznaje u službi kapitalističkog profita.Alternativa scijentističkom stavu jest spoznajno-politički stavJedino je on dorastao današnjim problemima. Među mogućim horizontima, on odabire stav i orijentaciju na očovječenje raščovječenog klasnog društva putem radikalne društvene pravde koji naziva zajedničarstvom, po klasično komunizmom. Radikalna pravda moguća je samo borbom za izlazak iz klasnog društva u društvo suverenosti udruženih ljudi: danas znamo da se to odnosi kako na klasični kapitalizam tako i na premoć države u interesu oligarhijske manjine, te na sve njihove moguće kombinacije.Dakle: govoriti o Marxu i marksizmu a ne govoriti o komunizmu kakav je bio i kakav bi mogao biti jest besmisao i traćenje daha.Marx je došao do termina i pojma komunizma najprije u Njemačkoj ideologiji, u isti mah kao i do pojma kapitalizma kao društvene formacije, i formulirao je komunizam kao stvarni pokret koji ukida prisutno stanje stvari. Otuda izvire cijeli instrumentarij njegovog “historijskog materijalizma”. A u velikom poglavlju o fetišizmu robe u Kapitalu, on je pronašao ključnu stratešku primjenu komunističkog pogleda na raščovječenje u kapitalizmu, gdje je nasilna sudbina ljudi određena ekonomijom.U vrijeme oko Pariške Komune, Marx je uznapredovao do pojma komunizma kao zajednice proizvođača, koja se temelji na ponovnom prisvajanju društvenog viška vrijednosti od vladajućih klasa i na izravnoj demokraciji samih radnika odnosno proizvođača — što za njega (i za Lenjina Države i revolucije) znači odumiranje državnog aparata.Komunizam implicira dakle (bar) četiri pojma. Prvo, pojam zajedništva: zajednice rada tj. proizvodnje, i zajednice raspodjele tj. suživljenja u komuni. Drugo, pojam plana, naime ovladavanja ekonomskim odnosima – uključivši tržište ali kao ništa više nego oruđe. Treće, pojam transparentnosti; međuljudski odnosi treba da postanu providni, da odstranjuju mutan i mistificirajući fetišizam robe koji (nasuprot Althusseru) izvire iz otuđivanja živog rada samih proizvođača.Međutim četvrti i danas čini mi se najvažniji pojam, koji je u Marxa svugdje implicitan, jest komunizam kao radikalna i dosljedna varijanta žudnje za ličnim no istodobno i kolektivnim spasenjem iz moralne i materijalne bijede. Antikno shvaćanje spasa (salus rei publicae) bilo je kako političko tako i sakralno. Kasnije su razni monoteizmi prigrabili političku vlast a sakralnost prebacili van materijalnog svijeta. No po mom uvjerenju, komunizam je — baš zato što uključuje gornje tri komponente – spasilačko uvjerenje, ili pak nije ništa.Marxov komunizam je jedan od neizbježno prisutnih ali ničim ne zagarantiranih horizonata u slomu kapitalizma, kakav je on iščekivao mnogo brže ali mu mi danas doživljavamo početak. Ipak to nikako nije nekakva povijesna nužnost ili posljedica scijentističke naučne zakonitosti. Može doći i do goreg barbarizma, smjese robovlasničke, feudalne i kapitalističke vladavine kakva se danas već ocrtava pod patronatom svemoćnih armija, policija, molekularne genetike i nanofizike.Svakom “marksizmu” koji (na svoj način) ne govori o ovom sklopu problema i s ovim horizontima, odreknuo bih taj naziv. Dakako, može još uvijek biti ograničeno koristan za poneku svrhu. Nasuprot tome, ako se govori unutar tih horizonata i s tim stavovima, ne vidim razloga zašto ne bi moglo biti dva, tri, više marksizama. Po čemu je monoteizam bolji od politeizma?Nešto o socijalizmu u povijesti i danasJe li marksizam onda teorija (očigledno nije bio praksa) socijalizma? Marx se sprdao sa sentimentalnim “socijalistima“ sredine 19. stoljeća, no u značajnoj Kritici Gothskog programa iz 1875 on razlikuje dvije faze prelaza između kapitalizma i komunizma. U prvoj fazi važi parola “od svakoga prema sposobnostima, svakome prema radu”, a u drugoj, pretpostavlja se bogatijoj fazi, parola “od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama”. Nije jasno ni koliko je korisno ni koliko je u Marxovom duhu zvati prvu fazu socijalizmom a drugu komunizmom: u “stvarno postojećem socijalizmu” vidjeli smo petrifikaciju tog pojmovlja kao pod okom Meduze. Nasuprot tome, za Marxa preostaju u prvoj fazi – koju je on smatrao istovjetnom