Jump to content
Sign in to follow this  
Jolly Roger

Fragmenti

Recommended Posts

Jolly Roger

Evo obećanog nastavka... :)

Prirodni zakon?Sličica uz prošli zapis na kojoj se Maxwellove jednačbe dovode u kontekst božanskog stvararanja zacijelo je zamišljena ironično. No, možda ipak nesvjesno zadržava jedan aspekt genealogije moderne znanosti koji je bio važan na početku njezinog razvoja, a i dalje je očuvan u tome što prirodne pravilnosti nazivamo ''zakonima''. Otkud takav naziv? Tko je ta priroda (kako pita Weizsäcker u prošlom zapisu), da se podvrgava zakonima, i tko je tu zakonodavac? Tu pri-povijest priča kemičar nobelovac Ilya Prigogine.Priroda i njezini zakoni u noći ležahu, skriveno:Reče Bog: neka bude Newton! i sve bi svjetlo.Ne treba nas čuditi emfatični ton A. Popea. U očima Engleske XVIII. stoljeća Newton je novi Mojsije kojem bijahu pokazane ploče sa zakonima. Jedan je čovjek otkrio jezik kojim priroda govori – i kojem se pokorava. Nacionalni heroj već i prije smrti, Newton će gotovo stoljeće kasnije, osobito pod snažnim utjecajem Laplaceove škole, postati simbolom znanstvene revolucije u Europi. Astronomi istražuju nebo čiji zakonodavac i prorok postaje matematika. Nepovrediv u svojoj obuhvatnosti, njutnovski sistem obara sve prepreke, štoviše, otvara vrata novim otkrićima u matematici koja omogućuju objašnjenje prividnih odstupanja, a u jednom vrlo slavnom slučaju, iz tih se devijacija izvelo i postojanje dotad nepoznatog nebeskog tijela. U tom se smislu može reći da je matematički pronalazak nove planete, Neptuna, potvrdio profetsku moć njutnovske vizije.Kako objasniti entuzijazam Newtonovih suvremenika, njihovu uvjerenost da je tajna svijeta, istina prirode, otkrivena?Njutnovska znanost jest praktička znanost. Jedan od njenih izvora zasigurno su znanja srednjovjekovnih zanatlija, graditelja strojeva. Sama znanost, barem u načelu, daje sredstva da se djeluje na svijet, da se predviđa i prilagođava tijek stanovitih procesa, da se grade naprave podobne za uprezanje snage i materijalnih izvora prirode. U tom smislu moderna znanost nastavlja tisućljetni napor ljudskih društava da organiziraju i iskorištavaju svijet.Galileo i njegovi sljedbenici smatrali su da je znanost sposobna spoznati cjelovitu istinu o prirodi. Jer priroda je ne samo napisana matematičkim jezikom koji je moguće dešifrirati eksperimentalnom metodom, već taj jezik jedini postoji. Svijet je homogen pa lokalno eksperimentiranje može otkriti opću istinu. Jednostavni fenomeni koje znanost izučava tako mogu pružiti ključ za cjelinu prirode čija je složenost tek prividna: raznolikost je svedena na jedinstvenu istinu matematičkih zakona gibanja.Možda je takvo ''metafizičko'' uvjerenje bilo potrebno da bi se znanja zanatlija i graditelja strojeva organizirala u novu racionalnu metodu ispitivanja prirode. Pa ipak, pitanje ostaje bez odgovora. Znamo da su graditelji strojeva primjenjivali matematičke metode i pojmove – no zašto se matematizacija nije ograničila na funkcioniranje strojeva? Zbog čega je prirodno kretanje zamišljeno po uzoru na racionalizirani stroj? To isto pitanje možemo postaviti i za sat koji je bio jedan od trijumfa srednjovjekovnog zanatstva i uskoro je počeo upravljati ritmom života srednjovjekovnih zajednica. Zašto je sat gotovo odmah postao simbolom ustrojstva svijeta? Ovdje već naslućujemo gdje bi se mogli nazrijeti neki elementi odgovora. Sat je mehanička naprava, njom upravlja izvanjska racionalnost po planu kojega slijepo ostvaruju njeni zupčanici. Svijet-sat metafora je koja sugerira Boga-urara, racionalnog gospodara prirode-automata. Stanovit broj metafora klasične znanosti sugerira da se već u samim početcima uspostavila rezonancija između teoloških rasprava i eksperimentalnog rada na teoriji i mjerenju, koja je zasigurno ojačala i učvrstila pretenziju da upravo znanstvenici otkrivaju tajnu ''univerzalnog stroja''. Po Whiteheadu, utemeljiteljima moderne znanosti bio je ''potreban'' Bog-zakonodavac kao nadahnuće za ''znanstvenu vjeru'' njihovih prvih istraživanja:''Na umu imam ono neodoljivo vjerovanje da se svako pojedino zbivanje može na savršeno određeni način povezati s onima koja mu prethode, potvrđivanjem općih načela na primjerima. Bez toga vjerovanja bi nevjerojatna nastojanja znanstvenika bila beznadna. Upravo to nagonsko vjerovanje, uvjerenje da postoji neka tajna, tajna koja se može otkriti... ono mora potjecati iz srednjovjekovnog nastojanja na racionalnosti Boga, zamišljenog s kako osobnom snagom Jahvea tako i racionalnošću helenskog filosofa.''Kako priroda može posjedovati svojstvo matematičkog idealiteta? Upravo na ovo pitanje podsjeća Kojeve kad tumači kako je dogma o inkarnaciji stvorila kod kršćana mišljenje da se ideal može otjeloviti. Ako se mogao otjeloviti i bog i proći kroz muke, onda i matematički idealitet može biti predmet mjerenja u materijalnom svijetu.Da bismo otklonili nejasnoće, precizirajmo da nitko od citiranih ne podržava tezu da je znanstveni diskurs puka transpozicija religijskog. Svijet kojeg opisuje klasična fizika nije svijet opisan u Knjizi Postanka gdje Bog jedno za drugim stvara svjetlost, nebo i zemlju, a zatim i žive vrste, odnosno svijet gdje neprestano djeluje njegova Providnost i baca čovjeka u rijeku povijesti na čijem ga kraju čeka spasenje. Naprotiv, taj bi svijet, da je i bio stvoren, morao biti stvoren u jednom dahu kao što inženjer konstruira automat i zatim ga pušta da samostalno funkcionira. Usprkos tome, kršćanski je bog bio i te kako potreban kao jamstvo spoznatljivosti svijeta. Galilei tumači da je ljudska duša, stvorena prema božanskom uzoru, sposobna racionalno spoznati istinu stvaranja.(Ilya Prigogine, Novi savez)Dodatni argument za ovakvo gledište o uvjetovanosti razvoja znanosti poimanjem o racionalnom stvaratelju prirode može pružiti pitanje koje postavlja biolog, povjesničar znanosti i proučavatelj kineske kulture John Needham: zašto se moderna znanost razvila na Zapadu, a ne na primjer u Kini (koja je u to doba bila tehnološki naprednija od Zapada)?Zamisao o nebeskom i uzvišenom, razumnom božanskom stvaraocu, koji je donio niz zakona za minerale, biljke, životinje i zvijezde na njihovim putanjama, baš kao što carski zakonodavci donose zakone pozitivnog prava kojima se ljudi moraju pokoravati, bez sumnje je jedna od najstarijih zamisli zapadne civilizacije. Ona je, kao što nam je poznato, usko povezana s razvitkom moderne znanosti na Zapadu u doba renesanse. Budući da ova zamisao nije postojala nigdje drugdje, možda bi to mogao biti jedan od razloga zašto se moderna znanost razvila samo u Europi. Drugim riječima, je li shvaćanje o zakonima prirode bilo nužno?Vrlo je vjerojatno da se shvaćanje o nebeskom zakonodavcu koji ''donosi zakone'' za ne-ljudske prirodne pojave najprije pojavilo kod Babilonaca. Bog sunca Marduk (koji je imao vrlo važno mjesto u doba ujedinjenja i centralizacije pod Hammurabijem) prikazan je kako donosi zakone za zvijezde. On je taj koji svojim ''zapovijedima'' i ''dekretima'' ''drži zvijezde na njihovim stazama''.Predsokratici u Grčkoj mnogo govore o nužnosti (ananke) ali ne i o zakonu (nomos) u prirodi. Platon metaforu o zakonu upotrebljava samo jednom, u Timeju, i kaže da kad je čovjek bolestan, krv uzima sastojke hrane ''protivne zakonima prirode''. Ali čini se da shvaćanje o zakonima koji upravljaju cijelim svijetom naročito pripada stoicima. Većina je mislilaca te škole smatrala da je Zeus (imanentan svijetu) samo koinos nomos – opći zakon. Zilsel, uvijek spreman da uoči istodobnost društvenih pojava, primjećuje da, kao što je izvorna babilonska koncepcija o zakonima prirode nastala u sasvim centraliziranoj istočnjačkoj monarhiji, tako je u doba stoika, u doba jačanja monarhija, bilo prirodno da se na svemir gleda kao na veliko carstvo kojim upravlja božanski logos.Kod Ovidija nalazimo na najjasnije izjave o postojanju zakona u ne-ljudskom svijetu. On ne oklijeva da upotrijebi riječ lex za astronomska gibanja. Govoreći o Pitagorinom učenju, on kaže:To je predavao ljud'ma za nauk, te šutljivom kolu,Što mu se divilo, r'ječma razlago je sv'jeta postanjeSvega i uzroke stvari, i što li je priroda, što bog,Otkle nastaje snijeg i otkle rađa se munjaJupiter, da li il' vjetri iz razdrtih oblaka grme,Što li potresa zemljom, po kojem se zakonu zv'jezdeMiču, i druge je tajne razlago...