Jump to content

Psi


uros_s78

Recommended Posts

O jbt, suza mi krenula, bas mi zao... Iz iskustva, ta praznina se najbolje popuni novom malom pufnicom koja se kotrlja po kuci...

 

 

takodje mi je zao tede. ovo sto historian napisa, slazem se. nece ti zameniti tvog drugara, cak i ako podseca, ali sama ta cinjenica da je jos jedan zivot tu, prisutan. da mozete da delite sve ostale stvari koje vam se desavaju u zivotu je mnogo dragocena. ja, npr. ne mogu da zamislim zivot bez zivotinje. ceo zivot sam imao razne zivotinje, pogotovo sto mi je cale bio veterinar, i jedino mi je zao sto nemam decu, mislim da bi nam kuca bila puna zivotinja. zapravo, deca bi mi bila izgovor da napunim stan zivotinjama :D salim se, ali mislim, pogotovo za decu da su zivotinje takodje dragocene. sto zbog jacanja imuniteta, sto zbog radosti svih prisutnih. 

Link to comment

evo ga, iz najboljih dana....inače svakako smo ga zvali....šmeker, zlo biće, zli radivoje, opaki kikiriki, krofnica....zvao se Haris, ili Hari kako su ga najčešće zvali

 

f3ns.jpg

 

3umg.jpg

Link to comment

Otkako je Nole, ili Jeca, nabavio Pjera broj maltezera se udesotstručio u srbijici.

Ko zna šta se sve sada valja pod tim imenom. U principu pas sa pedigreeom se nabavlja ili od proverene i dugogodišnje odgajivačnice ili se nabavlja rasa koja nije baš popularna, ili se poseti najbliži azil i uzima pas po osećaju (puni su azili prelepih, rasnih i napaćenih stvorenja).

Jedino tako, po meni, dobijaš adekvatnu vrednost za svoje pare.

 

Samo da, iz sopstvenog iskustva sa Osom, usvojenim pre pet meseci, starog oko godinu i po dodam, da su psi iz azila obicno nesto stariji i zato sto su napaceni teze ih je obuciti.

 

Moj Oso je, na zalost, agresivan prema drugim psima. Verovatno je to povuka iz svog ulicnog iskustva. Druge usvojene koje znam su ili plasljivi, a neki takodje agresivni.

 

Prosto to treba imati u vidu. Lakse se socijalizuju i obucavaju stenci nego veliki psi sa traumaticnom prosloscu.

Link to comment

Sa druge strane, dosta pasa privremeno boravi u kucama i stanovima i za to vreme se potpuno socijalizuju (jer neki cekaju i po nekoliko meseci do nekoliko godina na udomljenje). Dakle, to ne mora biti konkretno azil, a kada se obratite nekom od udruzenja koja ih udomljavaju, odmah dobijete informacije kakav odnos imaju sa drugim zivotinjama, ljudima, za koji su prostor/okruzenje pogodni i sl. 

Link to comment

evo ga, iz najboljih dana....inače svakako smo ga zvali....šmeker, zlo biće, zli radivoje, opaki kikiriki, krofnica....zvao se Haris, ili Hari kako su ga najčešće zvali

 

f3ns.jpg

 

3umg.jpg

pravi smeker. :(

Link to comment

E, tek sada sam smogao snage da napišem koju.

 

U nedelju sa morao da uspavam mog vernog drugara. Nema više šmekera, zlog bića, kako smo ga zvali, nema više tupkanja po parketu u cik zore, naskakanja na krevet i lizanja. Nema više dosadice koja se muva oko nogu, prosjači oko stola, zavija pored police na kojoj je povodac.

 

Šmeker je pre mesec dana ušao u 18. godinu. A sećam se, kao juče da je bilo, kada sam ga doneo. Imao je koju stotinu grama i mogao da stane na dlan. Tih prvih dana najviše sam se plašio da ga ne zgazim negde. Mala crna pufnica koja se kotrlja po kući. Pojma nisam imao o psima, pa sam nabavio neke knjige i pravio mu klopu, sve po ps-u. Meso, mleko, povrće, žitarice, ovo ono. Četiri puta na dan prvih šest meseci. Ili devet, ne sećam se.

 

Puno toga se promenilo od vremena kada mi se šmeker pridružio. Bio je tu kad sam polagao ispite. Kada sam diplomirao. Zaposlio se. Preživeli smo i bombardovanje. Demonstirali smo zajedno na ulici ispred zgrade. Bio je tu kad smo rušili Miloševića. Pa pripravnički dani. Dopratio i ispratio sve devojke, ljubavi koje su dolazile i odlazile. Slavili smo i polaganje pravosudnog. I napredovanje na poslu. Dočekao me kada sam se vratio iz bolnice. Svašta se dešavalo, menjale se države i režimi, sreća i nesreća. Puno toga se menjalo ali šmeker je uvek bio tu negde. Sad kad razmislim, pa gotovo pola mog života bio je tu. Sve se brzo dogodilo. Poslednja tri dana stravičan pad. Naprosto sam gledao kako se gasi. I taj osećaj da ne možeš više, ama baš ništa da uradiš.

 

I više ga nema. Plakao sam kao kiša. A i dan je bio takav. Tmuran. Grozan. Dok sam ga nosio ka kolima, u njegovom zelenom ćebencetu, više nije mogao ni glavu da drži uspravno. Klonula. Omršavelo telo na sivom stolu kod veterinara. Poljubac i oproštaj. Od nedelje mi ta slika dolazi, naročito noću, kada legnem i pogasim svetla.

 

Šmekeru, neka ti je laka zemlja. I hvala za sve.

 

Posle svakog psa zaklinjem se da mi je poslednji i da nijednog više neću čuvati. I tako izdržim par godina i pokleknem. Meni treba slon, a ne pas, koji mi izlomi srce svakih deset godina.

Link to comment

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...