s proletarijatovom “diktaturom“ (naime neograničenom vlašću, termin je starorimski i upućuje na to da je vremenski ograničen!) – znatne klasne borbe između eksploatatora i proletera. Mao je to onda opravdano primijenio na “dvije linije” unutar vladajuće Komunističke partije. Rekao bih da su takve dvije linije postojale i u KPJ/SKJ, samo prikrivene ne-transparentnošću političkih odnosa.Da budem povijesno potpuniji: otprilike između 1870tih godina i 1914. glavna je denotacija socijalizma bila ona II. Internacionale. Bio je to dosta čudan i nejasni rezultat prakse njemačke socijaldemokracije – koja se bila časno borila protiv Bismarcka ali je inače bila miroljubiva i pomirljiva, a ubrzo i gadno birokratizirana — gdje je Marxova kritika te prakse (upravo u Kritici Gothskog programa) neutralizirana time što je ona njegova prva i prelazna faza postepeno preuzeta kao cilj i terminološki smokvin list “socijalizma“. (Začudo, Staljin je slijedio potpuno istu putanju — tu mora da važi neka unutarnja zakonitost — samo što je diktaturu nasuprot starorimskoj ne samo shvatio doslovno, dakle policijski i zauvijek, nego je i imao sredstava moći da takav Termidor krvavo primijeni.) U doba dok još pogubnost te denotacije prvog socijalizma nije bila jasna, istaknuta aktivistica najprije poljske a zatim njemačke socijaldemokracije i veliki teoretičar tog pokreta, Rosa Luxemburg, skovala je parolu “socijalizam ili barbarizam“. Drugi, još veći teoretičar, Lenjin, usred sloma tog pokreta za vrijeme 1. Svjetskog rata vratio se Marxovom terminu “komunizma“ iz 1848, kao činu mentalne higijene.Od g. 1945. nadalje postojala su dva glavna pojma političkog socijalizma. Prvi je ono što je Staljin pretendirao “izgraditi u jednoj zemlji” (pa u znatno poboljšanoj varijanti i ono čemu je trebalo težiti društveno samoupravljanje u SFRJ). No po Marxu niti se socijalizam može izgraditi niti se k njemu može težiti: sve se to može samo u odnosu na besklasno društvo u kome će svatko dobiti prema potrebama, dakle može se izgraditi samo komunizam — uz razne prelazne oblike kompromisne postupnosti — i može se težiti samo komunizmu. Drugi je nešto kao Švedska 1950-90., Država blagostanja s velikim koncesijama srednjoj i radničkoj klasi ali s komandnim visovima ekonomije još uvijek u kapitalističkim rukama, a na račun eksploatacije kolonija i izvoza oružja. Danas vidimo da je ta ruzveltovsko-socijaldemokratska linija bila moguća samo kao strateško odstupanje monopolističkog kapitala da skrene vodu s mlina lenjinizma, te ju je kapitalizam likvidirao uporedo s propasti službenog lenjinizma.Maštati danas o socijalizmu bilo Titovog bilo socijaldemokratskog kova nema smisla. Među čimbenike propasti Titove Jugoslavije, uz ekonomski kao i politički pritisak izvana, ulazi i prihvaćanje ideje o “izgradnji socijalizma“ kao nekog dovršenog sustava a bez borbe klasa, koja je bila manje lažna od Staljina ali isto tako nejasna kao socijaldemokratska. Istina je da su oba sustava znatno olakšali život miliona u Evropi i Sjevernoj Americi, doprinijeli dekolonizaciji, i slično. Svakako su — ako isključimo staljinizam – za veliku većinu ljudi bili bolji od ovog mafiozno-spekulativnog kapitalizma danas. I svakako se za mnoga njihova poništena postignuća, napr. efikasno i opće dostupno obrazovanje te zdravstveno i penziono osiguranje, valja uporno boriti. Ali sve u svemu “to bijaše u drugoj zemlji, i cura je mrtva” (Marlowe).Smatram da je danas stanje našeg svijeta mnogo sličnije onome iz 1. Svjetskog rata nego iz mirnog Sjevera 1871-1914, te da danas važi alternativa: komunizam ili barbarizam. Moglo bi se reći da samo ime djeteta nije važno ako će dijete biti zdravo i rasti, te sam gore sugerirao simpatije prema ovakvom argumentu. No ovdje ga ne bih prihvatio, jer politički pokret nije biološki nego ideološki ili možda bolje epistemološki porođen: držim da je sama indikacija radikalne alternative i sasvim drugačijeg horizonta, nasuprot kako Staljinu tako socijaldemokraciji, danas presudna. U svijetu morskih pasa ne može se biti pristojna ribica.Svakom “marksizmu” koji se (na svoj način) ne bavi ovom alternativom, odreknuo bih taj naziv.