(Ovidije, Metamorfoze)Još jedan, mnogo pouzdaniji prilog u ovom nizu misli, potječe od Hebreja (bilo izravno, bilo preko Babilonaca). Zamisao o zbirci zakona koje je odredio trenscedentni bog i koji se odnose na postupke ljudi i ostalog dijela prirode često se susreće. Uistinu je božanski zakonodavac bio jedan od središnjih pojmova u hebrejskoj vjeri. Ne možemo dovoljno istaknuti utjecaj što su ga na zapadnu misao u kršćanskoj eri imale te zamisli – kršćanski su teolozi i filosofi, naravno, nastavili te koncepcije.Ali što je sa znanstvenicima i njihovim prirodnim zakonima? U XVII. st., s Boyleom i Newtonom, pojam o prirodnom zakonima koji ma se ''pokoravaju'' kemijske supstancije i planeti u punom je razvitku.Nema sumnje da do prekretnice dolazi u razdoblju između Kopernika i Keplera. Prvi govori o simetrijama, harmonijama, gibanjima, ali nigdje ne spominje zakone. Galileo, poput Kopernika, nikad ne upotrebljava izraz ''prirodni zakoni'' – ono što bi kasnije bilo nazvano zakonima tu se javlja kao ''proporcije'', ''odnosi'', ''načela'' i td. Kepler, koji je otkrio tri empirička zakona o planetarnim orbitama, što je jedan od prvih primjera izražavanja zakona prirode matematičkim putem, nikad nije o njima govorio kao o zakonima. On ipak spominje ''zakon'' kada govori o principima poluge i općenito upotrebljava ovu riječ kao sinonim za mjeru ili proporciju. Kod Descartesa je zamisao o prirodnim zakonima vrlo razvijena, kao i kasnije kod Newtona i Boylea. On govori o ''zakonima koje je bog stavio u prirodu''.Osnovni je problem: zašto je zamisao o prirodnim zakonima, pošto je toliko stoljeća postojala u obliku uobičajene teološke fraze, zauzela tako važno mjesto u XVI. i XVII. stoljeću? Zilselov odgovor, koji je u načelu sigurno ispravan, glasi: ''Budući da je zamisao o vladavini nad svijetom nastala prenošenjem ljudskih predočbi o zemaljskim vladarima i njihovim vladavinama na kraljevstvo božje, moramo razmotriti prateći društveni razvitak, da bi shvatili promjenu do koje je sada došlo.'' I zaista, sa slabljenjem i nestankom feudalizma i razvitkom kapitalističke države jača centralna kraljevska vlast. Ako možemo povezati razvoj stoičke doktrine o sveopćem zakonu s jačanjem velikih monarhija nakon Aleksandra Velikog, isto tako možemo dovesti u vezu razvoj shvaćanja o prirodnim zakonima s pojavom kraljevskog apsolutizma potkraj feudalizma i početkom kapitalizma. Tako je zamisao koja je nastala u uvjetima ''istočnjačkog despotizma'' ostala sačuvana u svom rudimentarnom obliku tokom dvije tisuće godina, da bi započela novi život u doba ranog kapitalističkog apsolutizma.Zilselovo tumačenje prilično uvjerljivo osvjetljava činjenica da je Roger Bacon nedvojbeno upotrijebio izraz ''prirodni zakon'' u XIII. stoljeću, ali zamisao o zakonima materije jednostavno nije naišla na opći prijem u njegovo doba, i taj je pojam ležao zaboravljen sve do renesanse, kada ga je novi politički apsolutizam i nastanak eksperimentalne znanosti ponovo doveo u središte rasprave.Pošto smo ovo utvrdili, možemo razmotriti na koji se način razvoj kineske misli o prirodnim zakonima razlikovao od europskog. Drevni daoistički mudraci, usprkos umu i nadahnuću, možda zbog svog snažnog nepovjerenja u moć razuma i logike, nisu razvili ništa nalik zamisli o prirodnim zakonima. Prihvaćajući relativizam, tajnovitost i beskonačnost svemira, oni su tapkali prema ajnštajnovskoj viziji svijeta a da nisu postavili temelje za onu njutnovsku. Taj put nije vodio prema razvitku znanosti. To nije bilo stoga što dao, kosmički poredak u svim stvarima, nije djelovao u skladu s mjerilima i pravilima, nego zato što su daoisti smatrali da ga um ne može dokučiti teoretskim putem. Možda nije pretjerano reći da je upravo to razlog što se kineska znanost, koja im je bila povjerena stoljećima, razvila uglavnom na empirijskom nivou. Osim toga, važno je napomenuti da su daoistički društveni ideali imali malo zajedničkog s pojmom zakona, u svakom slučaju manje od bilo koje druge škole. Težili su povratku primitivnoj plemenskoj zajednici gdje ništa nije bilo zapisano, ali se sve odvijalo skladno zahvaljujući općoj suradnji, pa ih zato i nije mogao zanimati apstraktni zakon bilo kojeg zakonodavca.Dao općenito znači da ne treba vladati pomoću kazni i zakonskih mjera, već gledajući unaprijed treba utjecati primjerom da bi se promijenile sve stvari. Duhovna je vladavina bez oblika i nevidljiva. Ne vidimo da nebo zapovijeda četirima godišnjim dobima, ali ona ipak ne mijenjaju svoj tok. Isto tako ne vidimo mudraca da naređuje ljudima, ali oni ga ipak slušaju i spontano mu služe.(Wang Bi, tumačenje dvadesetog heksagrama Knjige promjena)Riječ je o očitom poricanju koncepcije o nekom nebeskom zakonodavcu koji bi izdao naloge četirima godišnjim dobima (ili odredio putanje zvijezda i planeta). Ova je misao tipično kineska. Opći sklad ne nastaje odlukom nekog kralja nad kraljevima, nego spontanom suradnjom svih bića univerzuma, koja slijede unutrašnje potrebe vlastitih priroda. Rečeno jezikom Whiteheada, ''atomi se ne kreću nasumce'' kao što je pretpostavljao mehanički materijalizam, niti neki božanski utjecaj vodi svako biće svojim putem kao što su pretpostavljale spiritualističke filosofije. Sva se bića na svim nivoima ponašaju u skladu s njihovim položajem unutar većih uzoraka (organizama) čiji su dijelovi.Tvrdnja kako nebo ne naređuje prirodnim procesima da slijede svoje pravilne tokove vezana je za osnovnu ideju kineske misli, wuwei, nedjelovanje ili nenasilno djelovanje. Zakonodavstvo nebeskog zakonodavca bilo bi wei, prisiljavanje stvari na pokornost, što uključuje nametanje sankcija. U prirodi postoji pravilnost, ali to nije rezultat ničije naredbe.Ali Kepler, Descartes, Boyle i Newton vjerovali su da ljudskom umu otkrivaju (sama riječ ''otkrivaju'' je simptomatična za osnovne nazore zapadne misli) prirodne zakone, to jest naredbe što ih je izdalo neko nadljudsko i nadrazumsko biće. Daoiste je duboko zanimala priroda, ali oni nisu vjerovali u razum i logiku. Moisti i logičari (u Kini) su nasuprot tomu imali puno povjerenje u razum i logiku, ali ih je priroda zanimala samo iz praktičnih razloga. Ovakav raskorak između empiričkih promatrača prirode i mislilaca racionalista nije ni približno postojao u europskoj povijesti, i, kao što Whitehead smatra, to je možda zato što je u europskoj misli prevladavala zamisao o vrhovnom stvaraocu, čija je razumnost bila garancija da se ono što je stvorio može dokučiti razumom. Takav je vrhovni bog morao neizbježno biti osoba. Toga nema u kineskoj misli. Čak i današnji kineski prijevod pojma ''prirodni zakon'' jest ziran fa, tj. ''spontani zakon'', što nedvojbeno odražava drevni daoistički stav i poriče jednoga personalnog boga.Vrlo je zanimljivo da se moderna znanost – u onoj mjeri u kojoj je od doba Laplacea bilo moguće ili čak poželjno odbaciti hipotezu o bogu kao osnovi prirodnih zakona – vratila, u stanovitom smislu, daoističkom pogledu na svijet. To objašnjava onaj neobično moderni prizvuk u mnogim zapisima ove velike škole. U svjetonazoru moderne znanosti nema, naravno, ni traga pojmovima o zapovijedi i dužnosti u ''prirodnim zakonima''. Ali s povijesnog stajališta ostaje i dalje pitanje bi li prirodna znanost ikad dosegla svoj sadašnji stupanj razvitka da nije prošla kroz ''teološki'' stadij.(John Needham, Kineska znanost i Zapad)

