Razno

[Kreator]

http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/309749/Slavni-reziser-Piter-Bogdanovic-snima-film-o-svojim-precima-iz-Rume

[Indy]

http://www.youtube.com/watch?v=WwO0rkbq_QU

[korindjar]

natrčao sam ne neke fotke sa lebowski fest-a

Edited March 6, 2012 by korindjar

[fonTelefon]

Zasto Deni de Vito nije dobio oskara makar za sporednu ulogu?

[MocaVukotic]

Iz monografije "Bauer"Salaš u Malom ritu, serija i filmoviJe li "Salaš u Malom ritu" otkupila beogradska televizija od Arsena Diklića i vas pozvala da režirate?- Arsen mi je taj tekst prvo poslao da ga ponudim zagrebačkoj televiziji. Ja sam to učinio i čak sam rekao da to ni ne moram ja režirati. Nisam htio zakočiti stvari jer je tamo bilo režisera koji su za to bili plaćeni, a bilo je jako teško prodrijeti sa nečim igranim. Oni su to uzeli i nisu mi čak ni odgovorili. Onda je sve to zaspalo i jedne godine, dok sam bio u žiriju niškog festivala, tamo sam sreo Vuka Krnjevića...On je tada bio urednik serija na beogradskoj televiziji?- Da, i on me pitao: "Slušaj, Branko, bil' ti radio za nas te Salaše?" Budući da sam ja to ranije već čitao, rekao sam da me to zanima, no, naravno, da se ponovo mora napisati scenarij. Velika je razlika između onog što je posle ispalo i prve verzije. Ta prva verzija nastala je po njegovoj knjizi "Salaš u Malom ritu". A od ovoga što je napravljeno kasnije, on je napisao još tri romana. Sad vam je jasno koliko je to zapravo prošireno.Jeste li odmah predvidjeli da ćete iz te serije napraviti i dva filma?- Ne. Kad govorimo o Salašu u Malom ritu i o Bošku Buhi, u prvom redu govorimo o tv serijama, jer to su prave televizijske serije. Filmovi pravljeni iz njih uvjetovani su njima i na neki način su to telegrafski ispričane serije ili nuzprodukt tv serije.Vi ste znači, nakon prihvaćanja tog posla, zajedno pisali scenarij sa Diklićem?- Da, za svaku epizodu, a bilo ih je, ako se ne varam, trinaest. Izvršni producent je bio 'Avala-Film' i oni su već kod početka rada predviđali da se napravi iz serije film. Ja sam bio protiv. No, kako sam bio jako slabo plaćen, oko 800.000 starih dinara po epizodi, tolika je bila njihova cijena za taj posao, a kasnije im je bilo neugodno pa su mi dali još 500.000 po epizodi, onda sam ipak odlučio da radim i film, jer sam u toku montaže vidio da ima mogućnosti za film. Uspjeli su me na to nagovoriti, ne iz nekakve pretpostavke da će to imati uspjeha, nego da se zaradi dodatni novac. Jer, za seriju od trinaest epizoda ja sam dobio sedam-osam milijuna, a samo za film sam dobio još osam milijuna. I to je prevagnulo. Naravno, onda kad sam ga počeo praviti, počelo mi se to i dopadati.U toku snimanja niste razmišljali o filmu?- Ne.To je neobično, jer se zapravo "Zimovanje u Jakobsfeldu", koje ste prvo napravili, doima kao disciplinirano mišljen film, dok se "Salaš u Malom ritu" doista doima kao telegrafski ispričana tv serija...- Ne, priznajem da nisam mislio na film. U toku rada, ustanovio sam da je tv serija najpogodniji oblik da se ispriča roman, budući da je film prekratak.Kako to da ste prvo napravili "Zimovanje u Jakobsfeldu"?- Pa, prvo smo napravili tih poslednjih šest epizoda serije, onda je i bilo logično da se s tim počne, budući da je to ionako išlo prije serije.Kako tumačite činjenicu da je "Zimovanje u Jakobsfeldu" znatno uspjeliji film?