Share this post


Link to post
Indy

Ja sam bas 1 scijentista, i jos kao mlad sam prezirao "spoznajno-politicki stav"... mislim da je blesavo o ovome i pricati... ja sve ne mogu da verujem da neko uzima ovakve price zaozbiljno. Sva je sreca da takve slabo ko slusa. (Doduse, sta pricam, bas je obratno... najmanje se slusa nauka, ideolozi uvek rulaju).EDIT. Istina, kim philby - btw. odvratni staljinsta i izdajnik Britanije - stvarno kacis tekstove ovde od kojih mi se povraca. Maoizam, jbt! Necem da zalazim ovde vise, pu!

Edited by Indy

Share this post


Link to post
kim_philby
Ja sam bas 1 scijentista, i jos kao mlad sam prezirao "spoznajno-politicki stav"... mislim da je blesavo o ovome i pricati... ja sve ne mogu da verujem da neko uzima ovakve price zaozbiljno. Sva je sreca da takve slabo ko slusa.
drugim recima kao mlad si bio staljinista i prezirao si tlapnje o istocnoj filozofiji i neodredjenosti zivota :D sorry indy ovaj put potpuno promasujes o cemu se ovde prica.suvin pise o scijentizmu u humanistickim naukama odnosno o (pseudo)naucnom tumacenju drustvenih odnosa. to je na primer buharinovski mehanicizam koji tretira drustvenost na isti nacin na koji prirodne nauke tretiraju svoj objekat: teleoloski, unapred odredjeno, kao nesto dato i objektivno istinito izvan konteksta same naucne teorije. to je onaj marksizam koji veruju u neumitnost pobede radnicke klase i koji veruje u linearnu progresiju drustvenosti. Edited by kim_philby

Share this post


Link to post
Indy

Ne trudi se, necu vise da te citam. Smucio si mi se, totalno.

Share this post


Link to post
kim_philby
Ne trudi se, necu vise da te citam. Smucio si mi se, totalno.
cuj indi ja ti ne govorim kako da uzgajas muskatle. tvoje poznavanje humanistickih nauka je vulgarno, argumenti ti se svode na 'cuj hodo' i 'cuj jebo' ali si nacelno simpatican tip. ovaj topik ovde je namenjen filozofskim/teorijskim fragmentima. ti si se pojavio zabavnom staljinistickom upadicom i glupim komentarom drugim recima: trolovao si. ne moras da me citas ali ti savetujem da ne citas onda ni ovaj topik.