Share this post


Link to post
luba

kad bih imala para, otisla bih na egs i samo njega slusala

Economics, Computers and the War Machine.by Manuel De Landa. When we "civilians" think about military questions we tend to view the subject as encompassing a rather specialized subject matter, dealing exclusively with war and its terrible consequences. It seems fair to say that, in the absence of war (or at least the threat of war, as in the case of government defense budget debates) civilians hardly ever think about military matters. The problem is that, from a more objective historical perspective, the most important effects of the military establishment on the civilian world in the last four hundred years have been during peacetime, and have had very little to do with specifically military subjects, such as tactics or strategy. I would like to suggest that, starting in the 1 500's, Western history has witnessed the slow militarisation of civilian society, a process in which schools, hospitals and prisons slowly came to adopt a form first pioneered in military camps and barracks, and factories came to share a common destiny with arsenals and armories. I should immediately add, however, that the influence was hardly unidirectional, and that what needs to be considered in detail are the dynamics of complex "institutional ecologies", in which a variety of organizations exert mutual influences on one another. Nevertheless, much of the momentum of this process was maintained by military institutions and so we may be justified in using the term "militarisation". On one hand, there is nothing too surprising about this. Ever since Napoleon changed warfare from the dynastic duels of the eighteenth century to the total warfare with which we are familiar in this century, war itself has come to rely on the complete mobilization of a society's industrial and human resources. While the armies of Frederick the Great were composed mostly of expensive mercenaries, who had to be carefully used in the battlefield, the Napoleonic armies benefited from the invention of new institutional means of converting the entire population of a country into a vast reservoir of human resources. Although technically speaking the French revolution did not invent compulsory military service, its institutional innovations did allow its leaders to perform the first modern mass conscription, involving the conversion of all men into soldiers, and of all women into cheap laborers. As the famous proclamation of 1793 reads: "...all Frenchmen are permanently requisitioned for service into the armies. Young men will go forth to battle; married men will forge weapons and transport munitions; women will make tents and clothing and serve in hospitals; children will make lint from old linen; and old men will be brought to the public squares to arouse the courage of the soldiers, while preaching the unity of the Republic and hatred against Kings." {1} This proclamation, and the vast bureaucratic machinery needed to enforce it, effectively transformed the civilian population of France into a resource (for war, production, motivation) to be tapped into at will by the military high command. A similar point applies to the industrial, mineral and agricultural resources of France and many other nation states. Given the complete mobilization of society's resources involved in total war it is therefore not surprising that there has been a deepening of military involvement in civilian society in the last two centuries. However, I would want to argue that, in addition to the links between economic, political and military institutions brought about by war time mobilizations, there are other links, which are older, subtler but for the same reason more insidious, which represent a true militarisation of society during peace time. To retire to the French example, some of the weapons that the Napoleonic armies used were the product of a revolution in manufacturing techniques which took place in French armories in the late eighteenth century. In French armories, the core concepts and techniques of what later would become assembly­line, mass production techniques, were for the first time developed. The ideal of creating weapons with perfectly interchangeable parts, and ideal which could not be fulfilled without standardization and routinization of production, was taken even further in American arsenals in the early 19th century. And it was there that military engineers first realized that in practice, standardization went hand in hand with replacement of flexible individual skills with rigid collective routines, enforced through constant discipline and monitoring.Even before that, in the Dutch armies of the sixteenth century, this process had already begun. Civilians tend to think of Frederick Taylor, the late nineteenth century creator of so­called "scientific management" techniques, as the pioneer of labor process analysis, that is, the breaking down of a given factory practice into micro­movements and the streamlining of these movements for greater efficiency and centralized management control. But Dutch commander Maurice of Nassau had already applied these methods to the training of his soldiers beginning in the 1560's. Maurice analyzed the motion needed to load, aim and fire a weapon into its micro­movements, redesigned them for maximum efficiency and then imposed them on his soldiers via continuous drill and discipline. {2}Yet, while the soldiers increased their efficiency tremendously as a collective whole, each individual soldier completely lost control of his actions in the battlefield. And a similar point applies to the application of this idea to factory workers, before and after Taylorism. Collectively they became more productive, generating the economies of scale so characteristic of twenty­century big business, while simultaneously completely losing control of their individual actions.This is but one example of the idea of militarisation of society. Recent historians have rediscovered several other cases of the military origins of what was once thought to be civilian innovations. In recent times it has been Michel Foucault who has most forcefully articulated this view. For him this intertwining of military and civilian institutions is constitutive of the modern European nation­state. On one hand, the project of nationbuilding was an integrative movement, forging bonds that went beyond the primordial ties of family and locality, linking urban and rural populations under a new social contract. On the other, and complementing this process of unification, there was the less conscious project of uniformation, of submitting the new population of free citizens to intense and continuous training, testing and exercise to yield a more or less uniform mass of obedient individuals. In Foucault's own words:"Historians of ideas usually attribute the dream of a perfect society to the philosophers and jurists of the eighteenth century; but there was also a military dream of society; its fundamental reference was not to the state of nature, but to the meticulously subordinated cogs of a machine, not to the primal social contract, but to permanent coercions, not to fundamental rights, but to indefinitely progressive forms of training, not to the general will but to automatic docility... The Napoleonic regime was not far off and with it the form of state that was to survive it and, we must not forget, the foundations of which were laid not only by jurists, but also by soldiers, not only counselors of state, but also junior officers, not only the men of the courts, but also the men of the camps. The Roman reference that accompanied this formation certainly bears with it this double index: citizens and legionnaires, law and maneuvers. While jurists or philosophers were seeking in the pact a primal model for the construction or reconstruction of the social body, the soldiers and with them the technicians of discipline were elaborating procedures for the individual and collective coercion of bodies." {3} Given that modern technology has evolved in such a world of interacting economic, political and military institutions, it should not come as a surprise that the history of computers, computer networks, Artificial Intelligence and other components of contemporary technology, is so thoroughly intertwined with military history. Here, as before, we must carefully distinguish those influences which occurred during war­time from those that took place in peace­time, since the former can be easily dismissed as involving the military simply as a catalyst or stimulant, that is, an accelerator of a process that would have occurred more slowly without its direct influence. The computer itself may be an example of indirect influence. The basic concept, as everyone knows, originated in a most esoteric area of the civilian world. In the 1 930's British mathematician Alan Turing created the basic concept of the computer in an attempt to solve some highly abstract questions in metamathematics. But for that reason, the Turing Machine, as his conceptual machine was called, was a long way from an actual, working prototype. It was during World War 11, when Turing was mobilized as part of the war effort to crack the Nazi's Enigma code, that, in the course of his intense participation in that operation, he was exposed to some of the practical obstacles blocking the way towards the creation of a real Turing Machine. On the other side of the Atlantic, John Von Neuman also developed his own practical insights as to how to bring the Turing Machine to life, in the course of his participation in the Manhattan Project and other war related operations.In this case we may easily dismiss the role that the military played, arguing that without the intensification and concentration of effort brought about by the war, the computer would have developed on its own, perhaps at a slower pace. And I agree that this is correct. On the other hand, many of the uses to which computers were put after the war illustrate the other side of the story: a direct participation of military institutions in the development of technology, a participation which actually shaped this technology in the direction of uniformization, routinization and concentration of control. Perhaps the best example of this other relation between the military and technology is the systems of machine­part production known as Numerical Control methods. While the methods developed in 19th. century arsenals, and later transferred to civilian enterprises, had already increased uniformity and centralized control in the production of large quantities of the same object (that is, mass production), this had left untouched those areas of production which create relatively small batches of complex machine parts. Here the skills of the machinist were still indispensable as late as World War II. During the 1950's, the Air Force underwrote not only the research and development of a new system to get rid of the machinist's skills, but also the development of software, the actual purchase of machinery by contractors, and the training of operators and programmers. In a contemporary Numerical Control system, after the engineer draws the parts that need to be produced, the drawings themselves are converted into data and stored in cards or electronically. From then on, all the operations needed to be performed, drilling, milling, lathing, boring, and so on, are performed automatically by computer­controlled machines. Unlike mass­production techniques, where this automatism was achieved at the expense of flexibility, in Numerical Control systems a relatively simple change in software (not hardware) is all that is needed to adapt the system for the production of a new set of parts. Yet, the effects on the population of workers were very similar in both cases: the replacement of flexible skills by rigid commands embodied in hardware or software, and over time, the loss of those skills leading to a general process of worker de­skilling, and consequently, to the loss of individual control of the production process.The question in both cases is not the influence that the objects produced in militarized factories may have on the civilian world. One could, for instance, argue that the support of the canned food industry by Napoleon had a beneficial effect on society, and a similar argument may be made for many objects developed under military influence. The question, however, is not the transfer of objects, but the transfer of the production processes behind those objects that matters, since these processes bring with them the entire control and command structure of the military with them. To quote historian David Noble:"The command imperative entailed direct control of production operations not just with a single machine or within a single plant, but worldwide, via data links. The vision of the architects of the [Numerical Control] revolution entailed much more than the automatic machining of complex parts; it meant the elimination of human intervention ­a shortening of the chain of command ­ and the reduction of remaining people to unskilled, routine, and closely regulated tasks." And he adds that Numerical Control is a "giant step in the same direction [as the 19th. century drive for uniformity]; here management has the capacity to bypass the worker and communicate directly to the machine via tapes or direct computer link. The machine itself can thereafter pace and discipline the worker." {4}Let's pause for a moment and consider a possible objection to this analysis. One may argue that the goal of withdrawing control from workers and transferring it to machines is the essence of the capitalist system and that, if military institutions happened to be involved, they did so by playing the role assigned to them by the capitalist system. The problem with this reply is that, although it may satisfy a convinced Marxist, it is at odds with much historical data gathered by this century's best economic historians. This data shows that European societies, far from having evolved through a unilinear progression of "modes of production" (feudalism, capitalism, socialism), actually exhibited a much more complex, more heterogeneous coexistence of processes. In other words, as historian Ferdinand Braudel has shown, as far back as the fourteenth and fifteenth centuries, institutions with the capability of exercising economic power (large banks, wholesalers, long­distance trade companies) were already in operation. and fully coexisted with feudal institutions as well as with economic institutions that did no have economic power, such as retailers and producers of humble goods. Indeed, Braudel shows that these complex coexistances of institutions of different types existed before and after the Industrial Revolution, and suggests that the concept of a "capitalist system" (where every aspect of society is connected into a functional whole) gives a misleading picture of the real processes. What I am suggesting here is that we take Braudel seriously, forget about our picture of history as divided into neat, internally homogeneous eras or ages, and tackle the complex combinations of institutions involved in real historical processes.The models we create of these complex "institutional ecologies" should include military organizations playing a large, relatively independent role, to reflect the historical data we now have on several important cases, like fifteenth century Venice, whose famous Arsenal was at the time the largest industrial complex in Europe, or at eighteenth century France and nineteenth century United States, and their military standardization of weapon production. Another important example, involves the development of the modern corporation, particularly as it happened in the United States in the last century. The first American big business was the railroad industry, which developed the management techniques which many other large enterprises would adopt later on. This much is well known. What is not so well known is that military engineers were deeply involved in the creation of the first railroads and that they developed many of the features of management which later on came to characterize just about every large commercial enterprise in the United States, Europe and elsewhere. In the words of historian Charles O'Connell:"As the railroads evolved and expanded, they began to exhibit structural and procedural characteristics that bore a remarkable resemblance to those of the Army. Both organizations erected complicated management hierarchies to coordinate and control a variety of functionally diverse, geographically separated corporate activities. Both created specialized staff bureaus to provide a range of technical and logistical support services. Both divided corporate authority and responsibility between line and staff agencies and officers and then adopted elaborate written regulations that codified the relationship between them. Both established formal guidelines to govern routine activities and instituted standardized reporting and accounting procedures and forms to provide corporate headquarters with detailed financial and operational information which flowed along carefully defined lines of communication. As the railroads assumed these characteristics, they became America's first 'big business'." {5}Thus, the transfer of military practices to the civilian world influenced the lives not only of workers, but of the managers themselves. And the influence did not stop with the development of railroads. The "management science" which is today taught in business schools is a development of military "operations research", a discipline created during World War 11 to tackle a variety of tactical, strategic and logistic problems. And it was the combination of this "science of centralization" and the availability of large computers that, in turn, allowed the proliferation of transnational corporations and the consequent internationalization of the standardization and routinization of production processes. Much as skills were replaced by commands in the shop floor, so were prices replaced by commands at the management level. (This is one reason not to use the term "markets" when theorizing big business. Not only they rely on commands instead of prices, they manipulate demand and supply rather than being governed by them. Hence, Braudel has suggested calling big business "anti­markets"). {6}Keeping in mind the actual complexity of historical processes, as opposed to explaining everything by the "laws of capitalist development", is crucial not only to understand the past, but also to intervene in the present and speculate about the future. This is particularly clear when analyzing the role which computers and computer networks may play in the shaping of the economic world in the coming century. It is easy to attribute many of the problems we have today, particularly those related to centralized surveillance and control, to computer technology. But to do this would not only artificially homogenize the history of computers (there are large differences between the development of mainframes and minicomputers, on one hand, and the personal computer, on the other) but it would obscure the fact that, if computers have come to play the "disciplinarian" roles they play today it is as part of a historical processes which is several centuries old, a process which computers have only intensified. Another advantage of confronting the actual heterogeneity of historical processes, and of throwing to the garbage the concept of "the capitalist system", is that we free ourselves to look around for combinations of economic institutions which coexist with disciplinarian anti­markets but do not play by the same rules. Historically, as Braudel has shown, economic power since the 14th century has always been associated with large size enterprises and their associated "economies of scale". Although technically this term only applies to mass­produced objects, economies of scale meaning the spreading of production costs among many identical products, we may use it in an extended way to define any economic benefits to managers, merchants and financiers stemming from the scale of any economic resource. Coexisting with economies of scale there are what is called "economies of agglomeration". These are economic benefits which small businesses enjoy from the concentration of many of them in a large city. These economies stem from the benefits of shop­talk, from unplanned connections and mutual enhancements, as well as for the services which grow around these concentrations, services which small business could not afford on their own. To conclude this talk I would like to give one example, from the world of computers, of two American industrial hinterlands which illustrate the difference between economies of scale and of agglomeration: Silicon Valley in Northern California, and Route 128 near Boston: "Silicon Valley has a decentralized industrial system that is organized around regional networks. Like firms in Japan, and parts of Germany and Italy, Silicon Valley companies tend to draw on local knowledge and relationships to create new markets, products, and applications. These specialist firms compete intensely while at the same time learning from one another about changing markets and technologies. The region's dense social networks and open labor markets encourage experimentation and entrepreneurship. The boundaries within firms are porous, as are those between firms themselves and between firms and local institutions such as trade associations and universities." {7}The growth of this region owed very little to large financial flows from governmental and military institutions. Silicon Valley did not develop so much by economies of scale, as by the benefits derived from an agglomeration of visionary engineers, specialist consultants and financial entrepreneurs. Engineers moved often from one firm to another, developing loyalties to the craft and region's networks, not to the corporation. This constant migration, plus an unusual practice of information sharing among the local producers, insured that new formal and informal knowledge diffused rapidly through the entire region. Business associations fostered collaboration between small and medium­sized companies. Risk­taking and innovation were preferred to stability and routinization. This, of course, does not mean that there were not large, routinized firms in Silicon Valley, only that they did not dominate the mix. Not so in Route 128:"While Silicon Valley producers of the 1970's were embedded in, and inseparable from, intricate social and technical networks, the Route 128 region came to be dominated by a small number of highly self­sufficient corporations. Consonant with New England's two century old manufacturing tradition, Route 128 firms sought to preserve their independence by internalizing a wide range of activities. As a result, secrecy and corporate loyalty govern relations between firms and their customers, suppliers, and competitors, reinforcing a regional culture of stability and self­reliance. Corporate hierarchies insured that authority remains centralized and information flows vertically. The boundaries between and within firms and between firms and local institutions thus remain far more distinct." {8}While before the recession of the 1980's both regions had been continuously expanding, one on economies of scale and the other on economies of agglomeration (or rather, mixtures dominated by one or the other), they both felt the full impact of the downturn. At that point some large Silicon Valley firms, unaware of the dynamics behind the region's success, began to switch to economies of scale, sending parts of their production to other areas, and internalizing activities previously performed by smaller firms. Yet, unlike Route 128, the intensification of routinization and internalization in Silicon Valley was not a constitutive part of the region, which meant that the old meshwork system could be revived. And this is, in fact, what happened. Silicon Valley's regional networks were re­energized, through the birth of new firms in the old pattern, and the region has now returned to its former dynamic state, unlike the command­heavy Route 128 which continues to stagnate. What this shows is that, while both scale and agglomeration economies, as forms of positive feedback, promote growth, only the latter endows firms with the flexibility needed to cope with adverse economic conditions.In conclusion I would like to repeat my call for more realistic models of economic history, models involving the full complexity of the institutional ecologies involved, including markets, anti­markets, military and bureaucratic institutions, and if we are to believe Michel Foucault, schools, hospitals, prisons and many others. It is only through an honest philosophical confrontation with our complex past that we can expect to understand it and derive the lessons we may use when intervening in the present and speculating about the future.References:{1} Excerpt from the text of the levee en mass of 1793, quoted in William H. McNeill. The Pursuit of Power. Technology, Armed Force and Society since A.D. 1000. (University of Chicago Press, 1982). p. 192{2} ibid. p. 129{3} Michel Foucault. Discipline and Punish. The Birth of Prison. (Vintage Books, New York, 1979) p. 169{4} David Noble. Command Performance: A Perspective on Military Enterprise and Technological Change. In Merrit Roe Smith ed. Military Enterprise. (MIT Press, 1987). p. 341 and 342.{5} Charles F. O'Connell, Jr. The Corps of Engineers and the Rise of Modern Management. In ibid. p. 88{6} Fernand Braudel. The Wheels of Commerce. (Harper and Row, New York, 1986). p.379{7} Annalee Saxenian. Lessons from Silicon Valley. In Technology Review, Vol. 97, no. 5. page. 44{8} ibid. p. 47