- Pa, tu je druga vrsta radnje. Više psihološki odnosi medu likovima, manje akcije. Zatim, i priča je originalnija, dok je "Salaš u Malom ritu" u tipičnoj maniri dječije akcione literature. Ovo se događa u zatvorenijem krugu, u domu tog Jakoba. U prvom dijelu serije, da se nije pojavio Šicer, sve bi to bilo dosta stereotipno, baš on je dao specijalnog soka toj priči. U prvom dijelu serije priča počinje tek kad se pojavi Šicer, a to je tek u trećoj epizodi.Kopija "Zimovanja u Jakobsfeldu" je jako dobra, dok je kopija "Salaša..." tehnički slaba, prebacivanje sa 16mm na 35mm vrpcu urađeno je izrazito neuspješno...- Da, postoji razlika, jer "Zimovanje..." smo prebacivali u Londonu, dok smo kod "Salaša..." mi već uspjeli usvojiti tu tehnologiju i kopija je rezultat toga!problemi i rješenja u seriji, likovi i glumciNakon osam godina ponovno ste se vratili igranom filmu. U kojoj mjeri je dokumentarističko razdoblje korigiralo vaša redteljska iskustva i dalo vam sigurnost?- Mene je vrlo teško natjerati da radim i imam tremu sve dok ne počnem raditi. No, kad počnem raditi sve se to izgubi. S obzirom na tu pauzu, vjerovatno sam imao tremu sve dok nisam krenuo u posao. No kad sam počeo, sve se izgubilo, nisam razmišljao o nekakvoj pauzi, i za mene se ništa nije izmjenilo od mog posljednjeg filma. O tom dokumentarizmu nisam ni razmišljao, nisam bio ni svjestan da tu sad ima nekih promjena. Govorim to zato jer sam u nekim recenzijama i kritikama vidio da pišu o promjenama u mom načinu rada. Ja nemam pojma o kakvim je tu promjenama bila riječ. Ja sam tu naprosto opet došao na svoje, da pričam priču.Je li Blažina imao otpora što sad radite 16mm kamerom? Neki je stari snimatelji smatraju pogodnom samo za amaterski film...- Ne, on je već bio radio na televiziji, a bio je i sretan da je imao opet posla, i to u Beogradu. No, nije sve išlo glatko kako se čini. Recimo, budući da su u realizaciji serije učestvovali i Vojvođani, došla je nakakva komisija sastavljena od ljudi sa beogradske televizije i Vojvođana, pa su tamo nešto sjedili i gledali me. "Da, da, sve je to zanimljivo, samo, pitamo se, Branko, vi niste Vojvođanin, kako ćete vi snimiti Vojvodinu?" Ja na to kažem: "Znate šta, ako me postavite sa kamerom u Vojvodini, ja drugo ne mogu snimiti nego Vojvodinu." Moj uvjet je bio da to ne žlim raditi ako nemam svog snimatelja. No, u njihovim rasporedima je bilo da će Vojvodina dati snimatelja. Međutim, ja sam tražio Blažinu i dobio ga.Šicer je vrlo efektan lik, ali Jakob Jerich, kojeg igra Slobodan Perović u "Zimovanju...", možda je najkompleksniji lik u celokupnom našem ratnom filmu. Je li on bio tako zacrtan i u prvom Diklićevom scenariju?- U tom predlošku scenarija taj lik je postojao kao jedna dominantna ličnost, međutim to je ipak bio samo kroki onoga što je kasnije nastalo. Jer, u toj njegovoj prvoj verziji ipak je bilo previše onoga "pa su se onda svađali", ili " pa su onda razgovarali". To "svađali" i "razgovarali" je lako napisati, ali je teško režirati ako nemaš napisan dijalog. U tom smislu je cijeli taj scenarij bio kroki, naznaka. Onda smo Arsen i ja sjeli i razradili takva mjesta. Zatim, on je imao tri-četiri stranice o tome kako Mrtvaja divno izgleda, pa leluja trska, pa ovo, pa ono. Ja mu kažem: "Jebi se, Arsene, dok to pročitam prođe deset minuta, ali ja to mogu slikati samo trideset sekundi! Mi te stvari s Mrtvajom moramo nečim ispuniti." To su te stvari u scenarijima koje pišu literati, a koje nas režisere najviše zakolju.Kako ste surađivali sa Slobodanom Perovićem? Ima puno priča o njegovom osobenjaštvu...Cico je bio originalan čovjek, malo tvrdoglav, katkada sklon nacugati se, i isključiv. Kasnije se ustanovilo da je čovjek imao tumor na mozgu. Tekst nije volio učiti a i lako ga je zaboravljao. Zbog toga su katkad nastajale i neke nove kvalitete. On je svima nama bio poput čudaka. Recimo, govori