Share this post


Link to post
kim_philby
Za treću etapu komunizmaAlain BadiouPiše: Bleri Leši (Bleri Lleshi) Za posete Alena Badjua (Alaina Badioua) Belgiji i Briselu, s njime smo, nakon njegova nastupa, razgovarali o militantnoj kritici kapitalizma, komunizmu 21. veka, socijaldemokratskim partijama, islamu, zapadnom načinu života i migrantima. Ovaj filozof tvrdi da nam je potreban novi početak.Pomenuli ste nove društvene i političke alternative. Možete li nam reći nešto više o tome?- Nalazimo se u svetu sve više dominiranim jednoobraznom vizijom društveno-političkog sistema, u čijem su središtu kapitalizam i parlamentarna demokratija, kao politička forma koja se deklariše kao najbolja. Živimo u svetu gde je ta kombinacija predstavljena kao jedini moguć i prihvatljiv put za čovečanstvo. Taj kapitalizam u kome dominiraju privatni interesi jeste politika koja se svodi na rukovođenje državom od strane rukovodilaca izabranih glasanjem. Ja to zovem kapitalo-parlamentarizam.Moje pitanje je da li je zaista taj model jedini. Pitanje alternative je dakle globalno pitanje: možemo li da zamislimo, možemo li da želimo potpuno drugačiju organizaciju društva? Ukoliko me pitate koja je alternativa, ja to naravno ne znam, kada bih znao ne bih propustio da vam kažem i svakako bih pravio kampanje za nju. Počev od 19. veka ta alternativa se zvala komunizam. Šta znači komunizam? U najvažnijim crtama to je društvo koje je organizovano na svim nivoima, ekonomskom, političkom, društvenom nečim drugim nego što je privatno vlasništvo, nečim drugim u odnosu na vladavinu maksimalnog profita, društvo koje ne bi bilo ozakonjeno kapitalističkim egoizmom koji danas njime vlada. Komunizam je označavao sve to tokom izvesnog perioda. Potom je označavao nešto drugo, što je bila izgradnja novog tipa države različite, kolektivističke, ali, nažalost, koja je takođe bila ekstremno brutalna i teroristička. Predlažem da uđemo u treću etapu komunizma koja će voditi računa o svim iskustvima i koja će najaviti projekat kolektivnog društva, ali bez sveopšteg terora koji je postojao u 20. veku.Počnimo iznova!Komunizam danas kod mnogih predstavlja negativnu sliku, kako možemo to da promenimo?- Pre nego što nekome kažemo da je komunista, mora se ponovo definisati komunizam, a posle ćemo videti. Zasad je komunizam na nivou ideje. Potrebno je, dakle, preformulisati ideju komunizma, ponovo o njoj razgovarati, a posle ćemo videti šta znači biti komunista, biti militant.Kako možemo, dakle, ponovo definisati komunizam 21. veka?- Mislim da je potrebno nastaviti sa definisanjem komunizma kao što sam malopre napomenuo: društva organizovanog drugačije osim oko privatne svojine i profita; privrede koja neće biti organizovana oko profita nego kolektivno i sa vizijom jednakosti. U suštini postoje dve osnovne ideje u komunizmu na kojima treba raditi. Prva je negativna ideja: ne treba se organizovati oko vlasništva i profita; druga je pozitivna: u svim situacijama potrebno je pokušati ostvariti maksimalnu jednakost.Trenutno, komunističke partije u Evropi nisu velike i značajne…- Komunizam o kome govorim nema nikakve veze sa postojećim komunističkim partijama: one su ostaci prošlosti, ostaci komunizma kako je bio definisan u 19. veku. Svi znaju da je s tim završeno. SSSR se urušio, Kina je u suštini kapitalistička zemlja, znači s tim je gotovo. Nalazimo se ponovo pred početkom nečega, ne možemo nastaviti sa onim što je već bilo. I kao i uvek, počinjemo projektom, mišljenjem, ideologijom.Postoje li već primeri novog komunizma?- Ne, naravno, nemamo primere. Taj komunizam još uvek nije definisan, šta hoćete time da kažete – imati primere? Da li je Marks (Marx) imao primere kada je definisao komunizam? Nije imao nijedan, još manje nego danas. Ne treba od nas tražiti primere, potrebno je tražiti misaoni rad. Kada je Marks 1848. godine napisao “Manifest komunističke partije”, nije postojao nijedan komunista. U istoj situaciji se nalazimo danas. Treba započeti komunističko iskustvo od nule. Baš zato što se nalazimo nakon vekovnog napora. Počnimo iznova!Filozofi, politički mislioci bi trebalo da postave na noge ovu novu ideju?