Share this post


Link to post
Jolly Roger
...luda, pjesnik samo?Svi govore o meni, nitko ne misli na mene.(Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zarathustra)- A jesi li ti, mladi kolega, čita Ničea?- Nisan, barba Luiđi.- Tovare jedan, Ničea nisi čita. Omar ga uzmi u moju biblioteku.(Miljenko Smoje, Kronika o našem malom mistu)Nietzsche je važan filosof, budući da je prvi prepoznao što za zapadne Europljane uistinu znači biti '''moderan''. Vidio je da se dvije tisuće godina vjerovanja u kršćanske vrijednosti privode kraju i da to znači kako naši pojedinačni životi više nemaju svrhe niti smisla. I još gore od toga, gotovo sve ključne ideje i vrijednosti zapadnoga mišljenja bile su puka ''metafizika'' bez utemeljenja, i on je vjerovao da se s tom poražavajućom činjenicom valja iskreno suočiti. Naposljetku je ukazao na potrebu za ''novim ljudima'' koji će razumijeti i uveličati to novo stanje stvari. A sve te uznemirujuće zamisli izrazio je na izvanredan način:''Napokon nam se obzor iznova nadaje slobodnim, makar i ne bio blistav, napokon naši brodovi mogu iznova isploviti... More, naše more ponovno je otvoreno; možda nikada nije bilo tako 'otvorenog mora'.''Nietzsche je znao da je prorok. Fotografije na kojima je prikazan obično otkrivaju muškarca smiješnih morževskih brkova i divljih, izbuljenih očiju. Uvijek je smatrao da piše za publiku koja će ga u budućnosti znati više cijeniti i opisivao sebe kao ''posthumnog'' filosofa.Nietzsche je, međutim, govorio brojnim različitim glasovima. Njegova je filosofija protuslovna, figurativna i ironična. Od njegove su smrti njegove riječi sastavljane i rastavljane na sve moguće načine. Bilo je pjesnika i dramatičara, anarhista, fašista, eksistencijalista i postmodernista koji su se predstavljali kao ''ničeanci''. Čini se, dakle, da za svako doba postoji drugačiji Nietzsche.(Dave Robinson, Nietzsche i postmodernizam)Tek danas počinjemo otkrivati kako je stvarno velik kulturalni spektar u kojem je do važenja došao Nietzscheov utjecaj: u likovnoj umjetnosti su jugendstil i ekspresionizam, kubizam i futurizam, sve variante l'art pour l'art-a, ali upravo i novi realizam poslijeratnog vremena pokreti koji daju prepoznati njegove tragove. Ima svjedočanstava za ranu Picassovu lektiru Nietzschea. Kandinski, Macke, Marc ili Klee prisni su sa Zarathustrom, a još je i slikarstvo Maxa Beckmanna i Otta Dixa obilježeno sučeljenjem s njime. S dadaizmom i nadrealizmom započinje novi odsječak utjecaja, koji seže do u drugo veliko ratno razdoblje stoljeća. Do tada su osobito arhitekti ti koji iz Nietzscheovog monumentalističkog načina mišljenja izvlače svoje poticaje za veliko i najveće. Imena kao Auguste Rodin, Wilhelm Lembruck, Henry van de Velde, Peter Behrens, Bernhard Hoetger ili Bruno Taut moraju ovdje biti dovoljna.Tomu pridolazi široko polje literarne recepcije, u kojoj bi se moglo naći sve ono što danas više nema nikakva ranga niti značenja. No, nailazi se, također, i na najveća imena: na Hoffmanstahla, Rilkea, Schnitzlera, Morgensterna ili Stefana Georga, kao i na Heinricha i Thomasa Manna, ili na Musila, Benna i Hessea. Izvan njemačkoga jezičnog područja dadu se imenovati Wilde, Shaw, Wells, oba Lawrencea, Apollinaire, France, Proust, Gide, d'Annunzio, Marinetti ili Kazantzakis i mnogi drugi. – Preko pjesnika i preko vlastitih pjesama dosiže Nietzsche zatim i skladatelje, koje je izvorno htio dirnuti svojom muzikom. Tu valja osobito upozoriti na Gustava Mahlera i Albana Berga. Ali treba spomenuti i Richarda Straussa, čije uglazbljenje djela Tako je govorio Zarathustra u međuvremenu pripada popularnim komadima takozvane ozbiljne muzike.Taj izvanredni utjecaj u širinu i dubinu ne dostiže Nietzsche kao klasik. Prije ga se uzima kao suvremenika. Indicijom za to je sve do u tridesete godine sežuća aktualnost one literature što je nazvana ''svjetonazornom beletristikom'' i koja – gledano od Nietzschea – ima samo epigonski karakter: Rudolf Steiner, Ludwig Klages ili Oswald Spengler zgotavljaju plitke odlijeve njegovih ideja, no bivaju ipak čitani kao da iz njih govori duh vremena.(Volker Gerhardt, navod prema D. Barbarić, Nietzsche)Ima knjiga koje se javljaju zaista kao božanska grmljavina: iz vedra neba. Tako se i meni jednoga dana objavio Nietzsche, oborivši me nerazmjerno jače od Schopenhauera (1917.)... U tekstovima Nietzschea (koga sam veoma skromno, upravo servilno smatrao svojim genijalnim učiteljem. I kome sam vjerovao sve, upravo sve, doslovno a prima vista, sto posto - sve) nijesam mogao da razumijem »Sve« u nijansama, čitajući često te poetske tekstove kao kroz koprenu.(Miroslav Krleža, navod prema novinskom članku)Tko zna koliko će još generacija morati proći da bi proizvele nekoliko ljudi koji će u svoj dubini toga osjetiti ono što sam učnio! A i tada mi čak jezu pričinja pomisao koliko će se neopravdanog i posve neprimjerenog jednom pozivati na moj autoritet.(Friedrich Nietzsche, iz jednog pisma)Sam sad idem, učenici moji! Otiđite i vi, sami! Tako ja to hoću.Idite dalje od mene i branite se od Zarathustre! Još bolje: stidite ga se! Možda vas je prevario.Čovjek spoznaje mora moći ne samo ljubiti svoje neprijatelje, on mora i svoje prijatelje mrziti moći.Učitelju se loše uzvraća ako se uvijek ostaje samo učenik. I zašto nećete čerupati moj vijenac?Vi me štujete: a što ako se vaše štovanje jednog dana sruši? Čuvajte se da vas jedan kip ne poubija!Kažete da vjerujete u Zarathustru? Ali što stoji do Zarathustre! Vi ste moji vjernici, ali što stoji do svih vjernika!Vi još niste sebe tražili: a već nađoste mene.Tako čine svi vjernici; zato je mala korist od sveg vjerovanja.Sad vas pozivam da me izgubite i sebe nađete; i tek kad me svi zaniječete, vratit ću vam se...(Friedrich Nietzsche, Ecce homo)

Share this post


Link to post
расејан

Ја босиљак сијем, мени Фридрих ниче.(један од мојих цимера)

Share this post


Link to post
Jolly Roger
Gnothi seauton! Ako me date pogubiti nećete lako naći drugog pored mene. Upravo – iako može zvučati smiješno – bog me postavio uz bok ovome gradu, kao velikom i plemenitom konju, no koji je zbog svoje veličine postao mlitav i treba mu neki obad da ga podbode. Tako se čini da je bog mene poslao u ovaj grad kao takva [obada] da vas, premećući se sad ovamo sad onamo, razbuđujem, potičem, podbadam, jednog po jednog, bez prestanka.(Platon, 4. st. pr. Kr.) Zašto se Sokrat usporedio s obadom? Jer je želio imati samo etičko značenje. Nije želio biti samo jedan puki genij kojemu se dive i koji izvana potiče druge i olakšava im život jer bi oni tad rekli: lako je njemu to raditi jer je genij. Ne, on je činio upravo ono što može činiti svaki čovjek, on je razumio samo ono što svaki čovjek razumije. U tome se sastoji taj napis. On je podbadao samo pojedinca, prisiljavajući ga i mučeći ga ovim općim načelom. Stoga je on bio i obad koji nadražuje strašću pojedinca i ta mu strast nije dopuštala da se izgubi u neusporedivom i mlitavom udivljenju. Kad neki čovjek pokaže moralnu snagu, ljudi, da bi ga skinuli s vrata, radije ga učine genijem. Junaštvo se ne odnosi na različitost između čovjeka i čovjeka (odnosno na to da je netko genij, umjetnik, pjesnik, plemenitog porijekla itd.). Ne, junaštvo je vrlina običnog čovjeka: junaštvo je biti velik u onome što bi svatko mogao biti. Nazivati Sokrata genijem je velika glupost: da je on bio genij, ne bi se bio bavio opće-ljudskim, nego bi bio ”postavljen izvan”. Dakle, ne bi bio ”obadom”. (Søren Kiekegaard, oko 1850.)Spoznaj samoga sebe, to je nalog koji niti u sebi samom, niti u misli onoga tko je to prvi izgovorio nema značenje jednostavnog poznavanja sebe samoga, tj. poznavanja sposobnosti, karaktera, usmjerenja i nedostataka pojedinca, nego poznavanje onoga što je bitno istinito u čovjeku… Niti filosofija duha za svoj cilj ne postavlja tu tobožnju spoznaju koja u čovjeku traži njegove individualne osobine, strasti i slabosti, i koja istražuje, kako se kaže, tajne ljudskog srca; spoznaju koja s jedne strane nema nikakve vrijednosti ukoliko ne pretpostavlja spoznaju općenitosti, tj. čovjeka, … a koja se, s druge strane, nikako ne odnosi na slučajnosti, na beznačajne i prolazne proizvode duhovnog bića i koje nimalo ne prodiru niti u njegovu bit niti u nutarnju prirodu. (G. W. F. Hegel, 1807.)

Share this post


Link to post
Jolly Roger
Ljepota?Jer lijepo nije drugo do početak strašnog koji još možemo podnijeti.(R. M. Rilke, Devinske elegije)Naišao sam na odredbu ljepote - moje ljepote. Ljepota je nešto žarko i tužno, nešto što daje široko i pomalo nesigurno polje za odgonetavanje. Ako se hoće mogu primijeniti svoju misao na neki osjetilni predmet, recimo na žensko lice, jednu od najzanimljivijih pojava društva. Očaravajuća i lijepa glava, ženska glava, istodobno dopušta misliti - nejasno i neodređeno - na divotu i na tugu; u sebi nosi ideju tuge, otupjelosti, dapače ispunjenosti, istodobno kad je upravo oprečno, čista žar i vitalnost; pridružuje joj se nešto gorčine, koja kao da zrači iz orobljenosti ili očaja. Tajna i žaljenje također su karakteristike ljepote.Jedna lijepa muška glava ne treba sadržavati, osim možda za ženske oči - potrebno je dobro shvatiti, za ljudske oči - ovu ideju divote, koja je u ženskom licu utoliko privlačnija izazovnija ukoliko je lice u cijelosti tužnije. Ali bit će u toj glavi još nešto žarko i tužno - duhovne potrebe, mračno potisnuto častoljublje - beskorisna moć koja bruji - ponekad neka osvetnička tupost (jer kod tog se predmeta ne smije zaboraviti idealni tip Dandya) - ponekad još - i to je jedna od najzanimljivijih karakteristika ljepote - tajanstvenost, i konačno (da konačno imam hrabrosti potpuno priznati, koliko se osjećam modernim u estetici) - Nesreća. Ne tvrdim da se Radost ne može vezivati za ljepotu, ali moram reći da je radost samo najprostiji ukras; dok je tuga, takoreći, najotmjeniji drug, u toj mjeri (možda bi moj mozak mogao biti začarano zrcalo?) da niti ne mogu zamisliti takvu vrstu ljepote u kojoj ne bi bilo nesreće. Privrženi takvim mislima - drugi bi iskušani od njih u Miltonovom načinu rekli: može se uvidjeti da bi mi bilo teško ne stići do zaključka da je najsavršenije otjelovljenje muške ljepote Sotona.(Charles Baudelaire)...Ljepota je strašna, jeziva stvar! Strašna je jer je nitko još nije dokučio niti će to kada moći, zato što Bog stalno stavlja pred nas nove zagonetke. U ljepoti se susreću dvije suprotne obale a oprečnosti istodobno postoje. Ja nisam učen čovjek, brate, ali o ovome sam puno razmišljao. Zbilja, tajnama nema kraja! Mnogo je u životu nepoznanica za čovjekova nejaka pleća. Rješavamo ih kako znamo i umijemo i opet smo na suhome. Ljepota! Nepodnošljiva mi je pomisao da čovjek plemenitog srca i uzvišenog uma, koji se zaputio u život s idealom Madone u srcu, završi u Sodomi. Još je strašnije što se čovjek kojemu je Sodoma u srcu, ne odriče lako ideala Madone i što u dubini duše može poludjeti od istinske čežnje za ljepotom, kao u doba mladenačke nevinosti. Da, široko je ljudsko srce, preširoko. Volio bih da nije tako. Sam vrag zna što sve to znači! Ono što je razumu mrsko i sramotno, često je u srcu milo i drago. Ima li ljepote u Sodomi? Vjeruj mi, mnogim ljudima je Sodoma lijepa. Jesi li znao za tu tajnu? Ono što me užasava je to što ljepota nije samo zastrašujuća, već i puna tajni. Bog i vrag tu se bore, a bojno polje im je ljudsko srce. Ali, ljudsko srce želi pričati samo o vlastitom bolu.(Dostojevski, Braća Karamazovi)- ljepota je u susretu kišobrana i šivaćeg stroja na operacijskom stolu(Lautreamont, geslo nadrealizma)