neki tekst i najedanput nastane kuršlus. Nastane nekakva pauza, pa mu se stvar opet uključi i onda to krene. Kad ti to gledaš, potpuno ti je nelogično, jer stvarno nema veze da napraviš tu pauzu. Međutim, iz toga je nastajala nekakva njegova originalnost, uz to što je bio i izuzetna ličnost. Prije "Salaša" ja sam njega površno poznavao, dali smo si ruku i tako, no nikad s njim nisam radio niti smo bili bliži. I kad smo počeli raditi, on je imao nekakvu rezervu. Bilo je nešto malo za početak i teško, a on mi nije naučio tekst. I nakon dva dana je došao i kaže: "Branko, gledao sam i proučavao kako radiš, položio si ispit, u redu je, evo ti ruka." I onda je počelo... On je mene dotad proveravao, otad mi je počeo vjerovati. Postoji nekoliko ključnih scena u "Zimovanju u Jakobsfeldu", gdje je svaka riječ u scenariju bila važna, i kad sam ga upoznao, i kad sam vidio njegov stil i sve skupa, počeo sam se pripremati za te scene. Počeo sam mu govoriti: "Znaš šta, cijela uloga ovisi o te tri scene, ako te tri scene budu dobre, sve će biti dobro. To je Arsen dobro napisao, i tu je važno da sve bude na svom mjestu." Jedna od tih scena je, znate, i ona kad je Jakob doveo maloga kući na večeru. Tu mi je jako bilo važno da ne bude tih njegovih nelogičnih isključenja. Tako da sam ga za te scene pripremao unaprijed i kad su došle, stvarno ih je znao napamet. Nije ga više mučilo da razmišlja o tekstu, nego mu je glatko išlo. Eto, to je bila suradnja s njim. Osim toga, bio je stvarno dominantna ličnost. Znam da me i na snimanju znalo ponijeti, kad bih ga ugledao kako se najedanput pojavi u onim čizmama, u onoj uniformi, pa kad zgrabi maloga, počne marširati selom i istjerivati svoju pravdu. Ipak, čini mi se da je s njim užasno teško bilo raditi ako u tebe nije imao povjerenja.U Puli se dosta razgovaralo o tome je li Jakob Jerich pozitivan ili negativan lik...- Da, potrebno je bilo čak malo i hrabrosti da se to tako napravi.Nisu li vam možda u toku realizacije prigovarali zbog toga?- U toku ralizacije nisu oni to ni primjetili. Drugo je kad ti to vidiš, a drugo kad čitaš. Oni su to shvatili crno i čitali samo one replike koje su bile crne, nisu uopće osjećali da bi tu mogla nastati jedna takva ličnost. Kad se pregledavao materijal, počeo je Boško Vučinić o tome, no ja sam se energično suprotstavio. Mislim da ga je i Milan Vukos umirio. Onda su, da bi ipak nešto našli, napali tekst pjesme koju pjevaju na špici, da to treba promjeniti. Ja kažem: "Pa ljudi, šta zajebavate, pjesma je već snimljena, sve je gotovo!" Njima je smetao onaj stih "Da su Salaš napali Turci". Kažu: "E pa znaš, ima kod nas nacija Turaka, mogli bi se uvrijediti." Ja pitam: "Ljudi, jeste li ludi?! Jel ozbiljno govorite?" "Ma ozbiljno." Srećom sam se sjetio jednog štosa i onda je to prešlo u smijeh i sve je odmah otupilo. Rekao sam: "Slušajte, onda moramo promjeniti još jedan stih radi Vuka Krnjevića." "Koji? Zašto?" Kažem: "Spominje se da su salaš napadali i vuci." Onda je nastao smijeh. Inače, nakon gledanja prvih nekoliko epizoda, već su svi bili jako zadovoljni, dolazila je cijela televizija, pa na narednim projekcijama više nije bilo mjesta.Najveci problem u toku snimanja bio mi je snijeg - te godine nije pala ni jedna pahuljica snijega. Snijeg mi je dramaturški bio važan, i sad sam to morao preuređivati, jer Arsen više nije imao živaca, radio je već nešto drugo, pa sam se sam tim morao baviti, pronaći neku dramsku funkciju vremena, a da to ipak ne bude snijeg.Slavko Štimac je tada bio renomirani mladi glumac, ali gdje ste našli ostale dječake za uloge u seriji?