- Tačno, kao što su intelektualci i filozofi, uključujući Marksa, Furijea (Fourier) i mnoge druge to formulisali, uvek vodeći računa o praktičnim iskustvima, zato što se upravo radilo o periodu neposredno nakon Francuske revolucije. Potrebno je da vodimo računa o praktičnim iskustvima, da ponovo formulišemo, ponovo predlažemo novu ideju komunizma, da razgovaramo o njoj i da vidimo kako može da joj se pronađe i praktična forma. Nakon što je pisao o komunizmu, Marks je pokušao da osnuje Prvu internacionalu, koja je bila, na kraju krajeva, prva komunistička partija na svetu, potrebno je slediti isti put. Uprkos svemu, mi se mnogo više nalazimo u situaciji Marksa u 19. veku nego u situaciji Lenjina ili Mao Cedunga u 20. veku.Zapadnjaci otvaraju ratoveDa li ste optimista za budućnost? Vidite li već neke etape koje je potrebno preći, možete li označiti neke osobe na koje možete računati?- Kada počinjemo nešto, potrebno je biti optimista, ako niste, ne treba počinjati. Ja sam optimista u smislu da sam pre svega potpuno ubeđen da je kapitalizam vrlo loš za čovečanstvo. Postoji kriza, posle krize nastaće sukobi, ratovi itd. Budućnost kapitalizma uopšte nije pozitivna. Dakle, optimista sam zbog toga. Ljudi će uvideti loše strane kapitalizma. Potom sam optimista zato što verujem da smo danas ponovo u mogućnosti da predlažemo filozofske, teorijske i ideološke postavke u korist komunizma. Treba imati u vidu da u Francuskoj pre nekoliko godina nije bilo moguće govoriti o komunizmu. Ukoliko ste govorili o komunizmu, bili ste obeleženi kao kriminalac, terorista, staljinista itd. Već mogućnost da možemo da govorimo o komunizmu je pobeda, mogućnost održavanja sastanaka o komunizmu, okupljanja filozofa na tu temu. Pobeda je za sada u glavi, ali i to je već nešto.Da li postoje izvesni politički mislioci, filozofi koje bi trebalo imati na umu za budućnost? Slavoj Žižek, na primer?- Slavoj Žižek je moj prijatelj odavno. Razgovaramo, ali nismo baš sasvim istog gledišta. Možda zato što on dolazi iz socijalističke zemlje, iz Jugoslavije. On je imao različito iskustvo, ali smo dosta bliski. Zajedno organizujemo konferencije, onu održanu u Londonu i u Berlinu. Oboje smo na stanovištu da je potrebno preformulisati komunizam. Njegove filozofske reference nisu baš iste kao i moje, ali ćemo raditi zajedno. On je pre na strani psihoanalize. Ja sam više sa strane nauke. Nisu nam iste reference, ali one liče i mi ćemo raditi zajedno.Kakvo je vaše mišljenje o položaju socijaldemokratskih partija u Evropi danas?- Mislim da socijaldemokratija u Evropi predstavlja lažni izlaz. Ona je unutrašnja snaga kapitalo-parlamentarnog sistema. Bez ikakve želje da zaista prekine s kapitalizmom i da se okrene jednom drugom društvu, ona predlaže upravljanje kapitalizmom nešto malo drugačije od desnice. Ono o čemu mi govorimo je budućnost komunizma potpuno izvan socijaldemokratije.Po vama, šta su uzroci pada socijaldemokratije?- Ima već oko 20-30 godina kako je socijaldemokratski model počeo da liči na socijaldemokratski model Amerike. U Francuskoj, do prekida dolazi za vreme Miteranove (Mitterand) vlade. Nudeći program transformacije, nacionalizacije, Miteran je eksplicitno odustao od razvijanja tog puta dve godine posle dolaska na vlast. Sve je bilo gotovo 1983. To je obeležilo Francusku, gde je socijaldemokratija naginjala levici. Socijaldemokratija ne igra istinsku istorijsku ulogu. Ista je situacija u celoj Evropi. U Grčkoj, na primer, kada se govori o partijama levice, ne podrazumeva se socijalistička partija. Levica dolazi posle socijalističke partije.Pogledajmo malo kako levica posmatra neka aktuelna pitanja. Na primer, temu islama. U Belgiji uz ekstremnu desnicu, sve je više ljudi koji se nazivaju “slobodnim misliocima levice” afirmišući nekompatibilnost islama sa zapadnim načinom života.