Share this post


Link to post
DarkAttraktor
Unabomber je bio u pravuiliSrećni korisnici, nećete još dugoLjudima koji se bave bezbrojnim konkretnim mogućnostima digitalnih tehnologija, svaka načelna ili šira kritika deluje krajnje apstraktno. Oni su ljudi od znanja i akcije; potrebno je nešto «konkretnije» od načelne kritike da bi ti Prometeji makar na trenutak prekinuli svoju misiju i udostojili nas pažnje. Ali, pošto preko stranica ovog časopisa ne možemo da ih dohvatimo drugačije, što bi im sigurno pomoglo da bolje shvate neke stvari, moraćemo da ih malo nerviramo. Nerviraju i oni nas i to žešće. Osim toga, prave nam i teška sranja. Ti mali skotovi su oni koji pokreću ovu Mašinu i podstiču njen razvoj. A to zaista nije šala.Ovih dana, na zemlju je sišao jedan od njihovih vodećih gurua, Richard Stallman. Ako niste čuli za njega, lako ćete se obavestiti, a dosta informacija stiže i u ovom broju, nešto i od Stallmana lično. Povodom njegovog dolaska, u Beogradu je organizovana cela Nedelja slobodnog softvera (od 6-12. III 2006), a gradom i etrom su kružila i ovakva obaveštenja (naglasci su moji):>> Pored tehničkih aspekata koji se pre svega tiču otvorenosti izvornog koda programa, slobodan softver ima i svoju društvenu konotaciju. Sama sloboda KORIŠĆENJA predstavlja veoma bitan faktor u izgradnji SLOBODNOG DRUŠTVA. Društveni uticaj slobodnog softvera se ogleda i u stvaranju zajednice KORISNIKA slobodnog softvera koja okuplja veliki broj KORISNIKA računara na planeti. Otvorenost ka KORISNICIMA uslovljava spontanu potrebu za udruživanjem u cilju što bolje saradnje čiji glavni motiv nije novac, već podizanje društvene svesti na viši nivo. Na kraju, slobodan softver je PRILIKA ZA SVE LJUDE BEZ OBZIRA NA IMOVINSKO STANJE, versku, rasnu ili bilo kakvu drugu pripadnost da pokažu svoje kreativne sposobnosti. Slobodan softver MOGU KORISTITI SVI LJUDI NA PLANETI BEZ OGRANIČENJA. <<(Iz zajedničke najave grupe “digitalnih umetnika” Dez.Org i galerije Ozon)To je ta priča. Svi ljudi. Korisnici. Bez ograničenja. A hardver? Da li to pada s neba? Ili nastaje u nekom društvenom vakuumu, mimo ljudskih odnosa? Na čemu da puštam sve te slobodne softvere? Na kurcu? Neverovatno. Ali, tako piše, crno na belo.Pri tom, nije reč o lošoj interpretaciji: to je doslovna reprodukcija Stallmanove priče o “dobrim susedima” koji slobodno razmenjuju svoja znanja i veštine. To je svakako plemenita poruka, koja ne trpi nikakve cinizme. Ali, sam Stallman nikada nije krio prave razloge koji su ga doveli do ideje o “slobodnom softveru”. Ti razlozi nisu bili altruistički, nego pragmatični: tradicionalni koncept vlasništva je velika smetnja daljem RAZVOJU digitalnih tehnologija. Za ambiciozne programere, obdarene vizijom, nema veće jeresi. To ih frustrira, jer ometa njihovu komotnu (oni bi rekli “slobodnu”) razmenu i saradnju, koje su od suštinskog značaja za razvoj tog sektora u CELINI. Sve ostalo dolazi posle toga. To ne znači da treba sumnjati u Stallmanov iskreni liberalni (hipi) sentiment (1): ali, on je pre svega ekspert, programer, fanatik posvećen razvoju digitalnih tehnologija, savršeno rasejan prema svemu što stoji pre i posle te usko programerske i korisničke dimenzije, iz koje on ne iskoračuje ni jednog trenutka. U istom bajkolikom prostoru, u kojem cvetaju samo “mogućnosti”, kreću se i njegovi sledbenici. I tu počinje problem, koji, makar u ovom trenutku, sigurno nećemo moći da prevaziđemo u nekom boljem raspoloženju. Ulog je, sa obe strane, preveliki. Pričati o izgradnji slobodnog društva, kroz nesputani razvoj supertehnologija, s tako blaženom rasejanošću prema konkretnom društvenom kontekstu koji JEDINI može da stvori uslove za taj razvoj i to SAMO po cenu slobode i autonomije, možda nije zločin, ali je prosto odvratno.“Nikakva tehnika nije moguća tamo gde su ljudi slobodni”, rekao je Jacques Ellul (Tehnološko društvo 1954/ 1962). Pod “tehnikom”, Ellul je podrazumevao ono za šta mi obično kažemo “tehnologija”: skup ideja, metoda i postupaka čiji su JEDINI kriterijumi moć i efikasnost, bez ikakvih drugih ljudskih ciljeva ili preokupacija. “Zadovoljavanje ljudskih potreba” je nužno političko zlo i ništa osim toga – osim u slučaju produkcije potreba koje su i same roba ili pogonski motor robne proizvodnje. Taj kompleks teži da se proširi na sve oblasti ljudskog delovanja i da im nametne svoje kriterijume. Zato “tehnike” nisu prevashodno mašine i aparati, nego svi odvojeni sektori: obrazovanje, propaganda, ekonomija, politika, kultura, ratovanje, naučno-tehnološki kompleks, itd. Idealno, a sve više i praktično, računa se samo efikasnost. To je sasvim nov fenomen, kaže dalje Ellul, u odnosu na ranije tehnologije, koje se nisu rukovodile samo tim načelima ili ih nisu sledile uopšte, niti su postojale kao sektor izdvojen i nadređen celini života zajednice.Sve to je tako očigledno: tamo gde su ljudi slobodni jednostavno je nemoguće postići stepen radne i energetske mobilizacije neophodan za funkcionisanje OVAKVOG sistema. Moguće je toliko toga – zaista daleko od svake oskudice ili nekog asketskog ideala, što nam iz ove perspektive obično prvo pada na pamet – ali ne i sve ono na šta smo toliko navikli. To se može postići samo direktnom prinudom ili ekonomskom ucenom. Nema piramida bez Faraona; ali, bez Faraona, u ovom ili onom obliku, nema ni slobodnog softvera (ili neslobodnog, razlika je zaista sekundarna); o hardveru, u najširem smislu, da i ne govorim. Ako neka kultura ili način zivota zahteva toliku količinu sirovina, energije, rada, specijalizacije i organizacije i ima tako katastrofalne ukupne posledice, može li se o tome uopšte govoriti kao o izvoru “rešenja”? Šta to rešavamo takvim “rešenjima”? Da li od nečeg takvog treba očekivati da nam pruži temelj za izgradnju slobodnog društva? Intenzivna podela rada (specijalizacija), na kojoj počiva cela ta dinamika, ima za posledicu suštu suprotnost slobodnom razvoju i autonomiji: degradaciju čoveka na nivo usavršene funkcije i retardirane celine, koja ne raspolaže ni delićem svojih stvarnih potencijala. Kako tako široko, zapravo isključivo, oslanjanje na proizvode celog tog kompleksa – na stvari koje su do te mere IZVAN našeg dometa i kompetencije – može doprineti procvatu ljudske autonomije?Ali, nas sve to izgleda više ne zanima. Nas zanimaju samo krajnji proizvodi celog tog lanca i samo oni od kojih imamo ličnu i neposrednu korist. Ostalo se ne računa. Ono što se i nama samima lomi o glavu treniramo da trpimo. Neka onda trpe i drugi.O ovoj stvari ne vredi raspravljati s njenim malim agentima. Oni su u transu. Ali, o tome treba govoriti. Ovde sam se uglavnom zadržao na problemu tog ogavnog korisničkog mentaliteta, ali to je samo delić priče. To nam može pomoći da shvatimo zašto ovom sistemu ide tako dobro. Sa ovako fanatičnim mušterijama nema razloga da mu ide loše. Uspeo je da nas pretvori u svoje srećne korisnike, zainteresovane samo za uslove potrošnje i upotrebe njegovih krajnjih proizvoda. Sve ostalo su apstrakcije i “ekstremizmi”. Tu sigurno ima nekih sporova; pitanje distribucije i korisničkih prava očigledno još nije rešeno. Ali, možda i ne mora biti rešeno: sama ta rasprava održava dinamiku koja je sa stanovišta sistema poželjna, jer odvlači pažnju i energiju mnogih ljudi s pitanja njegovih ukupnih pretpostavki i posledica. Razgovarajmo o uslovima korišćenja (“terms of use”). Izborimo se za SVOJA korisnička prava i slobodu delovanja (preduzetništva) u datim okvirima: nije bitno ko od svega toga ima NAJVIŠE koristi. Ako i sami radimo nešto, budimo široke ruke, ne budimo stipse. To će samo unaprediti celu tu oblast. Neka sve bude “user-friendly”! Ali, ne dirajmo u temelje. Ignorišimo UKUPNE pretpostavke i posledice. Sav potreban rad za razvoj celog tog sektora ionako obezbeđuju neki nevidljivi ljudi, a one najgore posledice dešavaju se uvek negde drugde. Naše igračke do nas dolaze čiste, sve te fleke se prosto ne vide.Svako ko afirmiše i podstiče razvoj tehnološke sfere, bez trunke kritike na račun društvenih odnosa koji obezbeđuju njen razvoj, zapravo afirmiše te odnose, a ne ovu ili onu tehnološku mogućnost. To je afirmacija najakutnijeg oblika Kompleksa Moći, kapitalizma, pogona u kojem sve to nastaje. To je afirmacija zverskog izrabljivanja, ucene, totalne ljudske degradacije i opšteg pustošenja. To je, da malo pojednostavimo, afirmacija ubijanja , u svakom pogledu. To je realan kontekst u kojem živimo; mi, “dobri susedi” iz Stallmanovih maštarija o slobodnom svetu. Ali, tu njegova briga za nas prestaje.Afirmacija konkretnih tehnoloških proizvoda dolazi tek na drugom mestu: glavne posledice svih ovih trendova – računajući svakako i pravu bujicu “slobodnih (digitalnih) sadržaja” – jesu 1) povećanje UKUPNE potrošnje roba iz ovog sektora i 2) jos fanatičnije vezivanje za njega. Ovo drugo je posebno važno: digitalne tehnologije su glavni reklamni izlog kapitalizma; na ovaj način, broj njegovih ovisnika i branilaca se stalno povećava. Takvi NIKADA neće dovesti u pitanje njegov dalji razvoj, ma koliko gunđali zbog nekih nepravdi i najtežih ispada. To je psihološki nemoguće: glavni sadržaj njihovih malih, korisničkih života zavisi od stalnog dotoka novih rešenja i uređaja. Sloboda korišćenja ili nekorišćenja tehnologije ne postoji; ceo prostor koji zatičemo dolaskom na ovaj svet prožet je tom infrastrukturom i tom vrstom uma; bez tog kompleksa – ne samo bez kompjutera ili digitalnih kamera – ne možete da pregurate dan, nađete posao, preduzmete nešto protiv svega toga. Ali, afirmacija svega toga, sračunata ili naivna, nešto je sasvim drugo; posebno kada je praćena tom vatrenom altruističkom retorikom. Afirmišu ono što nas totalno poništava kao slobodne i autonomne pojedince, a govore da im je “čovek na prvom mestu”.Unabomber je bio u pravu. Niste vredni robijanja (dobro, možda ima i takvih), ali opet vas treba iznabadati tako da već jednom utuvite u glave da se sve to ne isplati . Bolje ganjajte nešto drugo. Podesite se na drugačije kriterijume, tražite druga rešenja. Ova “rešenja” nas koštaju previše.(Aleksa Golijanin, Freedom Fight br.12)

Share this post


Link to post
Jolly Roger

^^Odličan tekst.