- Iz kruga Bate Miladinovića. On je radio na Radio-Beogradu, u sekciji dječje radio-drame. Budući da sam mu prijatelj, poslao sam mu asistente i dao zadatke da s djecom uvježbaju pojedine scene i tako sam za svaku pojedinu ulogu imao tri, četiri varijante. Dao bih Bati da s njima radi, govoreći: "Bato, ajde ti sad s njima vježbaj, samo ih nemoj učiti glumiti. To ne." No nije bilo opasnosti, jer bi on uvijek fino zaspao, toliko mu je već bilo dosadno sa tom djecom.Među njima je bio i Svetislav Goncić?- Onaj s naočalama?Da, on igra Raku koji skuplja petokrake.- Njega sam odmah odabrao jer mi je po faci jako odgovarao. Kao dječak je bio zanimljiva ličnost, ne znam što je danas s njim.Igrao je glavnu ulogu u "Živjeti kao sav normalan svet" Miše Radivojevića...- Je li? Nisam znao.Na niškom festivalu je dobio Grand Prix...- Mali je bio jako zanimljiva ličnost, izvanredan karikaturist. Na duhovit način nas je sve znao zajebavati. Pametan, bistar, napravi se nevin, a samo ti negdje podmetne.-----------------------------------------------------------------------------------Boško BuhaBudući da je serija imala značajan uspjeh, a također i film "Zimovanje u Jakobsfeldu", jeste li počeli razmišljati o novom filmskom projektu?- Već pred kraj emitiranja "Salaša" došli su me pitati iz Centar-filma želim li raditi "Boška Buhu".Znači, odmah ste krenuli u novi projekt?- Da, odmah sam to prihvatio. To je opet bio naručeni projekt, sa tačno zadanom temom, okvirima. Tu je trebalo da se sastane niz tih nekakvih komisija, akcioni odbor za skupljanje novaca i tako dalje.Kako ste radili na scenariju?- Opet sam uzeo Arsena i počeli smo sami nešto raditi. Kasnije se uključio i Dušan Perković i onda je on lavovski dio posla završio. Arsen je već tada prešao na nešto drugo i do kraja smo radili samo ja i Perković.Kako ste surađivali sa Perkovićem?- Isprva sam imao strašan otpor, čak sam se i posvadio s njim, jer nisam znao da ima senaristickih pretenzija. Znao sam samo da je direktor Centar-filma i kad je nešto počeo s Arsenom diskutirati o seriji, bio sam jako grub: "Slušajte, vi možete pričati o komercijalnoj strani posla, a u scenarij se nemojte pačati!" Međutim, nisam znao da je on scenarist. Meni je to sve isprva bilo sumnjivo, znao sam koliku on ima tamo vlast, no izvukao mi se s nekoliko scena i posle sam s njim surađivao. Mogu kazati da sam bio i zadovoljan, on nije bez talenta.Boško Matić je potpisan kao koscenarist. Koji je bio njegov udio?- On je kao dječak bio u svemu tome kao i Boško Buha, bio je jedan od sudionika njegove grupe. On nam je bio konzultant, dao je veoma dragocjene informacije o tom razdoblju, neka svoja sjećanja.Znači, bio je samo konzultant?- Ne, sudjelovao je u kasnijoj fazi senarija, jer je na kraju scenarij definitivno pisao Perković u razgovoru sa mnom, pa smo to i Matiću davali na čitanje, slušali njegove primjedbe i tako...Ivan Kojundžić, dječak kojeg ste izabrali za glavnu ulogu, u prvi mah jako podsjeća na Slavka Štimca...- Da, na Štimca. Kad smo počeli razgovarati o liku Boška Buhe, svi su htjeli da ga igra Štimac. No, kad se to počelo snimati, Štimac više nije mogao biti Boško Buha, jer je izrastao, a Buha je bio izrazito mali pikavac. Zbog toga smo i kasnije krenuli snimati, nismo na vrijeme našli odgovarajućeg dječaka. I onda sam jednom otišao na teren i kad ništa nisam pronašao, kažem: "Ništa, idemo još jedanput probati." I otišao sam baš u taj kraj odakle je Boško Buha i tamo sam našao Kojundžića, u mjestu jedno četiri kilometra dalje. Kad sam ga našao, mali me nije toliko podsjećao na Štimca, no kad sam ga vidio na ekranu, pa kad je progovorio, uistiniu je podsjećao na njega.Ostale dječake ste ponovo uzeli iz kruga Bate Miladinovića?