- To postoji u Francuskoj takođe. Postoji ideja da se prave kontradikcije ne nalaze između komunizma i kapitalizma, nego između zapadne civilizacije i islama. To su ideološke fikcije. Tačno je da postoje islamski, ali i hrišćanski ekstremisti. Ali potrebno je svakako ostaviti po strani to pitanje i smatrati da islam nije trenutno najvažnije pitanje u Evropi. Od vitalnog je interesa, međutim, da znamo da li se zaista angažujemo u radikalnoj opoziciji kapitalizmu ili ne. Lično, apsolutno ne zastupam zapadni način života. Dominaciju, kapitalizam i privatno vlasništvo, imperijalizam: zapadnjaci svugde otvaraju ratove. Ne osećam, dakle, nikakvu solidarnost sa Zapadom. Želim da se vratimo pravom pitanju. Jedino zaista interesantno pitanje, uključujući i filozofe, jeste: da li je neki drugi svet, osim ovog famoznog zapadnog, moguć? Naravno, nećemo ga tražiti u islamu, u starim religijama, budućnost nije u njima.Protiv zabrane maramaVerujem da ste čuli da se govori o nedavnim zabranama nošenja marame u izvesnim školama u Flandriji.- Potpuno sam protiv te zabrane, zato što je nekoj mladoj devojci, koja dolazi u školu, problem da dođe u školu i da nauči ono što treba da nauči. Nije pitanje da li ona ima na glavi maramu ili ne. Smatram to proganjanjem ženske omladine muslimanske veroispovesti. Pre četrdeset godina u Francuskoj je bilo dosta žena koje su nosile marame na glavi, tada se čak govorilo da ne treba izlaziti na ulicu bez šešira. Devojke koje danas nose marame možda ih neće nositi za četrdeset godina. Reč je o apsolutno reakcionarnoj politici. Ko je napravio problem? Oni koji su rekli da ne sme da se nosi marama u školu, ne devojke koje ih nose. Kulture se mešaju, transformišu, postoji istorijska dinamika. Već u 19. veku, kad su Italijani dolazili u Francusku ili čak kada je bilo reči o Francuzima sa juga Francuske, govorilo se isto: oni nisu kao mi. U sledećoj generaciji bili su Francuzi. To su sve lažni problemi. Ali su takođe i ozbiljni problemi zato što se manifestuju kroz progone ljudi.Kakav položaj leve partije treba da zauzmu prvo, prema kulturnoj različitosti i drugo, prema imigraciji?- Obe stvari su povezane. Nalazimo se u periodu gde u svim industrijalizovanim zemljama postoji značajna imigracija, iz prostog razloga što najteža zanimanja, kao što su ona građevinskih radnika, čistača, obavljaju ljudi koji dolaze odasvuda. U Francuskoj su rudari bili Poljaci, fabrički radnici Italijani. Danas nisu Poljaci ili Italijani nego Arapi ili Afrikanci. Ali u pitanju je isti proces. Ta različitost je uvek postojala. Stav koji treba zauzeti je da je treba tolerisati, smatrati da svako ima ista prava, organizovati život ljudi najbolje moguće i to je sve.Gde je problem? Dobro znamo da činjenica da se ti ljudi proganjaju cilja na dve stvari: prva je da se ne bune, da budu poslušni, i druga da ih se plati najmanje moguće. To je sve. Bilo koja moderna zemlja sastavljena je od različitosti. Što se tiče Belgije, na kraju, šta znači biti Belgijanac? Savremeni stav koji treba prihvatiti u odnosu na različitost suštinski se sastoji u tome da se slede dve linije, jednakost i pravo, bez obzira na to odakle ljudi dolaze; sve dok su ovde i dok žive ovde, dok rade ovde, oni imaju ista prava.

Share this post


Link to post
hazard
cuj indi ja ti ne govorim kako da uzgajas muskatle. tvoje poznavanje humanistickih nauka je vulgarno, argumenti ti se svode na 'cuj hodo' i 'cuj jebo' ali si nacelno simpatican tip. ovaj topik ovde je namenjen filozofskim/teorijskim fragmentima. ti si se pojavio zabavnom staljinistickom upadicom i glupim komentarom drugim recima: trolovao si. ne moras da me citas ali ti savetujem da ne citas onda ni ovaj topik.
meni je apsolutno neverovatno (sto bi rekli ovi sa Top Shopa) kako ti mozes tu nalepnicu "staljinisticki" da prilepis na bilo sta. Ispada da je staljinizam bio jedno tako prosirena kategorija, da ga je poznavalo 90% sveta. Jbte. Izadji iz svojih usko-levicarskih koordinata, nadji neko drugo ime za ono sto ti se ne svidja.

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


×
×
  • Create New...