Share this post


Link to post
Jolly Roger
Kinizam?Antički kinizam je principijelno drzak, barem na grčkom izvoru. U njegovoj drskosti leži metoda dostojna otkrivanja. Taj prvi zbiljski ''dialektički materijalizam'', koji bijaše i eksistencijalizam, s nepravom je promatran i preskočen kao puka satirska igra, kao napola vedra, napola prljava epizoda pokraj velikih sistema grčke filosofije – Platona, Aristotela i stoika. U toj kynismos otkrivena je vrst argumentiranja s kojom seriozno mišljenje ni do danas ne zna što bi započelo. Nije li sirovo i groteskno kopati po nosu dok Sokrat zazivlje svoj daimonion i zbori o božanskoj duši? Može li se nazvati drugačije no vulgarnim, kada Diogen protiv platonskog nauka o idejama ispušta prdac – ili nije li prdstvo samo jedna od ideja koju je božanstvo ispustilo iz svoje kosmogonijske meditacije? I što ima značiti kada ovaj filosofirajući gradski lutalica na Platonov tankoćutni nauk o Erosu odgovara javnom masturbacijom?Za razumijevanje ovih prividno nastrano provocirajućih gesta vrijedno razmišljanja jest načelo, koje je učenja o mudrosti dozvalo u život i koje je u starini slovilo kao samorazumljivost, prije nego što su ga razorili moderni tokovi razvitka. U filosofa, čovjeka ljubavi prema mudrosti i svjesnog života, moraju se podudarati život i učenje. Središte svakog naučavanja je ono što njegovi sljedbenici od njega otjelovljuju. To se dade idealistički naopako tumačiti, kao da je smisao filosofije uputiti ljude na trag nedostižnih ideala. No, ako je filosof u vlastitoj osobi pozvan da živi ono što govori, tada je, dapače, njegova zadaća u kritičkom smislu da još više govori ono što živi. Od davnine se svaka idealnost mora materijalizirati i svaka materijalnost idealizirati, kako bi za nas bila zbiljskom kao biće sredine. Lučenje osobe i stvari, teorije i prakse u ovome elementarnome vidiku, uopće ne dolazi u obzir – osim kao znak zamućivanja istine. Otjeloviti naučavanje znači: sebe učiniti njegovim medijem. To je opreka onome što se zahtijeva u moralističkom pleodajeu za strogo, idealom vođeno djelovanje. U osluškivanju onoga što je otjelovljivo, ostajemo zaštićeni od moralne demagogije i od terora radikalnih abstrakcija, koje se ne daju živjeti....Tko uzima slobodu suprotstavljanja vladajućim lažima, provocira klimu satiričkih olabavljenja, u kojima se od sputanosti afektivno odrješuju i moćnici, zajedno sa svojim ideolozima vlasti. No, dok kinici zaštićuju svoje ''drskosti'' životom u asketskom integritetu, odgovara im idealizam onih napadnutih, s njihovom nesputanošću prikrivenom kao užasavanje, koja, u najgorem slučaju ide do istrebljavanja.U biti je moći da se ona može smijati samo vlastitim vicevima....Drskost načelno ima dva položaja: gore i dolje, moć na vlasti i protumoć, staromodno izraženo: gospodar i sluga. Antički kinizam započinje proces ''golih argumenata'' iz opozicije, nošen moći, koja dolazi odozdo. Kiničar prdi, sere, piša, masturbira na otvorenoj ulici, pred očima atenskog sajmišta; on prezire slavu, fućka na arhitekturu, uskraćuje poštovanje, parodira povjesnice o bogovima i junacima, jede sirovo meso i povrće, leži na suncu, zbija šale s kurvama i kaže Aleksandru Velikome neka mu se makne sa sunca. Što to treba značiti?Kinizam je prva replika na atenski gospodski idealizam, koja prekoračuje teorijska opovrgavanja. On ne govori protiv idealizma, on živi protiv njega. (...)Akademijski razgovor filosofa ne dodijeljuje materijalističkoj teoriji mjesto koje zaslužuje – dapače, on joj ga ne može priznati budući da sam razgovor pretpostavlja nešto tako kao idealistički dogovor. Tamo, gdje se samo govori, eksistencijalni materijalizam unaprijed zna da ga se ne razumije. U dialogu glava vazda će iskrsavati samo teorije glava, i dialektika glave lako će se izdići iznad prijepora idealizma s nekim materijalizmom glave. Sokrat se sasvim dobro nosi sa sofistima i teorijskim materijalistima, samo ako ih može namamiti u razgovor u kojem je on nepobjediv kao majstor proturječja. Ali s Diogenom nisu izašli na kraj ni Sokrat ni Platon – jer on s njima govori drugačije, u dialogu čitavim tijelom. (...)U psećoj filosofiji kinika pojavljuje se, naime, materijalistička pozicija, koja je ravnopravna idealističkoj dialektici. Ona posjeduje mudrost iskonske filosofije, realizam materijalističkog temeljnog stava i vedrinu neke ironične religioznosti. Kraj svih svojih nezgrapnosti Diogen nije opozicionalno zadrt i fiksiran u protuslovljenju; njegov život je označen humorističkom samoizvjesnošću, koja pripada samo suverenim duhovima. U idealizmu, koji opravdava socijalne i svjetovne poretke, ideje se nalaze gore te sjaje u svjetlu pozornosti; materija je dolje, puki odsjaj ideja, sjena, prljavštine. Kako se živuća materija može obraniti od tako niskog rangiranja? Ona je isključena iz akademisjkog dialoga, ostaje pripuštenom samo kao tema, ne kao eksistencija. Što činiti? Ono materijalno, budno tijelo, aktivno se bije za dokaz suverenosti. Ono isključeno niže upućuje se na tržnicu i demonstrativno izaziva ono više. Fekalije, urin, sperma! ''Vegetirati'' poput psa, ali živjeti, smijati se i voditi brigu o dojmu da iza svega toga ne stoji poremećenost nego jasna refleksija.Sada bi se moglo prigovoriti da su animalne stvari svakodnevna privatna iskustva tijela, koja ne zaslužuju javni spektakl. Može biti, no to ne pogađa stvar. Taj ''prljavi'' materijalizam ne odgovara samo na prenategnuti idealizam moći, koji potcjenjuje prava onog što je konkretno. U kinika su animalnosti dio njegova samostiliziranja. Njihova jezgra je eksistencijalizam. Kiničar kao dialektički materijalist, mora izazivati javnost, budući da je ona jedini prostor u kojem se smisaono može pokazati prevladavanje idealističke arogancije. Duhovni materijalizam ne zadovoljava se riječima, nego prelazi u materijalnu argumentaciju koja rehabilitira tijelo. Zacijelo, idea caruje u akademiji a urin diskretno kaplje niz latrinu. Ali urin u akademiji! To bi bila totalna dialektička napetost, pišati protiv idealističkog vjetra....Drskost je djelotvorna kada iz donje pozicije pri svome prodoru izražava realne energije. Religiozna drskost, blasfemija, pušta otjerati nabožnu ozbiljnost, pri napadu fiziologijski nezadržive energije smijeha.Ono što ima moć, može si uzeti slobodu. No ipak, moć je gore i dolje, dakako s pomaknutim proporcijama; sluga nije tek ništa, a gospodari nisu sve. Moć onoga ispod dolazi individualno do svijesti kao ona drskost koja tvori jezgru snage kinizma. Ravnina na kojoj oni iskušavaju mogućnosti vlastite volje, subverzija, samovoljna praksa u smislu polovičnih sloboda koje rastežu zakone.Sloboda moći na vlasti, dvostruka je sloboda. Ona ponajprije obuhvaća privilegije i gospodske slobode, koje su povezane s moći na vlasti. Nikakva drskost nije potrebna da se ona uzme, prije osjećaj takta, da se pri tome ne postupa ostentativno.Ali, i u moćnih postoji nešto što dođe na isto s poluslobodama. Budući da se pri tome izdaju protivničkoj svijesti, takve si oni dopuštaju u pravilu samo pod pritiskom. Gospodska svijest poznaje specifičnu drskost: gospodski cinizam, u modernom smislu riječi, za razliku od kiničke ofenzive. Kritički kinizam, onaj primarni, napadački, bio je plebejska antiteza. Moderni cinizam je, naprotiv, gospodska antiteza vlastitom idealizmu kao ideologiji i kao maskeradi. Cinički gospodin otkida masku, ismijava svog slabog protivnika – i tlači ga. C'est la vie. Plemstvo obvezuje. Reda mora biti. Prinude stvari često nadilaze uvid onog pogođenog, zar ne?Gospodski cinizam je drskost koja je promijenila stranu.Tu ne izaziva David Golijata, nego Golijat Davida svih vremena – od arogantnih asirskih vojničkih kraljeva do moderne birokracije – pokazuje hrabrom ali izgleda lišenom Davidu, gdje je gore i gdje je dolje; cinizam u javnoj službi....Diogen, besramna politička životinja, ljubi život te on za ono animalno zahtijeva prirodno, ne pretjerano, no ipak časno mjesto. Tamo gdje se ono animalno niti ne potiskuje niti ne uzvisuje, nema mogućnosti za ''nelagodu u kulturi''. Energija života mora se uspinjati odozdo prema gore i neometano otjecati, čak i u mudraca. Tko ljubi život, poput Diogena, u njega takozvani takozvani ''princip realnosti'' poprima drugu formu. Obični realizam potječe, štoviše, iz tjeskobnosti i mrzovoljna mirenja s nužnostima, koje propisuje ''sistem potreba'' podruštvljenih živih bića. Diogen, prema predanju, mora da je neobično dugo živio, više od devedeset godina; u filosofa, koji je bio etik i dopuštao samo otjelovljenje, ta činjenica djeluje poput dokaza njemu u prilog.Diogenova besramnost nije na prvi pogled razumljiva. Ako se, s jedne strane, čini da je treba protumačiti prirodnofilosofijski – naturalia non sunt turpia – tada je njezina poanta na političkom, društvenoteorijskom području. Sram je najintimnijji socialni okov, koji nas, prije svih konkretnih pravila savjesti, veže uz opće standarde ponašanja. Filosof eksistencije ipak se ne može pomiriti s danim socialnim dresurama srama. On odvrće proces još jednom od početka: ono zbog čega se čovjek zbiljski treba stidjeti ni u kom slučaju nije utvrđeno društvenim konvencijama, pogotovu kada je društvo samo pod sumnjom da počiva na perverzijama i neumnostima.Kinik, dakle, otkazuje duboko usađenim naredbama stida rasprostranjeno sputavanje. Običaji, uključujući konvencije stida, dapače mogu biti naopaki; tek ispit pred principom prirode i principom uma može stvoriti neku sigurnu osnovu. Politička životinja probija politiku stidljivosti. Ona pokazuje da se ljudi, u pravilu, stide za krive stvari, za svoj physis, za svoje animalne strane koje su uistinu nedužne, dok neuznemireni ostaju pri svojoj bezumnoj životnoj praksi, svojem mahnitanju za dobitkom, nepravednosti, okrutnosti, taštini, pristranosti i zaslijepljenosti. Diogen okreće koplje. On doslovno sere na uvrnute norme. Pred očima atenske publike na trgu on je običavao raditi ''kako ono što se odnosi na Demetru, tako i ono što se odnosi na Afroditu'', u prijevodu: srati, pišati, onanirati (možda i obljubiti). Kasnija platonička i kristianizirana tradicija, koja je gušila tijelo teretom stida, mogla je, naravno, u tome vidjeti samo skandal pa su bila potrebna stoljeća prije nego što se značenja tih gesta moglo približiti filosofijskoj jezgri. Psihoanaliza je dala svoj prilog ovom ponovnom otkrivanju time što je iznašla jezik u kojemu se otvoreno može govoriti o analnim i genitalnim ''fenomenima''. Baš je to, na pantomimičkoj ravnini, prvi pokazao Diogen. Ako je mudrac emancipirano biće, tada on mora u sebi odriješiti unutarnje instancije potiskivanja. Stid je glavni činilac socialnih konformizama, prekidač, na kojemu se upravljanja izvana prebacuju u upravljanja iznutra. Javnom onanijom on je počinio bestidnost, s kojom se doveo u opoziciju prema političkim dresurama vrline svih sistema. Ona je bila frontalni napad na svekoliku politiku obitelji, jezgru svakog konzervativizma. Budući da je on, kako predanje stidljivo kazuje, svoju svadbenu pjesmu pjevao vlastitim rukama, on nije podlijegao prisili da ulazi u brak zbog seksualnih potreba. Diogen je praktički docirao masturbaciju, dakako, kao kulturni napredak ne kao pad u animalno. Dapače, prema mudracu, životinji se mora dopustiti da živi, ukoliko je ona uvjet čovjeka. Vedri masturbant (''Da li bi se moglo tako trljanjem trbuha rastjerati glad?'') probija konzervativnu seksualnu ekonomiju bez vitalnih gubitaka. Seksualna neovisnost ostaje jedan od najvažnijih uvjeta emancipacije.(Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Share this post