- Da, samo sad sam izabrao opet nova lica. Osim Dragana Bjelogrlića, koji igra Sirogojna. Njega sam našao u Beogradu, negdje sam ga vidio i rekao: "Ajde momak, dođi na snimanje." Taj je dečko jako, jako talentiran, mislim da bi to mogao biti budući glavni mladi jugoslavenski glumac.Zasad je jako zapažen i nekoliko redatelja planiraju ga u svojim filmovima...- Ja sam ga još samo jednom vidio u nekoj novosadskoj tv seriji. Dobro je to napravio. Sad je to već zgodan momčić. On ima prirodni talenat, a njegovi podsvijesni uzori su američki glumci. Vidite to negdje po pokretima, gledao je filmove...Kojundžić se u mnogim scenama filma i ne doima simpatično, agresivan je, otresit...- Grub, jel'? Moj osnovni problem, a to naručioci nisu vidjeli, bio je sljedeći. Kazao sam: "Slušajte ljudi, trideset godina poslije rata mi u filmu moramo naći opravdanje za te dječake, odnosno, ne za njih, nego za odrasle." Ti ne možeš toliko godina poslije rata pokazati da su ta mala djeca bacala bombe, da su ubijala ljude, da su zbog toga postali slavni i da su ih odrasli na sve to podsticali. Osnovni je problem bio da se sve to izbjegne, da se to ne vidi ili da se što manje koristi. Ta su djeca uistinu, gledano iz današnjeg aspekta, bila strašna, male ubice, na čelu sa glavnim, Boškom Buhom. I to je ta istina. Obzirom da su bili mali i bedasti, bili su hrabriji od drugih, a stariji su to dozvoljavali. To je tema za jedan jako, jako zanimljiv film, no film koji ćemo moći napraviti tek za jedno dvadesetak godina. Udubljujući se u taj materijal, ja sam sve to osjetio, prokužio to, i ako postoji scena u kojoj mali nije simpatičan, onda je podsvjesno izašla ta istina koju sam znao i osjećao. No, ipak sam to morao raditi kao naručeni film, znači ne kako je to stvarno izgledalo, nego kako današnji mit o tome priča. To je jedna od najzanimljvijih tema na koju sam naišao, strahovito optužuje rat.Jeste li namerno ubacili scene u kojima odrasli zdvajaju nad time što šalju djecu u borbu kako bi iskonstruisali podsvjesno nekakav alibi?- Ne znam, može biti. Recimo, nijednom u filmu ne vidite da je dijete nekog ubilo, uvjek sam to namjerno izbegao. Nikad nema kadra u kojem je dijete u direktnom kontaktu s neprijateljem.Ipak imate scenu koja je vrlo neugodna, kad Buha i Sirogojno bace na bombu na ustaški bunker i naredni kadar prikazuje unutrašnjost bunkera...- To je jedino.Nedvojbeno najbolja scena u filmu je epizoda s fotografom kojeg igra Sabrija Biser. Tko je u scenariju razradio taj lik?- To smo radili Perković i ja, jer taj fotograf isprva nije postojao. Mislim da je taj fotograf čak moja ideja.Spomenuli ste ranije da ste scene smrti snimali s više kamera...- Da, scenu pogibije onog malog na biciklu snimao sam s pet kamera.Zašto?- Zato što sam snimao usporenim gangom. S jednom kamerom to ne možeš snimiti jer se pri repeticiji to nikako ne poklapa. Bilo mi je važno da se tačno vidi gdje je ruka, kako pada, kako se naginje. Kad bih to riješio repeticijom, s izmjenama kadrova, vidjeli bi se skokovi i onda u montaži to ne bih mogao dobro spojiti da se doimlje kao jedan neprekinuti kadar.Dotad u vašim filmovima nikad niste koristili slow-motion...