Link to post
Jolly Roger
Raznoliko?Ono biti [ono Jest, ono ''je'', ''bitak''] se govorii mnogovrsno, a ne na jedan način.(Aristotel, Metafizika)Mi kažemo: ''Bog je.'' ''Zemlja je.'' ''Predavanje je u slušaonici.'' ''Ovaj čovjek je iz Švapske.'' ''Pehar je od srebra.'' ''Seljak je u polju.'' ''Kniga je moja.'' ''On je na samrti.'' ''Lijeva strana broda je crvena.'' ''Neprijatelj je u povlačenju.'' ''U vinogradima je filoksera.'' ''Pas je u vrtu.'' ''Iznad svih vrhova je tišina.''Svaki put se ono ''je'' razumijeva drugačije. U to se lako možemo uvjeriti ako kazivanje toga ''je'' uzmemo onako kako se stvarno vrši, naime onako kako je svaki put izgovoreno iz nekog određenog položaja, zadatka i raspoloženja (a ne kao puke rečenice).''Bog je'', to jest stvarno prisutan. ''Zemlja je'', to jest mi je razabiremo i razumijevamo kao stalno postojeću. ''Predavanje je u slušaonici'', to jest ono se održava. ''Ovaj čovjek je iz Švapske'', to jest on otud vodi porijeklo. ''Pehar je od srebra'', to jest on se sastoji od... ''Seljak je u polju'', to jest on boravi na polju, on se tamo zadržava. ''Knjiga je moja'', to jest ona mi pripada. ''On je na samrti'', to jest on umire. ''Pas je u vrtu'', to jest on se tamo vrzma. ''Iznad svih vrhova je tišina'' to jest ???Znači li ono ''je'' u zadnjim stihovima: tišina se nalazi, ili postoji, ili održava, ili zadržava? Ništa od toga ovdje ne odgovara. Pa ipak, to je isto ono jednostavno ''je''. Ili taj stih podrazumijeva: iznad svih vrhova vlada tišina, kao što u nekom školskom razredu vlada tišina? Ni to. Ili možda: iznad svih vrhova leži tišina, ili počiva tišina? To već prije, ali ni taj opis isto tako ne odgovara.''Iznad svih vrhova je tišina''; ovo ''je'' se ne da uopće opisati i ipak je to samo ono ''je''! kazano u malo stihova što ih je Goethe napisao olovkom na okviru prozora jedne brvnare. Čudno je da se mi ovdje kolebamo, oklijevamo s opisom, i onda ga sasvim napuštamo, ne zato što bi razumijevanje bilo suviše zamršeno i suviše teško, nego zato što je taj stih tako jednostavno kazan.Kako god bilo s tumačenjem pojedinih primjera, navedeno kazivanje toga ''je'' jasno pokazuje jedno: u tome ''je'' otvara nam se biće na raznovrsne načine.(Martin Heidegger, Uvod u metafiziku)Najprisnija vrsta ophođenja nije neko spoznavanje, koje samo opaža, nego je skrbljenje koje [nečim] barata; ono ima svoju vlastitu ''spoznaju''. Na primjer, zabijanje čekićem je ophođenje, uvijek primjereno priboru, ono ophođenje u kojem se pribor jedino i može pokazati u svome biti [u onome kako on jest, u svome bitku]. To ophođenje ne shvaća to biće kao neku stvar koja se pojavljuje. Što se manje u stvar čekić samo zuri [kao u neku ''pojavu'', op. d.], što se ona ornije upotrebljava, to izvornijim biva odnos prema njoj, to je neskrivenije susrećemo kao ono što jest, kao pribor. Zabijanje je usvojilo taj pribor tako da ne može primjerenije. U takvom upotrebljavanju ophođenje se potčinjava onome ''zato-da'', koje konstituira svaki pojedini pribor [svaki pribor za nešto služi, on je ''zato da...'', op. d.]. Samo zabijanje otkriva jednu specifičnu vrstu bitka pribora u kojoj se on otkriva sam od sebe – nazivamo je priručnost. Ni najoštrije puko-gledanje-u ne može otkriti ono priručno. Pogled što samo ''teorijski'' gleda u stvari odriče se razumijevanja priručnosti.Ali upotrebljavajuće ophođenje nije slijepo, ono ima svoj vlastiti način gledanja koji vodi baratanje i podaje mu njegovu specifičnu sigurnost. Ophođenje s priborom potčinjava se raznovrsnosti uputa onoga ''zato-da''. Djelo nosi cjelinu upute unutar koje susrećemo pribor. Djelo što ga treba napraviti kao ono čemu služi čekić, blanja, igla – također pripada vrsti bitka pribora. Cipela, koju valja napraviti je ''za'' nošenje, dogotovljeni sat služi ''za'' očitavanje vremena.U djelu ujedno leži uputa na ''materijale''. Ono je upućeno na štavljenu kožu, konac, i slično. Štavljena je koža pak napravljena od krzna. Ono se skida sa životinja što ih uzgajaju drugi. Životinje se također pojavljuju unutar svijeta i bez uzgoja pa se i kod takvih ono stvara, na izvjestan način samo od sebe. U okolnom svijetu biva, prema tome, pristupačan i skup bića koja su, sama po sebi potrebita obrade, uvijek već pri-ruci. Čekić, kliješta, čavao – sastoje se od čelika, željeza, rude, kamena, drveta. U upotrijebljenom je priboru putem upotrebe suotkrita ''priroda''.Ali prirodu sada ne valja razumjeti kao nešto tek postojeće. Guštara jest šuma, brdo kamenolom, voda vodna snaga, vjetar jest ''vjetar u jedrima''. [Priroda se nama otkriva i kao nešto ''zato-da...'', kao nešto priručno, a ne samo kao nešto postojeće, što puko postoji - op. d.] Njenu vrstu bitka kao priručnu moguće je i zanemariti, ona sama može biti otkrivena i u svome suštom postojanju. Ali i takvom otkrivanju prirode ostaje opet skrivenom priroda kao ono što ''snuje i kuje'', što nas obuzima, plijeni kao krajolik. Bilje botaničara nije cvijeće s Rajne, geografski fiksiran ''izvor'' neke rijeke nije ''vrutak iz njedara Zemlje''...Priručnost ne smije biti razumljena kao puka karakteristika ovisna o shvaćanju, kao da ''bićima'' koja najprije susrećemo bivaju podmetnuti takvi ''aspekti'', kao da bi neka prije svega po-sebi postojeća svjetska tvar bivala na taj način ''subjektivno obojena''. Tako usmjerena interpretacija previđa da bi ta bića morala biti prije toga razumljena i otkrita kao neko sušto postojeće koje bi u slijedu otkrivajućeg i prisvajajućeg ophođenja sa ''svijetom'' trebalo imati prvenstvo.(Martin Heidegger, Bitak i vrijeme)

Share this post


Link to post
Jolly Roger

Fragmenti iz omiljene mi knjige...

EGIPATSKA KNJIGA MRTVIH:BUĐENJE OZIRISAPOSTAJANJE DETETOMU morskoj peni, u virovima i maštanjima ja sam riba, punoglavac, krokodil.Ja sam poriv, ideja, slutnja nemogućih snova. Nalazim se između neba izemlje, između dobra i zla, strpljenja i planuća. Nevin sam i rumen kaozora. Spavam s palcem u ustima, s niti života sklupčanom kraj moga uha.Poput deteta u majčinoj utrobi ja sam sa vama ali nisam među vama. Nepoznajem kraj jer nemam početak. Uvek sam bio ovde, dete u tišini stvari,spremno da se probudi u bilo kom trenu.Ja sam mogućnost.Ono što mrzim je neukost, siromaštvo mašte, oko koje ne vidi dalje odsopstvenih stega. Sve su stvari moguće. Kada govorimo u ljutnji, ljutnja ćebiti naša istina. Kada govorimo i živimo u ljubavi, istina u ljubavi će bitinaše ohrabrenje. Ono što jesi je ograničeno samo onim što misliš da jesi. Jasam reč pre nego što biva izgovorena. Ja sam misao i želja. Ja sam dete ubožjem grlu. Stvari su moguće - radost i tuga, čovek i žena, deca. Jednogadana ću zamisliti drukčijeg čoveka, stvoriću kosti i pokriti ih mesom. Jasam sa vama samo trenutak za večnost. Ja sam ime svega.Sanjao sam košmar stotinu puta, odvratnosti kostiju i mesa, hodao oblivenznojem u naprasitoj žurbi ka svetu, u hladnu izvesnost vatri koje gore unepredvidivim zvezdama, vrelini tela. To što jesam onemogućava ono štonikada nisam bio.Ono što znam mi je dato da kažem. Ima toga još.Ima reči koje postoje samo u nebeskom umu, blistavo znanje, čist momenatpostojanja. Kada to znate, tada znate sebe dovoljno dobro. Nećete govoriti.Ja sam dete koje počiva u ljubavi, u užitku oblaka. Tumačim knjigu reke.Posedujem magiju kamenja i drveća. Nalazim boga u svojim prstima i u krilimaptica. Ja sam svoje ushićenje, svoj kreator i sudbina. To nije taština.Postoje oni koji žive u okovima greha i straha, ograničenjima mašte. Verujuda su ograničenja ceo svet. Ne možete ih promeniti. Postoji rad na sebi kojitreba učiniti. Nikada nećete stići na kraj sopstvenog postajanja, ludilakreacije, radosti postojanja.Igrajte u trenutku. Zahvatite i izvucite pesmu. Plešite i pevajte izaboravite na tugu da smo meso i kosti. Vraćam se ritmu vode, tamnoj pesmikoja sam bio u utrobi svoje majke. Tada smo bili bogovi i znali smo to. Sadasmo bogovi koji igraju u kovitlajućoj tmini, bljujući plamen poput zvezda unoći.U utobi pre početka sveta, bejah dete među ostalim bogovima i decom koji subili, ili mogu biti ili su mogli biti. Tamo u mraku, kada nismo mogli videtilica jedni drugima, jednodušno smo se složili da budemo rođeni, razdvojeni,da zaboravimo na pakt koji smo načinili da bi mogli da spoznamo tajne našegbratstva. Saglasili smo se da poznamo tugu u zamenu za radost, da poznamosmrt u zamenu za život. Bili smo tamno seme šapućuće mogućnosti. Tada smojedan po jedan sami ulazili. Hodali smo na svojim nogama, i kao što smorekli, mimoilazili smo se na dobro osvetljenim ulicama ne prepoznajući semeđusobno; pa ipak smo bili bogovi optočeni mesom, mnoštvo jednog duha.Bogovi žive čak i u mraku, u svetu iznad vaših glava, u naprslini stena, uotkrivenim dlanovima stranaca.Ja sam dete, seme u svemu, ritam cveća, stara priča koja traje. Međuprodavcima stoke i voća ja sam vazduh. Ja sam ljubav skrivena u haljinistidljive device. Ja sam ime svih stvari. A sam san koji se menja predtvojim očima. Ja sam svoje telo, dom krvi i daha. Ja sam čovek na zemlji ibog na nebesima. Dok putujem pustinjama u krhkom obliku, dok starim ioplakujem i umirem, uvek živim kao dete unutar tela istine, modrog jajetakoje se ljulja na oluji ali se nikada ne razbija. U miru spavam u krilusvoje majke, dete opčinjeno sunčevom svetlošću na reci. Moju dušu jeprogutao bog.Iz haosa dolazi svetlost.Iz volje dolazi život.***EGIPATSKA KNJIGA MRTVIH:BUĐENJE OZIRISAPOSTAJANJE LOTUSOMKao posle hiljadugodišnjeg sna se budim ispod vode u novom dobu. Ja samcvetajući plavi lotus. Ja sam pehar snova i prizvano sećanje - ja, cvet sahiljadu latica. U zoru se sunce rađa golo i sveže poput novorođenčeta;otvaram se i svetlost me prožima. Ovo je radost, lagano buđenje u vatri dokotvaram laticu po laticu, poput prstiju koji ogoliše tajnu koju suskrivali. Ostavljam se prošlosti i rasipam miomiris cveća.Otvaram se i svetlost se spušta, ispunjavajući i prosijavajući me, savršenoocrtavajući svaku tananu plavu laticu na bistroj vodi. Ja sam taj lotusispunjen svetlošću, odražavajući se u svetu. Plutam sa unutrašnjimzadovoljstvom, jedan cvet sa hiljadu latica, jedan život življen hiljadugodina bez žurbe, jedan univerzum sa hiljadu iskričavih zvezda, jedan bogoživljen u hiljadu ljudi.Da si stajao u letnje jutro na obali ispod blistavog neba, video bi hiljadulatica i rekao da zajedno čine lotus. Ali da si živeo u njegovom srcu,nevidljivom spolja, mogao si da vidiš kako ekstaza u njegovoj mirišljavojsrži budi hiljadu latica. Lepo je uvek ono što je sámo svoja suština,izvesnost bića. Divim se sebi i stvarima zemlje.Plutam među danima u miru, zadovoljan. Ne deo sveta, svet su svi mojidelovi. Otvaram se ka svetlosti i uspinjem se bogovima na mirisu molitve.Ništa osim sebe ne ištem. Sve potrebno je već moje. Ispunjen sam u društvuboga, molitva koja sadrži sopstveno uslišenje. Lotus sam. Kao iz sna, budimse nasmejan.

Share this post


Link to post
Jolly Roger
Philosophia perennis?Istina je rasprostranjena daleko šire nego što se misli, no odveć često biva premazana, odveć često prikrivena, pa i oslabljena, osakaćena, izopačena dopunama koje je zatiru i čine manje korisnom.Upozoravajući na te tragove istine kod starih, ili (općenitije govoreći) kod prethodnika, zlato bi se izvadilo iz blata, dijamant iz njegova rudnika, i svjetlost iz tmine; i to bi uistinu bila nekakva perennis philosophia [vječna filosofija].(Leibniz, u jednom pismu)Razmišljajući o povijesti filosofije, nameće se jedno osnovno pitanje: ima li u mnoštvu metafizičkih sistema nešto zajedničko svima njima, što bi činilo sadržaj i supstanciju jedne vječne filosofije – philosophia perennis? Pod tim imenom je u 16. stoljeću A. Steuchus naveo kršćansku filosofiju, posebno onu svetoga Tome, kao vječnu filosofiju. Po tom nazoru filosofija je u sustavu svetog Tome dosegla svoj vrhunac i ujedno kraj, i može se samo u detaljima eventualno mijenjati i poboljšavati, u cijelosti pak ostaje jedna i nepromjenjiva. Tu ideju vječne filosofije preuzet će i Leibniz, samo s tom razlikom da on u svakom filosofemu vidi stanovitu istinu, dok se istini samoj tek beskonačno približavamo. U naše vrijeme ideju philosophiae perennis razmotrit će Karl Jaspers. On u svakoj filosofiji vidi trag istine, zapravo njenu šifru, i svaka od tih šifri govori nam nešto o biti bivstvovanja.Po svojim pitanjima filosofija je odista philosophia perennis. Ono što je trajno u filosofiji njena su pitanja, koja sad ovdje sad ondje donose i određene odgovore. Ali bit ostaje u pitanjima, prije svega u pitanju o bitku, koji je nužno jedan i vječan jer uvijek transcendira svaku konačnost i svako određenje.(Marijan Cipra, Temelji ontologije)Nigdje nikada philosophia perennis nije dosegnuta, pa ipak takva filosofija uvijek postoji u ideji filosofijskoga mišljenja i u općoj slici istine filosofije shvaćene kao njezina povijest, stare više od tri tisuće godina, koja postaje jedno jedinstveno razdoblje.Zapravo postoji samo razjašnjenje sveobuhvatnog; to razjašnjenje nikada nije dovršeno.Stoga nijedna smislena filosofija ne može biti u sebi zatvoren sistem ideja.Tri tisuće godina povijesti filosofije očituje se kao jedna jedinstvena sadašnjost. Mnogostrukost vidova koje je izgradila filosofijska misao kriju u sebi jednu istinu.Nama je važno da savršenstvo koje filosofija dosegne u svakom pojedinom razdoblju usvojimo tako da ostanemo u stalno obnavljanoj vezi s pojavama prošlosti, ne kao nadmašenim, nego kao sa suvremenim tvorevinama. – Samo onda kad je sva filosofija suvremena, ona spoznaje svoju sadašnju bit kao pojavu iskona, spoznajući neminovnost univerzalne predaje... Tada u vremenskom prijelazu spoznaje suvremenost i istovremenost bitne istine philosophiae perennis...Jedino putem filosofske vjere koja se uvijek vraća prvotnome izvoru, koja sebe prepoznaje u drugome, može se pronaći put kroz zbrku stranputica u povijesti filosofije sve do istine koja je u njoj osvanula.Filosofska vjera je dialog s tom tradicijom.Danas je filosofija jedino utočište za one koji, pri punoj svijesti, nisu okućeni religijom.Lišen svoje vjere gubitkom vlastite religije čovjek revno posvećuje ustrajno mišljenje prirodi svoga vlastitog bića… Razotkriveno božanstvo o kojemu sve ovisi više nije prvo; a nije ni svijet koji postoji oko nas; ono što dolazi prvo jest čovjek. No on sebe ne može prihvatiti kao biće, nego se nastoji transcendirati.Dokazani bog nije bog.Istina koju mogu dokazati stoji izvan mene; ona je općevaljana, nepovijesna, bezvremena, ali ne i apsolutna. Istina kroz koju ja živim stoji samo ako ja postajem istovjetan s njom. Ona je povijesna u formi; kao kakva objektivna izjava ona nije općevaljana, ali jest apsolutna.(Karl Jaspers, Filosofska vjera)