- U tom filmu, punktovi su mi bili smrti tih dječaka. Film se i nije morao doslovno zvati Boško Buha, mogao se zvati i Mali bombaši, jer ja sam sve njih vodio kao grupu. Film je u stvari sastavljen iz poglavlja o pojedinim ličnostima čije su smrti punktovi, da bi sve završilo smrću Boška Buhe.Neobično je što se u jugoslavenskom filmu slow-motion potpuno drugačije koristi nego u američkom. U filmovima Sama Peckinpaha slow-motion je stilizacijski postupak koji je analitičan i izrazito ekspresivan, on se upotrebljava da bismo vidjeli razložene detalje nekih složenih situacija, recimo kad jahač s konjem pada u rijeku, ili kad je smrt propraćena nekakvim razaranjem koje je pak bogato različitim elementima, a koje u normalnoj brzini ne bismo mogli zapaziti. U jugoslavenskom filmu slow-motion neprestano koriste za poetizaciju smrti...- Da, u tom smislu sam ga ja upotrebljavao u svom filmu, jer te smrti su na neki način lepe smrti.U završnim kadrovima imate jaku metaforičku stilizaciju s onim bijelim konjem. Osim što je to već često korišteno, nije li vas zasmetalo predoslovno značenje tog bijelog konja u kontekstu filma?- Zasmetalo me nije, čim sam to ostavio unutra. Budući da te dječake Marko Nikolić u filmu stalno zove "ždrepci", onda mi se to povezalo s bijelim konjem. No to je bilo više ilustrativno, kao metaforu sam upotrijebio onu sol koja ističe iz njegove uze. Jer, doktorica mu je u jednom trenutku rekla: "Pazi, sol je život." Onda to istjecanje soli postaje nekakva metafora.Nije vam se učinilo pretjeranim opterećenjem za završnicu: bijeli konj, pa istjecanje soli?- Može biti da ste u pravu, no meni to tada nije smetalo.Kako ste bili zadovoljni filmom koji je napravljen iz serije?- Ja sam to radio prvenstveno kao seriju, iako je tu film bio glavni, od njega se krenulo, a televizija je bila samo za dodati pare. No, zahvaljujući iskustvu iz "Salaša", rekao sam sebi da neću razmišljati o filmu, da ću napraviti onu cjelinu koju sam zamislio, a zatim ću nešto zgusnuti. Ne znam da li ste gledali seriju, no vidi se da je problem u tome što je film zapravo telegrafski ispričana serija.Nije li vas bilo strah dužine filma, budući da naši distributeri poštuju pravila kino-mreže?- Nije me bilo strah. I danas sam nezadovoljan jer su me na neki način prisilili da kratim film. I ono što je kraćeno nije dobro, jer je film isprva imao nekih dva sata i deset minuta, a zatim su tu definitivnu verziju skratili na sat i pedeset minuta. Nije dobro što je otišlo tih petnaest minuta, film je u prvoj verziji imao svog razloga, tekao je logično. On ovdje odjedanput ima djelova gdje gledalac kaže: "Čekaj, a što je bilo..."Povremeno se osjeća da scene nisu završene, a trebalo bi...- Da, nemaju svog oduška. Kao kad trebaš napraviti tri, četiri koraka a napraviš samo jedan. Kad sam napravio prvu verziju, film mi se dopao. Bio je to jedan fini, poetski film, nigdje se nije osjećala nikakva brzina, to je znatno bolje sjelo nego kod "Salaša". Naravno, bio je to film mozaičkog karaktera. I kad sam na pritisak distributera to morao kratiti, nešto mi tu nije štimalo.Kakav je bio uspjeh filma?- Mislim da je bio vrlo gledan.

[Hippie]

igrala se sa sonijom vegasom i konacno upakovala sve sto sam pohvatala sa snimanja Avendjerza;http://www.youtube.com/watch?v=LCfbuu41ppE

[korindjar]

odlicna lista originala i rimejkova. za dosta nisam znaohttp://www.imdb.com/list/RaO8qN1LIqI/zapravo taj lik ima najbolje liste koje sam video na imdb http://www.imdb.com/user/ur23112973/listszamalo mr. smith

Edited March 20, 2012 by korindjar

[MocaVukotic]

Romy 1982-2012

[MocaVukotic]

the impossible cool

[MocaVukotic]

danas mi u avali stigoše neke silne artijetine, i među njima nađem...

[kobni zelaya]

Prema svecu i tropar

[notenoughreasonsforclaire]

[notenoughreasonsforclaire]

Haneke. Cannes. Reygadas najbolji režiser.

[notenoughreasonsforclaire]

I malo Hanekeove muze:

[notenoughreasonsforclaire]

+ :