Share this post


Link to post
Jolly Roger
Bomba?Među oružjima sabrane su sve monstruoznosti koje se daju zamisliti, nervni otrovi, armije mikroba, plinski oblaci, rojevi bakterija, psihodelične granate, zvjezdani topovi i zrake smrti. Zasigurno ne želimo podcijeniti učinke tih sredstava. Ipak, stara privrženost filosofa uvijek iznova privlači atomskoj bombi, jer ona svojim nuklearnim načinom djelovanja ponajviše potiče na razmišljanje. Cijepanje jezgre je ionako fenomen što poziva na meditaciju a tek nuklearna bomba pruža filosofu osjećaj da tu zbilja dotiče i nukleus ljudskosti. Tako bomba u osnovi utjelovljuje posljednju, najenergičniju prosvjetiteljicu. Ona uči razumjeti bit cijepanja; ona u potpunosti pojašnjava što to znači upraviti do spremnosti na ubijanje neko Ja protiv nekog Ti, neko Mi protiv nekog Vi. Ona na vrhu principa samoodržanja naučava kraj dualizma i njegovo prevladavanje. Bomba nosi posljednju nadu i zadaću zapadne filosofije, no njezin postupak u nastavi pokazuje nam se kao neobičan; on je tako cinički nezgrapan i tako nadosobno tvrd da nam u sjećanje dolaze istočnjački učitelji zena, koji nisu oklijevali udariti svoje učenike šakom u lice ako to pomaže njihovu napredovanju do prosvjetljenja.Atomska bomba je zbiljski Buda zapada, perfektna, oslobođena, suverena aparatura. Ona nepomično počiva u svome silosu, najčišća zbiljnosti i najčišća mogućnost. Ona je skupni pojam kosmičkih energija i ljudskog udjela u njima, najviši učinak ljudskog bića i njegova razarateljica, triumf tehničke racionalnosti i njegovo ukidanje u paranoetičkome. S njom napuštamo carstvo praktičnog uma, gdje primjerenim sredstvima slijedimo svrhe. Već odavna bomba nije sredstvo za neku svrhu, jer ona je mjere lišeno sredstvo koje prekoračuje svaku svrhu. No, budući da ona ne može postati sredstvom za neku svrhu, ona mora postati medijem samoiskustva. Ona je antropologijski događaj i krajnja objektivacija duha moći koji djeluje iza zakona samoodržanja. Ako smo je sagradili da bismo se ''obranili'', onda nas je ona doista dovela do besprimjerne lišenosti obrane. Ona je čovjekovo ispunjenje prema vlastitoj ''zloj'' strani. Više ne možemo postati zločestiji, inteligentniji i defenzivniji.Bomba je uistinu jedini Buda kojeg razumije i zapadni um. Beskrajan je njezin spokoj i njezina ironija. Njoj je svjedno kako ispunjava svoju misiju, u nijemu iščekivanju ili kao oblak ognja: nju se ne tiče promjena agregatnog stanja. Kao i u Bude, sve što se ima reći rečeno je njenim golim postojanjem. Bomba nije ni truna gora od ozbiljnosti i niti za dlaku destruktivnija od nas. Ona je već otjelovljena kao savršenstvo dok smo mi u odnosu na nju još rascijepljeni. U pogledu na takav stroj nisu na mjestu strategijske procjene, nego veliko osluškivanje. Bomba od nas ne zahtijeva ni borbu ni rezignaciju, već samoiskustvo. Mi smo ona. U njoj se dovršava zapadni ''subjekt''. Naše vanjsko naoružanje čini nas lišenima obrane do slabosti, slabima do uma, umnima do straha. Jedinim pitanjem ostaje: hoćemo li odabrati vanjski ili unutarnji put – hoće li uvid doći iz promišljanja ili iz ognjenih lopti ponad zemlje.Vanjski putovi, kako god ''dobro'' oni mogli biti mišljeni, ujedinjuju se, to smo doživjeli, svi zajedno uvijek ponovo u nezadrživoj glavnoj struji naoružanja. Svi ''unutarnji putovi'', čak i kad izgledaju strahotno nerealistički, slijevaju se u jedinu tendenciju koja zahtijeva zbiljsko smirivanje.Moderni proces svijeta doveo je do točke od koje ono najizvanjskije, politika, i ono najunutarnjije, meditacija, govore isti jezik; obje kruže oko načela da dalje pomaže još samo ''popuštanje''. Sve tajne leže u umjetnosti popuštanja, neodupiranja. Meditacija i razoružanje otkrivaju strategijsku zajedničkost. Ako to nije ironičan rezultat modernosti! Velika politika je danas meditacija o bombi a duboka meditacija traži u nama impuls koji gradi bombe. Ona blago radi na svemu onome što se u unutrašnjosti učvrstilo u krastu takozvanog identiteta, ona otvara oklop iza kojeg sjedi jastvo, što sebe razumije kao branitelja njegovih ''vrijednosti''. (''Mi imamo bolje vrijednosti'' – kažu stratezi naoružanja!) ...Tko promatra sasvim potanko, može mu kadšto izgledati kao da se bombe podrugljivo smješkaju. Kada bismo bili dovoljno budni da zamijetimo taj smješak, moralo bi se dogoditi ono što svijet još nije doživio:on bi se mogao osloboditi straha i osjetiti kako popuštanje napetosti olabavljuje arhaične grčeve obrane.(Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Share this post


Link to post
Jolly Roger
Sudbina?Svakako, ljudi su raznoliki. Pa ipak, jednaki su – objasnit ću to primjerom. Kad se dijete rodi, ima to dvoje određenih roditelja. Ne može imati neke druge roditelje, samo to dvoje. Stoga su ti roditelji za to dijete najbolji, ne bi moglo imati neke bolje. Za to dijete oni su pravi.No, neki se ljudi žale na svoje roditelje, htjeli bi da si oni neki drugi nego što jesu. Na taj način ne mogu primiti od svojih roditelja ono što su im stvarno dali. Kada pogledamo svoje roditelje, vidimo da su iza njih njihovi roditelji, a iza njihovih roditelja su drugi roditelji, i tako dalje kroz generacije. Isti život teče kroz sve njih da bi stigao do nas.(Bert Hellinger, predavanje 11. studenog 2001.)Ovdje bih htio napomenuti da, prema mome mišljenju, razmatranja o tome ima li neki predmet bitna svojstva mogu biti ispravna samo ako uvidimo razliku između apriornosti i nužnosti. Bit bi se lako mogla otkriti empirijski.Bi li recimo Kraljica – bi li sama ta žena – mogla biti rođena od drugih roditelja nego su oni od kojih zapravo potječe? Kako bi neka osoba koja potječe od drugih roditelja, iz posve različite sperme i jajašaca, mogla biti upravo ta žena? Ako ta žena postoji, možemo zamisliti da bi se različite stvari u njezinu životu mogle promijeniti – da je postala beskućnik; da je njezina kraljevska krv nepoznata i tako dalje. Moguće je i da iako je rođena od tih roditelja, nikada nije postala kraljicom. Čak i da jest rođena od tih roditelja, poput lika Marka Twaina bila je zamijenjena s drugom djevojkom. To izgleda mogućim. No ono što je teže zamisliti jest to da su je rodili drugi roditelji. Čini se da sve što potječe od drugog podrijetla ne može biti taj predmet.(Saul Kripke, Imenovanje i nužnost)Bitno svojstvo neke stvari (bića) jest svojstvo bez kojega ta stvar ne bi bila stvar koja jest. U filosofskoj tradiciji vodila se rasprava o tome postoje li samo vrsne biti (na primjer bit mačaka zajednička svim mačkama) ili postoje i biti pojedinaca (na primjer jedinstvena bit ili ''ovost'' mačka Srećka). Aristotelovci su bili skloniji samo vrsnim bitima, dok je Leibniz predložio i postojanje individualnih biti.(Nenad Miščević, Uvod u Imenovanje i nužnost)Tako je svojstvo da se bude kralj, svojstvo koje pripada Aleksandru Velikom, ako se ono zamišlja kao odvojeno od njegova subjekta, nedovoljno za određivanje nekog individuuma, jer ono ne uključuje u sebi druga svojstva istog subjekta i ne zahvaća u sebi sve ono što leži u pojmu nekog određenog kneza; bog, naprotiv, koji vidi individualni pojam ili ''ovost'' (''haecitiet'') Aleksandra, vidi u tomu u isti mah temelj i razlog za sve predikate koji se uistinu o njemu mogu izreći; on na primjer, vidi da će Aleksandar pobijediti Darija i Pora, on to, štoviše, zna a priori – dakle ne iz iskustva umire li Aleksandar prirodnom smrću ili zbog trovanja, o čemu nama samo povijest može nešto reći.(Leibniz, Rasprava o metafizici)Postani što jesi.(Pindar)Na ovom se mjestu više ne da zaobići da se dade navlastiti odgovor na pitanje kako se postaje ono što se jest. … Pretpostavi li se naime da zadaća, određenje, sudbina te zadaće leži značajno iznad jedne prosječne mjere, tad ne bi bilo veće pogibelji nego sama sebe vidjeti s tom zadaćom. Da se postaje to što se jest predpostavlja to da se ni iz najdaljeg ne sluti što se jest. Iz tog gledišta čak i promašaji životni imaju svoj vlastiti smisao i vrijednost, sporedni puti i stranputice, otezanja, ''skromnosti'', ozbiljnost potraćeni na zadaće koje leže onostrano od one jedine zadaće. …Međutim, sve više raste u dubini ona organizirajuća, za vladavinu pozvana ''idea'' – ona započinje zapovijedati, ona polagano vodi nazad sa sporednih putova i stranputica, ona priprema pojedine qualitete i valjanosti koje će se jednom neizostavno pokazati kao sredstvo cjeline, - ona izobrazuje sva služeća mogućstva redom, prije nego bilo što obznani o dominirajućoj zadaći, o ''cilju'', ''svrsi'', ''smislu''.(Friedrich Nietzsche, Ecce homo)

Share this post


Link to post
Jolly Roger
Oboje?Jer nužno je u isti mah sve to naučiti, laž s istinom cjeline bivstva.(Platon, Sedmo pismo)Potrebno je sve da spoznaš –lijepo zaokružene Istine nepokolebljivo srce,ali i dokaza istine lišena mnijenja smrtnika.Ipak, naučit ćeš i to kako je prividtrebao doći do viđenosti i obići sve kroz sve.(Parmenid, fr. 1)Pri tome [on] tvrdi da ta Jednolikost predstavlja ono što je Absolutno; on uvjerava da onaj tko je time nezadovoljan dokazuje da je nesposoban shvatiti absolutno stajalište i čvrsto ga se pridržavati... i smatra za spekulativni način promatranja ukidanje onoga što se razlikuje, ili, štoviše, njegovo ubacivanje u ponor Praznine. Tu se promatranje bilo kojega određenoga bića sastoji u tome što se kaže da je, doduše, o njemu bilo govora kao o nekome nečemu; ali, u Absolutnome ipak tako nešto nipošto ne postoji, nego je u njemu Sve Jedno Isto. To Jedno Znanje, naime da je u Absolutnome sve isto, suprotstaviti spoznaji koja postavlja razlike - ili izdavati to Absolutno za noć u kojoj su, kao što se obično kaže, sve krave crne – to je naivnost koja potječe iz neznanja.(Hegel, Fenomenologija duha)

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Sign in to follow this  

×
×
  • Create New...